Litanije sv. Gašpara del Bufala

Gospodine, smiluj se.
Kriste, smiluj se.
Gospodine, smiluj se.
Kriste, čuj nas.
Kriste, usliši nas.

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se.
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože,
Duše Sveti, Bože,
Sveto Trojstvo, jedan Bože,

Sveta Marijo, moli za nas.
Sveti Gašpare, apostole i misionaru Predragocjene Krvi, moli za nas.
Sveti Gašpare, svjedoče Božanskog Jaganjca,
Sveti Gašpare, neumorni navjestitelju Evanđelja,

Sveti Gašpare, revni borče i misionaru obraćenja grješnika,
Sveti Gašpare, snažni propovjedniče obraćenja,
Sveti Gašpare, propovjedniče Krista raspetoga,
Sveti Gašpare, čekiću sektaša,

Sveti Gašpare, apostole razbojnika,
Sveti Gašpare, radniče u vinogradu Gospodnjem,
Sveti Gašpare, revni radniče u spašavanju duša,
Sveti Gašpare, slugo pomirenja,

Sveti Gašpare, veliki apostole milosrđa,
Sveti Gašpare, čudotvorče,
Sveti Gašpare, vjerni sine Katoličke Crkve,
Sveti Gašpare, ljubitelju progonjene Crkve,

Sveti Gašpare, branitelju Svetog Oca,
Sveti Gašpare, sveti utemeljitelju Družbe Misionara Krvi Kristove,
Sveti Gašpare, slavni svećeniče i ispovjedniče,
Sveti Gašpare, uzore svećeničkih vrlina,

Sveti Gašpare, voljeni zaštitniče,
Sveti Gašpare, anđele svjetla i mira,
Sveti Gašpare, zagovorniče pred prijestoljem Milosrđa,

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas, Gospodine.
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se.

– Moli za nas, sveti Gašpare.
– Da dostojni postanemo obećanja Kristovih.

Pomolimo se:

Bože, naš Oče, ti si sv. Gašpara učinio svećenikom i slavnim apostolom Predragocjene Krvi tvoga Sina. Daj da po njegovu zagovoru iskusimo obilne plodove „Cijene našeg otkupljenja“. To te molimo po Isusu Kristu, tvome Sinu koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetog, Bog po sve vijeke vjekova. Amen.

Sve pripisujem snazi Predragocjene Krvi (Sv. Gašpar)

…Pitamo se zašto je sv. Gašpar danas toliko privlačan svetac! Koja je posebna osobina Gašpara del Bufala, apostola Predragocjene Krvi?

Možda upravo obična obiteljska okolina iz koje Gašpar potječe stvara privlačan kontrast naspram njegovoj osobnoj svetosti. Svaki svetac je remek-djelo Božje milosti, a također vlastitog sudjelovanja u Božanskim planovima. Razigrano dijete, marljiv student i neumoran svećenik, koji nadilazi običnost u vršenju veće Božje slave te spasenja ljudi, za nas je ohrabrujući primjer i trajni svjedok. Njegova otvorenost i rastuće želje za Isusom vode ga dalje od prosječnog čovjeka te nam pokazuje put kojim može i današnji običan čovjek krenuti.

Papa Ivan XXIII. o Krvi Kristovoj naziva sv. Gašpara “istinskim i najvećim apostolom štovanja Krvi Kristove na svijetu“. Kako je velika osobina našeg sveca ta što je bio gorljiv promicatelj štovanja Kristove Krvi te je aktualan i danas, jer se duhovna obitelj proširila po svim kontinentima, pomoću misionara i redovnica, kao i laičkih zajednica. U njemu gledamo oca i ostajemo zahvalni za duhovni život, koji je on primio od Boga i predao drugima.

Sveti Gašpar – misionar i promicatelj ljubavi Kristove

U promatranju lika i djela našeg oca Gašpara usredotočit ćemo se na njegov misionarski put i djelovanje nakon izlaska iz zatvora, gdje je bio zbog vjernosti papi, i povratka u Rim. Tada mu je sam sveti otac Pio VII. povjerio zadatak vjerske i moralne obnove puka. Narod ga je brzo prihvatio i zavolio – dobio je nadimak “čekić sektaša“, a gdje god se pojavio sa svojim misionarima, dogodio se “duhovni potres“. Jedan poseban način njegova djelovanja bile su pučke misije. Postao je misionar i gorljivi zagovornik Predragocjene Krvi kao “mističnog oružja vremena“.

Gašpar živi muku Kristovu u dubini, njegova ljubav nikada ne zaboravlja Spasitelja, svi trenuci Božanske žrtve su njegovi, on žudi da ih izrazi u dubini sebe. Moli Mariju za tu milost. Krv Spasiteljeva privlači ga na najuzvišeniji način. To je izraz Božje ljubavi, to je neizreciva vrijednost, prinesena za naše otkupljenje. Ljubav prema Isusu i njegovoj muci pripremala je u Gašparu posebnu ljubav prema Krvi Kristovoj, koju je razvijao uz pomoć kanonika Albertinija. Predragocjena Krv značila je za njega i njegovu subraću više od izvanjskog znaka, koji će ih razlikovati od drugih družbi. Osjetili su snagu te pobožnosti u osobnom životu s Isusom Kristom, u zajedničkom životu te u misionarskom djelovanju. Zbog toga Gašpar piše u pravilu Družbe: Vojujući pod znakovima i u imenu dragocjene Krvi Gospodina našega Isusa Krista, neka im ne bude ništa preče nego njoj iskazivati štovanje i posvuda ju širiti; iz tog naime izvora proistječe obilje svih milosti.

U jednom pismu Gašpar piše o svrsi zbog koje se promiče Krv Kristova: Prvo, da se dadne zadovoljština za zlouporabe koje čine grešnici. Drugo, da se Vječnome Božanskome Ocu prinese žrtva našeg otkupljenja. Treće, da se naznači pucima da su opravdani i spašeni po zasluzi Kristove Krvi.

Gdje je god moguće, osniva Bratovštinu Predragocjene Krvi (danas Zajednica Krvi Kristove – opis), da tako dovede što više ljudi do vidljivog izvora Božje ljubavi, koja mu se duboko u srce usjekla i iz koje je crpio svu snagu. Njegova je želja bila: Želio bih imati tisuću jezika, da oduševim sve ljude za Predragocjenu Krv!

Prema želji pape Pija VII., Gašpar je postao apostolskim misionarom…. U pismu kardinalu Cristaldiju piše: Ovo pismo bi trebalo pisati više sa suzama nježnosti nego tintom. Blagoslovi Božji su neizrecivi! S velikom predanošću i oduševljenjem potpuno se predaje tom zadatku.

Kad mu je god bila ponuđena kakva počasna služba u Rimu, odupirao joj se i rukama i nogama. On želi biti jednostavan misionar i istrošiti se u neposrednoj službi Božje riječi: Ako je toliko lijepo truditi se za Boga, kako će tek biti divno počivati u njemu! Ne bih se odrekao svoje djelatnosti za sva kraljevstva ovoga svijeta!

