Archives 2015

Završetak godine – molitva

U zahvalu za primljena dobročinstva tijekom godne, ako je moguće, prisustvujmo na Staru godinu navečer na sv. Misi.

Ako nije moguće, učinimo to kod kuće, u tišini svoga srca. Možemo se poslužiti sljedećim riječima:

       Predobri Bože, na kraju ove godine dolazim ti zahvaliti na svemu što si mi udijelio u njoj. Ponajprije ti zahvaljujem za nebrojene milosti i duhovne darove. Zahvaljujem ti što si mi tolike molbe uslišio, tolike moje zablude popravio i tolikim me rasvjetljenjima, opemonama i duhovnim utjehama obasuo.

Zahvaljujem ti i na milosti vremenitoga života, osobito što si me i ove godine očuvao na životu. Hvala ti za mnoga druga dobročinstva: za zdravlje, sreću, slogu u obitelji, za uspjeh u pothvatima i blagoslov u vremenitim stvarima.

Ti si me, Gospodine, tijekom godine tako divno vodio. Budi i sljedeće godine moja snaga. Daj da ti vjernije služim i što savršenije ispunim tvoju svetu volju pa došlo što mu drago. Ti si uza me, čega da se bojim! U tebe se, Gospodine, uzdam, neću se postidjeti dovijeka!

Amen.

(iz: Slavimo Krv Kristovu, Klanjateljice Krvi Kristove, Izdavački centar Zajedništvo, Zagreb, 2015., str. 146)

Počela je Škola poniznosti!

Od današnjeg dana, 24. studenog, pa sve do Božića možete se pripremati uz knjižicu “Škola poniznosti”!

 

Pomoću praktičnih savjeta, pratite svakodnevna razmatranja po kojima će te sve bolje razumijevati samu krepost poniznosti.  Neka vas ova razmatranja pripreme na sam događaj Božića i na susret s poniznim Kraljem svega stvorenja – Isusom Kristom, Sinom Božjim!

 

Više informacija o knjižici POGLEDJTE OVDJE!

 

škola poniznosti

Proslava svetkovine sv. Gašpara del Bufalo, u Prozorju

Pogledajte album slika proslave svetkovine sv. Gašpara, koja je bila 21. listopada ove godine, u Prozorju u drugoj Misijskoj kući (pokraj Dugog Sela).

„San koji se nastavlja“ – 200 godina Družbe Misionara Krvi Kristove

Misionari Krvi Kristove cjelodnevnim duhovnim programom u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu u subotu, 17. listopada obilježili su 200 godina djelovanja ove redovničke zajednice (1815.-2015.). Promičući duhovnost Krvi Kristovoj koja je prolivena za sve, proslavu su smjestili u ovu crkvu koja čuva spomen svim poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, jer „ni jedan život u Kristu nije izgubljen“, a „branitelji su upravo po svojoj žrtvi za domovinu bliski Kristovoj prolivenoj krvi“, rekao je na početku programa Jubileja p. Ilija Grgić, delegat Hrvatske delegature Družbe Misionara Krvi Kristove.

Povijest i širenje Misionara Krvi Kristove predstavila je s. Viktorija Košak, klanjateljica Krvi Kristove. Misionari Krvi Kristove (CPPS) u Hrvatskoj službeno djeluju 27 godina. Put ove Družbe do nas je vodio od talijanske Umbrije preko Njemačke i Bosne do Zagreba. U svijetu su prisutni u 21 zemlji, ukupno njih oko 560. U Hrvatskoj djeluju trojica svećenika, jedan đakon, dva bogoslova i dva postulanta. Štovanje Krvi Kristove promiču u suradnji s laičkim pokretom, laicima – suradnicima, članovima Zajednica Krvi Kristove kojih, pod njihovim vodstvom ima oko 50 zajednica – u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini, područjima za koje su nadležni misionari iz Hrvatske. Vrlo blisku suradnju ostvaruju i s Klanjateljicama Krvi Kristove koje na našim prostorima djeluju 135 godina.

Apostolat pomirenja i mira koji proizlazi iz duhovnosti Krvi Kristove prije 200 godina zaživio je u Družbi misionara Krvi Kristove po utemeljitelju, sv. Gašparu del Bufalu, biskupijskom svećeniku koji je postao apostol pučkih misija. Tom metodom želio je ljude poučiti kako su otkupljeni i spašeni Krvlju Kristovom. Te pučke misije postale su „škola svetosti, pravednosti i ljubavi“, kako je sv. Gašpara del Bufala opisao papa Ivan Pavao II. „Želim imati tisuću jezika da bih oduševio sve ljude za Predragocjenu Krv Kristovu! Mora se narodu reći kojom su cijenom otkupljene duše. Mora im se pomoći da shvate kako ih čisti Kristova Krv i kako se, prije svega, posvećuju primanjem Sakramenata“, stav je sv. Gašpara del Bufala.

