Category Duhovnost izdvojeno

“Osluškivati vapaj/krik Krvi Kristove” – razmišljanje

U duhovnosti Krvi Kristove naše Družbe imamo “slogan”: Osluškivati vapaj/krik Krvi Kristove (u drugom čovjeku, biskupiji, narodu, zemlji i dr.). Na taj vapaj nastojimo ispravno i djelotvorno odgovoriti.

Ako nismo do kraja shvatili ove riječi sigurno nam može pomoći tekst sv. Grgura Velikoga iz današnje Službe čitanja u časoslovu:

“… [Isus] je radi našeg otkupljenja podnio muku križa. Jedino su njegove molitve, između svih, bile pred Bogom čiste jer je i u samoj boli muke molio za progonitelje veleći: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’.
Što bi se naime moglo čišće ili reći ili u molitvi misliti osim kad je milosrđe zagovora protegnuto i na one od kojih je nanesena bol? Tako se dogodilo da su krv našeg Otkupitelja, koju su kao progonitelji mahnitajući prolili, kasnije kao vjernici pili i propovijedali da je Božji Sin.

O toj je Krvi zgodno kazano: ‘Zemlji, ne prekrij moju krvi i neka krik moj u tebi ne pronađe mjesto sakrivanja’.
Čovjeku je grešniku upućeno: ‘Zemlja si i u zemlju ćeš ići’.

Zemlja ta doduše ne sakriva Krv našega Otkupitelja jer bilo koji grešnik blagujući Cijenu svoga otkupljenja priznaje i pohvaljuje i oglasuje bližnjima kojima može.
Isto tako zemlja nije sakrila njegovu Krv jer je sveta Crkva već propovijedala Otajstvo svoga otkupljenja po svim dijelovima svijeta.

Valja uočiti što je nadodano: ‘I neka ne nađe u tebi moj krik mjesto sakrivanja’. Krv otkupljenja koja se blaguje jest zapravo krik našega Otkupitelja. Poradi toga i Pavao tvrdi: ‘I škropljenje Krvi što bolje govori od Abela’. Bilo je kazano o Abelovoj krvi: ‘Glas krvi tvoga brata sa zemlje k meni viče’.

Ali Isusova Krv još bolje govori od Abela jer je Abelova krv tražila smrt brata bratoubojice, dok je Gospodinova Krv isposlovala život za progonitelje.

Kako dakle ne bi otajstvo Gospodnje muke ostalo u nama bez ploda, valja nasljedovati što blagujemo i ostalima naviještati to što častimo.

Njegov je krik našao u nama mjesto gdje da se sakrije, ako jezik ne govori o onome u što je pamet povjerovala. Preostaje onda da svatko na svoj način drugima priopći otajstvo svoga oživljenja, da krik njegov ne bi u nama bio bezglasan.

(“Iz Tumačenja Knjige o Jobu, sv. Grgura Velikoga, pape, Knj. 13, 21-23: PL 75, 1028-1029)

Razmišljajući ovih dana o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, o njegovoj prolivenoj Krvi, ohrabreni i poučeni riječima sv. Grgura Velikoga, hitimo dalje u borbi protiv grijeha i mana. Osluškujmo vapaj Isusove Krvi pokraj nas i nastojmo ispravnom i s djelotvornom ljubavlju na nj odgovoriti. Tako ćemo najbolje, ovdje na zemlji, naviještati i proslaviti Cijenu našeg otkupljenja te, poput sv. Gašpara, postati apostoli Predragocjene Krvi.

Blagoslovljena Krv Kristova!

IZVRSNOST I OPRAVDANOST pobožnosti Krvi Kristove

Kada sv. Gašpar del Bufalo govori ili piše o pobožnosti Krvi Kristove, često koristi ove i slične pojmove: “vrlo učinkovita”, “najzdravija”, najvažnija”, “najnježnija”, “najveća pobožnost”, “dogmatska pobožnost”, itd. Koristio je, dakle, riječi kojima pobožnost Predragocjene Krvi opisuje kao onu koja je najizvrsnija i opravdana u Crkvi.

To je, dakle, još jedna Gašparova tema propovijedanja: izvrsnost i opravdanost pobožnosti na čast Krvi Kristove.

Znamo da je sv. Gašpar, u svom apostolatu, bio potaknut za vrijeme pučkih misija vjernicima pokazivati blago ove pobožnosti, baštinu Majke Crkve, prije svega malim grupama okupljenih duša. Morao je vjernicima objasniti zašto je između svih ostalih pobožnosti ova nešto sasvim novo, lijepo i najizvrsnije, kako bi je i oni počeli častiti. Također znamo koliko je tijekom svoje službe nailazio na suprotstvaljanja od strane drugih, upravo zbog toga jer je bio Misionar Predragocjene Krvi, tj. promicatelj pobožnosti na čast Isusove Krvi. Trebao im je, dakle, pokazati ne samo ljepotu ove pobožnosti nego i potvrdu od strane Crkve.

Vjernicima, dok je objašnjavao posebnosti ove duhovnosti, približavao im je njezinu doktrinarnu utemeljenost, plodove, djela pobožnosti i korisnost. Njegove kratke izjave koje se ovdje nalaze, pokazuju njegovo divljenje prema Krvi Kristovoj te, također, i njegovu živu želju da sve slušače potakne na čašćenje njemu drage pobožnosti.

Dok crkvenom autoritetu, loše savjetovanom od onih koji su bili pod utjecajem jansenizma, koji su zbog farizejskih razloga spominjanje riječi “Krv Kristova” smatrali svetogrđem, sv. Gašpar im je prije svega dokazivao opravdanost ove pobožnosti.

1. Hijerarhija pobožnosti

Kako bismo zadobili potpuniju sliku ove teme potrebno je reči nešto o hijerarhiji pobožnosti.

Temeljno i zajedničko poimanje, koje donosi sv. Ivan XXIII. u Apostolskom pismu o pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, “Inde a primis”, je takvo da sve pobožnosti nisu na isti način važne i potrebne. Među njima se, dakle, može načiniti i određena hijerarhija. Kako bi to uspjeli, teolozi koriste tzv. unutarnje i vanjske kriterije.

Unutarnji kriteriji se sastoje od temeljnih elemenata pobožnosti, poput objekta, motiva koji ga određuje, svrhe koju ima, pobožnih djela koja je pokreću. Vanjski kriteriji koji se tiču propisa, su: Objava, teologija, vjerski osjećaj kršćana i crkveno Učiteljstvo (čiji je sud odlučujući što se tiče opravdanosti određene pobožnosti). Njihov sud može se iznijeti na više načina: svečana i izričita potvrda putem određenih dokumenata te drugim dokumentima koji, na neki način, prikazuju volju i razmišljanje crkvenog Učiteljstva.

Tako i sv. Gašpar, iako nije poput teologa na točan tehnički način o tome govorio, kako bi potvrdio utemeljenost i veličanstvenost pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, koristi slične kriterije, koje naziva “unutarnje potvrde” i “potvrde povijesti Crkve”.

2. Unutarnji razlozi o vrijednosti pobožnosti na časat božanske Krvi

Unutarnji razlozi koji pokazuju vrijednost pobožnosti Predragocjene Krvi jesu njezini temeljni dijelovi: objekt, motiv, svrha i praktična djela pobožnosti, tj. Sve ono što smo iznijeli od drugog do četvrtog poglavlja ovog drugog cijela knjige. Nije potrebno ponavljati, no želimo samo podsjetiti na već prikazane stvari kako bismo na jednom mjestu imali svu nauku sv. Gašpara o Krvi Kristovoj.

2.1. Objekt pobožnosti

Dakle, to je Krv Kristova, neprocjenjiv dar Otkupljenja. Za sv. Gašpara, Dragocjena Krv znak je (sacramentum) Krista Otkupitelja, koji se je, nagovješten još u Starom Zavjetu na različite načine, utjelovio u punini vremenâ radi ostvarenja spasonosnog poslanja putem prolijevanja svoje Krvi. Krv je znak Muke, Križa, razapinjanja; Krv je unutarnji znak Otkupitelja. Krv Kristova sadrži sve plodove Otkupljenja, izvor je milosti za nadnaravni život; euharistijsko otajstvo, sakramenti, oprosti: sve to je primjenjivanje zasluga božanske Krvi. Pobožnost Krvi Kristove u sebi kao objekt ima i Krista Uskrsloga, bilo kao posrednik prema Ocu bilo kao proslavitelj otkupljenika. Krv Kristova je, dakle, sažetak i žarko središte cijele kršćanske vjere: “U ovoj pobožnosti – piše sv. Gašpar – sažeta je sva naša vjera”.

2.2. Motiv pobožnosti

Sv. Gašpar bio je uvjeren da je pobožnost na čast Predragocjene Krvi kao jedno sidro spasa od Boga darovano Crkvi, za njezin spas i otkupljenje društva. Trebala je obuzdati “bujice bezakonja (opačina)”, koje su se sručile radi propasti duša. Ova pobožnost je “mistično oružje” kojim su se trebali služiti bezbrojni i revni apostoli kako bi duše mogli pozvati na obraćenje (pokoru).

