Kako je nastala Zajednica Krvi Kristove? – video

Dragi članovi Zajednice Krvi Kristove i svi oni koji ju želite upoznati

u ovom videu možete saznati kako je nastala naša Zajednica Krvi Kristove te kako je tekao njezin razvitak.

Neka se po ovom videu i svakom našem djelu proslavlja Krv Kristova!

Youtube kanal Misionara Krvi Kristove
Teme iz naše Duhovnosti i karizme na YOUTUBE kanalu

Na našem youtube kanalu

možete pogledati razne sadržaje, a uz to i najnovije video materijale

o našoj duhovnosti i karizmi,

nas Misionara i našeg utemeljitelja sv. Gašpar del Bufala.

Neki od naših videa:

“Osluškivati vapaj/krik Krvi Kristove” – razmišljanje

U duhovnosti Krvi Kristove naše Družbe imamo “slogan”: Osluškivati vapaj/krik Krvi Kristove (u drugom čovjeku, biskupiji, narodu, zemlji i dr.). Na taj vapaj nastojimo ispravno i djelotvorno odgovoriti.

Ako nismo do kraja shvatili ove riječi sigurno nam može pomoći tekst sv. Grgura Velikoga iz današnje Službe čitanja u časoslovu:

“… [Isus] je radi našeg otkupljenja podnio muku križa. Jedino su njegove molitve, između svih, bile pred Bogom čiste jer je i u samoj boli muke molio za progonitelje veleći: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’.
Što bi se naime moglo čišće ili reći ili u molitvi misliti osim kad je milosrđe zagovora protegnuto i na one od kojih je nanesena bol? Tako se dogodilo da su krv našeg Otkupitelja, koju su kao progonitelji mahnitajući prolili, kasnije kao vjernici pili i propovijedali da je Božji Sin.

O toj je Krvi zgodno kazano: ‘Zemlji, ne prekrij moju krvi i neka krik moj u tebi ne pronađe mjesto sakrivanja’.
Čovjeku je grešniku upućeno: ‘Zemlja si i u zemlju ćeš ići’.

Zemlja ta doduše ne sakriva Krv našega Otkupitelja jer bilo koji grešnik blagujući Cijenu svoga otkupljenja priznaje i pohvaljuje i oglasuje bližnjima kojima može.
Isto tako zemlja nije sakrila njegovu Krv jer je sveta Crkva već propovijedala Otajstvo svoga otkupljenja po svim dijelovima svijeta.

Valja uočiti što je nadodano: ‘I neka ne nađe u tebi moj krik mjesto sakrivanja’. Krv otkupljenja koja se blaguje jest zapravo krik našega Otkupitelja. Poradi toga i Pavao tvrdi: ‘I škropljenje Krvi što bolje govori od Abela’. Bilo je kazano o Abelovoj krvi: ‘Glas krvi tvoga brata sa zemlje k meni viče’.

Ali Isusova Krv još bolje govori od Abela jer je Abelova krv tražila smrt brata bratoubojice, dok je Gospodinova Krv isposlovala život za progonitelje.

Kako dakle ne bi otajstvo Gospodnje muke ostalo u nama bez ploda, valja nasljedovati što blagujemo i ostalima naviještati to što častimo.

Njegov je krik našao u nama mjesto gdje da se sakrije, ako jezik ne govori o onome u što je pamet povjerovala. Preostaje onda da svatko na svoj način drugima priopći otajstvo svoga oživljenja, da krik njegov ne bi u nama bio bezglasan.

(“Iz Tumačenja Knjige o Jobu, sv. Grgura Velikoga, pape, Knj. 13, 21-23: PL 75, 1028-1029)

Razmišljajući ovih dana o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, o njegovoj prolivenoj Krvi, ohrabreni i poučeni riječima sv. Grgura Velikoga, hitimo dalje u borbi protiv grijeha i mana. Osluškujmo vapaj Isusove Krvi pokraj nas i nastojmo ispravnom i s djelotvornom ljubavlju na nj odgovoriti. Tako ćemo najbolje, ovdje na zemlji, naviještati i proslaviti Cijenu našeg otkupljenja te, poput sv. Gašpara, postati apostoli Predragocjene Krvi.

Blagoslovljena Krv Kristova!

Značenje „misija“ i „duhovnih vježbi“ za sv. Gašpara del Bufala

Što sv. Gašpar misli kada govori o misijama i duhovnim vježbama?

    a) Misija. Pod misijama on podrazumijeva onaj oblik izvanrednog propovijedanja narodu, koji „se sastoji od vrlo različitih odnosa i stvari koje se odnose na posvećenje naroda“1 – kao što piše u knjižici Metodi za misije, izdanoj 1819. godine, a nadahnutoj na primjeru velikih misionara.

Misije moraju biti snažan poziv na obraćenje i rast u kršćanskom životu. Taj se poziv zbiva kroz različite oblike, a to su: djelovanje nadnaravnog (božanska prisutnost, molitva, pokora…); organizacija prije misija i red u njihovu odvijanju, jer: „Misije su sveti stroj poput sata“2 – piše sv. Gašpar. Zatim, svjedočenje sveta života od samih misionara; naviještanje riječi Božje u različitim oblicima (homilije, katekizmi, svečane propovjedi, pobudni govori, duhovne vježbe, susreti prema uzrastima…); funkcije/aktivnosti (procesije i njima slične organizacije koji su prikladni da animiraju vjernike imajući u vidu vrijeme i mjesto), itd.

Misije zaokupljaju sav narod koji je došao zbog vlastite želje ili je s nakanom na to potaknut. Misionar za vrijeme misija u isto je vrijeme gonič i ribar3 – običavao je ponavljati sv. Gašpar – zato treba stići do svih, ili izravno ili preko suradnika: u kuće, bolnice, zatvore, domove, samostane, na ulice, trgove, a ne samo u crkve. Da bi misionar mogao doći do svih, bilo je potrebno da misije traju dugo: obično dva tjedna4; manje trajanje, npr. osam dana, dovodilo je u pitanje plod misija5.

Ako se drži u vidu posebna priprema misionara, organizacija u sitnice koja je prethodila svakim misijama i revno djelovanje koje je bilo očito za vrijeme službe, lako se može shvatiti da su svake misije bile pravi duhovni potres.

“Misije su slamnata vatra“, govorili su drugi koji su htjeli obezvrijediti ovo služenje6. I prigovor ne bi bio posve neopravdan, da su se misije zaključivale propovijeđu o uspomenama ili samo postavljanjem spomen-križa. No, kud god je sv. Gašpar išao propovijedati misije, htio je da se osnivaju udruženja prema kategorijama osoba (svećenici, muškarci, žene, mladež, odrasli…), kako bi se mogao podržavati i razvijati plod misija7. Povremeno su misionari ponovno posjećivali mjesta gdje su održavali misije – a ti su se pohodi zapravo nazivali „obilazne propovijedi“ – da bi se vrednovalo ili eventualno potaklo na ustrajnost u obećanom dobru. Tako svestrano zalaganje za misije nije moglo ne polučiti sigurne i trajne plodove.

    b) Duhovne vježbe. Pod duhovnim vježbama podrazumijevao je sv. Gašpar ono što i mi danas podrazumijevamo: „jako iskustvo Boga u molitvi, osluškivanju, u pounutrašnjivanju riječi, pod vodstvom Duha Svetoga, uz pomoć duhovnog pratitelja, s ciljem da se čovjek obrati i suobliči Kristu, sve autentičnijim darivanjem Bogu i braći u Crkvi i u konkretnim prilikama“8. U tom smislu sv. Gašpar govori o duhovnim vježbama koje se propovijedaju pojedinim odgojnim zavodima, kleru, redovnicima ili laicima9. Ove se mogu propovijedati ili izvan naših kuća ili u njima samima u redovitom trajanju od deset dana ili, ako se želi, jedan mjesec10. Slijedila se ignacijevska metoda, ako je bilo moguće11.

Prvenstveno je pod duhovnim vježbama sv. Gašpar podrazumijevao duhovne vježbe za narod (odnosno vjernike laike)12: izvanredno naviještanje narodu na vlastitu temu ignacijevskih duhovnih vježbi u trajanju od tjedan dana. Iako su se koji puta ove duhovne vježbe mogle propovijedati u obliku misija, tj. s ponekom „funkcijom/aktivnošću“, ipak su se obično sastojale od jedne ili dvije kateheze, jednog razmatranja i blagoslova s Presvetim – svakoga dana. Ujutro zadnji dan bila je pričest za sve sa spomen-propovijedi i poslije podne s pjesmom Te Deum13. Ove duhovne vježbe za narod propovijedale su se u kućama Družbe prigodom blagdana zaštitnika sv. Franje Ksaverskog, zaštitnika našeg Instituta14, ili od Pete korizmene nedjelje do Cvjetnice u crkvama gdje bi misionar propovijedao kroz vrijeme Korizme15.

    c) Drugi oblici propovijedanja. Osim onoga što smo do sada rekli s obzirom na misije i duhovne vježbe, pod propovijedanjem sv. Gašpar je podrazumijevao i druge oblike, ali samo u izvanrednim slučajevima. Provedba u tridesetom članku naših Pravila ovako određuje tu stvar: „Sub nomine Missionis et Spiritualim Exercitiorum veniunt etiam Tridua, Septenaria, Novendialia, Praedicatio quadragesimalis et adventus16 (Pod misijama i duh. vježbama podrazumijeva se dakle trodnevnica, ili tijekom tjedan dana, devetnica, propovijedanje u Korizmi i Adventu).

Kao što se vidi, područje se širi, ali uvijek na području izvanrednog propovijedanja narodu. Propovijedi kroz Korizmu moglo se prihvatiti samo tamo gdje se nalazila naša Misijska kuća ili u obližnjim mjestima do kojih je misionar mogao doći iz te kuće, odlazeći i vraćajući se u istom danu. Zbog toga da se ne bi morale odbijati misije koje su najtraženije u vrijeme korizme17. Samo je u ovim zgodama bilo dopušteno misionarima držati pohvalne govore; u drugim zgodama ne, jer njihov zadatak nije bio ovaj način propovijedanja18.

Načelo pokretljivosti

Apostolat misija i duhovnih vježbi zahtijevao je od misionara veliku pokretljivost i raspoloživost da ide tamo gdje su duhovne potrebe naroda bile veće. Sv. Gašpar piše p. Dominiku Silvestru, 24. veljače 1825.: „Misionari nisu nepokretni kipovi; idu tamo gdje ih Bog zove“19. Zato, jedan od osnovnih zakona po kojima se ravna organizacija Družbe sv. Gašpara je ova: posebno odabrane službe, tj. misije i duhovne vježbe, „postulat, ut ab omni impedimento soluti; quocirca illa munia, qua sedem fixam habent, suscipere prohibentur20. (Zahtjeva se biti ne zapriječen, traži se da se poslove sa stalnim sjedištima ne preuzima). To je, dakle, načelo pokretljivosti.

