Često se pitamo kako oprostiti – sebi i drugima…
Često ne znamo što treba činiti, koje korake poduzeti…
Poslušajmo jedno vrlo korisno iskustvo o praštanju!
Vjerujemo da će svima koristiti!
Počela je Škola poniznosti!
Od današnjeg dana, 24. studenog, pa sve do Božića možete se pripremati uz knjižicu “Škola poniznosti”!
Pomoću praktičnih savjeta, pratite svakodnevna razmatranja po kojima će te sve bolje razumijevati samu krepost poniznosti. Neka vas ova razmatranja pripreme na sam događaj Božića i na susret s poniznim Kraljem svega stvorenja – Isusom Kristom, Sinom Božjim!
Više informacija o knjižici POGLEDJTE OVDJE!
Što simbolizira kalež?
Za kršćane kalež ima veliku euharistijsku važnost. To je osobito točno otkako je primanje sv. Pričesti pod objema prilikama ponovno dopušteno u cijeloj Crkviv (usp. 1 Kor 11,27).
Kalež je ono stjecište u našoj duhovnosti gdje se susreću trpljenje i blagoslov, sjećanje i nada. Mnogima je ponuđen kalež patnje: siromašnima, potlačenima, na rubu društva... Dio je našeg poziva da, kao Zajednice Krvi Kristove, u našem apostolatu sudjelujemo u njihovu kaležu. Zauzetost sv. Marije de Mattias za obrazovanje siromašnih djevojaka bio je upravo jedan takav pokušaj da im se olakša patnja.
Danas sudjelovanje u kaležu onih koji trpe poprima razne oblike u brojnim djelatnostima koje obavljamo. Kao što je Isus pitao učenike koji su htjeli imati udjela u njegovoj slavi mogu li najprije imati udjela u njegovoj muci, i mi se moramo upitati koliko smo sposobni piti iz čaše trpljenja s onima kojima je ona dana.
Kalež je također i kalež blagoslova. U Židovskom obredu, blagoslovni kalež podizan je dok se slavilo Boga i zahvaljivalo mu se na svim dobrima ovoga svijeta. Danas podižemo kalež kako bismo se podsjetili što za nas znači Krv Kristova. Kao spasenje svijeta, ona predstavlja viđenje svijeta otkupljena od moći grijeha i zla, oslobođena potlačenosti i siromaštva, slobodna od svih stvari koje ljudi čine jedni drugima. Blagoslovni kalež podiže se i u ime Božjeg stvoriteljskog djela, da šteta koju je ljudski rod nanio zemlji ne postane nepopravljiva, nego da čitava zemlja zacijeli. Kalež blagoslovni pomaže nam da zamislimo pomireni svijet, pomirenje između muškaraca i žena, između različitih skupina u pojedinim zemljama, između samih zemalja, između različitih vjera… Kalež blagoslovni blagoslivlja nas, blagoslivlja naš svijet. Kad smo uronjeni u Krv Kristovu, životvorna snaga te Krvi čini od nas nova stvorenja.
Kalež je mjesto na kojemu se okupljaju sjećanja. Čaša ih ujedinjuje, omogućuje im da se međusobno prožmu i zajedno izgrade identitet zajednice.
Kakva sjećanja ulijevamo u taj kalež?
Kako jedno sjećanje može ublažiti drugo ili naglasiti njegovu posebnost?
Kalež ide iz ruke u ruku, a sjećanja se razmjenjuju. Primati Krv Kristovu znači primiti njegova sjećanja kako bi njegov način života postao i našim načinom života. Dok se njegova sjećanja miješaju s našima, postajemo mu sve sličnijima.
Krv Kristova za nas je također znak nade. Krv koja je prolivena nije prolivena uzalud. Ona nije vodila u ništavilo, nego u novi život. To čini i danas onima koji je primaju. Često ne uviđamo koliko je važna nada. Ali upravo nada održava na životu tolike siromašne u svijetu. S nadom postajemo sposobni slaviti male pobjede prkoseći beznađu koje prijeti da nas obuzme. Nada nam omogućuje da otkrijemo ljepotu malih stvari, da budemo zahvalni na malim znakovima pažnje, na osmijehu. Ona nas potiče da slavimo činjenicu da još uvijek postoji dar života i da još uvijek možemo doživjeti radost i smijeh.
Stoga je duhovnost kaleža duhovnost međusobne razmjene, miješanja. To je duhovnost sjećanja i gledanja u budućnost. Krv Kristova to omogućuje jer je krv nositeljica života, a otajstvo i smisao života potiču nas da idemo dalje. Duhovnost kaleža duhovnost je slavljenja, duhovnost koja vidi Božju puninu u svim stvarima.
Autor: P. Robert Schreiter, CPPS
Ne može Sotona biti protiv samog sebe… (sv. Gaudencije)
“Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj” (Mk 3, 26).
Dragi čitatelji,
kod ove pouke uzima se u obzir i primjer koji govori o kažnjenim Egipćanima, ne od strane Zatornika, nego onaj koji ih je kaznio na jednom mjestu govori da Židovi trebaju biti zaštićeni od Zatornika. Dakle, Zatornik nije kaznio Egipćane čiji je bio prijatelj i poglavar, kako kaže Gospodin u Markovom evanđelju: “Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj” (Mk 3, 26).
Dakle, moji dragi, Zatornik kažnjava Židove, dok Bog kažnjava Egipćane. Zapravo (Sotona) podmeće zamke slugama Božjim prezirući svoja vlastita sredstva s kojima se služio, jer se đavao obično otkriva kada biva uništen.
Tako, dakle, bukti bijesom na Božje sluge dok je njegova glavna snaga uništena kod prvorođenaca, a Bog od nas odstranjuje idolatriju, praznovjerje i sve glavne đavlove pogreške: Ti, ugađajući svojim Egipćanima, uništavaš moje Židove i ja ću, ugađajući svojim Židovima, uništiti tvoje Egipćane.
