Category Zajednica Krvi Kristove

ZKK: Rijeka

   Molitvena zajednica Krvi Kristove u Rijeci osnovana je 23. srpnja 1992. godine, pod vodstvom časne sestre Karoline M., Klanjateljice Krvi Kristove, a uz poticaj i podršku p. Willia Kleina CPPS, iz Švicarske. Svakog četvrtka tridesetak aktivnih članova okupljalo se u kapeli Gospe od zdravlja, u bolnici na Sušaku. Danas pak na ovom području djeluje pet zajednica, s ukupno od oko 150 službenih članova, no aktivnih mnogo manje. Od početka postojanja Zajednice preminulo je jedan broj članova.

   Zajednica Krvi Kristove pri župi sv. Josipa počela se sastajati 2005. godine. Susreti se održavaju utorkom prije sv. mise. Svoje poslanje provode kroz tjednu molitvu sv. krunice za bolesnike, u kapelici riječke bolnice te kroz aktivno sudjelovanje u životu župne zajednice.

   U katedrali sv. Vida pred čudotvornim raspelom, od 2003. godine, članovi svoj susret imaju svakog utorka. Njihov apostolat ogleda se u čitanju, pjevanju, predvođenju večernje molitve sv. krunice te kićenju crkve.

   Molitvena zajednica pri župi sv. Male Terezije, djeluje od 2002. godine. Svoj susret imaju petkom prije večernje sv. mise te i oni aktivno žive život župne zajednice.

   Godine 2003. te 2004. u župi sv. Mateja u Viškovu, održane su pučke misije koje su predvodili Misionari Krvi Kristove: p. Willi Klein, p. Ksawer Kujawa te p. Josip Godlewski. Misijama su prisustvovale i suradnice Misionara koje su nas svojim svjedočanstvima obogatile te nam pomogle pri susretu s Gospodinom i međusobno. Čini se značajnim spomenuti kako se nakon misija u Zajednicu učlanilo petnaest novih članova.

   Danas Zajednica ima svoje redovite susrete petkom nakon večernje sv. Mise. U vrijeme Došašća, Zajednica organizira humanitarnu akciju prodaje nabožnih i drugih predmeta, a prikupljena sredstva prosljeđuje župljanima u potrebi. Zajedno sa Zajednicom iz Splita 2006. i 2009. godine provedene su akcije prodaje ručno izrađenih anđela pri čemu su prikupljena sredstva bila namijenjena obiteljima s više djece u Bosni i Hercegovini. Zajednica djeluje u akciji «Apostol za apostole» prikupljajući novčani prilog za školovanje jednog svećenika na Somalijskim otocima. Molitvom i postom duhovno podupire župljane u potrebi te se upravo kroz taj aspekt promatra značaj prisutnosti Zajednice u župi.

   Molitvena zajednica koja službeno postoji od 9. lipnja 2000., okupljala se u kapelici Gospe od Milosti na Škurinjama, u obiteljskoj kući, a posljednjih godina u Auli Ivana Pavla II., na Trsatu. Njezini molitelji pripadaju raznim župama Rijeke i okolice, i nakon susreta koji se održava ponedjeljkom, prisustvuju sv. misi u crkvi Majke Božje Trsatske. Krv Kristova je u zajednicu dovela osobe, koje je obraćala, ozdravljala i uvodila u sakramentalni život (krštenje, vjenčanje…). Isusova Krv je prepoznavala i potrebe braće – sumolitelja, ali i one braće koji su blizu i daleko (tjelesne potrebe djece u Domu za napuštenu djecu “Izvor”, u Selcu, školovanje četiri djevojčice u Latinskoj Americi…).

   Riječke zajednice bile su blizu Misionarima u izgradnji njihovih kuća u Zagrebu i pokraj Dugog Sela. Župnici župa u kojima djeluju Zajednice uglavnom su otvoreni za suradnju promatrajući Zajednicu kao grupu iskrenih štovatelja najveće Cijene otkupljenja. Zajedništvo članova Zajednica riječkog područja pokazuje se kroz zajedničke mjesečne posjete Domu za psihički bolesne odrasle osobe, sudjelovanjem u okupljanjima svih molitvenih zajednica Rijeke i nadbiskupije. Produbljuje se svakog prvog četvrtka u mjesecu, kada u crkvi Marijinog Uznesenja pod misom bude Pričest pod obje prilike, a potom ga častimo u klanjanju. Približilo je mnogim laicima i svećenicima pobožnost Krvi Kristove, a vjerujemo kako ćemo i nadalje dosljedno živjeti karizmu Presvete Krvi te životom svjedočiti ljubav na djelu.

Animatorica: Margita Perica

ZKK: Bačka i Srijem (Vojvodina)

PODRUŽNICA BAČKA i Srijem (Vojvodina)

   Zajednica Krvi Kristove u Vojvodini, tj. u Bačkoj i Srijemu, nastala je djelovanjem Duha Svetoga, u ratnim okolnostima straha, nacionalističke mržnje, i progonstva Crkve.

   U to vrijeme, vlč. Antun K. bio je župnik u Bačkoj Palanci. Bio je pun pastoralnih planova i želja za obnovom župe, uključen u pokret Fokolarina i uz to od biskupa imenovan za promotora Fatimskog apostolata. Ali kad se suočio s težinom pastoralnih zadataka, a iznutra plašljiv i izranjen vlastitim propustima i grijesima, osjetio je toliku malaksalost da je za vrijeme sv. mise, a posebno propovijedi, trpio osjećaj gušenja – da nije mogao jasno govoriti. U toj situaciji zamijetio je jednu, nedavno doseljenu vjernicu, Katicu M., da mu svojom molitvom daje podršku. Isus joj je, prema njezinim riječima, rekao: „sve se može promijeniti ako prihvatiš žrtvu!” Primijetio je kasnije, da ta osoba posjeduje duboku kršćansku zrelost, i brine se za bližnje da im pomogne na putu obraćenja.

   Kad je malo kasnije osnovao biblijsku grupu u župi, ona je svaki put došla s gotovim iskustvom na onu Riječ Života, koju su u grupi tek razmatrali. Ova vjernica je osim razmatranja Evanđelja predlagala i molitvu Getsemanske ure za zadovoljštinu, te posebno pozivala osobe za koje je saznala da su imale abortuse.

   Tada je i on zatražio pomoć u molitvi i u osobnim duhovnim razgovorima s njom, radi spoznaje vlastitih blokada, zabluda i grijeha, te liječenja rana. Osjetio je kako se oporavlja snagom molitava Krvi Kristovoj te obnovljen duhom, prihvatio je ovu vjernicu kao suradnicu u pastoralnim aktivnostima. Tijekom duhovnih razgovora, Katica je jednom pronašla molitvenik „Krvi Kristova, spasi nas“ i posvetila se Krvi Kristovoj.

