Često se pitamo kako oprostiti – sebi i drugima…
Često ne znamo što treba činiti, koje korake poduzeti…
Poslušajmo jedno vrlo korisno iskustvo o praštanju!
Vjerujemo da će svima koristiti!
Iskustvo o predbračnoj čistoći
Što je to predbračna čistoća?
Kako ju živjeti?
Postoji li netko tko danas tako živi…?
Ukoliko imate ovakva ili slična pitanja,
poslušajte audio-snimku o iskustvu predbračne čistoće!
(isječak emisije o predbračnoj čistoći Zajednice Krvi Kristove, na Radio Mariji)
Svakog 29. u mjesecu ZKK ima svoje emisije… Pratite nas!
Također POSLUŠAJTE I DRUGE DIJELOVE EMISIJE NA NAŠEM youtube-kanalu!
„San koji se nastavlja“ – 200 godina Družbe Misionara Krvi Kristove
Misionari Krvi Kristove cjelodnevnim duhovnim programom u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu u subotu, 17. listopada obilježili su 200 godina djelovanja ove redovničke zajednice (1815.-2015.). Promičući duhovnost Krvi Kristovoj koja je prolivena za sve, proslavu su smjestili u ovu crkvu koja čuva spomen svim poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, jer „ni jedan život u Kristu nije izgubljen“, a „branitelji su upravo po svojoj žrtvi za domovinu bliski Kristovoj prolivenoj krvi“, rekao je na početku programa Jubileja p. Ilija Grgić, delegat Hrvatske delegature Družbe Misionara Krvi Kristove.
Povijest i širenje Misionara Krvi Kristove predstavila je s. Viktorija Košak, klanjateljica Krvi Kristove. Misionari Krvi Kristove (CPPS) u Hrvatskoj službeno djeluju 27 godina. Put ove Družbe do nas je vodio od talijanske Umbrije preko Njemačke i Bosne do Zagreba. U svijetu su prisutni u 21 zemlji, ukupno njih oko 560. U Hrvatskoj djeluju trojica svećenika, jedan đakon, dva bogoslova i dva postulanta. Štovanje Krvi Kristove promiču u suradnji s laičkim pokretom, laicima – suradnicima, članovima Zajednica Krvi Kristove kojih, pod njihovim vodstvom ima oko 50 zajednica – u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini, područjima za koje su nadležni misionari iz Hrvatske. Vrlo blisku suradnju ostvaruju i s Klanjateljicama Krvi Kristove koje na našim prostorima djeluju 135 godina.
Apostolat pomirenja i mira koji proizlazi iz duhovnosti Krvi Kristove prije 200 godina zaživio je u Družbi misionara Krvi Kristove po utemeljitelju, sv. Gašparu del Bufalu, biskupijskom svećeniku koji je postao apostol pučkih misija. Tom metodom želio je ljude poučiti kako su otkupljeni i spašeni Krvlju Kristovom. Te pučke misije postale su „škola svetosti, pravednosti i ljubavi“, kako je sv. Gašpara del Bufala opisao papa Ivan Pavao II. „Želim imati tisuću jezika da bih oduševio sve ljude za Predragocjenu Krv Kristovu! Mora se narodu reći kojom su cijenom otkupljene duše. Mora im se pomoći da shvate kako ih čisti Kristova Krv i kako se, prije svega, posvećuju primanjem Sakramenata“, stav je sv. Gašpara del Bufala.
Dr. don Ivan Bodrožić govorio je o značenju Krvi Kristove u Svetom pismu i prvoj Crkvi. Objasnio je njezin žrtveni i otkupiteljski karakter, te uputio na sv. Ignacija Antiohijskog (+107.) koji je bio prvi štovatelj Krvi Kristove i prije nego što je u Crkvu uvedena ova pobožnost. (Papa Pio IX. 1849. godine proširio je blagdan Krvi Kristove na opću Crkvu, a Ivan XXIII. je sv. Gašpara del Bufala zazvao kao molitvenog zaštitnika rada Drugoga vatikanskog sabora.)
Na proslavi Jubileja Misionara Krvi Kristove okupilo se više stotina članova Zajednica Krvi Kristove iz Hrvatske, a pridružile su im se i redovnice Krvi Kristove, redovnici i redovnice iz drugih zajednica, te predstavnici Misionara Krvi Kristove iz Poljske – p. Wojciech Czernatowicz, provincijal poljske Provincije, Njemačke – p. Andreas Hasenburger, provincijal njemačkog govornog područja) te iz Italije, p. Emanuelle Lupi, vicegeneral Družbe koji je svjedočio o svome pozivu izrazivši čvrsto uvjerenje u pomirljivu žrtvu Kristove Krvi.
Posebno dirljivo bilo je svečano unošenje moći sv. Gašpara u procesiji prije početka Mise. Sarkofag s moćima sv. Gašpara del Bufala u crkvu su unijeli Misionari Krvi Kristove, a do kraja dana bile su izložene na štovanje brojnim vjernicima.
Središnji događaj Jubileja bila je Euharistija koji je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U propovijedi je ovaj događaj smjestio u kontekst početka Jubileja Milosrđa. Nadahnuo se Ivanovim evanđeljem i prizorom podno križa: „Gledat će onoga koga su proboli.“ Kardinal Bozanić istaknuo je kako smo svi danas okupljeni da gledamo u Isusa, onoga koga su proboli i iz kojega je potekla krv i voda. „To je misterij pred kojim čovjek razmatra, misterij pred kojim čovjek stoji i pita se što nam time Nebo poručuje, što nam Bog govori?
Poruka je to ljubavi kakvu čovjek ne bi očekivao, koja nije po ljudskom računu i koja ima sasvim drugu logiku. O toj je ljubavi govorio i sveti papa Ivan Pavao II., naviještajući kako je jedino Božje milosrđe u stanju spasiti čovjeka.“ Zagrebački nadbiskup ujedno je dodao kako je svatko potreban Božjeg milosrđa, jer se jedino ljubavlju uništava zlo: „To je mudrost Božja, to je mudrost križa koju nije lako prihvatiti ljudskom srcu.“ Govoreći, pak, o sv. Gašparu del Bufalu i njegovom nadahnuću na duhovnost Krvi Kristovoj, kardinal je primjetio kako „samo onaj koji se duboko klanja Krvi Kristovoj i preuzima logiku života koja iz toga proizlazi, u stanju je donositi svježinu na ovaj svijet i pobjeđivati zlo koje stalno pritišće i želi manifestaciju svoje moći.“ P. Ilija Grgić na kraju mise rekao je kako u ovoj, za njih jubilarnoj, godini čitaju više Božjih blagoslova: dva ovogodišnja ređenja, porast zvanja, porast članova laičkog pokreta Zajednice Krvi Kristove, nazočnost zagrebačkog pastira kardinala Bozanića među njima.
Tijekom popodneva sudionicima proslave prikazan je film „San koji se nastavlja“, o Družbi Misionara Krvi Kristove, te je održan sat Klanjanja. Svoje svjedočanstvo izrekla je i članica Zajednice Krvi Kristove iz Ludbrega, Marija Kosec: „Poslanje Krvi Kristove nije lako, trebamo živjeti savez sa svim našim raznolikostima. U savez donosimo svoje izranjenosti, različita shvaćanja, dobre i loše navike. Ja uvijek vidim da Bog mene prihvaća i voli sa svim manama i pogreškama, pa tako i ja moram imati mjesta u srcu za sve. Živeći duhovnost Krvi Kristove pozvani smo na ljubav, ljubiti i one koji nas ne razumiju ili odbijaju. Krv Kristova meni daje snagu i božansku sigurnost i zaštitu. Sv. Gašpar bi govorio: ‘Čovjekov život trajna je borba, ali dobri Bog nam milostivo pomaže.’ Tu pomoć vidim stalno i u svemu, u obitelji, zajednici i u župi. Nikad ne gledam u poteškoću kao problem, već samo u svijetlo koje dolazi iz Kristovog križa. Samo trpljenjem i spasenjem dolazim do pomirenja. Zagledanost u živi i nepresušni izvor Krvi Kristove učvršćuje me, ohrabruje i izdiže iznad poteškoća.“
Marija Kosec članica je Zajednice Krvi Kristove punih 20 godina: „Moje iskustvo animatora od prvog dana govori da beskorisnog i bezvrijednog slugu, koji samo prepoznaje volju svoga Gospodara i nastoji živjeti po toj volji, Gospodar može upotrijebiti. A za ustrajnost u borbi, nagrada je mir kao more dubok, u svakoj nemirnoj situaciji. Svako zlo pobjeđuje se Krvlju Jaganjčevom.“
Misionari Krvi Kristove za ovu prigodu objavili su više tiskanih izdanja o svom utemeljitelju, njegovih duhovnih poruka i molitava pobožnosti Krvi Kristovoj. Dodajmo tome i dvostruki CD. Na jednom se nalazi snimka Krunice Krvi Kristove s tradicionalnim pjesmama Krvi Kristovoj, a na drugom pjesme glazbenice Tajane Šarić i prijatelja. Dio prihoda od prodanih materijala namjenjen je izgradnji Misijske kuće u Prozorju kod Dugog Sela.
