Značenje „misija“ i „duhovnih vježbi“ za sv. Gašpara del Bufala

Što sv. Gašpar misli kada govori o misijama i duhovnim vježbama?

    a) Misija. Pod misijama on podrazumijeva onaj oblik izvanrednog propovijedanja narodu, koji „se sastoji od vrlo različitih odnosa i stvari koje se odnose na posvećenje naroda“1 – kao što piše u knjižici Metodi za misije, izdanoj 1819. godine, a nadahnutoj na primjeru velikih misionara.

Misije moraju biti snažan poziv na obraćenje i rast u kršćanskom životu. Taj se poziv zbiva kroz različite oblike, a to su: djelovanje nadnaravnog (božanska prisutnost, molitva, pokora…); organizacija prije misija i red u njihovu odvijanju, jer: „Misije su sveti stroj poput sata“2 – piše sv. Gašpar. Zatim, svjedočenje sveta života od samih misionara; naviještanje riječi Božje u različitim oblicima (homilije, katekizmi, svečane propovjedi, pobudni govori, duhovne vježbe, susreti prema uzrastima…); funkcije/aktivnosti (procesije i njima slične organizacije koji su prikladni da animiraju vjernike imajući u vidu vrijeme i mjesto), itd.

Misije zaokupljaju sav narod koji je došao zbog vlastite želje ili je s nakanom na to potaknut. Misionar za vrijeme misija u isto je vrijeme gonič i ribar3 – običavao je ponavljati sv. Gašpar – zato treba stići do svih, ili izravno ili preko suradnika: u kuće, bolnice, zatvore, domove, samostane, na ulice, trgove, a ne samo u crkve. Da bi misionar mogao doći do svih, bilo je potrebno da misije traju dugo: obično dva tjedna4; manje trajanje, npr. osam dana, dovodilo je u pitanje plod misija5.

Ako se drži u vidu posebna priprema misionara, organizacija u sitnice koja je prethodila svakim misijama i revno djelovanje koje je bilo očito za vrijeme službe, lako se može shvatiti da su svake misije bile pravi duhovni potres.

“Misije su slamnata vatra“, govorili su drugi koji su htjeli obezvrijediti ovo služenje6. I prigovor ne bi bio posve neopravdan, da su se misije zaključivale propovijeđu o uspomenama ili samo postavljanjem spomen-križa. No, kud god je sv. Gašpar išao propovijedati misije, htio je da se osnivaju udruženja prema kategorijama osoba (svećenici, muškarci, žene, mladež, odrasli…), kako bi se mogao podržavati i razvijati plod misija7. Povremeno su misionari ponovno posjećivali mjesta gdje su održavali misije – a ti su se pohodi zapravo nazivali „obilazne propovijedi“ – da bi se vrednovalo ili eventualno potaklo na ustrajnost u obećanom dobru. Tako svestrano zalaganje za misije nije moglo ne polučiti sigurne i trajne plodove.

    b) Duhovne vježbe. Pod duhovnim vježbama podrazumijevao je sv. Gašpar ono što i mi danas podrazumijevamo: „jako iskustvo Boga u molitvi, osluškivanju, u pounutrašnjivanju riječi, pod vodstvom Duha Svetoga, uz pomoć duhovnog pratitelja, s ciljem da se čovjek obrati i suobliči Kristu, sve autentičnijim darivanjem Bogu i braći u Crkvi i u konkretnim prilikama“8. U tom smislu sv. Gašpar govori o duhovnim vježbama koje se propovijedaju pojedinim odgojnim zavodima, kleru, redovnicima ili laicima9. Ove se mogu propovijedati ili izvan naših kuća ili u njima samima u redovitom trajanju od deset dana ili, ako se želi, jedan mjesec10. Slijedila se ignacijevska metoda, ako je bilo moguće11.

Prvenstveno je pod duhovnim vježbama sv. Gašpar podrazumijevao duhovne vježbe za narod (odnosno vjernike laike)12: izvanredno naviještanje narodu na vlastitu temu ignacijevskih duhovnih vježbi u trajanju od tjedan dana. Iako su se koji puta ove duhovne vježbe mogle propovijedati u obliku misija, tj. s ponekom „funkcijom/aktivnošću“, ipak su se obično sastojale od jedne ili dvije kateheze, jednog razmatranja i blagoslova s Presvetim – svakoga dana. Ujutro zadnji dan bila je pričest za sve sa spomen-propovijedi i poslije podne s pjesmom Te Deum13. Ove duhovne vježbe za narod propovijedale su se u kućama Družbe prigodom blagdana zaštitnika sv. Franje Ksaverskog, zaštitnika našeg Instituta14, ili od Pete korizmene nedjelje do Cvjetnice u crkvama gdje bi misionar propovijedao kroz vrijeme Korizme15.

