Archives 2017

Osvrt: duhovna obnova u Privlaci (kod Zadra)

U malenom i lijepom dalmatinskom mjestu, Privlaka, imali smo duhovnu obnovu za sve njezine župljane. Tijekom samo tri dana nastojali smo se barem malo približiti Bogu te ga još bolje upoznati. Prvi dan bilo je uvodno predavanje, nakon čega je slijedio meditativni križni put u kojem smo promatrali Isusa koliko je za nas trpio te smo molili za izliječenje naših duhovnih rana. Nakon sv. Mise imali smo Pokorničko bogoslužje u kojem su se župljani pripremali za njihovu uskrsnu sv. Ispovijed. U posljednjoj točki toga dana bilo je klanjanje u kojem smo promatrali Isusa kako se moli u Getsemanskom vrtu i predaje se u ruke Oca nebeskoga te tako od njega učili kako se i mi trebamo moliti i predati u ruke Božje.

Idućeg dana krenuli smo od upoznavanja samih sebe, putem poticajnih razmišljanja i razmatranja evanđelja o razlici farizeja i carinika u Hramu. Nakon što smo spoznali tko smo i što smo, sa sviješću i sigurnošću u svoje dostojanstvo Božjeg djeteta, razmišljali smo o ispravnim i krivim slikama Boga koje nosimo u svome srcu, a u tome nam je pomogla prispodoba o izgubljenom i nađenom sinu, odnosno o milosrdnom ocu. Istog dana, nakon večernje sv. Mise, imali smo zajedničko klanjanje u kojem smo molili Gospodina da izliječi naše duhovne i duševne rane, od začeća do današnjeg dana.

Duhovna obnova je završila u Nedjelju Muke Gospodnje razmišljajući o Isusovoj muci i smrti te smo tako u svoja srca još više usadili spoznaju Božje ljubavi iskazanu u Krvi njegovog Sina. Svi ovi maleni koraci tijekom duhovne obnove pomogli su nam razumijeti i prihvatiti sebe kakvi jesmo, razumijeti i prigrliti Oca nebeskoga te prihvatiti njegovu ljubav koju nam je iskazao stvarajući svijet, stvarajući nas i predajući i žrtvujući vlastitog Sina radi nas, iz ljubavi prema nama – njegovoj djeci.

https://www.flickr.com/photos/136771458@N08/albums/72157680447193881
IZVRSNOST I OPRAVDANOST pobožnosti Krvi Kristove

Kada sv. Gašpar del Bufalo govori ili piše o pobožnosti Krvi Kristove, često koristi ove i slične pojmove: “vrlo učinkovita”, “najzdravija”, najvažnija”, “najnježnija”, “najveća pobožnost”, “dogmatska pobožnost”, itd. Koristio je, dakle, riječi kojima pobožnost Predragocjene Krvi opisuje kao onu koja je najizvrsnija i opravdana u Crkvi.

To je, dakle, još jedna Gašparova tema propovijedanja: izvrsnost i opravdanost pobožnosti na čast Krvi Kristove.

Znamo da je sv. Gašpar, u svom apostolatu, bio potaknut za vrijeme pučkih misija vjernicima pokazivati blago ove pobožnosti, baštinu Majke Crkve, prije svega malim grupama okupljenih duša. Morao je vjernicima objasniti zašto je između svih ostalih pobožnosti ova nešto sasvim novo, lijepo i najizvrsnije, kako bi je i oni počeli častiti. Također znamo koliko je tijekom svoje službe nailazio na suprotstvaljanja od strane drugih, upravo zbog toga jer je bio Misionar Predragocjene Krvi, tj. promicatelj pobožnosti na čast Isusove Krvi. Trebao im je, dakle, pokazati ne samo ljepotu ove pobožnosti nego i potvrdu od strane Crkve.

Vjernicima, dok je objašnjavao posebnosti ove duhovnosti, približavao im je njezinu doktrinarnu utemeljenost, plodove, djela pobožnosti i korisnost. Njegove kratke izjave koje se ovdje nalaze, pokazuju njegovo divljenje prema Krvi Kristovoj te, također, i njegovu živu želju da sve slušače potakne na čašćenje njemu drage pobožnosti.

Dok crkvenom autoritetu, loše savjetovanom od onih koji su bili pod utjecajem jansenizma, koji su zbog farizejskih razloga spominjanje riječi “Krv Kristova” smatrali svetogrđem, sv. Gašpar im je prije svega dokazivao opravdanost ove pobožnosti.

1. Hijerarhija pobožnosti

Kako bismo zadobili potpuniju sliku ove teme potrebno je reči nešto o hijerarhiji pobožnosti.

Temeljno i zajedničko poimanje, koje donosi sv. Ivan XXIII. u Apostolskom pismu o pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, “Inde a primis”, je takvo da sve pobožnosti nisu na isti način važne i potrebne. Među njima se, dakle, može načiniti i određena hijerarhija. Kako bi to uspjeli, teolozi koriste tzv. unutarnje i vanjske kriterije.

Unutarnji kriteriji se sastoje od temeljnih elemenata pobožnosti, poput objekta, motiva koji ga određuje, svrhe koju ima, pobožnih djela koja je pokreću. Vanjski kriteriji koji se tiču propisa, su: Objava, teologija, vjerski osjećaj kršćana i crkveno Učiteljstvo (čiji je sud odlučujući što se tiče opravdanosti određene pobožnosti). Njihov sud može se iznijeti na više načina: svečana i izričita potvrda putem određenih dokumenata te drugim dokumentima koji, na neki način, prikazuju volju i razmišljanje crkvenog Učiteljstva.

Tako i sv. Gašpar, iako nije poput teologa na točan tehnički način o tome govorio, kako bi potvrdio utemeljenost i veličanstvenost pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, koristi slične kriterije, koje naziva “unutarnje potvrde” i “potvrde povijesti Crkve”.

2. Unutarnji razlozi o vrijednosti pobožnosti na časat božanske Krvi

Unutarnji razlozi koji pokazuju vrijednost pobožnosti Predragocjene Krvi jesu njezini temeljni dijelovi: objekt, motiv, svrha i praktična djela pobožnosti, tj. Sve ono što smo iznijeli od drugog do četvrtog poglavlja ovog drugog cijela knjige. Nije potrebno ponavljati, no želimo samo podsjetiti na već prikazane stvari kako bismo na jednom mjestu imali svu nauku sv. Gašpara o Krvi Kristovoj.