   Širenjem Fatimskog apostolata u župama južne Bačke i Srijema, koje su od tada zajednički sprovodili, postalo je gnijezdo za spontano okupljanje molitelja, koji su uz krunicu i Getsemansku uru, spremno prihvatili i molitvu litanija Krvi Kristove. Bilo je očito da ih je Gospa Fatimska dovela do Krvi Kristove. Nastalo je odmah veliko komešanje, pobuna i progonstvo, ali i mnoga obraćenja, redovitiji sakramentalni život, porast broja vjeroučenika itd. Nastalo je jedno veliko duhovno oduševljenje, prvo u njegovoj župi a onda i u župama gdje su naviještali pobožnost Predragocjene Krvi.

    Iako je to oduševljenje i njemu davalo snagu, još je uvijek bio sumnjičav prema Božjim planovima koji su bili „nadahnjivani“ preko njegove suradnice i zato je često biskupu iznosio izvještaje o svim pastoralnim i duhovnim koracima te prihvaćao sve njegove smjernice. Tako je npr. na blagdan Gospe Žalosne, 1994., na „Gospin poticaj“, Katica predložila da osnuju „Molitvenu grupu Presvete Krvi Kristove“. On je to bojažljivo prihvatio ali kad se broj molitelja naglo povećao, ponovo se ohrabrio. Tiskao je litanije Krvi Kristove i dodao tumačenje o važnosti ove pobožnosti u procesu obraćenja. U kratkom roku, oko tri mjeseca, broj molitelja je porastao na oko 600 osoba u župama Bačke: B. Palanka, Čelarevo, Bač, Vajska, Sonta, Bački Monoštor, Novi Sad, kao i u župama u Subotičkom krugu. Zatim u župama Srijema: Petrovaradin, Inđija, Slankamen, Golubinci, Kukujevci, Šid, Gibarac, Morović – preko svećenika Berislava P., koji se od te godine priključio.

  U tim župama, uz suglasnost župnika, u okviru sv. misa, vlč. Antun je iznosio nagovore o značenju Krvi Kristove, koja je Katica „po nadahnuću napisala“. Nakon sv. mise bi se zadržali u grupi, bio bi izabran budući animator i podijelili bi listiće s litanijama.

   Kako je pokret obraćenja kroz pobožnost Krvi Kristovoj rastao po navedenim župama, tako je i progonstvo i protivljenje mnogih postajalo sve snažnije. Potražili su onda pomoć iskusnog duhovnog vođe i Gospa ih je dovela u samostan Klanjateljica Krvi Kristove, u Zagreb, gdje je p. Willi Klein boravio. U podužem razgovoru, 25. 01. 1995. g., saslušao je njihov izvještaj o širenju pobožnosti Krvi Kristovoj u mnogim župama gdje su prethodno širili Fatimski apostolat te je nakon toga rekao: „To što radite, naša je karizma; smatrajte se priključenima Zajednici Krvi Kristove!”

Pater Willi  odmah je dao 800 malih molitvenika Krvi Kristove i 80 molitvenika „Slavimo Krv Kristovu“, koje su zbog ratnog stanja pomalo prenosili preko granice. Kasnije im je dao i probni Statut ZKK, te savjetovao: „Ako uspijete sprovesti ove smjernice u svojim grupama, tada idemo zajedno naprijed, u protivnom slučaju – svaki na svoju stranu“.

   U sve novonastale grupe razdijelili su molitvenike Krvi Kristove i počeli tumačiti Statute. Tada su s većom sigurnošću i zaštitom Crkve mogli odlaziti i u druge župe gdje nije bilo prethodno Fatimskog apostolata. Dobili su novu podršku subotičkog biskupa i u mjesecu čašćenja Krvi Kristove, 21. VII 1995. g., poslao je generalnog vikara preč. Belu S. da predvodi sv. misu, na kojoj je mnogo novih članova pristupilo ZKK.

   Nakon određenih problema, došla je zabrana za djelovanje vlč. Antuna u širenju ZKK. Pater Willi je tu biskupovu odluku protumačio kao „Božju smjernicu, da ZKK u Vojvodini krene laičkim putem”. Pismeno ih je ohrabrivao da izdrže ovu kušnju i preporučio poslušnost biskupovoj odluci, a Katicu M. ovlastio je da se pobrine za članove ZKK i okupi ih na prve duhovne vježbe, koje je održao u Segedinu, u Mađarskoj, 22. 01. 1996. Tom prilikom, p. Willi najavio je pokretanje Okružnice Živi Kalež radi zajedništva među samim članovima i Misionarima. Katici je dao posebno poslanje da širi pobožnost Krvi Kristove i osniva molitvene grupe, a preč. Belu S., imenovao  je za duhovnog asistenta ZKK.

   Već početkom godine, 6.02.1996., prva grupa iz Vojvodine sudjelovala je na duhovnim vježbama u Chenstohovi (Poljska). Za vrijeme boravka Katice u Šidu, kod vlč. Berislava, okupljajući već postojeće članove na molitvu, polovinom svibnja osnovala je misijsku grupu, a potakla osnivanje molitvenih grupa i u filijalama. Pater Willi ju je tada u lipnju 1996. pozvao u Chenstohowu, gdje je uz ostale programe dobila zadatak da proučava Statut za Suradnike ZKK, i životopis sv. Gašpara. U ljetu, pred Veliku Gospu, odlazi ponovo veća grupa odraslih iz Vojvodine (iz župa: Petrovaradin, Šid, Novi Sad, Bačka Palanka, Subotica) na duhovne vježbe. Tada p. Willi pojedinačno imenuje animatore za svaku molitvenu grupu, preuzima duhovno vodstvo svakog animatora pismenim putem, a Katici daje poslanje osnivanja molitvenih grupa ZKK, samo u mjestu prebivališta.

   U srpnju 1996., odlazi na duhovne vježbe u Chenstohovu veća grupa mladih iz Vojvodine, gdje primaju osnovnu formaciju o duhovnosti Krvi Kristove. S tim iskustvom nastaju pojedinačne grupe mladih u župama: Petrovaradin, Bačka Palanka, Inđija, Šid, a pomoć u duhovnom životu, razmatranju Riječi Božje, sakramentalnom životu i apostolatu – pružaju im vlč. Berislav i Katica. Broj mladih ubrzo je porastao, tako da je u svibnju 1997. god. prilikom svog obilaska grupa u Vojvodini, p. Willi mogao održati duhovnu obnovu za dvadesetak mladih. Mladi su donijeli pravi procvat duhovnog života, posebno u Petrovaradinskim župama, tako da su iz te grupe nikla dva svećenička poziva i jedan kateheta.

   Molitvene grupe odraslih u Bačkoj, od 1996., polako su rasle, pod vodstvom duhovnog asistenta preč. Bele S., a u Srijemu pod vodstvom vlč. Berislava P. i Jerke D., koja je vršila ulogu prvog animatora Bačke i Srijema. Formirane su nove molitvene grupe: u Bačkoj, Subotici – Isusovo Uskrsnuće, te sv. Roku, Maloj Bosni, Vajskoj (1997.), Baču (1997.), Futogu (1998.); u Srijemu, Zemunu, Moroviću, Inđiji (1997.), Beočinu (1998.).

