Category Zajednica Krvi Kristove

Sv. Katarina Sijenska – zaštitnica ZKK

Blagdan: 29. travnja, SV. KATARINA SIJENSKA,
djevica i crkvena naučiteljica
(zaštitnica Zajednice Krvi Kristove)

Sv. Katarina Sijenska rođena je u Sieni 1347. godine. Kao djevojčica, težeći za višim, upisala se u treći red sv. Dominika. Gorjela je od ljubavi prema Bogu i bližnjemu, učvršćivala je mir i slogu među građanima, odvažno je branila prava i slobodu rimskog Prvosvećenika i promicala je obnovu redovničkog života. Od nje su nam ostala i pisana djela bogata naukom i duhovnim životom.

Umrla je 1380. godine.

Jednom prilikom sv. Katarina je rekla:
“On (Krist) je došao kao liječnik… kao liječnik koji svojom krvlju liječi naše zloće, daje nam svoje tijelo za hranu i svoju krv za piće. Ova krv je tako nježna i blaga, donosi toliko slasti i hrabrosti, da ozdravlja svaku bolest, a iz smrti budi na život. Ona uklanja tmine i donosi svjetlo… Zato, zaronite u krv raspetog Krista. Drugačije ne možemo sudjelovati u njegovoj milosti, niti ostvariti svrhu zbog koje smo stvoreni; niti ćete moći strpljivo podnositi svoje muke. U krvi, sve gorko postaje slatko, a svaki teret lagan…”

Zajednica Krvi Kristove – opis i povijest

“Zajednica Krvi Kristove, zvana tradicionalno ‘Pia Unione del Preziosissimo Sangue’, je duhovna obitelj koja se razvijala pod okriljem svetog Gašpara del Bufala, apostola Predragocjene Krvi. Ona se sastoji od vjernika pojedinaca (laika, redovnika, svećenika) i vjerničkih zajednica (redovničke družbe, udruženja, bratovštine, itd.) koji se trude živjeti i produbljivati duhovnost Krvi Kristove.” (Opći statut ZKK, br. 3)

“Zajednica Krvi Kristove je Vjerničko društvo uređeno u skladu s propisima Kanonskog prava. Organizirana je na međunarodnom, regionalnom i lokalnom nivou. Različite jedinice Zajednice Krvi Kristove koordinirane su i povezane po normama ovog Općeg statuta. Svaka regionalna jedinica integrira u svoj vlastiti statut Opći statut, imajući u vidu posebnu karizmu i različite regionalne zahtjeve.” (Opći statut ZKK, br. 14)

Oblici pripadnosti

Postoje četiri oblika pripadnosti u Zajednici Krvi Kristove:

a) pojedinačni članovi
b) molitvene grupe
c) misijske grupe
d) suradnici Krvi Kristove

U okviru ZKK mogu postojati prema potrebi još drugi oblici službe i djelatnosti koji su određeni posebnim pravilima.
Svaki katolik nakon odgovarajuće pripreme može postati članom ZKK te pojedinačno ili u grupi sudjelovati u toj duhovnoj obitelji. Svi članovi sudjeluju u oprostima ZKK i u svim njezinim duhovnim dobrima (Regionalni statut ZKK, br. 13) .

ZKK u župi

Glavno mjesto života i djelovanja ZKK je župa. Ako u župi ima članova ZKK koji su pojedinačni molitelji, struktura ZKK u toj župi ne postoji. Čim se “dvojica ili trojica” članova ZKK odluče da će se redovito sastajati (u privatnom stanu ili crkvi), prvo trebaju moliti svog župnika za dozvolu i blagoslov te da im odredi crkvenog duhovnika. Nova grupa treba biti registrirana u Centru ZKK. Voditelji i animatori ZKK u župi sudjeluju u regionalnim susretima ZKK i brinu se za rast Zajednice… (Regionalni statut ZKK, br. 26) .

Nastanak Zajednice Krvi Kristove (8.12.1808.):

Franjo Albertini, svećenik duboke vjere i velikog apostolskog žara, bio je zahvaćen željom za obnovom Crkve te je osnovao Bratovštinu Predragocjene Krvi, 8.12.1808. Budući da je bio kanonik crkve Svetog Nikole u okovima (u ono vrijeme su se nalazile relikvije dijela vojničkog plašta s nekoliko kapi Isusove Krvi na Golgoti), odlučio je provesti tu obnovu u svojoj crkvi i njezinoj okolici… Htio je ljude privesti osobnoj vjeri koja proizlazi iz vlastitog uvjerenja, htio im je produbiti svijest da su otkupljeni. Upravo ta svijest oblikuje osobni život vjernika i čini ga suodgovornim za druge… Albertiniju su svete relikvije bile povod da osnuje Bratovštinu Predragocjene Krvi. Osnovna zadaća te organizacije bila je: privesti ljude Božjoj ljubavi i Božjem milosrđu koje je postalo vidljivo u Krvi Kristovoj.

