Blagoslovljena Krv Kristova!
Više inforamcija možete pronaći na plakatu, a također i u kalendaru na našoj internet-stranici.
Osvrt s noćnog bdijenja u Ludbregu (2018.)
“Krv Kristova – utjeha otkupljenih”
22. noćno bdjenje ZKK
u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove
u Ludbregu (23./24. lipnja 2018.)
Noćno bdjenje članova ZKK i simpatizera održano je sa subote na nedjelju (23./24. lipnja o. g.) u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. Ova bliža duhovna priprava za svetkovinu Krvi Kristove (1. srpnja) održava se već tradicionalno zadnji vikend u lipnju, a ove godine Zajednica se sastala u Svetištu Predragocjene Krvi po 22. put.
Bdjenje je počelo u 21 sat pozdravnom riječi i dobrodošlicom koju je prisutnima uputio upravitelj Svetišta u Ludbregu mons. Josip Đurkan, pozdravljajući na osobit način Klanjateljice Krvi Kristove na čelu s č. s. Augustinom Barišić te Misionare Krvi Kristove na čelu s p. Ilijom Grgićem (CPPS) kao i sve članove ZKK koje vode Klanjateljice i Misionari i sve prisutne vjernike koji su se te noći okupili pred relikvijom Predragocjene Krvi.
Uz kratak nagovor i želju da Krv Kristova uistinu bude naša utjeha te da Duh Sveti Utješitelj izvrši svoje djelo u nazočnima te noći, izloženo je Presveto Otajstvo i započelo je euharistijsko klanjanje koje je trajalo do 22:20 sati.
U 22:30 sati formirana je procesija sa svijećama koja je krenula ispred župne crkve u Ludbregu do prošteništa uz molitvu Krunice Krvi Kristove.
Uslijedilo je Euharistijsko slavlje koje je u zavjetnoj kapeli prošteništa započelo točno u ponoć, a koje je predvodio don Ivan Bodrožić uz suslavitelje p. Iliju Grgića i fra Ivana Lukača, župnog vikara Župe sv. Antuna Padovanskog u Kninu.
U poticajnoj i nadahnutoj homiliji don Ivan je podsjetio prisutne na dostojanstvo i srodstvo koje po sakramentima i primanju otajstava Tijela i Krvi otkupljeni imaju. Budući da u nama kola Krv Kristova, mi smo braća Kristova, Očevi sinovi i kćeri, „plemeniti po k/Krvi.“ To plemstvo koje imamo treba njegovati i biti ga svjestan i u svemu se tako ponašati, stremeći svojim životom prema plemenitosti srodstva koje je Bog upisao u nas. Moderno vrijeme prijeti ovu uzvišenost plemenita srodstva „zamijeniti“ i svesti na prizemno, gotovo na životinjsko, tako da čovjeku postaju važniji kućni ljubimci, životinje od Boga Oca koji ga je stvorio i koji čovjeka po krštenju uzdiže u plemenit rod djece Božje. Čovjekovu dostojanstvu nisu mjera niske strasti, slabosti ili nastranosti koje postoje u čovjeku, čovjekovo dostojanstvo mjeri se uzvišenom mjerom spasenja i vječnoga života – po Krvi Jaganjca čista i bez mane.
Svojim pjevanjem ljepoti i radosti Euharistijskog slavlja doprinio je mješoviti župni zbor iz Ludbrega, a zahvala je išla i ZKK iz Ludbrega pod vodstvom Marije Kosec koja već godinama podnosi „svu težinu žege“ i brige oko organizacije bdjenja i okrjepe za hodočasnike.
Nakon sv. Mise, program noćnog bdjenja od dva do pet sati ujutro nastavljen je euharistijskim klanjanjem u župnoj crkvi po tematskim cjelinama: Krv Jedinorođenog Sina Vječnoga Oca (pripremila ZKK iz Splita), Krv Utjelovljene Riječi Božje (pripremila ZKK iz Slavonskog Broda ), Krv novog i vječnog Zavjeta (pripremila ZKK iz Ivanca).