    U isto vrijeme, Katica je boravila godinu dana u Crnoj Gori te je u Herceg Novom (1997.) potakla osnivanje molitvene grupe u suradnji s p. Willijem, a susrete su vodile Sestre Milosrdnice. Također, u Kamenarima (1997.) uz suglasnost župnika don Milidraga Janjić, potakla je nastajanje molitvene grupe odraslih i vodila grupu mladih. Također je župnik u Dobroti, gdje se nalazi relikvija Krvi Kristove (iz 1815.) primio molitvenike za širenje pobožnosti. Za tih godinu dana je u Crnoj Gori podijeljeno oko 400 molitvenika Krvi Kristove.

   Krajem 1998., vlč. Ante premješten je u župu Futog, koja je bila duhovno vrlo izranjena: župnik stradao od infarkta u ratnim strahovima, sestre Služavke Malog Isusa napustile su župnu kuću zbog ratnih opasnosti, vjernici se skoro razbježali, župni dvor izložen svakodnevnom kamenovanju, a crkva čestim svetogrdnim provalama. A Bog se pobrinuo da Katica postane domačica u župnom dvoru. Biskupov dolazak na podjelu krizme, 2000. godine, očitovao je postojanje Božjeg plana za Futog. Rekao je: „Mir Božji vlada u ovoj kući i neka tako i ostane“. U to vrijeme, za vlč. Antuna K. bila je na snazi biskupova zabrana da sudjeluje u radu ZKK, ali je Katica, obavljajući redovite poslove u župi, koristila svaku priliku za razgovore s pojedinim vjernicima te Božijim svjetlom, u skrovitosti, oformila dvije misijske grupe mladih i jednu odrasli te dvije molitvene grupe za odrasle. Do ponovnog dolaska p.Willija u Vojvodinu, župa Futog je oživjela.

   U svibnju 2001. p. Wili je došao u obilazak svih molitvenih grupa u Bačkoj i Srijemu. U mnogim župama je održao sv. mise i predstavio ZKK, primio mnoge nove članove i učvrstio „kolebljive duše“ u duhovnosti Krvi Kristove. Na duhovnim vježbama za mlade i odrasle, došao je veliki broj članova iz župa južne Bačke i Srijema. Osjetila se velika radost, članovi su dobili novu nadu u budućnost ZKK i Crkve u Vojvodini. Na kraju duh. vježbi, obavio je izbor animatora Podružnice Bačke i Srijema te tako postavio čvršću nutarnju strukturu ZKK. Katica M. izabrana je za animatoricu Bačke, a Ružica M., iz Inđije, za animatoricu Srijema. To je bio posljednji posjet p.Willia Vojvodini kao poglavara ZKK.

   Novi poglavar, p. Ksaver, u Banja Luci iste godine održao je duhovne vježbe za mlade (iz Petrovaradina, Šida, Futoga, Veternika), a u Futogu za odrasle iz cijele Vojvodine. U to vrijeme, preč. Bela S. dao je ostavku za dužnost duhovnog asistenta, a biskup je tada povukao zabranu i ponovo imenovao vlč. Antuna K. za duhovnog asistenta ZKK subotičke biskupije. P. Ksaver je želio steći bolji uvid u život Zajednice u Vojvodini, posjetio je sve grupe, te je skupa sa Misionarkama Krvi Kristove organizirao češće duhovne obnove u Futogu, ili u Zagrebu u Misijskoj kući, na kojima su sudjelovali mnogi naši mladi i odrasli članovi. Iako smo bili u teškoj materijalnoj situaciji uvijek nam je Božja providnost pritekla u pomoć za putovanja i održavanja duhovnih vježbi.

   Godine 2002. g., p. Ksaver je postavio Jelicu E., iz Novog Sada, za animatoricu Podružnice Bačka, a Katica je svakog mjeseca tijekom godine odlazila u Zagreb na formacijske susrete za Suradnike Krvi Kristove. U to vrijeme je bio značajan doprinos ZKK u Petrovaradinu na Tekijama, jer su misijske grupe Srijema, uz pomoć asistenata, organizirale noćno klanjanje za hodočasnike.

   Dolaskom p. Zbignjeva za poglavara ZKK, uz p. Ksavera i Misionarki Krvi Kristove, osjetili smo još veću očinsku brigu, kroz zagovornu molitvu, noćna bdjenja, duhovno vodstvo, kao i kroz jasno ukazivanje na pogreške te isticanjem dobra. Tako su mnogi članovi tijekom 2003. i 2004. god. na duhovnim obnovama dobili mnoge milosti te prihvatili odgovornost u brizi za druge. Duhovne obnove su bile tako planirane da su zahvatile sjevernu i južnu Bačku, Srijem na Tekijama te su održani mnogi posjeti pojedinim župama: Inđija, Zemun, Mitrovica, Šid sa filijalama. Posebnu brigu posvetilo se odgoju mladih kao i odgoju Suradnika ZKK.

   Nakon duhovnog oporavka, kojeg smo svi doživjeli, Bog nas je odmah pokrenuo na novu misiju: dvojica duhovnih asistenata je p. Zbigniew potaknuo da se sami pobrinu za formacijske susrete animatora na području Vojvodine. Dok je Katica osjetila poticaj da se otvori novoj misiji i to u mađarskim župama. Upravo kKako je osjetila milosni poticaj, tako su dvije mađarice iz Vrbasa (proljeće 2004.) došle na duhovni razgovor te su primile molitvenike Krvi Kristove. To je bio početak Mađarske grane ZKK u Vojvodini. Uskoro je bilo moguće u Vrbasu održati prvo predstavljanje ZKK, 6 svibnja 2005. g., te su se neki i učlanili. Godinu dana kasnije, u rujnu 2006., još je veća grupa mađara iz Srbobrana i Malog Iđoša, zajedno sa župnikom vlč. Ferencom B., primljena u ZKK.

   Tijekom 2007., animatori dviju mađarskih grupa dolazili su na formacijske susrete u Futog, a onda nas je Gospodin potaknuo da se za članove mađarskih grupa pobrinemo u njihovoj sredini i na njihovom jeziku. Tako p. Zbigniew uz pomoć još dvojice misionara, održava duhovnu obnovu u Futogu na hrvatskom jeziku, a u Malom Iđošu na mađarskom (za župe M. Iđoš, Srbobran, Subotica, Drljan, Vrbas, Bačka Topola, Bečej).

   Godine 2009., na izborima animatora, Julijana S. P., izabrana je za prvu, a Ružica K. za drugu animatoricu Podružnice Bačke, obje iz župe Futog. Za Podružnicu Srijem izabrane su za prvu animatoricu Jerka D., iz Petrovaradina, a Marija P., iz Šida, za drugu animatoricu.