Gašpar del Bufalo srednjega je stasa, ima pravilne crte, dostojanstveno ponašanje, brižno se odijeva. Njegov način rada nadahnut je staloženošću i izvjesnom suzdržanosti, koja čini osobnost učinkovitijom u susretu s bližnjima. Te čim dođe trenutak apostolata, postaje gorljiv i u komunikaciji neiscrpan. U prikladnu trenutku šali se i vrlo je dobre volje, npr. kad kaže za jednoga korpulentnijeg, ali vrlo vrijedna misionara: Šaljem ga da putuje iz jednog mjesta u drugo, a nikako da omršavi. Među Gašparovim misionarskim uspjesima posebno se ističe svladavanje banditizma.

Kao posljedica Napoleonovih ratova u Europi došlo je u Papinskoj Državi do pojave terorizma, koji je bio strašnom patnjom zbog napada i ucjenjivanja. Policijske i vojne akcije završavale su neuspjehom. Pred tom nerješivom situacijom, Gašpar predlaže sasvim drukčiju metodu: pomoću mreže misijskih kuća pokrivao je sve te dijelove u kojima su bili hajduci, redovitim pučkim misijama i duhovnim vježbama. Istovremeno se osobno zauzimao za amnestiju za sve koji su pokazali dobru volju. Taj put je vodio k cilju i za nekoliko godina narod je bio oslobođen tog zla. Odakle je Gašpar crpio hrabrost? Zašto su razbojnici koji su se okupljali po talijanskim brdima imali povjerenja u njega? Osvojila ih je njegova skromnost i poniznost. Gašpar kaže: Da je dragi Bog dao stoti dio milosti koju je meni dao jednom razbojniku ili ubojici, taj bi dosad postao veliki svetac – a ja sam još uvijek velik grešnik. Što je sv. Gašpar više radio za Božje kraljevstvo, to je više bilo protivnika njegovu djelovanju. Nisu to bili samo službenici s područja nekadašnjeg terorizma, već i svećenici i predstavnici vlasti. Tako su se množile optužbe i klevete.

Koliko je god bilo moguće, Gašpar je o tome šutio. Ali kada je djelo dovedeno u pitanje, uputio se k papi. Sveti otac je već bio pun predrasuda od raznoraznih optužbi koje je čuo i iskalio je sve na “optuženika“. Gašparu je ostalo jedino da šuti. I nakon te neuspjele audijencije, Gašpar nije jadikovao među svojom subraćom, već kaže: Sv. otac nije me lijepo primio i korio me je oštro jer su mu dojavljene teške optužbe protiv naše Družbe. Trebamo imati razumijevanja prema njemu, jer čini mi se da se nije dobro osjećao zbog svoje bolesti.

Ubrzo nakon toga, istina je razotkrivena, i Gašpar je ponovno zadobio naklonost. To nerazumijevanje i pritisak sa strane crkvene uprave bilo je teško iskušenje za Gašpara. Iz ljubavi i vjernosti prema Crkvi pretrpio je izgnanstvo, za nju će on istrošiti svu svoju snagu. U dubini duše u najtamnijim trenucima pronalazi on podršku i ohrabrenje: Dosad sam nosio križ sve do Kalvarije. Sada dolikuje podijeliti s raspetim Gospodinom i smrtnu gorčinu. Ali unatoč svim tegobama i ljutitosti pakla, djelo ide naprijed. Tko Boga ljubi, puno šuti, puno radi i sve podnosi i od svih!

Gašpar je bio već veoma bolestan kad je 1837. bio pozvan u Rim, kako ćemo vidjeti poslije, na svoju zadnju misiju. Tamo hara kolera i stanovništvo živi u strahu i trepetu. Misionar, apostol bratske ljubavi, pomaže svojim sugrađanima u duševnoj tjeskobi. Jedva se drži na nogama, a svejedno se žarko žrtvuje da ublaži muke zaraženima. Upravo u takvoj situaciji Gašpar potiče na pouzdanje u Krv Kristovu. Jednom svećeniku koji ga je posjetio predao je tisuću komada Statuta Nadbratovštine Predragocjene Krvi i reče: Vrijeme je da se molimo svim srcem… Propovijedajte snažno i pobožnost Predragocjenoj Krvi. Evo vam pravila ove pobožnosti…

Sv. Gašpar, naš utemeljitelj i danas živi s nama. Djelo se širi, i zajedno s njim možemo kliktati: “Djelo je Božje, Bog će ga sačuvati!”

(iz: DRUŽBA MISIONARA KRVI KRISTOVE, Živi kalež, 9 (2010.) 144, u: T.Ž., Zagreb, 2010., str. 12-15)

Utemeljitelj, sv. Gašpar del Bufalo

Činio je sve kako bi pomagao ljudima u obraćenju. Htio je pobuditi srca da dođe do uma i savjesti. Kako bi to danas rekli, vodio je bitku po cijeloj liniji, da bi oni, koji su kršteni, započeli razmišljati o svojem poslanju i potpunom zaokretu Kristu, posvetili se u svojim zajednicama i dozvolili se očistiti Krvlju spasenja. Misionari su išli u nepristupaćna i najzapuštenija mjesta, prelazili preko rijeka i živog blata, prolazili kroz opasne putove. Gašpar je bio prvi u posluživanju, u žrtvi, u odricanju za Božju slavu, i za dobro braće.

“Ako je tako slatka stvar truditi se za Boga”, piše kardinalu Cristaldiju,”što će tek biti radovati se s Njime! Ove službe ne bih ostavio za bilo kakav položaj, niti za sve zajedno. Molim se Bogu da mi dozvoli umrijeti s oružjem u ruci, koje je Križ Gospodnji i, ako se Bogu svidi, naviještajući Božju Riječ.” Kanonik se često povlačio u svoj lijepi Rim da bi se “odmorio”. A kako se odmarao? Prateći djelovanje svojih zajednica, posjećujući bolnice, a također pišući na desetke pisama. Propovijedao je za vrijeme devetnica ili u Korizmi te izvršavao svoje obične službe. Kada bi na takav način skupio novi žar, bio je spreman za pripremu novog rokovnika misija!

Scena prisege Gašparovog pastorala protezala se na cijelu ondašnju Crkvenu Državu, Kraljevstvo Sicilija, uključujući u to također sedam regija. U mnogim mjestima misije i duhovne vježbe održavale su se više puta. Svetac je kroz 23 godine vodio pučke misije. Prosječno je imao svake godine oko 13 liturgijsko-dušobrižnićkih i katehetskih inicijativa, od čega su 50% bile misije koje su trajale po 15 dana.