U jutarnjem satu čula se riječ ohrabrenja, nade i utjehe: nije dobro mrmljati, prigovarati niti se bojati za budućnost našeg naroda, sve dok ima ljudi koji su spremni žrtvovati svoj odmor i komociju i na koljenima bdjeti uz Krista i klanjati se Najsvetijem!
Blagoslovom prisutnih Presvetim Oltarskim Sakramentom završilo je 22. noćno bdjenje ZKK pod nazivom Krv Kristova – utjeha otkupljenih.
U tišini i smiraju noći, u čistoći i svježini jutra, u nazočnosti samoga Krista prisutnoga pod Otajstvenim Prilikama Tijela i Krvi, bdjelo je i molilo mnoštvo vjernih, dajući zadovoljštinu za mlakost i nemar tolikih duša, moleći za obraćenje grješnika, za potrebe Crkve, potrebe Lijepe naše, za pomirenje između Boga i čovjeka, između čovjeka i čovjek, pomirenje sa samim sobom, za svoje osobne potrebe kako bismo utažili svoju glad i žeđ za Bogom. I Bog je svoje utješio.
Tekst: Marija Vuković
Slike: Svetište Krvi Kristove, Ludbreg
Velika Gospa – dan osnutka Misionara Krvi Kristove (1815.)
Na današnji dan, 15, kolovoza 1815., osnovana je naša Družba!
Neka za sve naše misionare i cijeli svijet zagovara nebeska Majka,
“Gospa od Misija” ili “Gospa od Predragocjene Krvi” – kako ju je nazvao
naš utemeljitelj sv. Gašpar del Bufalo!
Nekoliko riječi našeg utemeljitelj o Družbi povodom današnje svetkovine u knjižici “Sv. Gašpar del Bufalo, naš svakidašnji suputnik”:
“U misijskim kućama čovjek se na poseban način sjedinjuje s Bogom u molitvi; u te kuće primaju se svećenici, tu se odvija željena obnova klera, kako bi on postao svjetlom svetosti za puk.”
Sv. Gašpar o Gospi:
“Sjetimo se da je Preblažena Djevica akvedukt božanskog milosrđa! Ona je naša posrednica, naša zagovornica te nakon Isusa naša nada i naš uzor.”
“Zajedno sa svojim drugovima povjerio sam naše djelo Preblaženoj Djevici. Ona će ga s neba štititi i u ljubavi blagoslivljati.”
Potpuni oprost za ZKK: Marija, Kraljica Predragocjene Krvi (Pomočnica kršćana)
Danas, kada slavimo spomendan Marije, Pomoćnice kršćana, odnosno naše Majke i Kraljice Predragocjene Krvi, svi članovi Zajednice Krvi Kristove mogu zadobiti milost potpunog oprosta,
uz uobičajene uvjete.
Liturgijsko slavlje Blažene Djevice Marije “Pomoćnice kršćana” ustanovio je 1814. godine papa Pio VII., u teškom vremenu za Crkvu i na završetku svojega progonstva [u vrijeme Napoleonove vladavine].
Sveti Gašpar del Bufalo, koji se također u isto vrijeme vratio u Rim nakon četiri godine progonstva, želio je da “Blažena Djevica Marija, pomoćnica kršćana” bude zaštitnica njegove Družbe. Pod njezinu zaštitu stavio je sav svoj rad i odredio da se za vrijeme misija njezina slika izloži na čašćenje te da se u crkvama Družbe godišnje slavi misa njoj u čast.
I svetoj je Mariji De Mattias ova pobožnost bila draga; o tome se može čitati u Pravilima iz 1838. kao i u brojnim pismima koje je pisala svojim kćerima.
“Blaženu Djevicu u Crkvi se zaziva imenom Pomoćnica, jer se materinskom ljubavlju brine za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu.” (Lumen Gentium, 62)
(Tekst preuzet iz: Liturgija časova i Mise, Vlastita slavlja Družbi Misionara Krvi Kristove i Klanjateljica Krvi Kristove, Zagreb, 2012.)
Predavanja s duhovne obnove u Prozorju, ožujak 2017.
Imate priliku poslušati emisiju naše Zajednice Krvi Kristove s Radio Marije, u kojoj se nalaze predavanja s prve duhovne obnove u Prozorju (ožujak 2017.).