   Vlč. Ferenc, u proljeće 2010. prihvatio je ulogu duhovnog asistenta za mađarske grupe, te je dobio imenovanje od biskupa. Te iste godine, na duhovnim vježbama u Salzburgu, za Misionare, asistente i suradnike, sudjelovali su vlč. Ferenc, vlč. Ante K., suradnice Katica M. i Ružica M.

   U 2011. god. na Cvjetnicu, p. Josip je sazvao skupštinu ZKK na kojoj je izabrano Vijeće Regije, a prisustvovale su i četiri animatorice naših podružnica. Prihvatile su novu odgovornost za ZKK u Vojvodini, tako da su po dogovoru svaka od njih u formacijskim susretima preuzele jednu ulogu.

   U listopadu 2012., p. Ilija G., novi poglavar ZKK, sazvao je Skupštinu ZKK, na kojoj je iz Vojvodine sudjelovalo 6 animatora i 2 asistenta. Izabrani su novi članovi Vijeća Regije: Jadranka iz Zagreba, Sanja iz Rijeke, Marija iz Splita.

   Zahvalni smo Bogu što je po ZKK u Vojvodini, kroz štovanje Krvi Kristove, oživio mnoge župe, mnoge svećenike, vjernike, a i naše dvije biskupije duhovno su učvršćene. U zadnjih 19 godina, zbog iseljavanja ili starosti, 13 je molitvenih grupa nestalo. Većina članova ih je pomrlo, a ostali su prešli u pojedinačne molitelje. Ali se rodilo 14 novih molitvenih grupa u drugim župama, koje su žive i aktivne. Uz njih postoji još 6 misijskih grupa. U svim ovim župama, a i šire, postoje i brojni pojedinačni molitelji. Ukupni broj članova, koji su prošli kroz ZKK u Vojvodini iznosi oko 1000. Preko ovog Djela, mnogima je navješteno da su „duše otkupljene Krvlju Kristovom“!

   Što se tiče budućnosti, vidimo da kroz Futog prolaze mnogi hodočasnici, najviše iz Mađarske, jer se ovdje čuva relikvija sv. Eugena, rimskog mučenika iz 2. stoljeća – te smo tim prilikama dijelili molitvenike raznim hodočasnicima: Kaločkiom biskupu, župniku iz Kisega na Balatonskom Jezeru, hodočasnicima iz Rumunjske, kao i mnogim hodočasanicima na Tekije, podijeljeno je mnogo mađarskih molitvenika. Vjerujemo da će Bog preko tih osoba i u Mađarskoj pokrenuti pobožnost prema Krvi Kristove.

vlč. Antun Kopilović, duhovni asistent

ZKK: Ludbreg

   Molitvena Zajednica Krvi Kristove župe Ludbreg, počela se sastajati od 1993. god., a 1994. god. u filijali Sigetec, zatim, 2004. u Hrastovskom i od 2007. god. u filijali Čukovec.

Redovito se sastajemo jednom u tjednu, 80 članova u 4 grupe. Neki članovi su zbog raznih bolesti spriječeni dolaziti, ali osobnom molitvom daju svoju podršku.

   Svaki naš susret, susret je sa živim Bogom. Razmatranjem, meditacijom i molitvom razgovaramo s Njime. Tu smo spoznale kako nas Bog ljubi, uranja nas u rijeku milosrđa i sjedinjuje naše živote sa svojom neraskidivom ljubavlju. Daje nam novu snagu, slobodu i poticaj da radosno prenosimo Njegovu ljubav svim ljudima. Nastojimo odgovorno svjedočiti za Njega, prenoseći svjetlo vjere i znak nade drugim ljudima, svojim konkretnim načinom života. U zajedništvu susrećemo radost i toplinu, hrabrost i nadu za sve poteškoće. Članovi se međusobno poštuju, povjeravaju i pomažu. Tako nosimo slabosti i terete jedni drugih te dijelimo boli i radosti, molimo jedni za druge.

   Svi članovi skromno i ponizno služe, spremni na žrtvu iz ljubavi u svojim obiteljima, župama i na svakom mjestu gdje se nađu. Sudjelujemo u čišćenju i spremanju crkve i svetišta Krvi Kristove, u liturgiji na svetoj misi i predvodimo klanjanje po potrebi župe.

   Molitvena zajednica vodi župni Caritas (brinemo o siromašnima, napuštenima, bolesnima, ovisnicima, obiteljima s više djece). Ulazimo u obitelji gdje vlada razdor, mržnja, rastave – unoseći im Božje svjetlo i pomirenje…

   Cilj nam je riječima i dijelima prelijevati ljubav i pomirenje, koje izvire iz živog i nepresušnog vrela prolivene Kristove Krvi.

   Blagoslovljena Krv Kristova!

Animatorica: Marija Kosec

ZKK: Ivanec

Ivanec, župa SV. MARIJE MAGDALENE

   Naša molitvena zajednica, počela se sastajati na poticaj našeg župnika, u redovitim tjednim molitvenim druženjima, od 10.01.2012. godine.

    Sastajemo se utorkom, nakon večernje svete mise, u kapeli bl.g Alojzija Stepinca, u sklopu Caritasovog doma za stare i nemoćne osobe. Radosni smo što se dopuštenjem našeg župnika možemo sastajati na molitvu u kapeli uz Svetohranište.

    Naš prvi susret u molitvi, počeo je sa sedam članica, a sada nas se redovito okuplja petnaest do osamnaest, od ukupno dvadeset članova. Uvelike nam u našem usmjerenju i napredovanju kao zajednice, pomaže molitvena zajednica u Ludbregu, s njihovom animatoricom Marijom Kosec, Misionari Krvi Kristove sa svojim suradnicama te naš župnik, koji nas uključuje u razne župne aktivnosti.

   U prvim našim susretima, vrijeme koje smo provodili u zajedništvu s Bogom, bilo je ispunjeno molitvama i duhovnim štivima, uglavnom iz molitvenika Slavimo Krv Kristovu, što nam služi kao poticaj i rast u duhovnosti Krvi Kristove. U Korizmeno vrijeme na svakom susretu molila se krunica Krvi Kristove, sa razmatranjima.

   Od 22.07.2012., dan zaštitnice župe, sv. Marije Magdalene, počeli smo s čitanjem i razmatranjem Evanđelja za slijedeću nedjelju. Ovakav način meditacije priprema nas za bolje razumijevanje Božje riječi. Bogu pružamo mogućnost da djeluje u našim životima i životima naših bližnjih.

   Moli se za svijet, domovinu, mlade, Katoličku Crkvu, Svetog Oca, za župu i župnika, obitelji, za bolesne i potrebite u bilo kojem obliku. Dali smo prednost molitvi za druge, u smislu izreke: “Prinosimo ti Oče Krv Kristovu…”

    Na župnikov poticaj, u Velikom tjednu, molitvena zajednica je sudjelovala u cjelodnevnoj molitvi, pjesmama i čitanju duhovnih tekstova u sklopu pobožnosti i obreda na Veliku Subotu. U mjesecu srpnju, molitvena zajednica predvodila je dnevne molitve prije sv. mise. Za svetkovinu Duhova obavljali smo devetnicu Duhu Svetome, pješačenjem do kapelice Duha Svetoga, u Prigorcu, udaljenom nekoliko kilometara od naše župne crkve. U mjesecu listopadu, sudjelovali smo u molitvi krunice, u sklopu listopadskih pobožnosti. Također, sudjelujemo u molitvi zlatne krunice i dnevnim čitanjima, i molitvama za duše u čistilištu.