Dr. don Ivan Bodrožić govorio je o značenju Krvi Kristove u Svetom pismu i prvoj Crkvi. Objasnio je njezin žrtveni i otkupiteljski karakter, te uputio na sv. Ignacija Antiohijskog (+107.) koji je bio prvi štovatelj Krvi Kristove i prije nego što je u Crkvu uvedena ova pobožnost. (Papa Pio IX. 1849. godine proširio je blagdan Krvi Kristove na opću Crkvu, a Ivan XXIII. je sv. Gašpara del Bufala zazvao kao molitvenog zaštitnika rada Drugoga vatikanskog sabora.)

Na proslavi Jubileja Misionara Krvi Kristove okupilo se više stotina članova Zajednica Krvi Kristove iz Hrvatske, a pridružile su im se i redovnice Krvi Kristove, redovnici i redovnice iz drugih zajednica, te predstavnici Misionara Krvi Kristove iz Poljske – p. Wojciech Czernatowicz, provincijal poljske Provincije, Njemačke – p. Andreas Hasenburger, provincijal njemačkog govornog područja) te iz Italije, p. Emanuelle Lupi, vicegeneral Družbe koji je svjedočio o svome pozivu izrazivši čvrsto uvjerenje u pomirljivu žrtvu Kristove Krvi.

Posebno dirljivo bilo je svečano unošenje moći sv. Gašpara u procesiji prije početka Mise. Sarkofag s moćima sv. Gašpara del Bufala u crkvu su unijeli Misionari Krvi Kristove, a do kraja dana bile su izložene na štovanje brojnim vjernicima.

Središnji događaj Jubileja bila je Euharistija koji je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U propovijedi je ovaj događaj smjestio u kontekst početka Jubileja Milosrđa. Nadahnuo se Ivanovim evanđeljem i prizorom podno križa: „Gledat će onoga koga su proboli.“ Kardinal Bozanić istaknuo je kako smo svi danas okupljeni da gledamo u Isusa, onoga koga su proboli i iz kojega je potekla krv i voda. „To je misterij pred kojim čovjek razmatra, misterij pred kojim čovjek stoji i pita se što nam time Nebo poručuje, što nam Bog govori?

Poruka je to ljubavi kakvu čovjek ne bi očekivao, koja nije po ljudskom računu i koja ima sasvim drugu logiku. O toj je ljubavi govorio i sveti papa Ivan Pavao II., naviještajući kako je jedino Božje milosrđe u stanju spasiti čovjeka.“ Zagrebački nadbiskup ujedno je dodao kako je svatko potreban Božjeg milosrđa, jer se jedino ljubavlju uništava zlo: „To je mudrost Božja, to je mudrost križa koju nije lako prihvatiti ljudskom srcu.“ Govoreći, pak, o sv. Gašparu del Bufalu i njegovom nadahnuću na duhovnost Krvi Kristovoj, kardinal je primjetio kako „samo onaj koji se duboko klanja Krvi Kristovoj i preuzima logiku života koja iz toga proizlazi, u stanju je donositi svježinu na ovaj svijet i pobjeđivati zlo koje stalno pritišće i želi manifestaciju svoje moći.“ P. Ilija Grgić na kraju mise rekao je kako u ovoj, za njih jubilarnoj, godini čitaju više Božjih blagoslova: dva ovogodišnja ređenja, porast zvanja, porast članova laičkog pokreta Zajednice Krvi Kristove, nazočnost zagrebačkog pastira kardinala Bozanića među njima.

Tijekom popodneva sudionicima proslave prikazan je film „San koji se nastavlja“, o Družbi Misionara Krvi Kristove, te je održan sat Klanjanja. Svoje svjedočanstvo izrekla je i članica Zajednice Krvi Kristove iz Ludbrega, Marija Kosec: „Poslanje Krvi Kristove nije lako, trebamo živjeti savez sa svim našim raznolikostima. U savez donosimo svoje izranjenosti, različita shvaćanja, dobre i loše navike. Ja uvijek vidim da Bog mene prihvaća i voli sa svim manama i pogreškama, pa tako i ja moram imati mjesta u srcu za sve. Živeći duhovnost Krvi Kristove pozvani smo na ljubav, ljubiti i one koji nas ne razumiju ili odbijaju. Krv Kristova meni daje snagu i božansku sigurnost i zaštitu. Sv. Gašpar bi govorio: ‘Čovjekov život trajna je borba, ali dobri Bog nam milostivo pomaže.’ Tu pomoć vidim stalno i u svemu, u obitelji, zajednici i u župi. Nikad ne gledam u poteškoću kao problem, već samo u svijetlo koje dolazi iz Kristovog križa. Samo trpljenjem i spasenjem dolazim do pomirenja. Zagledanost u živi i nepresušni izvor Krvi Kristove učvršćuje me, ohrabruje i izdiže iznad poteškoća.“