U jesen 1816. god. misionari su bili pozvani od kardinala Rigantijega da vode misije u Anconi. Antiklerikalci su se organizirali kako bi bojkotirali inicijativu biskupa. Organizirali su kampanje pod geslom: “Kakve misije, kruha želimo, kruha!” Mnogi, a također i neki svečenici uhvatili su se na taj slogan. Istina, kada su misionari ulazili u grad, samo im je jedan svećenik izišao u susret. “Za milost Božju, vratite se natrag”, molio je zabrinut, “ako ne želite izazvati opasnu uzbunu!” Gašpar je ipak osjetio u ovim riječima skrivenu manipulaciju i odgovorio je odlučno: “Mi smo poslani od vlasti i moramo biti više poslušni Bogu nego ljudima: nećemo se okrenuti natrag, nego odmah ulazimo u grad.” Agitacije su trajale još za vrijeme misija, pojavljivale su se prijetnje i pokušali su ih ometati, no, na završetku misija svetoj Pričesti pristupilo je više od 31 tisuće ljudi.

U Civitanovi Gašpar je molio vlasnike da omoguće radnicima sudjelovati u misijama barem jedan sat dnevno, a također je išao osobno mornarima u mjesnu luku da im progovori na lađama, kao što je to činio Isus na Tiberijadskom jezeru.

U Forlimpopoli, gnijezdu laicizma i neprijatelja klera, na vijest o dolasku misionara, aktivisti su napisali Del Bufalu pismo u kojem su ga vrijeđali, prijetili mu i upozorili ga da ne propovijeda u njihovom gradu. Kanonik nije ustuknuo pod prijetnjama i ucjenama, nego je odlučno ušao u grad i odmah započeo, s ulaznom propovijedi, s riječima svetog Pavla: “Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” Za neke masone ova misija bila je kao Pavlov put u Damask: dvije lože predale su Gašparu svoje znakove i dokumenta, odričući se svojih pogrešaka i obračajući se.

Iz Forlia su došla četvorica plaćenih ubojica, spremni na sve. Jedan od njih zamolio je za susret s ravnateljem misija i odmah, kad se našao nasamo s njim, dignuo je šake na njega, spreman na udarac. Gašpar koji ga je od početka gledao izravno u oči, upitao ga mirnim glasom: “Želiš li se ispovjediti, brate?” To je bilo dosta da napadać odustane od nasilja.

U gradiću Colli Romani ljudi su bili prestrašeni i nemirni jer se netom dogodilo bratoubojstvo. Ovdje su bile duboke, ukorijenjene i neizbrisive mržnje. Za vrijeme misija ljudi su ostali bez pastira jer je umro kardinal Alessandro Mattei. Gašpar uzima u ruke cijelu situaciju, čini napore, postaje otac, brat, prijatelj svima, da pomiri razjarena srca. Također, i ovaj put odnio je pobjedu i mnogi ljudi, ranije podijeljeni mržnjom, sada su se grlili u znak pomirenja.

Utemeljitelj Družbe misionara Krvi Kristove nije htio da njegova apostolska misija ima samo jedno glavno sjedište, nego također da raspolaže misijskim kućama u ključnim punktovima apostolskog fronta, u najzapuštenijim mjestima ili neprijaznim za Crkvu. Za vrijeme svećevog života bilo je utemeljeno 15 misijskih kuća.

Kada je Gašpar od 10. do 25. ožujka 1822. godine došao voditi svete misije u Vallecorsu, nije znao, naime, u prvom trenutku, da će djevojka koja je stajala pod ambonom, s očima uprtim u njega za vrijeme propovijedi, biti utemeljiteljicom ženske družbe, pod nazivom, Predragocjene Krvi. U Božjem svjetlu brzo je to shvatio. Sveta Marija De Mattias imala je tada 17 godina.

Tamo, u Vallecorsi bilo je žarište razbojništva. Marija je željela posvetiti se idealu, predati se Bogu da se može suprotstaviti degradaciji koja se širila. Ovaj misionar iz Rima, kanonik del Bufalo tako je lijepo govorio o apostolatu, ljubavi, službi drugima. Vidjelo se da on sam živi ono što govori, i to s radošću na licu. U kratkom vremenu primila je svjetlo po razgovoru s Gašparom: “Bog te poziva za posvećenje u svijetu, za vođenje škole i odgoj mladih”, rekao joj je. Te riječi koje su dolazile odozgor, ostavile su u Mariji neizbrisivi trag i to zauvijek. Razmišljanja Gašpara bila su uvijek vedra: Nikakva reforma neće biti moguća, ako se neće odgajati mlade, ako škola ne postane djelotvorno sredstvo potpune formacije i to za sve.

Konačno, u 1834. godini, nakon dvanaest godina od prvog susreta s Gašparom, Marija De Mattias u Acutu dala je temelj Sestrama klanjateljicama Krvi Kristove. Bog je dao hrabru ženu, prikladnu utemeljiteljicu, odgojiteljicu, reformatoricu.

U lipnju 1837. godine Gašpar nije odbacio prijedloga da vodi misije u Chiesa Nuovi. U to vrijeme epidemija kolere je pustošila Napulj. Broj smrtnih slučajeva dostizao je do 500 dnevno. Kanonik nije mogao duže ostati po strani kada su i u Rimu ljudi trpjeli i predavali duh. Neovisno o naporu braće koja su ga htjela zaustaviti, još jedanput odlučio je stati na prvu crtu. Kroz Via Appiu išli su nasuprot struji jer su Rimljani s oružjem i prtljagama bježali iz grada. Brinuo se za materijalnu i duhovnu pomoć ljudi koji su zbog zaraze, koja je vladala u gradu, osiromašili. Sve je ohrabrivao, poticao je na strpljivost, pouzdanje, nadu, solidarnost prema siromašnijima, osamljenijima, i onima koji su više trpjeli. Dijelio je jelo, lijekove, novac. Tek u listopadu, kada se zaraza započela zaustavljati, Gašpar se vratio u misijsku kuću u Albano, iscrpljen više nego ikada.

Merlini svjedoči: “Nije uspio više skrivati svoje bolesti.” Ipak htio je zajedno sa subraćom moliti časoslov, naprezao se da piše pisma.

Pšenićno zrno započelo je padati na zemlju i umirati zato da bi donijelo obilat rod (usp. Iv 12,24). Liječnik, koji ga je liječio, rekao je: “Da ne zanemari apostolata, zanemario je liječenje, koje mu je na početku bolesti moglo donijeti rezultat. Zato ga se može smatrati žrtvom ljubavi prema bližnjemu.”

(Iz knjige: Mario SPINELLI, Život Gašpara del Bufalo. Ne obazirući se natrag, Zagreb, 2005.)

Pismo iz 1829. godine

Rim, 20. srpnja 1829.
(upućeno kandidatu Oraziu Bracaglia, Rimini)

Neka bude hvaljena Predragocjena Krv Isusa Krista!

Moj ljubljeni u Isusu,

s radošću sam čitao tvoje pismo i zahvaljujem ti za kopiju pravila. Neka te Gospodin umjesto mene svojim blagoslovom nagradi.

Za tebe namijenjen novac dolazi od tvojih. Ništa drugo nisam radio nego ga proslijedio, onako kako mi je don Merlini rekao.