Gaudencije iz Breše [Brescia], + oko 410
Traktati ili govori
Sve pripisujem snazi Predragocjene Krvi (Sv. Gašpar)
…Pitamo se zašto je sv. Gašpar danas toliko privlačan svetac! Koja je posebna osobina Gašpara del Bufala, apostola Predragocjene Krvi?
Možda upravo obična obiteljska okolina iz koje Gašpar potječe stvara privlačan kontrast naspram njegovoj osobnoj svetosti. Svaki svetac je remek-djelo Božje milosti, a također vlastitog sudjelovanja u Božanskim planovima. Razigrano dijete, marljiv student i neumoran svećenik, koji nadilazi običnost u vršenju veće Božje slave te spasenja ljudi, za nas je ohrabrujući primjer i trajni svjedok. Njegova otvorenost i rastuće želje za Isusom vode ga dalje od prosječnog čovjeka te nam pokazuje put kojim može i današnji običan čovjek krenuti.
Papa Ivan XXIII. o Krvi Kristovoj naziva sv. Gašpara “istinskim i najvećim apostolom štovanja Krvi Kristove na svijetu“. Kako je velika osobina našeg sveca ta što je bio gorljiv promicatelj štovanja Kristove Krvi te je aktualan i danas, jer se duhovna obitelj proširila po svim kontinentima, pomoću misionara i redovnica, kao i laičkih zajednica. U njemu gledamo oca i ostajemo zahvalni za duhovni život, koji je on primio od Boga i predao drugima.
Sveti Gašpar – misionar i promicatelj ljubavi Kristove
U promatranju lika i djela našeg oca Gašpara usredotočit ćemo se na njegov misionarski put i djelovanje nakon izlaska iz zatvora, gdje je bio zbog vjernosti papi, i povratka u Rim. Tada mu je sam sveti otac Pio VII. povjerio zadatak vjerske i moralne obnove puka. Narod ga je brzo prihvatio i zavolio – dobio je nadimak “čekić sektaša“, a gdje god se pojavio sa svojim misionarima, dogodio se “duhovni potres“. Jedan poseban način njegova djelovanja bile su pučke misije. Postao je misionar i gorljivi zagovornik Predragocjene Krvi kao “mističnog oružja vremena“.
Gašpar živi muku Kristovu u dubini, njegova ljubav nikada ne zaboravlja Spasitelja, svi trenuci Božanske žrtve su njegovi, on žudi da ih izrazi u dubini sebe. Moli Mariju za tu milost. Krv Spasiteljeva privlači ga na najuzvišeniji način. To je izraz Božje ljubavi, to je neizreciva vrijednost, prinesena za naše otkupljenje. Ljubav prema Isusu i njegovoj muci pripremala je u Gašparu posebnu ljubav prema Krvi Kristovoj, koju je razvijao uz pomoć kanonika Albertinija. Predragocjena Krv značila je za njega i njegovu subraću više od izvanjskog znaka, koji će ih razlikovati od drugih družbi. Osjetili su snagu te pobožnosti u osobnom životu s Isusom Kristom, u zajedničkom životu te u misionarskom djelovanju. Zbog toga Gašpar piše u pravilu Družbe: Vojujući pod znakovima i u imenu dragocjene Krvi Gospodina našega Isusa Krista, neka im ne bude ništa preče nego njoj iskazivati štovanje i posvuda ju širiti; iz tog naime izvora proistječe obilje svih milosti.
U jednom pismu Gašpar piše o svrsi zbog koje se promiče Krv Kristova: Prvo, da se dadne zadovoljština za zlouporabe koje čine grešnici. Drugo, da se Vječnome Božanskome Ocu prinese žrtva našeg otkupljenja. Treće, da se naznači pucima da su opravdani i spašeni po zasluzi Kristove Krvi.
Gdje je god moguće, osniva Bratovštinu Predragocjene Krvi (danas Zajednica Krvi Kristove – opis), da tako dovede što više ljudi do vidljivog izvora Božje ljubavi, koja mu se duboko u srce usjekla i iz koje je crpio svu snagu. Njegova je želja bila: Želio bih imati tisuću jezika, da oduševim sve ljude za Predragocjenu Krv!
Prema želji pape Pija VII., Gašpar je postao apostolskim misionarom…. U pismu kardinalu Cristaldiju piše: Ovo pismo bi trebalo pisati više sa suzama nježnosti nego tintom. Blagoslovi Božji su neizrecivi! S velikom predanošću i oduševljenjem potpuno se predaje tom zadatku.
Kad mu je god bila ponuđena kakva počasna služba u Rimu, odupirao joj se i rukama i nogama. On želi biti jednostavan misionar i istrošiti se u neposrednoj službi Božje riječi: Ako je toliko lijepo truditi se za Boga, kako će tek biti divno počivati u njemu! Ne bih se odrekao svoje djelatnosti za sva kraljevstva ovoga svijeta!
Gašpar del Bufalo srednjega je stasa, ima pravilne crte, dostojanstveno ponašanje, brižno se odijeva. Njegov način rada nadahnut je staloženošću i izvjesnom suzdržanosti, koja čini osobnost učinkovitijom u susretu s bližnjima. Te čim dođe trenutak apostolata, postaje gorljiv i u komunikaciji neiscrpan. U prikladnu trenutku šali se i vrlo je dobre volje, npr. kad kaže za jednoga korpulentnijeg, ali vrlo vrijedna misionara: Šaljem ga da putuje iz jednog mjesta u drugo, a nikako da omršavi. Među Gašparovim misionarskim uspjesima posebno se ističe svladavanje banditizma.