Marija Kosec članica je Zajednice Krvi Kristove punih 20 godina: „Moje iskustvo animatora od prvog dana govori da beskorisnog i bezvrijednog slugu, koji samo prepoznaje volju svoga Gospodara i nastoji živjeti po toj volji, Gospodar može upotrijebiti. A za ustrajnost u borbi, nagrada je mir kao more dubok, u svakoj nemirnoj situaciji. Svako zlo pobjeđuje se Krvlju Jaganjčevom.“

Misionari Krvi Kristove za ovu prigodu objavili su više tiskanih izdanja o svom utemeljitelju, njegovih duhovnih poruka i molitava pobožnosti Krvi Kristovoj. Dodajmo tome i dvostruki CD. Na jednom se nalazi snimka Krunice Krvi Kristove s tradicionalnim pjesmama Krvi Kristovoj, a na drugom pjesme glazbenice Tajane Šarić i prijatelja. Dio prihoda od prodanih materijala namjenjen je izgradnji Misijske kuće u Prozorju kod Dugog Sela.

Pastoral Misionara Krvi Kristove obuhvaća: održavanje duhovnih vježbi i obnova za razne skupine, održavanje pučkih misija po župama, brigu za Zajednice Krvi Kristove, duhovnu pratnju osoba. Sjedište im je podno Sljemena, Razgled 3.

Autor: T. P.

Audio snimku propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića možete POGLEDATI OVDJE!

Nekoliko slika:

Slavlje 200. obljetnice CPPS u Hrvatskoj

Vapaj krvi – izazov ponovnog pronalaska

Vapaj krvi – izazov ponovnog pronalaska

Autor: p. Barry J. Fischer, CPPS

Broj stranica: 216.

 

vapaj krvi - izazov ponovnog pronalaska

Upoznajte se s duhovnošću Krvi Kristove putem poticajnih razmatranja p. Barrya koja su proizašla iz njegovih dugogodišnjih osobnih iskustava i duhovnih obnova koje je vodio Misionarima Krvi Kristove te članovima Zajednice Krvi Kristove. Duboko zaronite u bogatstvo duhovnosti Krvi Kristove putem izvrsnog sadržaja kojeg nudi ova knjiga.

Izdvajamo samo nekoliko tema: “Naš uzor: Isus – Prvi Misionar”, “Naša strast i danas – ljubiti bezuvjetno”, “Život na rubu – po tragovima Isusa, misionara”, “Pomirenje u istini”, “Prepoznati/identificirati svoje rane”, “Odgovor na vapaj Zemlje”, “Euharistija i briga zastvorenje”, “Zajednica – bratski život u zajedništvu”, “Misijska duhovnost”, “Hodočasnička duhovnost”, “Duhovnost patnje i nade”, “Molitva u službi poslanja”, “Evanđeoski savjeti – put prema svetosti”, “Patnja kao uništavajuća ili otkupljujuća snaga”…

 

Vjerujemo da će vam ova knjiga uvelike koristiti kako u osobnom tako i u zajedničkom životu te da će udijeliti novi polet za svjedočenje za Krista, kako što autor i piše: “Vapaji krvi što ih čujemo oko sebe… U onoj mjeri u kojoj znamo slušati taj zov i na njega odgovarati – potaknuti i obodreni Krvi Kristovom, u tolikoj ćemo mjeri u sebi doživjeti jedan novi ushit i žar za poslanjem objave i izgradnje Kraljevstva Božjega.”

 

Za narudžbu i druge informacije, javite se na:

01/45 00 130 ili cpps.zagreb@post.t-com.hr

Radost zbog ulaska u postulaturu i kandidaturu u Hrvatskoj delegaturi CPPS

Radosni smo što su, 02. listopada 2015. godine, u Hrvatskoj delegaturi Družbe Misionara Krvi Kristove dvojica novih mladića ušli u postulaturu te jedan u kandidaturu: br. Mario Šarić, br. Antonio Marina i br. Ivan Raljušić. Slavlju su prisustvovali članovi obitelji, prijatelja, Klanjateljica Krvi Kristove i članova ZKK.  Primio ih je p. Ilija Grgić CPPS, poglavar Hrvatske delegature te im je, uz ohrabrujuće riječi, zaželio i srdačnu dobrodošlicu.