Pastoral Misionara Krvi Kristove obuhvaća: održavanje duhovnih vježbi i obnova za razne skupine, održavanje pučkih misija po župama, brigu za Zajednice Krvi Kristove, duhovnu pratnju osoba. Sjedište im je podno Sljemena, Razgled 3.
Autor: T. P.
Audio snimku propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića možete POGLEDATI OVDJE!
Nekoliko slika:
Sv. Gašpar – O pravom kajanju
“Potoci suza potekoše mi iz očiju, jer se zakon tvoj ne čuva” (Ps 118).
Kralj Ezekiel, iskreno se kajući, reče: “Slavit ću te sva ljeta svoja, premda s gorčinom…” (Iz 38, 15), a naši dani….. Jona je propovijedao Ninivljanima i oni su se obratili; tako je neprekidno propovijedao… Tko ide u lov ne zadovoljava se samo pronalaskom zvijeri, nego ju nastoji ubiti. Tako i onaj koji se priprema za ispovijed ne samo da mora prepoznati grijehe, već s boli treba… Bol zbog grijeha (kajanje) je toliko potrebna jer bez toga se ne dobiva oproštenje. “Ako se ne obratite, svi će te tako propasti” (Lk 13, 5)…
Može biti slučaj da se umirući spasi bez ispitivanja savjesti i bez ispovijedi grijeha, ukoliko ima čin pravoga pokajanja te nemajući mnogo vremena, ni svećenika kojem bi se ispovjedio. Ali bez boli… nitko se ne spašava!
Bol prije svega treba biti prava, tj. ne smije biti samo bol usta, nego i srca. “On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove” (Ps 147, 3).
Bol treba biti “nadnaravna”, tj. koja se rađa iz nadnaravnog razloga a ne naravnoga. Kao što se netko kaje za grijehe koje je uzrokovao narušavanjem zdravlja, nekim stvarima ili vrijednostima. Ovo bi trebao biti naravni motiv koji ništa ne pomaže. “Sagriješih, reče Šaul Samuelu, i ipak me danas časte u očima Izraela…”
Bol treba biti velika, što ne znači da mora biti praćena suzama… zato što je dovoljno da bude cijenjena s voljom, tj. jer žali zbog uvrede koju je nanijela Bogu, više nego svo zlo koje bi mogla učiniti.
Katekizam (onog vremena) upozorava: “Upozoravamo vjernike da ne misle kako tu bol tijelo ne osjeća“.
Sv. Terezija dala je jedno dobro pravilo po kojem duša može prepoznati ima li pravu bol kajanja; ako ima pravu nakanu (cilj), zadovoljavajući se da prije izgubi bilo koju stvar nego milost – neka bude radosna jer je to kajanje ono pravo.
Bol kajanja treba biti sveopća za sve velike uvrede učinjene protiv Boga, kako ne bi postojao neki smrtni grijeh bez mržnje na svako zlo. “Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini…” (Ez 18,21).
Sv. Augustin u “Prava i lažna pokora” u pogl. 78, govori: “Postoje mnogi koji se kaju za svoje grijehe, ali bez pažnje za stvari u kojima su sretni.”
Rekoh smrtni grijeh, jer što se tiče malih grijeha ne oprašta se samo jedan pri sveopćem kajanju – istina je da može biti oprošten jedan bez drugoga – dovoljno je da se za jedan od njih ima pravu bol pokajanja čineći sv. Ispovijed. Dakle, bilo koji grijeh, maleni ili smrtni, Bog ne oprašta ako se nema nikakvog pokajanja. Oni koji ispovijedaju samo malene grijehe bez ikakvog pokajanja, upozoravaju kako su te njihove ispovijedi ništavne. Ako žele primiti odrješenje potrebno je da se kaju barem za neke od tih malenih grijeha koje ispovijedaju ili da ih stave zajedno s nekima od velikih grijeha iz prošlosti za koje se zaista bolno kaju. Za smrtne grijehe je, naravno, neophodno [pokajanje].
Prava bol pokajanja može se imati i bez točnog sjećanja svih pojedinačnih grijeha te nije bitno imati posebnu bol kajanja za svaki od njih. Jer se naš Gospodin zadovoljava radi općeg kajanja i sjećanja na grijehe, koje se može imati u tome trenutku. Ipak, važno ih je imati sve u svome sjećanju, ne samo radi ispovijed, nego radi samog pokajanja. “Stoga, dobro je – kako kaže sv. Ivan Zlatousti – prije svega ispovijedati grijeh prema Bogu u tajnosti srca.”
Pripovijesti sv. Sebastijana Mučenika govore kako je liječio bolesti s jednim znakom križa. Jednog dana svetac je otišao potražiti Kroacija (osobno ime) koji je bio bolestan. Obećao mu je izlječenje ako bude spalio svoje idole. No on si je ostavio jedan koji mu je bio jako drag i zbog toga nije ozdravio. Požalio se svecu, a on mu odgovori kako nije ozdravio jer si je ostavio jednog idola; što je bilo protivno dogovoru. I tako ne ozdravi.
Okajnička bol treba biti u povjerenju, tj. ujedinjena s nadom. Sv. Franjo Saleški govori kako je okajnička bol pravih pokornika puna mira i utjehe, jer koliko se pravi pokornik bude kajao što je uvrijedio Boga toliko će se još više pouzdati u oproštenje i još će više rasti njegova duhovna utjeha.
Bol kajanja se dijeli na dvije vrste: savršena i nesavršena. Savršeno kajanje zbog grijeha je onda kada se kaje zbog toga što se uvrijedilo Božju dobrotu. Nesavršeno kajanje je kada se mrzi grijeh zbog straha od kazne, kojom Bog prijeti zlima ili zbog nade u dobra koja je obećao dobrima, ili zbog grozote samoga grijeha kojeg je prepoznao u vjeri.
Ako se netko kaje za grijehe zbog činjenice što zaslužuje pakao, sa stavom da ne bi prestao griješiti ako ne postoji pakao, ovo kajanje ne bi ničemu služilo, štoviše, bio bi kriv zbog svoje zle nakane.
Prijevod: D.L.
(izvor: SCRITI SPIRITUALI DI S. GASPARE DEL BUFALO,
cura di Beniamino Conti, Roma, 1996.)
DAR OTKUPLJENJA – POMIRENJE S BLIŽNJIMA
RIJEČ ŽIVOTA
Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice
osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove
(2014. – 2015.)
LIPANJ 2015.
“Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti” (Ef 4, 29 – 32).
Dar pomirenja
Duh Sveti kojim smo opečaćeni, pomaže nam sagledati cijelu stvarnost našega života u odnosu na Boga, sebe same i bližnje. Riječi upućene Efežanima, duboko dotiču i nas i naš odnos prema drugima. Nukaju nas da u Kristovu daru pomirenja prepoznamo veliku milost koja vjernika potiče da traži vječno dobro braće i sestara.
Sv. Ivan Krizostom veli: „Zamisli što je sve Krist pretrpio iz ljubavi prema stadu: postao je čovjek, primio lik sluge, bio popljuvan, bičevan, a napokon nije odbio ni smrt uz sve pogrde: na križu je prolio svoju krv. Ako mu se, dakle, netko želi svidjeti, neka se pobrine za njegove ovčice, neka traži dobro naroda, neka se pobrine za blagostanje svoje braće. Nijedan posao nije Bogu draži od ovoga.“ Ove riječi nas ne bi smjele ostaviti ravnodušnima, osobito nas koji častimo Krv Kristovu.