Ovaj članak nabraja neke službe koje su nespojive s načelom misijske pokretljivosti: služba župnika, učitelja, redovnog ispovjednika sestara itd., i zato propisuje da naše crkve ne smiju biti župe. Nalazimo slične propise koje su jasno izražene već u „Transunto“, prvom Pravilniku Instituta, objavljenom 1822.: „Nije u skladu s Institutom održavati školu, i zato se to zabranjuje pod bilo kojom izlikom, također i onu privatnu. Neka se prihvate samostani u kojima će jedan ili više misionara držati moralnu, dogmatsku, logičku pouku ili sveto govorništvo, prema njihovom pravilima. Misionar se ne treba brinuti ničim doli duhovnim. Postoji li netko tko ne bi znao da je župska vezanost ili neka druga slična služba nespojiva s ustrajnim propovijedanjem misija?“21.

     Možemo zaključiti da je sv. Gašpar upravo izabrao propovijedanje duhovnih vježbi i misija za sebe i svoju Družbu, jer je bio uvjeren da tako može najbolje odgovoriti na duhovne potrebe svoga vremena. No, svako vrijeme donosi svoje zahtjeve kojima se prilagođava kako bi se na još bolji način išlo ususret čovjeku i dovelo ga bliže Bogu, pa tako i ovo naše vrijeme.

(iz knjige: Don Beniamino CONTI, Apostolat u Družbi Predragocjene Krvi, Edizione Sanguis, Rim, 1979.)

____________________________________________

1 M.M., str. 19.

2 XI, 62.

3 Summ. Proc. Ap. Rom., 115.

4 Usp. VII, 236.

5 Usp. VI, 412 i VIII, 238.

6 Usp. VIII, 180.

7 Usp. Pismo, 30 i Opere che sogliono stabilirsi dai Missionari…, Rim, 1819., str. 67-103.

8 FIES.

9 Usp. Pismo, 31.

10 Usp. P., 32.

11 Usp. R., 31.

12 Usp. Pismo, 30 i RP., 31.

13 Usp. P., 31.

14 Usp. P., 16.

15 Usp. P., 30.

16 Isto.

17 Usp. Isto.

18 Usp. Isto.

19 II, 417.

20 R., 3.

21 Transunto, čl. 33.

Utjecaj proročanstva i vlastitog duhovnika na životno usmjerenje sv. Gašpara del Bufala

Koji je utjecaj na sv. Gašpara imalo proročanstvo s. Agneze koje je čuo njezin duhovnik don Francesco Albertini, kasniji duhovnik sv. Gašpara?

Tekst proročanstva:

“U tjeskobama Crkve upoznat će te mladog svećenika, revnog za slavu Božju, i s njime će te, tijekom muka i tlačenja neprijatelja, ostvariti duhovno prijateljstvo i bit će te mu duhovnikom. Ono što će ga razlikovati od drugih je pobožnost prema sv. Franji Ksaverskom. Izabrat će ga se kao apostolskog misionara te nova Družba misionara svećenika pod naslovom božanske Krvi bit će od njega utemeljena: radi moralne reforme, spasenja duša, promjene načina života dijecezanskih svećenika, radi buđenja naroda iz ravnodušnosti i nevjere, pozivajući sve na ljubav prema Križu. Bit će osnivaćem jednog Instituta sestara, ali koji ipak neće voditi. Na koncu će biti trublja božanske Krvi, onaj koji će udarati po grešnicima i sektašima u teškim trenucima kršćanstva.”

Moramo reći da je ovo proročanstvo sadržavalo sjajnu poruku, ali i vrlo tešku da bi ju Gašpar saslušao. Što je isto tako i dio njegovog karaktera: drhtati pred velikim izazovima koje treba prihvatiti, dokle god ne vidi nekakav znak koji bi potvrdio da je to volja Božja. Tako je bilo i za njegovo svećeničko ređenje. Trebao je savjet sv. Vincenza Strambia. Tako će biti i kod njegovog poslanja u Crkvi – bit će potreban poziv pape Pia VII.

Ovo proročanstvo, dakle, sigurno nije bilo potpuno od njega prihvaćeno: stavilo ga je u nedoumicu. Ali nije ostalo ni neplodno, upravo zbog poticajnog i prosvjetljujućeg don Alebertinia.

Nadalje, počevši od rujna 1810. godine Gašpar je aktivnije radio oko širenja pobožnosti Predragocjene Krvi – što ćemo uskoro vidjeti. Od onih početaka, gdje mu je Albertini pomagao – u Rimu, Firenzi i najvjerojatnije u Piacenzi – postaje istinskim njezinim zastupnikom, zbog unutarnjeg poticaja. Jer je tijekom njegova života prošlo ono rumenilo Kristove Krvi, kako bi ga obogatilo i dovelo do potpunijeg sazrijevanja.

***

Godine snažnijeg sazrijevanja: 1810.-1814

Cijeli zemaljski život sv. Gašpara, od kada je Gospodin u njemu probudio poseban poziv, bio je usmjeren stalnom razvitku u pobožnosti Predragocjene Krvi. Ono što ga je najviše obogatilo najvjerojatnije je bilo vrijeme zarobljeništva. Tamo je počeo biti duhovno vođen od Albertinija, koji ga je fascinirao. Ondje je, uz stalni studij i molitvu, oblikovao svoju dušu prema mučeništvu, koje je prihvatio iz ljubavi prema Isusu i Crkvi.

Upravo su to bili kolosijeci koji su ga vodili prema bogatoj pobožnosti božanske Krvi. Pogledajmo ih sada kako su djelovali. Prije svega, potrebno je ukratko prikazati osobu kanonika Francesca Albertinia (rođenog u Rimu 8. lipnja 1770., a umro u Terracini 24. studenog 1819. godine).

Više puta bilo je potrebno spomenuti ovu osobu, ali sada je potrebno više ga upoznati. Ne možemo to ne učiniti, jer ga je Gospodin dao Gašparu kao učitelja i voditelja, kako bi njegovu dušu usmjerio prema velikoj misiji. Te zato što se spajaju u jedinstveni ideal, a duše im se sjaje u ovoj posebnoj duhovnosti.

Od kada ga je Gašpar izabrao kao svog duhovnog pratitelja, od vremena zarobljeništva, sve je više raslo poštovanje prema Albertiniu. Upućivao ga je u život, a Gašpar ga je u svemu slušao. Bio mu je poslušan i nakon smrti, besprijekorno vršeći sve njegove upute. Govorio je: Točno izvršavam sve kako mi je naredio mons. Albertini i nikad se neću odvojiti od njegovih uputa… Oh, kako je dobar duhovnik bio mons. Albertini! Teško je pronaći nekoga tko bi bio kao on!

Često ga naziva „svecem“, što se lako može uočiti u njegovim pismima.

Zaista je Albertini bio takav. Vrlo ponizan, posvećen mrtvljenju do kraja i krut prema sebi kako bi ovladao svojim vatrenim karakterom – stoga je bio pomalo zapušten izvana. Pun ljubavi i dobrote odnosio se prema drugima, podsjećajući na sv. Franju Saleškoga, čiju je mudrost i poznavao.

Bio je vrlo učen čovjek i vrlo mudar duhovni pratitelj te su nakon njegove smrti bila objavljena djela pod njegovim imenom: Uvod u ponizni život1; Mistični ormar ništavila; Voditelj koji je izravan2.

On je kasnije, zbog svoje duhovne strukture i umnih i duhovnih kvaliteta, od pape Pia VII., 1819., izabran za biskupa Terracine, Sezze i Priverna.

Što se tiče duhovnosti Krvi Kristove, kanonik Albertini imao je velike zasluge: ne samo zbog toga što je ponovno probudio pobožnost koja će u Crkvi postati sveopća, darovao vrijednu krunicu Krvi Kristove i što je oblikovao i potpomogao proroštvo o glasniku božanske Krvi, nego i zbog vlastitog žara prema Cijeni otkupljenja svih ljudi. Ne ćemo opširno opisivati ovu temu, nego ćemo iznijeti samo nekoliko misli, koje ćemo kasnije također pronalaziti i kod Gašpara, koje nam mogu pomoći doći do izvora, kao što se to može vidjeti kod djece: možemo otkriti tjelesne i moralne osobine roditelja – a Albertini je Gašpara nazivao najdraži sin.

Prikazat ćemo u nastavku njegovu ljubav prema Krvi Kristovoj u jednom od pisama napisanog iz Bastie, Corsica, 11. srpnja 1812.: Navijeke živjela Predragocjena Krvi moga ljubljenog Otkupitelja, kojoj sam se pobožnosti posvetio i u kojoj želim zauvijek živjeti skriven, jer On mi dobrohotno daje potrebnu snagu… Neka ljubav Kristova uvijek u našem srcu raste. Koga ćemo više voljeti ako ne našeg božanskog Otkupitelja, koji je dao svoju Krv i svoj Život za nas? Neka on bude Gospodar, Vladar, Kralj naše duše.

Posveta svog života božanskoj Krvi poticala ga je na revno širenje ove pobožnosti: Preporučam vam čašćenje Predragocjene Krvi našeg božanskog Otkupitelja, što je naše istinsko blago… Oh, živjela preslatka Kristova Krv, čije se čašćenje svaki dan snažno širi. Da, njoj neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen. Vaš, u toj istoj božanskoj Krvi, vama i svima… Najvjerniji sluga.

Zaista, širio ju je duhovnim vodstvom putem pisama, ispovijedanjem i savjetovanjem, putem spisa, propovijedi, tiska, a posebno putem krunice Predragocjene Krvi, koju je dao prevesti, kao što je bilo rečeno, na više jezika. Treba li nešto važno odlučivati? Savjetuje da se utječe božanskoj Krvi: Što se tiče savjeta kojeg tražite u vezi idućih izbora poglavarice, učinite kako vam kažem: prije izbora stavite se u Predragocjenu Krv našeg Otkupitelja, a onda otiđite pred Presveti Oltarski Sakrament i od Njega tražite svjetlo…

Kada je nastao sukobu u Bratovštini Predragocjene Krvi sv. Nikole u Okovima (S. Nicola in Carcere) u Rimu 1812. godine, odlučno je, iz zatvora u Bastiji, 22. srpnja 1812., intervenirao pismom upućenim njezinom tajniku:

Oh, Bože! Kako to? U vremenu kada pobožnost Predragocjene Krvi našeg božanskog Otkupitelja sve više širi svoje korijene, od koje svako dobro trebamo prihvaćati. Odavno se i u najdaljim mjestima širi naša Krunica, koja je već prevedena na pet različitih jezika. Ponavljam: Kako to da ovo Tijelo, blagoslovljeno od Boga, služi na štetu ovoj Rajskoj biljci, da treba biti objekt raznih vrtloga i snažnih vjetrova koji ju pod svaku cijenu žele iščupati iz zemlje i potpuno ju isušiti, kako ne bi sazreli njezini slatki plodovi?

