IZVRSNOST I OPRAVDANOST pobožnosti Krvi Kristove

Kada sv. Gašpar del Bufalo govori ili piše o pobožnosti Krvi Kristove, često koristi ove i slične pojmove: “vrlo učinkovita”, “najzdravija”, najvažnija”, “najnježnija”, “najveća pobožnost”, “dogmatska pobožnost”, itd. Koristio je, dakle, riječi kojima pobožnost Predragocjene Krvi opisuje kao onu koja je najizvrsnija i opravdana u Crkvi.

To je, dakle, još jedna Gašparova tema propovijedanja: izvrsnost i opravdanost pobožnosti na čast Krvi Kristove.

Znamo da je sv. Gašpar, u svom apostolatu, bio potaknut za vrijeme pučkih misija vjernicima pokazivati blago ove pobožnosti, baštinu Majke Crkve, prije svega malim grupama okupljenih duša. Morao je vjernicima objasniti zašto je između svih ostalih pobožnosti ova nešto sasvim novo, lijepo i najizvrsnije, kako bi je i oni počeli častiti. Također znamo koliko je tijekom svoje službe nailazio na suprotstvaljanja od strane drugih, upravo zbog toga jer je bio Misionar Predragocjene Krvi, tj. promicatelj pobožnosti na čast Isusove Krvi. Trebao im je, dakle, pokazati ne samo ljepotu ove pobožnosti nego i potvrdu od strane Crkve.

Vjernicima, dok je objašnjavao posebnosti ove duhovnosti, približavao im je njezinu doktrinarnu utemeljenost, plodove, djela pobožnosti i korisnost. Njegove kratke izjave koje se ovdje nalaze, pokazuju njegovo divljenje prema Krvi Kristovoj te, također, i njegovu živu želju da sve slušače potakne na čašćenje njemu drage pobožnosti.

Dok crkvenom autoritetu, loše savjetovanom od onih koji su bili pod utjecajem jansenizma, koji su zbog farizejskih razloga spominjanje riječi “Krv Kristova” smatrali svetogrđem, sv. Gašpar im je prije svega dokazivao opravdanost ove pobožnosti.

1. Hijerarhija pobožnosti

Kako bismo zadobili potpuniju sliku ove teme potrebno je reči nešto o hijerarhiji pobožnosti.

Temeljno i zajedničko poimanje, koje donosi sv. Ivan XXIII. u Apostolskom pismu o pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, “Inde a primis”, je takvo da sve pobožnosti nisu na isti način važne i potrebne. Među njima se, dakle, može načiniti i određena hijerarhija. Kako bi to uspjeli, teolozi koriste tzv. unutarnje i vanjske kriterije.

Unutarnji kriteriji se sastoje od temeljnih elemenata pobožnosti, poput objekta, motiva koji ga određuje, svrhe koju ima, pobožnih djela koja je pokreću. Vanjski kriteriji koji se tiču propisa, su: Objava, teologija, vjerski osjećaj kršćana i crkveno Učiteljstvo (čiji je sud odlučujući što se tiče opravdanosti određene pobožnosti). Njihov sud može se iznijeti na više načina: svečana i izričita potvrda putem određenih dokumenata te drugim dokumentima koji, na neki način, prikazuju volju i razmišljanje crkvenog Učiteljstva.

Tako i sv. Gašpar, iako nije poput teologa na točan tehnički način o tome govorio, kako bi potvrdio utemeljenost i veličanstvenost pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, koristi slične kriterije, koje naziva “unutarnje potvrde” i “potvrde povijesti Crkve”.

2. Unutarnji razlozi o vrijednosti pobožnosti na časat božanske Krvi

Unutarnji razlozi koji pokazuju vrijednost pobožnosti Predragocjene Krvi jesu njezini temeljni dijelovi: objekt, motiv, svrha i praktična djela pobožnosti, tj. Sve ono što smo iznijeli od drugog do četvrtog poglavlja ovog drugog cijela knjige. Nije potrebno ponavljati, no želimo samo podsjetiti na već prikazane stvari kako bismo na jednom mjestu imali svu nauku sv. Gašpara o Krvi Kristovoj.

2.1. Objekt pobožnosti

Dakle, to je Krv Kristova, neprocjenjiv dar Otkupljenja. Za sv. Gašpara, Dragocjena Krv znak je (sacramentum) Krista Otkupitelja, koji se je, nagovješten još u Starom Zavjetu na različite načine, utjelovio u punini vremenâ radi ostvarenja spasonosnog poslanja putem prolijevanja svoje Krvi. Krv je znak Muke, Križa, razapinjanja; Krv je unutarnji znak Otkupitelja. Krv Kristova sadrži sve plodove Otkupljenja, izvor je milosti za nadnaravni život; euharistijsko otajstvo, sakramenti, oprosti: sve to je primjenjivanje zasluga božanske Krvi. Pobožnost Krvi Kristove u sebi kao objekt ima i Krista Uskrsloga, bilo kao posrednik prema Ocu bilo kao proslavitelj otkupljenika. Krv Kristova je, dakle, sažetak i žarko središte cijele kršćanske vjere: “U ovoj pobožnosti – piše sv. Gašpar – sažeta je sva naša vjera”.