2.1. Objekt pobožnosti

Dakle, to je Krv Kristova, neprocjenjiv dar Otkupljenja. Za sv. Gašpara, Dragocjena Krv znak je (sacramentum) Krista Otkupitelja, koji se je, nagovješten još u Starom Zavjetu na različite načine, utjelovio u punini vremenâ radi ostvarenja spasonosnog poslanja putem prolijevanja svoje Krvi. Krv je znak Muke, Križa, razapinjanja; Krv je unutarnji znak Otkupitelja. Krv Kristova sadrži sve plodove Otkupljenja, izvor je milosti za nadnaravni život; euharistijsko otajstvo, sakramenti, oprosti: sve to je primjenjivanje zasluga božanske Krvi. Pobožnost Krvi Kristove u sebi kao objekt ima i Krista Uskrsloga, bilo kao posrednik prema Ocu bilo kao proslavitelj otkupljenika. Krv Kristova je, dakle, sažetak i žarko središte cijele kršćanske vjere: “U ovoj pobožnosti – piše sv. Gašpar – sažeta je sva naša vjera”.

2.2. Motiv pobožnosti

Sv. Gašpar bio je uvjeren da je pobožnost na čast Predragocjene Krvi kao jedno sidro spasa od Boga darovano Crkvi, za njezin spas i otkupljenje društva. Trebala je obuzdati “bujice bezakonja (opačina)”, koje su se sručile radi propasti duša. Ova pobožnost je “mistično oružje” kojim su se trebali služiti bezbrojni i revni apostoli kako bi duše mogli pozvati na obraćenje (pokoru).

2.3. Svrha pobožnosti

Može se podijeliti na tri dijela:

1. Proslavljanje Otkupitelja: pobožnost Predragocjene Krvi treba vjernike dovesti do primanja najvećeg dara ljubavi kojeg daje Isus te mu, naravno, i uzvratiti.

2. Proslavljanje Boga: prikazivanje Isusove Krvi Vječnom Ocu, prisjećajući se tako na Savez sklopljen između Boga i čovječanstva u Krvi Kristovoj, otkupljenicima je davala nadu da će zadobiti milosrđe i dobrohotnost od Boga u svim potrebama.

3. Proslavljanje duša: “U ovoj (pobožnosti)… nalazi se spasenje duša”; “u ovoj pobožnosti imamo blago mudrosti i svetosti, u njoj je naša utjeha, mir i spasenje”; “prisjećanje na ovu tako važnu pobožnost ljude budi iz onog smrtonosnog duhovnog sna koji ih tlači… Grešna duša pronalazi milost pri primjenjivanju ove neprocjenjive cijene, uz dar otkupljenja, i sveti i religiozni razlog da se nada milosrđu i oproštenju; penitent u njoj nalazi oduševljenje za rast u krepostima i svetosti; te, napokon, onu gorljivu revnost da Gospodinu spašava duše”.

2.4. Praktična djela na čast Krvi Krisotve

Pobožnost na čast Predragocjene Krvi je lijepa i vrlo važna, jer u vjernicima oživljava Katoličku pobožnost: “Prava pobožnost je ona koja oživljava religiju… po njezinim praktičnim djelima” – kaže sv. Gašpar.

Veličanstvenost ove pobožnosti će se razumjeti kada se vidi koju važnost ona daje sakramentalnom životu. To je u Gašparovom vremenu mnogo značilo, jer su tada još uvijek duše bile terorizirane od strane strogog mentaliteta jansenizma:

Svetac piše: “Iz ove pobožnosti dolazi oživljavanje onog dobra koje je u nama pri svetom Krštenju proizvela božanska Krv. Od nje dolazi posebno poštovanje prema svim sakramentima, a posebno prema sakramentu Pokore… Ako svoj pogled vjere usmjerimo na gozbu ljubavi, žrtvu oltara, oh, koliko nas Religija podsjeća na ona najnježnija otajstva Otkupljenja!”

Uzimajući u obzir ove unutarnje razloge o ljepoti pobožnosti Predragodjene Krvi, sv. Gašpar ovako zaključuje: “Pobožnost je dogmatska, osnovna, ne može se ne poznavati utemeljenosti koje ima… Da ne govorimo o svemu onome što bi se još moglo govoriti… svećeništvo… sakramenti… Religija nas potiče da uzviknemo: Otkupio si nas, Gospodine, Krvlju svojom i učinio si nas kraljevstvom i svećenicima.” Ova pobožnost, kao i njezina praktična djela, “oživljava Religiju u njezinoj nutrini… u njezinom proslavljanju.”

Izvrsnost ove pobožnosti dolazi i u usporedbi s ostalim pobožnostima: “Druge pobožnosti su poput sredstava koja samo razivaju Katoličku pobožnost, no ova im je svima temelj, podrška i bit”, tako da se može reći kako ona u sebi sadrži sve druge pobožnosti. “Druge pobožnosti, započete u različitim vremenima, prikazuju početna razdoblja uvijek sveta, hvalevrijedna, no, ova je toliko stara da započinje još od trenutka kada je Adam sagriješio i zato je bio pozvan Isus, zaklani Jaganjac od postanka svijeta.”

3. Razlozi povijesti Crkve

Uz unutarnje razloge, sv. Gašpar je dodavao i vanjske razloge, koje je nazivao “razlozi povijesti Crkve”, prije svega kako bi pokazao opravdanost (valjanost) njemu drage pobožnosti protiv osporavatelja i protivnika.

Njegovo razmišljanje može biti izrečena na ovakav način: Crkva, bilo kao Učiteljica ili Učenik, uvijek je bila pažljiva prema pobožnosti Predragocjene Krvi, na razne načine. Dakle, ova pobožnost je legitimna i korisna za vjernike. Ovako Gašpar piše u jednom pismu papi Leonu XII.: “Pobožnost je u samoj srži kršćanstva, čašćena od Svete Majke Crkve koji ju je otkupio svojom Krvlju“. Drugdje: “Sveta Majka Crkva pažljiva je prema ovoj posebnoj pobožnosti prema Cijena našega Otkupljenja: Krist je ljubio Crkvu, sebe je dao za nju, otkupio ju je svojom Krvlju.”