Ah, da barem svatko jasno može uočiti kako ove strašne oluje dolaze od paklenog neprijatelja, koji nikad neće dopustiti da se širi čašćenje i ljubav prema Krvi Kristovoj, po kojem je sav svijet zadobio spasenje, a demon svoj poraz… Radujte se i budite nježno odani Predragocjenoj Krvi našeg Otkupitelja Isusa, koji jedini može ublažiti gnjev vječnog Oca i za nas pridobiti obilje svakog dobra.

U nekoliko pisama donosi temeljne točke razmatranja o Isusovoj Krvi, a posebno tijekom Velikog tjedna:

Kćeri moja ljubljena, u našem Gospodinu: On neka vas zakrije svojom Dragocjenom Krvlju i neka uvijek u vašem srcu ureže svoje dražesne rane. Amen.

Evo nas u svetim danima, u kojima nas žalosna Majka Crkva poziva da zaplačemo zajedno s njom zbog gorke muke i kisele smrti njezinog dragog Zaručnika, našeg božanskog Otkupitelja. Oh, pažljivo razmotrite, moja draga kćeri: Tko je onaj koji pati? Radi koga trpi? S kojim ciljem trpi i, na kraju, do kojeg znaka?

Oh, dražesna otajstva, koja se ne mogu ozbiljno razmatrati bez da se puste suzni izvori iz očiju i bez da se ne osjeti bol u srcu zbog tuge i suosjećanja.

Onaj koji trpi je Božji ljubljeni Sin, u kojem Otac nalazi svu milinu i po kojem je svaka stvar iz ničega nastala, bez Njega ništa nije nastalo. Nevjerojatan primjer poniznosti, koji zbunjuje ljudsku oholost te nas uči kako se s iskrenošću poniziti i dragovoljno hoditi u svetoj ništavnosti.

Radi koga trpi? Iz ljubavi prema jadnim stvorenjima. A oni nezahvalni – umjesto da mu se obrate, kako bi po sebi trebalo biti – više puta ga vrijeđaju svojim manama i grijesima. Oh, najizraženiji primjeru čvrste strpljivosti, koji zbunjuje našu veliku blagost i vlastitu ljubav, zbog koga vidimo da ne znamo istrpiti niti jednu riječ i malenu uvredu našega bližnjega.

S kojim ciljem trpi? Kako bi čovjeka oslobodio od onog nesretnog obilnog prokletstva, kojeg je dragovoljno uzeo na sebe. Nevjerojatno je to otajstvo Milosrđa koje nas potiče da budemo sve više suosjećajni prema sličnima sebi te da velikodušno tješimo druge u njihovoj bijedi – koliko to bude moguće.

Na kraju, do kojeg znaka pati? Radi našega spasenja prolio je svoju Krv sve do posljednje kapi. Oh, to je najdražesnija škola ljubavi i darivanja (caritas), koja nas uči da iznova ljubimo, bez suzdržavanja, ono što je za nas žrtvovao, darujući samoga sebe.

Ovo su, draga moja kćeri, spasonosne misli o kojima biste trebali razmišljati tijekom ovih svetih dana.

U nekolicini njegovih izražaja može se osjetiti duhovni utjecaj sv. Katarine Sienske prema Krvi Kristovoj: Ostanite u dragocjenom boku Isusa Krista; i, Uranjajući se u njegovu Predragocjenu Krv.

Iz ovih nekoliko citata njegovih pisama lako se može iščitati duhovni lik Gašparovog učitelja, njegova ljubav prema Isusovoj Krvi, koju je, na diskretan način i svjedočanstvom svoga života, htio prenijeti u srce svoga učenika.

Prebačeni u Bolognu, 12. prosinca 1810., tijekom cijele 1811. godine, Gašpar je živio pokraj Albertinija. Prvo u kući otaca Filipina, uz crkvu S. Maria di Galliera i kasnije, od 28. prosinca 1811., prije nego je Albertini prebačen na Corsicu, u domu grofice Marianna Spada Bentivoglio i Caterine Bentivoglio Orsi, njezine kćeri. Nakon što je Caterina izabrala Albertinija za svoga duhovnog pratitelja, Albertini je zatražio da prime i Gašpara u kuću. No, nije bilo mjesta za njega, pošto je kod njih bilo smješteno više svećenika izbjeglica. Stoga su ga smjestili u kuću pokraj njih, gdje je stanovao konobar Giuseppe Sarti sa svojom ženom Marianna Gressi, u Via Cartoleria Nuova 618, sadašnja Via Domenico Guerrazzi.

Godina Albertinijeve prisutnosti u Bologni duhovno je snažno utjecala na Gašpara, ponajviše zbog intenzivnog apostolata kojeg je Albertini vršio i u tome gradu širenjem pobožnosti Predragocjene Krvi.

Razlog zbog čega kod Gašpara idućih mjeseci nije nestalo revnosti za Krv Kristovu, je u tome što je 1811. godina ostala duboko urezana u njegovu dušu gledajući plodove revnog Albertinijevog rada, koji se slaže i s entuzijazmom onoga kraja, a ponajviše rad s groficom Caterinom Bentivoglio Orsi. Ona je zbog Albertinijevog duhovnog vodstva ostala obuzeta žarom za Predragocjenu Krv, najviše zbog toga – kako sama piše u svojoj autobiografiji – što je u rujnu 1811. Albertini odredio [u Bologni] skup od sedam osoba, koje će častiti sedam prolijevanja Krvi našeg božanskog Spasitelja, a mene je postavio kao glavnu voditeljicu. Skup je sastavljen upravo na rođendan naše Gospe te je određeno da se susreće svake posljednje nedjelje u mjesecu. Tako je stvarao temelje za buduću Bratovštinu Predragocjene Krvi u crkvi sv. Domonika, što će kasnije postati prva Bratovština pridružena Nadbratovštini Predragocjene Krvi sv. Nikole u Okovima, u Rimu (9. lipnja 1816.).

Kao što je u Piacenzi, u rujnu 1810. godine, Albertini izabrao Gašpara za budućeg apostola Kristove Krvi, tako je u Bologni, 1811. godine, izabrao groficu Caterinu Bentivoglio kao utemeljiteljicu Družbe Sestara Predragocjene Krvi – ponajviše zbog toga što je izabrao nju i još nekoliko njezinih prijateljica za osnivanje ovoga Instituta. Prema zamisli, ako bi se razvio, trebao se posvetiti njezi bolesnih u bolnicama i kućama.3 … Sada ćemo vidjeti kakav je utjecaj imao Albertinijev rad na Gašparovu dušu, tijekom tih godinu dana u Bologni.

Sve do lipnja 1811. u pismima sv. Gašpara nemamo nikakvih izričitih svjedočanstava o utjecaju pobožnosti Predragocjene Krvi na njegovu dušu. Prvi puta, u Bologni, u njegovim pismima možemo primijetiti pozivanje na čašćenje Predragocjene Krvi, što će biti glavni nazivnik svih njegovih budućih pisama. Otkrit ćemo to u jednome od njegovih pisama napisanom grofici Virginia Malaspina Caracciolo iz Piacenze, 18. lipnja 1811. Između ostaloga, govori joj je o svetkovini Presvetog Srca Isusova koja nadolazi:

Oh, blažen bih bio da sam uvijek Isusa ljubio kako sam trebao! Ljubite ga barem vi umjesto mene i potrudimo se da budemo potpuno njegovi u ovom životu, kako bismo također bili i u vječnosti. Kakve li mi slatke misli dolaze o našem Otkupitelju, za svetkovinu Presvetog Srca koje uskoro dolazi. Na poseban nas način dvije stvari poučava ovo Presveto Srce, a to je poniznost, s onim riječima “Učite se od mene…”, a drugo je sveta ljubav onog plamena kojeg se crta oko njegovog božanskog Srca. “Došao sam donijeti oganj na zemlju…” Ah, priđimo mu i molimo ga da posveti naša srca, tražeći sve ono što nam treba.

Sjetite se častiti Predragocjenu Kristovu Krv i često recitirajte “Te ergo quaesumus” te vas također molim da za mene izmolite jednu devetnicu na čast sv. Franje Ksaverskoga.

U pismu navedenoj grofici Caracciolo iz Piacenze, hvaleći je zbog revnosti oko širenja pobožnosti Predragocjene Krvi u svome gradu, opisuje joj kako se također vrlo brzo širi u Bologni i cijeloj pokrajini Romagna, putem krunice Predragocjene Krvi, koju je Contessa Caterina Bentivoglio Orsi ponovno tiskala i to na tisuće kopija. Ovako joj piše 19. rujna 1811.:

Ostajem zadivljen vašom osobnošću poradi posebne revnosti i karitavne ljubavi, jer se zanimate za širenje onoga što služi na veću slavu Božju. Govorim prije svega o napomenutoj Krunici, koju širite s velikom mudrošću među redovnicama i pobožnim vjernicima (u Piacenzi). Budite blagoslovljena, a Bog je onaj koji blagoslivlja svoja sveta djela i daje radost našim nastojanjima.

Ovdje u Bologni, nekoliko gospođa s vašim zanosom a i druge osobe, snažno su se počele zanimati za ovu pobožnost koja se već proširila po cijeloj pokrajini Romagna, po cijeloj biskupiji Bologna… U mnogim seoskim crkvama se javno časti, a u gradu (Bologna), za sada se časti, samo u jednoj crkvi (bazilici sv. Dominika) – šireći se sve više i u druga mjesta. Sve ovo je radi vaše utjehe.

Jedna pobožna duša (contessa Caterina Bentivoglio Orsi) dala je tiskati na tisuće knjižica, šireći ju prije svega među javnim a kasnije i među privatnim osobama, te je tako malo-pomalo ulazila u Crkvu.

Ako se uspije pronaći nekoliko pobožnih duša u Piacenzi, koje bi se ujedinile radi tiskanja tisuću komada tih knjižica, na početku osobno ih šireći, vidjet ćete da će ostalo obaviti naš dobri Isus.

…..

(izvor: Centro Studi Sanguis Christi, San Gaspare del Bufalo. Apostolo del Sangue di Cristo, Roma, 2002.)

____________________ fusnote:

1 Uvod u ponizni život izdana je prvi puta u Rimu, 1820., izdavaštva Lino Contedini, autora kanonika Josipa M. Visconti, s ovim naslovom: Uvod u ponizni život napisana od mons. Franje Albertinija, biskupa Terracine, Sezze i Piperne, posvećena Kraljici Neba i Učiteljici svete poniznosti, Presvetoj Djevici. Izdana je i 1830. zajedno s nekoliko pisama i duhovnih spisa pripisanih Albertiniju, između ostaloga i djelo Mistični ormar ništavila. Što se tiče djela Uvod u ponizni život i Mistični ormar ništavila, po raznim dokumentima pronađenima 1997. u Tarquinia (Viterbo), došlo se do spoznaje da je njihov pravi autor contessa Caterina Bentivoglo Orsi.

2 Sluga Božji Ivan Merlini, u djelu Život mons. Franje Albertinija, tvrdi da je djelo Voditelj koji je izravan napisan od sv. Gašpara del Bufala.