2.3. Svrha pobožnosti

Može se podijeliti na tri dijela:

1. Proslavljanje Otkupitelja: pobožnost Predragocjene Krvi treba vjernike dovesti do primanja najvećeg dara ljubavi kojeg daje Isus te mu, naravno, i uzvratiti.

2. Proslavljanje Boga: prikazivanje Isusove Krvi Vječnom Ocu, prisjećajući se tako na Savez sklopljen između Boga i čovječanstva u Krvi Kristovoj, otkupljenicima je davala nadu da će zadobiti milosrđe i dobrohotnost od Boga u svim potrebama.

3. Proslavljanje duša: “U ovoj (pobožnosti)… nalazi se spasenje duša”; “u ovoj pobožnosti imamo blago mudrosti i svetosti, u njoj je naša utjeha, mir i spasenje”; “prisjećanje na ovu tako važnu pobožnost ljude budi iz onog smrtonosnog duhovnog sna koji ih tlači… Grešna duša pronalazi milost pri primjenjivanju ove neprocjenjive cijene, uz dar otkupljenja, i sveti i religiozni razlog da se nada milosrđu i oproštenju; penitent u njoj nalazi oduševljenje za rast u krepostima i svetosti; te, napokon, onu gorljivu revnost da Gospodinu spašava duše”.

2.4. Praktična djela na čast Krvi Krisotve

Pobožnost na čast Predragocjene Krvi je lijepa i vrlo važna, jer u vjernicima oživljava Katoličku pobožnost: “Prava pobožnost je ona koja oživljava religiju… po njezinim praktičnim djelima” – kaže sv. Gašpar.

Veličanstvenost ove pobožnosti će se razumjeti kada se vidi koju važnost ona daje sakramentalnom životu. To je u Gašparovom vremenu mnogo značilo, jer su tada još uvijek duše bile terorizirane od strane strogog mentaliteta jansenizma:

Svetac piše: “Iz ove pobožnosti dolazi oživljavanje onog dobra koje je u nama pri svetom Krštenju proizvela božanska Krv. Od nje dolazi posebno poštovanje prema svim sakramentima, a posebno prema sakramentu Pokore… Ako svoj pogled vjere usmjerimo na gozbu ljubavi, žrtvu oltara, oh, koliko nas Religija podsjeća na ona najnježnija otajstva Otkupljenja!”

Uzimajući u obzir ove unutarnje razloge o ljepoti pobožnosti Predragodjene Krvi, sv. Gašpar ovako zaključuje: “Pobožnost je dogmatska, osnovna, ne može se ne poznavati utemeljenosti koje ima… Da ne govorimo o svemu onome što bi se još moglo govoriti… svećeništvo… sakramenti… Religija nas potiče da uzviknemo: Otkupio si nas, Gospodine, Krvlju svojom i učinio si nas kraljevstvom i svećenicima.” Ova pobožnost, kao i njezina praktična djela, “oživljava Religiju u njezinoj nutrini… u njezinom proslavljanju.”

Izvrsnost ove pobožnosti dolazi i u usporedbi s ostalim pobožnostima: “Druge pobožnosti su poput sredstava koja samo razivaju Katoličku pobožnost, no ova im je svima temelj, podrška i bit”, tako da se može reći kako ona u sebi sadrži sve druge pobožnosti. “Druge pobožnosti, započete u različitim vremenima, prikazuju početna razdoblja uvijek sveta, hvalevrijedna, no, ova je toliko stara da započinje još od trenutka kada je Adam sagriješio i zato je bio pozvan Isus, zaklani Jaganjac od postanka svijeta.”

3. Razlozi povijesti Crkve

Uz unutarnje razloge, sv. Gašpar je dodavao i vanjske razloge, koje je nazivao “razlozi povijesti Crkve”, prije svega kako bi pokazao opravdanost (valjanost) njemu drage pobožnosti protiv osporavatelja i protivnika.

Njegovo razmišljanje može biti izrečena na ovakav način: Crkva, bilo kao Učiteljica ili Učenik, uvijek je bila pažljiva prema pobožnosti Predragocjene Krvi, na razne načine. Dakle, ova pobožnost je legitimna i korisna za vjernike. Ovako Gašpar piše u jednom pismu papi Leonu XII.: “Pobožnost je u samoj srži kršćanstva, čašćena od Svete Majke Crkve koji ju je otkupio svojom Krvlju“. Drugdje: “Sveta Majka Crkva pažljiva je prema ovoj posebnoj pobožnosti prema Cijena našega Otkupljenja: Krist je ljubio Crkvu, sebe je dao za nju, otkupio ju je svojom Krvlju.”

Nakon iznesenih izjava, prelazimo na donošenje dokaza.

Objava (Sveto pismo), bilo u Starom bilo u Novom Zavjetu, puna je tekstova, simbola i slika što se tiču Krvi Kristove. Ovako pišu sveti oci: “Nama je dano – piše još uvijek sv. Gašpar – da imamo sredstva kako bi tiskanje takvog blaga naših duša bilo na širenje slave, kako bi se otkrili plemeniti tekstovi crkvenih otaca spoznajući Sveti tekst. Još više zbog toga što se danas ti tekstovi nedovoljno poznaju. Gospodin će ih dovesti u sjećanje ljudi.”

Teolozi su razumjeli važnost i vrijednost pobožnosti Krvi Kristove. Piše Gašpar: “Sveti Toma kaže: Kristova Krv ključ je raja. Sveti Ivan Zlatousti: Kristova Krv spas je duša. Sveti Ambrozije: Kristova Krv je dobro zlato. Sveti Bernard: Kristova Krv je poput glasa trublje.”

Crkveno Učiteljstvo promiče liturgijsko štovanje na čast božanske Krvi, darujući slavljenje u časloslovu i Vlasititu misu te oprostima obogačujući neke molitve na čast Krvi Kristove. Nadalje, nekoliko puta pape su potvrdili ustanovljenje bratovština s naslovom Predragocjene Krvi: poput Pavla III., Pavla IV., Siksta V., Pia VII. Uz zanimanje raznih papi, treba istaknuti i biskupe, vrlo učeni i sveti, koji su, potaknuti crkvenom predajom, potrudili se širiti pobožnost na čast Krvi Kristove među vjernicima. Među mnogima treba spomenuti mons. Vincenzo M. Strambi, biskup Macerate i Tolentina, koji je uz don Gaetana Bonannia autor “vrijedne knjige pod nazivom ‘Mjesec lipanj posvećen na čast otajstava božanske Krvi’, koji donosi vrlo važne dokumente ove tako važne pobožnosti”, zatim, mons. Franceso Maria Giampè, biskup Asiza, mons. Luigi Piervisani, biskup Nocere, zatim i card. Antonio Gabriele Severoli. “Je li moguće – Gašpar se pita – da su ovi vrlo poštovani biskupi… htjeli doprinijeti širenju ovog velikog dobra da je bilo i najmanja nedosljednost u načelima ili praksama Crkve?”

Na kraju, vjernici, a među njima na prvom mjestu su i sveci, koji su isprobali korisnost ove pobožnosti bilo za sebe bilo za posvećenje duša bilo da zaustave zla u društvu u kojem su živjeli. “Sveta Katarina Sijenska, za vrijeme jedne šizme toga vremena, dobila je od Gospodina prosvjetljenje da se u ovoj pobožnosti nalazi mir Crkve.” Sveti Kamillo De Lellis bio je dosta posvećen Krvi Kristovoj. Blaženi Jakov Da Bevagna imao je veliko povjerenje u Isusovu Krv.

Nakon tolikih dokaza, sv. Gašpar zaključuje: “To su… unutarnji razlozi povijesti Crkve”, koji pobožnost Krvi Kristove potvrđuju kao opravdanu i vrlo dragocjenu. Dakle, ne može joj se zabrantiti njezino širenje.

Od branitelja ove pobožnosti on posetaje njezinim pobornikom (podupirateljem). Piše sv. Gašpar papi Leonu XII.: “Povezanost u temeljima, maksimalna suglasnot, dobro vremenâ, slava Otkupljenja, sramota koju dobiva demon, traži da Vaša Svetost, umjesto da se zabrani ili ukloni ovakav časni naziv (tj. pobožnost), nego da se uzvisi… te da se u cijelom Katoličkom svijetu svečanim dekretom proširi Vlastita misa i Časoslov na čast cijene našega Otkupljenja.” Bila je to njegova želja koju, na žalost, tijekom svoga zemaljskog života nije mogao vidjeti.

Biti Krv Kristova

Sedmi stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Biti Krv Kristova

(Svi stupnjevi na ovom LINKU)

 

1. Biti Kristova Krv po sudjelovanju

Naslov ovog posljednjeg stupnja u duhovnosti Krvi Kristove može u prvi mah nekoga prestrašiti. Zar to nije previše? Kako možemo “biti” Kristova Krv?

U shvaćanju ovoga može nam pomoći razmatranje sv. Mise i Pavlove poslanice. Već smo se privikli na riječi da smo kao Crkva “živo Kristovo Tijelo” i da u njemu kao različiti udovi imamo različite karizme i dužnosti. Krštenjem smo ucijepljeni u mistično tijelo Kristovo. U Euharistiji primamo Tijelo Kristovo da bismo rekli i potvrdili ono što po krštenju već jesmo – Tijelo Kristovo.