Kao posljedica Napoleonovih ratova u Europi došlo je u Papinskoj Državi do pojave terorizma, koji je bio strašnom patnjom zbog napada i ucjenjivanja. Policijske i vojne akcije završavale su neuspjehom. Pred tom nerješivom situacijom, Gašpar predlaže sasvim drukčiju metodu: pomoću mreže misijskih kuća pokrivao je sve te dijelove u kojima su bili hajduci, redovitim pučkim misijama i duhovnim vježbama. Istovremeno se osobno zauzimao za amnestiju za sve koji su pokazali dobru volju. Taj put je vodio k cilju i za nekoliko godina narod je bio oslobođen tog zla. Odakle je Gašpar crpio hrabrost? Zašto su razbojnici koji su se okupljali po talijanskim brdima imali povjerenja u njega? Osvojila ih je njegova skromnost i poniznost. Gašpar kaže: Da je dragi Bog dao stoti dio milosti koju je meni dao jednom razbojniku ili ubojici, taj bi dosad postao veliki svetac – a ja sam još uvijek velik grešnik. Što je sv. Gašpar više radio za Božje kraljevstvo, to je više bilo protivnika njegovu djelovanju. Nisu to bili samo službenici s područja nekadašnjeg terorizma, već i svećenici i predstavnici vlasti. Tako su se množile optužbe i klevete.
Koliko je god bilo moguće, Gašpar je o tome šutio. Ali kada je djelo dovedeno u pitanje, uputio se k papi. Sveti otac je već bio pun predrasuda od raznoraznih optužbi koje je čuo i iskalio je sve na “optuženika“. Gašparu je ostalo jedino da šuti. I nakon te neuspjele audijencije, Gašpar nije jadikovao među svojom subraćom, već kaže: Sv. otac nije me lijepo primio i korio me je oštro jer su mu dojavljene teške optužbe protiv naše Družbe. Trebamo imati razumijevanja prema njemu, jer čini mi se da se nije dobro osjećao zbog svoje bolesti.
Ubrzo nakon toga, istina je razotkrivena, i Gašpar je ponovno zadobio naklonost. To nerazumijevanje i pritisak sa strane crkvene uprave bilo je teško iskušenje za Gašpara. Iz ljubavi i vjernosti prema Crkvi pretrpio je izgnanstvo, za nju će on istrošiti svu svoju snagu. U dubini duše u najtamnijim trenucima pronalazi on podršku i ohrabrenje: Dosad sam nosio križ sve do Kalvarije. Sada dolikuje podijeliti s raspetim Gospodinom i smrtnu gorčinu. Ali unatoč svim tegobama i ljutitosti pakla, djelo ide naprijed. Tko Boga ljubi, puno šuti, puno radi i sve podnosi i od svih!
Gašpar je bio već veoma bolestan kad je 1837. bio pozvan u Rim, kako ćemo vidjeti poslije, na svoju zadnju misiju. Tamo hara kolera i stanovništvo živi u strahu i trepetu. Misionar, apostol bratske ljubavi, pomaže svojim sugrađanima u duševnoj tjeskobi. Jedva se drži na nogama, a svejedno se žarko žrtvuje da ublaži muke zaraženima. Upravo u takvoj situaciji Gašpar potiče na pouzdanje u Krv Kristovu. Jednom svećeniku koji ga je posjetio predao je tisuću komada Statuta Nadbratovštine Predragocjene Krvi i reče: Vrijeme je da se molimo svim srcem… Propovijedajte snažno i pobožnost Predragocjenoj Krvi. Evo vam pravila ove pobožnosti…
Sv. Gašpar, naš utemeljitelj i danas živi s nama. Djelo se širi, i zajedno s njim možemo kliktati: “Djelo je Božje, Bog će ga sačuvati!”
(iz: DRUŽBA MISIONARA KRVI KRISTOVE, Živi kalež, 9 (2010.) 144, u: T.Ž., Zagreb, 2010., str. 12-15)
Sv. Gašpar – O pravom kajanju
“Potoci suza potekoše mi iz očiju, jer se zakon tvoj ne čuva” (Ps 118).
Kralj Ezekiel, iskreno se kajući, reče: “Slavit ću te sva ljeta svoja, premda s gorčinom…” (Iz 38, 15), a naši dani….. Jona je propovijedao Ninivljanima i oni su se obratili; tako je neprekidno propovijedao… Tko ide u lov ne zadovoljava se samo pronalaskom zvijeri, nego ju nastoji ubiti. Tako i onaj koji se priprema za ispovijed ne samo da mora prepoznati grijehe, već s boli treba… Bol zbog grijeha (kajanje) je toliko potrebna jer bez toga se ne dobiva oproštenje. “Ako se ne obratite, svi će te tako propasti” (Lk 13, 5)…
Može biti slučaj da se umirući spasi bez ispitivanja savjesti i bez ispovijedi grijeha, ukoliko ima čin pravoga pokajanja te nemajući mnogo vremena, ni svećenika kojem bi se ispovjedio. Ali bez boli… nitko se ne spašava!
Bol prije svega treba biti prava, tj. ne smije biti samo bol usta, nego i srca. “On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove” (Ps 147, 3).
Bol treba biti “nadnaravna”, tj. koja se rađa iz nadnaravnog razloga a ne naravnoga. Kao što se netko kaje za grijehe koje je uzrokovao narušavanjem zdravlja, nekim stvarima ili vrijednostima. Ovo bi trebao biti naravni motiv koji ništa ne pomaže. “Sagriješih, reče Šaul Samuelu, i ipak me danas časte u očima Izraela…”
Bol treba biti velika, što ne znači da mora biti praćena suzama… zato što je dovoljno da bude cijenjena s voljom, tj. jer žali zbog uvrede koju je nanijela Bogu, više nego svo zlo koje bi mogla učiniti.
Katekizam (onog vremena) upozorava: “Upozoravamo vjernike da ne misle kako tu bol tijelo ne osjeća“.
Sv. Terezija dala je jedno dobro pravilo po kojem duša može prepoznati ima li pravu bol kajanja; ako ima pravu nakanu (cilj), zadovoljavajući se da prije izgubi bilo koju stvar nego milost – neka bude radosna jer je to kajanje ono pravo.
