Na današnjem svečanom misnom slavlju, 25. kolovoza, dubrovački biskup mons. Roko Glasnović, s činom ispovijedi vjere i prisege vjernosti, uveo je u službu p. Davora Lukačevića kao župnika te p. Marijana Zubak kao župnog vikara župe Presvetog Spasitelja u Mokošici.
Uz biskupa, na euharistiji su koncelebrirali provincijalni delegat Poljske provincije p. Ilija Grgić i generalni vikar Dubrovačke biskupije don Ivica Pervan.
Obnovom zavjeta sa svećeničkog ređenja, novi je župnik dobio ključeve župne crkve te škropilo kao i priliku da sjedne na mjesto predsjedatelja na kojem će ubuduće, kao župnik, predsjedati na misnim slavljima u novoj župi.
Već sam primjetio vašu otvorenost, vašu spremnost za služenje, želju za darivanjem talenata župnoj zajednici. Župa nije samo župnik i župni vikar. Zajedno ćemo sudjelovati u tome da ova župa duhovno raste. Hvala Bogu na toj milosti! – izjavio je novi župnik.
Nakon župnika, zajednici se obratio p. Ilija Grgić koji se zahvalio ocu biskupu na danom povjerenju Misionarima Krvi Kristove da upravljaju ovom župom kao i općenito mogućnosti da zakorače u prostor njegove biskupije.
“Mi vam možemo obećati otvorenost za suradnju kako bi naša župa materijalno i duhovno napredovala, a vi nam pomozite da – osnaženi našim Gospodinom koji je uzašao na nebo, a u skladu s vašim poslanjem kako je Krv Kristova prolivena za sve ljude – i mi budemo ukorijenjeni u duhovnost štovanja Predragocjene Krvi Kristove, kako bi svoju vjeru živjeli i svojim je životom svjedočili.” – između ostalog je u svom pozdravnom govoru kazao Ivo Kralj, koji se svećenicima i svim okupljenima obratio u ime župne zajednice.
Proslavili smo svetkovinu Predragocjene Krvi Kristove, 1. srpnja, u Centru pomirenja. Svećano misno slavlje predslavio je zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša. Svečano je u crkvu unesena relikvija Predragocjene Krvi Kristove, o kojoj možete saznati više informacija na ovoj poveznici.
Uz Misionare Krvi Kristove iz Hrvatske delegature i Poljske provincije, na misnom slavlju koncelebrirali su i provincijali, svećenici Dugoselskog dekanata te ostali svećenici.
Uvodni govor na početku misnog slavlja imao je p. Ilija Grgić, cpps, provincijalni delegat Poljske provincije i upravitelj Hrvatske delegature, ovim riječima: Oče nadbiskupe, dobrodošli u svoje i među svoje. Dobrodošli u Centar pomirenja misionara Krvi Kristove. Dok Vas pozdravljam zahvaljujem što ste unijeli u ovaj Centar pomirenja relikvije Krvi Kristove. Te relikvije nisu nikakav dodatak ovaj crkvi, ali njihova je zadaća da nas još više potaknu na uočavanje Kristove žrtve prema čovjeku – dodavši: Nema boljega i jačega znaka od Isusove Krvi.
Na početku homilije nadbiskup Kutleša kazao je kako smo se okupili u ovom Centru pomirenja, koji pripada Hrvatskoj delegaturi Družbe misionara Krvi Kristove. Članovi Družbe misionara nadahnuće crpe u posebnom čašćenju Predragocjene Krvi Kristove. Današnji dan je za njih svetkovina, a nama velika radost jer smo dionici ove svečane hvale.
Govoreći o teološkom značenju Kristove krvne žrtve, u svojoj homiliji, nadbiskup Kutleša uspoređujući starozavjetne i novozavjetne žrtve rekao je da su starozavjetne žrtve bile samo sjena onoga što će doći. One su prethodile savršenoj Kristovoj žrtvi koja će jednom zauvijek biti prinesena za grijehe cijeloga svijeta te da u Novom zavjetu Isus Krist postaje ta savršena žrtva. Njegova krv nije samo krv nevine osobe, već krv Božjeg Sina. Nastavljajući o Kristovoj krvi kao cijeni našega otkupljenja, nadbiskup Kutleša naveo je kako je ona jedinstvena žrtva, sveta žrtva i spasonosna žrtva, naglasivši kako Krv Kristova nas poziva na vjeru koja se očituje kroz sakramente. Po krštenju ulazimo u otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, a u euharistiji primamo samu Kristovu krv koja nas neprestano čisti i posvećuje.