Krv Kristova nam posreduje pomirenje ali zahtijeva i spremnost na pomirenje s braćom i sestrama. Uz veliki dar primili smo i veliku obvezu. Zahtjevnost proizlazi iz Kristovog primjera ljubavi prema grešnicima, sve do prolijevanja vlastite krvi. Isus je kalež srdžbe pretvorio u kalež blagoslova. Zamislimo se nad ovom istinom.
Ne praštajući drugima, mi zapravo ulazimo u bitku s onima za koje je Krist dao svoj život, i odbijamo pomirenje s onima za koje se Krist nije sustezao proliti svoju Krv. Praštanje drugima Isus stavlja kao uvjet za naš odnos prema njemu i kao uvjet za Očevo praštanje nama (usp. Mk 11, 25 – 26; Mt 6, 9 – 15).
Sveti Ivan Krizostom to naglašava govoreći: „Djelo Božjeg Sina bilo je praštati neprijateljima, moliti za one koji su ga razapeli, proliti Krv za one koji su ga mrzili.“ Stoga i djelo nas, njegovih učenika, treba izvirati iz toga istoga dara i ohrabriti nas da uđemo u proces pomirenja, koje treba ići dalje od uklanjanja neprijateljstava i napetosti. Ono treba biti aktivno zalaganje za spasenje osoba. Poput sv. Gašpara Del Bufala i Marije De Mattias i mi trebamo čeznuti za spasenjem (tih) duša i privlačiti ih Kristovom otvorenom boku.
Bog je onaj koji preuzima vodstvo u pomirbenom procesu. Pomirenje je prije nešto što mi otkrivamo nego nešto što postižemo. To je oslobađajuće u procesu praštanja. Mi obično želimo da se najprije pokaju osobe koje su nas povrijedile da bismo im mi oprostili i da bismo se pomirili s njima. Međutim, Isus je drugačije pokazao – mi najprije otkrivamo i doživljavamo Božje praštanje naših grijeha i to nas navodi na pokajanje. Sam Bog nas uči da proces praštanja i pomirenja započinje onaj koji je povrijeđen a ne onaj koji je povrijedio.
Smisao praštanja i pomirenja
Čovjek vjere ne može ne opažati dublji smisao iskustva križa. Samo zagledani u Kristov križ možemo ukloniti gorčinu vlastitih boli te prihvaćati patnju i neuspjeh kao nešto dragocjeno u našem životu. Upravo u životnim križevima možemo otkriti Božji govor i surađivati s njim u djelu spasenja duša (usp. Lk 19,11–27).
Jedan duhovni pisac veli: „Ako neke situacije u tebi izazivaju napetost, to znači da se tvoj talenat, kao posut pepelom, krije u njima.“ Što činiš s tim talentom? – Sve mora služiti posvećenju. To je svrha Isusove smrti na križu, da sve privuče k sebi, da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (usp. 1 Tim 2, 4).
Najdramatičniji događaj u životu Josipa egipatskog bio je kad su ga braća prodala, a kasnije je to postao izvor blagoslova za mnoge. „Tako niste vi mene poslali ovamo nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom. Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu“ (Post 45,5; 50, 20). Josip je u vlastitoj nevolji prepoznao talenat, oprostio braći i dopustio da Bog djeluje po njemu u toj situaciji.
Nije Božja volja da itko bude progonjen, niti da ijedan čovjek pati. Bog želi da se međusobno ljubimo. Međutim, postoje ljudi koji unatoč Božjem naumu ne čine dobro drugima, nego zlo, onda Bog dozvoljava da i to uđe u njegov plan s ljudima. To je smisao patnje, praštanja i pomirenja.
Treba razlikovati djelovanje nekoga tko ti čini zlo, i na taj način radi protiv Božje volje, od situacije koja za tebe nastaje uslijed tog djelovanja koje Bog ne želi. Bog ju ne želi ali je od vječnosti računao s njezinim posljedicama u tvom životu. Bog dopušta da rastemo upravo preko onog teškog i jezovitog što nam drugi čine.
Nije Otac nebeski htio da ljudi ubiju njegova Sina, niti je potaknuo ljude na to. Međutim, On je htio da Isus bude dobrovoljno žrtva za ljudsku zloću. On je htio da se Isus sam dozvoli ubiti (usp. Rim 5, 6). Bog od nas traži suradnju, dragovoljno prihvaćanje:„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28a).
Spoznaja da je Bog prvi nas ljubio i oprostio nam, potiče nas da gledamo dublji smisao onoga što su nam drugi činili. Potrebna nam je istinska vjera, a to znači Isusovim očima gledati na vlastiti život. Isus se nada da ćemo sve što nam se dogodilo i što nam se događa iskoristiti na dobro.
Kad počnemo shvaćati trpljenje i križ kao talenat, kojega možemo iskoristit na slavu Božju i spas duša, tada shvaćamo i smisao Isusovog prolijevanja Krvi na križu i njegov vapaj: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34). Isus je imao sućuti za one koji su mu zlo činili. To je put praštanja i pomirenja. Stoga se i mi usuđujemo s njim reći: „Oče, oprosti joj… Oče, oprosti mu…“
Ako nismo spremni praštati, ostajemo duhovno uzeti, ne možemo napredovati u odnosu na Krista i bližnje. Dar praštanja trebamo izmoliti, tražiti od Isusa tu milost: „Tada pristupi k njemu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam” (Mt 18, 21-22).
DAR OTKUPLJENJA = biti pomiren s Bogom, sa sobom i s bližnjima!
Kad su jednog starijeg kartuzijanca pitali boji li se smrti, odgovorio je: Ne! Čemu se bojati smrti? To je sudbina svakog čovjeka. Što se više približiš Bogu to si sretniji. To je smisao našega života. Što se više približiš Bogu to si sretniji. To brže žuriš susresti ga. Ne treba se bojati smrti. Naprotiv! Za nas je velika radost ponovno pronaći Oca. Prošlost, sadašnjost, one su ljudske. U Bogu nema prošlosti. U njemu je samo sadašnjost. I kada nas Bog vidi, On uvijek vidi cijeli naš život. Zbog toga… jer je On neizmjerno dobro biće… On uvijek traži naše dobro. Stoga nema razloga za zabrinutost ni u čemu što nam se događa.
Često zahvaljujem Bogu što me je učinio slijepim. Siguran sam da je to bilo za dobro moje duše, kako je to dopustio.
Šteta što je svijet izgubio smisao za Boga. Uistinu šteta. Nemaju više razloga za život. Ako se ukine misao na Boga, čemu i dalje živjeti na ovoj zemlji?
Treba uvijek krenuti od načela da je Bog beskrajno dobar i da sve što čini, čini za naše dobro. Zbog toga bi kršćanin trebao uvijek biti sretan, nikada nesretan. Jer sve ono što nam se događa je Božja volja i događa se jedino za dobrobit naše duše. Evo, ovo je najvažnije: Bog je neizmjerno dobar, svemoguć i pomaže nam…
(iz filma: Veličanstvena tišina)
***
Koraci praštanja:
Uzmi Isusa za ruku i u duhu idi k toj osobi. Obrati joj se s imenom i reci:
1. OPROSTI TI MENI – što te nisam razumjela/o, što o tebi mislim negativno, što sam te povrijedila/o, što sam te ogovarala/o, što te nisam uvažavala/o…
2. OPRAŠTAM JA TEBI – opraštam ti sve tvoje uvrede, sve nepravde koje si mi nanijela/o, sve grube riječi, tvrdoglavost, nestrpljivost. Ne osuđujem te više. Nema više nikakve osude u meni protiv tebe. Neću se više nikada izražavati negativno o tebi, neću o tebi govoriti ni misliti negativno.