3 Do sada se uvijek mislilo kako su Gašpar i Albertini, zajedno s Bentivoglio, u Bologni, 1811., napisali Temeljna pravila prema kojima bi se Družba Sestara Predragocjene Krvi posvetile “društvenom, kršćanskom i pobožnom” obrazovanju žena (čl. 2). Zapravo, po dokumentima nađenima u Tarquiniau, u arhivu Società Tarquiniense d’Arte e Storia, izgleda da to nije bio prvi cilj Instituta, nego njegovanje bolesnika po bolnicama i kućama. Upravo kako stoji u Pravilima koje je u studenom 1812. započela pisati Contessi, u vremenu kada je Albertini bio prebačen na Korziku. Iz tih istih dokumenata saznajemo da je Bentivoglio Temeljna pravila upoznala tek nakon Albertinijeve smrti. Upravo tako Bentivoglio piše mons. Gian Francescu Falzacappi, 27. studenog 1820., nakon neuspješnog spajanja s Oblatama sv. Filipa Neria u Rimu: “Poglavarica… mi je rekla da dobro zna kako su ova pravila (od Bentivoglio) tražila da se bolesnike njeguje po bolnicama i kućama, a neki su to ismijavali… ali dobro znam iz kojih izvora dolazi ova turobna voda te ju se sigurno neće prihvatiti. U Pravilima koje sam napisala kada je Tatica (Albertini) bio na Korzici, ne znam jesu li bila nadahnuta ili radi čega su služila u takvom teškom vremenu, sve što se u njima nalazilo nije bilo napisano radi klauzurnog načina života, što sam saznala nakon njegova povratka iz progonstva, pa niti radi obrazovanja, što sam otkrila u listovima (Temeljnih pravila), koje su mi poslali nakon njegove smrti. Ova Pravila, zajedno s drugim spisima koje sam napisala, želio je da ih odnesem u Rim, a koristile su se tijekom života ili nakon njegove smrti – i bolno je što ne znam koje su ih ruke pronašle. Imala sam kopiju tih pravila. Dala sam ih don Andreu Butirroniu kako bi ih pregledao te je dao svoje prijedloge nakon što je pronašao nešto što bi bilo dobro prepraviti radi korisnosti formacije. Nikako ne mogu vjerovati da se tako trebalo dogoditi, kako tvrdite, upravo zato što je bilo suprotno od onoga što su oni poznavali…” Dakle, Temeljna pravila, što se tiču Družbe Klanjateljica Predragocjene Krvi, posvećene “društvenom, kršćanskom i pobožnom” obrazovanju žena, nisu napisana u Bologni, 1811. godine, nego kasnije, tj. Između 1818. i 1819. godine, kada je Albertini izabran za biskupa Terracine, Sezzea i Priverna, a contessa Bentivoglio ih je upoznala tek nakon njegove smrti (koja je bila 24. listopada 1819.).

Kakva je to slika Majke i Kraljice Predragocjene Krvi?

Slika Gospe od Predragocjene Krvi

Ovo je zapravo još jedan način kojim se Gašpar služio pri širenju pobožnosti Krvi Kristove: slika Gospe od Predragocjene Krvi (ili Majke i Kraljice Predragocjene Krvi Isusove).

Poput drugih pučkih misionara koji su imali svoju sliku Gospe, tako je i sv. Gašpar imao vlastitu sliku Gospe od sv. misija, koju je sa sobom nosio u pučkim misijama, a to je tražio i od svojih misionara. Ovako je napisano u čl. 6. u provedbenoj (praktičnoj) napomeni prvog Pravila Družbe, koje je 1841. odobreno od pape Grgura XVI.:

“Uz to, uobičajeno je u Družbi, da naše crkve imaju oltar na kojem se nalazi slika B.D. Marije s Djetetom Isusom u naručju, koja je vjernicima dana na štovanje. Slika je tako napravljena da Isus desnom rukom drži kalež svoje dragocjene Krvi i pokazuje ga svojoj Majci, a Blažena Djevica poziva grešnike da prime ovaj božanski lijek, koji je tolikom plamtećom ljubavlju ljudima pripremljen radi oproštenja (uništenja) grijeha i obnavljanja u vrlinama (krepostima). Časni je Utemeljitelj odredio da se naši svećenici služe ovom slikom u pučkim misijama.”

Ova slika, kako se vidi iz provedbenog dijela prvog Pravila, prikazuje Gospu koja u desnoj ruci drži Dijete Isusa, koji nudi kalež svoje Krvi. U tradiciji Družbe Misionara Krvi Kristove, slika je imala više naziva: Marija, Pomočnica kršćana, Gospa od misija, Gospa od kaleža, Gospa Predragocjene Krvi.

Malo ćemo se zaustaviti i pogledati povijest ove slike te zatim njezino duhovno značenje. Što se tiče umjetničkog stajališta, o tome progovara dr. Maria Antonietta De Angelis.

Povijest slike

Postoje nekoliko svjedočanstava kako je ovu sliku sv. Gašpar dobio od pape Pia VII. Isto tako, na poleđini slike, potpisana krajem 1800. godine i postavljeno u muzeju s relikvijama sv. Gašpara u Albanu Laziale, nalazi se papirić s ovim riječima: “Uspomena. Prema svjedočanstvu starijih misionara, poimence don Giacinto Petroni, koji ju je dobio od “sestre Gigia1, i don Nicola Pagliuca, ova Auxilium Christianorum, slika koja je od časnog Gašpara del Bufala korištena za vrijeme svetih misija… je originalna slika. Brat Adeodato De Filippis potvrđuje kako je uvijek govorio da je slika darovana od pape Pia VII. našem Časnom sluzi. Giuseppe Schaeper, Misionar. Rim, 16. rujna 1898.

Nema nikakve sumnje da je slika Pomoćnice kršćana originalna te da ju je sv. Gašpar sa sobom nosio u pučke misije. No, da je slika darovana od pape Pia VII., kako kaže časni brat De Filippis, koliko smo mogli saznati, nema nikakve potvrde u procesu Gašparove kanonizacije. Postoji samo jedno svjedočanstvo sluge Božjega Ivana Merlinija što se tiče dara jedne Gospine slike, koju je papa Pio VII. darovao sv. Gašparu, ali ne tiče se ovog našeg slučaja.

Merlini govori ovako: “Svima je kristalno jasno, nakon dolaska mirnih dana u Crkvi, Sluga Božji nije se dao samo u službi sv. misija, na što se osjećao snažno potaknut, nego i po drugim načinima propovijedanja. Trabam napomenuti da je htio postati isusovcem Po onome što sam od njega samoga saznao, htio je svoju službu ostvariti u Družbi Isusovoj. No, tako se dogodilo da je u to vrijeme papa Pio VII. odlučio održavati sv. misije po glavnim gradovima tadašnje države Vatikan, služeći se raznim svećenicima. Među ostalima je pozvan i naš Sluga Božji, koji je odmah došao do Svetog Oca. Kako mi je jednom rekao, nije se osjećao dostojnim stati pred njega. Dok mu je papa govorio o svetim misijama, Gašpar se osjećao izgubljenim i ništa drugo nije znao reći osim: “Dobro, dobro, Sveti Oče, učinit ću što želite”. Još mi je Sluga Božji rekao, kada je poslao misionare u Benevento, među kojima je bio i on, da im je Pio VII. savjetovao: “Kada budete u Beneventu, nemojte govoriti: ‘Madonna mia’, nego ‘Madonna mea‘, te mi je k tome rekao da je svatko od njega na poklon dobio sliku Blažene Djevice. Vidio sam da ju, uramljenu, drži u svojoj sobi u Rimu, koju mi je i sam pokazao.”

Merlini dakle govori o jednoj “uramljenoj slici Blažene Djevice”, koju je Pio VII. poklonio svim misionarima, koji su išli u Benevento, no, govoreći o Gašparovim slikama u Rimu i posebno se osvrčući na onu od Pia VII., kaže da je to bila jedna slika od papira: “Nasuprot svoga kreveta držao je sliku Presvete Marije na papiru; ona koju je dobio od Pia VII, o kojoj sam već govorio”. Pretražili smo sve Merlinijeve dokumente iz procesa Gašparove beatifikacije i kanonizacije, ali nigdje drugdje nismo pronašli da govori o slici Presvete Marije darovane od strane pape Pia VII. Dakle, ova dva citata, gore navedena, govore o jednoj te istoj slici. Nije moguće da je, prema riječima brata Adeodato De Filippisa, slika Gospe Predragocjene Krvi, koja nije niti u okviru niti na papiru, nego na platnu, ona koju je Pio VII. darovao sv. Gašparu. Jer bi on “sigurno negdje ostavio obavijest” te u njegovim bismo spisima ili osobnim pismima pronašli neki trag.

Znamo također da je tijekom prvih pučkih misija u nekoliko gradova vatikanske države, prema odredbi Pia VII., od 1815. do 1816., gdje je sv. Gašpar bio samo “izvršitelj misija”, kako sam kaže, izbor slike bilo na samom voditelju misija. Nako osnivanja Družbe (15. kolovoza 1815.), u misijama koje su vodili Misionari Krvi Kristove nosila se samo slika Gospe od pomoći od don Gaetana Bonannia, prvog poglavara kuće naše Družbe u San Felicie, Giano. Sv. Gašpar je u pismu, 22. studenog 1820., misionaru don Francescu M. Pierantoniu, jednostavno ju naziva “Bonanijeva Gospa”. Upravo ovu “Gospu od pomoći” don Ivan Merlini uvijek spominje u procesima za Gašparovu kanonizaciju, kada govori o Gospi od misija prije 1820. godine. Treba dodati da u već navedenom pismu don Pierantoniju, koji se nalazio u Gianu zajedno s Bonannijem, Gašpar izričito kaže: “Gospa naših misija treba biti svima jednaka; za sada će se koristiti ona Bonannijeva”.

U isto vrijeme, koji dan kasnije, točnije 29. studenog 1820., Gašpar u jednom drugom pismu istom Pierantoniju piše nešto sasvim drugačije: “Kažete mi da Bonanni ostavlja misionarski križ itd. U redu. Ali samo neka naša Gospa bude svima jednaka. Bilo bi dobro imati i onu od Bonannija”. Zašto sv. Gašpar više ne govori: “Za sada će se koristiti ona Bonannijeva”, nego jednostavno ponavlja da “naša Gospa svima mora ostati ista”, razlikujući je od Bonannijeve, koju želi imati zajedno s njegovim misionarskim križem? Koja je to “naša Gospa”?

Ova tajanstvenost je otkrivena u Santellijevom životopisu sv. Gašpara. Saznajući sa sigurnošću da će papa Pio VII. Bonannija uzdići na treći stupanj Svetog reda – biskupstvo, Santelli je pisao Gašparu, 7. rujna 1820., dok se nalazio u San Felice, da ga o tome obavijesti. Gašpar je već bio upoznat s tom viješću. Dok je još pisao Pierantoniju, između 29. kolovoza i 2. rujna 1820., nije bio toliko siguran da će “otići na biskupsko brdo”, no već u drugom pismu, 7. listopada 1820., istom Pierantoniju sa sigurnošću kaže: “u njegovo [Bonannijevo] biskupstvo sam siguran. To mi je Cristaldi povjerio”. Dakle, iako je Gašpar znao da je don Gaetano Bonanni promaknut za biskupa, neznajući kada će napustiti San Felice, 20. studenog 1820., piše Pierantoniju kako u misijama treba koristiti onu Bonannijevu Gospu.