Nakon iznesenih izjava, prelazimo na donošenje dokaza.

Objava (Sveto pismo), bilo u Starom bilo u Novom Zavjetu, puna je tekstova, simbola i slika što se tiču Krvi Kristove. Ovako pišu sveti oci: “Nama je dano – piše još uvijek sv. Gašpar – da imamo sredstva kako bi tiskanje takvog blaga naših duša bilo na širenje slave, kako bi se otkrili plemeniti tekstovi crkvenih otaca spoznajući Sveti tekst. Još više zbog toga što se danas ti tekstovi nedovoljno poznaju. Gospodin će ih dovesti u sjećanje ljudi.”

Teolozi su razumjeli važnost i vrijednost pobožnosti Krvi Kristove. Piše Gašpar: “Sveti Toma kaže: Kristova Krv ključ je raja. Sveti Ivan Zlatousti: Kristova Krv spas je duša. Sveti Ambrozije: Kristova Krv je dobro zlato. Sveti Bernard: Kristova Krv je poput glasa trublje.”

Crkveno Učiteljstvo promiče liturgijsko štovanje na čast božanske Krvi, darujući slavljenje u časloslovu i Vlasititu misu te oprostima obogačujući neke molitve na čast Krvi Kristove. Nadalje, nekoliko puta pape su potvrdili ustanovljenje bratovština s naslovom Predragocjene Krvi: poput Pavla III., Pavla IV., Siksta V., Pia VII. Uz zanimanje raznih papi, treba istaknuti i biskupe, vrlo učeni i sveti, koji su, potaknuti crkvenom predajom, potrudili se širiti pobožnost na čast Krvi Kristove među vjernicima. Među mnogima treba spomenuti mons. Vincenzo M. Strambi, biskup Macerate i Tolentina, koji je uz don Gaetana Bonannia autor “vrijedne knjige pod nazivom ‘Mjesec lipanj posvećen na čast otajstava božanske Krvi’, koji donosi vrlo važne dokumente ove tako važne pobožnosti”, zatim, mons. Franceso Maria Giampè, biskup Asiza, mons. Luigi Piervisani, biskup Nocere, zatim i card. Antonio Gabriele Severoli. “Je li moguće – Gašpar se pita – da su ovi vrlo poštovani biskupi… htjeli doprinijeti širenju ovog velikog dobra da je bilo i najmanja nedosljednost u načelima ili praksama Crkve?”

Na kraju, vjernici, a među njima na prvom mjestu su i sveci, koji su isprobali korisnost ove pobožnosti bilo za sebe bilo za posvećenje duša bilo da zaustave zla u društvu u kojem su živjeli. “Sveta Katarina Sijenska, za vrijeme jedne šizme toga vremena, dobila je od Gospodina prosvjetljenje da se u ovoj pobožnosti nalazi mir Crkve.” Sveti Kamillo De Lellis bio je dosta posvećen Krvi Kristovoj. Blaženi Jakov Da Bevagna imao je veliko povjerenje u Isusovu Krv.

Nakon tolikih dokaza, sv. Gašpar zaključuje: “To su… unutarnji razlozi povijesti Crkve”, koji pobožnost Krvi Kristove potvrđuju kao opravdanu i vrlo dragocjenu. Dakle, ne može joj se zabrantiti njezino širenje.

Od branitelja ove pobožnosti on posetaje njezinim pobornikom (podupirateljem). Piše sv. Gašpar papi Leonu XII.: “Povezanost u temeljima, maksimalna suglasnot, dobro vremenâ, slava Otkupljenja, sramota koju dobiva demon, traži da Vaša Svetost, umjesto da se zabrani ili ukloni ovakav časni naziv (tj. pobožnost), nego da se uzvisi… te da se u cijelom Katoličkom svijetu svečanim dekretom proširi Vlastita misa i Časoslov na čast cijene našega Otkupljenja.” Bila je to njegova želja koju, na žalost, tijekom svoga zemaljskog života nije mogao vidjeti.

Vrijeme sv. Gašpara i čašćenje Krvi Kristove (razna pobožna djela)

Donosimo vam one oblike pobožnosti Predragocjene Krvi, koje se prije svega odnose kao pouka za vjernike: mjesec lipanj (u ono je vrijeme bio mjesec lipanj posvećen Krvi Kristovoj), trodnevnica (ili duhovne vježbe), oktava, propovijedi o božanskoj Krvi tijekom pučkih misija, razmatranja te pjesme.

Mjesec lipanj

Čašćenje Predragocjene Krvi tijekom mjeseca lipnja, uvedena je upravo od sv. Gašpara. Započinjala bi trideset dana prije svetkovine Predragocjene Krvi (1. srpnja), kojoj je zapravo bila priprema. “Tijekom lipnja – piše sv. Gašpar – potiče se puk na razmatranje otajstva Isusove ljubavi, koji nas je otkupio neprocjenjivom Cijenom, svojom božanskom Krvlju”. Također i sv. Vinko Pallotti svjedoči o svrsi tog mjeseca: kako bi narod “potaknut jednostavnom propovijeđu te kasnije zajedničim jednosatnim klanjanjem, bio zaposlen tijekom jednog mjeseca…, kako bi još snažnije bio prosvijetljen u razumu, a srce nježno obuzeto spoznajama i slatkom primamljivošću neopisivog otajstva Otkupiteljeve Predragocjene Krvi. Kako bi se grešnici još više obratili, a dobri bili utvrđeni u ljubavi prema Isusu Kristu“.

Tijekom toga mjeseca trebalo se svakodnevno propovijedati, ali se moglo čitati i pokoju prigodnu knjigu. Gašpar je posebno preporučivao knjigu pod nazivom Mjesec lipanj, od Strambia.1

Trodnevnica na čast Predragocjene Krvi

U mjestima gdje se nije moglo obavljati pobožnost tijekom lipnja, sv. Gašpar je preporučivao da se obavi barem trodnevnica prije samog slavlja, radujući se kada bi mnogi nastojali ispuniti njegovu želju. Ovako je pisao mons. Camillu Possenti di Fabrianu, početkom srpnja 1831.: „Kako je dobra, sveta i vrlo pohvalna bila vaša pomoć sa 60 bajocchia2 za trodnevnicu na čast Predragocjene Krvi, pobožnost koju sve više preporučam vašoj revnosti. Ipsi vicerunt draconem propter Sanguinem Agni (Oni pobijediše zmaja krvlju Jaganjčevom).”

