Iz “Škole ljubavi”:
Znajući, da svaki primjer šepa, ipak se najbolje može usporediti razvoj čovjeka s gradnjom nekog objekta. Prvo što imamo kod gradnje je plan arhitekta, koji je Bog, a snjim surađuje građevinski inžinjer, koji nadgleda gradnju, a u našoj gradnji to je svatko za sebe. Moramo korak po korak našeg života ostvarivati, razvijati talente i biti ono što jesmo.
Nažalost – izgubili smo plan! Manje više znamo što je čovjek, ali ga ipak ne poznajemo dovoljno, jer bi sigurno u datim trenucima učinili sve, što je potrebno i što treba za ono što je Bog zamislio. Trebamo tražiti, pokušavati, riskirati pa i učiti na pogreškama. Posebno onda kada smo iskusili vlastitu grešnost i slabost, kada osjećamo određnu pasivnost i kad bi sve najradije ostavili “sudbini”. “Svega mi je već dosta, ne želim se više opirati… Nije li bolje čekati na naredbe ‘odozgo’ ili poglavara nego i dalje padati, lutati.”
U većini slučajeva baš takav način razmišljanja je najveća pogreška – pa čak ako je obučeno i u ‘haljinu’ pobožnosti. Odgovorni smo za svoj život, svoje sposobnosti i mogućnosti. Pozvani smo za suradnju s Njim – i to aktivnu suradnju s interesom i zdravom ambicijom. Moramo iskoristiti na najbolji mogući način svoj život, iskoristiti i dobiti sve iz danog nam kapitala – kao one sluge koje su primile od svoga gospodara, koji se spremao na put, različit broj talenata s napomenom da ih što bolje upotrijebe (usp. Mt 25, 14 -30). Trebamo izgraditi građevinu našeg života, a izgubili smo građevinski plan. Hoćemo imati malo više slobode, želimo da to bude po našem stilu, našem ukusu, a Bog traži umjetničko djelo. Svako djelo treba biti original, nešto novo i nešto drugo.
Gledajući Krista, znamo kakav treba biti čovjek, kršćanin. Dobili smo Sv. Pismo, kako bismo mogli postati “drugi Krist”…