Tijekom sv. mise svatko od njih je u svome “pismu Isusu” iznio ono što se nalazi u srcu, a p. Wojciech Czernatowicz CPPS, provincijal Poljske provincije, u svojoj ih je propovijedio potaknuo na slušanje i življenje po Božjoj Riječi, koja proniče naše živote, naša srca. Kao i prorok Hošea, i oni se trebaju pouzdati u Božju riječ i obećanje da će doći u Obećanu domovinu.

Taj dan su se slavili anđeli čuvari te ih je stoga pozvao da se pouzdaju u njih i pomoć Božju koja po njima dolazi. Bog je uvijek prisutan i valja se u njega pouzdati i nadati kada je teško, jer on djeluje u životu svakoga od nas.

Pozvao je na slušanje Boga, no također i na slušanje svojih bližnjih koji nas savjetuju, upućuju, a ponekad i kore, opominju. Sve služi za izgradnju. Bog šalje takve znakove te ih stoga treba pratiti i ići onim putem koji je Bog pripremio.

Na kraju im je iznio poučnu priču o tri žabe.

Zajedno su pale u posudu s vrhnjem. Svatko je nešto nastojao učiniti. Optimistična žaba je vjerovala da može iz te posude iskočiti. Mnogo se micala a vrhnje je postajalo sve tvrđe te ju je ugušilo. Pesimistična žaba nije ništa činila te se već i prije utopila. Realistična žaba je pomicala samo noge te je u jednom trenutku osjetila pod nogama nešto tvrdo – kao tvrdi maslac – i uspjela se izvuči iz te posude…

 

Molimo da ih Isus zaštiti i ojača svojom Presvetom Krvlju i svojim Svetim Duhom, a Majka Marija da ih prati i neprestano zagovara kod Presvetoga Trojstva!

Neka je navijeke blagoslovljena Presveta Krv Isusa Krista!

Što simbolizira kalež?

 

Za kršćane kalež ima veliku euharistijsku važnost. To je osobito točno otkako je primanje sv. Pričesti pod objema prilikama ponovno dopušteno u cijeloj Crkviv (usp. 1 Kor 11,27).

Kalež je ono stjecište u našoj duhovnosti gdje se susreću trpljenje i blagoslov, sjećanje i nada. Mnogima je ponuđen kalež patnje: siromašnima, potlačenima, na rubu društva... Dio je našeg poziva da, kao Zajednice Krvi Kristove, u našem apostolatu sudjelujemo u njihovu kaležu. Zauzetost sv. Marije de Mattias za obrazovanje siromašnih djevojaka bio je upravo jedan takav pokušaj da im se olakša patnja.

Danas sudjelovanje u kaležu onih koji trpe poprima razne oblike u brojnim djelatnostima koje obavljamo. Kao što je Isus pitao učenike koji su htjeli imati udjela u njegovoj slavi mogu li najprije imati udjela u njegovoj muci, i mi se moramo upitati koliko smo sposobni piti iz čaše trpljenja s onima kojima je ona dana.

Kalež je također i kalež blagoslova. U Židovskom obredu, blagoslovni kalež podizan je dok se slavilo Boga i zahvaljivalo mu se na svim dobrima ovoga svijeta. Danas podižemo kalež kako bismo se podsjetili što za nas znači Krv Kristova. Kao spasenje svijeta, ona predstavlja viđenje svijeta otkupljena od moći grijeha i zla, oslobođena potlačenosti i siromaštva, slobodna od svih stvari koje ljudi čine jedni drugima. Blagoslovni kalež podiže se i u ime Božjeg stvoriteljskog djela, da šteta koju je ljudski rod nanio zemlji ne postane nepopravljiva, nego da čitava zemlja zacijeli. Kalež blagoslovni pomaže nam da zamislimo pomireni svijet, pomirenje između muškaraca i žena, između različitih skupina u pojedinim zemljama, između samih zemalja, između različitih vjera… Kalež blagoslovni blagoslivlja nas, blagoslivlja naš svijet. Kad smo uronjeni u Krv Kristovu, životvorna snaga te Krvi čini od nas nova stvorenja.

Kalež je mjesto na kojemu se okupljaju sjećanja. Čaša ih ujedinjuje, omogućuje im da se međusobno prožmu i zajedno izgrade identitet zajednice.