Ova istina sadrži u sebi također i Krv Kristovu, premda ju ne naglašavamo toliko često. Želimo ovdje jasno reći: u Euharistiji primamo Krv Kristovu, kako bi u živom Kristu bili Krv Kristova.

Naravno, ovdje se radi o postajanju Krvlju Kristovom kroz sudjelovanje. Kao što se željezo kad se stavi u vatru ponekad toliko usije da izgleda kao žeravica, mada je željezo; tako i mi možemo i trebali bismo u povezanosti s Krvlju Kristovom, do koje nas je dovelo klanjanje (pogeldaj prijašnji stupanj), postati Krv.

1. Služenje Crkvi

Krv u tijelu obavlja takve funkcije koje su istovremeno i skrivene i vidljive. Kad krv izlazi iz žila, ona zastrašuje, jer “govori” o ranjenosti ili čak o smrti. Također se preneražavamo kad je netko blijed, jer u tome trenutku nema dotoka krvi u lice. Ova vlastitost krvi, služenje u polu- skrovitosti, čini mi se da je dobra slika za apostolat u duhovnosti Krvi Kristove. Radi se o skrivenom služenju Crkvi – kroz cijelo Kristovo tijelo, kroz sve njegove udove mora prokolati Božja ljubav. Tako će Tijelo dobiti novu snagu i hranu; može se razvijati, odupirati bolestima, ozdravljati i zacjeljivati rane. Ukoliko nema cirkulacije, udovi odumiru i tijelo se raspada. Krv također ima funkciju ujedinjavanja cijelog tijela. Da bi udovi bili zdravi i da bi se organizam održao u cjelini, krv mora neprestano kružiti, noseći hranu i kisik. Hrana za Crkvu su sakramenti, a kisik – Duh Božji. Krv Kristova daje Crkvi život, jer u sebi nosi ta dva elementa.

Kad tijelo zadobije ranu, krv se odmah pokazuje. Ona čisti ranu i stvara prvu zaštitu. U slučaju potrebe sama se žrtvuje kako bi spasila tijelo i održala ga na životu.

2. Plodovi Kristove Krvi

Pošto smo prošli kroz svih sedam stupnjeva duhovnosti Krvi Kristove (pogledaj druge stupnjeve) i pošto smo se već dosta dugo penjali i silazili, kao anđeli po Jakovljevim ljestvama, i dobro se upoznali sa svakim stupnjem, sada zajedništvo s Kristovom Krvlju može donijeti najbolje plodove u nama. Sama Crkva obećava te plodove i poziva da se pristupi ovim “ljestvama”. Litanije Krvi Kristove ne samo da opisuju ono što je Njegova Krv učinila u povijesti spasenja, nego nam pokazuju kako ona još i danas djeluje. Nakon našeg ujedinjenja s Krvlju Kristovom, svi se ovi plodovi, njezinom snagom, pojavljuju u našoj sredini. Naša prisutnost postaje “rijeka milosrđa“, “pobjeđuje zle duhove“, biva “snaga mučenika” i “jakost priznavalaca“. Tamo gdje ljudi žive u jedinstvu s Krvlju Kristovom, javljaju se pozivi za život u čistoći posvećenoj Bogu. Kolebljivi pronalaze čvrstinu, oni koji trpe i plaču dobivaju utjehu, pokornici se susreću s novom nadom, umirući pronalaze snagu, duše u čistilištu bivaju oslobođene i svako se srce susreće s radošću i mirom.

Veliki su i dragocjeni plodovi koje Krist po svojoj Krvi želi vidjeti kako danas sazrijevaju. Ljudima današnjice su potrebni, iako glad žele utažiti nedovoljnom ili nezdravom hranom. Krist je prolio svoju Krv za život svijeta. Na oltaru i u sakramentima Ona čeka spremna na one koji već vjeruju. K drugima treba doći preko nas – sjedinjena s našom vlastitom krvlju.

Iskustva vezana uz temu “Biti Krv Kristova”

Razmatrali smo u ovoj temi “Biti Krv Kristova” da možemo postati živa Krv Kristova za druge. Krv koja nosi nadu, Božju ljubav, utjehu, novu snagu… Krv koja ujedinjuje. Sljedeća iskustva su primjer kako se to može živjeti.

Biti Krv za baku

Jedna je djevojka pričala da živi s bakom, koja je već ostarila i koja gubi pamćenje. Puno puta baka pita istu stvar. Kada djevojka gubi strpljivost, tada si ponavlja u sebi “mogu biti Krv Kristova za baku” i to joj daje snagu da stoti puta odgovara na bakino pitanje.

Htio je ostaviti obitelj

Bilo je vrijeme Korizme – vrijeme koje me više povezuje s Kristom. Riječ Života potiče me na život u Njegovoj blizini. U mjestu u kojem od nedavno živim, imam malo poznatih, tako da sam se začudila kada je zazvonio telefon i kada me neka gospođa zamolila za razgovor sa mnom. Bila sam odmah spremna da ju saslušam. Rekla je da se još ne poznamo, ali mi je u povjerenju htjela predstaviti razlog tog razgovora. Njezin muž nakon dvadeset godina braka našao si je neku ženu, zbog koje je htio ostaviti nju i već skoro odraslu djecu. Plakala je. Molila je za molitvu. Osjetila sam njezine tjelesne boli. Bila je prevarena. Toliko godina zajedničkog života, napora i borbe – i u jednom trenutku to sve više nije imalo smisla.

Tražim u mislima riječi utjehe, ali znam što ću god reći u toj situaciji – bit će banalno. Predajem se dakle Onome, koji sve može i riječi života: “Onaj koga ljubiš, bolestan je” (Iv 11,3). Trpim zajedno s njom, ali još više žalim njezinog muža. “Onaj koga ljubiš, bolestan je.” Tješim ju i obećajem joj molitvu. Govorim joj da – moleći po Krvi Kristovoj – sve možemo izmoliti.

Nakon tog telefonskog razgovora, sjećajući se na dano obećanje, počela sam moliti na nakanu njezinog muža. Molila sam devetnicu Krvi Kristovoj, ali ne samo to: počela sam uistinu od sebe, od vlastitog očišćenja, od odlaska na svetu ispovijed. Kada mi je svećenik dao pokoru da sudjelujem u križnom putu na nakanu obraćenja jednog grešnika, znala sam da Duh Sveti govori na usta tog svećenika. Kroz cijeli moj život nijedan svećenik nije mi dao takvu pokoru! Znala sam da se radi o tom gospodinu za kojeg sam se molila.

Tako osnažena, sudjelovala sam u križnom putu. Koliko li je taj križni put bio drukčiji! Osjetila sam da ja idem za Isusom na tom križnom putu umjesto tog čovjeka. Osjetila sam bol, strah i napuštenost Isusa na svakoj postaji. Moje srce ispunjavalo se strahom što ću morati primiti križ. Vidjela sam čovjeka, koji luta. “Onaj koga ljubiš, bolestan je.” Osjećala sam bičeve prevare onoga, kojeg Ti ljubiš. Isusovi padovi su njegovi padovi, a i moji padovi. Osjećam žalost, srce tuče kao ludo, grči se od boli. Za tog bolesnog, ljubljenog, razapete su Isusove ruke.

Isuse, po Tvojoj muci, po Tvojoj prolivenoj Krvi spasi ga, spasi onoga kojeg Ti ljubiš. Daj mu da se opameti. Ne ostavljaj ga samog. Molim Te da se vrati, da se ispriča i da ponovno budu jedno, kao što si Ti jedno sa nama! To je bila goruća molitva. Srce je krvarilo. Sjedinila sam svoju bol s Isusovom boli i sa boli žene tog čovjeka. Snažno sam vjerovala da će me Bog uslišati, jer je Isus u Evanđelju rekao: “Sve što zamolite Oca, dat će vam u moje ime”.

Prošlo je toliko vremena, a ja sve do danas osjećam taj križni put. Približavalo se Uskrsno vrijeme. Nosila sam u srcu očaj te gospođe. Kako će žalosni biti ovi Uskrsni blagdani! Trebali su takvi biti, ali nisu bili. Njezin muž se vratio i ostao sa njom. To je bila istinska radost uskrsnuća za nju, a također i za mene. (M.R.)

Što za mene znači biti Krv Kristova?

To za mene znači biti Krist, tako se sjediniti s Njime da više ne živim ja, već da Krist živi u meni. To za mene znači postati oruđe u Njegovoj ruci. Ponekad osjećam da sam takav „automobil“, upravljani od Duha Svetoga. Ne znam kuda me On vodi, kako će biti dalje i koga želi preko mene voljeti. To je Njegovo otajstvo, o kojem ja ne moram znati. Najvažnije je to da On tu djeluje.

Sada sam već duže vrijeme u tom čudnom stanju duha, koje nazivam tamom. Unatoč tome vjerujem da Gospodin djeluje i da me „koristi“ za svoje planove, ako Mu ja to dozvoljavam.