Govoreći o Kristovoj krvi kao temelju zajedništva otkupljenih, nadbiskup Kutleša rekao je da smo Kristovom krvlju postali dio Božje obitelji, nasljednici Božjih obećanja i primatelji njegove milosti, a ističući čašćenje relikvija rekao je kako su relikvije koje se danas svečano stavljaju na čašćenje živi podsjetnik na Kristovu žrtvu koja je temelj našeg spasenja. Pomoć su da u duhu oživimo i kušamo svetost događaja na Golgoti, trenutka kada je Isus, Sin Božji, dao svoj život za spasenje svijeta.
Zaključujućio je homiliju riječima: Pred ovim relikvijama uvijek se pitajmo kako naša vjera utječe na naše osobne odluke, ponašanje i način na koji živimo. Kao otkupljeni Božji narod, pozvani smo živjeti na način koji odražava Kristovu žrtvu i ljubav. Trebamo se zapitati: Kako možemo biti svjetlo u svijetu? Kako možemo pokazati Kristovu ljubav prema bližnjima? Isus nas poziva da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta. Odgovaramo li na taj poziv? Kada svjedočimo o Kristovoj krvi, mi pokazujemo svijetu snagu Božje ljubavi i otkupljenja. Možemo je svjedočiti duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa, praštanjem i pomirenjem, životom u pravednosti i poštenju.
Na završetku euharistijskog slavlja p. Ilija Grgić, CPPS zahvalio je i darovao nadbiskupu Kutleši sliku Gašpara del Bufala, riječima: Zahvaljujem za Vašu nazočnost, za ovo što ste učinili, za Vašu molitvu i ovu euharistijsku žrtvu koju ste prinijeli.
Misno slavlje i euharistijsko klanjanje prije misnog slavlja molitvom i pjesmom animirali su članovi Zajednice Krvi Kristove, koji svakog 21. u mjesecu i svake nedjelje daju svoj doprinus našim slavljima.
Relikvija Krvi Kristove bit će izložena na čašćenje do kraja srpnja u Centru pomirenja (Prozorje kod Dugog Sela).
DRUŽBA MISIONARA KRVI KRISTOVE TALIJANSKA PROVINCIJA
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Don Ivan Merlini bit će Blaženi!
Potvrđeno čudo po zagovoru don Ivana Merlinija, CPPS, III. Moderatora Družbe Misionara Krvi Kristove.
Danas, u četvrtak 23. svibnja 2024., Sveti Otac Franjo ovlastio je Dikasterij za kauze svetaca da objave Dekret o čudu koje se pripisuje zagovoru časnog sluge Božjega Ivana Merlinija, svećenika i Misionara Krvi Kristove (Spoleto, 28. kolovoza 1785. – Rim, 12. siječnja 1873.).
Družba Misionara Krvi Kristove, ujedinjena s Družbom Klanjateljica Krvi Kristove i svim partikularnim crkvama u kojima je Obitelj Krvi Kristove prisutna u Italiji i diljem svijeta; u zajedništvu s Laičkim Pokretom koji se nadahnjuje duhovnošću Krvi Kristove, „zahvaljujemo Bogu“ za primljeni dar, dok s molitvenim srcem dijelimo nadu da bi se uskoro mogla proslaviti beatifikacija časnog sluge Božjega Ivana Merlinija.
„Sinovskom privrženošću i ushitom” – ističe don Emanuele Lupi, CPPS, generalni moderator Družbe Misionara KrviKristove – „u zajedništvu, izražavamo Svetom Ocu Franji duboku zahvalnost što je sveopću Crkvu obogatio novim Blaženikom, čovjekom mudrosti i razbora, slugom pomirenja i mira, misionarom milosrđa, svjedokom otajstva Predragocjene Krvi Kristove. Don Ivan Merlini je za našu Zajednicu referentna osoba, primjer u kojem možemo pronaći sliku Božju, jer duboko u sebi znamo da su nam potrebni sveci, konkretni primjeri muškaraca i žena koji nas podsjećaju na Božju prisutnost u svijetu i u našem svakodnevnom životu.”