Kakva sjećanja ulijevamo u taj kalež?

Kako jedno sjećanje može ublažiti drugo ili naglasiti njegovu posebnost?

Kalež ide iz ruke u ruku, a sjećanja se razmjenjuju. Primati Krv Kristovu znači primiti njegova sjećanja kako bi njegov način života postao i našim načinom života. Dok se njegova sjećanja miješaju s našima, postajemo mu sve sličnijima.

Krv Kristova za nas je također znak nade. Krv koja je prolivena nije prolivena uzalud. Ona nije vodila u ništavilo, nego u novi život. To čini i danas onima koji je primaju. Često ne uviđamo koliko je važna nada. Ali upravo nada održava na životu tolike siromašne u svijetu. S nadom postajemo sposobni slaviti male pobjede prkoseći beznađu koje prijeti da nas obuzme. Nada nam omogućuje da otkrijemo ljepotu malih stvari, da budemo zahvalni na malim znakovima pažnje, na osmijehu. Ona nas potiče da slavimo činjenicu da još uvijek postoji dar života i da još uvijek možemo doživjeti radost i smijeh.

Stoga je duhovnost kaleža duhovnost međusobne razmjene, miješanja. To je duhovnost sjećanja i gledanja u budućnost. Krv Kristova to omogućuje jer je krv nositeljica života, a otajstvo i smisao života potiču nas da idemo dalje. Duhovnost kaleža duhovnost je slavljenja, duhovnost koja vidi Božju puninu u svim stvarima.

Autor: P. Robert Schreiter, CPPS

Ne može Sotona biti protiv samog sebe… (sv. Gaudencije)

“Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj” (Mk 3, 26).

Dragi čitatelji,

kod ove pouke uzima se u obzir i primjer koji govori o kažnjenim Egipćanima, ne od strane Zatornika, nego onaj koji ih je kaznio na jednom mjestu govori da Židovi trebaju biti zaštićeni od Zatornika. Dakle, Zatornik nije kaznio Egipćane čiji je bio prijatelj i poglavar, kako kaže Gospodin u Markovom evanđelju: “Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj” (Mk 3, 26).

Dakle, moji dragi, Zatornik kažnjava Židove, dok Bog kažnjava Egipćane. Zapravo (Sotona) podmeće zamke slugama Božjim prezirući svoja vlastita sredstva s kojima se služio, jer se đavao obično otkriva kada biva uništen.

Tako, dakle, bukti bijesom na Božje sluge dok je njegova glavna snaga uništena kod prvorođenaca, a Bog od nas odstranjuje idolatriju, praznovjerje i sve glavne đavlove pogreške: Ti, ugađajući svojim Egipćanima, uništavaš moje Židove i ja ću, ugađajući svojim Židovima, uništiti tvoje Egipćane.

Gaudencije iz Breše [Brescia], + oko 410

Traktati ili govori

Sve pripisujem snazi Predragocjene Krvi (Sv. Gašpar)

…Pitamo se zašto je sv. Gašpar danas toliko privlačan svetac! Koja je posebna osobina Gašpara del Bufala, apostola Predragocjene Krvi?

Možda upravo obična obiteljska okolina iz koje Gašpar potječe stvara privlačan kontrast naspram njegovoj osobnoj svetosti. Svaki svetac je remek-djelo Božje milosti, a također vlastitog sudjelovanja u Božanskim planovima. Razigrano dijete, marljiv student i neumoran svećenik, koji nadilazi običnost u vršenju veće Božje slave te spasenja ljudi, za nas je ohrabrujući primjer i trajni svjedok. Njegova otvorenost i rastuće želje za Isusom vode ga dalje od prosječnog čovjeka te nam pokazuje put kojim može i današnji običan čovjek krenuti.

Papa Ivan XXIII. o Krvi Kristovoj naziva sv. Gašpara “istinskim i najvećim apostolom štovanja Krvi Kristove na svijetu“. Kako je velika osobina našeg sveca ta što je bio gorljiv promicatelj štovanja Kristove Krvi te je aktualan i danas, jer se duhovna obitelj proširila po svim kontinentima, pomoću misionara i redovnica, kao i laičkih zajednica. U njemu gledamo oca i ostajemo zahvalni za duhovni život, koji je on primio od Boga i predao drugima.