U bolnici, kada sam usred mnoštva bolesnih ljudi, uspoređujem ih sa Kristovim Tijelom. U tom Tijelu kroz posebno sjedinjenje s Kristom, postajem Njegova Krv koja kruži i koja je prisutna upravo tamo, gdje su slabe točke i gdje treba zacijeliti rane. Ponekad sam svjedok radosti, a ponekad i ljudske tragedije. U određenim trenucima ljudi se otvaraju, pripovijedaju svoj život, žale zbog svojih pogrešaka. Tada mi se ruke same sklapaju na molitvu Vječni Oče, da bih prikazala Bogu tu Krv. Vidim da na cijelom odjelu gdje radim puno zavisi od mog unutarnjeg sjedinjenja s Isusom. Na taj način također i drugi mogu primati Njegov mir i radost. Jako mi pomaže u zadnje vrijeme Riječ života: “Ustrajte u mojoj ljubavi!” (Iv 15,9). Ustrajte, čak i tada kad sve izgleda bez smisla, kada se ne vide nikakvi plodovi, kada ne znamo zašto to trpljenje… On zna za koga, zbog čega. (K.R.)

Prihvatio sam križ

Postati Krv Kristova. Trajati u Božjoj ljubavi. To je Riječ Života, koja je upisana u duhovnost Krvi Kristove, koju sam najdublje proživio, kada sam nakon operacije svoje žene dobio vijest od ravnateljice bolnice da je to rak. Ranije sam od duhovnog oca dobio poruku da svaki dan razmatram litanije Krvi Kristove – one su me pripremile za križ. Vijest je ipak bila za mene prejaka. Suze su išle same, makar sam se trudio svladati ih, jer me žena promatrala (kasnije mi je rekla da su noževi parali njeno srce, kad je vidjela moje suze). U tom trenutku sjetio sam se Riječi Života: “Postati Krv Kristova”.

Shvatio sam da je On prisutan među nama, da čeka na moj pristanak da ispunim Njegovu volju – shvatio sam Abrahamovu vjeru i dao sam svoj pristanak za križ, kojim smo obdareni.

Tada nisam mogao otići na duhovne vježbe u Misijsku kuću – moje duhovne vježbe su bile u vlastitoj kući, blizu bolesnice, čuvanje, ispunjavanje svih obaveza. Bio je listopad i svaki dan smo išli u bolnicu na zračenja, navraćajući u crkvu na svetu Misu i Krunicu. Bila je vidljiva i očita prisutnost Isusa. Razmišljao sam, da je upravo sada prisutna Krv Kristova u tom bdijenju uz ženu i zajedničkom nošenju križa. Naša vjera raste, a blizina naših srdaca povećava ljubav prema Bogu i bližnjima, a također povećava ljubav u našem braku…

Najveći je dar za mene bio taj, da je moja žena postala za mene još bliža i draža. (K.O.)

Neka nam ova iskustva pomognu da postanemo živa Krv Kristova za druge. Neka nas u tome prati Riječ Života za taj mjesec: “Ljubite…kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15,12).

Uredio: p. Josp G., CPPS

>>Pogledajte sve stupnjeve<<

PRIHVAĆATI I PRIKAZIVATI KRV KRISTOVU

Peti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Prihvaćati i prikazivati Krv Kristovu

(pogledaj sve stupnjeve)

1. Sudjelovanje u djelu otkupljenja

Na nekim slikama Raspetoga nalaze se ispod križa ne samo Marija i Ivan nego i anđeli koji sakupljaju Krv koja teče iz rana u zlatne posude. Evanđelje ne govori ništa o vidljivoj prisutnosti anđela za vrijeme razapinjanja. Zašto se ta vidljiva bujica milosti nije razlila po zemlji kad je i sam Isus htio svojom Krvlju otkupiti i posvetiti svijet? Imam dojam da su umjetnici slikajući anđele sa zlatnim posudama htjeli reći kako je dragocjena i sveta ta Krv koja se prolijeva; odatle i potječu Božji poslanici, zlatne čaše ili kaleži.

Ipak je sam Bog na malo drugačiji, ljepši način istaknuo dostojanstvo i cijenu Krvi Kristove – pravim kalež na oltaru Golgote je Marija podno križa. Netaknuta čistoća njezine duše vrijednošću i blještavilom nadilazi svaku posudu od bilo kojeg plemenitog metala. Njezina vjera i poniznost nadilazi čak i službu anđela. Marija pod križem na duhovan način skuplja Krv svoga Sina. Kao Predstavnica i nova Majka čovječanstva prikazuje ju s potpunim pouzdanjem nebeskom Ocu. Tako Marija pod križem kao “suotkupiteljica” bitno pridonosi djelu spasenja u ime cijeloga čovječanstva.

2. Nova patnja

Svi smo pozvani zajedno s Marijom stajati ispod križa i kao ona sakupljati Krv Kristovu tamo gdje se ona sada prolijeva iz rana čovječanstva. Svaka bol, svaki grijeh, svaka tama duše je, kao što smo već spominjali, poseban način prisutnosti Krvi Kristove. Duše se razlikuju upravo po susretu s patnjom. Tu se najjasnije očituje vjera ili nevjera.

Marijin stav za svakog čovjeka je uzor prihvaćanja patnje. Kad smo već u vjeri proživjeli četiri stupnja duhovnosti Krvi Kristove, sada ne samo da znamo drugačije ljubiti, već i patnju znamo drugačije prihvaćati. Dragocjena je, ne želimo je upropastiti. Kao Marija postajemo kalež koji sakuplja Krv Kristovu, zajedno s Marijom prikazujemo je Ocu za spasenje svijeta.

Od Marije također možemo naučiti kako prihvaćati čovjeka koji trpi. Obično patniku ne pomažu a niti mu daju utjehu naši dobri savjeti, a još manje mu pomažu propovijedi i pouke. Najčešće jednostavno treba biti zajedno s njim u šutnji ispunjenoj poštovanjem. Marija nije mogla Isusu uskratiti niti jednu patnju pa ipak je njezina nazočnost pod križem toliko toga promijenila i mnogo pomogla.

3. Prikazivanje Krvi Kristove

U predaji molitava u čast Krvi Kristove pronaći ćemo mnoge molitvene obrasce koji prikazuju Krv Kristovu nebeskom Ocu. Iza njih se krije misao da nam je Isus Krist dao svoju Krv na križu. Sada ona na neki način pripada nama. Zato ju možemo koristiti kao “žrtvu” ili “lijek” za naše osobno spasenje, kao i za potrebe cijeloga svijeta.

Naravno da žrtvene molitve ne možemo upotrebljavati kao neke magijske formule. Zbog toga moramo naučiti shvaćati i ostvarivati njihov dublji smisao. Zašto neprestano ponavljamo tu molitvu, ako je Krist jednom zauvijek prikazao svoju Krv za spasenje svijeta? Sv. Gašpar, “pravi i najveći apostol Krvi Kristove”, tako je formulirao ovo pitanje i odgovor: “Kako, dakle, možemo istinski i djelotvorno upotrijebiti ovo spasonosno piće Spasiteljeve Krvi za nas i za druge? – Kada zajedno s apostolom Pavlom ponovimo: “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim” (Kol 1,24).

Iz ovog citata proizlazi da sv. Gašpar Krv Kristovu uspoređuje s lijekom protiv bolesti duše. Također ističe da taj lijek stvarno mora biti primjenjivan i to tako da bude djelotvoran. Čitajući između redova, može se naići na kritiku lažne, patvorene pobožnosti prema Krvi Kristovoj. Istinska pobožnost mora biti skoncentrirana na sudjelovanje u spasonosnoj Kristovoj patnji.

Kad ovo pravilo primijenimo na molitve u čast Krvi Kristove, onda dolazi na vidjelo da ne možemo prikazati Krv Kristovu bez nas samih. Tako, dakle, svako ponavljanje prikazanja znači darivanje nas samih nebeskome Ocu u trenutnoj životnoj situaciji. U kalež svoga srca skupljamo Krv Kristovu koja dotječe do nas u brigama i poteškoćama svakodnevnog posla, u vlastitom trpljenju ili trpljenju bližnjih. Tako ona postaje neprestanim darom u koji se uključujemo na slavu Božju i za spasenje svijeta.

ISKUSTVO

Dar trpljenja

Trpljenje je najveće otajstvo kršćanstva. Preko više od 25 godina udaljila sam se od Isusa jer nisam znala prihvatiti trpljenje. Sada, pet godina nakon mog obraćenja, Bog otkriva preda mnom djelić ove tajne. Već više od tri mjeseca Gospodin me iskušava trpljenjem.

Trenutak u kojem se započelo trpljenje bio je zadnji petak u siječnju i činilo mi se kao da nadilazi granice moje ljudske izdržljivosti. Moje je tijelo ludjelo u patnji (maksimalno gušenje, povraćanje, groznica). Mislila sam da neću izdržati. Gledala sam na sliku naše Zajednice i u duši sam govorila: “Gospodine, ja ne mogu primiti taj Kalež gorčine, nemam snage, Gospodine, ne…!” Nakon nekoliko trenutaka rekoh: “Samo ako mi ga Ti daješ, onda ću primiti, ako je to Tvoja volja, ali molim Te, daj mi snage, ta vidiš da ne mogu, da sam bespomoćna u svom trpljenju.”