Istina je da je moj odlazak bio neočekivan; ali što da kažem? Gospodin mi je dao vrlo osjetljivo srce i odvajanje me boli. No Bogu je sve ugodno. Ostanimo dakle u duhu uvijek sjedinjeni u svetom Srcu Isusovu; tamo ćemo se češće vidjeti, jer tamo je naše svratište. Ako me dakle tražiš, naći ćeš me u ranama Isusa Krista. Budi tako dobar i u ovom svetom utočištu izmoli milosrđe Gospodnje, da se mogu za vječnost ispravno pripremiti. Za ovu uslugu ću ti navijeke biti zahvalan. Znaš, nitko nije toliko potreban molitve kao što sam ja, siromašan krepostima, molitvom, duhom revnosti. Ali Gospodin mi daje usrdnu želju za sve ovo. Preporuči me također u molitve tvoje subraće, koje ja u Isusu Kristu cijenim i neka mi to bude utjeha. Kako bih si rado čestitao, da sam kandidat, pa i vratar jednog tako svetog, tako lijepog i za spas ljudi tako korisnog Djela! I ovi drugi slučajevi – o, koji divni buket od trnja oni predstavljaju, u čijoj sredini se nalaze lijepe ruže, one su težnja za vršenjem Božje volje.

Krenimo dakle od tvoga pitanja. Savjetujem ti sljedeće: dok je milost dobro iskorištena, napadi protiv kreposti služe učvršćivanju našega srca. Činimo sa nama samima tako, kao jedan iskušan liječnik, koji prvo traži uzrok jedne bolesti, kako bi ju, polazeći od tog uzroka, izliječio. Na moralnom području znam na primjer, da me uzrujavanje tjera u nemir; zato ću pokušati ublažiti uzrujavanje. Jesi li kad vidio jednog hromog siromaha? On bi želio ubrzati svoj korak ali mu za to nedostaje snaga. Ta predodžba ublažava i smiruje, jer to je tako s našom ljudskom naravi: dok ona želi trčati, mi kažemo „nedostaju mi noge… idemo polagano“; mi to uvijek tako primjenjujemo… Jezik nam hoće izgovarati slogove i mi kažemo sami sebi: „Nijemi ne govore; ja sam u ovom slučaju nijem i sabirem se u svom duhu“. (Moli da bih i ja znao koristiti ovu lekciju). K tomu još dolazi, da se vladavina o kojoj govorimo, ne može steći u jednom danu; mi imamo dobru volju i činimo što je u našoj moći. Mala djeca trče i padaju; oni ne žele pasti; osjete malu bol i trče dalje i to sve uvijek uz pomoć njihove majke. Kad padnemo, kažemo s Franjom Saleškim: „Gospodine, ja sam slab, nemam snage, pomozi mi…“. Hrabrost dakle i povjerenje. Tuga, melankolija i zabrinutost neka budu daleko od nas. Ja imam povjerenja i ne bojim se. Neka nas napokon razmatranje o dobročinstvima Božjim čvrsto potakne na dobro, to je također milost Božja. Spoznaja o dobročinstvima Gospodnjim stvara priznanje i zahvalnost te nas potiču na poniznost pred Bogom. Povrh toga nemoj očajavati, ako te Sotona pokuša gnjaviti u najljepšoj kreposti, koju mi visoko cijenimo. Sve naime što duhu zadaje muku, donosi pobjedonosne palme, koje se za nebo beru. Marija je naš štit i naša obrana. Izvrši njoj svake godine na dan Bezgrešnog začeća posvetu i to uvijek prema presudi duhovnog vođe. Ona je privremeno važeća sve do te svetkovine.

Primaj svaki dan ili skoro svaki dan svetu Pričest, u biti tako često koliko je to moguće. Raspodijeli dane ili još bolje sate za zahvaljivanje i pripremu. Na primjer: „Moj Bog i sve moje… S mojim Bogom… o moj Isuse… o Predragi Isuse… o Isuse moga srca…“

Napokon neka nas ljubav prema Isusu zaodjene, neka nas ona uspravi i neka nas skroz privine uz Isusa, u čijem Srcu, kojem se klanjam, ja jesam i tu ću uvijek biti, tvoj

G. C. del Bufalo, ap. m.
Rim, 20. srpnja 1829.

Pismo sv. Gašpara iz 1813. godine

Imola, ožujak 1813.
(Grofici Lucrezii Ginnasi, Imola)

Milost i ljubav našega Gospodina Isusa Krista
neka bude sa nama.
Amen.

 Poštovana gospođo grofice,

čovjekov zemaljski život je neprestani rat i trajna borba: čovjekov zemaljski život je vojna služba. Zato bi bilo pogrešno biti ogorčen ili se u tome izgubiti jer dobri Bog nam milostivo pomaže i bdije nad nama s posebnom očinskom ljubavlju. Ljudi, koje on posebno voli, njegovi favorizirani sinovi i kćeri su oni koji su napadima neprijatelja na poseban način izloženi, isto tako kao što na bojištu najsposobniji vojnici moraju dati najveće zalaganje. Jedan brod pun skupocjene trgovačke robe je mnogo više izložen napadima gusara. Čovjek koji kao brzi jelen teži za savršenstvom, bit će više progonjen od paklenog razbojnika. Koliko se pak jako zavaravaju oni dobri ljudi koji se, zbunjeni takvom vratolomijom, protive tome zlom napadaču, ali umjesto da budu jaki i neustrašivi, pokazuju se uplašenima i kukavicama. No, obnovimo našu vjeru i promislimo da je naš vođa Isus, pod čijom zastavom se mi borimo, naš dakle Spasitelj i Učitelj. Pogledajmo kako nas učvršćuje, kako nas ohrabruje, koje nam oružje daje da bi slavno mogli nad đavlom trijumfirati. Koga se dakle trebamo bojati, pred čim se zastrašiti, što nas može ražalostiti? O, mučenici iskonske crkve, o sveti anahoreti, o junaci naše vjere – izmolite nam svjetlo, koje dopušta da razumijemo kako nam Bog na isti način želi pomoći onako kako je vama pomogao s obzirom na činjenicu paklenih borbenih trupa.

Pismo pojašnjava da on dopušta kušnje, kako bi nam omogućio da steknemo puno zasluga za raj; i da neće ostaviti na cjedilu one koji se u njega uzdaju, koji ga nježno ljube i koji slijede volju njegovog blagog srca. Kakva se samo nepravda čini Bogu, kad se čovjek previše boji napada Lucifera. Mi smo uistinu krhke i slabe posude. Svemoćna desnica Gospodnja čini nas kreposnim biljkama, koje će se hrabro opirati svim divljim olujama. Cijeli nauk evanđelja i život Spasitelja ne preporučaju nam ništa drugo doli kršćansko povjerenje, široko srce i plemenitost duha. Suprotne slike koje našu fantaziju tište nisu ništa drugo doli đavolske maske, koje moramo pobijediti.