Nicla Spezzati, Klanjateljica Krvi Kristove i postulatorica Kauze, ističe: „Postulatora, koji radi na crkvenom postupku definiranom kao Kauza ili Proces beatifikacije i kanonizacije Sluge Božjega, popularno se zove odvjetnikom Sveca. Odvjetnik mora ‘poznavati Zakon’, ali osim toga mora dobro poznavati osobu koja mu je povjerena, čiji je zastupnik, predstavljajući ga, u našem slučaju, kao identitet pun Evanđelja, sveopćoj Crkvi, vjernom i svetom narodu Božjem, vjernicima i onima koji su daleko.
Kakav je bio ovaj svećenik i Misionar koji je prošao kroz teške povijesne prilike u crkvenim državama (1785. – 1873.): od Rimske republike do ustanaka Risorgimenta, postnapoleonsko razbojništvo, pad svjetovne vlasti Pape, zauzimanje Rima, ujedinjenje Italije? Ujedinio je u sebi suprotnosti u jednu zadivljujuću sintezu. Čovjek s tisuću talenata: svestran i promišljen, metodičan i umjetnik, točan, precizan, ali uma i srca otvorena prema širokim horizontima. Čovjek od krvi i mesa s tolerantnom i prijateljskom crtom, dosljedan svojim načelima, nefleksibilan u zahtjevnostima – više prema sebi nego prema drugima, popustljiv u razumijevanju drugih više nego sebe. Čovjek jasan, nesklon kompromisima, uronjen u molitvu do točke otuđenja od stvarnosti, ali toliko uvučen u stvarnost da sve pretvori u molitvu. Sposoban činiti velika djela, a također i jednostavno hodati cestom raznoseći svježu vodu od izvora do seljaka iz Ciociarije koji su se u suton vraćali s rada u poljima. Cijenjeni savjetnik pape Pija IX., a ujedno i Misionar među ‘razbojnicima’ rimskog sela kojima je bio milosrdni susjed i mirotvorac. Čovjek strastven u iskazivanju svakodnevne ljudskosti, uvjeren da se svaka slabost i krhkost može preobraziti u susretu s Evanđeljem Kristovim.
Ivan Merlini počiva u Rimu u crkvi Crociferi, kraj Fontane di Trevi, uz svoga oca i učitelja – sv. Gašpara del Bufala, rimskog svećenika. Sigurna sam da nas ovaj novi Blaženik danas poziva da iz zbrkanih i sivih fragmenata svakodnevice gradimo poredak ljubavi koja rađa.”
Svi članovi mogu na današnji dan dobiti potpuni oprost, uz uobičajene uvjete: – biti u stanju milosti (ispovjediti se ako je potrebno) – sudjelovanje na sv. Misi (pričestiti se) – izmoliti Očenaš i Vjerovanje za milost oprosta te molitve na nanake sv. Oca
Molimo sv. Franju Ksaverskoga da u našim srcima raspali ljubav prema raspetom Kristu i drugom čovjeku, kako bi nas Bog koristio kao oruđe za širenje svoje Riječi, njegove ljubavi. Kao što je sv. Franjo bio otvoren na poticaje Duha Svetoga i tako plodonosno vršio Božju volju, tako i mi otvorimo svoje uši srca i slušajmo savjete Duha Božjega, kako bi nas On koristio za svoju slavu i spasenje duša.
“U misijskim kućama čovjek se na poseban način sjedinjuje s Bogom u molitvi; u te kuće primaju se svećenici, tu se odvija željena obnova klera, kako bi on postao svjetlom svetosti za puk” (Pismo 1214, sv. Gašpar del Bufalo)
Neka naša Družba služi Bogu i Crkvi putem obnove Klera i naroda, kako je želio sv. Gašpar, naš utemeljitelj. U tome neka nas prati i pomaže zagovor naše nebeske Majke Marije, kojoj je cijela Družba povjerena!