3. DUBINE TE OSOBE VOLE MENE, MOJE DUBINE VOLE TU OSOBU…
4. ZAVOLI TU OSOBU – ne njezina djela, nego osobu. Stvori sućut za tu osobu, zavoli dušu te osobe.
5. ZAHVALJUJ BOGU za tu osobu, moli Božji blagoslov da se spusti na tu osobu.
(usp. Hagioterapija, dr. Tomislav Ivančić)
Kako se klanjati se Krvi Kristovoj? (2. dio)
Šesti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Klanjati se Krvi Kristovoj
Iskustva vezana uz temu “Klanjati se Krvi Kristovoj”
Na putu očišćenja
Dugi niz godina bila sam rob jednog svima dobro poznatog poroka – prekomjernog pušenja. Uz sve poticaje mojih bližnjih nisam se mogla toga ostaviti, iako sam to i sama željela. Pošto sam imala i nizak tlak ujutro ne bi mogla funkcionirati prije no što popijem kavu i zapalim cigaretu. Jednostavno nisam mogla živjeti bez toga, pa je logično da je to bio jedan zid između Boga i mene. Bila sam zarobljena lošom navikom koja je prerasla u ovisnost.
Kao član Zajednice Krvi Kristove hodočastila sam na blagdan Predragocjene Krvi, u Ludbreg na molitveno bdijenje. Tamo sam prikazala samu sebe Gospodinu sa svim manama i nedostacima. Cijeli taj mjesec sam molila krunicu Krvi Kristove i to što se dogodilo na blagdan Sv. Ilije bilo je još jedan dokaz neizmjerne Božje ljubavi i milosti.
Radeći neki kućanski posao u jednom sam trenutku osjetila unutarnji poticaj: „Ostavi kavu i cigarete. Možeš bez toga. I moli za obraćenje grešnika“. Ja sam te riječi nesvjesno ponavljala sve dok mi nisu došle do srca i dok nisam shvatila što to govorim. Tada sam rekla: „Da, Gospodine!“, i glas je nestao. To je bio trenutak mog ozdravljenja od ovisnosti i od niskog tlaka. Ostavila sam tada cigarete bez ikakve krize, ali uz molitvu. Shvatila sam da mi je Krv Kristova pomogla da prihvatim Božju volju. Ljubav Krvi Kristove me ozdravila i promijenila mi život. Svaki dan mi daje posebnu snagu za vršenje Božje volje.
Blagoslovljena Krv Kristova! (M.P.)
Prosvjetljenje – Osjetila sam svoju bespomoćnost
Kroz cijelu zimu moj muž je bio vrlo bolestan. Kasnije je dobio uputnicu za bolnicu ali nije htio ići. Nagovarala sam ga čak i preko drugih osoba ali nije bilo nikakvog rezultata. Što više sam ga nagovarala tim više nije htio ići. Što je više bio bolestan tim je više bio tvrdoglav. Činilo mi se da radim što mogu. Isprobala sam sve mogućnosti, kakve su bile u mojim rukama: ljutnjom i dobrotom, ljubavlju i strpljivošću – ali ni na koji način, nikakvim argumentom nisam mogla utjecati na muža da ode u bolnicu.
Jednom, nakon sljedećeg takvog razgovora sa suprugom, posebno snažno osjetila sam svoju bespomoćnost, svoju slabost. Došao je trenutak kada sam pomislila: „Što mogu učiniti? Čak ako bih stajala na glavi i to također ne bi uspjelo.“ Znam da Riječ života uvijek vodi, a možda i sada mi dadne svjetlo? Naša je Riječ života bila tada: „Ja idem k Tebi, Oče Sveti“ (Iv 17,11). Išla sam u drugu sobu misleći na to da samo mogu predati taj moj problem Bogu. Samo On mi može pomoći – ja više ništa ne mogu učiniti. Htjela sam se sabrati u molitvi, ali nisam mogla. Opet sam se vratila u mislima do toga da sam sve argumente iscrpila, toliko sam uložila srca, ljubavi… I zbog toga da se nisam mogla sabrati, pomislila sam da bih najprije trebala predati Bogu samu sebe, da bi moja molitva bila dobra, da bih mogla doći k Bogu u svojoj molitvi.
Moleći prvo otajstvo krunice Krvi Kristove, započela sam moliti za to da bih mogla doći k Bogu. I svaki put sam ponavljala: „Ja idem k Tebi, Oče Sveti, da bih predala sebe Tebi.“ U drugom otajstvu rekla sam: „ Ja idem k Tebi, Oče Sveti, da bih predala Tebi muža, da bi se ispunila Tvoja volja. Ako želiš da moj muž ostane kod kuće, neka tako bude, ali ako želiš da ide u bolnicu, napravi nešto da ode. Uz svako otajstvo rekla sam: „Ja idem k Tebi, Oče Sveti“ i pokušavala sam predati mog muža Bogu. To je bila prava molitva.
Osjećala sam da ona dospijeva u nebo, da ju Isus prima i da taj problem od mene odlazi. Sa svakim sljedećim otajstvom osjetila sam sve veće pouzdanje, sve veći mir – tako, kao da bih zaboravila na bolest muža, kao da ne bi postojao taj problem. Kada sam završila krunicu mirna i puna pouzdanja ušla sam u sobu, prvo što sam čula su bile riječi mog supruga koji me zamolio da nazovem bolnicu i pitam kada može doći. Nazvala sam bolnicu i tako kako je zamolio moj suprug, upitala sam kada može doći. Rekli su da je najbolje da dođe sutra, ujutro. Pomislila sam: “Gospodine Bože, ako sutra, neka bude sutra!” – iako sam znala da je to već jako kasno. Ali ova gospođa iz bolnice pitala je još kakvi su simptomi bolesti. Kada sam rekla kakva je situacija, zahtijevala je da dođemo odmah. Otišli smo u bolnicu. Liječnici su rekli da je to bio zadnji trenutak za spašavanje mog muža. (B.B)
Iskustvo vezano uz Riječ života “Krvi Kristova, spasi me”?
Snagu Krvi Kristove upoznala sam tek kada sam došla u ovu Zajednicu Krvi Kristove. Nikada do tada nisam na poseban način razmišljala o Krvi Kristovoj. Uvijek mi je bilo i teško razmišljati o prolivenoj Krvi, jer me ona upućivala na patnju, a ja sam htjela živjeti radosno. U ovoj Zajednici mi je Bog dao milost da spoznam da zapravo prolivena Isusova Krv označava Ljubav. Što sam više razmišljala o prolivenoj Isusovoj Krvi to sam više u sebi doživljavala radost, ne izvanjsku, nego onu unutarnju koju je vrlo teško opisati. Shvatila sam da je to nešto vrlo živo.
Jednog dana dok sam molila jutarnju molitvu, a nakon nje litanije Krvi Kristove – kao da mi se prosvijetlilo, pa ja mogu sa Krvlju Isusovom i razgovarati, ako ju sa ovim zazivima zovem upomoć, tj. zazivam ju da me spasi, onda se ja obraćam nekome tko je živ i vjerujem da me On može spasiti. Odjednom mi je Krv Kristova i progovorila: “Ja tečem za tebe, samo za tebe u potocima, u kapljicama da me čuješ da me vidiš. Ja sam Ljubav koja nema granica i koja može doći do svakoga kamo me usmjeriš kamo me pošalješ, a nikoga ni ne odbijam koga mi doneseš. Ja tečem u svakom čovjeku, Ja tečem u svim žilama i venama ovoga svijeta i nema čovjeka koji me ne posjeduje, a da to ni ne zna i o tome ni ne razmišlja. Daj mi da prođem ovim svijetom ljubeći sve, baš svakog čovjeka, a najviše one koji me progone, koji me ne vole.”
Bio je to zov Isusove Krvi da sve više molim za grešnike i ljude u potrebi. Tako sam ja nastavila u svakidašnjici komunicirati s Krvlju Kristovom, preko litanija i to tako da sam ih upotrebljavala prema određenim životnim situacijama. Bile su to svakodnevne situacije, sitnice ili neke poteškoće.
Jednom sam se jako razočarala u jednoj osobi, a nisam to nikome htjela reći, željela sam to podijeliti samo s Isusom, zaziv u tom danu mi je bio Krvi Kristova utjeho žalosnih spasi me, oraspoloži me.
Kada nisam mogla oprostiti, uvrede drugima zazivala bih Krv Kristovu: „Krvi Kristova, bez koje nema oproštenja, spasi me, pomozi mi, oslobodi me i daj mi snage!“ Dugo bih ponavljala taj zaziv sve dok ne bih osjetila mir u sebi.