   Neke članice naše zajednice su čitači na euharistijskim slavljima te sudjelujemo i u tjednom čišćenju naše crkve…

   Iako ova naša molitvena zajednica ne djeluje dugo, kroz ova naša druženja u molitvi i u zajedništvu s Bogom, međusobno smo se više upoznali i zbližili, kako mi osobno, tako i naše obitelji. Na taj način možemo jedni drugima biti na pomoć i utjehu te podršku, kako u osobnom životu, tako i u ostalim posebnim potrebama…

Blagoslovljena Krv Kristova!

ZKK: Botinec

BOTINEC, župa SV. STJEPANA PRVOMUČENIKA, Zagreb

    U našoj župi, molitvena Zajednica Krvi Kristove osnovana je u prosincu 2005. godine, prilikom duhovnih vježbi koje su vodili Misionari Krvi Kristove. Imamo četiri stalna člana, s tim da nam se često pridružuju i drugi župljani. Sastajemo se svaki utorak iza večernje svete mise, a u vrijeme Došašća, iza mise zornice. S obzirom da su u našoj zajednici većinom starije osobe, naš apostolat je prvenstveno molitva. U suradnji sa župnikom te ostalim župljanima, molimo za potrebe župe, odnosno na nakane koje su u tom periodu važne ili su nam preporučene.

   Kao animator nastojim biti stalno u kontaktu s ostalim članovima i poticati ih na molitvu i pomaganje. Skupa s Udrugom „Izvor ljubavi“, koja djeluje u Botincu, svake godine u kolovozu organiziramo hodočašće bolesnika u nacionalno svetište Predragocjene Krvi, u Ludbregu.

    Svakog 18. u mjesecu u našoj župi imamo hodočašće za nerođene, u kojem i mi, kao molitvena zajednica, po mogućnost prisustvujemo.

    Ukratko, naš apostolat je molitva i pomaganje starijima, bolesnima, zanemarenim i osamljenim članovima naše župne zajednice. Nema nas mnogo, ali nastojimo živjeti blagoslivljajući Krv Kristovu koja nas je otkupila!

    Blagoslovljena Krv Kristova!

Animatorica: Marija Kelava

Kako oprostiti onome tko nas je povrijedio?

Često se pitamo kako oprostiti – sebi i drugima…
Često ne znamo što treba činiti, koje korake poduzeti…

Poslušajmo jedno vrlo korisno iskustvo o praštanju!
Vjerujemo da će svima koristiti!

Pogledajte i poslušajte više audio snimki o praštanju te i o drugim temama (npr. čistoća…)

Iskustvo o predbračnoj čistoći

Što je to predbračna čistoća?
Kako ju živjeti?
Postoji li netko tko danas tako živi…?

Ukoliko imate ovakva ili slična pitanja,
poslušajte audio-snimku o iskustvu predbračne čistoće!

(isječak emisije o predbračnoj čistoći Zajednice Krvi Kristove, na Radio Mariji)
Svakog 29. u mjesecu ZKK ima svoje emisije… Pratite nas!

Također POSLUŠAJTE I DRUGE DIJELOVE EMISIJE NA NAŠEM youtube-kanalu!

„San koji se nastavlja“ – 200 godina Družbe Misionara Krvi Kristove

Misionari Krvi Kristove cjelodnevnim duhovnim programom u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu u subotu, 17. listopada obilježili su 200 godina djelovanja ove redovničke zajednice (1815.-2015.). Promičući duhovnost Krvi Kristovoj koja je prolivena za sve, proslavu su smjestili u ovu crkvu koja čuva spomen svim poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, jer „ni jedan život u Kristu nije izgubljen“, a „branitelji su upravo po svojoj žrtvi za domovinu bliski Kristovoj prolivenoj krvi“, rekao je na početku programa Jubileja p. Ilija Grgić, delegat Hrvatske delegature Družbe Misionara Krvi Kristove.

Povijest i širenje Misionara Krvi Kristove predstavila je s. Viktorija Košak, klanjateljica Krvi Kristove. Misionari Krvi Kristove (CPPS) u Hrvatskoj službeno djeluju 27 godina. Put ove Družbe do nas je vodio od talijanske Umbrije preko Njemačke i Bosne do Zagreba. U svijetu su prisutni u 21 zemlji, ukupno njih oko 560. U Hrvatskoj djeluju trojica svećenika, jedan đakon, dva bogoslova i dva postulanta. Štovanje Krvi Kristove promiču u suradnji s laičkim pokretom, laicima – suradnicima, članovima Zajednica Krvi Kristove kojih, pod njihovim vodstvom ima oko 50 zajednica – u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini, područjima za koje su nadležni misionari iz Hrvatske. Vrlo blisku suradnju ostvaruju i s Klanjateljicama Krvi Kristove koje na našim prostorima djeluju 135 godina.

Apostolat pomirenja i mira koji proizlazi iz duhovnosti Krvi Kristove prije 200 godina zaživio je u Družbi misionara Krvi Kristove po utemeljitelju, sv. Gašparu del Bufalu, biskupijskom svećeniku koji je postao apostol pučkih misija. Tom metodom želio je ljude poučiti kako su otkupljeni i spašeni Krvlju Kristovom. Te pučke misije postale su „škola svetosti, pravednosti i ljubavi“, kako je sv. Gašpara del Bufala opisao papa Ivan Pavao II. „Želim imati tisuću jezika da bih oduševio sve ljude za Predragocjenu Krv Kristovu! Mora se narodu reći kojom su cijenom otkupljene duše. Mora im se pomoći da shvate kako ih čisti Kristova Krv i kako se, prije svega, posvećuju primanjem Sakramenata“, stav je sv. Gašpara del Bufala.

Dr. don Ivan Bodrožić govorio je o značenju Krvi Kristove u Svetom pismu i prvoj Crkvi. Objasnio je njezin žrtveni i otkupiteljski karakter, te uputio na sv. Ignacija Antiohijskog (+107.) koji je bio prvi štovatelj Krvi Kristove i prije nego što je u Crkvu uvedena ova pobožnost. (Papa Pio IX. 1849. godine proširio je blagdan Krvi Kristove na opću Crkvu, a Ivan XXIII. je sv. Gašpara del Bufala zazvao kao molitvenog zaštitnika rada Drugoga vatikanskog sabora.)