No, već u idućem pismu, 29. studenog, ponavljajući kako svi trebaju imati jendaku sliku “naše Gospe” od misija, ističe kako u San Felice želi da ostane ne samo Bonannijev misionarski križe, nego i njegova slika Gospe.2 Bonanni je već bio odlučio napustiti San Felice i otići u svoju rezidenciju u pokrajini Norcia. Što znači da se ona “naša Gospa od misija” trebala pronaći u jednoj drugoj slici. Ta slika bila bi ona koju sv. Gašpar u svojim pismima često naziva “moja Gospa”3, tj. ona slika koju u cijelom ovom tekstu želimo pobliže upoznati. Zapravo, Gašpar je prije u sv. misijama uvijek koristio sliku Bonannijeve Gospe, no, počevši od pučkih misija u Rimu (8.-21. prosinca 1820.) u crkvi sv. Nikole u Okovima, tijekom kojih su se trebale osnovati Sestre Predragocjene Krvi, po Contessi Caterini Bentivoglio Orsi, počeo je koristiti sliku svoje Gospe.

U jednom pismu, 13. studenog 1825., Gašpar piše gosp. Giovanniju Francescu Palmucci iz Offide kako su ovu sliku njegove Gospe “tijekom misija nosili i drugi misionari, koji su već umrli”. On je dao nadodati samo kalež4 u ruci Djetešca. Nadalje, u istom pismu on kaže kako “u Rimu nigdje nema informacija tko je naslikao moju Gospu. Onaj koji je nadodao kalež je gosp. Pozzi”5. Najvjerojatnije je Gašpar dao Pozziu da nadoda Djetešću zlatno odijelo, čije je nježno maleno tjelešće vraćeno nazad tijekom restauracije, 1984. Slika je dakle pripisana autoru imenom Pompeo Batoni (1708.-1787.), koju je naslikao tijekom svoje mladosti, onaj isti koji je naslikao i sliku Presvetog Srca Isusova što se časti u Rimu, u crkvi Del Gesù.

Gašpar je dao napraviti više kopija ove slike za svoje misionare i druge osobe koje su ga zamolile. Nije htio da njegovi misionari imaju neku drugu sliku za pučke misije. Don Oraziu Bracaglia, 1. srpnja 1836., piše vrlo nježno ali i odlučno: “Ne znam je li to istina da ste izmijenili izgled sliku naše Gospe od sv. Misija; ukoliko je istina ne mogu se s time složiti. Bit će svima jednaka.”

Kopije Gospe od misija morale su biti savršene i lijepe. Ovako piše svojoj nećakinji Luigi, u svibnju 1837., moleći je da njegove riječi ponovi slikaru Luigi Spalladoro: “Treba Spalladoru reći da mi napravi jednu lijepu Gospu od naših misija, ali baš lijepu, ne tužnu, ne s duguljastim licem, ne malaksalo; jasnu mu recite na što upozoravam”.

Duhovno značenje slike

Sv. Gašpar nikada izričito ne govori o duhovnom značenju slike “njegove Gospe”, niti u pismima niti u propovijedima. No, poznajemo njezin opis i značenje već iz praktičnog dijela Pravila Družbe CPPS (čl. 6).

Prema tome opisu, Djetešće Isus svojoj Majci pokazuje kalež s euharistijskom krvlju, a Majka poziva grešnike da ga “uzmu ovaj božanski lijek”, ne samo da se očiste od svojih grijeha, nego da se obuku i u sve vrijedne kreposti.

Još jednu zanimljivu interpretacija ove slike dao nam je sv. Vinko Pallotti (1795.-1850.), u procesu Gašparove kanonizacije. Govoreći o marijanskoj duhovnosti sv. Gašpara, što se tiče slike Gospe od Predragocjene Krvi, on kaže:

“Ista ona zauzeta vjera perma Majci Božjoj, po primjeru mnogih drugih svetih misionara, potaknula ga je da u pravilima za svete misije odredi da se u svim sv. Misijama propovijeda o Mariji, potičući na još veću pobožnost uz pomoć jedne svete i čašćene Gospine slike. Također, poznajem ga kao izrazitog promotora ove svete Marijine slike, koju običavaju nositi njegovi misionari u svetim misijama.

Vjerujem da ova slika može prikazati njegov izričaj vjere Sluge Božje prema Presvetoj Djevici i u beskonačnu moć Predragocjene Krvi njeznog božanskog Sina Isusa, jer ju slika prikazuje u tako ljupkom stavu koji sva srca potiče da ju časte. Slika prikazuje našu dragu Majku Mariju kako u desnoj ruci drži Djetešce Isusa, koji pokazuje kalež u svojoj desnici, a Marijina ga molitva potiče da svoju Predragocjena Krv prikaže vječnome Ocu, kako bi zadobio obilje božanskog milosrđa, za nas jadne grešnike.

Ne znam točno na koji je način, kojim praksama, Sluga Božji promicao čašćenje ove svete slike, jer nije na meni da znam sve ono što je činio i koliko je morao pretrpjeti pri njezinom promicanju, koja je jedna od vlastitosti ovoga Instituta. Mogu samo reći da sam ga poznavao kao onoga tko je, neka mi bude slobodno reći, toliko bio strastveno zaljubljen u nju, da mi se čini kako je htio u svim mjestima na zemlji proširiti ovu sliku, te bi mu to sigurno bila najveća utjeha, videći kako se mnogi zalažu da svi upoznaju navedenu sliku.”6

Dakle, prema ovom opisu, Djetešce, potaknuto molitvama svoje Majke, Vječnom Ocu prikazuje svoju Predragocjenu Krv kako bi zadobio obilje božanskog milosrđa, za grešnike.

Što reći o ovim objašnjenjima: Gašparevo i Pallottievo? Čini nam se da naša slika nije potpuno u skladu s jezikom umjetnika. Slika prikazuje Presvetu Djevicu i u njezinoj desnici Djetešce Isusa, kako svojom desnicom prikazuje euharistijski kalež. Zatim drugo, Gospa svojom lijevicom drži Djetešce a svojom desnicom poziva da se prihvati kalež kojeg nudi njezin Sin.

Kome Isus nudi svoj kalež? Na slici, oči Djeteta i Majke uprte su prema promatraču, s koje god pozicije gledali. Stoga, čini se da Isus ne prikazuje kalež svoje Krvi svojoj Majci, kako kaže praktični dio Pravila u čl. 6, niti ga nudi svome nebeskom Ocu, kako kaže sv. Vinko Pallotti, iako se te istine ne mogu isključiti što se tiče otajstva Kristove Krvi. Međutim, pošto se oči Djeteta i Majke susreću samo s promatračem kojem Djetešce nudi svoj kalež, a Marija svojom rukom poziva da ga se prihvati, bez sumnje je temeljno značenje ove slike, kako Djetešce kalež nudi svima koji ga gledaju, promatraju ga očima vjere, kao da ponavlja one riječi na Posljednjoj večeri: “Uzmite i pijte iz njega svi. Ovo je kalež moje Krvi, Novoga i vječnoga Saveza, koja će se proliti za vas i za sve, na otpuštenje grijeha”. A Majka Marija svojim ljupkim pogledom i pozivajućom gestom svoje desnice potiče da se prihvati Sinovljev dar. Tko može odbiti takav jedan dar od malenog, privlačnog i nemoćnog Djeteta, uz primamljiv pogled toliko lijepe i preslatke Majke?

Kao što je već rečeno, iako sv. Gašpar nije ostavio ništa napismeno dajući nam vlastito objašnjenje značenja slike Gospe od misija, iako slika više ističe kako su je misionari htjeli imati u misijama, zbog poticanja vjernika na sudjelovanje u euharistijskoj gozbi, nakon što su oprani od svojih grijeha. Sve u svemu, slika podsjeća na sve one temeljne Gašparove elemente propovijedanja o pobožnosti Predragocjene Krvi: “Božanska Krv… kao zadovoljština Vječnom božanskom Ocu (prikazivanje Isusove Krvi vječno Ocu kao zadovoljštin za grijehe), te čisti naše grijehe i opija nas ljubavlju prema Isusu, ‘koji nas je otkupio i oprao u svojoj Krvi’ (Dj 1, 5) (posvećenje duša i odgovor ljubavi prema Isusu).

Zbog katehetskog značenja slike, sv. Gašpar je propisao da tijekm misija, nakon propovijedi o Gospi, također nazvanoj “trijumfalna propovijed”, njezina slika i križ ostanu na podiju sve do svršetka misija.

________________________________

1Gašparova nećakinja: Luigia Del Bufalo.

2Ne može se potvrditi da je Bonanni zaista i ostavio svoju sliku Gospe od pomoći u San Felice-u, u Gianu. Istina, 1832., u toj staroj crkvi postojao je jedan oltar sa slikom Gospe od pomoći, čiji je autora Francesco Melanzio iz Montefalca, oko 1465.-1530., a 1961. obnovio ju je profesor Giovanni Bartoloni. No, ovo nije ona slika koju je Bonanni koristio, jer je bila visoka oko dva metra, a široka oko metar i osamdeset. Danas je sačuvana u unutrašnjosti samostana i prikazuje Mariju u stajačem položaju kako s lijevom rukom štiti jedno dijete, koje đavao želi uhvatiti, dok u desnoj ruci drži štap da udari demona. Pored Gospe nalazi se majka toga djeteta u klečećem položaju koja zagovara za svog sina te jedna skupina redovnika augustinaca koja moli.

3Sv. Gašpar je prvi puta ovaj naziv koristio u pismima pri otvaranju misijske kuće u Offidi. Ovako piše gosp. Giovanniju Francescu Palmucciju, 10. kolovoza 1821.: “Otvarajući kuću učinit ću da se napravi kopija slike moje Gospe”. Također i kasnije Gašpar govori o “mojoj Gospi” (usp. pisma iz 1. srpnja 1825., 13. studenog 1825., 18. srpnja 1836., itd.), opisujući je kao Gospa Misionara Predragocjene Krvi.

4Ne zna se točno što je u ruci Djetešća prije toga bilo nacrtano: mali križ, škapular, maslinova grančica…?

5Vjerojatno se radi o slikaru imenom Andrea Pozzi, koji je u ono vrijeme bio cijenjen u Rimu te akademik u San Luca (usp. M. A. De Angelis, Fiorir sul caro viso veggo la rosa”. La Madonna del Preziosissimo Sangue di Pompeo Batoni, Roma, 1984.). K tome, De Angelis tvrdi da je ovaj slikar “najvjerojatnije promijenio kažiprst, a možda i dio palca kako bi sve bilo spojeno”.