U napastima zazivam: “Krvi Kristova, pobjednice zlih duhova spasi me, oslobodi me!” Ponekad se ne dogodi oslobođenje odmah, ali to mi je znak da Gospodin od mene traži da to podnesem za druge, i tada mi taj zaziv daje snage da to izdržim. Na blagdan Svih svetih vraćala sam se kući pokraj groblja, jer stanujem u neposrednoj blizini, cesta je bila zatvorena, a meni se nije dalo voziti kroz grad i tada sam opet u pomoć zazvala Krv Kristovu: “Krvi Kristova, rijeko milosrđa, pomozi mi! Pa znaš da sam već umorna od vožnje i svega, udobrovolji ovog policajca da me pusti kroz ovu rampu.” Kada sam došla u blizinu policajca, rekla sam mu da tu stanujem i da li bi me pustio. Unatoč rijeci ljudi koji su prolazili cestom dopustio mi je da prođem. I tako opet se Krv Kristova proslavila.
Tako se ja malim koracima učim pobjeđivati svakodnevne poteškoće, brige drugujući s Krvlju Kristovom, koju mi je Isus obznanio u svojoj velikoj ljubavi i dobroti. Doista moram priznati da mi je najveća milost bila kada sam spoznala kako mogu razgovarati s Krvlju Kristovom. Pa neka je blagoslovljena Krv Kristova.! (J.H)
Uredio: p. Josp G., CPPS
>>Pogledaj sve stupnjeve<<
Plod Krvi Kristove – POMIRENJE S BOGOM
Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice
osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove
(2014. – 2015.)
“Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje” (Rim 5, 5–11).
Obdareni pomirenjem
Spisi sv. Pavla daju nam optiku kojom trebamo gledati na dar pomirenja, koji se po Krvi Kristovoj, poput iscjeljenja, spušta na cijelo čovječanstvo. Pavao u poslanici Rimljanima veli: “Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?“ (Rim 5, 9). Vidimo kako je ljudski grijeh uzrokom Božje srdžbe. Stoga, Božja ponuda pomirenja dolazi od Boga koji je neprijateljstvo osjetio duboko, do gnjeva.
Zamijetimo kako sam Bog započinje taj proces pomirenja s čovjekom, jer sam čovjek nije bio u stanju započeti ga, niti dati Bogu dovoljnu i odgovarajuću zadovoljštinu za svoje grijehe, kako bi se izmirio s njim.
Starozavjetne žrtve, koje su se prinosile za okajanje i pomirenje, dugo su bile samo vapaj i sjena pomirenja, sve dok nije došla krv Kristova koja je donijela trajno POMIRENJE.
Sveti Ivan Krizostom, ukazuje nam na veliku važnost što je upravo pomirenje ostvareno krvlju Kristovom: „Velika je stvar što nas je Krist pomirio s Bogom… ali je još veća što je to učinio posredstvom svoje krvi.“ Da bi pokazao koliko je pomirenje bilo potrebno Krizostom govori o razdoru koji je postojao i to ne samo na zemlji, koja je bila puna neprijateljstva i podijeljenosti, nego i s nebom, budući da je „zemlja bila odvojena od neba i anđeli bili u borbi s ljudima, jer su vidjeli osramoćenog svog Gospodina“. Zato je po njemu bilo potrebno pomirenje koje je Krist ostvario borbom i pobjedom nad sotonom. Ivan Krizostom to opisuje riječima: „Promislite što znači čuti kako Bog dolazi s neba, silazi sa svog prijestolja, spušta se na zemlju, upada u pakao započinjući borbu. Zamislite što znači vidjeti sotonu kako se bori protiv Boga, koji je sakriven u ljudsku narav i ono čemu se nikada ne možemo dosta načuditi – smrt razorena smrću, prokletstvo skinuto prokletstvom, tiranija sotone svrgnuta onim čim se je on služio da je uspostavi.“
Vidimo kako za Krizostoma pomirenje nije samo puko izmirenje ili prestanak napetosti, nego je to uspostavljanje mnogo dublje unutarnje povezanosti, stvaranje bliskog odnosa. Po njemu je povezano nebesko i zemaljsko, osvojena ljudska narav. Po Kristovom utjelovljenju zemlja je primila nebesko, a po njegovoj proslavi, nebo je primilo zemaljsko. Kako je već gore navedeno, prema Krizostomu i anđeli su bili posvađani s ljudima. To zaključuje iz događaja povijesti spasenja, gdje su oni bili poslani da kazne ljude. Njihovo neprijateljstvo prestaje Kristovim Utjelovljenjem. Kod njegova rođenja anđeli se pojavljuju navješćujući radosnu vijest. Tako je, kaže on, „prvo doveo anđele na zemlju, da bi zatim ljude uveo u nebo“.
Pomirenje po Kristu
Važno je uočiti da Bog, koji je sama ljubav, ZAPOČINJE pomirenje i provodi ga, i to po smrti Kristovoj. Upravo u poslanici Rimljanima 3, 23-25, Pavao govori da je Bog Isusa odredio za to da svojom krvlju izvrši pomirenje koje postaje djelotvorno po vjeri: „Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.“ Krist je nazvan ‘pomirilištem’ po svojoj krvi. Krist očituje svoju milosrdnu i spasavajuću snagu time što je uzdignut na križ i svi ga mogu vidjeti i prihvatiti darovano pomirenje po osobnoj vjeri.
Krist je očito ‘pomirilište’ (sredstvo pomirenja), po kojem milosrdni Bog nastavlja iskazivanje svoje milosrdne moći prema narodu.
Pavao u svojoj poslanici Rimljanima, govoreći o krvi Kristovoj, kaže da smo sada opravdani njegovom Krvlju (usp. Rim 5, 9). Pitajmo se što sv. Pavao misli kada kaže da nas je krv Kristova opravdala i da nas i nadalje opravdava?
Opravdanje se očituje u djelovanju Božjem na nas. Bog je pravedan i poziva nas na izmirenje. Bog nas uvodi u pravi odnos prema sebi po krvi Kristovoj. Naši utemeljitelji su upravo po prolijevanju Krvi Krstove vidjeti ostvarenje Božjeg plana – sve obnoviti i ostvariti lijepi poredak stvari koji je veliki Sin Božji došao uspostaviti svojom Krvlju na zemlji.
Danas na osobit način, krv Kristova mora u nama izazvati čežnju za pomirenjem i milosrđem koje nam uzvišeni Gospodin želi darovati.
Krist je umro za mene, za tebe. Otvoriti se toj istini izazov je pred kojim stojimo svaki dan. Njegova smrt je pobijedila grijeh i otvorila svakom čovjeku put spasenja. Bog opravdava one koji u Krista vjeruju (Rim 3, 26) jer Krist je izvršio pomirenje po svojoj krvi (usp. Rim 3, 25). Opravdanje proizlazi iz snage krvi Kristove, koja nas poziva u svoju blizinu, da nas iscijeli.
Pomirenje koje je Krist ostvario sveobuhvatno je, jer je u njemu sve ujedinjeno – i zemaljsko i nebesko. Po tom pomirenju mi smo u Kristu postali Božji prijatelji, obdareni obilnom milošću. On je postao nama sličan da bi nam mogao posredovati pomirenje. Pomirenje koje nam je darovano po krvi Kristovoj ostvareno je, i ono je prvotno dar Božji. „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4, 10).
Za osobno i zajedničko produbljivanje i dijeljenje…
Nađi dovoljno vremena za razmišljanje i molitvu nad ovim tekstom i pitanjima.
“Krv Isusova za nas prolivena u muci i smrti na križu, sakramentalno prisutna u presvetoj Euharistiji, tajna je vjere i tajna ljubavi Isusove koju nikada nećemo dokučiti do kraja, ali je možemo sve više produbljivati” (kardinal Franjo Šeper).
-
Kako otkriti milost Božju koja izvire u mom vlastitom životu po daru pomirenja?
-
Kamo me želi povesti ta Božja milost?
Postavit ću si pitanje za koje mislim da znam odgovor:
-
Bože, tko si ti stvarno za mene?
-
Koliko i kakvog sam te upoznao/upoznala?
Pomirenje je BOŽJI DAR
-
Kako sam te Bože upoznala/upoznao kao onoga koji meni prvi pristupa?