U tom smjeru Bratovština je trebala biti aktivna, trudeći se oko produbljivanja vjere svih ljudi. Tko uđe u tajnu Krvi Kristove ne obnavlja se i ne čisti samo on, nego dotični poprima svijest odgovornosti za druge oko sebe…

Zato se od početka ubrajaju u glavne zadaće Bratovštine: djela ljubavi i milosrđa. Posebno su naglašena: pomoć siromasima, rad na pomirenju zavađenih, vjerska pouka, briga za bolesnike, pokop preminulih siromaha. Prvenstvena zadaća predstojnika Bratovštine bila je da njeguje zajedništvo vjere, osobito sa siromasima iz okolice…

U vrijeme kad se rađala Bratovština Rim je proživljavao Napoleonsku okupaciju te je, zbog vjernosti Papi, i sam sv. Gašpar zajedno s duhovnikom Albertinijem bio osuđen na izgnanstvo. Godine 1815. papa Pio VII. potvrdio je Bratovštinu Krvi Kristove i podigao je na razinu Nadbratovštine, dodjeljujući joj mnoge oproste. Od toga trenutka ona više nije mala, lokalna grupa, već zajednica univerzalnog karaktera, u koju su mogle stupiti osobe, grupe, pa čak i redovi iz cijeloga svijeta.

Zbog širenja Zajednice i nakon svoga povratka iz izgnanstva Franjo Albertini 1851. godine predaje vodstvo zajednice Gašparovim Misionarima Krvi Kristove. Misionari od tada animiraju svoje zajednice pod nazivom – “Pobožno udruženje Predragocjene Krvi” (Pia Unio), koje se danas naziva Zajednica Krvi Kristove (ZKK).

Godine 1837. Marija de Mattias (1805.-1866.) utemeljiteljica Klanjateljica Krvi Kristove (1834.) započinje također formirati zajednice Krvi Kristove. Ove zajednice su posebno posvećene, kako tada tako i danas, moralnoj i duhovnoj obnovi žene u Crkvi i društvu.

(iz: Statut i temelji formacije ZKK, Zagreb, 2009., str. 37-41)

Potpuni oprosti za članove ZKK:

– na dan osobnog učlanjenja u ZKK
– 04.02. na blagdan sv. Marije de Mattias
– 29.04. na blagdan sv. Katarine Sijenske
– 24.05. na blagdan Majke i Kraljice Predragocjene Krvi
– 01.07. na blagdan Predragocjene Krvi
– 15.09. na blagdan Sedam žalosti BDM
– 21.10. na blagdan sv. Gašpara del Bufalo
– 03.12. na blagdan sv. Franje Ksaverskog

Za sve ostale informacije možete se javiti na naš
email zkk@cpps.hr

Utemeljitelj, sv. Gašpar del Bufalo

Činio je sve kako bi pomagao ljudima u obraćenju. Htio je pobuditi srca da dođe do uma i savjesti. Kako bi to danas rekli, vodio je bitku po cijeloj liniji, da bi oni, koji su kršteni, započeli razmišljati o svojem poslanju i potpunom zaokretu Kristu, posvetili se u svojim zajednicama i dozvolili se očistiti Krvlju spasenja. Misionari su išli u nepristupaćna i najzapuštenija mjesta, prelazili preko rijeka i živog blata, prolazili kroz opasne putove. Gašpar je bio prvi u posluživanju, u žrtvi, u odricanju za Božju slavu, i za dobro braće.

“Ako je tako slatka stvar truditi se za Boga”, piše kardinalu Cristaldiju,”što će tek biti radovati se s Njime! Ove službe ne bih ostavio za bilo kakav položaj, niti za sve zajedno. Molim se Bogu da mi dozvoli umrijeti s oružjem u ruci, koje je Križ Gospodnji i, ako se Bogu svidi, naviještajući Božju Riječ.” Kanonik se često povlačio u svoj lijepi Rim da bi se “odmorio”. A kako se odmarao? Prateći djelovanje svojih zajednica, posjećujući bolnice, a također pišući na desetke pisama. Propovijedao je za vrijeme devetnica ili u Korizmi te izvršavao svoje obične službe. Kada bi na takav način skupio novi žar, bio je spreman za pripremu novog rokovnika misija!