“Zajedno sa svojom subraćom povjerio sam naše djelo Preblaženoj Djevici. Ona će ga s neba štititi i u ljubavi blagoslivljati” (Pismo122)
“Sjetimo se da je Preblažena Djevica akvedukt božanskog milosrđa! Ona je naša posrednica, naša zagovornica te nakon Isusa naša nada i naš uzor” (Pismo 65)
Marijo, Majko i Kraljice Predragocjene Krvi, moli za nas!
Prvi dan slavlja za našu Delegaturu bio je 7. listopad, kada je br. Karlo Mario Petrović postao punopravnim članom naše Družbe, polažući vječna obećanja, u Centru pomirenja u Prozorju.
Mjesec listopad, Marijin mjesec, mjesec Kraljice Sv. Krunice i dan po ovom njezinu blagdanu, pod njezinim majčinskim plaštem i zaštitom, održano je svečano slavlje primanja u red đakonata trinaestorice kandidata u Zagrebačkoj nadbiskupiji, a „Marijanski pečat“ može se iščitati i iz ovog broja ređenika. Sam obred ređenje zbio se u sklopu svečanog misnog slavlja u župnoj crkvi sv. Ivana XXIII., pape, u zagrebačkoj Dubravi kojem je nazočilo mnoštvo okupljenog vjerničkog puka, svećenika, bogoslova i sjemeništaraca te članova obitelji koji su došli moliti i zagovarati za svoju subraću, prijatelje, svoje sinove i s njima podijeliti jedinstvenost ovoga dana. Jednom riječju: velika radost za sav okupljeni narod Božji, Crkvu Zagrebačku i cijelu Crkvu Božju.
U dostojanstvenoj atmosferi koja je zračila i milinom i ganutošću, nazirao se „komadić Neba na zemlji“. I svemu se s Neba radovala Službenica Božja Marica Stanković na obljetnica svoje smrti (8. X. 1957.) jer su po rukama zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u red đakonata primljena trinaestorica budućih svećenika, među kojima su odabrani i odazvali su se i dvojica braće iz Hrvatske delegature Družbe Misionara Krvi Kristove: br. Ivan Raljušić i br. Karlo Mario Petrović.
U koncelebraciji su bili generalni vikar Zagrebačke nadbiskupije i moderator Nadbiskupskog duhovnog stola mons. Tomislav Subotičanec, rektor Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu preč. Željko Faltak, biskupski vikar za pastoral i kancelar Nadbiskupskog duhovnog stola preč. Marko Kovač, redovnički provincijali, odgajatelji i duhovnici zagrebačke Bogoslovije te brojni svećenici.
Nakon uvoda u misno slavlje, slijedila je Služba Riječi te razlamanje te Riječi u nadahnutoj homiliji o. Kardinala koji se obratio kandidatima rekavši kako ih se prima u nadi, otvorena srca i raširenih ruku jer „svojim mladenačkim poletom oplemenjenim vjerom i snagom Duha Svetoga, unosite novost u život naše Crkve. Po đakonskom ređenju vi ste sakramentalno pozvani živjeti po načelu dara. Sve što nije darovano, izgubljeno je. Ako se živi darujući, ulazi se u logiku Božjeg Kraljevstva, gdje se zauvijek, za vječnost, posjeduje sve što se daje. Vi ne darujete svoja dobra, nego sami sebe. To je razlog neizmjerne radosti.” Kardinal je zatim istaknuo: „Nadalje, vi dragi kandidati za đakonat svojim obećanjem poslušnosti javno izjavljujete da Krist i Njegova Crkva mogu istinski računati na vas.“ Dodao je kako na red đakonata ne treba gledati samo kao na uvjet na putu do prezbiterata, već đakonat treba doživljavati kao trajno stanje „koje će odsada strukturirati vašu osobnost i određivati vaše djelovanje. Ono treba oblikovati vaš način življenja Evanđelja da biste se neprestano ogledali u Krista, poslušnog i vjernog sluge Oca, te sluge ljudi, Kristove braće i sestara. Uz vašu postojanu molitvu, zagarantirana vam je pomoć Duha Svetoga, kako biste se mogli poistovjetiti s Kristom Gospodinom.”