2.2. Motiv pobožnosti

Sv. Gašpar bio je uvjeren da je pobožnost na čast Predragocjene Krvi kao jedno sidro spasa od Boga darovano Crkvi, za njezin spas i otkupljenje društva. Trebala je obuzdati “bujice bezakonja (opačina)”, koje su se sručile radi propasti duša. Ova pobožnost je “mistično oružje” kojim su se trebali služiti bezbrojni i revni apostoli kako bi duše mogli pozvati na obraćenje (pokoru).

2.3. Svrha pobožnosti

Može se podijeliti na tri dijela:

1. Proslavljanje Otkupitelja: pobožnost Predragocjene Krvi treba vjernike dovesti do primanja najvećeg dara ljubavi kojeg daje Isus te mu, naravno, i uzvratiti.

2. Proslavljanje Boga: prikazivanje Isusove Krvi Vječnom Ocu, prisjećajući se tako na Savez sklopljen između Boga i čovječanstva u Krvi Kristovoj, otkupljenicima je davala nadu da će zadobiti milosrđe i dobrohotnost od Boga u svim potrebama.

3. Proslavljanje duša: “U ovoj (pobožnosti)… nalazi se spasenje duša”; “u ovoj pobožnosti imamo blago mudrosti i svetosti, u njoj je naša utjeha, mir i spasenje”; “prisjećanje na ovu tako važnu pobožnost ljude budi iz onog smrtonosnog duhovnog sna koji ih tlači… Grešna duša pronalazi milost pri primjenjivanju ove neprocjenjive cijene, uz dar otkupljenja, i sveti i religiozni razlog da se nada milosrđu i oproštenju; penitent u njoj nalazi oduševljenje za rast u krepostima i svetosti; te, napokon, onu gorljivu revnost da Gospodinu spašava duše”.

2.4. Praktična djela na čast Krvi Krisotve

Pobožnost na čast Predragocjene Krvi je lijepa i vrlo važna, jer u vjernicima oživljava Katoličku pobožnost: “Prava pobožnost je ona koja oživljava religiju… po njezinim praktičnim djelima” – kaže sv. Gašpar.

Veličanstvenost ove pobožnosti će se razumjeti kada se vidi koju važnost ona daje sakramentalnom životu. To je u Gašparovom vremenu mnogo značilo, jer su tada još uvijek duše bile terorizirane od strane strogog mentaliteta jansenizma:

Svetac piše: “Iz ove pobožnosti dolazi oživljavanje onog dobra koje je u nama pri svetom Krštenju proizvela božanska Krv. Od nje dolazi posebno poštovanje prema svim sakramentima, a posebno prema sakramentu Pokore… Ako svoj pogled vjere usmjerimo na gozbu ljubavi, žrtvu oltara, oh, koliko nas Religija podsjeća na ona najnježnija otajstva Otkupljenja!”

Uzimajući u obzir ove unutarnje razloge o ljepoti pobožnosti Predragodjene Krvi, sv. Gašpar ovako zaključuje: “Pobožnost je dogmatska, osnovna, ne može se ne poznavati utemeljenosti koje ima… Da ne govorimo o svemu onome što bi se još moglo govoriti… svećeništvo… sakramenti… Religija nas potiče da uzviknemo: Otkupio si nas, Gospodine, Krvlju svojom i učinio si nas kraljevstvom i svećenicima.” Ova pobožnost, kao i njezina praktična djela, “oživljava Religiju u njezinoj nutrini… u njezinom proslavljanju.”

Izvrsnost ove pobožnosti dolazi i u usporedbi s ostalim pobožnostima: “Druge pobožnosti su poput sredstava koja samo razivaju Katoličku pobožnost, no ova im je svima temelj, podrška i bit”, tako da se može reći kako ona u sebi sadrži sve druge pobožnosti. “Druge pobožnosti, započete u različitim vremenima, prikazuju početna razdoblja uvijek sveta, hvalevrijedna, no, ova je toliko stara da započinje još od trenutka kada je Adam sagriješio i zato je bio pozvan Isus, zaklani Jaganjac od postanka svijeta.”

3. Razlozi povijesti Crkve

Uz unutarnje razloge, sv. Gašpar je dodavao i vanjske razloge, koje je nazivao “razlozi povijesti Crkve”, prije svega kako bi pokazao opravdanost (valjanost) njemu drage pobožnosti protiv osporavatelja i protivnika.

