Gašparov rast i razvoj u duhovnosti Predragocjene Krvi

 

Koji je utjecaj imao prvi susret Gašpara s pobožnošću Predragocjene Krvi i samim don Francescom Albertinijem, njegovim budućim duhovnikom (8.12.1808., u crkvi sv. Nikole u Okovima, pri ustanovljenju Nadbratovštine Predragocjene Krvi, kada je bio pozvan održati propovijed)?

Dakle, prvi susret za sv. Gašpara sigurno nije bio od velike važnosti za njegovu pobožnost prema Predragocjenoj Krvi, jer njezine dokrinalne istine nisu bile toliko poznate te, pri prvom susretu s njom, teško se može odvojiti od čašćenja Presvetg Križa ili Muke ili Euharistije. Gašpar će se tek kasnije, nakon što upozna svoj poziv kao promicatelja ove pobožnosti, dati na njezino proučavanje – kako nam svjedoči sv. Vinko Pallotti. Također i sluga Božji Ivan Merlini potvrđuje “kako bi uspio u svome pothvatu (propovijedanje o slavi božanske Krvi), jednom mi je rekao, dao se na proučavanje Pisma i crkvenih otaca, kako bi prikupio sve ono što je vidio da je najkorisnije”.

Za sv. Gašpara onaj susret s don Francescom Albertinijem nije bio toliko važan, osim radi određenih dogovora (direktno s Albertinijem ili s nekom drugom osobom u njegovo ime – ne zna se), oko propovijedanja koja je Gašpar imao 1809. i 1810. u istoj crkvi. To se osobito odnosi na vrijeme kada je Albertini izabran za predsjednika Pobožnog udruženja Predragocjene Krvi (buduće Zajednice Krvi Kristove), dakle, kao jedini odgovorni. Osim toga, Gašpar je uvijek bio dosta zaokupljen različitim pastoralnim aktivnostima, koje su mu oduzimale mnogo vremena. Također, već je imao svog duhovnog pratitelja, uvaženog mons. Ivana Marchettia, rektora crkve Del Gesu u Rimu. Zbog čega ostaje bez temelja ona misao da je Albertini i prije odlaska u zarobljeništvo bio Gašparevim duhovnikom1.

Dakle, za sada na Gašpara nema nikakvog posebnog utjecaja ova pobožnost, niti od strane Albertinija, kako i Ivan Merlini u svojem iskazu potvrđuje: “Dobro je napomenuti da Sluga Božji (Gašpar), kako mi je sam rekao, viđajući Albertinija u Rimu, nikad se s njime nije puno družio, nego samo pozdravljao i, ako se dobro sjećam, ponekad razgovarao. I tijekom zarobljeništva upoznao ga je kao odličnog duhovnog pratitelja duša. Odmah se dao pod njegovo vodstvo, od kojeg se nikada nije odvojio”. Uvom istom zaključku arheolog prof. Mariano Armellini dodaje u jednoj svojoj biografiji o Gašparu, koja je na žalost nije izdana: “Gašpar sve do dana svoga odlaska (u zarobljeništvo, 1810.), imao je vrlo rijetke susrete (s Albertinijem)”. Ovi bi iskazi bili, dakle, pogrešni da je Albertini počeo sv. Gašpara duhovno pratiti već prije progonstva i da je na njega, još od 1808., gledao kao pravog suradnika za širenje njemu drage pobožnosti.

Odlazimo nekoliko godina kasnije.

Rujan 1810. – Gašpar kao navjestitelj božanske Krvi

Rim, sa svojim beskrajnim apostolskim potrebama, koje su obuzimale svu Gašparovu aktivnost zbog ljubavi koju je imao u svome revnome srcu, nije mogao biti pravo mjesto za ostvarenje Božjeg plana, po kojem je on trebao postati apostolom Predragocjene Krvi. Stoga ga Bog poziva izvan svoje zemlje, dalje od svojih dragih i izazovnih apostolskih djela, od svoje obitelji. Poziva ga u zemlju mučeništva, u kojoj će se početi buditi poziv koji ima u Crkvi.