Tjedan na čast Predragocjene Krvi

Tjedan ili oktava na čast Dragocjene Krvi, nazivajući je Veličanstvenim tjednom, Gašparu je davalo veliku radost te je bila još jedno od pobožnih djela na čast božanske Krvi. Kanonik Albertini je odredio da se, u oktavi nakon lipnja, svečano moli krunica i Sedam prikazanja Predragocjene Krvi, s „dobrim osjećajima… sadržanima u dijalogu“ radi zahvaljivanja. Zbog toga se nazivalo i Tjedan zahvale. Sv. Gašpar je poticao da se ova praksa održava i drugima širi, gdje se održao mjesec lipanj, a žalio se kada se tako nije činilo. Što se tiče ovoga, ovako piše mons. Gregoriu Muccioliu, predsjedniku Nadbratovštine Predragocjene Krvi:

„Zna se da djela Božja rastu među trnjem… Još uvijek me boli jedna stvar, a to je, što sam braći Nadbratovštine oduzeo oktavu ili tjedan božanske Krvi, nakon mjeseca lipnja. Ono što je Albertinijevo, iz velike ljubavi prema njemu ne želim u to dirati. Povjeravam vam brigu da vašim nastojanjem nađete načina kako ponovno oživjeti ovo veliko dobro. A ja ću Isusa, našu ljubav, ponizno moliti da se ni najmanje ne smanji štovanje božanske Krvi.“

Propovijedanje o Krvi Kristovoj tijekom pučkih misija

Sv. Gašpar je u svojoj Metodi za misije propisao da se “nikada ne propuštaju propovijedi o Isusovoj muci i Predragocjenoj Krvi”. Pri kraju propovijedi, svečano je u crkvu unesen lik mrtvog Kristovog tijela, kojeg su nosili svećenici obučeni u crvene tunike, dok su drugi išli ispred i iza njih. Kip bio bio pokriven crvenim platnom i dobro okićena cvijećem. Nakon nekog vremena, propovjednik bi vjernicima govorio: “Evo dokle je Isusa dovela njegova ljubav…”. “Snažnim riječima… narod se potiče da u duhu ljube one svete rane, izvore i vrela vječnog života”.

Razmatranja i pjesme

Među različitim načinima kontemplacije otajstva Predragocjene Kristove Krvi, moramo podsjetiti na poziv na meditiranje (razmatranje) nad Predragocjenom Krvlju (“meditatio circa mysteria effusionum Sanguinis D.N.J.C. est praeferenda”, iz Gašparovog pisma), te na slavljenje kroz “duhovne pjesme”, posebno tijekom mjeseca lipnja i svetkovine Predragocjene Krvi.

4. Različite pobožnosti

Pod ovim naslovom mislimo na razne molitve i pobožne prakse, koje je Gašpar vrlo često preporučivao. To su dakle: krunica Krvi Kristove, Sedam prikazanja, Sedam Slava Ocu, kratki zazivi te višesatno klanjanje.

Krunica Krvi Kristove

Krunica Krvi Kristove, od don Francesca Albertinia, sastoji se od kratkih razmatranja nad sedam prolijevanja Isusove Krvi (obrezanje, Getsemanski vrt, bičevanje, krunjenje trnovom krunom, uzlazak na Kalvariju, razapinjanje, probadanje boka), između čega se recitira Oče naš i kratka molitva Tebe dakle molimo, a završava se s molitvom Presvetoj Krvi. Sv. Gašpar ju je svagdje javno širio. Po misijskim kućama i tijekom pučkih misija, obično je poticao “moliti tijekom prve sv. Mise, kao što oci dominikanci mole ružarij”. “Tako je poticao narod da se od Vječnog Oca nada svakom dobru, po milosti neizmjerne Cijene našega otkupljenja, koja se prikazuje na oltaru kao nekrvna žrtva”.

Sedam prikazanja

Molitvom Sedam prikazanja Krvi Kristove, koja je “posebno učinkovita”, također iz Albertinijeva srca, Vječnom Ocu se prikazuje Kristova Krv za potrebe Crkve, društva i duša. Između svake molitve se moli zaziv, kojim se slavi Krista, koji nas je otkupio svojom Krvlju, riječima: “Hvaljen i slavljen uvijek bio Isus, koji nas je otkupio svojom Krvlju”.

Sedam Slava Ocu

Sv. Gašpar, za pridobivanje djelomičnog oprosta, svima koji se učlanjuju u Nadbratovštinu Predragocjene Krvi, preporučivao bi da svaki dan mole Sedam Slava Ocu, prisjećajući se glavnih trenutaka prolijevanja Predragocjene Krvi.3

Kratki zazivi

Preporučivalo se moliti kratke zazive na čast Predragocjene Krvi, a posebno molitvu “Vječni Oče, prikazujemo ti…”, koju su širili pasionisti. Sv. Gašpar ju je “preporučivao svima kada je propovijedao, ispovijedao i kad god je vidio priliku, govoreći kako se treba nadati svim onim milostima i sredstvima potrebnima za vječni spas, po zaslugama Predragocjene Krvi Isusa Krista. Htio je da misionari, na početku ili na kraju propovijedi, uvijek prikazuju nebeskom Ocu Predragocjenu Krv njegovog Sina, pomoću molitve Vječni Oče”.

Višesatno klanjanje na čast Krvi Kristove

Višesatno klanjanje na čast Krvi Kristove, bilo je određeno “svakim petkom u godini”. Gdje god je mogao, sv. Gašpar je to širio i preporučivao, ali nije smjela nedostajati u mjestima gdje je otvarao kuće Družbe. Na jednoj Sjednici kućnog vijeća, u Sermoneti, 5. listopada 1822., gdje je bio i sv. Gašpar, možemo pročitati: “Potražit će se osobe, koje će se svaki petak, kroz jedan sat kada budu mogle, klanjati i častiti otajstva Predragocjene Krvi, moleći za dobre plodove svetih misija i duhovnih vježbi, a posebno za napredak našeg Djela”.