Duhovnu obnovu su vodili naš Generalni moderator p. William Nordenbruk i njegov zamjenik don Emanuele Lupi, misionari Krvi Kristove.
Cijelu emisiju možete poslušati na doljnjem linku:
Gašparov rast i razvoj u duhovnosti Predragocjene Krvi
Koji je utjecaj imao prvi susret Gašpara s pobožnošću Predragocjene Krvi i samim don Francescom Albertinijem, njegovim budućim duhovnikom (8.12.1808., u crkvi sv. Nikole u Okovima, pri ustanovljenju Nadbratovštine Predragocjene Krvi, kada je bio pozvan održati propovijed)?
Dakle, prvi susret za sv. Gašpara sigurno nije bio od velike važnosti za njegovu pobožnost prema Predragocjenoj Krvi, jer njezine dokrinalne istine nisu bile toliko poznate te, pri prvom susretu s njom, teško se može odvojiti od čašćenja Presvetg Križa ili Muke ili Euharistije. Gašpar će se tek kasnije, nakon što upozna svoj poziv kao promicatelja ove pobožnosti, dati na njezino proučavanje – kako nam svjedoči sv. Vinko Pallotti. Također i sluga Božji Ivan Merlini potvrđuje “kako bi uspio u svome pothvatu (propovijedanje o slavi božanske Krvi), jednom mi je rekao, dao se na proučavanje Pisma i crkvenih otaca, kako bi prikupio sve ono što je vidio da je najkorisnije”.
Za sv. Gašpara onaj susret s don Francescom Albertinijem nije bio toliko važan, osim radi određenih dogovora (direktno s Albertinijem ili s nekom drugom osobom u njegovo ime – ne zna se), oko propovijedanja koja je Gašpar imao 1809. i 1810. u istoj crkvi. To se osobito odnosi na vrijeme kada je Albertini izabran za predsjednika Pobožnog udruženja Predragocjene Krvi (buduće Zajednice Krvi Kristove), dakle, kao jedini odgovorni. Osim toga, Gašpar je uvijek bio dosta zaokupljen različitim pastoralnim aktivnostima, koje su mu oduzimale mnogo vremena. Također, već je imao svog duhovnog pratitelja, uvaženog mons. Ivana Marchettia, rektora crkve Del Gesu u Rimu. Zbog čega ostaje bez temelja ona misao da je Albertini i prije odlaska u zarobljeništvo bio Gašparevim duhovnikom1.
Dakle, za sada na Gašpara nema nikakvog posebnog utjecaja ova pobožnost, niti od strane Albertinija, kako i Ivan Merlini u svojem iskazu potvrđuje: “Dobro je napomenuti da Sluga Božji (Gašpar), kako mi je sam rekao, viđajući Albertinija u Rimu, nikad se s njime nije puno družio, nego samo pozdravljao i, ako se dobro sjećam, ponekad razgovarao. I tijekom zarobljeništva upoznao ga je kao odličnog duhovnog pratitelja duša. Odmah se dao pod njegovo vodstvo, od kojeg se nikada nije odvojio”. Uvom istom zaključku arheolog prof. Mariano Armellini dodaje u jednoj svojoj biografiji o Gašparu, koja je na žalost nije izdana: “Gašpar sve do dana svoga odlaska (u zarobljeništvo, 1810.), imao je vrlo rijetke susrete (s Albertinijem)”. Ovi bi iskazi bili, dakle, pogrešni da je Albertini počeo sv. Gašpara duhovno pratiti već prije progonstva i da je na njega, još od 1808., gledao kao pravog suradnika za širenje njemu drage pobožnosti.
Odlazimo nekoliko godina kasnije.
Rujan 1810. – Gašpar kao navjestitelj božanske Krvi
Rim, sa svojim beskrajnim apostolskim potrebama, koje su obuzimale svu Gašparovu aktivnost zbog ljubavi koju je imao u svome revnome srcu, nije mogao biti pravo mjesto za ostvarenje Božjeg plana, po kojem je on trebao postati apostolom Predragocjene Krvi. Stoga ga Bog poziva izvan svoje zemlje, dalje od svojih dragih i izazovnih apostolskih djela, od svoje obitelji. Poziva ga u zemlju mučeništva, u kojoj će se početi buditi poziv koji ima u Crkvi.