Scena prisege Gašparovog pastorala protezala se na cijelu ondašnju Crkvenu Državu, Kraljevstvo Sicilija, uključujući u to također sedam regija. U mnogim mjestima misije i duhovne vježbe održavale su se više puta. Svetac je kroz 23 godine vodio pučke misije. Prosječno je imao svake godine oko 13 liturgijsko-dušobrižnićkih i katehetskih inicijativa, od čega su 50% bile misije koje su trajale po 15 dana.

U jesen 1816. god. misionari su bili pozvani od kardinala Rigantijega da vode misije u Anconi. Antiklerikalci su se organizirali kako bi bojkotirali inicijativu biskupa. Organizirali su kampanje pod geslom: “Kakve misije, kruha želimo, kruha!” Mnogi, a također i neki svečenici uhvatili su se na taj slogan. Istina, kada su misionari ulazili u grad, samo im je jedan svećenik izišao u susret. “Za milost Božju, vratite se natrag”, molio je zabrinut, “ako ne želite izazvati opasnu uzbunu!” Gašpar je ipak osjetio u ovim riječima skrivenu manipulaciju i odgovorio je odlučno: “Mi smo poslani od vlasti i moramo biti više poslušni Bogu nego ljudima: nećemo se okrenuti natrag, nego odmah ulazimo u grad.” Agitacije su trajale još za vrijeme misija, pojavljivale su se prijetnje i pokušali su ih ometati, no, na završetku misija svetoj Pričesti pristupilo je više od 31 tisuće ljudi.

U Civitanovi Gašpar je molio vlasnike da omoguće radnicima sudjelovati u misijama barem jedan sat dnevno, a također je išao osobno mornarima u mjesnu luku da im progovori na lađama, kao što je to činio Isus na Tiberijadskom jezeru.

U Forlimpopoli, gnijezdu laicizma i neprijatelja klera, na vijest o dolasku misionara, aktivisti su napisali Del Bufalu pismo u kojem su ga vrijeđali, prijetili mu i upozorili ga da ne propovijeda u njihovom gradu. Kanonik nije ustuknuo pod prijetnjama i ucjenama, nego je odlučno ušao u grad i odmah započeo, s ulaznom propovijedi, s riječima svetog Pavla: “Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” Za neke masone ova misija bila je kao Pavlov put u Damask: dvije lože predale su Gašparu svoje znakove i dokumenta, odričući se svojih pogrešaka i obračajući se.

Iz Forlia su došla četvorica plaćenih ubojica, spremni na sve. Jedan od njih zamolio je za susret s ravnateljem misija i odmah, kad se našao nasamo s njim, dignuo je šake na njega, spreman na udarac. Gašpar koji ga je od početka gledao izravno u oči, upitao ga mirnim glasom: “Želiš li se ispovjediti, brate?” To je bilo dosta da napadać odustane od nasilja.

U gradiću Colli Romani ljudi su bili prestrašeni i nemirni jer se netom dogodilo bratoubojstvo. Ovdje su bile duboke, ukorijenjene i neizbrisive mržnje. Za vrijeme misija ljudi su ostali bez pastira jer je umro kardinal Alessandro Mattei. Gašpar uzima u ruke cijelu situaciju, čini napore, postaje otac, brat, prijatelj svima, da pomiri razjarena srca. Također, i ovaj put odnio je pobjedu i mnogi ljudi, ranije podijeljeni mržnjom, sada su se grlili u znak pomirenja.

Utemeljitelj Družbe misionara Krvi Kristove nije htio da njegova apostolska misija ima samo jedno glavno sjedište, nego također da raspolaže misijskim kućama u ključnim punktovima apostolskog fronta, u najzapuštenijim mjestima ili neprijaznim za Crkvu. Za vrijeme svećevog života bilo je utemeljeno 15 misijskih kuća.

Kada je Gašpar od 10. do 25. ožujka 1822. godine došao voditi svete misije u Vallecorsu, nije znao, naime, u prvom trenutku, da će djevojka koja je stajala pod ambonom, s očima uprtim u njega za vrijeme propovijedi, biti utemeljiteljicom ženske družbe, pod nazivom, Predragocjene Krvi. U Božjem svjetlu brzo je to shvatio. Sveta Marija De Mattias imala je tada 17 godina.