Sveti Gašpar – misionar i promicatelj ljubavi Kristove

U promatranju lika i djela našeg oca Gašpara usredotočit ćemo se na njegov misionarski put i djelovanje nakon izlaska iz zatvora, gdje je bio zbog vjernosti papi, i povratka u Rim. Tada mu je sam sveti otac Pio VII. povjerio zadatak vjerske i moralne obnove puka. Narod ga je brzo prihvatio i zavolio – dobio je nadimak “čekić sektaša“, a gdje god se pojavio sa svojim misionarima, dogodio se “duhovni potres“. Jedan poseban način njegova djelovanja bile su pučke misije. Postao je misionar i gorljivi zagovornik Predragocjene Krvi kao “mističnog oružja vremena“.

Gašpar živi muku Kristovu u dubini, njegova ljubav nikada ne zaboravlja Spasitelja, svi trenuci Božanske žrtve su njegovi, on žudi da ih izrazi u dubini sebe. Moli Mariju za tu milost. Krv Spasiteljeva privlači ga na najuzvišeniji način. To je izraz Božje ljubavi, to je neizreciva vrijednost, prinesena za naše otkupljenje. Ljubav prema Isusu i njegovoj muci pripremala je u Gašparu posebnu ljubav prema Krvi Kristovoj, koju je razvijao uz pomoć kanonika Albertinija. Predragocjena Krv značila je za njega i njegovu subraću više od izvanjskog znaka, koji će ih razlikovati od drugih družbi. Osjetili su snagu te pobožnosti u osobnom životu s Isusom Kristom, u zajedničkom životu te u misionarskom djelovanju. Zbog toga Gašpar piše u pravilu Družbe: Vojujući pod znakovima i u imenu dragocjene Krvi Gospodina našega Isusa Krista, neka im ne bude ništa preče nego njoj iskazivati štovanje i posvuda ju širiti; iz tog naime izvora proistječe obilje svih milosti.

U jednom pismu Gašpar piše o svrsi zbog koje se promiče Krv Kristova: Prvo, da se dadne zadovoljština za zlouporabe koje čine grešnici. Drugo, da se Vječnome Božanskome Ocu prinese žrtva našeg otkupljenja. Treće, da se naznači pucima da su opravdani i spašeni po zasluzi Kristove Krvi.

Gdje je god moguće, osniva Bratovštinu Predragocjene Krvi (danas Zajednica Krvi Kristove – opis), da tako dovede što više ljudi do vidljivog izvora Božje ljubavi, koja mu se duboko u srce usjekla i iz koje je crpio svu snagu. Njegova je želja bila: Želio bih imati tisuću jezika, da oduševim sve ljude za Predragocjenu Krv!

Prema želji pape Pija VII., Gašpar je postao apostolskim misionarom…. U pismu kardinalu Cristaldiju piše: Ovo pismo bi trebalo pisati više sa suzama nježnosti nego tintom. Blagoslovi Božji su neizrecivi! S velikom predanošću i oduševljenjem potpuno se predaje tom zadatku.

Kad mu je god bila ponuđena kakva počasna služba u Rimu, odupirao joj se i rukama i nogama. On želi biti jednostavan misionar i istrošiti se u neposrednoj službi Božje riječi: Ako je toliko lijepo truditi se za Boga, kako će tek biti divno počivati u njemu! Ne bih se odrekao svoje djelatnosti za sva kraljevstva ovoga svijeta!

Gašpar del Bufalo srednjega je stasa, ima pravilne crte, dostojanstveno ponašanje, brižno se odijeva. Njegov način rada nadahnut je staloženošću i izvjesnom suzdržanosti, koja čini osobnost učinkovitijom u susretu s bližnjima. Te čim dođe trenutak apostolata, postaje gorljiv i u komunikaciji neiscrpan. U prikladnu trenutku šali se i vrlo je dobre volje, npr. kad kaže za jednoga korpulentnijeg, ali vrlo vrijedna misionara: Šaljem ga da putuje iz jednog mjesta u drugo, a nikako da omršavi. Među Gašparovim misionarskim uspjesima posebno se ističe svladavanje banditizma.

Kao posljedica Napoleonovih ratova u Europi došlo je u Papinskoj Državi do pojave terorizma, koji je bio strašnom patnjom zbog napada i ucjenjivanja. Policijske i vojne akcije završavale su neuspjehom. Pred tom nerješivom situacijom, Gašpar predlaže sasvim drukčiju metodu: pomoću mreže misijskih kuća pokrivao je sve te dijelove u kojima su bili hajduci, redovitim pučkim misijama i duhovnim vježbama. Istovremeno se osobno zauzimao za amnestiju za sve koji su pokazali dobru volju. Taj put je vodio k cilju i za nekoliko godina narod je bio oslobođen tog zla. Odakle je Gašpar crpio hrabrost? Zašto su razbojnici koji su se okupljali po talijanskim brdima imali povjerenja u njega? Osvojila ih je njegova skromnost i poniznost. Gašpar kaže: Da je dragi Bog dao stoti dio milosti koju je meni dao jednom razbojniku ili ubojici, taj bi dosad postao veliki svetac – a ja sam još uvijek velik grešnik. Što je sv. Gašpar više radio za Božje kraljevstvo, to je više bilo protivnika njegovu djelovanju. Nisu to bili samo službenici s područja nekadašnjeg terorizma, već i svećenici i predstavnici vlasti. Tako su se množile optužbe i klevete.