    c) Drugi oblici propovijedanja. Osim onoga što smo do sada rekli s obzirom na misije i duhovne vježbe, pod propovijedanjem sv. Gašpar je podrazumijevao i druge oblike, ali samo u izvanrednim slučajevima. Provedba u tridesetom članku naših Pravila ovako određuje tu stvar: „Sub nomine Missionis et Spiritualim Exercitiorum veniunt etiam Tridua, Septenaria, Novendialia, Praedicatio quadragesimalis et adventus16 (Pod misijama i duh. vježbama podrazumijeva se dakle trodnevnica, ili tijekom tjedan dana, devetnica, propovijedanje u Korizmi i Adventu).

Kao što se vidi, područje se širi, ali uvijek na području izvanrednog propovijedanja narodu. Propovijedi kroz Korizmu moglo se prihvatiti samo tamo gdje se nalazila naša Misijska kuća ili u obližnjim mjestima do kojih je misionar mogao doći iz te kuće, odlazeći i vraćajući se u istom danu. Zbog toga da se ne bi morale odbijati misije koje su najtraženije u vrijeme korizme17. Samo je u ovim zgodama bilo dopušteno misionarima držati pohvalne govore; u drugim zgodama ne, jer njihov zadatak nije bio ovaj način propovijedanja18.

Načelo pokretljivosti

Apostolat misija i duhovnih vježbi zahtijevao je od misionara veliku pokretljivost i raspoloživost da ide tamo gdje su duhovne potrebe naroda bile veće. Sv. Gašpar piše p. Dominiku Silvestru, 24. veljače 1825.: „Misionari nisu nepokretni kipovi; idu tamo gdje ih Bog zove“19. Zato, jedan od osnovnih zakona po kojima se ravna organizacija Družbe sv. Gašpara je ova: posebno odabrane službe, tj. misije i duhovne vježbe, „postulat, ut ab omni impedimento soluti; quocirca illa munia, qua sedem fixam habent, suscipere prohibentur20. (Zahtjeva se biti ne zapriječen, traži se da se poslove sa stalnim sjedištima ne preuzima). To je, dakle, načelo pokretljivosti.

Ovaj članak nabraja neke službe koje su nespojive s načelom misijske pokretljivosti: služba župnika, učitelja, redovnog ispovjednika sestara itd., i zato propisuje da naše crkve ne smiju biti župe. Nalazimo slične propise koje su jasno izražene već u „Transunto“, prvom Pravilniku Instituta, objavljenom 1822.: „Nije u skladu s Institutom održavati školu, i zato se to zabranjuje pod bilo kojom izlikom, također i onu privatnu. Neka se prihvate samostani u kojima će jedan ili više misionara držati moralnu, dogmatsku, logičku pouku ili sveto govorništvo, prema njihovom pravilima. Misionar se ne treba brinuti ničim doli duhovnim. Postoji li netko tko ne bi znao da je župska vezanost ili neka druga slična služba nespojiva s ustrajnim propovijedanjem misija?“21.

     Možemo zaključiti da je sv. Gašpar upravo izabrao propovijedanje duhovnih vježbi i misija za sebe i svoju Družbu, jer je bio uvjeren da tako može najbolje odgovoriti na duhovne potrebe svoga vremena. No, svako vrijeme donosi svoje zahtjeve kojima se prilagođava kako bi se na još bolji način išlo ususret čovjeku i dovelo ga bliže Bogu, pa tako i ovo naše vrijeme.

(iz knjige: Don Beniamino CONTI, Apostolat u Družbi Predragocjene Krvi, Edizione Sanguis, Rim, 1979.)

____________________________________________

1 M.M., str. 19.

2 XI, 62.

3 Summ. Proc. Ap. Rom., 115.

4 Usp. VII, 236.

5 Usp. VI, 412 i VIII, 238.

6 Usp. VIII, 180.

7 Usp. P., 30 i Opere che sogliono stabilirsi dai Missionari…, Rim, 1819., str. 67-103.

8 FIES.

9 Usp. P., 31.

10 Usp. P., 32.

11 Usp. R., 31.

12 Usp. P., 30 i RP., 31.

13 Usp. P., 31.

14 Usp. P., 16.

15 Usp. P., 30.

16 Isto.

17 Usp. Isto.

18 Usp. Isto.

19 II, 417.

20 R., 3.

21 Transunto, čl. 33.

Možda vas zanima…

loading...