Na proslavi Jubileja Misionara Krvi Kristove okupilo se više stotina članova Zajednica Krvi Kristove iz Hrvatske, a pridružile su im se i redovnice Krvi Kristove, redovnici i redovnice iz drugih zajednica, te predstavnici Misionara Krvi Kristove iz Poljske – p. Wojciech Czernatowicz, provincijal poljske Provincije, Njemačke – p. Andreas Hasenburger, provincijal njemačkog govornog područja) te iz Italije, p. Emanuelle Lupi, vicegeneral Družbe koji je svjedočio o svome pozivu izrazivši čvrsto uvjerenje u pomirljivu žrtvu Kristove Krvi.

Posebno dirljivo bilo je svečano unošenje moći sv. Gašpara u procesiji prije početka Mise. Sarkofag s moćima sv. Gašpara del Bufala u crkvu su unijeli Misionari Krvi Kristove, a do kraja dana bile su izložene na štovanje brojnim vjernicima.

Središnji događaj Jubileja bila je Euharistija koji je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U propovijedi je ovaj događaj smjestio u kontekst početka Jubileja Milosrđa. Nadahnuo se Ivanovim evanđeljem i prizorom podno križa: „Gledat će onoga koga su proboli.“ Kardinal Bozanić istaknuo je kako smo svi danas okupljeni da gledamo u Isusa, onoga koga su proboli i iz kojega je potekla krv i voda. „To je misterij pred kojim čovjek razmatra, misterij pred kojim čovjek stoji i pita se što nam time Nebo poručuje, što nam Bog govori?

Poruka je to ljubavi kakvu čovjek ne bi očekivao, koja nije po ljudskom računu i koja ima sasvim drugu logiku. O toj je ljubavi govorio i sveti papa Ivan Pavao II., naviještajući kako je jedino Božje milosrđe u stanju spasiti čovjeka.“ Zagrebački nadbiskup ujedno je dodao kako je svatko potreban Božjeg milosrđa, jer se jedino ljubavlju uništava zlo: „To je mudrost Božja, to je mudrost križa koju nije lako prihvatiti ljudskom srcu.“ Govoreći, pak, o sv. Gašparu del Bufalu i njegovom nadahnuću na duhovnost Krvi Kristovoj, kardinal je primjetio kako „samo onaj koji se duboko klanja Krvi Kristovoj i preuzima logiku života koja iz toga proizlazi, u stanju je donositi svježinu na ovaj svijet i pobjeđivati zlo koje stalno pritišće i želi manifestaciju svoje moći.“ P. Ilija Grgić na kraju mise rekao je kako u ovoj, za njih jubilarnoj, godini čitaju više Božjih blagoslova: dva ovogodišnja ređenja, porast zvanja, porast članova laičkog pokreta Zajednice Krvi Kristove, nazočnost zagrebačkog pastira kardinala Bozanića među njima.

Tijekom popodneva sudionicima proslave prikazan je film „San koji se nastavlja“, o Družbi Misionara Krvi Kristove, te je održan sat Klanjanja. Svoje svjedočanstvo izrekla je i članica Zajednice Krvi Kristove iz Ludbrega, Marija Kosec: „Poslanje Krvi Kristove nije lako, trebamo živjeti savez sa svim našim raznolikostima. U savez donosimo svoje izranjenosti, različita shvaćanja, dobre i loše navike. Ja uvijek vidim da Bog mene prihvaća i voli sa svim manama i pogreškama, pa tako i ja moram imati mjesta u srcu za sve. Živeći duhovnost Krvi Kristove pozvani smo na ljubav, ljubiti i one koji nas ne razumiju ili odbijaju. Krv Kristova meni daje snagu i božansku sigurnost i zaštitu. Sv. Gašpar bi govorio: ‘Čovjekov život trajna je borba, ali dobri Bog nam milostivo pomaže.’ Tu pomoć vidim stalno i u svemu, u obitelji, zajednici i u župi. Nikad ne gledam u poteškoću kao problem, već samo u svijetlo koje dolazi iz Kristovog križa. Samo trpljenjem i spasenjem dolazim do pomirenja. Zagledanost u živi i nepresušni izvor Krvi Kristove učvršćuje me, ohrabruje i izdiže iznad poteškoća.“

Marija Kosec članica je Zajednice Krvi Kristove punih 20 godina: „Moje iskustvo animatora od prvog dana govori da beskorisnog i bezvrijednog slugu, koji samo prepoznaje volju svoga Gospodara i nastoji živjeti po toj volji, Gospodar može upotrijebiti. A za ustrajnost u borbi, nagrada je mir kao more dubok, u svakoj nemirnoj situaciji. Svako zlo pobjeđuje se Krvlju Jaganjčevom.“

Misionari Krvi Kristove za ovu prigodu objavili su više tiskanih izdanja o svom utemeljitelju, njegovih duhovnih poruka i molitava pobožnosti Krvi Kristovoj. Dodajmo tome i dvostruki CD. Na jednom se nalazi snimka Krunice Krvi Kristove s tradicionalnim pjesmama Krvi Kristovoj, a na drugom pjesme glazbenice Tajane Šarić i prijatelja. Dio prihoda od prodanih materijala namjenjen je izgradnji Misijske kuće u Prozorju kod Dugog Sela.

Pastoral Misionara Krvi Kristove obuhvaća: održavanje duhovnih vježbi i obnova za razne skupine, održavanje pučkih misija po župama, brigu za Zajednice Krvi Kristove, duhovnu pratnju osoba. Sjedište im je podno Sljemena, Razgled 3.

Autor: T. P.

Audio snimku propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića možete POGLEDATI OVDJE!

Nekoliko slika:

Slavlje 200. obljetnice CPPS u Hrvatskoj

Sv. Gašpar – O pravom kajanju

“Potoci suza potekoše mi iz očiju, jer se zakon tvoj ne čuva” (Ps 118).

Kralj Ezekiel, iskreno se kajući, reče: “Slavit ću te sva ljeta svoja, premda s gorčinom…” (Iz 38, 15), a naši dani….. Jona je propovijedao Ninivljanima i oni su se obratili; tako je neprekidno propovijedao… Tko ide u lov ne zadovoljava se samo pronalaskom zvijeri, nego ju nastoji ubiti. Tako i onaj koji se priprema za ispovijed ne samo da mora prepoznati grijehe, već s boli treba… Bol zbog grijeha (kajanje) je toliko potrebna jer bez toga se ne dobiva oproštenje. “Ako se ne obratite, svi će te tako propasti” (Lk 13, 5)…

Može biti slučaj da se umirući spasi bez ispitivanja savjesti i bez ispovijedi grijeha, ukoliko ima čin pravoga pokajanja te nemajući mnogo vremena, ni svećenika kojem bi se ispovjedio. Ali bez boli… nitko se ne spašava!

Bol prije svega treba biti prava, tj. ne smije biti samo bol usta, nego i srca. “On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove” (Ps 147, 3).