Kada sam za vrijeme ovih teških dana razmišljala o smislu patnje, Bog mi je to razjasnio, pokazao mi je veliku vrijednost i snagu trpljenja. Ugledala sam (u duhu) vagu. Na lijevoj zdjelici vage bilo je moje trpljenje, maleno kao zrnce pijeska, a na desnoj strani Bog je “položio” svoje milosti za osobu, za koju je bilo prikazano ovo zrnce pijeska. Desna zdjelica vage bila je “pretrpana” velikim milostima i nagnula je na čudesan način zdjelicu vage. Shvatila sam, da svako trpljenje prikazivano za čovjeka s ljubavlju, kao da “osvaja” Boga koji ne može ne odgovoriti neusporedivo većom ljubavlju. Ugledala sam ljude grešne, prljave, odvratne. Baš za njih milost Božja nagiba zdjelicu vage, odgovarajući na neveliku “gestu čovjeka”. Shvatila sam kako su bitna ova malena zrnca našeg trpljenja i kako nas Bog voli, pomažući nam ova zrnca nositi. Sljedeća zrnca trpljenja prikazala sam za druge bliske mi osobe.

Jako teško je trpjeti, uvijek u neznanju, uvijek se tijelo buni iako se čini da je duh prihvatio. Ne razumijem to, već se nadam da će doći vrijeme u kojem će me Bog nauči trpjeti u potpunoj poniznosti. Za vrijeme sljedećeg pojačanja trpljenja molila sam žalosna otajstva sv. krunice. Ugledala sam (u duhu) Krista koji nosi križ, a iza njega apostole i svece i kao da pita: “A ti, želiš li ići sa mnom u toj žalosnoj povorci?” Bojala sam se odgovoriti i konačno sam rekla: “Ako me budeš vodio za ruku onda da, sama se bojim”.

Puno sam pretrpjela, ali još više sam doživjela milosti i spoznanje sebe. Sebe sam vidjela jasnije, moja duša ima puno skrivenih mrlja, ovo je sljedeća lekcija poniznosti. Nadam se da ću, zahvaljujući Božjoj milosti, znati to iskoristiti i promijeniti svoj život. Nadam se da će mi biti lakše prihvatiti sve ljude, da ću u Božjoj istini napokon ugledati gredu u mome oku, a ne trun u oku bratovu.

Iskusila sam Božju prisutnost posebno u prvom periodu trpljenja. Kasnije su bili također i mračni dani, kada Bog kao da je odlazio. Gledajući moju slabost, vraćao se sa svojom milošću. Ne znam kako se može trpjeti bez Boga, to je pakao na zemlji. Vrijeme patnje bilo je za mene kao teški ali zajednički put sa Sinom Čovječjim. Ovo vrijeme sjedinilo me s Isusom, kao da sam hrabrija. On je postao moj živi Prijatelj. Zahvaljujem Bogu za dar trpljenja, za milost Isusove prisutnosti uz mene. Ispričavam se što nisam u potpunosti znala prihvatiti taj najveći dar, što nisam znala prihvatiti ponašanje mojih bližnjih, što ih nisam znala iskreno ljubiti, ali vjerujem da će me to naučiti Bog. Uzdam se da će Krv Kristova očistiti moje trpljenje.

(G.A.)

Uredio: p. Josip G., CPPS

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

XX. Generalna skupština CPPS progovara o radu i značenju Družbe (srpanj 2013.)

Proročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta

Mi, članovi XX. generalne skupštine okupili smo se na dvotjednom zasjedanju kao smjerni predstavnici uvijek vjernih Misionara Predragocjene Krvi Kristove. Uronjeni tijekom ovih dana u duboki dijalog i usrdnu molitvu koja se diže iz dubina naših duša, ujedinjeni u svezi Ljubavi, otvorili smo naša srca Božjem glasu i glasovima svoje subraće. Svaki od nas donio je u ovo promišljanje i zasjedanje svoju vlastitu predanost istini i ljubavi, ali što je još važnije, željeli smo donijeti i biti glas svih onih čiji smo predstavnici ovdje u Rimu svih Misionara Krvi Kristove.

Svjesni smo i važnosti povijesnog trenutka u kojem se nalazimo. U tijeku je priprema za proslavu 200. godišnjice osnutka Kongregacije. To je trenutak, vrijeme posebnog blagoslova i milosti kako za nas kao Družbu, tako i za cijelu Crkvu i svijet. Kada je Skupština počela sa svojim radom, dakle već na samom početku, postalo je jasno da sve odluke koje donosimo moraju biti utemeljene i izrastati iz naše bogate prošlosti i potaknuti nas na još jače ostvarenje vizije sv. Gašpara koji je čeznuo za obnovom Crkve i pomirenjem svijeta. Inicijativu za pripremu ove Generalne skupštine dao je general, p. Francesco Bartoloni s Generalnim vijećem, unaprijeđena je odlukama i radom Vijeća poglavara na Zasjedanju viših poglavara 2012. (MMS – Meeting of Major Superiors), i nastavljena kroz proces koji je zahtijevao angažman svih članova Kongregacije. Ovaj jedinstven način iznjedrila je Skupštinu na kojoj smo isprva razlučili, a zatim usvojili smionu, punu vjere i vjernosti, Viziju naše budućnosti.

Nadahnuti i okrenuti toj viziji, izabrali smo Organizacijski tim za koji smo vjerovali da je sposoban potaknuti i animirati cijelu našu Zajednicu kako Družbu, tako i suradnike-laike na ostvarenje vizije koja prožima svaki segment našega života: kroz naš odnos s Bogom (duhovnost), naš odnos jednih prema drugima (život u zajednici) te kroz naš odnos sa svijetom (misije). Ova Poruka koju odašiljemo sa zasjedanja 20. generalne skupštine prvi je čin ove svete aktivnosti animiranja svih i stoga smo je namijenili i poslali prema svima.

Na Zasjedanju viših poglavara 2012. godine, p. Bartoloni i Generalno vijeće predložili su jedinstven pristup našoj Izbornoj skupštini: u ove duhovne aktivnosti upustit ćemo se kroz procese koji se temelje na svjetovnoj organizacijskoj teoriji afirmativnog propitivanja. Polazeći od zahvalnosti za sve dobro koje već postoji unutar neke organizacije i koristeći jedan bezuvjetno pozitivan pristup planiranju, vodstvu i ostvarivanju promjena, ova metoda predstavlja proces koji pomaže organizaciji da najbolje ostvari svoju svrhu i svoj cilj.

Pater Bill Nordenbrock modificira ovu svjetovnu teoriju uvrštavanjem vjerskih vrjednota i uvođenjem vjerske terminologije kako bi je učinio pogodnom za korištenje od strane vjerskih zajednica kreiranjem procesa afirmativnog razlučivanja. Prije ove Generalne skupštine, mnogi upravitelji provincija i delegatura već su bili upoznati s procesom afirmativnog razlučivanja i koristili ga u radu svojih upravnih jedinica. Stoga je Skupština viših poglavara (MMS) spremno usvojila ovaj prijedlog kako bi on mogao postati okvir unutar kojeg će se odvijati i sam rad Skupštine.

Druga odluka Skupštine viših poglavara bila je usmjerena prema cilju Generalnu skupštinu staviti u okvir i ozračje molitve. željeli smo stvoriti “siguran kutak” za iskrenu komunikaciju, sveto mjesto gdje bi se ljudi osjetili sigurnima izraziti “svoju istinu” jer su svjesni i znaju da će ih netko slušati pozorno i s punim poštovanjem.

Stvaranje takve atmosfere bilo je ključno za provođenje izbornog procesa za novu generalnu upravu unutar Družbe. željeli smo izborni proces u kojem se mogao dogoditi iskren dijalog s “kandidatima” i o “kandidatima”. željeli smo na svjetlo dana iznijeti i sve one privatne razgovore koji se obično vode u kuloarima tijekom izbornog procesa i omogućiti da i oni utječu na proces zajedničkog odlučivanja. Smisao se sastojao u tome da naše razlučivanje i izbor ne budu samo zbroj naših pojedinačnih, individualnih odluka, nego da budu istinski svjedoci sveukupnih zajedničkih duhovnih aktivnosti i napora.

Tako je Skupština postala vrijeme molitve. Dnevno smo se okupljali na molitvama časova i slavljenju Euharistije. To vrijeme zajedničke molitve postalo je i izraz bogatstva u različitosti naše Družbe; naime svaki je dan molitvu i propovijed, tumačenje Riječi Božje, pripremao i predvodio poglavar određene mjesne jedinice. Ovo zajedništvo u naviještanju i svjedočenju Riječi Božje uvelike je pridonosilo i poboljšanju moći našeg rasuđivanja i dubokoj ukorijenjenosti u dijalog.

I drugi sveti obredi pratili su rad Skupštine. Odmah prvoga dana blagoslovili smo dvoranu u kojoj se održavala Skupština da bude sveto mjesto u kojem će se odvijati naše duhovne aktivnosti. Svaki delegat donio je svetu vodu iz svoje mjesne jedinice te je voda pomiješana zajedno u uvodnom obredu blagoslova prostora. Kako bismo kroz sve vrijeme održavali svetost prostora, svako zasjedanje započinjali bi molitvom i škropljenjem prostora i nazočnih blagoslovljenom vodom; to nas je trebalo podsjećati da smo okupljeni na svetom tlu prvenstveno da bismo osluškivali Riječ i glas Božji, a ne samo raspravljali i proveli izbore.