6(negdje već naveden izvor)…Vinko Pallotti, str. 27-28.

Gašparov rast i razvoj u duhovnosti Predragocjene Krvi

 

Koji je utjecaj imao prvi susret Gašpara s pobožnošću Predragocjene Krvi i samim don Francescom Albertinijem, njegovim budućim duhovnikom (8.12.1808., u crkvi sv. Nikole u Okovima, pri ustanovljenju Nadbratovštine Predragocjene Krvi, kada je bio pozvan održati propovijed)?

Dakle, prvi susret za sv. Gašpara sigurno nije bio od velike važnosti za njegovu pobožnost prema Predragocjenoj Krvi, jer njezine dokrinalne istine nisu bile toliko poznate te, pri prvom susretu s njom, teško se može odvojiti od čašćenja Presvetg Križa ili Muke ili Euharistije. Gašpar će se tek kasnije, nakon što upozna svoj poziv kao promicatelja ove pobožnosti, dati na njezino proučavanje – kako nam svjedoči sv. Vinko Pallotti. Također i sluga Božji Ivan Merlini potvrđuje “kako bi uspio u svome pothvatu (propovijedanje o slavi božanske Krvi), jednom mi je rekao, dao se na proučavanje Pisma i crkvenih otaca, kako bi prikupio sve ono što je vidio da je najkorisnije”.

Za sv. Gašpara onaj susret s don Francescom Albertinijem nije bio toliko važan, osim radi određenih dogovora (direktno s Albertinijem ili s nekom drugom osobom u njegovo ime – ne zna se), oko propovijedanja koja je Gašpar imao 1809. i 1810. u istoj crkvi. To se osobito odnosi na vrijeme kada je Albertini izabran za predsjednika Pobožnog udruženja Predragocjene Krvi (buduće Zajednice Krvi Kristove), dakle, kao jedini odgovorni. Osim toga, Gašpar je uvijek bio dosta zaokupljen različitim pastoralnim aktivnostima, koje su mu oduzimale mnogo vremena. Također, već je imao svog duhovnog pratitelja, uvaženog mons. Ivana Marchettia, rektora crkve Del Gesu u Rimu. Zbog čega ostaje bez temelja ona misao da je Albertini i prije odlaska u zarobljeništvo bio Gašparevim duhovnikom1.

Dakle, za sada na Gašpara nema nikakvog posebnog utjecaja ova pobožnost, niti od strane Albertinija, kako i Ivan Merlini u svojem iskazu potvrđuje: “Dobro je napomenuti da Sluga Božji (Gašpar), kako mi je sam rekao, viđajući Albertinija u Rimu, nikad se s njime nije puno družio, nego samo pozdravljao i, ako se dobro sjećam, ponekad razgovarao. I tijekom zarobljeništva upoznao ga je kao odličnog duhovnog pratitelja duša. Odmah se dao pod njegovo vodstvo, od kojeg se nikada nije odvojio”. Uvom istom zaključku arheolog prof. Mariano Armellini dodaje u jednoj svojoj biografiji o Gašparu, koja je na žalost nije izdana: “Gašpar sve do dana svoga odlaska (u zarobljeništvo, 1810.), imao je vrlo rijetke susrete (s Albertinijem)”. Ovi bi iskazi bili, dakle, pogrešni da je Albertini počeo sv. Gašpara duhovno pratiti već prije progonstva i da je na njega, još od 1808., gledao kao pravog suradnika za širenje njemu drage pobožnosti.

Odlazimo nekoliko godina kasnije.

Rujan 1810. – Gašpar kao navjestitelj božanske Krvi

Rim, sa svojim beskrajnim apostolskim potrebama, koje su obuzimale svu Gašparovu aktivnost zbog ljubavi koju je imao u svome revnome srcu, nije mogao biti pravo mjesto za ostvarenje Božjeg plana, po kojem je on trebao postati apostolom Predragocjene Krvi. Stoga ga Bog poziva izvan svoje zemlje, dalje od svojih dragih i izazovnih apostolskih djela, od svoje obitelji. Poziva ga u zemlju mučeništva, u kojoj će se početi buditi poziv koji ima u Crkvi.

Ovo Gašparovo hodočašće započinje s kartom francuske policije, koju je dobio u kući Del Bufala u palači Altieri u Rimu, 12. lipnja 1810. Sljedećeg dana se trebao pokazati u palači Borromeo, pokraj crkve sv. Ignacija Loyolskog, kako bi dao prisegu vjernosti Napoleonu Bonaparteu.

…Nakon što je Napoleon zauzeo Papinsku državu, papa je ekskomunicirao sve odgovorne (10. lipnja 1809.), a Napoleon je dao uhititi papu Pia VII. i poslao ga u zarobljeništvo u Grenoble, pa u Savonu i kasnije u Fontainebleau.

Vijest o ovom užasnom događaju uplašila je puk u Rimu. Uz ovo zlostavljanje traži si i prisezanje vjernosti osnovanom autoritetu, tj. vladaru (imperatoru). To su trebali prisegnuti kardinali, biskupi, prelati i kler koji je imao neke časti, kao na primjer, župnici i kanonici. Ili vjernost novom vladaru ili deportacija (progonstvo). Papa Pio VII. je već s dvijema uputama (22. svibnja i 30. kolovoza 1808.) proglasio tu zakletvu nezakonitom, iako su teolozi i pravnici tvrdili suprotno i smatrali ju zakonitom. Gašpar je vlastitom rukom točno prepisao ove Papine upute, a kopije se čuvaju među njegovim spisima.

Dakle, 12. lipnja 1810., u kuću Del Bufala došao je nalog za prisegu i za svećenika Gašpara, kanonika sv. Marka. Idućeg dana, zajedno s ocem, zaputio se prema palači Borromeo i tamo izrekao negativan odgovor: “Ne mogu, ne smijem, neću…” – kako je rekao i papa Pio VII. pred generalom Radetom. Odmah je poslan u izgnanstvo u Piacenzu.

Prvih dana mjeseca srpnja putuje prema tom gradu zajedno s don Albertinijem i drugom dvojicom kanonika crkve sv. Marka: Franjo Gambini i Bernardino Filippo Marchetti (a Marchetti je na žalost, u Bologni, nakon 2 godine progonstva, ipak dao prisegu Napoleonu te se stoga vratio u Rim).

Ove dvije duše počinju se polako spajati. Gašpar se treba dosta mučiti kada se kao početnik susreće s pobožnošću Predragocjene Krvi i neodoljivo započinje prihvaćati njezin utjecaj.

Nadalje, Albertini ovo vrijeme progonstva koristi također kako bi proširio svoju dragu pobožnost koristeći opata Consalva Petraia da ponovno tiska i proširi krunicu Predragocjene Krvi, a mons. Emidio Gentilucci uvjerava nas kako je i Gašpar u tome sudjelovao: “U vremenu kada su se na putu za Piacenzu zaustavili u Firenzi, trudili su se ondje proširiti pobožnost… na čast Predragocjene Isusove Krvi, i dobro su uspjevali”.

Isto tako, i u Piacenzi nije mogao a da ne vidi revnost koju je imao Albertini pri širenju ove pobožnosti i njegove krunice, koja je uz njegov trud prevedena na pet stranih jezika.

No, za sv. Gašpara nije došao čas da sazna volju Božju za njega. Saznat će ju na bolesničkom krevetu. Naime, zrak mjesta Piacenza ili Dispiacenza, kako ju sam u jednom svom pismu naziva, doveo ga je skoro do smrti. Čak i doktori nisu znali što mu je, a Albertini mu je udijelio sakrament Bolesničkog pomazanja. Pri primanju pomoći, pun teških bolova mijenjao je izgled svoga lica, bore na licu postajale su mu kao kod starca. Pisao je, 28. kolovoza 1810., don Gaetanu Bonanniu2 i tražio da se moli sv. Franji Ksaverskom za njegovo zdravlje, kome se još od malena često utjecao.

Albertini prati svaki dah ovog umirućeg: sve promatra. U jednom trenutku, ne samo zato da ga utješi, nego zbog neke sile koja ga potiče, sa sigurnošću ga počne uvjeravati da će ozdraviti. Zbog čega ovakva brza promjena?

Zapamtio je neke od proročkih riječi koje mu je rekla, već spomenuta, službenica Božja s. Marija Agneza od Utjelovljene Riječi:

U tjeskobama Crkve upoznat će te mladog svećenika, revnog za slavu Božju, i s njime će te, tijekom muka i tlačenja neprijatelja, ostvariti duhovno prijateljstvo i bit će te mu duhovnikom. Ono što će ga razlikovati od drugih je pobožnost prema sv. Franji Ksaverskom. Izabrat će ga se kao apostolskog misionara te nova Družba misionara svećenika, pod naslovom božanske Krvi, bit će od njega utemeljena: radi moralne reforme, spasenja duša, promjene načina života dijec. svećenika, radi buđenja naroda iz ravnodušnosti i nevjere, pozivajući sve na ljubav prema Križu. Bit će osnivaćem jednog Instituta sestara, ali koji ipak neće voditi. Na koncu će biti trublja božanske Krvi, onaj koji će udarati po grešnicima i sektašima u teškim trenucima kršćanstva.

Sve ove riječi, ljubormo čuvane u srcu, Albertini je također povjerio Gašparu, kako bi mu objasnio svoj čvrsti stav za njegovo ozdravljenja, koje će se stvarno dogoditi.

Proročanstvo službenice Božje, koje je najvjerojatnije primila tijekom uobičajenih ekstaza poslije sv. Pričesti, bilo je jasno: onaj mladi svećenik bit će imenovan apostolskim misionarom, Utemeljiteljem dviju Družbi s naslovom božanske Krvi, kako bi “sve pozvao na ljubav prema Križu”, te će biti apostol Isusove Krvi.

Što je zaista mislio duhovni pratitelj s. Marije Agneze? Je li u to vjerovao i na koji način?

Albertini je bio duboko uvjeren o istinitosti ovog proroštva, prije svega zbog svetosti te osobe od koje ju je dobio. Ova pobožna paolotta – svjetovnim imenom Barbara Schiavi – još od malena se posvetila molitvenom i pokorničkom životu, “u onim skromnim razgovorima izlaze na vidjelo njezine najveće vrline. Bog ju je obdario najljepšim darovima, kao što su čudesa, proroštva, dar savjeta, čitanja srdaca… Poznate osobe, kako crkveni ljudi tako i vjernici laici, dolazili su da se s njom posavjetuju. Uživala je ugled i poštovanje”3 od sv. Vinka Strambia, biskup pasionista, Josipa Marija Pignatellia, isusovca, i dostojne časti Clotilde iz Savoje. “Nakon dugo vremena bolesti, umrla je na dan kako je sama prorekla, 15. ožujka 1810.”, koji mjesec prije nego su Albertini i Gašpar otišli u izgnanstvo.

Utjecaj ove svete redovnice na dušu Albertinija nije bio malen, pošto se, kako znamo, dao na promicanje pobožnost Predragocjene Krvi upravo zato jer ju je čuo govoriti o tome.