-
Kako sam te upoznala/upoznao kao onoga koji svoga vlastitoga Sina daje da bi mene otkupio od smrti grijeha?
***
Upute sv. Gašpara del Bufalo:
„Nije dovoljno da samo spoznajemo velike Božje planove s nama, nego moramo prihvatiti i pogodna sredstva da surađujemo planovima Svevišnjega. U jakoj ženi vidim prije svega tri sredstva koja se primjenjuju s velikom pažnjom i zbog čega će nam biti dodijeljena velika slava. Prvo je ljubav prema povučenosti; drugo zadržavanje u molitvi, treće neumorna revnost. Čovjek (muškarac) apostolata, duša koja se Bogu posvetila, mora ljubiti povučenost u kojoj se Bog javlja na osobit način da nas na odgovarajući način pripravi na našu dušobrižničku službu. Misionar u svojoj sobi mora biti kontemplativac, a vani sijač. On sjedinjuje unutarnji s vanjskim životom i čuva u Bogu svetu jednostavnost“ (sv. Gašpar del Bufalo, Vrijeme milosti, Zagreb, 1988., str. 74).
PRIHVAĆATI I PRIKAZIVATI KRV KRISTOVU
Peti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Prihvaćati i prikazivati Krv Kristovu
(pogledaj sve stupnjeve)
1. Sudjelovanje u djelu otkupljenja
Na nekim slikama Raspetoga nalaze se ispod križa ne samo Marija i Ivan nego i anđeli koji sakupljaju Krv koja teče iz rana u zlatne posude. Evanđelje ne govori ništa o vidljivoj prisutnosti anđela za vrijeme razapinjanja. Zašto se ta vidljiva bujica milosti nije razlila po zemlji kad je i sam Isus htio svojom Krvlju otkupiti i posvetiti svijet? Imam dojam da su umjetnici slikajući anđele sa zlatnim posudama htjeli reći kako je dragocjena i sveta ta Krv koja se prolijeva; odatle i potječu Božji poslanici, zlatne čaše ili kaleži.
Ipak je sam Bog na malo drugačiji, ljepši način istaknuo dostojanstvo i cijenu Krvi Kristove – pravim kalež na oltaru Golgote je Marija podno križa. Netaknuta čistoća njezine duše vrijednošću i blještavilom nadilazi svaku posudu od bilo kojeg plemenitog metala. Njezina vjera i poniznost nadilazi čak i službu anđela. Marija pod križem na duhovan način skuplja Krv svoga Sina. Kao Predstavnica i nova Majka čovječanstva prikazuje ju s potpunim pouzdanjem nebeskom Ocu. Tako Marija pod križem kao “suotkupiteljica” bitno pridonosi djelu spasenja u ime cijeloga čovječanstva.
2. Nova patnja
Svi smo pozvani zajedno s Marijom stajati ispod križa i kao ona sakupljati Krv Kristovu tamo gdje se ona sada prolijeva iz rana čovječanstva. Svaka bol, svaki grijeh, svaka tama duše je, kao što smo već spominjali, poseban način prisutnosti Krvi Kristove. Duše se razlikuju upravo po susretu s patnjom. Tu se najjasnije očituje vjera ili nevjera.
Marijin stav za svakog čovjeka je uzor prihvaćanja patnje. Kad smo već u vjeri proživjeli četiri stupnja duhovnosti Krvi Kristove, sada ne samo da znamo drugačije ljubiti, već i patnju znamo drugačije prihvaćati. Dragocjena je, ne želimo je upropastiti. Kao Marija postajemo kalež koji sakuplja Krv Kristovu, zajedno s Marijom prikazujemo je Ocu za spasenje svijeta.
Od Marije također možemo naučiti kako prihvaćati čovjeka koji trpi. Obično patniku ne pomažu a niti mu daju utjehu naši dobri savjeti, a još manje mu pomažu propovijedi i pouke. Najčešće jednostavno treba biti zajedno s njim u šutnji ispunjenoj poštovanjem. Marija nije mogla Isusu uskratiti niti jednu patnju pa ipak je njezina nazočnost pod križem toliko toga promijenila i mnogo pomogla.
3. Prikazivanje Krvi Kristove
U predaji molitava u čast Krvi Kristove pronaći ćemo mnoge molitvene obrasce koji prikazuju Krv Kristovu nebeskom Ocu. Iza njih se krije misao da nam je Isus Krist dao svoju Krv na križu. Sada ona na neki način pripada nama. Zato ju možemo koristiti kao “žrtvu” ili “lijek” za naše osobno spasenje, kao i za potrebe cijeloga svijeta.
Naravno da žrtvene molitve ne možemo upotrebljavati kao neke magijske formule. Zbog toga moramo naučiti shvaćati i ostvarivati njihov dublji smisao. Zašto neprestano ponavljamo tu molitvu, ako je Krist jednom zauvijek prikazao svoju Krv za spasenje svijeta? Sv. Gašpar, “pravi i najveći apostol Krvi Kristove”, tako je formulirao ovo pitanje i odgovor: “Kako, dakle, možemo istinski i djelotvorno upotrijebiti ovo spasonosno piće Spasiteljeve Krvi za nas i za druge? – Kada zajedno s apostolom Pavlom ponovimo: “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim” (Kol 1,24).
Iz ovog citata proizlazi da sv. Gašpar Krv Kristovu uspoređuje s lijekom protiv bolesti duše. Također ističe da taj lijek stvarno mora biti primjenjivan i to tako da bude djelotvoran. Čitajući između redova, može se naići na kritiku lažne, patvorene pobožnosti prema Krvi Kristovoj. Istinska pobožnost mora biti skoncentrirana na sudjelovanje u spasonosnoj Kristovoj patnji.
Kad ovo pravilo primijenimo na molitve u čast Krvi Kristove, onda dolazi na vidjelo da ne možemo prikazati Krv Kristovu bez nas samih. Tako, dakle, svako ponavljanje prikazanja znači darivanje nas samih nebeskome Ocu u trenutnoj životnoj situaciji. U kalež svoga srca skupljamo Krv Kristovu koja dotječe do nas u brigama i poteškoćama svakodnevnog posla, u vlastitom trpljenju ili trpljenju bližnjih. Tako ona postaje neprestanim darom u koji se uključujemo na slavu Božju i za spasenje svijeta.
ISKUSTVO
Dar trpljenja
Trpljenje je najveće otajstvo kršćanstva. Preko više od 25 godina udaljila sam se od Isusa jer nisam znala prihvatiti trpljenje. Sada, pet godina nakon mog obraćenja, Bog otkriva preda mnom djelić ove tajne. Već više od tri mjeseca Gospodin me iskušava trpljenjem.
Trenutak u kojem se započelo trpljenje bio je zadnji petak u siječnju i činilo mi se kao da nadilazi granice moje ljudske izdržljivosti. Moje je tijelo ludjelo u patnji (maksimalno gušenje, povraćanje, groznica). Mislila sam da neću izdržati. Gledala sam na sliku naše Zajednice i u duši sam govorila: “Gospodine, ja ne mogu primiti taj Kalež gorčine, nemam snage, Gospodine, ne…!” Nakon nekoliko trenutaka rekoh: “Samo ako mi ga Ti daješ, onda ću primiti, ako je to Tvoja volja, ali molim Te, daj mi snage, ta vidiš da ne mogu, da sam bespomoćna u svom trpljenju.”
Kada sam za vrijeme ovih teških dana razmišljala o smislu patnje, Bog mi je to razjasnio, pokazao mi je veliku vrijednost i snagu trpljenja. Ugledala sam (u duhu) vagu. Na lijevoj zdjelici vage bilo je moje trpljenje, maleno kao zrnce pijeska, a na desnoj strani Bog je “položio” svoje milosti za osobu, za koju je bilo prikazano ovo zrnce pijeska. Desna zdjelica vage bila je “pretrpana” velikim milostima i nagnula je na čudesan način zdjelicu vage. Shvatila sam, da svako trpljenje prikazivano za čovjeka s ljubavlju, kao da “osvaja” Boga koji ne može ne odgovoriti neusporedivo većom ljubavlju. Ugledala sam ljude grešne, prljave, odvratne. Baš za njih milost Božja nagiba zdjelicu vage, odgovarajući na neveliku “gestu čovjeka”. Shvatila sam kako su bitna ova malena zrnca našeg trpljenja i kako nas Bog voli, pomažući nam ova zrnca nositi. Sljedeća zrnca trpljenja prikazala sam za druge bliske mi osobe.