Tako, u molitvenoj atmosferi, na Skupštini je započeo proces afirmativnog razlučivanja. Utvrđen je i moto pod kojim se Skupština odvijala: Mi smoproročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta. Fokusiranost na izbor ove teme izražava, općenito govoreći, viziju vjernosti Kongregacije. I sam izborni proces odvijao se unutar ove zadatosti.

Proces afirmativnog razlučivanja započinje otkrivanjem onoga u čemu se već očituje Božja prisutnost i njegov blagoslov. Kao vježbu iz praktične teologije, započeli smo s istraživanjem i došli do svježih i novih izvora razumijevanja naše karizme, otkrivajući ih u već življenim i zaživjelim iskustvima te iste karizme.

U procesu razlučivanja i izbora željeli smo imati najširu moguću platformu biračkog tijela. S toga razloga, u vremenu između rujna 2012., kada se održavala Skupština viših poglavara, i vremena održavanja Generalne skupštine, provincijali i delegati odlučili su krenuti u potragu za predstavnicima koji svjedoče živu vjeru u življenju naše karizme unutar svojih mjesnih jedinica. Od izabranih kandidata tražilo se da budu istinski predstavnici svojih mjesnih jedinica te time daju autentičan obol radu Skupštine. Dalje, na zasjedanju Generalne skupštine, faza otkrivanja započela je drugog dana našeg okupljanja. Svi smo međusobno sudjelovali u svojevrsnom “Emaus razgovoru”, jedan s drugim, te smo u toj vrsti zajedništva s drugim misionarima proveli nekoliko sati dijeleći međusobno svoje osobne ispovijesti o pozivu kao i svoje nade i želje vezano uz budućnost Družbe. Ova razmjena iskustava nastavila se, zatim, u manjim grupama sa svrhom otkrivanja karizmi koje postoje među delegatima na Skupštini.

Sljedeći dan smo započeli fazu sna u sklopu procesa dijaloga u malim grupama te na plenarnoj sjednici i došli do sljedeće vizije naše, vjerne i vjerom ispunjene, budućnosti:

IZJAVA O VIZIJI

Krv Kristova, prolivena za sve ljude, kako bi sve privukla k sebi, izvor je i vrhunac našega života i poslanja. Ova Krv nas potiče da se zauzimamo za dostojanstvo života grleći ranjeno čovječanstvo i stvorenje.

Ukorijenjeni u duhovnosti štovanja Predragocjene Krvi i služenju Riječi, naše se poslanje sastoji u proročkom svjedočenju poradi obnove Crkve i pomirenja svijeta. Kao hrabru zajednicu Misionarevih učenika, krik Presvete Krvi zove nas na rubove društva da budemo Kristovi poslanici pomirenja i služimo narodu Božjem.

živeći vez ljubavi, naš život odražava multikulturalno zajedništvo kako zavjetovanih članova, tako i suradnika-laika. Vjerni misionarskoj karizmi sv. Gašpara, naše misijske kuće su sveta mjesta gostoprimstva i obnove misijskog poslanja. Svaki misionar prihvaća odgovornost zajedničkog odlučivanja za dobrobit cijele zajednice. Naši izabrani upravitelji službenici su koji nas potiču da razvijamo i međusobno dijelimo svoje darove za ostvarenje naše vizije i ostvarenje Kraljevstva Božjega.

Generalna skupština žarko se nada i gorljivo moli da uzmognemo ostvariti ovu viziju kroz zajedničku predanost i suradnju svih članova Družbe te suradnika-laika. Našem novoizabranom ocu Generalu i Generalnom vijeću, kao i odgovornima u svim mjesnim jedinicama, stavljen je u zadatak teret odgovornosti življenja ove vizije kao uzora svima nama. Naša je želja da ova vizija bude svjetionik koji nas poziva u budućnost sve dublje i jače vjernosti.

Odmah po završetku Skupštine započeli smo s implementacijom i provođenjem ove vizije. A onaj dio sadržan u Izjavi o viziji, a koji se odnosi na izbor vodstva vodio nas je, nadahnjivao dijalog i rasuđivanje tijekom procesa izbora novog oca generala i članova Generalnoga vijeća.

Viziju se nastojalo provoditi u praksu i nakon procesa izbora. Naime, odmah potom, u fazi kreacije, podijeljeni po manjim grupama, krenuli smo s pisanjem Prijedloga-izazova za svaki od 3 stupa Kongregacije. Prijedlozi-izazovi su naša promišljanja i sugestije koje proširuju i pomažu bolje razumijevanje Vizije i u kojima pokušavamo dati odgovore na pitanje: kako konkretno u stvarnosti treba izgledati ostvarivanje ove Vizije? Ovakav aktivan pristup, omogućavao je da se Vizija, kojoj je svrha inspirirati i potaknuti, ostvari na praktičan i konkretan način. Skupština je tako konsenzusom usvojila sljedeće zaključke:

Prijedlog o proaktivnom življenju duhovnosti Predragocjene Krvi

Krv Kristova teče kroz svo stvorenje, a najsjajnije i najjasnije dolazi do izražaja u našem međusobnom zajedništvu i solidarnosti na stolu Euharistije. Iz biblijske utemeljenosti štovanja Predragocjene Krvi jasno progovara i artikulira se jezik Kaleža, Križa i Saveza u krvi i uprisutnjuje u našim molitvama, propovijedanju, svećeništvu, služenju i životu koji iz tog vrela izvire.

Prigrlivši vlastitu ranjenost i nesavršenost, Misionari odano svjedoče živu prisutnost Božju posred ovog ispaćenog svijeta i ulaze u iscjeljujuće odnose prema onima koji vape za pomirenjem i oslobođenjem.

Prijedlog o proaktivnom življenju misionarskog poslanja

Napajajući se na izvorima Drugog vatikanskog sabora i Socijalnog nauka Katoličke Crkve, pozivamo sve krštenike da se ujedine s nama u življenju univerzalnog poziva čovjeku na svetost i misionarsko djelovanje. Uvijek vjerni zasadima našeg osnivača, sv. Gašpara, mi nudimo svijetu duhovnost štovanja Predragocjene Krvi za obnovu Crkve, osobito za obraćenje svećenika i drugih duhovnih osoba. Mi smo proročka Družba pomiriteljske nazočnosti sred sukoba i podjela u svijetu. U svom služenju ljudima posred ovoga svijeta iskazujemo najveće poštovanje svakoj osobi kojoj smo poslani, kao i svakoj kulturi u kojoj pojedina osoba živi.

Prijedlog o proaktivnom življenju života u zajednici

Kao što je Srce Isusovo otvoreno, tako su i naše zajednice sveta mjesta otvorenog i duboko iskrenog dijaloga u kojima međusobno dijelimo svoje radosti i svoje žalosti, svoje nade i svoje snove, a u ozračju povjerenja, poštovanja i ljubavi.

Naše zajednice su utemeljene na odnosu saveza s Kristom i jednih s drugima. U toj svezi ljubavi, duboko uvažavamo međusobne kulturalne različitosti i međusobno se obogaćujemo istima. Mi smo Družba pomirenja i mira kako bismo mogli biti misionari mira i pomirenja. I kako je Krist raširio svoje svete ruke na drvu križa da privuče k sebi sve ljude i narode, tako i mi, kako Misionari, tako i braća laici, otvorena smo Zajednica za sve i mjesto gdje je svatko dobrodošao.

Na zasjedanju Skupštine uslijedilo je predstavljanje Prijedloga-izazova, na osnovu svih onih opisanih i iznijetih primjera iz kojih smo izvukli i definirali specifične konkretne korake i akcije koje nam mogu biti od pomoći u vjernom koračanju na našem putu u ostvarivanju zajedničke Vizije. Preko početnog rada u malim grupama i pročišćenih prijedloga na plenarnom zasjedanju Generalne skupštine, konsenzusom su definirani sljedeći akcijski koraci:

Akcijski koraci za jače uprisutnjenje naše duhovnosti

Od vremena svoga osnutka po sv. Gašparu, Kongregacija je blagoslovljena bogatom i dubokom duhovnošću. Ova duhovnost posebno se razvijala i produbljivala tijekom zadnjih godina usporedo s nastojanjima i borbom misionara da se ta duhovnost inkorporira u različite nacionalne i kulturalne kontekste. Posegnuli smo nanovo za Pismom i spisima kako bi u njima pronašli čvrstu utemeljenost i identificirali snažnu simboliku Kaleža, Križa i Saveza u Krvi kao iznimno važne za sve nas. Prijedlozi-izazovi izneseni za vrijeme Generalne skupštine pozivaju nas na još snažnije ucjepljenje ove duhovnosti u naše propovijedanje, služenje i u sam naš život.