Bol kajanja treba biti sveopća za sve velike uvrede učinjene protiv Boga, kako ne bi postojao neki smrtni grijeh bez mržnje na svako zlo. “Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini…” (Ez 18,21).
Sv. Augustin u “Prava i lažna pokora” u pogl. 78, govori: “Postoje mnogi koji se kaju za svoje grijehe, ali bez pažnje za stvari u kojima su sretni.”
Rekoh smrtni grijeh, jer što se tiče malih grijeha ne oprašta se samo jedan pri sveopćem kajanju – istina je da može biti oprošten jedan bez drugoga – dovoljno je da se za jedan od njih ima pravu bol pokajanja čineći sv. Ispovijed. Dakle, bilo koji grijeh, maleni ili smrtni, Bog ne oprašta ako se nema nikakvog pokajanja. Oni koji ispovijedaju samo malene grijehe bez ikakvog pokajanja, upozoravaju kako su te njihove ispovijedi ništavne. Ako žele primiti odrješenje potrebno je da se kaju barem za neke od tih malenih grijeha koje ispovijedaju ili da ih stave zajedno s nekima od velikih grijeha iz prošlosti za koje se zaista bolno kaju. Za smrtne grijehe je, naravno, neophodno [pokajanje].
Prava bol pokajanja može se imati i bez točnog sjećanja svih pojedinačnih grijeha te nije bitno imati posebnu bol kajanja za svaki od njih. Jer se naš Gospodin zadovoljava radi općeg kajanja i sjećanja na grijehe, koje se može imati u tome trenutku. Ipak, važno ih je imati sve u svome sjećanju, ne samo radi ispovijed, nego radi samog pokajanja. “Stoga, dobro je – kako kaže sv. Ivan Zlatousti – prije svega ispovijedati grijeh prema Bogu u tajnosti srca.”
Pripovijesti sv. Sebastijana Mučenika govore kako je liječio bolesti s jednim znakom križa. Jednog dana svetac je otišao potražiti Kroacija (osobno ime) koji je bio bolestan. Obećao mu je izlječenje ako bude spalio svoje idole. No on si je ostavio jedan koji mu je bio jako drag i zbog toga nije ozdravio. Požalio se svecu, a on mu odgovori kako nije ozdravio jer si je ostavio jednog idola; što je bilo protivno dogovoru. I tako ne ozdravi.
Okajnička bol treba biti u povjerenju, tj. ujedinjena s nadom. Sv. Franjo Saleški govori kako je okajnička bol pravih pokornika puna mira i utjehe, jer koliko se pravi pokornik bude kajao što je uvrijedio Boga toliko će se još više pouzdati u oproštenje i još će više rasti njegova duhovna utjeha.
Bol kajanja se dijeli na dvije vrste: savršena i nesavršena. Savršeno kajanje zbog grijeha je onda kada se kaje zbog toga što se uvrijedilo Božju dobrotu. Nesavršeno kajanje je kada se mrzi grijeh zbog straha od kazne, kojom Bog prijeti zlima ili zbog nade u dobra koja je obećao dobrima, ili zbog grozote samoga grijeha kojeg je prepoznao u vjeri.
Ako se netko kaje za grijehe zbog činjenice što zaslužuje pakao, sa stavom da ne bi prestao griješiti ako ne postoji pakao, ovo kajanje ne bi ničemu služilo, štoviše, bio bi kriv zbog svoje zle nakane.
Prijevod: D.L.
(izvor: SCRITI SPIRITUALI DI S. GASPARE DEL BUFALO,
cura di Beniamino Conti, Roma, 1996.)
Isus je odsutan i prisutan… – sv. Augustin
“…učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28, 20).
Pogledat ćemo sada Židove kod kojih se Krist nalazi. Htjeli su Nebo da ga, potomci onih koji su pokazivali kako ga se pronalazi, slušaju i uzmu k sebi. Dolaze u ckrvu, slušaju gdje je Krist i grabe ga. Slušaju ga po našem glasu, saznaju o njemu iz Evanđelja. Ubijen je od njihovih predaka, pokopan je, uskrsnuo je, učenici su ga prepoznali, ispred njihovih očiju je uzašao na nebo gdje je sjeo zdesne Ocu. Onaj koji je bio osuđen doći će kao Sudac: slušaju ga i uzimaju ga. Reći će mi netko: “Kako ga mogu uzeti ako je odsutan? Kako mogu doći u nebo i uzeti ga svojim rukama ako sjedi u visinama?” Pošalji u visine svoju vjeru i dobit ćeš ga. Tvoji su ga oci imali na fizički način, a ti ga imaj na duhovni način, jer Krist je prisutan iako je odsutan. Ako nije prisutan, ni mi ga ne mežemo imati. No budući da je istinito to što reče: “Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28, 20), otišao je i ovdje je; vratio se u nebesa ali nas ovdje nije napustio: zapravo, u Nebo je ponjeo svoje tijelo, ali nije odnio svoje veličanstvo sa svijeta.
Augustin iz Ippona (r. 354. + 430.)
124 homilije o Ivanovom evanđelju
DAR OTKUPLJENJA – POMIRENJE S BLIŽNJIMA
RIJEČ ŽIVOTA
Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice
osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove
(2014. – 2015.)
LIPANJ 2015.
“Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti” (Ef 4, 29 – 32).
Dar pomirenja
Duh Sveti kojim smo opečaćeni, pomaže nam sagledati cijelu stvarnost našega života u odnosu na Boga, sebe same i bližnje. Riječi upućene Efežanima, duboko dotiču i nas i naš odnos prema drugima. Nukaju nas da u Kristovu daru pomirenja prepoznamo veliku milost koja vjernika potiče da traži vječno dobro braće i sestara.