Jako teško je trpjeti, uvijek u neznanju, uvijek se tijelo buni iako se čini da je duh prihvatio. Ne razumijem to, već se nadam da će doći vrijeme u kojem će me Bog nauči trpjeti u potpunoj poniznosti. Za vrijeme sljedećeg pojačanja trpljenja molila sam žalosna otajstva sv. krunice. Ugledala sam (u duhu) Krista koji nosi križ, a iza njega apostole i svece i kao da pita: “A ti, želiš li ići sa mnom u toj žalosnoj povorci?” Bojala sam se odgovoriti i konačno sam rekla: “Ako me budeš vodio za ruku onda da, sama se bojim”.
Puno sam pretrpjela, ali još više sam doživjela milosti i spoznanje sebe. Sebe sam vidjela jasnije, moja duša ima puno skrivenih mrlja, ovo je sljedeća lekcija poniznosti. Nadam se da ću, zahvaljujući Božjoj milosti, znati to iskoristiti i promijeniti svoj život. Nadam se da će mi biti lakše prihvatiti sve ljude, da ću u Božjoj istini napokon ugledati gredu u mome oku, a ne trun u oku bratovu.
Iskusila sam Božju prisutnost posebno u prvom periodu trpljenja. Kasnije su bili također i mračni dani, kada Bog kao da je odlazio. Gledajući moju slabost, vraćao se sa svojom milošću. Ne znam kako se može trpjeti bez Boga, to je pakao na zemlji. Vrijeme patnje bilo je za mene kao teški ali zajednički put sa Sinom Čovječjim. Ovo vrijeme sjedinilo me s Isusom, kao da sam hrabrija. On je postao moj živi Prijatelj. Zahvaljujem Bogu za dar trpljenja, za milost Isusove prisutnosti uz mene. Ispričavam se što nisam u potpunosti znala prihvatiti taj najveći dar, što nisam znala prihvatiti ponašanje mojih bližnjih, što ih nisam znala iskreno ljubiti, ali vjerujem da će me to naučiti Bog. Uzdam se da će Krv Kristova očistiti moje trpljenje.
(G.A.)
Uredio: p. Josip G., CPPS
>>Pogledaj sve stupnjeve<<
sv. Gašpar o muci Isusa Krista
(NAPOMENA: Tekst je pisan u vrijeme sv. Gašpara, 18./19. stoljeće, te ga treba čitati u kontekstu i razumijevanju toga vremena)
U Getsemanskom vrtu
U vrtu su bila tri glavna uzroka znojenja Krvi.
Prva je bila samilost koja je Krista donijela do njegovih trpljenja. Za jednu grupu koja poznaje njegovo ogromno dostojanstvo presvete čovječnosti, i kao što je bila dostojna svake časti među ljudima, svake sreće, poznavala je vrijednost njegovog božanskog života, čiji je samo jedan trenutak bio procijenjen kao što nije bio procijenjen život svih stvorenih bića.
Druga grupa vidjela je potpuno drugačije prikazane sve sramote, sve muke, sve instrumente njegove bolne muke, i bičevi, ali tko uopće može razumjeti u kojim se borbama nalazilo Srce Spasiteljevo. Najdublja glad za utjehom Kristu ne dopušta da njegove patnje postanu jasnije, ne dopušta mu da odozgor promatra one motive koji su mu mogli olakšati te i na ovakav način drži radost u vrhovnom dijelu duše “odvojena – reći će sv. Ambrozije – od božanskih užitaka”, kako ne bi pala u duboko dno.
U ovoj borbi koja se, dakle, događa u Srcu Isusovu, anticipirajući trpi sve bolove svoje Muke. Trpi ih sve zajedno gdje ih u Muci treba trpjeti dio po dio te, konačno, trpi one koji nisu bili dio same njegove Muke, kao što je zapostavljanje svoje Najsvetije Majke nakon što je umro te onu okrutnu ranu koju mu otvoriše na boku.
U užasu svega zla koji je potaknuo prolijevanje sve Krvi iz Srca Isusova pronašao je kao čvrstu tvrđavu ljubav prema Oca i prema nama, pokretana s mnogo velikodušnošću bila je izišlo iz vena, i iz svih pora Presvetoga Tijela, spuštajući se sve do zemlje.
Drugi uzrok je bol gorkog kajanja koje je Krist preuzeo radi naših grijeha. Također i oni (naši grijesi) bili su predstavljeni, jedan po jedan, ispred njegovih božanskih očiju, i njegovo je Srce napadnuto istovremeno od svih njih kao mnoštvo zmija; valovi užasa i patnja koja je započela bila je iznad svih, kakvu još nikada nitko na zemlji nije iskusio. Svaki grijeh bio je kao jedno koplje koje snažno probija u njegovo Srce, i koja je činila ranu još bolnijom, koju njegovo tijelo nije očekivalo. Pospješivale su ih još više naši nepodnošljivi smrtni grijesi. No on je izabrao smrt kako bi ih sve uništio te protjerao to veliko čudovište grijeha sa svijeta.
Treći uzrok bilo je predviđanje naše velike nezahvalnosti. Da su svi ljudi odgovorili s punim srcem na ljubav i patnje Spasitelja,… more njegove Muke trebalo je postati more od mlijeka. No ta gorčina ne smeta mu predvidjeti nebrojeno mnoštvo onih za koje, po vlastitoj krivnji, ova Muka postaje beskorisna.
Na sudištima
Tri je najistaknutije povrede primio Isus na sudištima.
Prva je bila na sudištu kod Anne, s jednom pljuskom. Uvreda je bila puna okrutnosti jer je pljuska bila dana s obuvenom rukom kakvu su imali vojnici i tako je ozlijedio ovo Presveto Lice. Bila je puna sramote jer mu je dana u prisutnosti starijih koji su vodili Sinagogu u vjerskom dijelu. Bila je puna nepravde jer je okrivljen Krist zbog jednog odgovora iznesenog iz nebeske mudrosti. Povrijeđeno je ovo djevičansko Spasiteljevo lice, koje anđeli u Raju žude promatrati. Uvreditelj je bio Malko kojemu je maločas bila izliječena rana po Kristovim rukama. Ovome se začuđuju sveci kao sunce koje nikad ne zalazi.
Druga povreda primljena na sudištu kod Heroda, gdje je, vezan kao krivac s pognutom glavom, bio zamijenjen s jednim ludim uznositim kraljem. Spasitelj je mogao učiniti samo jedno čudo i izbjeći sve ove uvrede, ali on je izabrao činiti čuda povećavajući svoju Muku, a ne umanjujući je.
Treća povreda primljena je na sudištu kod Pilata u kojem je uspoređen s Barabom…
Prijevod: D.L.
(iz: MISSIONARI DEI PREZIOSISSIMO SANGUE, Scriti Spirituali di s. Gaspare del Bufalo, svezak IV., n. 392, ur: Beniamino CONTI, CPPS)
Ljubiti Krv Kristovu
Četvrti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Ljubiti Krv Kristovu
(pogledajte sve stupnjeve)
Gledajući na Krv Kristovu na ovoj etapi naše duhovnosti, pred nama je tema “ljubiti, zavoljeti Krv Kristovu”. Nije dovoljno da tu Krv upoznamo, da ju poštujemo i s njom razgovaramo – u nekom trenutku trebamo zapaliti i rasplamsati svoje srce. Zavoljeti nekoga znači prionuti srcem uz njega. Ovo je nešto više nego samo računanje, korištenje dokaza. Ako se držim nekoga radi toga što je to za mene korisno, ako se bojim izgubiti tu osobu jer ću tada imati još veće probleme – to još nije ljubav.
Treba prionuti srcem uz nekoga pa će takva ljubav izdržati u najtežim poteškoćama i iskušenjima, kada nema govora o pravednosti, kada su sve granice pravednosti i izdržljivosti nadmašene. Majka koja voli svoju djecu, svoga muža, zna izdržati jako mnogo, ali samo ako je prionula srcem uz one koji su joj darovani.