Ovo Gašparovo hodočašće započinje s kartom francuske policije, koju je dobio u kući Del Bufala u palači Altieri u Rimu, 12. lipnja 1810. Sljedećeg dana se trebao pokazati u palači Borromeo, pokraj crkve sv. Ignacija Loyolskog, kako bi dao prisegu vjernosti Napoleonu Bonaparteu.

…Nakon što je Napoleon zauzeo Papinsku državu, papa je ekskomunicirao sve odgovorne (10. lipnja 1809.), a Napoleon je dao uhititi papu Pia VII. i poslao ga u zarobljeništvo u Grenoble, pa u Savonu i kasnije u Fontainebleau.

Vijest o ovom užasnom događaju uplašila je puk u Rimu. Uz ovo zlostavljanje traži si i prisezanje vjernosti osnovanom autoritetu, tj. vladaru (imperatoru). To su trebali prisegnuti kardinali, biskupi, prelati i kler koji je imao neke časti, kao na primjer, župnici i kanonici. Ili vjernost novom vladaru ili deportacija (progonstvo). Papa Pio VII. je već s dvijema uputama (22. svibnja i 30. kolovoza 1808.) proglasio tu zakletvu nezakonitom, iako su teolozi i pravnici tvrdili suprotno i smatrali ju zakonitom. Gašpar je vlastitom rukom točno prepisao ove Papine upute, a kopije se čuvaju među njegovim spisima.

Dakle, 12. lipnja 1810., u kuću Del Bufala došao je nalog za prisegu i za svećenika Gašpara, kanonika sv. Marka. Idućeg dana, zajedno s ocem, zaputio se prema palači Borromeo i tamo izrekao negativan odgovor: “Ne mogu, ne smijem, neću…” – kako je rekao i papa Pio VII. pred generalom Radetom. Odmah je poslan u izgnanstvo u Piacenzu.

Prvih dana mjeseca srpnja putuje prema tom gradu zajedno s don Albertinijem i drugom dvojicom kanonika crkve sv. Marka: Franjo Gambini i Bernardino Filippo Marchetti (a Marchetti je na žalost, u Bologni, nakon 2 godine progonstva, ipak dao prisegu Napoleonu te se stoga vratio u Rim).

Ove dvije duše počinju se polako spajati. Gašpar se treba dosta mučiti kada se kao početnik susreće s pobožnošću Predragocjene Krvi i neodoljivo započinje prihvaćati njezin utjecaj.

Nadalje, Albertini ovo vrijeme progonstva koristi također kako bi proširio svoju dragu pobožnost koristeći opata Consalva Petraia da ponovno tiska i proširi krunicu Predragocjene Krvi, a mons. Emidio Gentilucci uvjerava nas kako je i Gašpar u tome sudjelovao: “U vremenu kada su se na putu za Piacenzu zaustavili u Firenzi, trudili su se ondje proširiti pobožnost… na čast Predragocjene Isusove Krvi, i dobro su uspjevali”.

Isto tako, i u Piacenzi nije mogao a da ne vidi revnost koju je imao Albertini pri širenju ove pobožnosti i njegove krunice, koja je uz njegov trud prevedena na pet stranih jezika.

No, za sv. Gašpara nije došao čas da sazna volju Božju za njega. Saznat će ju na bolesničkom krevetu. Naime, zrak mjesta Piacenza ili Dispiacenza, kako ju sam u jednom svom pismu naziva, doveo ga je skoro do smrti. Čak i doktori nisu znali što mu je, a Albertini mu je udijelio sakrament Bolesničkog pomazanja. Pri primanju pomoći, pun teških bolova mijenjao je izgled svoga lica, bore na licu postajale su mu kao kod starca. Pisao je, 28. kolovoza 1810., don Gaetanu Bonanniu2 i tražio da se moli sv. Franji Ksaverskom za njegovo zdravlje, kome se još od malena često utjecao.

Albertini prati svaki dah ovog umirućeg: sve promatra. U jednom trenutku, ne samo zato da ga utješi, nego zbog neke sile koja ga potiče, sa sigurnošću ga počne uvjeravati da će ozdraviti. Zbog čega ovakva brza promjena?