Služite Bogu s radošću, poziva psalam; pravednici neka kliču u Gospodinu, čestitima pripada hvala. Prisjetimo se te istine i jasno ćemo spoznati da sve ono što se protivi tome stavu, potječe samo od neprijatelja ljudi. Bog je nepogrješiva istina; nemoguće je da on sam sebi proturječi. Tuga i beznađe dolaze upravo od onoga, koji je u grijehu, ali ne od onoga koji ima čistu savjest. I ako smo u prošlosti ožalostili našega Gospodina onda nam je on kao prvi darovao oproštenje i poljubac pomirenja. On nam je prvi izgovorio te krasne riječi: Srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti. Prvi nam je u ljubavi pružio svoju ruku i pozvao nas da se u njegovom dobrom srcu odmorimo. Mi smo kroz njegovo milosrđe odgovorili: Bismo li trebali iščekivati nešto drugo doli njegovu neizrecivu ljubav? Vječnom ljubavlju sam te ljubio, zato sam te bijednika privukao k sebi itd. Trebaš li, o čovječe, još sigurnije dokaze moje ljubavi nego te koje neprestano dobivaš s toliko puno nutarnjih milosti, s toliko puno prigoda da rasteš u svetosti, s tolikim posjetima koje ti činim kod primanja euharistije? To iskazivanje naklonosti koje ti rado prihvaćaš i u srcu pohranjivaš, ono pak pripravlja put za veće darove, za veća dobročinstva, da bi ti moju bezgraničnu dobrotu još više mogao iskusiti! Iz ljubavi sam te stvorio i radujem se tebi: ti si ranio moje srce; ti si ljepši od sunca i čistiji od snijega. I koliko te još želim bogatije opremiti za nebeski Jeruzalem!

Nisu li to posebno djelotvorna sredstva, kako bi te ispunio velikodušnom jakošću, da te borbe koje ti trostruki neprijatelj stalno nameće tebe ne ustraše previše? Od mene bogato blagoslovljeni čovječe (nastavlja Gospodin), ja ću ti pomoći i borim se s tobom protiv Lucifera. A ti hoćeš još u fatalnom beznađu ustrajati kao da se ne možeš dovoljno osloniti na svog nebeskog Oca, svog dobročinitelja, svoga Boga? Hebrejski je narod morao uistinu hoditi dalekim putem da bi napokon stigao u obećanu zemlju; jesu li mu možda nedostajala prikladna sredstva za taj pothvat? Zar nisu pobijedili neprijatelje, zar nisu neprestano iskusili predivnu pomoć? Zar nemaš ti čovječe već mistični stup oblaka i vatre, koja Lucifera baca na pod i tebe u mraku ovoga svijeta osvjetljava, mislim na Raspetog? Zar nemaš nebesku manu, kruha anđela, sakrament ljubavi koji ti daruje snagu, da suzbiješ i pobijediš đavolsko zavaravanje? Zar nemaš tajnovite pozaune iz Jerihona, koje su taj grešni grad sravnile sa zemljom? Time želim reći: Zar nemaš sva sredstva, koje ti vjera stavlja na raposlaganje da bi taj zid srušio kao i zapreke koje demon podiže na put, koji vodi do spasa?

Sveti Franjo Saleški kaže: „Kušnje bilo koje vrste, zbunjuju nas zato što previše mislimo na njih i previše ih se bojimo. Zato što mi posvećujemo previše pozornosti najmanjoj misli, koja se našim dobrim nakanama suprotstavlja, stječemo jako brzo dojam da je sve gotovo. Dopustimo vjetru neka piri i nemojmo misliti kako je zveckanje sabljom već ratna buka.“ „Odluka (Saleški), ni s jednim grijehom se ne složiti, pa ni sa najmanjim, daje nam sigurnost da budemo u Božjoj milosti…; i sa sigurnošću smijemo prihvatiti da sve te uznemirujuće misli ne dolaze od Boga, koji je knez mira.“ Kratko i jasno: ta zbunjenost i odvratnost koju paklena došaptavanja izazivaju nisu ništa drugo doli posljedica milosti, koja je u našim srcima djelotvorna i kojoj se mi sa poslušnošću prilagođavamo.

Čujmo što nam veliki učitelj duhovnosti, p. Granata, kaže: „Sotona će Vam stavljati u srce perverzne i odvratne misli. Ne obazirite se na to, odmah zatvorite oči duha i nemojte ih gledati. Lakše je čovjeku pobijediti kad ih prezire nego kad se njima izloži. Ne dajte mjesta zlu koje vas uznemiruje.“ Franjo Saleški dodaje: „Ne priliči Vam diskutirati sa sotonom da bi ga se tako ušutkalo kako bi Vas pustio na miru. Ne upuštajte se u to da krenete suzbijati kušnje sa sukobima i raspravama, nego okrenite se srcem Isusu. Sve je u redu kad neprijatelj na vrata udara i lupa jer to je dokaz da ne dobiva ono što traži… Dokle god se kušnja ne dopada, ne treba se ničega bojati, jer ona se ne dopada zato što nije poželjna.“ Svatko se treba prema demonu tako ponašati kao prema luđaku kome se ne poklanja niti malo pažnje. On je kao lovački pas koji olajava ali ne može ubiti, osim ako se tko preda u njegove ruke. Sveti Jeronim na ovaj način komentira riječi koje je demon Isusu govorio kad je stajao s njim na rubu hrama i kad ga je kušao prozivajući ga da se odatle baci u provaliju govoreći: „Baci se dolje“: Ovo je glas sotone, on želi da se svi strovale i padnu. On nas može tlačiti ali ne i razrušiti ukoliko mi to ne želimo. Gledajte dakle, primjećuje sv. Bernard, koliko je slab naš neprijatelj koji može pobijediti samo onoga koji se dadne pobijediti.

Nije li dakle zbunjenost duha, bojati se neizmjerno paklenih napada? I kad se volja odlučila ljubiti Boga i u njega se uzdati, zar čovjek ne može tada s pravom reći kao Pavao: Što me može odijeliti od ljubavi Kristove itd.? I ah, velika nagrada, koja u nebu na nas čeka, kad postignemo konačnu pobjedu nad prostom kušnjom: Sretan čovjek, koji kušnjama odoli, jer kad se dokaže, zadobit će krunu života.

Mi ćemo tek tada shvatiti velika dobročinstva kad se u vatrenoj peći nevolje iskušamo i nećemo manje cijeniti trenutke našega života u kojima smo se silno borili. Hrabro dakle, oponašajmo Davidovu odlučnost spram diva; odbijmo i mi oklopno željezo, to znači: Ne dajmo se zbog velikog straha od Lucifera vezati. Naoružajmo se jedino sa nekoliko kamenja – to su kreposti, koje se suprotstavljaju vražjim iskušenjima. Koristimo ih sa neustrašivošću duha i tako ćemo jednog dana zadobiti u raju taj željno čekani mir. Amen.

Ostajem

Vaš odani sluga
G. C. del Bufalo, Apo. mis.

Pismo br. 3503

24. kolovoza 1837.
O. Orazio Bracaglia
Rimini

Živjela Krv Isusa Krista

Vrlo cijenjeni oče Orazio.