Bol treba biti “nadnaravna”, tj. koja se rađa iz nadnaravnog razloga a ne naravnoga. Kao što se netko kaje za grijehe koje je uzrokovao narušavanjem zdravlja, nekim stvarima ili vrijednostima. Ovo bi trebao biti naravni motiv koji ništa ne pomaže. “Sagriješih, reče Šaul Samuelu, i ipak me danas časte u očima Izraela…”

Bol treba biti velika, što ne znači da mora biti praćena suzama… zato što je dovoljno da bude cijenjena s voljom, tj. jer žali zbog uvrede koju je nanijela Bogu, više nego svo zlo koje bi mogla učiniti.

Katekizam (onog vremena) upozorava:Upozoravamo vjernike da ne misle kako tu bol tijelo ne osjeća.

Sv. Terezija dala je jedno dobro pravilo po kojem duša može prepoznati ima li pravu bol kajanja; ako ima pravu nakanu (cilj), zadovoljavajući se da prije izgubi bilo koju stvar nego milost – neka bude radosna jer je to kajanje ono pravo.

Bol kajanja treba biti sveopća za sve velike uvrede učinjene protiv Boga, kako ne bi postojao neki smrtni grijeh bez mržnje na svako zlo. “Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini…” (Ez 18,21).

Sv. Augustin u “Prava i lažna pokora” u pogl. 78, govori: “Postoje mnogi koji se kaju za svoje grijehe, ali bez pažnje za stvari u kojima su sretni.”

Rekoh smrtni grijeh, jer što se tiče malih grijeha ne oprašta se samo jedan pri sveopćem kajanju – istina je da može biti oprošten jedan bez drugoga – dovoljno je da se za jedan od njih ima pravu bol pokajanja čineći sv. Ispovijed. Dakle, bilo koji grijeh, maleni ili smrtni, Bog ne oprašta ako se nema nikakvog pokajanja. Oni koji ispovijedaju samo malene grijehe bez ikakvog pokajanja, upozoravaju kako su te njihove ispovijedi ništavne. Ako žele primiti odrješenje potrebno je da se kaju barem za neke od tih malenih grijeha koje ispovijedaju ili da ih stave zajedno s nekima od velikih grijeha iz prošlosti za koje se zaista bolno kaju. Za smrtne grijehe je, naravno, neophodno [pokajanje].

Prava bol pokajanja može se imati i bez točnog sjećanja svih pojedinačnih grijeha te nije bitno imati posebnu bol kajanja za svaki od njih. Jer se naš Gospodin zadovoljava radi općeg kajanja i sjećanja na grijehe, koje se može imati u tome trenutku. Ipak, važno ih je imati sve u svome sjećanju, ne samo radi ispovijed, nego radi samog pokajanja. “Stoga, dobro je – kako kaže sv. Ivan Zlatousti – prije svega ispovijedati grijeh prema Bogu u tajnosti srca.”

Pripovijesti sv. Sebastijana Mučenika govore kako je liječio bolesti s jednim znakom križa. Jednog dana svetac je otišao potražiti Kroacija (osobno ime) koji je bio bolestan. Obećao mu je izlječenje ako bude spalio svoje idole. No on si je ostavio jedan koji mu je bio jako drag i zbog toga nije ozdravio. Požalio se svecu, a on mu odgovori kako nije ozdravio jer si je ostavio jednog idola; što je bilo protivno dogovoru. I tako ne ozdravi.

Okajnička bol treba biti u povjerenju, tj. ujedinjena s nadom. Sv. Franjo Saleški govori kako je okajnička bol pravih pokornika puna mira i utjehe, jer koliko se pravi pokornik bude kajao što je uvrijedio Boga toliko će se još više pouzdati u oproštenje i još će više rasti njegova duhovna utjeha.

Bol kajanja se dijeli na dvije vrste: savršena i nesavršena. Savršeno kajanje zbog grijeha je onda kada se kaje zbog toga što se uvrijedilo Božju dobrotu. Nesavršeno kajanje je kada se mrzi grijeh zbog straha od kazne, kojom Bog prijeti zlima ili zbog nade u dobra koja je obećao dobrima, ili zbog grozote samoga grijeha kojeg je prepoznao u vjeri.

Ako se netko kaje za grijehe zbog činjenice što zaslužuje pakao, sa stavom da ne bi prestao griješiti ako ne postoji pakao, ovo kajanje ne bi ničemu služilo, štoviše, bio bi kriv zbog svoje zle nakane.

Prijevod: D.L.

(izvor: SCRITI SPIRITUALI DI S. GASPARE DEL BUFALO,
cura di Beniamino Conti, Roma, 1996.)

DAR OTKUPLJENJA – POMIRENJE S BLIŽNJIMA

RIJEČ ŽIVOTA

Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice

osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove

(2014. – 2015.)

LIPANJ 2015.

Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti” (Ef 4, 29 – 32).

Dar pomirenja

Duh Sveti kojim smo opečaćeni, pomaže nam sagledati cijelu stvarnost našega života u odnosu na Boga, sebe same i bližnje. Riječi upućene Efežanima, duboko dotiču i nas i naš odnos prema drugima. Nukaju nas da u Kristovu daru pomirenja prepoznamo veliku milost koja vjernika potiče da traži vječno dobro braće i sestara.

Sv. Ivan Krizostom veli: „Zamisli što je sve Krist pretrpio iz ljubavi prema stadu: postao je čovjek, primio lik sluge, bio popljuvan, bičevan, a napokon nije odbio ni smrt uz sve pogrde: na križu je prolio svoju krv. Ako mu se, dakle, netko želi svidjeti, neka se pobrine za njegove ovčice, neka traži dobro naroda, neka se pobrine za blagostanje svoje braće. Nijedan posao nije Bogu draži od ovoga.“ Ove riječi nas ne bi smjele ostaviti ravnodušnima, osobito nas koji častimo Krv Kristovu.

Krv Kristova nam posreduje pomirenje ali zahtijeva i spremnost na pomirenje s braćom i sestrama. Uz veliki dar primili smo i veliku obvezu. Zahtjevnost proizlazi iz Kristovog primjera ljubavi prema grešnicima, sve do prolijevanja vlastite krvi. Isus je kalež srdžbe pretvorio u kalež blagoslova. Zamislimo se nad ovom istinom.

Ne praštajući drugima, mi zapravo ulazimo u bitku s onima za koje je Krist dao svoj život, i odbijamo pomirenje s onima za koje se Krist nije sustezao proliti svoju Krv. Praštanje drugima Isus stavlja kao uvjet za naš odnos prema njemu i kao uvjet za Očevo praštanje nama (usp. Mk 11, 25 – 26; Mt 6, 9 – 15).

Sveti Ivan Krizostom to naglašava govoreći: „Djelo Božjeg Sina bilo je praštati neprijateljima, moliti za one koji su ga razapeli, proliti Krv za one koji su ga mrzili.“ Stoga i djelo nas, njegovih učenika, treba izvirati iz toga istoga dara i ohrabriti nas da uđemo u proces pomirenja, koje treba ići dalje od uklanjanja neprijateljstava i napetosti. Ono treba biti aktivno zalaganje za spasenje osoba. Poput sv. Gašpara Del Bufala i Marije De Mattias i mi trebamo čeznuti za spasenjem (tih) duša i privlačiti ih Kristovom otvorenom boku.