Njegovo razmišljanje može biti izrečena na ovakav način: Crkva, bilo kao Učiteljica ili Učenik, uvijek je bila pažljiva prema pobožnosti Predragocjene Krvi, na razne načine. Dakle, ova pobožnost je legitimna i korisna za vjernike. Ovako Gašpar piše u jednom pismu papi Leonu XII.: “Pobožnost je u samoj srži kršćanstva, čašćena od Svete Majke Crkve koji ju je otkupio svojom Krvlju“. Drugdje: “Sveta Majka Crkva pažljiva je prema ovoj posebnoj pobožnosti prema Cijena našega Otkupljenja: Krist je ljubio Crkvu, sebe je dao za nju, otkupio ju je svojom Krvlju.”

Nakon iznesenih izjava, prelazimo na donošenje dokaza.

Objava (Sveto pismo), bilo u Starom bilo u Novom Zavjetu, puna je tekstova, simbola i slika što se tiču Krvi Kristove. Ovako pišu sveti oci: “Nama je dano – piše još uvijek sv. Gašpar – da imamo sredstva kako bi tiskanje takvog blaga naših duša bilo na širenje slave, kako bi se otkrili plemeniti tekstovi crkvenih otaca spoznajući Sveti tekst. Još više zbog toga što se danas ti tekstovi nedovoljno poznaju. Gospodin će ih dovesti u sjećanje ljudi.”

Teolozi su razumjeli važnost i vrijednost pobožnosti Krvi Kristove. Piše Gašpar: “Sveti Toma kaže: Kristova Krv ključ je raja. Sveti Ivan Zlatousti: Kristova Krv spas je duša. Sveti Ambrozije: Kristova Krv je dobro zlato. Sveti Bernard: Kristova Krv je poput glasa trublje.”

Crkveno Učiteljstvo promiče liturgijsko štovanje na čast božanske Krvi, darujući slavljenje u časloslovu i Vlasititu misu te oprostima obogačujući neke molitve na čast Krvi Kristove. Nadalje, nekoliko puta pape su potvrdili ustanovljenje bratovština s naslovom Predragocjene Krvi: poput Pavla III., Pavla IV., Siksta V., Pia VII. Uz zanimanje raznih papi, treba istaknuti i biskupe, vrlo učeni i sveti, koji su, potaknuti crkvenom predajom, potrudili se širiti pobožnost na čast Krvi Kristove među vjernicima. Među mnogima treba spomenuti mons. Vincenzo M. Strambi, biskup Macerate i Tolentina, koji je uz don Gaetana Bonannia autor “vrijedne knjige pod nazivom ‘Mjesec lipanj posvećen na čast otajstava božanske Krvi’, koji donosi vrlo važne dokumente ove tako važne pobožnosti”, zatim, mons. Franceso Maria Giampè, biskup Asiza, mons. Luigi Piervisani, biskup Nocere, zatim i card. Antonio Gabriele Severoli. “Je li moguće – Gašpar se pita – da su ovi vrlo poštovani biskupi… htjeli doprinijeti širenju ovog velikog dobra da je bilo i najmanja nedosljednost u načelima ili praksama Crkve?”

Na kraju, vjernici, a među njima na prvom mjestu su i sveci, koji su isprobali korisnost ove pobožnosti bilo za sebe bilo za posvećenje duša bilo da zaustave zla u društvu u kojem su živjeli. “Sveta Katarina Sijenska, za vrijeme jedne šizme toga vremena, dobila je od Gospodina prosvjetljenje da se u ovoj pobožnosti nalazi mir Crkve.” Sveti Kamillo De Lellis bio je dosta posvećen Krvi Kristovoj. Blaženi Jakov Da Bevagna imao je veliko povjerenje u Isusovu Krv.

Nakon tolikih dokaza, sv. Gašpar zaključuje: “To su… unutarnji razlozi povijesti Crkve”, koji pobožnost Krvi Kristove potvrđuju kao opravdanu i vrlo dragocjenu. Dakle, ne može joj se zabrantiti njezino širenje.

Od branitelja ove pobožnosti on posetaje njezinim pobornikom (podupirateljem). Piše sv. Gašpar papi Leonu XII.: “Povezanost u temeljima, maksimalna suglasnot, dobro vremenâ, slava Otkupljenja, sramota koju dobiva demon, traži da Vaša Svetost, umjesto da se zabrani ili ukloni ovakav časni naziv (tj. pobožnost), nego da se uzvisi… te da se u cijelom Katoličkom svijetu svečanim dekretom proširi Vlastita misa i Časoslov na čast cijene našega Otkupljenja.” Bila je to njegova želja koju, na žalost, tijekom svoga zemaljskog života nije mogao vidjeti.

Možda vas zanima…

loading...