U sklopu poruke jače uprisutnjenosti naše duhovnosti, Skupština podsjeća Družbu na nekoliko važnih aktivnosti:

– dijeljenje materijala i širenje pobožnosti štovanja Predragocjene Krvi odsudni su za integraciju duhovnosti u našim životima. Ova aktivnost trebala bi se odvijati kako unutar pojedinih mjesnih jedinica, tako i među jedinicama. Generalna kurija treba sudjelovati, odnosno posredovati u ovoj aktivnosti ukoliko i koliko je u određenim situacijama potrebno;

– Kongregacija je već razvila različite načine za daljnje aktivno širenje i uprisutnjenje duhovnosti štovanja Presvete Krvi. Oni uključuju tiskane materijale, Međunarodni duhovni centar u Salzburgu, Merlini duhovni centar u Peruu, Centar za proučavanje duhovnosti i štovanje Krvi Kristove u Italiji te virtualni (mrežni) duhovni centar u Sjevernoj Americi. Od esencijalne je važnosti da Kongregacija promiče i bolje koristi spomenute Centre i izvore u budućnosti.

Skupština je ujedno pozvala i Generalnu upravu na provođenje određenih akcija:

– svjesni smo činjenice da dar življenja naše karizme treba biti središnja točka u odabiru i formaciji, kao i u životu naših kandidata. Kako bismo osigurali da naši kandidati budu izvrsno formirani upravo u našoj duhovnosti, sljedeća radionica odgajatelja treba biti organizirana upravo tako da pomogne odgajateljima da steknu što više znanja i vještina potrebnih za proces formiranja i odgoja kandidata.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše misionarske vizije

Od svojih najranijih godina, sv. Gašpar posvetio je svoj život izgradnji Kraljevstva Božjega. Počev od njegova rada sa siromašnima u Rimu još od djetinjstva, preko njegovih propovijedi o Predragocjenoj Krvi u crkvi sv. Nikole u Carceri, sv. Gašpar živio je život misionara. A njegova misija povjerena je sada nama za 21. stoljeće. I dok slavimo 50. obljetnicu Drugog vatikanskog koncila i 200. obljetnice osnutka Družbe, čujemo kako kroz sv. Gašpara, tako i kroz Koncil, odzvanja poziv za revnim radom na obnovi Crkve i pomirenju svijeta.

I kao sastavni dio ovog važnog poslanja Skupština podsjeća Družbu na nekoliko važnih činjenica:

– dok slavimo 50. obljetnicu Drugog vatikanskog koncila trebamo omogućiti duhovnu formaciju u duhu Koncila i duhu socijalnog nauka Crkve svim članovima u svim mjesnim jedinicama;

– također se nalazimo i u vremenu priprema za proslavu 200. obljetnice osnutka Družbe; svi članovi u mjesnim jedinicama trebali bi iskoristiti ovo vrijeme milosti kako bi produbili i nadopunili svoje znanje i razumijevanje života i djela sv. Gašpara te pobudili svoje poštovanje prema njemu;

– Drugi vatikanski koncil poziva Crkvu na raspoznavanje znakova vremena kako bi mogla na njih odgovoriti. Isto tražimo i od Družbe te da u tu svrhu unutar mjesnih jedinica sve više koristi suvremene tehnologije i medije društvene komunikacije. Napredak tehnologije omogućuje nam da uistinu bude “1000 jezika” koji naviještaju otajstvo Predragocjene Krvi kako je to govorio sv. Gašpar;

– iako je Družba decentralizirala vodeće, upravljačke strukture, još je uvelike potrebna koordinacija u misionarskom radu. Molimo Generalnu upravu da omogući povezivanje i međusobnu razmjenu iskustava između mjesnih jedinica u radu za pravdu, mir i cjelovit integritet svega stvorenoga.

Skupština poziva novu Genaralnu upravu da:

– iznađe putove i načine, u zajedništvu s upravom provincija Cincinnati i Kansas City, kako bi Centar za pomirenje Predragocjene Krvi koji se nalazi u Chicagu, postao uzor ostalim provincijama; preporučujemo širenje tzv. kružoka slušanja (Listening Circles) kao poseban primjer i način koji vodi k pomirenju;

– razvije procese koji će u potpunosti pripremiti mjesne jedinice za iskustvo što jednostavnije razmjene “osoblja”. Obje jedinice, kako ona koja šalje, tako i ona koja prima, moraju biti pripravne prihvatiti izazove koje pred njih stavlja međunarodna, multikulturalna zajednica i sredina. I misionari, osobno, trebaju biti odgovarajuće pripremljeni i osposobljeni prije ulaska u novu kulturalnu sredinu kao i za povratak u matičnu zajednicu.

Skupština upućuje poziv svim mjesnim zajednicama da:

– razvijaju i počnu provoditi plan za duhovnu, ljudsku i svećeničku obnovu među lokalnim svećenstvom na području mjesnih crkava unutar kojih djeluju uvažavajući njihove specifične datosti i okvire. Prvo izvješće o ostvarenim rezultatima očekuje se na Skupštini viših poglavara 2014. godine;

– započnu ili prošire brigu i djelovanje prema onima na rubu društva i marginaliziranima. Pri tome nije nužno da mjesne jedinice započinju nove pothvate na novim područjima, nego da nastave što bolje i aktivnije raditi u svojim već postojećim specifičnim okvirima. Prvo izvješće o ostvarenim rezultatima očekuje se na Skupštini viših poglavara 2014. godine.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše viziju života u zajednici

Kao Družba apostolskog života zauzimamo uistinu jedinstveno mjesto u okviru širokog tkanja duhovne crkvene stvarnosti. Iako nismo kanonski vezani evanđeoskim zavjetima, ipak smo pozvani živjeti prema tim istima. Sveti Gašpar je želio da budemo međusobno povezani svezom ljubavi, in vinculo caritatis.život u zajednici sastavna je komponenta i ne može se razdvajati od našeg poziva za misijskim djelovanjem. Zapravo sva tri stupa “duhovnost štovanja Krvi Kristove, život u zajednici i misijska djelatnost” moraju ostati međusobno povezana. Ostati vjerni pozivu Kristovu traži upravo integriranost sva tri stupa. Istodobno, Skupština prepoznaje da život u zajednici mora biti čvrsto utemeljen u konkretnim uvjetima različitih lokalnih sredina.

U sklopu ostvarivanja naše vizije života u zajednici, Skupština podsjeća Družbu na ove važne točke:

– naša sveopća normativna pravila i propisi, kao i razni statuti mjesnih jedinica, izvor su i prava riznica uputa za zdrav i plodonosan život u zajednici. Zajednička molitva, euharistijsko slavlje, kućna savjetovanja, zajedničko blagovanje i rekreacija, kao i okupljanja na razini provincija i delegatura bitne su sastavnice našeg zajedničkog života. Svaka jedinica se na taj način uvijek ispočetka podsjeća da na svakoj od njih leži odgovornost za održavanjem spomenutih pravila i propisa;

– komunikacija je uvijek svojevrsna kritična sastavnica života u zajednici. Bilteni, mrežne stranice i razne publikacije pomažu u održavanju veza među članovima i između pojedinih jedinica. Pa ipak, u užurbanom i grozničavom svijetu u kojem živimo, često svi naši napori da ostanemo povezani, ne donose ploda. Stoga Skupština upućuje poziv mjesnim jedinicama da se odredi prikladan netko tko će biti angažiran na održavanju komunikacije kako unutar same pojedine mjesne jedinice, tako i među jedinicama te s Generalnom upravom. Uz brigu za kvalitetnom međusobnom komunikacijom, mjesne jedinice bi, koliko im njihove mogućnosti dopuštaju, trebale prevoditi i materijale za uporabu u široj zajednici;

– Mi smo misijska zajednica! Stoga je primjereno da povremeno unutar mjesnih jedinica svjedočimo svoju privrženost Družbi, kao i svoju stalnu spremnost i predanost misijama. Mjesne jedinice prepoznat će same koliko im može biti od koristi razvoj i vršenje određenih zajedničkih obrednih praksi kroz koje će prepoznavati i produbljivati svoju predanost i misijsku opredijeljenost.

Skupština upućuje sljedeći poziv Generalnoj upravi:

– slično kao što je radila desetljećima na području duhovnosti i misija, Skupština poziva Generalnu upravu na ponovno otkrivanje i supstancijalno istraživanje onoga što konkretno uključuje autentično življenje života u zajednici unutar Družbe misionara Predragocjene Krvi Kristove. Jedan od autentičnih doprinosa sv. Gašpara Crkvi jest osnivanje misijskih kuća. Generalna uprava se, stoga, poziva na angažiranje cijele Družbe u daljnjem razvoju i njegovanju ovog oblika zajedničkog života i misionarskog djelovanja.

Skupština upućuje poziv svakoj mjesnoj jedinici da se:

– uključi u niz značajnih konstruktivno vođenih razgovora o tome što znači živjeti autentično i što to znači živjeti jednostavnim životom;

– razvija i/ili produbljuje predanost u radu s laicima i zauzima se za što je moguće jače uključivanje laikata u naš život u zajednici, našu duhovnost i apostolski rad.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše vizije upravljanja

Značajan dio vremena Skupština je provela raspravljajući o ulozi vodstva Družbe, odnosno kako bi trebalo izgledati upravljanje Družbom. Naše normativne odrednice su tu potpuno jasne i određuju da je svaki član Družbe pozvan sudjelovati u odgovornom procesu vođenja i upravljanja Družbom. Naše izabrano vodstvo, na svim razinama upravljanja, po uzoru na Krista rukovodi se modelom upravitelja-sluge.