Sv. Ivan Krizostom veli: „Zamisli što je sve Krist pretrpio iz ljubavi prema stadu: postao je čovjek, primio lik sluge, bio popljuvan, bičevan, a napokon nije odbio ni smrt uz sve pogrde: na križu je prolio svoju krv. Ako mu se, dakle, netko želi svidjeti, neka se pobrine za njegove ovčice, neka traži dobro naroda, neka se pobrine za blagostanje svoje braće. Nijedan posao nije Bogu draži od ovoga.“ Ove riječi nas ne bi smjele ostaviti ravnodušnima, osobito nas koji častimo Krv Kristovu.
Krv Kristova nam posreduje pomirenje ali zahtijeva i spremnost na pomirenje s braćom i sestrama. Uz veliki dar primili smo i veliku obvezu. Zahtjevnost proizlazi iz Kristovog primjera ljubavi prema grešnicima, sve do prolijevanja vlastite krvi. Isus je kalež srdžbe pretvorio u kalež blagoslova. Zamislimo se nad ovom istinom.
Ne praštajući drugima, mi zapravo ulazimo u bitku s onima za koje je Krist dao svoj život, i odbijamo pomirenje s onima za koje se Krist nije sustezao proliti svoju Krv. Praštanje drugima Isus stavlja kao uvjet za naš odnos prema njemu i kao uvjet za Očevo praštanje nama (usp. Mk 11, 25 – 26; Mt 6, 9 – 15).
Sveti Ivan Krizostom to naglašava govoreći: „Djelo Božjeg Sina bilo je praštati neprijateljima, moliti za one koji su ga razapeli, proliti Krv za one koji su ga mrzili.“ Stoga i djelo nas, njegovih učenika, treba izvirati iz toga istoga dara i ohrabriti nas da uđemo u proces pomirenja, koje treba ići dalje od uklanjanja neprijateljstava i napetosti. Ono treba biti aktivno zalaganje za spasenje osoba. Poput sv. Gašpara Del Bufala i Marije De Mattias i mi trebamo čeznuti za spasenjem (tih) duša i privlačiti ih Kristovom otvorenom boku.
Bog je onaj koji preuzima vodstvo u pomirbenom procesu. Pomirenje je prije nešto što mi otkrivamo nego nešto što postižemo. To je oslobađajuće u procesu praštanja. Mi obično želimo da se najprije pokaju osobe koje su nas povrijedile da bismo im mi oprostili i da bismo se pomirili s njima. Međutim, Isus je drugačije pokazao – mi najprije otkrivamo i doživljavamo Božje praštanje naših grijeha i to nas navodi na pokajanje. Sam Bog nas uči da proces praštanja i pomirenja započinje onaj koji je povrijeđen a ne onaj koji je povrijedio.
Smisao praštanja i pomirenja
Čovjek vjere ne može ne opažati dublji smisao iskustva križa. Samo zagledani u Kristov križ možemo ukloniti gorčinu vlastitih boli te prihvaćati patnju i neuspjeh kao nešto dragocjeno u našem životu. Upravo u životnim križevima možemo otkriti Božji govor i surađivati s njim u djelu spasenja duša (usp. Lk 19,11–27).
Jedan duhovni pisac veli: „Ako neke situacije u tebi izazivaju napetost, to znači da se tvoj talenat, kao posut pepelom, krije u njima.“ Što činiš s tim talentom? – Sve mora služiti posvećenju. To je svrha Isusove smrti na križu, da sve privuče k sebi, da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (usp. 1 Tim 2, 4).
Najdramatičniji događaj u životu Josipa egipatskog bio je kad su ga braća prodala, a kasnije je to postao izvor blagoslova za mnoge. „Tako niste vi mene poslali ovamo nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom. Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu“ (Post 45,5; 50, 20). Josip je u vlastitoj nevolji prepoznao talenat, oprostio braći i dopustio da Bog djeluje po njemu u toj situaciji.
Nije Božja volja da itko bude progonjen, niti da ijedan čovjek pati. Bog želi da se međusobno ljubimo. Međutim, postoje ljudi koji unatoč Božjem naumu ne čine dobro drugima, nego zlo, onda Bog dozvoljava da i to uđe u njegov plan s ljudima. To je smisao patnje, praštanja i pomirenja.
Treba razlikovati djelovanje nekoga tko ti čini zlo, i na taj način radi protiv Božje volje, od situacije koja za tebe nastaje uslijed tog djelovanja koje Bog ne želi. Bog ju ne želi ali je od vječnosti računao s njezinim posljedicama u tvom životu. Bog dopušta da rastemo upravo preko onog teškog i jezovitog što nam drugi čine.
Nije Otac nebeski htio da ljudi ubiju njegova Sina, niti je potaknuo ljude na to. Međutim, On je htio da Isus bude dobrovoljno žrtva za ljudsku zloću. On je htio da se Isus sam dozvoli ubiti (usp. Rim 5, 6). Bog od nas traži suradnju, dragovoljno prihvaćanje:„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28a).
Spoznaja da je Bog prvi nas ljubio i oprostio nam, potiče nas da gledamo dublji smisao onoga što su nam drugi činili. Potrebna nam je istinska vjera, a to znači Isusovim očima gledati na vlastiti život. Isus se nada da ćemo sve što nam se dogodilo i što nam se događa iskoristiti na dobro.
Kad počnemo shvaćati trpljenje i križ kao talenat, kojega možemo iskoristit na slavu Božju i spas duša, tada shvaćamo i smisao Isusovog prolijevanja Krvi na križu i njegov vapaj: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34). Isus je imao sućuti za one koji su mu zlo činili. To je put praštanja i pomirenja. Stoga se i mi usuđujemo s njim reći: „Oče, oprosti joj… Oče, oprosti mu…“
Ako nismo spremni praštati, ostajemo duhovno uzeti, ne možemo napredovati u odnosu na Krista i bližnje. Dar praštanja trebamo izmoliti, tražiti od Isusa tu milost: „Tada pristupi k njemu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam” (Mt 18, 21-22).
DAR OTKUPLJENJA = biti pomiren s Bogom, sa sobom i s bližnjima!