Kardinal je poručio: „Dragi ređenici, Isusovo evanđelje razotkriva privid i pokazuje nam pravu stranu stvarnosti. Isus ne voli pozornicu, ne voli glumu, uvijek izbjegava pretvaranje. On voli istinu, dapače On jest Istina. Po Evanđelju je ušla u našu sredinu velika Istina u riječima, u gestama, u Isusovu tijelu.“ Naglasio je kako je: „Bog na strani onih koji pate, koji su progonjeni i nepravedno osuđeni. Bog je na strani onih koji su ostavljeni po strani. Đakon je poput antene koja hvata najslabije frekvencije društva. On je često pozvan da dade glas onima kojima je oduzeta riječ, koji su svedeni na šutnju. Stoga đakonska služba može postati neugodna i dosadna, jer svjetskom kriteriju nisu privlačni siromašni, bolesni i marginalizirani ljudi.” Nadbiskup zagrebački svoju je homiliju završio riječima: „Svi danas molimo da Bog koji je u vama započeo dobro djelo, da ga i dovrši.“
Uslijedio je sam obred ređenja kandidata koje je o. Nadbiskupu i Crkvi Zagrebačkoj predstavio rektor Zagrebačke bogoslovije preč. Željko Faltak, rekavši da su prisutni kandidati nađeni prikladni za ovo djelo: njih četvorica dijecezanskih i devetorica redovničkih kandidata za koje jamče njihovi poglavari i svi oni koji su pitani o njihovoj prikladnosti. Kandidati su poimence prozvani i izrekli su svoj: „Evo me!“ Polaganjem ruke u Nadbiskupove, ređenici su obećali poslušnost i poštovanje njemu, odnosno svojim dijecezanskim biskupima, a redovnički kandidati i svojim zakonitim poglavarima. Polaganjem ruku na Evanđelje obećali su živjeti sve ono što ono i Sveta Crkva naučavaju. U činu prostracije u znak poniznosti ostali su prostrti pred oltarom Gospodnjim dok je nazočno mnoštvo vjernika klečeći svečano pjevalo zazive iz Litanija Svih Svetih.
Uslijedilo je svečano oblačenje ređenika: njihovi poglavari ili župnici svečano su ih zaodjenuli u dalmatike, vidljivi znak pripadnosti redu đakonata. Tako su nove đakone u Družbi Misionara Krvi Kristove dalmatikom zaodjenuli: p. Stjepan Ivan Horvat brata Ivana Raljušića, a p. Marijan Zubak brata Karla Maria Petrovića. Potom je o. Nadbiskup nad svakim ređenikom ponaosob molio polažući ruke na njihove glave, da bi cijeli obred primanja u red đakonata bio dovršen cjelovom mira koji je Kardinal podijelio svakom ređeniku.
Svečano misno slavlje i primanje kandidata u red đakonata svojim pjevanjem pratio je i uveličao zbor Zagrebačke bogoslovije pod ravnanjem Dražena Kurilovčana.
M.V.
Slike sa slavlja definitvne inkorporacije:
Slike sa slavlja đakonskog ređenja br. Karla Maria i br. Ivana:
Misionari Krvi Kristove Poljske provincije svojim zalaganjem odgovaraju na vapaj Krvi Kristove, koji se čuje u izbjeglicama iz Ukrajine.
U svom dopisu na generalnoj internet stranici provincijal Poljske provincije, p. Daniel R. Mokwa, opisuje situaciju s izbjeglicama iz Ukrajine kao “nepredvidljivom”. Zbog toga što se svakodnevno mijenja broj osoba koje borave u našim Misijskim kućama. Obično dolaze majke s djecom i starije osobe.
Piše: “Osim osnovnih potreba (poput sobe, kreveta, kupaonice, pranja rublja, hrane itd.) osobe iz Ukrajine u našim domovima mogu pronaći i osnovnu medicinsku skrb te pristup internetu. Djeca koja žele ići u školu opremaju se školskim priborom.”
Blizu granice s Ukrajinom imamo jednu Misijsku kuću u kojoj Misionari daju sve od sebe da pomognu ovim ljudima. “Naši misionari iz kuće u Łabunkiju, koja je vrlo blizu granice s Ukrajinom (oko 50 km), svakodnevno odlaze na granicu u grad Hrebenne s hranom (toplim obrokom), dekama itd.” – ističe p. Daniel.
Njegovu poruku (na engleskom) možete pročitati u cijelosti na OVOJ POVEZNICI.