U okviru rečenoga, Skupština podsjeća Družbu na sljedeće važne činjenice:

– vodstvo se najbolje ostvaruje kada svaki član pokazuje odgovornu inicijativu u promicanju dobrobiti za cjelokupnu Družbu. No, izabrano vodstvo unutar mjesnih jedinica ipak ima specifične odgovornosti i ulogu. Njihov rad najbolje se ostvaruje međusobnom suradnjom;

– upravitelji, osobito provincijali i delegati, trebaju osigurati i omogućiti trajnu formaciju svih članova, ali s posebnom pozornošću i naglaskom na novake, novozaređene svećenike, stare i nemoćne članove. Također moraju pronaći i omogućiti sredstva za skrb o zdravlju i dobrobiti svih svojih članova;

– upravitelji mjesnih jedinica trebaju upravljanje zajednicom shvatiti kao svoju primarnu zadaću. Oni moraju osobito dobro poznavati duhovnu baštinu Družbe, dobro vladati vještinama upravljanja međuljudskim odnosima, živjeti u konkretnoj jedinici, prepoznavati darove i talente članova zajednice i biti ljudi molitve, a sve to kako bi mogli što bolje služiti potrebama Družbe.

Zaključak

XX. generalna skupština započela je zazivom Duha Svetoga. Stoga nema ni najmanje sumnje da je Duh Sveti bio prisutan i vodio nas u našim razmišljanjima, molitvi i našim međusobnim susretima. Duh Sveti svojom je snagom ispunio svakoga od nas te nas pozvao da budemo vjerni ovoj Viziji. No znamo da Duh Sveti nije ograničen zidovima naše skupštinske sabornice. Svi članovi Družbe, kako Misionari, tako i suradnici-laici, blagoslovljeni su darovima Duha Svetoga. Iz ovih darova izvire i odgovornost. Stoga imamo odgovornost, na svim razinama Družbe, prigrliti ovu Viziju i učiniti sve kako bi se ona utjelovila i zaživjela u životu cjelokupne zajednice.

Naše izabrano vodstvo ima osobitu dužnost osigurati da Vizija koju smo ovdje razaznali bude ostvarena i u mjesnim jedinicama. Bit će to izazovna zadaća. S vremena na vrijeme naše poimanje Vizije i naše svakodnevno življenje Vizije možda neće odgovarati našim željama i očekivanjima. No ostajući vjerni svome pozivu, nastojat ćemo ostvarivati i otjelovljivati ovu Viziju. Upravitelji mjesnih jedinica moraju učinkovito raditi i surađivati s novom Generalnom upravom kako bi ova Vizija urodila istinskim plodovima.

Nova Generalna uprava ima blago mudrosti, znanja i energije. Njihova odgovornost leži u nastojanju da se značenje i ostvarenje Vizije ne izgubi i ne svede na rutinu upravljanja Družbom. Zadatak im je ujedno da animiraju cijelu Družbu, od onih koji su tek u početcima formacije do onih koji su u zasluženoj mirovini, ali još uvijek mogu služiti aktivno molitvom, da bude i ostane vjerna Božjem pozivu.

I dok se nalazimo u pripremama za proslavu 200. obljetnice osnutka Družbe, želimo također uroniti u viziju koja je izraz stvaralačke vjernosti snu sv. Gašpara i naše najsjajnije prošlosti i tradicije. Ukorijenjeni u toj vjernosti, pronašli smo hrabrosti odgovoriti na izazov biti proročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta. Stavljamo našu Družbu i sve naše snove i nade o budućnosti u otvorenu ranu Srca Isusova.

Rim, 8.-19. srpnja 2013.

Identitet Družbe misionara Krvi Kristove

Duhovnost Krvi Kristove je sposobna pružiti i protumačtiti smjernice za osobni život. Čini se da je poziv nas kao članova Družbe Predragocjene Krvi, po našoj službi (ministry), posvijestiti ljudima kako u svjetlu Predragocjene Krvi, Cijeni našega otkupljenja, možemo naći svrhu, smisao i putokaz naših života.

Prvo: Što nam to od samoga početka daje osjećaj identiteta kao člana Družbe misionara Krvi Kristove (skraćeno: CPPS)? Ako pogledamo na budućnost, iskusujući manjak članova, što će nas i dalje razvijati s osjećajem svrhe i smjera, a ne nekog nevoljkog pomicanja iz jednog zadatka u drugi?

Mislim da je duhovnost Predragocjene Krvi najočigledniji izbor za sve nas. Ima mnogo različitih putova za uspostavljanje odnosa s Bogom i mnogo različitih duhovnosti. Ne možemo ih baš sve koristiti. Mislim da je za nas izazovno koristiti naše službe i apostolate kao izvor stalnog razmišljanja o otajstvu (mystery) Krvi u našim životima. Izazovno je za nas pomagati ljudima kako bi se ostvarili u vlastitim borbama i patnjama, kako bi kalež patnje postao kaležom blagoslova, kako bi krv patnje i smrti mogli žrtvovati, posvetiti, da postane krv na uskrsnuće i život.

To se najviše očituje u Euharistiji koju prinosimo (offer) svaki dan kao spomen na Kristovu muku i smrt. Kao što u našoj Kongregaciji vidimo članove Crkve – Tijela Kristova – isto tako možemo pogledati u svijet te vidjeti gospodina i gospođu Jones koji se bore sa svojim brakom. Zatim je tu i stara gospođa Smith, osamljena depresivna osoba, te mladić koji si je usred depresije pokušao oduzeti život. Siguran sam da bismo svi mogli razmišljati o nekim vlastitim primjerima.

Izgovaramo riječi: „Uzmite i pijte iz njega svi. Ovo je kalež moje Krvi… Ovo činite meni na spomen“. Zajedno navješćujemo Gospodinovu smrt dok on ponovno ne dođe. Prisjećamo se da je ovaj kalež patnje pretvoren u kalež našega spasenja. U tom obrednom trenutku mi se pri-sjećamo Tijela Kristova – činimo Krista prisutnim usred muka, patnji i borbi svih ljudi koji su se zajedno okupili. U tom obrednom trenutku prizivamo si u pamet životvornu Krv koju nam je Isus dao da nas održi u našim životnim putevima. Čini se da će biti prikladno, s obzirom na nedavne dozvole za pričešćivanje pod obje prilike, da mi kao članovi Družbe Predragocjene Krvi promičemo ovu praksu u našim župama i kućama. Predragocjena Krv nam služi kao živi podsjetnik za smisao pashalnog otajstva koji ona simbolizira.

Kroz ovu zajedničku posvetu, zajedno dijelimo dobra iz otajstva krvi, izvora života i smrti. Naša zajednička posveta, naše ispovijedanje, dovodi nas u područje Svetoga – nadilazeći okvire i granice koje mnoge unutar našega svijeta drže razdvojeno. Kroz ovu posebnu posvetu otajstvu Krvi Kristove ostvarujemo našu međusobnu ovisnost kao članovi Družbe. Svi kršćani zajedno dijele posebnu posvetu, posebnu povezanost koja proizlazi iz krštenja. Mi kao članovi Družbe Predragocjene Krvi dijelimo još posebniju povezanost.

Vjerujem da umjesto ponavljanja pobožnih sredstava koja su u prošlosti dobro služila, ova duhovnost Predragocjene Krvi mora biti cijelo vrijeme s nama. Treba biti u samom središtu našega života, koju ćemo cijelo vrijeme koristiti, Krv koju ne ćemo moći maknuti s naših ruku ni iz naših života. To nas podsjeća na poziv na život i raste u našim životima usred boli i patnje. Rastući dalje kao mala zajednica bit ćemo privućeni u mnogo novih i raznolikih smjerova. Kako bismo si pomogli, moramo prije svega imati na umu i srcu posebnost života koji dijelimo u Predragocjenoj Isusovoj Krvi. Ta veza nas drži zajedno i potpomaže te nam dopušta da idemo van obnovljeni i osvježeni.

Većina od nas nosi znakove Družbe – križ i kalež – oko vrata, vidljive podsjetnike na kalež patnje i spasenja, na križ smrti i života. Nosimo ih na našim srcima. Neka nas ovi simboli podsjećaju na potrebe Crkve koja vapi za životnom Krvlju Isusovom. Kao što krv kola u našim tijelima, dolazi do srca i vraća se hraneći tijelo – tako se i mi kao članovi Družbe Predragocjene Krvi prisjetimo zajedničke veze koju dijelimo. Neka nas ta veza hrani i podržava u našem služenju kako bismo mogli dati život povrijeđenima, gladnima, ispaćenima i slomljenim članovima Tijela Kristova. To je bio i dalje će biti razlog zbog kojega možemo zajedno reći: Slava Krvi Kristovoj!

(Izvornik: Fr. Timothy McFarland, C.PP.S.,
“Precious Blood Spirituality from a Parish Perspective”,
Cincinnati C.PP.S. Newsletter, July 2, 1985)

(prevedeno s engleskog)