Pišući kan. Giuseppeu Ottavianiu, 20. veljače 1835., Gašpar mu predlaže “dva načina za još veće utvrđivanje pobožnosti na čast Krvi Kristove”, a jedan je ovaj: “izabrati sedam osoba da se svaki petak, svaka po sat vremena, klanjaju i prikazuju Predragocjenu Krv Kristovu, sredstvo našega spasenja”. O drugom predloženom načinu biti će govora u nastavku.

5. Trajno štovanje Krvi Kristove

Bilo je rečeno kako je sv. Gašpar imao želju da štovanje Krvi Kristove bude trajno, vječno. Kao oblik ovakvog štovanja, on je predlagao Sat Krvi Kristove i Mjesec Krvi Kristove.

Sat Krvi Kristove se sastojao od trajnog klanjanja Cijeni Otkupljenja, kroz cijelu godinu. Dakle, vjernici bi na pripremljenom papiriću napisali svoja imena, izabrali bi za klanjanje različite sate, a tako bi se “popunjavali svi sati u godini, i sva slavlja u godini, mnogim klanjateljima i klanjateljicama otajstava Isusove Krvi”. Na takav se način “ostvarivalo posebno trajno čašćenje neprocjenjive Cijene našeg vječnog spasenja”. Ovakav načni štovanja mogao se činiti “u kući ili u crkvi, klečeći ili sjedeći,… ili pred Presvetim Oltarskim Sakramentom ili ispred neke svete slike s križem, uvijek moleći za Svetog Oca, potrebe Crkve, misije na Istoku (tj. u inozemstvu) te za sve Radnike (misionare)”.

Što se tiče trajnog štovanja božanske Krvi po Mjesecu Krvi Kristove, sv. Gašpar je savjetovao da se to čini uzastopno tijekom cijele godine, uz pomoć dvanaest osoba, privatno ili javno u dvanaest crkava, a svaka bi izabrala jedan mjesec u godini. U već navedenom pismu don. Giuseppeu Ottavianiu, Gašpar mu je predložio i drugi način utvrđivanja pobožnosti Krvi Kristove: “U svojoj zajednici i gdje god se može, izabrati 12 osoba, koje će jedna iza druge prakticirati Mjesec Krvi Kristove, a to se može odrediti i za 12 crkava, pošto ih u Rimu imamo mnogo. Ako bude u crkvama, može se moliti, radi korisnosti, krunica Krvi Kristove za vrijeme jedne sv. Mise, ili ako se odredi drugačije”.

6. Procesija s likom mrtvog Krista

Jedan poseban oblik štovanja Predragocjene Krvi bila je procesija s likom mrtvog Krista, koja se obavljala navečer tijekom pučkih misija, na dan kada se propovijedalo o božanskoj Krvi. Njezina svrha bila je: “kao naknada za nepravde i javne sablazni, kojima se na ulicama oskvrnuo Isus, koji nas je otkupio svojom Krvlju”, u grešnicima probuditi želju za krepostima i radosnim kršćanskim životom te “sve više širiti pobožnost na čast Isusove Krvi”. Velika svečanost je prožimala cijelu procesiju, koja se također nazivala i “pobjedna procesija”. Lik mrtvog Krista bio je pokriven crvenom tkaninom i lijepo uređena cvijećem. Kler je nosio svečana odijela sa crvenim štolama. Sudjelovale su sve bratovštine. Ulice su bile osvijetljene svjetiljkama koje su u rukama nosili vjernici, ili su postavljene po prozorima kuća. Zvona su svečano zvonila, kako bi pozvali “narod da blagoslivlje Kristovu Krv. Nekoliko je zborova pjesmama slavilo Kristovu Krv. Poticajni nagovori tijekom cijele procesije, prekidani su pjevanjem Te ergo quaesumus (Tebe, Boga, hvalimo). Sa svim time se slavilo Otkupitelja Krista u njegovoj Krvi”.

Slična je procesija likom mrtvog Krista bila na Veliki Petak. Sv. Gašpar je to organizirao gdje god je otvarao misijske kuće Družbe, nazivajući je “činom koji je u potpunosti prikladan onima koji šire tako veliku pobožnost na čast božanske Krvi”.

7. Križni put i Tri sata smrtne agonije

Uvijek sa svrhom da što više uzvisi otajstvo otkupljenja, sv. Gašpar je preporučivao Križni put i Tri sata smrtne agonije, “kako bi potaknuo na još veću ljubav prema našem preljubljenom Otkupitelju”. Također je započeo i sa Svetim karnevalom na čast Predragocjene Krvi, putem recitiranja odgovarajuće krunice (Krvi Kristove).

8. Slika Gospe Predragocjene Krvi

Još jedno sredstvo sv. Gašpara u njegovoj službi, za širenje pobožnosti Krvi Kristove, bez sumnje bila je slika Gospe Predragocjene Krvi.

Kao i svi drugi veliki pučki misionari, koji su se posvetili sv. misijama, imao je i on svoju sliku Gospe od misija, koju je sa sobom nosio u pučkim misijama i što je također propisao i za svoju Družbu. Ovako je napisano u provedbenoj (praktičnoj) napomeni prvog Pravila, 1841. odobreno od pape Grgura XVI, u čl. 6:

“Uz to, uobičajeno je u Družbi, da naše crkve imaju oltar na kojem se nalazi slika B.D. Marije s Djetetom Isusom u naručju, koja je vjernicima dana na čašćenje. Slika je tako napravljena da Isus desnom rukom drži kalež svoje dragocjene Krvi i pokazuje ga svojoj Majci, a B. Djevica poziva grešnike da prime ovaj božanski lijek, koji je tolikom plamtećom ljubavlju ljudima pripremljen radi oproštenja (uništenja) grijeha i obnavljanja u vrlinama.

Časni je Utemeljitelj odredio da se naši svećenici služe ovom slikom u pučkim misijama.”

Ova slika, kako se vidi iz provedbenog dijela prvog Pravila, prikazuje Gospu koja u desnoj ruci drži Dijete Isusa, koji nudi kalež svoje Krvi. U tradiciji Družbe Misionara Krvi Kristove, slika imala više naziva: Marija, Pomočnica kršćana, Gospa od misija, Gospa od kaleža, Gospa (Majka) Predragocjene Krvi….

 

9. Razne inicijative

Donosimo razne druge inicijative na čast Predragocjene Krvi, koje je sv. Gašpar preporučivao vjernicima, kako bi u njima održavao živom sjećanje na Kristovu Krv te kako bi u njima nadahnuo osjećaje zahvalnosti i povjerenja u Otkupiteljevu Krv.