Kad su jednog starijeg kartuzijanca pitali boji li se smrti, odgovorio je: Ne! Čemu se bojati smrti? To je sudbina svakog čovjeka. Što se više približiš Bogu to si sretniji. To je smisao našega života. Što se više približiš Bogu to si sretniji. To brže žuriš susresti ga. Ne treba se bojati smrti. Naprotiv! Za nas je velika radost ponovno pronaći Oca. Prošlost, sadašnjost, one su ljudske. U Bogu nema prošlosti. U njemu je samo sadašnjost. I kada nas Bog vidi, On uvijek vidi cijeli naš život. Zbog toga… jer je On neizmjerno dobro biće… On uvijek traži naše dobro. Stoga nema razloga za zabrinutost ni u čemu što nam se događa.
Često zahvaljujem Bogu što me je učinio slijepim. Siguran sam da je to bilo za dobro moje duše, kako je to dopustio.
Šteta što je svijet izgubio smisao za Boga. Uistinu šteta. Nemaju više razloga za život. Ako se ukine misao na Boga, čemu i dalje živjeti na ovoj zemlji?
Treba uvijek krenuti od načela da je Bog beskrajno dobar i da sve što čini, čini za naše dobro. Zbog toga bi kršćanin trebao uvijek biti sretan, nikada nesretan. Jer sve ono što nam se događa je Božja volja i događa se jedino za dobrobit naše duše. Evo, ovo je najvažnije: Bog je neizmjerno dobar, svemoguć i pomaže nam…
(iz filma: Veličanstvena tišina)
***
Koraci praštanja:
Uzmi Isusa za ruku i u duhu idi k toj osobi. Obrati joj se s imenom i reci:
1. OPROSTI TI MENI – što te nisam razumjela/o, što o tebi mislim negativno, što sam te povrijedila/o, što sam te ogovarala/o, što te nisam uvažavala/o…
2. OPRAŠTAM JA TEBI – opraštam ti sve tvoje uvrede, sve nepravde koje si mi nanijela/o, sve grube riječi, tvrdoglavost, nestrpljivost. Ne osuđujem te više. Nema više nikakve osude u meni protiv tebe. Neću se više nikada izražavati negativno o tebi, neću o tebi govoriti ni misliti negativno.
3. DUBINE TE OSOBE VOLE MENE, MOJE DUBINE VOLE TU OSOBU…
4. ZAVOLI TU OSOBU – ne njezina djela, nego osobu. Stvori sućut za tu osobu, zavoli dušu te osobe.
5. ZAHVALJUJ BOGU za tu osobu, moli Božji blagoslov da se spusti na tu osobu.
(usp. Hagioterapija, dr. Tomislav Ivančić)
sv. Gašpar o čovjekovom svršetku
(NAPUTAK: Ova razmatranja sv. Gašpara del Bufala treba čitati u kontekstu vremena kada su napisana!)
Ne može se nekoj stvari dati više važnosti nego životu prema posljednjem času.
Nema druge najkorisnije stvari od života okrenutom prema posljednjem času slaveći i ljubeći Boga s cijelim srcem.
Ne može biti neka stvar više potrebnija od natjecanja u ljubavi do posljednjeg časa i slaveći Boba s cijelim srcem.
Vrati se jedan korak unatrag i malo razmisli. Tisuću godina nisi bio ništa. Vječna Mudrost ne može djelovati a da ne postavi cilja dostojan njegove veličine – jer tako traži dobrota Božja. Pretpostavimo da si došao na svijet u ovom stoljeću u kojem se sada nalaziš, ali potpuno nijem, bez mogućnosti govorenja, a Bog se spusti s neba, rastali ti usta i dadne ti govor, a u isto vrijeme doda ovu zapovijed: “Ništa drugo nećeš prorokovati (naviještati) osim na moju čast…”
…jer tako zahtjeva vrhovna vlast Božja. Tko god zasadi vrt prisvaja si i vlast te je gospodar svih plodova. Posljednji čas za koji te je Bog stvorio bio je zbog toga što ti je dao vječno blaženstvo.
Bog je vječno Dobro i vječna Pravda. Zbog toga što je vječna Dobrota ne može a da ne voli i ne može ne nagraditi one od kojih je slavljen; i pošto je vječna Pravda, ne moguće je da vječno ne kazni one od kojih je prezren. Jer je on vječna Dobrota, stvorio je raj i jer je vječna Pravda, stvorio je pakao. Bog će uvijek biti na svršetku. On te nečim uvjetuje, no istina je i to da ćeš služiti na slavu Božju. Ili ćeš hvaliti božansko milosrđe u nebu, ili ćeš vječno slaviti pravednost u paklu.
“Hvali dušo moja Gospodina…” Ova moja duša ili će hvaliti ili će huliti Boga. Ovo moje tijelo ili će zauvijek biti naseljenik u nebeskim užicima ili će plakati u paklenim mukama. Ove moje ruke ili će beskrajno grliti Isusa, koliko god budem htio, ili će biti zaglavljene brdskim lancima pakla. Ove moje oči ili će beskrajno promatrati slavu Božju… itd.
(iz: S. Gaspare del Bufalo, Scritti spirituali, u: Beniamino Conti, Roma, 1996., str. 44-45)
Biti Krv Kristova
Sedmi stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Biti Krv Kristova
1. Biti Kristova Krv po sudjelovanju
Naslov ovog posljednjeg stupnja u duhovnosti Krvi Kristove može u prvi mah nekoga prestrašiti. Zar to nije previše? Kako možemo “biti” Kristova Krv?
U shvaćanju ovoga može nam pomoći razmatranje sv. Mise i Pavlove poslanice. Već smo se privikli na riječi da smo kao Crkva “živo Kristovo Tijelo” i da u njemu kao različiti udovi imamo različite karizme i dužnosti. Krštenjem smo ucijepljeni u mistično tijelo Kristovo. U Euharistiji primamo Tijelo Kristovo da bismo rekli i potvrdili ono što po krštenju već jesmo – Tijelo Kristovo.