Ovo Gašparovo hodočašće započinje s kartom francuske policije, koju je dobio u kući Del Bufala u palači Altieri u Rimu, 12. lipnja 1810. Sljedećeg dana se trebao pokazati u palači Borromeo, pokraj crkve sv. Ignacija Loyolskog, kako bi dao prisegu vjernosti Napoleonu Bonaparteu.
…Nakon što je Napoleon zauzeo Papinsku državu, papa je ekskomunicirao sve odgovorne (10. lipnja 1809.), a Napoleon je dao uhititi papu Pia VII. i poslao ga u zarobljeništvo u Grenoble, pa u Savonu i kasnije u Fontainebleau.
Vijest o ovom užasnom događaju uplašila je puk u Rimu. Uz ovo zlostavljanje traži si i prisezanje vjernosti osnovanom autoritetu, tj. vladaru (imperatoru). To su trebali prisegnuti kardinali, biskupi, prelati i kler koji je imao neke časti, kao na primjer, župnici i kanonici. Ili vjernost novom vladaru ili deportacija (progonstvo). Papa Pio VII. je već s dvijema uputama (22. svibnja i 30. kolovoza 1808.) proglasio tu zakletvu nezakonitom, iako su teolozi i pravnici tvrdili suprotno i smatrali ju zakonitom. Gašpar je vlastitom rukom točno prepisao ove Papine upute, a kopije se čuvaju među njegovim spisima.
Dakle, 12. lipnja 1810., u kuću Del Bufala došao je nalog za prisegu i za svećenika Gašpara, kanonika sv. Marka. Idućeg dana, zajedno s ocem, zaputio se prema palači Borromeo i tamo izrekao negativan odgovor: “Ne mogu, ne smijem, neću…” – kako je rekao i papa Pio VII. pred generalom Radetom. Odmah je poslan u izgnanstvo u Piacenzu.
Prvih dana mjeseca srpnja putuje prema tom gradu zajedno s don Albertinijem i drugom dvojicom kanonika crkve sv. Marka: Franjo Gambini i Bernardino Filippo Marchetti (a Marchetti je na žalost, u Bologni, nakon 2 godine progonstva, ipak dao prisegu Napoleonu te se stoga vratio u Rim).
Ove dvije duše počinju se polako spajati. Gašpar se treba dosta mučiti kada se kao početnik susreće s pobožnošću Predragocjene Krvi i neodoljivo započinje prihvaćati njezin utjecaj.
Nadalje, Albertini ovo vrijeme progonstva koristi također kako bi proširio svoju dragu pobožnost koristeći opata Consalva Petraia da ponovno tiska i proširi krunicu Predragocjene Krvi, a mons. Emidio Gentilucci uvjerava nas kako je i Gašpar u tome sudjelovao: “U vremenu kada su se na putu za Piacenzu zaustavili u Firenzi, trudili su se ondje proširiti pobožnost… na čast Predragocjene Isusove Krvi, i dobro su uspjevali”.
Isto tako, i u Piacenzi nije mogao a da ne vidi revnost koju je imao Albertini pri širenju ove pobožnosti i njegove krunice, koja je uz njegov trud prevedena na pet stranih jezika.
No, za sv. Gašpara nije došao čas da sazna volju Božju za njega. Saznat će ju na bolesničkom krevetu. Naime, zrak mjesta Piacenza ili Dispiacenza, kako ju sam u jednom svom pismu naziva, doveo ga je skoro do smrti. Čak i doktori nisu znali što mu je, a Albertini mu je udijelio sakrament Bolesničkog pomazanja. Pri primanju pomoći, pun teških bolova mijenjao je izgled svoga lica, bore na licu postajale su mu kao kod starca. Pisao je, 28. kolovoza 1810., don Gaetanu Bonanniu2 i tražio da se moli sv. Franji Ksaverskom za njegovo zdravlje, kome se još od malena često utjecao.