Nadalje, nakon posta i molitve, napisao je krunicu Predragocjene Krvi i kada je završio “htio ju je odnijeti s. Mariji Agnezi… s nakanom da se malo popravi. Čim je ova pobožna redovnica vidjela svoga ispovjednika, a nije joj ni govorio o tome tekstu, niti joj ga je pokazao, vrlo zadovoljno mu je rekla: ‘Imate krunicu Predragocjene Krvi! Ništa nemojte mijenjati. Ostavite ju onako kako vas je Gospodin nadahnuo!'”. Albertiniji je poslušao ovaj savjet i ništa nije mijenjao.

Radi ovih i drugih motiva, poznatih samo ovom svetom kanoniku zbog posebne službe prema s. Mariji Agnezi, treba zaključiti kako je ono proroštvo, i prije nego što se ostvarilo, Albertini prihvatio kao pravu poruku Božju. Upravo zato ga vidimo kako je odmah krenuo na posao, i za vrijeme progonstva, kako bi uz pomoć grofice Katarine Bentivoglio Orsi (1765-1826) ostvario plan s osnivanjem Instituta “Kćeri Predragocjene Krvi”. Upravo zbog toga, kada je Gašpar nakon progonstva htio unići u Družbu Isusovu, koja je nedavno ponovno uspostavljena, Albertini mu nije dao da učini ni jedan korak. Uvjeravao ga je da u tome neće uspjeti, kako je kasnije zaista i bilo.

____________________________________

1Ovako je izjavio jedino don Pietro De Victoriis u svojoj knjizi “Albertinijeve uspomene”, biografija, koju je vlastitom rukom napisao sam Albertini. Nikada nije bila izdana i nije dovoljno sigurna, pošto, između i drugih nedostataka, ništa ne govori o Gašparovom propovijedanju na dan osnivanja Nadbratovštine Predragocjene Krvi.

2Don Gaetano Bonanni, svećenik, rođen u Rimu 16. lipnja 1766. Zaređen za svećenika 18. prosinca 1790. Od 1800., zajedno s drugim svećenicima, dao se na rad u pučkim misijama u raznim dijelovima Papinske države i Napuljskog kraljevstva. Zajedno s Gašparom otvorio je, 23 listopada 1808., Noćni oratorij u S. Maria in Vincis te zajedno s drugim svećenicima, 17. lipnja 1813., na svetkovinu Tijela Kristova, ustanovio je Udruženje evanđeoskih radnika radi pučkih misija. Dok se Gašpar njima pridružio 14. siječnja 1814. Nakon povratka iz progonstva, Gašpar je pomogao pri razvitku ovog Udruženja u pravu Družbu zajedničkog života, u duhovnosti Predragocjene Krvi. Bonnani je otišiao za Gašparom, 1815. godine, i utemeljio prvu kuću buduće Družbe u San Felice (Giano dell’Umbria) u kojoj je bio poglavar. Zajedno s drugim misionarima prošao je čitavim onim krajem i propovijedao pučke misije. Kasnije je izabran za biskupa Norcie, od pape Pia VII., 5. veljače 1821., a 8. srpnja je posvećen za biskupa, u Rimu u crkvi sv. Nikole u Okovima. Umro je u Norci, 17. kolovoza 1848., ostavljajući među ljudima glas svetosti.

3Nekoliko riječi o njezinom životu, iz: “Napisana uspomena na pergameni unutar ladice, gdje se nalazio zatvoreni lijes službenice Božje s. Marije Agneze od Utjelovljene Riječi, monahinje smještene u Rimu u samostanu Paolotta”. “Ovdje leži s. Marija Agneza od Utjelovljene Riječi, rođene u Coresi od Karla Schiavia i Orsole Massarelli, 24. lipnja 1757. Došla je k Malenim sestrama sv. Franje Paolskog (s. Francesco di Paola) u Rim, u samostan sv. Joakima te je doživotne zavjete položila 7. travnja 1782. Bila je živi primjer svih kreposti svojim sestrama te je stoga rastao njezin ugled i naklonost mnogih osoba: privatnih, plemićkih i suvremenih. Djelovala je nevjerojatno dobro, s velikom strpljivošću brisala je nesloge, neprijateljstva i svađe, a cvjetale su sloga i istinska ljubav. Samu sebe je prezrela i zbog velike ljubavi prema bližnjemu bila je svima sve, savjetom, primjerom i velikim djelima milostinje pomoću nje učinjene. Ispunjena ljubavlju prema Bogu, nastojala je promicati i širiti njegovu slavu. Uvijek je častila Blaženu Djevicu Mariju, a druge je uvijek poticala na istu taku ljubav i pobožnost. Točno je obdržavala sva tri zavjeta (siromaštvo, čistoća i poslušnost) te također i sva pravila. Tešle patnje uvijek je podnosila s jednakim raspoloženjem duha, a posebno pri kraju svoga života, skoro dvije godine, s neosvojenom strpljivišću podnosila je poteškoće s govorom koji ju je zadesio zbog apopleksije (moždani udar?). Živjela je svega 52 godine, osam mjeseci i devetnaest dana”. Ova napisana Uspomena svjedoči o visokom stupnju svetosti s. Marije Agneze, od strane njezinih redovničkih sestara.

IZVRSNOST I OPRAVDANOST pobožnosti Krvi Kristove

Kada sv. Gašpar del Bufalo govori ili piše o pobožnosti Krvi Kristove, često koristi ove i slične pojmove: “vrlo učinkovita”, “najzdravija”, najvažnija”, “najnježnija”, “najveća pobožnost”, “dogmatska pobožnost”, itd. Koristio je, dakle, riječi kojima pobožnost Predragocjene Krvi opisuje kao onu koja je najizvrsnija i opravdana u Crkvi.

To je, dakle, još jedna Gašparova tema propovijedanja: izvrsnost i opravdanost pobožnosti na čast Krvi Kristove.

Znamo da je sv. Gašpar, u svom apostolatu, bio potaknut za vrijeme pučkih misija vjernicima pokazivati blago ove pobožnosti, baštinu Majke Crkve, prije svega malim grupama okupljenih duša. Morao je vjernicima objasniti zašto je između svih ostalih pobožnosti ova nešto sasvim novo, lijepo i najizvrsnije, kako bi je i oni počeli častiti. Također znamo koliko je tijekom svoje službe nailazio na suprotstvaljanja od strane drugih, upravo zbog toga jer je bio Misionar Predragocjene Krvi, tj. promicatelj pobožnosti na čast Isusove Krvi. Trebao im je, dakle, pokazati ne samo ljepotu ove pobožnosti nego i potvrdu od strane Crkve.

Vjernicima, dok je objašnjavao posebnosti ove duhovnosti, približavao im je njezinu doktrinarnu utemeljenost, plodove, djela pobožnosti i korisnost. Njegove kratke izjave koje se ovdje nalaze, pokazuju njegovo divljenje prema Krvi Kristovoj te, također, i njegovu živu želju da sve slušače potakne na čašćenje njemu drage pobožnosti.

Dok crkvenom autoritetu, loše savjetovanom od onih koji su bili pod utjecajem jansenizma, koji su zbog farizejskih razloga spominjanje riječi “Krv Kristova” smatrali svetogrđem, sv. Gašpar im je prije svega dokazivao opravdanost ove pobožnosti.

1. Hijerarhija pobožnosti

Kako bismo zadobili potpuniju sliku ove teme potrebno je reči nešto o hijerarhiji pobožnosti.

Temeljno i zajedničko poimanje, koje donosi sv. Ivan XXIII. u Apostolskom pismu o pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, “Inde a primis”, je takvo da sve pobožnosti nisu na isti način važne i potrebne. Među njima se, dakle, može načiniti i određena hijerarhija. Kako bi to uspjeli, teolozi koriste tzv. unutarnje i vanjske kriterije.

Unutarnji kriteriji se sastoje od temeljnih elemenata pobožnosti, poput objekta, motiva koji ga određuje, svrhe koju ima, pobožnih djela koja je pokreću. Vanjski kriteriji koji se tiču propisa, su: Objava, teologija, vjerski osjećaj kršćana i crkveno Učiteljstvo (čiji je sud odlučujući što se tiče opravdanosti određene pobožnosti). Njihov sud može se iznijeti na više načina: svečana i izričita potvrda putem određenih dokumenata te drugim dokumentima koji, na neki način, prikazuju volju i razmišljanje crkvenog Učiteljstva.

Tako i sv. Gašpar, iako nije poput teologa na točan tehnički način o tome govorio, kako bi potvrdio utemeljenost i veličanstvenost pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, koristi slične kriterije, koje naziva “unutarnje potvrde” i “potvrde povijesti Crkve”.

2. Unutarnji razlozi o vrijednosti pobožnosti na časat božanske Krvi

Unutarnji razlozi koji pokazuju vrijednost pobožnosti Predragocjene Krvi jesu njezini temeljni dijelovi: objekt, motiv, svrha i praktična djela pobožnosti, tj. Sve ono što smo iznijeli od drugog do četvrtog poglavlja ovog drugog cijela knjige. Nije potrebno ponavljati, no želimo samo podsjetiti na već prikazane stvari kako bismo na jednom mjestu imali svu nauku sv. Gašpara o Krvi Kristovoj.

2.1. Objekt pobožnosti

Dakle, to je Krv Kristova, neprocjenjiv dar Otkupljenja. Za sv. Gašpara, Dragocjena Krv znak je (sacramentum) Krista Otkupitelja, koji se je, nagovješten još u Starom Zavjetu na različite načine, utjelovio u punini vremenâ radi ostvarenja spasonosnog poslanja putem prolijevanja svoje Krvi. Krv je znak Muke, Križa, razapinjanja; Krv je unutarnji znak Otkupitelja. Krv Kristova sadrži sve plodove Otkupljenja, izvor je milosti za nadnaravni život; euharistijsko otajstvo, sakramenti, oprosti: sve to je primjenjivanje zasluga božanske Krvi. Pobožnost Krvi Kristove u sebi kao objekt ima i Krista Uskrsloga, bilo kao posrednik prema Ocu bilo kao proslavitelj otkupljenika. Krv Kristova je, dakle, sažetak i žarko središte cijele kršćanske vjere: “U ovoj pobožnosti – piše sv. Gašpar – sažeta je sva naša vjera”.

2.2. Motiv pobožnosti

Sv. Gašpar bio je uvjeren da je pobožnost na čast Predragocjene Krvi kao jedno sidro spasa od Boga darovano Crkvi, za njezin spas i otkupljenje društva. Trebala je obuzdati “bujice bezakonja (opačina)”, koje su se sručile radi propasti duša. Ova pobožnost je “mistično oružje” kojim su se trebali služiti bezbrojni i revni apostoli kako bi duše mogli pozvati na obraćenje (pokoru).

2.3. Svrha pobožnosti

Može se podijeliti na tri dijela:

1. Proslavljanje Otkupitelja: pobožnost Predragocjene Krvi treba vjernike dovesti do primanja najvećeg dara ljubavi kojeg daje Isus te mu, naravno, i uzvratiti.