Ova istina sadrži u sebi također i Krv Kristovu, premda ju ne naglašavamo toliko često. Želimo ovdje jasno reći: u Euharistiji primamo Krv Kristovu, kako bi u živom Kristu bili Krv Kristova.
Naravno, ovdje se radi o postajanju Krvlju Kristovom kroz sudjelovanje. Kao što se željezo kad se stavi u vatru ponekad toliko usije da izgleda kao žeravica, mada je željezo; tako i mi možemo i trebali bismo u povezanosti s Krvlju Kristovom, do koje nas je dovelo klanjanje (pogeldaj prijašnji stupanj), postati Krv.
1. Služenje Crkvi
Krv u tijelu obavlja takve funkcije koje su istovremeno i skrivene i vidljive. Kad krv izlazi iz žila, ona zastrašuje, jer “govori” o ranjenosti ili čak o smrti. Također se preneražavamo kad je netko blijed, jer u tome trenutku nema dotoka krvi u lice. Ova vlastitost krvi, služenje u polu- skrovitosti, čini mi se da je dobra slika za apostolat u duhovnosti Krvi Kristove. Radi se o skrivenom služenju Crkvi – kroz cijelo Kristovo tijelo, kroz sve njegove udove mora prokolati Božja ljubav. Tako će Tijelo dobiti novu snagu i hranu; može se razvijati, odupirati bolestima, ozdravljati i zacjeljivati rane. Ukoliko nema cirkulacije, udovi odumiru i tijelo se raspada. Krv također ima funkciju ujedinjavanja cijelog tijela. Da bi udovi bili zdravi i da bi se organizam održao u cjelini, krv mora neprestano kružiti, noseći hranu i kisik. Hrana za Crkvu su sakramenti, a kisik – Duh Božji. Krv Kristova daje Crkvi život, jer u sebi nosi ta dva elementa.
Kad tijelo zadobije ranu, krv se odmah pokazuje. Ona čisti ranu i stvara prvu zaštitu. U slučaju potrebe sama se žrtvuje kako bi spasila tijelo i održala ga na životu.
2. Plodovi Kristove Krvi
Pošto smo prošli kroz svih sedam stupnjeva duhovnosti Krvi Kristove (pogledaj druge stupnjeve) i pošto smo se već dosta dugo penjali i silazili, kao anđeli po Jakovljevim ljestvama, i dobro se upoznali sa svakim stupnjem, sada zajedništvo s Kristovom Krvlju može donijeti najbolje plodove u nama. Sama Crkva obećava te plodove i poziva da se pristupi ovim “ljestvama”. Litanije Krvi Kristove ne samo da opisuju ono što je Njegova Krv učinila u povijesti spasenja, nego nam pokazuju kako ona još i danas djeluje. Nakon našeg ujedinjenja s Krvlju Kristovom, svi se ovi plodovi, njezinom snagom, pojavljuju u našoj sredini. Naša prisutnost postaje “rijeka milosrđa“, “pobjeđuje zle duhove“, biva “snaga mučenika” i “jakost priznavalaca“. Tamo gdje ljudi žive u jedinstvu s Krvlju Kristovom, javljaju se pozivi za život u čistoći posvećenoj Bogu. Kolebljivi pronalaze čvrstinu, oni koji trpe i plaču dobivaju utjehu, pokornici se susreću s novom nadom, umirući pronalaze snagu, duše u čistilištu bivaju oslobođene i svako se srce susreće s radošću i mirom.
Veliki su i dragocjeni plodovi koje Krist po svojoj Krvi želi vidjeti kako danas sazrijevaju. Ljudima današnjice su potrebni, iako glad žele utažiti nedovoljnom ili nezdravom hranom. Krist je prolio svoju Krv za život svijeta. Na oltaru i u sakramentima Ona čeka spremna na one koji već vjeruju. K drugima treba doći preko nas – sjedinjena s našom vlastitom krvlju.
Iskustva vezana uz temu “Biti Krv Kristova”
Razmatrali smo u ovoj temi “Biti Krv Kristova” da možemo postati živa Krv Kristova za druge. Krv koja nosi nadu, Božju ljubav, utjehu, novu snagu… Krv koja ujedinjuje. Sljedeća iskustva su primjer kako se to može živjeti.
Biti Krv za baku
Jedna je djevojka pričala da živi s bakom, koja je već ostarila i koja gubi pamćenje. Puno puta baka pita istu stvar. Kada djevojka gubi strpljivost, tada si ponavlja u sebi “mogu biti Krv Kristova za baku” i to joj daje snagu da stoti puta odgovara na bakino pitanje.
Htio je ostaviti obitelj
Bilo je vrijeme Korizme – vrijeme koje me više povezuje s Kristom. Riječ Života potiče me na život u Njegovoj blizini. U mjestu u kojem od nedavno živim, imam malo poznatih, tako da sam se začudila kada je zazvonio telefon i kada me neka gospođa zamolila za razgovor sa mnom. Bila sam odmah spremna da ju saslušam. Rekla je da se još ne poznamo, ali mi je u povjerenju htjela predstaviti razlog tog razgovora. Njezin muž nakon dvadeset godina braka našao si je neku ženu, zbog koje je htio ostaviti nju i već skoro odraslu djecu. Plakala je. Molila je za molitvu. Osjetila sam njezine tjelesne boli. Bila je prevarena. Toliko godina zajedničkog života, napora i borbe – i u jednom trenutku to sve više nije imalo smisla.
Tražim u mislima riječi utjehe, ali znam što ću god reći u toj situaciji – bit će banalno. Predajem se dakle Onome, koji sve može i riječi života: “Onaj koga ljubiš, bolestan je” (Iv 11,3). Trpim zajedno s njom, ali još više žalim njezinog muža. “Onaj koga ljubiš, bolestan je.” Tješim ju i obećajem joj molitvu. Govorim joj da – moleći po Krvi Kristovoj – sve možemo izmoliti.