Albertini prati svaki dah ovog umirućeg: sve promatra. U jednom trenutku, ne samo zato da ga utješi, nego zbog neke sile koja ga potiče, sa sigurnošću ga počne uvjeravati da će ozdraviti. Zbog čega ovakva brza promjena?
Zapamtio je neke od proročkih riječi koje mu je rekla, već spomenuta, službenica Božja s. Marija Agneza od Utjelovljene Riječi:
U tjeskobama Crkve upoznat će te mladog svećenika, revnog za slavu Božju, i s njime će te, tijekom muka i tlačenja neprijatelja, ostvariti duhovno prijateljstvo i bit će te mu duhovnikom. Ono što će ga razlikovati od drugih je pobožnost prema sv. Franji Ksaverskom. Izabrat će ga se kao apostolskog misionara te nova Družba misionara svećenika, pod naslovom božanske Krvi, bit će od njega utemeljena: radi moralne reforme, spasenja duša, promjene načina života dijec. svećenika, radi buđenja naroda iz ravnodušnosti i nevjere, pozivajući sve na ljubav prema Križu. Bit će osnivaćem jednog Instituta sestara, ali koji ipak neće voditi. Na koncu će biti trublja božanske Krvi, onaj koji će udarati po grešnicima i sektašima u teškim trenucima kršćanstva.
Sve ove riječi, ljubormo čuvane u srcu, Albertini je također povjerio Gašparu, kako bi mu objasnio svoj čvrsti stav za njegovo ozdravljenja, koje će se stvarno dogoditi.
Proročanstvo službenice Božje, koje je najvjerojatnije primila tijekom uobičajenih ekstaza poslije sv. Pričesti, bilo je jasno: onaj mladi svećenik bit će imenovan apostolskim misionarom, Utemeljiteljem dviju Družbi s naslovom božanske Krvi, kako bi “sve pozvao na ljubav prema Križu”, te će biti apostol Isusove Krvi.
Što je zaista mislio duhovni pratitelj s. Marije Agneze? Je li u to vjerovao i na koji način?
Albertini je bio duboko uvjeren o istinitosti ovog proroštva, prije svega zbog svetosti te osobe od koje ju je dobio. Ova pobožna paolotta – svjetovnim imenom Barbara Schiavi – još od malena se posvetila molitvenom i pokorničkom životu, “u onim skromnim razgovorima izlaze na vidjelo njezine najveće vrline. Bog ju je obdario najljepšim darovima, kao što su čudesa, proroštva, dar savjeta, čitanja srdaca… Poznate osobe, kako crkveni ljudi tako i vjernici laici, dolazili su da se s njom posavjetuju. Uživala je ugled i poštovanje”3 od sv. Vinka Strambia, biskup pasionista, Josipa Marija Pignatellia, isusovca, i dostojne časti Clotilde iz Savoje. “Nakon dugo vremena bolesti, umrla je na dan kako je sama prorekla, 15. ožujka 1810.”, koji mjesec prije nego su Albertini i Gašpar otišli u izgnanstvo.
Utjecaj ove svete redovnice na dušu Albertinija nije bio malen, pošto se, kako znamo, dao na promicanje pobožnost Predragocjene Krvi upravo zato jer ju je čuo govoriti o tome.
Nadalje, nakon posta i molitve, napisao je krunicu Predragocjene Krvi i kada je završio “htio ju je odnijeti s. Mariji Agnezi… s nakanom da se malo popravi. Čim je ova pobožna redovnica vidjela svoga ispovjednika, a nije joj ni govorio o tome tekstu, niti joj ga je pokazao, vrlo zadovoljno mu je rekla: ‘Imate krunicu Predragocjene Krvi! Ništa nemojte mijenjati. Ostavite ju onako kako vas je Gospodin nadahnuo!'”. Albertiniji je poslušao ovaj savjet i ništa nije mijenjao.