Koliko je god bilo moguće, Gašpar je o tome šutio. Ali kada je djelo dovedeno u pitanje, uputio se k papi. Sveti otac je već bio pun predrasuda od raznoraznih optužbi koje je čuo i iskalio je sve na “optuženika“. Gašparu je ostalo jedino da šuti. I nakon te neuspjele audijencije, Gašpar nije jadikovao među svojom subraćom, već kaže: Sv. otac nije me lijepo primio i korio me je oštro jer su mu dojavljene teške optužbe protiv naše Družbe. Trebamo imati razumijevanja prema njemu, jer čini mi se da se nije dobro osjećao zbog svoje bolesti.

Ubrzo nakon toga, istina je razotkrivena, i Gašpar je ponovno zadobio naklonost. To nerazumijevanje i pritisak sa strane crkvene uprave bilo je teško iskušenje za Gašpara. Iz ljubavi i vjernosti prema Crkvi pretrpio je izgnanstvo, za nju će on istrošiti svu svoju snagu. U dubini duše u najtamnijim trenucima pronalazi on podršku i ohrabrenje: Dosad sam nosio križ sve do Kalvarije. Sada dolikuje podijeliti s raspetim Gospodinom i smrtnu gorčinu. Ali unatoč svim tegobama i ljutitosti pakla, djelo ide naprijed. Tko Boga ljubi, puno šuti, puno radi i sve podnosi i od svih!

Gašpar je bio već veoma bolestan kad je 1837. bio pozvan u Rim, kako ćemo vidjeti poslije, na svoju zadnju misiju. Tamo hara kolera i stanovništvo živi u strahu i trepetu. Misionar, apostol bratske ljubavi, pomaže svojim sugrađanima u duševnoj tjeskobi. Jedva se drži na nogama, a svejedno se žarko žrtvuje da ublaži muke zaraženima. Upravo u takvoj situaciji Gašpar potiče na pouzdanje u Krv Kristovu. Jednom svećeniku koji ga je posjetio predao je tisuću komada Statuta Nadbratovštine Predragocjene Krvi i reče: Vrijeme je da se molimo svim srcem… Propovijedajte snažno i pobožnost Predragocjenoj Krvi. Evo vam pravila ove pobožnosti…

Sv. Gašpar, naš utemeljitelj i danas živi s nama. Djelo se širi, i zajedno s njim možemo kliktati: “Djelo je Božje, Bog će ga sačuvati!”

(iz: DRUŽBA MISIONARA KRVI KRISTOVE, Živi kalež, 9 (2010.) 144, u: T.Ž., Zagreb, 2010., str. 12-15)

Sv. Gašpar – O pravom kajanju

“Potoci suza potekoše mi iz očiju, jer se zakon tvoj ne čuva” (Ps 118).

Kralj Ezekiel, iskreno se kajući, reče: “Slavit ću te sva ljeta svoja, premda s gorčinom…” (Iz 38, 15), a naši dani….. Jona je propovijedao Ninivljanima i oni su se obratili; tako je neprekidno propovijedao… Tko ide u lov ne zadovoljava se samo pronalaskom zvijeri, nego ju nastoji ubiti. Tako i onaj koji se priprema za ispovijed ne samo da mora prepoznati grijehe, već s boli treba… Bol zbog grijeha (kajanje) je toliko potrebna jer bez toga se ne dobiva oproštenje. “Ako se ne obratite, svi će te tako propasti” (Lk 13, 5)…

Može biti slučaj da se umirući spasi bez ispitivanja savjesti i bez ispovijedi grijeha, ukoliko ima čin pravoga pokajanja te nemajući mnogo vremena, ni svećenika kojem bi se ispovjedio. Ali bez boli… nitko se ne spašava!

Bol prije svega treba biti prava, tj. ne smije biti samo bol usta, nego i srca. “On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove” (Ps 147, 3).

