“Potoci suza potekoše mi iz očiju, jer se zakon tvoj ne čuva” (Ps 118).
Kralj Ezekiel, iskreno se kajući, reče: “Slavit ću te sva ljeta svoja, premda s gorčinom…” (Iz 38, 15), a naši dani….. Jona je propovijedao Ninivljanima i oni su se obratili; tako je neprekidno propovijedao… Tko ide u lov ne zadovoljava se samo pronalaskom zvijeri, nego ju nastoji ubiti. Tako i onaj koji se priprema za ispovijed ne samo da mora prepoznati grijehe, već s boli treba… Bol zbog grijeha (kajanje) je toliko potrebna jer bez toga se ne dobiva oproštenje. “Ako se ne obratite, svi će te tako propasti” (Lk 13, 5)…
Može biti slučaj da se umirući spasi bez ispitivanja savjesti i bez ispovijedi grijeha, ukoliko ima čin pravoga pokajanja te nemajući mnogo vremena, ni svećenika kojem bi se ispovjedio. Ali bez boli… nitko se ne spašava!
Bol prije svega treba biti prava, tj. ne smije biti samo bol usta, nego i srca. “On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove” (Ps 147, 3).
Bol treba biti “nadnaravna”, tj. koja se rađa iz nadnaravnog razloga a ne naravnoga. Kao što se netko kaje za grijehe koje je uzrokovao narušavanjem zdravlja, nekim stvarima ili vrijednostima. Ovo bi trebao biti naravni motiv koji ništa ne pomaže. “Sagriješih, reče Šaul Samuelu, i ipak me danas časte u očima Izraela…”
Bol treba biti velika, što ne znači da mora biti praćena suzama… zato što je dovoljno da bude cijenjena s voljom, tj. jer žali zbog uvrede koju je nanijela Bogu, više nego svo zlo koje bi mogla učiniti.
Katekizam (onog vremena) upozorava: “Upozoravamo vjernike da ne misle kako tu bol tijelo ne osjeća“.
Sv. Terezija dala je jedno dobro pravilo po kojem duša može prepoznati ima li pravu bol kajanja; ako ima pravu nakanu (cilj), zadovoljavajući se da prije izgubi bilo koju stvar nego milost – neka bude radosna jer je to kajanje ono pravo.
Bol kajanja treba biti sveopća za sve velike uvrede učinjene protiv Boga, kako ne bi postojao neki smrtni grijeh bez mržnje na svako zlo. “Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini…” (Ez 18,21).
Sv. Augustin u “Prava i lažna pokora” u pogl. 78, govori: “Postoje mnogi koji se kaju za svoje grijehe, ali bez pažnje za stvari u kojima su sretni.”
Rekoh smrtni grijeh, jer što se tiče malih grijeha ne oprašta se samo jedan pri sveopćem kajanju – istina je da može biti oprošten jedan bez drugoga – dovoljno je da se za jedan od njih ima pravu bol pokajanja čineći sv. Ispovijed. Dakle, bilo koji grijeh, maleni ili smrtni, Bog ne oprašta ako se nema nikakvog pokajanja. Oni koji ispovijedaju samo malene grijehe bez ikakvog pokajanja, upozoravaju kako su te njihove ispovijedi ništavne. Ako žele primiti odrješenje potrebno je da se kaju barem za neke od tih malenih grijeha koje ispovijedaju ili da ih stave zajedno s nekima od velikih grijeha iz prošlosti za koje se zaista bolno kaju. Za smrtne grijehe je, naravno, neophodno [pokajanje].
Prava bol pokajanja može se imati i bez točnog sjećanja svih pojedinačnih grijeha te nije bitno imati posebnu bol kajanja za svaki od njih. Jer se naš Gospodin zadovoljava radi općeg kajanja i sjećanja na grijehe, koje se može imati u tome trenutku. Ipak, važno ih je imati sve u svome sjećanju, ne samo radi ispovijed, nego radi samog pokajanja. “Stoga, dobro je – kako kaže sv. Ivan Zlatousti – prije svega ispovijedati grijeh prema Bogu u tajnosti srca.”
Pripovijesti sv. Sebastijana Mučenika govore kako je liječio bolesti s jednim znakom križa. Jednog dana svetac je otišao potražiti Kroacija (osobno ime) koji je bio bolestan. Obećao mu je izlječenje ako bude spalio svoje idole. No on si je ostavio jedan koji mu je bio jako drag i zbog toga nije ozdravio. Požalio se svecu, a on mu odgovori kako nije ozdravio jer si je ostavio jednog idola; što je bilo protivno dogovoru. I tako ne ozdravi.
Okajnička bol treba biti u povjerenju, tj. ujedinjena s nadom. Sv. Franjo Saleški govori kako je okajnička bol pravih pokornika puna mira i utjehe, jer koliko se pravi pokornik bude kajao što je uvrijedio Boga toliko će se još više pouzdati u oproštenje i još će više rasti njegova duhovna utjeha.
Bol kajanja se dijeli na dvije vrste: savršena i nesavršena. Savršeno kajanje zbog grijeha je onda kada se kaje zbog toga što se uvrijedilo Božju dobrotu. Nesavršeno kajanje je kada se mrzi grijeh zbog straha od kazne, kojom Bog prijeti zlima ili zbog nade u dobra koja je obećao dobrima, ili zbog grozote samoga grijeha kojeg je prepoznao u vjeri.
Ako se netko kaje za grijehe zbog činjenice što zaslužuje pakao, sa stavom da ne bi prestao griješiti ako ne postoji pakao, ovo kajanje ne bi ničemu služilo, štoviše, bio bi kriv zbog svoje zle nakane.
Prijevod: D.L.
(izvor: SCRITI SPIRITUALI DI S. GASPARE DEL BUFALO,
cura di Beniamino Conti, Roma, 1996.)