  1. Pobrinut će te se odmah s obzirom na šest scudi [talijanski novac]. Čekat ću ih od Cardilla. Bit će mu teško naći slobodno mjesto za Nepu, ali samo do Fuligno. Odatle do Spoleta, onda do Terni, i na kraju do njegovog mjesta. Trebao bi imati sve svoje radove složene u redu. Potakni ga da bude brz i štedljiv.
  2. Vidjet ću u vezi Palmieria.
  3. Već sam ti rekao da nitko ne ide u Cesenau. Misija je otkazana.
  4. Zahvalan sam Bogu za vaš oporavak.
  5. Recite nećakinji za – sada pokojnog – vrlo dragog oca Paola Veneruccia da napravi 12 krila za braću, naime, s tipom koji joj je poznat. Neka me obavijesti u vezi troškova koje ću odmah platiti. U međuvremenu, neću koristiti onih šest koje imate, jer je bolje, u svakom slučaju, da ih Cardillo donese. Ako ih možete pripaziti dok ne vidimo što će nas pitati u vezi krila, (onda ih pripazite). Vi se sami regulirajte.
  6. Izričito sam svakom bratu zabranio da ide u drugu kuću bez moga znanja. To isto vrijedi i za misionare i, kada bude prilike, obznani ovo svima. Svatko neka ostane na svome mjestu. Ovo me je naučilo iskustvo.
  7. Ovdje je potreban jedan sakristan; jedan ne može biti pošteđen.
  8. Za klerika je protiv pravila ići kod časnih sestara s Mosconijem. Priskrbljujemo li mi vanjskima odmor? Časne sestre će reći da je njihova posluga dovoljna. Ponavljam, ne volim ovu ideju, ustvari, zabranjujem ovakvu proceduru. Razumiješ me; pisao sam i Mosconiju.
  9. Uskoro ćeš dobit neke zalihe iz kolekcije i zato dajemo hvalu Bogu.
  10. Misionar koji će doći, u dogledno vrijeme, biti će Brandimarte Mosconi, koji će biti predsjednik; Brandimarte će biti poglavar i prefekt crkve; a ti voditelj vježbi i ekonom. Javi mi jeli ovakvo uređenje zadovoljavajuće prije nego odem s tim dalje. Brandimarteova soba neka bude jedna od boljih u velikoj grani, gledajući u vrt.
  11. Sjeti se, ja te imam kod sebe kako pomoćnika i zato te čuvam u blizini svoga srca. Spali moja pisma.
  12. Klerika kojeg predlažeš da me izabere (lectum). Sakristije su za naše starije članove. Ako je osoba bila dobra, dobro se ponašala, onda se stvar treba drugačije gledati. Camillo iz Cesene je na probnom roku i to samo zbog mnogih molitava oca Vitalea Corbuccia kojem je zavod toliko naklonjen.
  13. S nadom da te neće uznemiriti, u drugom ću pismu napisati što sam dosudio da se donese pred tobom.
  14. Pisao sam ocu Mosconi (s dužnim poštovanjem) da se ispovijed ženâ treba obavljati na vratima crkve i u obližnjoj kapelici Pious Union [Pobožne Unije]. Dodajem, za vašu informaciju, da u prikladno vrijeme, govoreći u činjenicama, zatvorite crkvu, da vi, uz pomoć stolara, čuvajući dobar red, maknete dvije ispovjedaonice pokraj male sobe koje gledaju prema propovjedaonici. Neka budu postavljene simetrično u područje kora za slušanje ispovjedi muškaraca, a partikularno za djecu. Neka u maloj sobi ostane relikvija Žalosne Gospe i stolice koje su tu za potrebe crkve. Rečeno mi je da mala soba u ljeto bude prevruća, a u jesen mračna – i to je to.
  15. Nemoj propustiti u ispovjedi uzeti svoj red; sa ženama se oprezno rukujte; informirajte Palmieria o tome, iako on zbog toga otiđe.
  16. Budući da ima onih za ređenje, već sam napisao da Proceduru treba obaviti otac Mosconi.
  17. Jesam li što zaboravio? Molite za mene.  Ja sam idt.

G.C.

Kao i do sada, potvrđujemo novosti o Provinciji;  ali u Rimu imamo koleru.

Molim molitvu….

Pismo sv. Gašpara iz 1830. godine

Sv. Gašpar del Bufalo piše (Pismo 2079):

3. listopada 1830.
Kandidatu Orazio Bracaglia
Benevento

Živjela Predragocjena Krv Isusa Krista!

Predragi moj u Gospodinu,

već duže vrijeme nisam primio pismo od Vas i mislio sam da ste izabrali drugog vođu, koji vašoj duši daje ono dobro što ga ja radi moje ograničenosti ne uspijem dati. No, sad vidim da želite nastaviti dalje kao i prije i osjećam Vaše duhovno rasterećenje kojim ste mi se obratili u svojem posljednjem pismu.

Što se dakle tiče poziva, tri opaske. Prva je u tome da je to kod Vas toliko jasno kao što ništa drugi nije. Sjetite se na koji Vas je Bog divan način vodio k nama. U Ustanovi naučili ste život klerika, studiranjem te osposobljavanje koje odgovara službi. Prema tome, dužnost, zahvalnost i sm crkveni odgoj traže primjerenost. Druga opaska je u tome da, ako se vratite kući, bojim se da ćete nazadovati umjesto da težite za većom Božjom slavom. Duša koja se kreposnom požrtvovnošću riješila rodbine, domovine itd., a zatim se vrati svojoj domovini i na zadovoljstvo svoje rodbine, popustit će u savršenosti. Ali ovo Vama govoreći ne želim optužiti one koji su nas napustili. Ne želim to komentirati: sve njih poštujem. U ovom pismu trebam misliti jedino na Vas. Drugačija je situacija onoga koji je položio svečane zavjete; no Bog to ne zahtijeva od sviju; u vrtu ima različitih cvjetova; isto tako je sa zvanjima.

Treća opaska je u tome da, dok su svijetu nužno potrebno radnici, izgubiti vodstvo koje Vam Bog pruži bilo bi strašno… Ne trebamo se čuditi da Vas đavao iskuša; naprotiv, znak je činjenice da neprijatelj bijesni protiv onoga koji se posvećuje Gospodinu. Ali pobijedili su zmaja radi Jaganjčeve Krvi. Pouzdajte se čvrsto u Božansku Krv i nemojte se bojati.

O drugoj točci – evo sredstava: duboka poniznost. Na svaki napad jedan čin poniznosti. Probajte ovo; i otkrit ćete ljubazno Božje vodstvo. Đavao me živcira i reći ću: “Gospodine, gledaj moju bijedu… Gospodine, daj mi svetu poniznost… O, Gospodine, kakav sam ponor bijede”. Pater Segneri [pučki misionar i duhovni pisac, 1624.-1694.] često je puta upotrebljavao ove riječi: “Ponor bijede traži ponor milosrđa”. Uostalom, uz to veliko pouzdanje u Boga: “Što ražalosti moju dušu?”.Sve uobičajenom opreznošću; ali vaše maštanje neka ne bude previše bujno, kako se ne bi obistinilo ono “Drhtali su od straha gdje nije bilo razloga za strah”. Nalazimo li se možda sami u borbi? Isus je s nama; i zajedno s Isusom možemo sve: “Sve mogu u onome koji me jača” (Fil 4, 13). Moleći od najblažeg Boga svaki blagoslov ostajem

Suo Um. Dev. Obl. Ser.
G.C. del Bufalo
Mis. Ap.