Zapamtio je neke od proročkih riječi koje mu je rekla, već spomenuta, službenica Božja s. Marija Agneza od Utjelovljene Riječi:

U tjeskobama Crkve upoznat će te mladog svećenika, revnog za slavu Božju, i s njime će te, tijekom muka i tlačenja neprijatelja, ostvariti duhovno prijateljstvo i bit će te mu duhovnikom. Ono što će ga razlikovati od drugih je pobožnost prema sv. Franji Ksaverskom. Izabrat će ga se kao apostolskog misionara te nova Družba misionara svećenika, pod naslovom božanske Krvi, bit će od njega utemeljena: radi moralne reforme, spasenja duša, promjene načina života dijec. svećenika, radi buđenja naroda iz ravnodušnosti i nevjere, pozivajući sve na ljubav prema Križu. Bit će osnivaćem jednog Instituta sestara, ali koji ipak neće voditi. Na koncu će biti trublja božanske Krvi, onaj koji će udarati po grešnicima i sektašima u teškim trenucima kršćanstva.

Sve ove riječi, ljubormo čuvane u srcu, Albertini je također povjerio Gašparu, kako bi mu objasnio svoj čvrsti stav za njegovo ozdravljenja, koje će se stvarno dogoditi.

Proročanstvo službenice Božje, koje je najvjerojatnije primila tijekom uobičajenih ekstaza poslije sv. Pričesti, bilo je jasno: onaj mladi svećenik bit će imenovan apostolskim misionarom, Utemeljiteljem dviju Družbi s naslovom božanske Krvi, kako bi “sve pozvao na ljubav prema Križu”, te će biti apostol Isusove Krvi.

Što je zaista mislio duhovni pratitelj s. Marije Agneze? Je li u to vjerovao i na koji način?

Albertini je bio duboko uvjeren o istinitosti ovog proroštva, prije svega zbog svetosti te osobe od koje ju je dobio. Ova pobožna paolotta – svjetovnim imenom Barbara Schiavi – još od malena se posvetila molitvenom i pokorničkom životu, “u onim skromnim razgovorima izlaze na vidjelo njezine najveće vrline. Bog ju je obdario najljepšim darovima, kao što su čudesa, proroštva, dar savjeta, čitanja srdaca… Poznate osobe, kako crkveni ljudi tako i vjernici laici, dolazili su da se s njom posavjetuju. Uživala je ugled i poštovanje”3 od sv. Vinka Strambia, biskup pasionista, Josipa Marija Pignatellia, isusovca, i dostojne časti Clotilde iz Savoje. “Nakon dugo vremena bolesti, umrla je na dan kako je sama prorekla, 15. ožujka 1810.”, koji mjesec prije nego su Albertini i Gašpar otišli u izgnanstvo.

Utjecaj ove svete redovnice na dušu Albertinija nije bio malen, pošto se, kako znamo, dao na promicanje pobožnost Predragocjene Krvi upravo zato jer ju je čuo govoriti o tome.

Nadalje, nakon posta i molitve, napisao je krunicu Predragocjene Krvi i kada je završio “htio ju je odnijeti s. Mariji Agnezi… s nakanom da se malo popravi. Čim je ova pobožna redovnica vidjela svoga ispovjednika, a nije joj ni govorio o tome tekstu, niti joj ga je pokazao, vrlo zadovoljno mu je rekla: ‘Imate krunicu Predragocjene Krvi! Ništa nemojte mijenjati. Ostavite ju onako kako vas je Gospodin nadahnuo!'”. Albertiniji je poslušao ovaj savjet i ništa nije mijenjao.

Radi ovih i drugih motiva, poznatih samo ovom svetom kanoniku zbog posebne službe prema s. Mariji Agnezi, treba zaključiti kako je ono proroštvo, i prije nego što se ostvarilo, Albertini prihvatio kao pravu poruku Božju. Upravo zato ga vidimo kako je odmah krenuo na posao, i za vrijeme progonstva, kako bi uz pomoć grofice Katarine Bentivoglio Orsi (1765-1826) ostvario plan s osnivanjem Instituta “Kćeri Predragocjene Krvi”. Upravo zbog toga, kada je Gašpar nakon progonstva htio unići u Družbu Isusovu, koja je nedavno ponovno uspostavljena, Albertini mu nije dao da učini ni jedan korak. Uvjeravao ga je da u tome neće uspjeti, kako je kasnije zaista i bilo.