Bol treba biti “nadnaravna”, tj. koja se rađa iz nadnaravnog razloga a ne naravnoga. Kao što se netko kaje za grijehe koje je uzrokovao narušavanjem zdravlja, nekim stvarima ili vrijednostima. Ovo bi trebao biti naravni motiv koji ništa ne pomaže. “Sagriješih, reče Šaul Samuelu, i ipak me danas časte u očima Izraela…”

Bol treba biti velika, što ne znači da mora biti praćena suzama… zato što je dovoljno da bude cijenjena s voljom, tj. jer žali zbog uvrede koju je nanijela Bogu, više nego svo zlo koje bi mogla učiniti.

Katekizam (onog vremena) upozorava: “Upozoravamo vjernike da ne misle kako tu bol tijelo ne osjeća“.

Sv. Terezija dala je jedno dobro pravilo po kojem duša može prepoznati ima li pravu bol kajanja; ako ima pravu nakanu (cilj), zadovoljavajući se da prije izgubi bilo koju stvar nego milost – neka bude radosna jer je to kajanje ono pravo.

Bol kajanja treba biti sveopća za sve velike uvrede učinjene protiv Boga, kako ne bi postojao neki smrtni grijeh bez mržnje na svako zlo. “Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini…” (Ez 18,21).

Sv. Augustin u “Prava i lažna pokora” u pogl. 78, govori: “Postoje mnogi koji se kaju za svoje grijehe, ali bez pažnje za stvari u kojima su sretni.”

Rekoh smrtni grijeh, jer što se tiče malih grijeha ne oprašta se samo jedan pri sveopćem kajanju – istina je da može biti oprošten jedan bez drugoga – dovoljno je da se za jedan od njih ima pravu bol pokajanja čineći sv. Ispovijed. Dakle, bilo koji grijeh, maleni ili smrtni, Bog ne oprašta ako se nema nikakvog pokajanja. Oni koji ispovijedaju samo malene grijehe bez ikakvog pokajanja, upozoravaju kako su te njihove ispovijedi ništavne. Ako žele primiti odrješenje potrebno je da se kaju barem za neke od tih malenih grijeha koje ispovijedaju ili da ih stave zajedno s nekima od velikih grijeha iz prošlosti za koje se zaista bolno kaju. Za smrtne grijehe je, naravno, neophodno [pokajanje].

Prava bol pokajanja može se imati i bez točnog sjećanja svih pojedinačnih grijeha te nije bitno imati posebnu bol kajanja za svaki od njih. Jer se naš Gospodin zadovoljava radi općeg kajanja i sjećanja na grijehe, koje se može imati u tome trenutku. Ipak, važno ih je imati sve u svome sjećanju, ne samo radi ispovijed, nego radi samog pokajanja. “Stoga, dobro je – kako kaže sv. Ivan Zlatousti – prije svega ispovijedati grijeh prema Bogu u tajnosti srca.”

Pripovijesti sv. Sebastijana Mučenika govore kako je liječio bolesti s jednim znakom križa. Jednog dana svetac je otišao potražiti Kroacija (osobno ime) koji je bio bolestan. Obećao mu je izlječenje ako bude spalio svoje idole. No on si je ostavio jedan koji mu je bio jako drag i zbog toga nije ozdravio. Požalio se svecu, a on mu odgovori kako nije ozdravio jer si je ostavio jednog idola; što je bilo protivno dogovoru. I tako ne ozdravi.

Okajnička bol treba biti u povjerenju, tj. ujedinjena s nadom. Sv. Franjo Saleški govori kako je okajnička bol pravih pokornika puna mira i utjehe, jer koliko se pravi pokornik bude kajao što je uvrijedio Boga toliko će se još više pouzdati u oproštenje i još će više rasti njegova duhovna utjeha.

Bol kajanja se dijeli na dvije vrste: savršena i nesavršena. Savršeno kajanje zbog grijeha je onda kada se kaje zbog toga što se uvrijedilo Božju dobrotu. Nesavršeno kajanje je kada se mrzi grijeh zbog straha od kazne, kojom Bog prijeti zlima ili zbog nade u dobra koja je obećao dobrima, ili zbog grozote samoga grijeha kojeg je prepoznao u vjeri.

Ako se netko kaje za grijehe zbog činjenice što zaslužuje pakao, sa stavom da ne bi prestao griješiti ako ne postoji pakao, ovo kajanje ne bi ničemu služilo, štoviše, bio bi kriv zbog svoje zle nakane.

Prijevod: D.L.

(izvor: SCRITI SPIRITUALI DI S. GASPARE DEL BUFALO,
cura di Beniamino Conti, Roma, 1996.)