(Vaš najponizniji poštovanjem zaduženi Sluga
Gaspare Canonico del Bufalo
Apostolski misionar)

Na putovanju: San Felice, 3. listopada 1830.

Odgovorite “Roma”.

Pismo br. 1740

Sv. Gašpar del Bufalo piše:

7. svibnja 1828.
Kandidatu Orazio Bracaglia
Sermoneta

Živjela Predragocjena Isusova Krv

Predragi moj u Isusu Kristu

Radošču opet vidim Vaše pisamce, sa željom da ću Vas uskoro opet osobno vidjeti. Osobi o kojoj mi pišete pojedinosti recite sljedeće, i ako je potrebno neka moli gospodina Merlinija za njegovo cijenjeno objašnjenje.

1. Kad nam se čini da sve činimo jedino za Boga, tad se pojavljuje spasonosan strah, koji od nas traži da često puta stvarno obnovimo naše prave namjere u Gospodina. Na ovo cilja Gospodinovo djelovanje. A tko je u strahu, taj želi zaslužiti zasluge za nebo. Neka stekne običaj da često puta ovako govori: “Činim ovu radnju, ali što će koristiti, ako nije za Boga?”; i neka također često puta ponavlja: “Hrana je moja da činim volju oca moga” (usp. Iv 4, 34).

2. Sa mislima oholosti obračunavamo se na isti način kao s muhama u ljeti. Ove uznemiruju duh, ali radi milosti Božje ne mogu ga pobijediti. Misli takve vrste upućuju nas na protivne čine poniznosti, te umnažajući na taj način ove čine, usvaja se običaj činiti dobro. Ispitivanje u podne, koje predviđa Pravilo, neka zasad uvijek obavi pomoću dotične izreke o poniznosti. Neka se prostre pred Bogom i govori: “Tko sam ja, o Gospodine, i tko si Ti!” – i tako vrijedi: “Blago čovjeku koji trpi napast” (usp. Jak 5,11). Sve što ožalosti dušu pomaže da sudjeluje u nutarnjem trpljenu Isusa Krista.

3. Neka slijepim pouzdanjem, bez oklijevanja, i djetinjastim duhom odlazi poglavaru te govori: “Ako se ne varam, čini mi se da je ova stvar takva. Možda se dogodila zbog nemarnosti”. Ovo je pravilo kako se to može reći u ljubavi, a zatim neka govori sebi: “Gospodine, pomoću tvoje milosti pojavit ću se. Pomozi mi, Gospodine, nemoj me napustiti itd.”

4. Otpor protiv dobra pomaže da se ono čini s većom zaslugom. Kormilar koji upravlja brodom kroz protivni vjetar ima veću zaslugu. Vi mene razumijete. Lijenost se pobješuje radom, ili kao bolesnik koji uzima hranu, a da je ne uživa itd.

5. Kod vrijeđanja riječima neka se govori u sebi: “Sve je dobro za raj”.Neka u svetoj ravnodušnosti ne razotkrije svoju nutrinu i neka se raduje trpljenju iz ljubavi prema Bogu, i neka dobro čini onomu koji mu je govorio uvredljive riječi. Sve ostalo sam razumio. Isus neka Vas blagoslovi, a ja ostajem

Vaš najodaniji sluga u Kristu
[bez potpisa]

Misijska kuća, Rimini, 7. svibnja 1828.

Pismo br. 1618

Sv. Gašpar del Bufalo piše:

16. travnja 1827.
Kandidatu Orazio Bracaglia
Sonnino

Blagoslovljena Krv Kristova!

Dragi moj u Isusu Kristu,

S radošću opet čitam pismo od tebe i želim ti ovako odgovoriti:

1. Nikada neću zanemariti molitvu za tebe, a sada imam još posebnu obavezu ovo obećanje održati. Molim te, pomoli se i ti za mene, ne sumnjam da ćeš to i učiniti.

2. Drago mi je što su ti pravila molitve poznata, nemoj ih zanemariti. Steći ćeš iskustvo da će ti uz Božju pomoć sve više postati navikom. Duhovno vodstvo je uglavnom u tome da pomaže prepoznati djelovanje Božje milosti u duši i – nakon savjetovanja s duhovnikom – shvaćati što Bog od nas očekuje. Govori zato često puta: “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša”. To je lijepa strelovita molitva, usvoji je uz ovu drugu: “Nauči me vršiti volju tvoju jer ti si Bog moj”. Nemoj klonuti kada ti za vrijeme molitve duh odšeta od jedne do druge stvarnosti. Sluga želi razgovarati sa svojim gospodarom, a gospodar ga upućuje sad na jednu, sad na drugu stvar, a sluga sluša mirno i pažljivo. Gospodar je tada zadovoljan i raduje se kreposti sluge. Primijeni to na samog sebe. Sotona bi htio ometati Božje djelovanje bojažljivošću, no ti je pobjeđuj. “Čekaj Gospodina, djeluj odlučno i budi ustrajan”.

3. Nemoj se brinuti oko životne ispovjedi. Čekaj dok ne dođe don Beniamino i kod njega je obavi. Slijedi njega kao što je Samuel slijedio Elija.

4. U vezi sv. Pričesti slušaj don Beniamina. Kako je lijepo primiti Isusa! Ukoliko ne osjetiš čežnju, barem obnovi želju za Njim. U međuvremenu prikazuj Isusu svoje želje. Gospodin uslišava vapaj siromašnih. Što se tiče škole, vidjet ću što će biti moguće. Moli se za me!

Njegov odani sluga u Kristu

Frosinone, 16. travanja 1827.

Pismo sv. Gašpara, veljača 1813. godine

Sv. Gašpar del Bufalo piše (Pismo 51):

Veljača – Travanj 1813.
Grofici: Lucrezia Ginnasi
Imola

Milost i ljubav našega Gospodina Isusa Krista neka su uvijek s nama. Amen.

Poštovana gospođo Grofice,

Bog vodi ljude u ovom životu raznovrsnim putovima kako bi ih osposobio primiti one pomoći koje će ih dovesti u život ispunjen duhom. U to spadaju one kreposti koje su najviše prisutne u ljudima dobre volje i koje želim objasniti u ovom pismu. Pri tom ću Vam prikazati mišljenje svetaca koji nam uvelike pomažu, ako želimo koristiti čudesnu božansku providnost, koja je nama bijednim stvorenjima dodijeljena.