Bog je onaj koji preuzima vodstvo u pomirbenom procesu. Pomirenje je prije nešto što mi otkrivamo nego nešto što postižemo. To je oslobađajuće u procesu praštanja. Mi obično želimo da se najprije pokaju osobe koje su nas povrijedile da bismo im mi oprostili i da bismo se pomirili s njima. Međutim, Isus je drugačije pokazao – mi najprije otkrivamo i doživljavamo Božje praštanje naših grijeha i to nas navodi na pokajanje. Sam Bog nas uči da proces praštanja i pomirenja započinje onaj koji je povrijeđen a ne onaj koji je povrijedio.

Smisao praštanja i pomirenja

Čovjek vjere ne može ne opažati dublji smisao iskustva križa. Samo zagledani u Kristov križ možemo ukloniti gorčinu vlastitih boli te prihvaćati patnju i neuspjeh kao nešto dragocjeno u našem životu. Upravo u životnim križevima možemo otkriti Božji govor i surađivati s njim u djelu spasenja duša (usp. Lk 19,11–27).

Jedan duhovni pisac veli: „Ako neke situacije u tebi izazivaju napetost, to znači da se tvoj talenat, kao posut pepelom, krije u njima.“ Što činiš s tim talentom? – Sve mora služiti posvećenju. To je svrha Isusove smrti na križu, da sve privuče k sebi, da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (usp. 1 Tim 2, 4).

Najdramatičniji događaj u životu Josipa egipatskog bio je kad su ga braća prodala, a kasnije je to postao izvor blagoslova za mnoge. „Tako niste vi mene poslali ovamo nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom. Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu“ (Post 45,5; 50, 20). Josip je u vlastitoj nevolji prepoznao talenat, oprostio braći i dopustio da Bog djeluje po njemu u toj situaciji.

Nije Božja volja da itko bude progonjen, niti da ijedan čovjek pati. Bog želi da se međusobno ljubimo. Međutim, postoje ljudi koji unatoč Božjem naumu ne čine dobro drugima, nego zlo, onda Bog dozvoljava da i to uđe u njegov plan s ljudima. To je smisao patnje, praštanja i pomirenja.

Treba razlikovati djelovanje nekoga tko ti čini zlo, i na taj način radi protiv Božje volje, od situacije koja za tebe nastaje uslijed tog djelovanja koje Bog ne želi. Bog ju ne želi ali je od vječnosti računao s njezinim posljedicama u tvom životu. Bog dopušta da rastemo upravo preko onog teškog i jezovitog što nam drugi čine.

Nije Otac nebeski htio da ljudi ubiju njegova Sina, niti je potaknuo ljude na to. Međutim, On je htio da Isus bude dobrovoljno žrtva za ljudsku zloću. On je htio da se Isus sam dozvoli ubiti (usp. Rim 5, 6). Bog od nas traži suradnju, dragovoljno prihvaćanje:„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28a).

Spoznaja da je Bog prvi nas ljubio i oprostio nam, potiče nas da gledamo dublji smisao onoga što su nam drugi činili. Potrebna nam je istinska vjera, a to znači Isusovim očima gledati na vlastiti život. Isus se nada da ćemo sve što nam se dogodilo i što nam se događa iskoristiti na dobro.

Kad počnemo shvaćati trpljenje i križ kao talenat, kojega možemo iskoristit na slavu Božju i spas duša, tada shvaćamo i smisao Isusovog prolijevanja Krvi na križu i njegov vapaj: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine (Lk 23, 34). Isus je imao sućuti za one koji su mu zlo činili. To je put praštanja i pomirenja. Stoga se i mi usuđujemo s njim reći: „Oče, oprosti joj… Oče, oprosti mu…“

Ako nismo spremni praštati, ostajemo duhovno uzeti, ne možemo napredovati u odnosu na Krista i bližnje. Dar praštanja trebamo izmoliti, tražiti od Isusa tu milost: Tada pristupi k njemu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam” (Mt 18, 21-22).

DAR OTKUPLJENJA = biti pomiren s Bogom, sa sobom i s bližnjima!

Kad su jednog starijeg kartuzijanca pitali boji li se smrti, odgovorio je: Ne! Čemu se bojati smrti? To je sudbina svakog čovjeka. Što se više približiš Bogu to si sretniji. To je smisao našega života. Što se više približiš Bogu to si sretniji. To brže žuriš susresti ga. Ne treba se bojati smrti. Naprotiv! Za nas je velika radost ponovno pronaći Oca. Prošlost, sadašnjost, one su ljudske. U Bogu nema prošlosti. U njemu je samo sadašnjost. I kada nas Bog vidi, On uvijek vidi cijeli naš život. Zbog toga… jer je On neizmjerno dobro biće… On uvijek traži naše dobro. Stoga nema razloga za zabrinutost ni u čemu što nam se događa.

Često zahvaljujem Bogu što me je učinio slijepim. Siguran sam da je to bilo za dobro moje duše, kako je to dopustio.

Šteta što je svijet izgubio smisao za Boga. Uistinu šteta. Nemaju više razloga za život. Ako se ukine misao na Boga, čemu i dalje živjeti na ovoj zemlji?

Treba uvijek krenuti od načela da je Bog beskrajno dobar i da sve što čini, čini za naše dobro. Zbog toga bi kršćanin trebao uvijek biti sretan, nikada nesretan. Jer sve ono što nam se događa je Božja volja i događa se jedino za dobrobit naše duše. Evo, ovo je najvažnije: Bog je neizmjerno dobar, svemoguć i pomaže nam…

(iz filma: Veličanstvena tišina)

***

Koraci praštanja:

Uzmi Isusa za ruku i u duhu idi k toj osobi. Obrati joj se s imenom i reci:

1. OPROSTI TI MENI – što te nisam razumjela/o, što o tebi mislim negativno, što sam te povrijedila/o, što sam te ogovarala/o, što te nisam uvažavala/o…

2. OPRAŠTAM JA TEBI – opraštam ti sve tvoje uvrede, sve nepravde koje si mi nanijela/o, sve grube riječi, tvrdoglavost, nestrpljivost. Ne osuđujem te više. Nema više nikakve osude u meni protiv tebe. Neću se više nikada izražavati negativno o tebi, neću o tebi govoriti ni misliti negativno.

3. DUBINE TE OSOBE VOLE MENE, MOJE DUBINE VOLE TU OSOBU…

4. ZAVOLI TU OSOBU – ne njezina djela, nego osobu. Stvori sućut za tu osobu, zavoli dušu te osobe.

5. ZAHVALJUJ BOGU za tu osobu, moli Božji blagoslov da se spusti na tu osobu.

(usp. Hagioterapija, dr. Tomislav Ivančić)