Prije svega, bila je to zavjetna odjeća na čast Predragocjene Krvi, koju se Gašpar savjetovao onima koji žele zadobiti koju milost. Bila je to crna odjeća s crvenom trakom ili špagom oko struka.

Drugo, bili su to natpisi koji se odnose na božansku Krv, koje je stavljao na vrata ili zidove. Tijekom sv. misija, “poput sv. Berdnardina Sienskog, sa sobom je nosio pločicu s urezanim imenima Isusa i Marije, ili riječi: Živjela Krv Isusa Krista. Uz pomoć ove pločice i jednog kista, bojao je te riječi na vratima kuća i u nekim drugim mjestima”, kako bi na taj način zazvao Božju zaštitu, “kao što je bilo zapovjeđeno židovskom narodu da vrata svojih kuća označi krvlju jaganjčevom”. U kućama Družbe, ulaz u svaku sobu bio je označen natpisom: Živjela Krv Isusa Krista! Drugačiji zazivi ili hvale na čast Kristove Krvi, bili su pisani u drugim najposjećenijim prostorijama. Na primjer, u kući San Felice, prvoj kući Družbe, uz neke biblijske citate, moglo se pronaći ovakve zazive: “O moj ljubljeni Isuse, koga da ljubim ako ne tebe, koji si za mene dao svoju Krvi i svoj život?”, “O moj Isuse, želim da te sva stvorenja časte i slave zbog Krvi koju si radi nas prolio”.

Nakon objašnjavanja svih ovih Gašparovih preporučenih izraza štovanja i čašćenja Predragocjene Krvi, sažimajući sve, možemo reći da im je svrha bila cijeloga čovjeka – razum, srce i djela – učiniti otvorenim za sve milosti otkupljenja te ga potaknuti na svjedočenje i slavljenje Božje spasonosne ljubavi, pokazanoj u daru Krvi svoga Sina (usp. Rim 5, 8-9).

_____________________________

1 Krajem 19. stoljeća, nakon što se u Crkvi dosta proširilo štovanje Presvetog Srca Isusova u mjesecu lipnju, koje je započelo u Parizu, 1833., prešlo se na čašćenje Predragocjene Krvi Kristove tijekom mjeseca srpnja (usp. B. Conti, Il mese del Preziosissimo Sangue, 293-295).

2 Vrsta novca u ono vrijeme.

3 Usp. Epistolario, II, 261 i 390; IV, 36 i 351; V, 84-85: pismo 21. lipnja 1828., itd. U pismu od 6. travnja 1834. piše istu stvar, potvrđujući to “obrazloženjem” mons. Gregoria Mucciolia. Što se tiče ovih Sedam Slava Ocu, ovako svjedoči s. B. Ivan Merlini u procesu Gašparove beatifikacije: “Preporučivao je svakog dana recitirati Sedam Slava Ocu, prisjećajući se sedam glavnih trenutaka prolijevanja Predragocjene Krvi. Naglašavam da se u jednoj stvari prevario, kao mons. Muccioli i drugi, pošto nije dobro ispitao tu stvar, govorilo se kako je određeno da se pomoću ovih Sedam Slava Ocu dobivaju oprosti. Kako sam zajedno s don Biagiom Valentiniem, nakon smrti Sluge Božjega, i naglasio, taj je oprost odvojen od drugih oprosta. Vjerojatno je do toga došlo zbog toga što se ta molitva na početku dosta preporučivala te ju se malo-pomalo počelo smatrati kao za to od prije određenom. Naravno da je Sluga Božji vjerovao da je ova molitva za to određena i nije ni u čem pogriješio kada ju je kao takvu preporučivao, s obzirom na njegovu dobru nakanu, koja mu nije dopuštala da nimalo ne posumnja” (G. Merlini, Gaspare del Bufalo. Un santo, cit., 401). Svaki put kada se molilo Sedam Slava Ocu, dobivao se oprost od sto dana (usp. Regolamenti, III, 385).

Osvrt s duhovne obnove u Prozorju, 11. ožujka 2017.

Poslanici pomirenja u formaciji

 

“Pomirenje u Krvi Kristovoj” bilo je središnja tema cjelodnevne duhovne obnove za Zajednicu Krvi Kristove. Održana je u subotu, 11. ožujka 2017. u drugoj hrvatskoj kući Družbe Misionara Krvi Kristove, u Prozorju (30-ak kilometara od Zagreba) gdje ova zajednica dovršava izgradnju Centra pomirenja Predragocjene Krvi Kristove. Središte kompleksa čini kapela koja je tijekom cijeloga dana bila ispunjena bogatim programom – molitvenim, formativnim, zahvalnim. Članovi Zajednice pristigli su s raznih strana, iz Ludbrega, Ivanca, Rijeke, Zagreba i okolice, te iz Slavonije i Vojvodine. U cijelom programu sudjelovao je generalni moderator Družbe Misionara Krvi Kristove p. William Nordenbrock, i njegov zamjenik p. Emanuele Lupi. Euharistijsko slavlje predvodio je p. Ilija Grgić, provincijalni delegat Hrvatske delegature Družbe Misionara Krvi Kristove. Zahvaljujući sudjelovanju svećenika Dugoselskog dekanata, vjernici su imali prilike i za Ispovijed i duhovne razgovore. Susret je završio Euharistijskim klanjanjem koje je predvodio p. Davor Lukačević, župni vikar u župi sv. Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima.