2. Proslavljanje Boga: prikazivanje Isusove Krvi Vječnom Ocu, prisjećajući se tako na Savez sklopljen između Boga i čovječanstva u Krvi Kristovoj, otkupljenicima je davala nadu da će zadobiti milosrđe i dobrohotnost od Boga u svim potrebama.

3. Proslavljanje duša: “U ovoj (pobožnosti)… nalazi se spasenje duša”; “u ovoj pobožnosti imamo blago mudrosti i svetosti, u njoj je naša utjeha, mir i spasenje”; “prisjećanje na ovu tako važnu pobožnost ljude budi iz onog smrtonosnog duhovnog sna koji ih tlači… Grešna duša pronalazi milost pri primjenjivanju ove neprocjenjive cijene, uz dar otkupljenja, i sveti i religiozni razlog da se nada milosrđu i oproštenju; penitent u njoj nalazi oduševljenje za rast u krepostima i svetosti; te, napokon, onu gorljivu revnost da Gospodinu spašava duše”.

2.4. Praktična djela na čast Krvi Krisotve

Pobožnost na čast Predragocjene Krvi je lijepa i vrlo važna, jer u vjernicima oživljava Katoličku pobožnost: “Prava pobožnost je ona koja oživljava religiju… po njezinim praktičnim djelima” – kaže sv. Gašpar.

Veličanstvenost ove pobožnosti će se razumjeti kada se vidi koju važnost ona daje sakramentalnom životu. To je u Gašparovom vremenu mnogo značilo, jer su tada još uvijek duše bile terorizirane od strane strogog mentaliteta jansenizma:

Svetac piše: “Iz ove pobožnosti dolazi oživljavanje onog dobra koje je u nama pri svetom Krštenju proizvela božanska Krv. Od nje dolazi posebno poštovanje prema svim sakramentima, a posebno prema sakramentu Pokore… Ako svoj pogled vjere usmjerimo na gozbu ljubavi, žrtvu oltara, oh, koliko nas Religija podsjeća na ona najnježnija otajstva Otkupljenja!”

Uzimajući u obzir ove unutarnje razloge o ljepoti pobožnosti Predragodjene Krvi, sv. Gašpar ovako zaključuje: “Pobožnost je dogmatska, osnovna, ne može se ne poznavati utemeljenosti koje ima… Da ne govorimo o svemu onome što bi se još moglo govoriti… svećeništvo… sakramenti… Religija nas potiče da uzviknemo: Otkupio si nas, Gospodine, Krvlju svojom i učinio si nas kraljevstvom i svećenicima.” Ova pobožnost, kao i njezina praktična djela, “oživljava Religiju u njezinoj nutrini… u njezinom proslavljanju.”

Izvrsnost ove pobožnosti dolazi i u usporedbi s ostalim pobožnostima: “Druge pobožnosti su poput sredstava koja samo razivaju Katoličku pobožnost, no ova im je svima temelj, podrška i bit”, tako da se može reći kako ona u sebi sadrži sve druge pobožnosti. “Druge pobožnosti, započete u različitim vremenima, prikazuju početna razdoblja uvijek sveta, hvalevrijedna, no, ova je toliko stara da započinje još od trenutka kada je Adam sagriješio i zato je bio pozvan Isus, zaklani Jaganjac od postanka svijeta.”

3. Razlozi povijesti Crkve

Uz unutarnje razloge, sv. Gašpar je dodavao i vanjske razloge, koje je nazivao “razlozi povijesti Crkve”, prije svega kako bi pokazao opravdanost (valjanost) njemu drage pobožnosti protiv osporavatelja i protivnika.

Njegovo razmišljanje može biti izrečena na ovakav način: Crkva, bilo kao Učiteljica ili Učenik, uvijek je bila pažljiva prema pobožnosti Predragocjene Krvi, na razne načine. Dakle, ova pobožnost je legitimna i korisna za vjernike. Ovako Gašpar piše u jednom pismu papi Leonu XII.: “Pobožnost je u samoj srži kršćanstva, čašćena od Svete Majke Crkve koji ju je otkupio svojom Krvlju“. Drugdje: “Sveta Majka Crkva pažljiva je prema ovoj posebnoj pobožnosti prema Cijena našega Otkupljenja: Krist je ljubio Crkvu, sebe je dao za nju, otkupio ju je svojom Krvlju.”

Nakon iznesenih izjava, prelazimo na donošenje dokaza.

Objava (Sveto pismo), bilo u Starom bilo u Novom Zavjetu, puna je tekstova, simbola i slika što se tiču Krvi Kristove. Ovako pišu sveti oci: “Nama je dano – piše još uvijek sv. Gašpar – da imamo sredstva kako bi tiskanje takvog blaga naših duša bilo na širenje slave, kako bi se otkrili plemeniti tekstovi crkvenih otaca spoznajući Sveti tekst. Još više zbog toga što se danas ti tekstovi nedovoljno poznaju. Gospodin će ih dovesti u sjećanje ljudi.”

Teolozi su razumjeli važnost i vrijednost pobožnosti Krvi Kristove. Piše Gašpar: “Sveti Toma kaže: Kristova Krv ključ je raja. Sveti Ivan Zlatousti: Kristova Krv spas je duša. Sveti Ambrozije: Kristova Krv je dobro zlato. Sveti Bernard: Kristova Krv je poput glasa trublje.”

Crkveno Učiteljstvo promiče liturgijsko štovanje na čast božanske Krvi, darujući slavljenje u časloslovu i Vlasititu misu te oprostima obogačujući neke molitve na čast Krvi Kristove. Nadalje, nekoliko puta pape su potvrdili ustanovljenje bratovština s naslovom Predragocjene Krvi: poput Pavla III., Pavla IV., Siksta V., Pia VII. Uz zanimanje raznih papi, treba istaknuti i biskupe, vrlo učeni i sveti, koji su, potaknuti crkvenom predajom, potrudili se širiti pobožnost na čast Krvi Kristove među vjernicima. Među mnogima treba spomenuti mons. Vincenzo M. Strambi, biskup Macerate i Tolentina, koji je uz don Gaetana Bonannia autor “vrijedne knjige pod nazivom ‘Mjesec lipanj posvećen na čast otajstava božanske Krvi’, koji donosi vrlo važne dokumente ove tako važne pobožnosti”, zatim, mons. Franceso Maria Giampè, biskup Asiza, mons. Luigi Piervisani, biskup Nocere, zatim i card. Antonio Gabriele Severoli. “Je li moguće – Gašpar se pita – da su ovi vrlo poštovani biskupi… htjeli doprinijeti širenju ovog velikog dobra da je bilo i najmanja nedosljednost u načelima ili praksama Crkve?”

Na kraju, vjernici, a među njima na prvom mjestu su i sveci, koji su isprobali korisnost ove pobožnosti bilo za sebe bilo za posvećenje duša bilo da zaustave zla u društvu u kojem su živjeli. “Sveta Katarina Sijenska, za vrijeme jedne šizme toga vremena, dobila je od Gospodina prosvjetljenje da se u ovoj pobožnosti nalazi mir Crkve.” Sveti Kamillo De Lellis bio je dosta posvećen Krvi Kristovoj. Blaženi Jakov Da Bevagna imao je veliko povjerenje u Isusovu Krv.

Nakon tolikih dokaza, sv. Gašpar zaključuje: “To su… unutarnji razlozi povijesti Crkve”, koji pobožnost Krvi Kristove potvrđuju kao opravdanu i vrlo dragocjenu. Dakle, ne može joj se zabrantiti njezino širenje.

Od branitelja ove pobožnosti on posetaje njezinim pobornikom (podupirateljem). Piše sv. Gašpar papi Leonu XII.: “Povezanost u temeljima, maksimalna suglasnot, dobro vremenâ, slava Otkupljenja, sramota koju dobiva demon, traži da Vaša Svetost, umjesto da se zabrani ili ukloni ovakav časni naziv (tj. pobožnost), nego da se uzvisi… te da se u cijelom Katoličkom svijetu svečanim dekretom proširi Vlastita misa i Časoslov na čast cijene našega Otkupljenja.” Bila je to njegova želja koju, na žalost, tijekom svoga zemaljskog života nije mogao vidjeti.

Kruh i voda
31. srpnja: Euharistijska predaja

Svaki dan tragovima Krvi Kristove

Euharistijska predaja

Ova se hrana kod nas zove euharistija, od koje nikomu drugomu nije dopušteno biti dionikom osim onomu koji vjeruje da su istinite stvari koje učimo. Doista, mi ju ne uzimamo kao običan kruh niti kao obično pilo, nego, kako Isus Krist naš Spasitelj, utjelovivši se po Riječi Božjoj, imaše i tijelo i krv za naše spasenje (usp. Iv 6,53-56), tako shvatismo da je i tijelo i krv onoga Isusa utjelovljenoga također hrana koja je postala euharistija, po molitvi koja sadrži same njegove riječi, od koje hrane se naša krv i naša tijela hrane radi suobličenja. Doista apostoli, u Sjećanjima koja dolaze od njih i koja se zovu Evanđelja, predadoše da je tako bilo naređeno: nakon što je uzeo kruh i nakon što je zahvalio, Isus reče: Ovo činite meni na spomen; ovo je tijelo moje; i nakon što je jednako tako uzeo kalež i zahvalio, reče: Ovo je krv moja (Lk 22,19-20 i par.); i dade to samo njima.

Sv. Justin mučenik

Apologia 1, 66, 1-3 (W 190)

 

Preveo: Mato Balić

(Izvor: Tullio Vegliani, Ogni giorno sulle orme del Sangue di Cristo. Con i Padri della Chiesa i Santi e gli scrittori, Saunguis Editrice, Roma, 2003.)

30. srpnja: Novost u Kristu

Svaki dan tragovima Krvi Kristove

Novost u Kristu

Gospodin nadoda govoreći: Nitko ne stavlja krpe od sirova sukna na staro odijelo (Mt 9,16). Govori o opravi staroga Zakona istrošenoj židovskom revnošću, pokvarenoj značenjima, sektama i ostarjeloj od nečistih djela; zove sirovim suknom ruho evanđelja. No, pod suknom shvati ne neki odrezan dio, nego početak tkanja. Tada se doista prvi put tkala kraljevska halja ruha od vune Krista, od vune koju davaše jaganjac, Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta (Iv 1,29). Tkala se, potom, kraljevska odjeća koju će krv muke obojiti grimiznim sjajem.

Ispravno je, dakle, Krist zabranjivao staviti to novo sukno na židovsku starinu, kako rupa ne bi postala gora u slučaju da kršćanska novina razdere židovsku starinu.

Sv. Petar Krizolog

Omelie, 31, 4 (CCL 24, 180)

Preveo: Mato Balić

(Izvor: Tullio Vegliani, Ogni giorno sulle orme del Sangue di Cristo. Con i Padri della Chiesa i Santi e gli scrittori, Saunguis Editrice, Roma, 2003.)