Tamo, u Vallecorsi bilo je žarište razbojništva. Marija je željela posvetiti se idealu, predati se Bogu da se može suprotstaviti degradaciji koja se širila. Ovaj misionar iz Rima, kanonik del Bufalo tako je lijepo govorio o apostolatu, ljubavi, službi drugima. Vidjelo se da on sam živi ono što govori, i to s radošću na licu. U kratkom vremenu primila je svjetlo po razgovoru s Gašparom: “Bog te poziva za posvećenje u svijetu, za vođenje škole i odgoj mladih”, rekao joj je. Te riječi koje su dolazile odozgor, ostavile su u Mariji neizbrisivi trag i to zauvijek. Razmišljanja Gašpara bila su uvijek vedra: Nikakva reforma neće biti moguća, ako se neće odgajati mlade, ako škola ne postane djelotvorno sredstvo potpune formacije i to za sve.

Konačno, u 1834. godini, nakon dvanaest godina od prvog susreta s Gašparom, Marija De Mattias u Acutu dala je temelj Sestrama klanjateljicama Krvi Kristove. Bog je dao hrabru ženu, prikladnu utemeljiteljicu, odgojiteljicu, reformatoricu.

U lipnju 1837. godine Gašpar nije odbacio prijedloga da vodi misije u Chiesa Nuovi. U to vrijeme epidemija kolere je pustošila Napulj. Broj smrtnih slučajeva dostizao je do 500 dnevno. Kanonik nije mogao duže ostati po strani kada su i u Rimu ljudi trpjeli i predavali duh. Neovisno o naporu braće koja su ga htjela zaustaviti, još jedanput odlučio je stati na prvu crtu. Kroz Via Appiu išli su nasuprot struji jer su Rimljani s oružjem i prtljagama bježali iz grada. Brinuo se za materijalnu i duhovnu pomoć ljudi koji su zbog zaraze, koja je vladala u gradu, osiromašili. Sve je ohrabrivao, poticao je na strpljivost, pouzdanje, nadu, solidarnost prema siromašnijima, osamljenijima, i onima koji su više trpjeli. Dijelio je jelo, lijekove, novac. Tek u listopadu, kada se zaraza započela zaustavljati, Gašpar se vratio u misijsku kuću u Albano, iscrpljen više nego ikada.

Merlini svjedoči: “Nije uspio više skrivati svoje bolesti.” Ipak htio je zajedno sa subraćom moliti časoslov, naprezao se da piše pisma.

Pšenićno zrno započelo je padati na zemlju i umirati zato da bi donijelo obilat rod (usp. Iv 12,24). Liječnik, koji ga je liječio, rekao je: “Da ne zanemari apostolata, zanemario je liječenje, koje mu je na početku bolesti moglo donijeti rezultat. Zato ga se može smatrati žrtvom ljubavi prema bližnjemu.”

(Iz knjige: Mario SPINELLI, Život Gašpara del Bufalo. Ne obazirući se natrag, Zagreb, 2005.)

Sv. Franjo Ksaverski, zaštitnik

Blagdan: 3. prosinca, SV. FRANJO KSAVERSKI,
zaštitnik Družbe Misionara i Klanjateljica Krvi Kristove te Zajednice Krvi Kristove

Rođen je 1506. u Navarri u Španjolskoj. Na Sorboni u Parizu upoznao je svetog Ignacija Lojolskog koji je na njega imao snažan utjecaj. Za svećenika je zaređen 1537. u Veneciji, a služenje je započeo u Rimu.
Na zahtjev portugalskog kralja, 1541. pozvan je kao misionar u Indiju: na put je pošao s raspelom, časoslovom i s malo osobnih stvari. Rad je otpočeo u Goi među bolesnicima, siromasima i djecom, koji su ga prozvali “veliki otac”. Znao se uhvatiti u koštac sa svakom opasnošću, uvjeren da je “povjerenje u Boga najbolji protuotrov”. Uputio se i u Japan, gdje je, bez poznavanja jezika i običaja, obratio jedan mali broj ljudi koje je prozvao “pretilinom svoje duše”.

San o evangelizaciji Kine nije ostvario zbog smrti, koja ga je pohodila 1552. na otoku San Čan, dok je čekao ukrcavanje na brod.

Papa Grgur XV. uvrstio ga je 1622. u zbor svetih.
Sveti Gašpar del Bufalo, kojemu je kao dječaku ozbiljno prijetila sljepoća, ozdravio je po njegovom zagovoru. Stoga je gajio posebnu pobožnost prema velikom misionaru i uzeo ga kao uzor za svoj život. Također ga je izabrao za zaštitnika svoje Družbe.

Također, sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Klanjateljica Krvi Kristove, uzela je “slavnog svetog Franju Ksaverskog” za zaštitnika svoje Družbe.