Radi ovih i drugih motiva, poznatih samo ovom svetom kanoniku zbog posebne službe prema s. Mariji Agnezi, treba zaključiti kako je ono proroštvo, i prije nego što se ostvarilo, Albertini prihvatio kao pravu poruku Božju. Upravo zato ga vidimo kako je odmah krenuo na posao, i za vrijeme progonstva, kako bi uz pomoć grofice Katarine Bentivoglio Orsi (1765-1826) ostvario plan s osnivanjem Instituta “Kćeri Predragocjene Krvi”. Upravo zbog toga, kada je Gašpar nakon progonstva htio unići u Družbu Isusovu, koja je nedavno ponovno uspostavljena, Albertini mu nije dao da učini ni jedan korak. Uvjeravao ga je da u tome neće uspjeti, kako je kasnije zaista i bilo.
____________________________________
1Ovako je izjavio jedino don Pietro De Victoriis u svojoj knjizi “Albertinijeve uspomene”, biografija, koju je vlastitom rukom napisao sam Albertini. Nikada nije bila izdana i nije dovoljno sigurna, pošto, između i drugih nedostataka, ništa ne govori o Gašparovom propovijedanju na dan osnivanja Nadbratovštine Predragocjene Krvi.
2Don Gaetano Bonanni, svećenik, rođen u Rimu 16. lipnja 1766. Zaređen za svećenika 18. prosinca 1790. Od 1800., zajedno s drugim svećenicima, dao se na rad u pučkim misijama u raznim dijelovima Papinske države i Napuljskog kraljevstva. Zajedno s Gašparom otvorio je, 23 listopada 1808., Noćni oratorij u S. Maria in Vincis te zajedno s drugim svećenicima, 17. lipnja 1813., na svetkovinu Tijela Kristova, ustanovio je Udruženje evanđeoskih radnika radi pučkih misija. Dok se Gašpar njima pridružio 14. siječnja 1814. Nakon povratka iz progonstva, Gašpar je pomogao pri razvitku ovog Udruženja u pravu Družbu zajedničkog života, u duhovnosti Predragocjene Krvi. Bonnani je otišiao za Gašparom, 1815. godine, i utemeljio prvu kuću buduće Družbe u San Felice (Giano dell’Umbria) u kojoj je bio poglavar. Zajedno s drugim misionarima prošao je čitavim onim krajem i propovijedao pučke misije. Kasnije je izabran za biskupa Norcie, od pape Pia VII., 5. veljače 1821., a 8. srpnja je posvećen za biskupa, u Rimu u crkvi sv. Nikole u Okovima. Umro je u Norci, 17. kolovoza 1848., ostavljajući među ljudima glas svetosti.
3Nekoliko riječi o njezinom životu, iz: “Napisana uspomena na pergameni unutar ladice, gdje se nalazio zatvoreni lijes službenice Božje s. Marije Agneze od Utjelovljene Riječi, monahinje smještene u Rimu u samostanu Paolotta”. “Ovdje leži s. Marija Agneza od Utjelovljene Riječi, rođene u Coresi od Karla Schiavia i Orsole Massarelli, 24. lipnja 1757. Došla je k Malenim sestrama sv. Franje Paolskog (s. Francesco di Paola) u Rim, u samostan sv. Joakima te je doživotne zavjete položila 7. travnja 1782. Bila je živi primjer svih kreposti svojim sestrama te je stoga rastao njezin ugled i naklonost mnogih osoba: privatnih, plemićkih i suvremenih. Djelovala je nevjerojatno dobro, s velikom strpljivošću brisala je nesloge, neprijateljstva i svađe, a cvjetale su sloga i istinska ljubav. Samu sebe je prezrela i zbog velike ljubavi prema bližnjemu bila je svima sve, savjetom, primjerom i velikim djelima milostinje pomoću nje učinjene. Ispunjena ljubavlju prema Bogu, nastojala je promicati i širiti njegovu slavu. Uvijek je častila Blaženu Djevicu Mariju, a druge je uvijek poticala na istu taku ljubav i pobožnost. Točno je obdržavala sva tri zavjeta (siromaštvo, čistoća i poslušnost) te također i sva pravila. Tešle patnje uvijek je podnosila s jednakim raspoloženjem duha, a posebno pri kraju svoga života, skoro dvije godine, s neosvojenom strpljivišću podnosila je poteškoće s govorom koji ju je zadesio zbog apopleksije (moždani udar?). Živjela je svega 52 godine, osam mjeseci i devetnaest dana”. Ova napisana Uspomena svjedoči o visokom stupnju svetosti s. Marije Agneze, od strane njezinih redovničkih sestara.