 

General Družbe p. William Nordenbrock održao je izlaganje na temu “Ambasadori pomirenja”. Zbog osobne i socijalne dimenzije pomiriteljske snage Kristove, predstavio je metode kojima se gradi pomirenje. Poticaj je pronašao u knjizi “Putovanje” američkog sociologa Johna Paula Lederacha koji kaže, polazeći od Ps 85,11 da se pomirenje događa “kada se ljubav i vjernost sastanu, pravda i mir zagrle.” Lederach i savjetuje da je za pomirenje potrebno stvoriti prostor za svaku od tih vrijednosti kako bi se poštivale, zbog toga što sukob često nastaje kada je naglasak samo na jednoj od vrijednosti, a nauštrb ostalima. Na početku procesa pomirenja stoji milosrđe, “vrijednost koja služi kao ključ koji otvara vrata u zidovima koji razdvajaju sukobljene ljude.” Također je istaknuo: “Živjeti duhovnost Presvete Krvi znači dozvoliti sažaljenju i milosrđu Božjem da oblikuje naša srca kako bismo i mi bili ljudi sažaljenja i samilosti.” Govorio je i o metodama kojima se razvijaju vještine kako bi ljudi Predragocjene Krvi Kristove bili poslanici pomirenja. Naveo je primjer Metode kruga po kojoj je Kongregacija 2002. godine počela raditi u Chicagu. Tu je i tzv. Afirmativno razlikovanje, metoda kojom se uči doći do odluke koja usklađuje naše živote i naš rad s Božjim planom. P. William je naglasio kako u tome nije ključno pitanje što ćemo mi učiniti i odlučiti, nego što Bog želi da odlučimo i učinimo? Na kraju je zaključio: “Ljudi Predragocjene Krvi su ljudi pomirenja. Mi živimo u radosti naše pomirenosti s Bogom po Krvi njegova Sina i mi odgovaramo na taj dar nastavljajući poslanje pomirenja u današnjem svijetu.”

 

P. Emanuele Lupi održao je dva izlaganja. U prvom je obradio razvoj karizme Misionara Krvi Kristove, od Svetog pisma do osnutka Kongregacije Misionara Predragocjene Krvi 1815. godine u Italiji. Pokretači sv. Gašparu bili su ljubav za Krv Kristovu i osjetljivost za misiju i potrebe Crkve. P. Emanuele je predstavio povijest širenja Misionara Krvi Kristove, te projekte promicanja i produbljivanja štovanja Presvete Krvi. Članovima Zajednice Krvi Kristove uputio je riječi s posljednje Generalne skuštine Misionara Krvi Kristove: „Krv Kristova, prolivena za sve i koja nas približava jedne drugima je izvor i vrhunac našeg života i misije. Ta krv nas potiče da potvrđujemo dostojanstvo života i zagrlimo ranjeno čovječanstvo i sve stvoreno. Ukorijenjeno u duhovnost Predragocjene Krvi i službe Riječi, naše poslanje je biti proročki svjedok obnovi Crkve i transformacije svijeta. Kao hrabra zajednica misionara učenika, krik Krvi nas poziva na margine društva, poziva nas da budemo Kristovi ambasadori pomirenja i nade, kao misionari Božjeg naroda.“

 

Drugo izlaganje p. Lupi je posvetio Mariji De Mattias, ženi pomirenja i utemeljiteljici Klanjateljica Krvi Kristove. Predstavio je njezin osobni i duhovni rast, te novost koju je unijela u Crkvu, a to je propovijedanje žene. Najčešće je govorila o Muci Gospodnjoj i Blaženoj Djevici Mariji. “Svakako veliki dar koji je Bog dao Mariji De Mattias je taj što ju je privukao otajstvu Krvi. Krv kao ljubav, milosrđe, solidarnost. Tu je ona našla snagu za ići naprijed, u tome je tajna njezine svetosti”, rekao je na kraju p. Emanuele i zaključio: “Ako se sami osjećate kao bezvrijedni, ako vam to kaže i vaša okolina, znajte da ste plaćeni Krvlju Kristovom. I to je vaša najveća vrijednost.”

 

Misionari Krvi Kristove svim sudionicima duhovne obnove ponudili su i materijale na hrvatskom jeziku koji će im pomoći u njihovom rastu u pobožnosti Predragocjenoj Krvi Kristovoj. Posebno spomenimo “Dnevnik dobra 2017.” za bilješke o dobrim djelima tijekom godine, kako bi naučili uočavati blagoslove u svom životu, prepoznavati dobro, milosrđe i živjeti s Božjom riječi. Naime, susrećući se s napasti brzog zaborava dobra i milosrđa u svom životu, želja je pisanjem ovih bilješki stvoriti duhovno korisnu naviku primjećivanja onog što čovjeka obogaćuje i oblikuje. Nova je i tiskana „Krunica oproštenja“, te svjedočanstva o Svetom pismu zabilježena na DVD-u “Biblijo, domovino moja”.

 

Svi sudionici duhovne obnove, kao i štovatelji Krvi Kristove pozvani su u Prozorje 1. i 2. srpnja kada će u Centar pomirenja doći i relikvija Predragocjene Krvi Kristove iz Ludbrega. Taj program bit će održan pod geslom “Ludbreško čudo u Prozorju”.

Tekst: Tanja Popec

Knjižica: Križni put, Krzysztof Wons

Družba Misionara Krvi Kristove
predstavlja:

p. Krzysztof Wons, Križni put

 

Korizma je! Vrijeme u kojem Crkva i vjerni puk javno mole najljepšu pobožnost ovog vremena: Križni put – u hodu razmatrajući uz 14 postaja muku i smrt Gospodina našega Isusa Krista. Uz dobro poznat „pučki“ križni put koji se može naći u svim molitvenicima, mnogi su se autori okušali slijediti Krista na putu do križa prema osobnoj inspiraciji i želji da na sebi svojstven i osobno doživljen način zapišu što su oni „vidjeli“ u tih 14 postaja.

I ovaj Križni put koji je upravo izišao iz tiska, dolazi iz „osobne perspektive“, iz osobnog iskustva utemeljenog na Riječi Božjoj koja ima snagu iscijeliti čovjekovu izranjenost grijehom i padovima u grijeh. Na svakoj postaji Isus ulazi u jednu muku, jednu ograničenost, jednu grješnost čovjekovu, koja je zadala duboku ranu Isusu, čovjeku i
čovječanstvu, kako bi ga zagrlio i iz tog pada i grijeha podigao da odahne u Božjoj Ljubavi i Milosrđu…da ga Kristove rane izliječe.

***

USKORO!