Pravednici se – veli Sveto pismo – kao zlato iskušavaju u vatri: Gospodin će svoje izabranike iskušati kao zlato u vatrenoj peći. Ne dajmo se dakle obeshrabriti ako se Gospodinu svidi (u kratkom vijeku našega života) od nas tražiti razna iskušenja naših kreposti. To se događa kako bismo dobili priliku da skupimo nove zasluge za blaženu rajsku domovinu… Vrijednost vojnika pokazuje se u vještini izazova; čvrstoća biljke pokazuje se kada prkosi vremenskim nepogodama; kvaliteta metala pokazuje se pod opetovanim udarcima čekića. Hrabro dakle: naš ljubazni otac jedino hoće da mi rastemo u evanđeoskoj savršenosti, u odricanju od svega stvorenoga i u totalnoj predanosti njegovoj svetoj volji. O, koju ćemo utjehu iskusiti poslije svršetka svoga života, sam Isus će nam otrti suze, koje smo prolili noseći svoj sveti križ i odolijevajući svojoj ljudskoj naravi, koja izbjegava trpljenje!… Koja li će radost ispuniti naša srca! Kakvo li će nas zadovoljstvo iznenaditi! Nedorečeno smo, već sada započeli razmišljati o stanju duše u razdoblju suhoće i unutarnjih borbi. Upravo su to stanja u kojima se radi o kršćanskom trpljenju i o unutarnjem učvršćivanju, kako ćemo sad vidjeti.

Sv. Terezija piše: “Gospodin kuša one koji ga ljube suhoćom i napastima. I ako suhoća traje cijeli život, neka čovjek ne prestaje moliti: doći će vrijeme kada će za sve primiti dobru nagradu”.

Sv. majka Ivana de Chantal bila je mučena kroz 41 godinu užasnim unutarnjim trpljenjem, napastima i strahom, da je izgubila Božju milost i da je od njega napuštena. Franjo de la Salle joj je pisao ovako: “Trebate služiti svome Spasitelju jedino ljubavlju volje, bez ikakve utjehe sa svom tom silnom tugom i sa svim tim strahom”. I ova je svetica pisala da joj je srce bilo kao kod nijema glazbenika, koji je doduše izvrstan pjevač, ali da pri tom ne nalazi nikakvu radost.

Sv. Ivan od Križa pisao je napuštenom čovjeku kako bi ga utješio: “Nikada se niste našli u boljem stanju nego sada, jer nikada niste bili toliko poniženi i oslobođeni od svijeta, nikada niste toliko jasno prepoznali svoju opakost kao sada, i nikada niste bili toliko oslobođeni od samoga sebe i toliko udaljeni od toga da tražite sama sebe”. Nije li istina da se čovjek u takvom stanju mnogo iskrenije obraća Bogu, da postaje ponizniji, sebe bolje upozna te shvaća koliko mu je potreban Bog, koliko treba vježbati strpljivost, poučljivost i poslušnost prema volji Svevišnjega? Nije li istina da vježbanje svih tih vrlina ponuka Božje srce na velikodušno davanje svojih darova, jača našu vjernost njemu, daje nam porast u svetosti za više činove odanosti koji se suprotstavljaju nutarnjim napadima koje trpimo? Nije li istina da se sa većim zaslugama povezuje veća slava, sa većim trpljenjem veća radost, sa većim iskušenjima veća nagrada? O, koju li nam veliku sreću donosi suhoća duha!

I koliko više Bog cijeni takav kršćanski život upravo u ovo vrijeme – odatle trenuci utjehe i duhovne radosti! Ukoliko je čovjek više uronjen u milost, to će mu biti lakše ostati vjeran Bogu. A bit će još veći pobjednik kada ostaje nepokolebljiv u volji Božjoj i u krepostima dok je izložen bezbrojnim napadima! Kada kormilar plovi svojim brodom po mirnom moru do željene luke, on je hvalevrijedan jer nije pogriješio. No kada kroz burno more doplovi do cilja, kakvu treba pohvalu i nagradu primiti jer je izvanrednim zalaganjem izvršio svoj zadatak kormilara! Svatko shvaća značenje ove usporedbe. Bog se raduje voljenim ljudima, koji se u duhovnoj oluji hvataju izvanrednih sredstava te ih upisuje kao nove zasluge u knjigu života za vječno blaženstvo.

Kako je čudesan Bog u svom djelovanju, koje usmjerava jedino na svoju veću slavu i na veću korist svojih vjernika: Sve vodi snagom i blagošću. Sv. je Alojzije Gonzaga rekao: “Biti među izabranicima Božjim, nema sigurnijeg znaka od straha Božjeg, koji se zapravo očituje postojanošću u mukama i u očaju ovog svijeta”. “Ljubav prema Bogu” – veli sv. Ivan od Križa – “nije u veličanstvenim osjećajima nego u goloj volji i u savršenoj strpljivosti, kako bismo se svidjeli najuzvišenijem dobru.” Sv. Tereza je običavala govoriti: “Ljubav prema Bogu nije u suzama, okusu i nježnoj pobožnosti, nego u službi Božjoj u pravednosti i istini te u poniznom i hrabrom trpljenju za Boga”. Konačno još sv. Marija Magdalena de Pazzi: nazvala je one osobe koje su doživjele utjehu u Gospodinu “djeca u duhu” i veli, da je istinska vrlina i istinska savršenost u poteškoćama, u trudu i u trpljenju.

Primjer svetaca nam ovo potvrđuje i uz njih učimo u svim borbama stalno ostati u ravnodušnosti duha i u potpunom pouzdanju u Gospodina. Ovdje nam pomaže duhovno ulaziti u Getsemanski vrt kako bismo ojačali, sjećajući se Isusova duhovnog trpljenja iz ljubavi za nas i zahvaljujući mu za mogućnost da ga možemo još prisnije slijediti u trpljenju njegove borbe.

Takva su iskušenja uostalom općenito pridržana duhovno zrelijim osobama. Niti smijemo postati malodušni jer nas Isus puno voli, niti će on dopuštati da budemo kušani preko naših snaga – nasuprot, porast ćemo u krepostima i u savršenosti te ćemo postići veću slavu u nebu: Kroz kušnje, on nas uči da rastemo. Istina, ovo su trnovi, no oni čuvaju mistične ruže. Ustvari je to gorki napitak, koji nas oslobađa od svakoga raspoloženja koje bi moglo ugroziti naš duhovni život, i on u nama čuva nepovjerenje prema nama samima, jača povjerenje u dobrotu Božju koji je naše posvećenje. Nakon jedne takve duhovne zime slijedi bujno rascvjetano proljeće, nakon takve mistične noći slijedi najljepši i najvedriji dan, nakon takvog duhovnog nevremena dolazi utješni mir. U bilo kakvoj situaciji treba uvijek ostati u skladu s najuzvišenijom voljom i povjeriti se Gospodinu, koji nam daruje nepokolebivu vjernost njemu. Amen.

Htio bih još o drugim stvarima govoriti, ali ograničeno vrijeme to ne dopušta. Ono što sam obećao na početku ovog pisma nastavit ćemo u drugom.

Ostajem uvijek

Vaš odani sluga