Ljubav malenog djeteta još je jako koristoljubiva. Dijete treba mamu i tatu. Najradije se privija uz svoje roditelje, pa ako nema mame onda si traži majku, ako nema oca, traži si tatu, jer ih treba. U tome nema ništa loše, to je lijepo, ali ovo još nije ona velika ljubav o kojoj želimo govoriti.
Mladi čovjek mora proći kroz iskustvo zaljubljenosti, u kojem se troši, izgara, doživljavajući nešto novo, iracionalno, nesebično. Otkriva da je svoj tek onda kada zna ljubiti, darivati svoju ljubav i doživjeti uzajamnost. Tek kasnije ta ljubav postaje zrela i trajna – o takvoj ljubavi se radi.
Kako težiti za takvom ljubavlju?
Poznata je jedna molitva, koju je sv. Marija De Mattias upotrebljavala kada je bila dijete. Predao nam ju je sluga Božji Ivan Merlini, njezin duhovnik: “Marijo – molila je Marija još kao dijete, prije svog prirodnog sazrijevanja ljubavi – pomozi mi, da bih gorjela, plamtjela ljubavlju prema Isusu i prema Tebi. Pokaži mi, što da činim da bih se sviđala Tvome Sinu!”
Ova molitva sadržava dvije važne stvari.
Nije dovoljno htjeti ljubiti – premda je važno željeti ljubiti i moliti tu milost. Ona je htjela gorjeti tom ljubavlju! Još nije bila zrela za to, nije bila “gorljiva” u potpunosti, ali već je molila za to. Željela je plamtjeti ljubavlju prema Mariji, a kroz nju prema Isusu.
Dakle, što to znači uistinu ljubiti?
Sviđati se? Od toga tek počinje ljubav. Ako nekoga volim i želim ga voljeti sve više, onda cijelo vrijeme razmišljam o onome što se njemu sviđa. Ne možemo se sviđati svima a čak i nije dobro sviđati se nekim ljudima. No ako netko moli na nakanu da bi se sve više sviđao Isusu – taj je vrlo dobro “usmjeren”.
Ovako jednostavna može biti naša molitva za milost ljubavi: molba za plamen ove ljubavi, da bi bila goruća, a ne samo mlaka, ne samo “u redu” u odnosu prema Isusu. Ta ljubav mora plamtjeti i biti provjerena kroz to da se čovjek želi sviđati Ljubljenome. Ima ljudi koji misle da vole, ali ustvari žele da se onaj koji ih voli sviđa njima, udovoljava njihove hirove, želje, interese, a ne obratno.
Želim li ljubiti – ili želim biti ljubljen? Ispravna ljubav povezuje jedno i drugo.
Ljubiti Krv Isusa Krista, ljubiti prolijevanja te Krvi znači više nego primjećivati je. Od srca prionuti uz tu Krv, uz njezina prolijevanja. Također prionuti uz Krv Isusovu u ranama mojih bližnjih te u osobnim ranama koje doživljavam danas – to znači ljubiti Krv Kristovu.
ISKUSTVA
Pribadača
Vrijedi ljubiti u svakom trenutku, u svakoj situaciji, bilo gdje i što god se radi. Imala sam slobodno vrijeme i odlučila učiti za ispit. Uzela sam svoje bilješke i počela ih pregledavati, ali mi je bilo jako teško išta zapamtiti. Čitala sam ih stalno – počinjući uvijek iz početka. Najteže mi je bilo to što mi se spavalo kada sam htjela učiti. Ništa nije pomogla šetanja po sobi, glasno čitanje, otvaranje prozora, sjedenje za stolom – uvijek se završavalo na tome da sam izmučena sjela na krevet i kasnije se probudila s otiskom bilježaka na licu. Svaki sljedeći pokušaj se završavao snom. Prošao je cijeli dan, a ja, boreći se sama sa sobom, započinjala sam uvijek bez rezultata.
Sljedećeg dana odlučila sam započeti još jedanput. Zamolila sam Isusa da mi pomogne, da bude sa mnom, jer ja znam da sama neću moći. Uzimajući bilježnicu, primjećujem pribadaču pokraj stola. Sjetila sam se, kada nam je poglavarica u novicijatu pričala o svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, o njenoj velikoj ljubavi, čak i kada je podizala pribadaču sa poda, radila je to s takvom ljubavlju, kao da bi je poklonila Isusu. Ta pribadača je bila mnogo veća od normalne. Imala je veliku bisernu glavu. Pomislila sam: «Gospodine Isuse, dakle, trebam jako snažno voljeti. Ti budi moj učitelj u školi ljubavi, a ja ću Ti čitati moje bilješke».
Zabola sam pribadaču u stranicu i počela čitati, ponavljati i učiti. Više nisam mislila o snu, nisam bila umorna, a i nisam trebala toliko puta ponavljati svoje bilješke. Svaki pogled na pribadaču me podsjećao da “sada ljubim” i učim dalje. To je bio moj znak koji me podsjećao na to što sada trebam raditi i za koga.
Zahvaljujem Isusu za to iskustvo, za to što me podsjetio što trebam raditi kada mi nešto ne ide, kada je teško, kada se nema više snage, da se počne ispočetka. Zahvaljujem što je zapiknuo u moje srce “pribadaču ljubavi” koja će mi zauvijek biti pomoć i odgovor u teškoćama. (F.K.)
Tražila sam Krista
Kada se moj muž vratio iz bolnice nakon operacije, nakon nekoliko dana kasnije došla je stanovati s nama, na skoro mjesec dana, svekrva jer joj je kćer također otišla u bolnicu na operaciju. Svekrva ima osamdeset sedam godina pa, s obzirom na njezinu dob i različite zdravstvene poteškoće, teška je u zajedničkom životu. Kada je započela stanovati kod nas, kroz prva tri dana bila je vrlo simpatična, vrlo ljubazna jer je znala da mora kod nas živjeti. Sljedeći dani bili su sve teži. Odlučila se vratiti svojoj kući jer je tamo njezino mjesto, tamo je njezina soba. Kod nas je stanovala u sobi našeg sina. Nije bilo odgovarajućih uvjeta jer stan je malen. Smislila je najbolji način kojim nas može uvjeriti da se mora vratiti kući, a to je dosađivanje. Osoba kojoj je započela najviše dosađivati bila sam baš ja. Izmišljala je na mene grozne stvari, vrlo neugodne, za mene žalosne. Prigovarala je, brbljala, stalno pakirala stvari, misleći da će me na taj način uspjeti tako iznervirati da se složim s time da se vrati u svoj stan.
Bili su to za mene teški tjedni. Imala sam tada Riječ života: “Postati Krv” i pokušavala sam vidjeti Krv Kristovu tamo gdje je loše, iskusiti nju u teškim situacijama. Gledajući na svekrvu nisam uzimala duboko u srce ono što je govorila. Kada je vikala, dosađivala, prilazila sam k njoj, pomilovala je, poljubila, uvijek sam imala neki slatkiš u džepu. Baka me ispočetka čak i odguravala ali ja sam radila svoje i gledajući na nju tražila sam u njoj Krista: Krista patnika, usamljenog Krista. Pokušavala sam joj vrlo strpljivo tumačiti da se ne može vratiti u svoj stan, jer tamo nema nikoga, nitko joj neće skuhati jelo, nitko se neće za nju pobrinuti. Ona je tvrdila da će se sama snaći i još više mi dosađivala. Govorila sam joj puno toplih riječi jer sam znala da je baš ona trpjela najviše od sviju nas, jer jako je željela biti u svom vlastitom “kutku”. Zna se, bakine godine govore same za se.
To je trajalo oko tri tjedna. Kada se baka uvjerila da se na nju ne ljutim i da s takvim ponašanjem ništa neće uspjeti, započela se sama mijenjati na bolje. Primijetila je da sam za nju htjela dobro. Započela je ugodno gledati na mene pa, čak mi je rekla: «Što bih ja bez tebe dijete učinila, ako me ti ne bi uzela k sebi?». Bila je to za mene velika škola, jer me je baka kroz svoje ponašanje učila poniznosti. (K.T.)
Neka nam ova dva iskustva pomognu ući dublje u ljubav prema Krvi Kristovoj. Ona su također dobra slika i komentar Riječi života: “Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu… znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu…” (Kol 3,23-24).
Uredio: p. Josip G., CPPS
>>Pogledajte sve stupnjeve<<