NARUDŽBE I VIŠE INFORMACIJA NA
tel. 01/45 00 130ili
email: cpps.zagreb@post.t-com.hr

Dnevnik dobra (knjiga)

“Dnevnik dobra”

Stranica: 107 str.
Vrsta izdanja: kalendar
Dimenzije: v. 5,50 cm, š. 5,50 cm

Dragi čitatelju, zapravo „dragi Pišče“! – jer sam ćeš ispisati
stranice ove knjige – počni od ovog trenutka zapisivati
svoja dobra djela: osmijeh, lijepu riječ
(pokušaj od danas izbjegavati sve ružne, loše
i negativne riječi), pomoć na poslu, u kući, na cesti, dobro
djelo učinjeno sebi, djetetu, supruzi, majci, ocu, prijatelju, „neprijatelju“…

Vjerujem da ćeš iznenaditi samoga sebe koliko
dobrote i svjetla ima svaki dan u Tebi!

NARUČITE:

Družba Misionara Krvi Kristove,
Razgled 3, 10 000 ZAGREB

tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr

Emisija Zajednice Krvi Kristove: sv. Marija De Mattias

Poslušajte emisiju Zajednice Krvi Kristove na Radio Mariji o sv. Mariji De Mattias.

Okružnica za svete duhovne vježbe prema Pravilima, 1848. – sluge Božjega Ivana Merlinija

Živjela božanska Krv

Okružnica [za svete duhovne vježbe prema Pravilima, 1848.]

Točno izvršavanje Pravila

Kada mi je naš otac, sluga Božji Gašpar del Bufalo, 1837. predao zadnju željkovanu Okružnicu za naše duhovne vježbe, istaknuo je da je to zadnja koju šalje. I on mi reče, jer sam ga upitao kako će se to u nastavku odvijati, da se mogu ponovno čitati prijašnje poslane okružnice koje su bile poslane.

Časna subraćo, prošlo je jedno desetljeće i deset okružnica, koje nam je on ostavio, već su bile čitane. To je zato da se ne smetnu s uma njegovi sveti dokumenti i da se ponovno zapalimo njegovim duhom, pa se ove godine vraćamo na onu prvu. Nemojmo se zadovoljiti time da je samo pročitamo, nego je nastojmo čitati sa stavom, onako kako nam je već naš otac (Gašpar) govorio: “Zadovoljan sam sa svojim pratiocima, ali bih u njima želio vidjeti još više duha”. Nalazimo se u vremenima kada se trebamo osigurati da se još tješnje sjedinimo s Bogom i prihvatiti nova djelovanja Duha u svetoj službi. Tu se priprema jedno veliko polje i obilna žetva. O predragi, ne propuštajmo dragocjene trenutke! Činimo sve da napredujemo što više možemo u duhovnom životu i s još većom revnošću za samu Božju slavu. Djelotvornije se potičimo na još bolje opsluživanje naših Pravila i Praksi. Tako ćemo također zadobiti milost našega oca (Gašpara) i obilni će božanski blagoslovi sići na našu Družbu.

Razmišljanja za poglavare naših kuća

Naš je otac (Gašpar) govorio: “Često preispitujmo svoje propuste”. Podsjeća se prije svega poglavare da im je Bog povjerio brigu za redovničku obitelj. Neka se ispitaju o ovome:

1. Neka se ispit savjesti čini četvrt sata prije ručka; neka se govore molitve u podne i navečer; neka svi sudjeluju u svetom razmatranju.

2. Neka svatko, tijekom mjeseca, u danu povučenosti (duh. obnove) obavi pripremu za smrt, a pripravnici neka imaju vjerski susret te se za njih pripremi kršćansko predavanje prema uputama Apostolskih konstitucija.

3. Neka se za ručkom i večerom, tijekom predjela, čita duhovno štivo. Gdje je malen broj članova zajednice, može se čitanje povjeriti pripravnicima, a misionar neka se zadovolji time da čita, ukoliko bude mogao, tijekom svetih duhovnih vježbi. A gdje se ni tako ne bude moglo raditi, održavajući koliko god se može duh naših Pravila, na početku će se pročitati jedna stranica, ili manje, ne propuštajući tijekom jutra kratko čitanje Evanđelja i nakon toga Martirologij (o svecima, mučenicima). Tišina neka se ljubomorno čuva, uz ono uobičajeno vrijeme, također i tijekom ovih čitanja kao i tijekom drugog dijela objeda, a kad se u blagovaonici uzme doručak, kada se ode i vrati na zajedničku točku. Naš otac nije htio da se ona prekine, jer je u Pravilima odredio i vrijeme rekreacije (druženja).

4. Neka se ne zaboravi vrijeme studija u određenim danima, upozoravajući kako o tome ovisi i naše bavljenje moralnim slučajevima u njihovim biskupijama.

5. Na kraju, neka se odredi vrijeme ispovijedanja žena, u određeno vrijeme dana, kako bi naši imali slobodne dane da se posvete studiju i svemu drugomu. Druge stvari o ovome, koje su od našeg oca, ne ćemo iznositi.

Upozorenje za sve naše

Naš otac (Gašpar) htio je, radi međusobnog poštivanja, da se po kući ne hoda nedostojno obučeni, da se među nama uvijek koristi izraz “on”, a s pripravnicima “vi”, da se prema pripravnicima nikad ne gradi povjerenje i da se nikad ne rade šale, pa ni među misionarima. Neka se ne puštaju životinje u blagovaonicu, a svugdje neka se održava red i čistoća. Neka se održava određeno vrijeme studija, molitve i djela naše službe. Neka se izbjegavaju previše napučeni putevi, neka se ne odlazi u određene kuće osim u nekoj nuždi, korisnosti ili prikladnosti, a u tome slučaju sa svom prikladnom opreznošću. Neka se bave sa stvarima koja su nekome svojstvena, poput župnika, župnih vikara (kapelana)…itd. Neka se crkvene stvari čine s kleričkom uzvišenošću te se točno obdržavaju sva pravila.

Nastojmo obdržavati ova pravila, bilo praktična ili usmjeravajuća, jer su nam darovana od našega oca.

Dobro je ovdje napomenuti da se nastavi briga za Euharistijske redovnice (Religiose Sacramentarie) u Rimu, od strane dvojice naših misionara. To izuzeće je učinio Sveti Otac Pio IX, 13. siječnja ove godine, u našim Pravilima, dajući tako za ovaj posebni slučaj potvrdu odredbama pape Grgura XVI. i pokazujući da se ništa ne čini bez njega.

Milost Gospodina našega Isusa Krista neka je uvijek s nama. Amen.

Rim, S. Salvatore in Campo, 7. studenoga 1848.

Ivan Merlini, apostolski misionar

Generalni moderator