____________________________________

1Ovako je izjavio jedino don Pietro De Victoriis u svojoj knjizi “Albertinijeve uspomene”, biografija, koju je vlastitom rukom napisao sam Albertini. Nikada nije bila izdana i nije dovoljno sigurna, pošto, između i drugih nedostataka, ništa ne govori o Gašparovom propovijedanju na dan osnivanja Nadbratovštine Predragocjene Krvi.

2Don Gaetano Bonanni, svećenik, rođen u Rimu 16. lipnja 1766. Zaređen za svećenika 18. prosinca 1790. Od 1800., zajedno s drugim svećenicima, dao se na rad u pučkim misijama u raznim dijelovima Papinske države i Napuljskog kraljevstva. Zajedno s Gašparom otvorio je, 23 listopada 1808., Noćni oratorij u S. Maria in Vincis te zajedno s drugim svećenicima, 17. lipnja 1813., na svetkovinu Tijela Kristova, ustanovio je Udruženje evanđeoskih radnika radi pučkih misija. Dok se Gašpar njima pridružio 14. siječnja 1814. Nakon povratka iz progonstva, Gašpar je pomogao pri razvitku ovog Udruženja u pravu Družbu zajedničkog života, u duhovnosti Predragocjene Krvi. Bonnani je otišiao za Gašparom, 1815. godine, i utemeljio prvu kuću buduće Družbe u San Felice (Giano dell’Umbria) u kojoj je bio poglavar. Zajedno s drugim misionarima prošao je čitavim onim krajem i propovijedao pučke misije. Kasnije je izabran za biskupa Norcie, od pape Pia VII., 5. veljače 1821., a 8. srpnja je posvećen za biskupa, u Rimu u crkvi sv. Nikole u Okovima. Umro je u Norci, 17. kolovoza 1848., ostavljajući među ljudima glas svetosti.

3Nekoliko riječi o njezinom životu, iz: “Napisana uspomena na pergameni unutar ladice, gdje se nalazio zatvoreni lijes službenice Božje s. Marije Agneze od Utjelovljene Riječi, monahinje smještene u Rimu u samostanu Paolotta”. “Ovdje leži s. Marija Agneza od Utjelovljene Riječi, rođene u Coresi od Karla Schiavia i Orsole Massarelli, 24. lipnja 1757. Došla je k Malenim sestrama sv. Franje Paolskog (s. Francesco di Paola) u Rim, u samostan sv. Joakima te je doživotne zavjete položila 7. travnja 1782. Bila je živi primjer svih kreposti svojim sestrama te je stoga rastao njezin ugled i naklonost mnogih osoba: privatnih, plemićkih i suvremenih. Djelovala je nevjerojatno dobro, s velikom strpljivošću brisala je nesloge, neprijateljstva i svađe, a cvjetale su sloga i istinska ljubav. Samu sebe je prezrela i zbog velike ljubavi prema bližnjemu bila je svima sve, savjetom, primjerom i velikim djelima milostinje pomoću nje učinjene. Ispunjena ljubavlju prema Bogu, nastojala je promicati i širiti njegovu slavu. Uvijek je častila Blaženu Djevicu Mariju, a druge je uvijek poticala na istu taku ljubav i pobožnost. Točno je obdržavala sva tri zavjeta (siromaštvo, čistoća i poslušnost) te također i sva pravila. Tešle patnje uvijek je podnosila s jednakim raspoloženjem duha, a posebno pri kraju svoga života, skoro dvije godine, s neosvojenom strpljivišću podnosila je poteškoće s govorom koji ju je zadesio zbog apopleksije (moždani udar?). Živjela je svega 52 godine, osam mjeseci i devetnaest dana”. Ova napisana Uspomena svjedoči o visokom stupnju svetosti s. Marije Agneze, od strane njezinih redovničkih sestara.