Emisija Zajednice Krvi Kristove: sv. Marija De Mattias
Poslušajte emisiju Zajednice Krvi Kristove na Radio Mariji o sv. Mariji De Mattias.
150. godišnjica smrti sv. Marije De Mattias – velike žene svoga vremena!
Danas sestre Klanjateljice Krvi Kristove slave 150. godišnjicu smrti sv. Marije De Mattias!
Nekoliko rečenica iz njezinih pisama:
S ljubavlju prihvatimo patnje za Isusa i nosimo časno njegov presveti Križ. Gospodin vas blagoslovio i posvetio…
Isus je sva naša ljubav. Oslonimo se samo na njega i često mu se prikazujmo, stavljajući se u njegove nježne ruke…
Ne želim propustiti zahvaljivati Božjem milosrđu što nas je ujedinilo u divnom Djelu natopljenom krvlju Isusa raspetoga te našim siromašnim srcima nadahnjuje tako nježnu pobožnost…
Gledam svoju bijedu, ali i upravljam svoj pogled u Božju dobrotu, u njegovo milosrđe, u zasluge njegove Krvi… Srce mi prožima goruća čežnja za čistom ljubavlju prema Isusu…
Molitva:
Sveta Marijo De Mattias, ženo poniznosti
i ljubavi, ti sada u nebu uživaš puninu
dara otkupljenja. Zagovaraj nas kod
Oca nebeskoga, da bismo i mi čuli
taj divni poziv na klanjanje
Krvi našega Otkupitelja,
Isusa Krista.
Zagovaraj
nas
da
otvo
-rimo
srca daru
pomirenja
i ljubavi i tako
pomažemo sveukupnom
stvorenju napredovati prema
onom lijepom poretku stvari što ga
je Krist došao uspostaviti svojom krvlju.
Amen.
(više info na www.klanjateljice.hr)
Nova učlanjenja u ZKK, 7. lipnja
Zahvaljujemo Bogu na daru novih učlanjenja, 7. lipnja 2016.,
u Zajednicu Krvi Kristove
te također na onima koji su napravili drugi korak
i primili križić sa simbolom Isusove kapljice Krvi
i tako još više svoj život predali Bogu
i na slavu Presvete Krvi Kristove!
Molitva milosrdnom Isusu
HVALA Ocu nebeskom za dar njegova Sina. Hvala Sinu koji je trpio za nas, koji je otkupio naše grijehe. Hvala za svaki pad na njegovu križnom putu, za svaku kaplju znoja i
za svaku kap Krvi koju je prolio za nas.
Isuse moj ljubljeni, koji si sama ljubav i praštanje, molim te da nam u ovoj Godini milosrđa oprostiš sve naše grijehe, slabosti i propuste. Isuse, Ljubavi, molim te daj i nama snage da možemo praštati i ljubiti svoje bližnje. Podari nam snagu volje i daj nam od svoje snage da ne posustanemo na putu našega života. Molimo te za milost da i kao Zajednica tvoje Predragocjene Krvi, budemo sol zemlje i svijetlost svijeta. Ti nas vodi i prosvjetljuj da znamo, iz ljubavi i u ljubavi, kada treba govoriti, a kada šutjeti. Učini da ne sudimo nego da budemo milosrdni jedni prema drugima kao što si ti milosrdan prema nama, da molimo jedni za druge, da jedni druge potičemo na molitvu i zajedno rastemo kao tvoji apostoli molitve i vjere. Daj da budemo dar jedni drugima.
Gospodine, ti znaš da smo samo ljudi, ti znaš kako smo sazdani: spominješ se da smo prašina i da smo slabo stvorenje. Stoga te molimo da nam uvijek ispočetka praštaš sve naše izdaje i udijeliš poniznosti i snage da ti se uvijek i nakon svakog pada vraćamo raskajana duha, da se ne umorimo moliti za oproštenje – jer ti si sama Ljubav i Milosrđe.
Isuse, obasjaj nas zrakama svoga milosrdnog Srca i
svoje ljubavi u ovoj Godini milosrđa. Amen!