Nakon tog telefonskog razgovora, sjećajući se na dano obećanje, počela sam moliti na nakanu njezinog muža. Molila sam devetnicu Krvi Kristovoj, ali ne samo to: počela sam uistinu od sebe, od vlastitog očišćenja, od odlaska na svetu ispovijed. Kada mi je svećenik dao pokoru da sudjelujem u križnom putu na nakanu obraćenja jednog grešnika, znala sam da Duh Sveti govori na usta tog svećenika. Kroz cijeli moj život nijedan svećenik nije mi dao takvu pokoru! Znala sam da se radi o tom gospodinu za kojeg sam se molila.
Tako osnažena, sudjelovala sam u križnom putu. Koliko li je taj križni put bio drukčiji! Osjetila sam da ja idem za Isusom na tom križnom putu umjesto tog čovjeka. Osjetila sam bol, strah i napuštenost Isusa na svakoj postaji. Moje srce ispunjavalo se strahom što ću morati primiti križ. Vidjela sam čovjeka, koji luta. “Onaj koga ljubiš, bolestan je.” Osjećala sam bičeve prevare onoga, kojeg Ti ljubiš. Isusovi padovi su njegovi padovi, a i moji padovi. Osjećam žalost, srce tuče kao ludo, grči se od boli. Za tog bolesnog, ljubljenog, razapete su Isusove ruke.
Isuse, po Tvojoj muci, po Tvojoj prolivenoj Krvi spasi ga, spasi onoga kojeg Ti ljubiš. Daj mu da se opameti. Ne ostavljaj ga samog. Molim Te da se vrati, da se ispriča i da ponovno budu jedno, kao što si Ti jedno sa nama! To je bila goruća molitva. Srce je krvarilo. Sjedinila sam svoju bol s Isusovom boli i sa boli žene tog čovjeka. Snažno sam vjerovala da će me Bog uslišati, jer je Isus u Evanđelju rekao: “Sve što zamolite Oca, dat će vam u moje ime”.
Prošlo je toliko vremena, a ja sve do danas osjećam taj križni put. Približavalo se Uskrsno vrijeme. Nosila sam u srcu očaj te gospođe. Kako će žalosni biti ovi Uskrsni blagdani! Trebali su takvi biti, ali nisu bili. Njezin muž se vratio i ostao sa njom. To je bila istinska radost uskrsnuća za nju, a također i za mene. (M.R.)
Što za mene znači biti Krv Kristova?
To za mene znači biti Krist, tako se sjediniti s Njime da više ne živim ja, već da Krist živi u meni. To za mene znači postati oruđe u Njegovoj ruci. Ponekad osjećam da sam takav „automobil“, upravljani od Duha Svetoga. Ne znam kuda me On vodi, kako će biti dalje i koga želi preko mene voljeti. To je Njegovo otajstvo, o kojem ja ne moram znati. Najvažnije je to da On tu djeluje.
Sada sam već duže vrijeme u tom čudnom stanju duha, koje nazivam tamom. Unatoč tome vjerujem da Gospodin djeluje i da me „koristi“ za svoje planove, ako Mu ja to dozvoljavam.
U bolnici, kada sam usred mnoštva bolesnih ljudi, uspoređujem ih sa Kristovim Tijelom. U tom Tijelu kroz posebno sjedinjenje s Kristom, postajem Njegova Krv koja kruži i koja je prisutna upravo tamo, gdje su slabe točke i gdje treba zacijeliti rane. Ponekad sam svjedok radosti, a ponekad i ljudske tragedije. U određenim trenucima ljudi se otvaraju, pripovijedaju svoj život, žale zbog svojih pogrešaka. Tada mi se ruke same sklapaju na molitvu Vječni Oče, da bih prikazala Bogu tu Krv. Vidim da na cijelom odjelu gdje radim puno zavisi od mog unutarnjeg sjedinjenja s Isusom. Na taj način također i drugi mogu primati Njegov mir i radost. Jako mi pomaže u zadnje vrijeme Riječ života: “Ustrajte u mojoj ljubavi!” (Iv 15,9). Ustrajte, čak i tada kad sve izgleda bez smisla, kada se ne vide nikakvi plodovi, kada ne znamo zašto to trpljenje… On zna za koga, zbog čega. (K.R.)
Prihvatio sam križ
Postati Krv Kristova. Trajati u Božjoj ljubavi. To je Riječ Života, koja je upisana u duhovnost Krvi Kristove, koju sam najdublje proživio, kada sam nakon operacije svoje žene dobio vijest od ravnateljice bolnice da je to rak. Ranije sam od duhovnog oca dobio poruku da svaki dan razmatram litanije Krvi Kristove – one su me pripremile za križ. Vijest je ipak bila za mene prejaka. Suze su išle same, makar sam se trudio svladati ih, jer me žena promatrala (kasnije mi je rekla da su noževi parali njeno srce, kad je vidjela moje suze). U tom trenutku sjetio sam se Riječi Života: “Postati Krv Kristova”.
Shvatio sam da je On prisutan među nama, da čeka na moj pristanak da ispunim Njegovu volju – shvatio sam Abrahamovu vjeru i dao sam svoj pristanak za križ, kojim smo obdareni.
Tada nisam mogao otići na duhovne vježbe u Misijsku kuću – moje duhovne vježbe su bile u vlastitoj kući, blizu bolesnice, čuvanje, ispunjavanje svih obaveza. Bio je listopad i svaki dan smo išli u bolnicu na zračenja, navraćajući u crkvu na svetu Misu i Krunicu. Bila je vidljiva i očita prisutnost Isusa. Razmišljao sam, da je upravo sada prisutna Krv Kristova u tom bdijenju uz ženu i zajedničkom nošenju križa. Naša vjera raste, a blizina naših srdaca povećava ljubav prema Bogu i bližnjima, a također povećava ljubav u našem braku…
Najveći je dar za mene bio taj, da je moja žena postala za mene još bliža i draža. (K.O.)
Neka nam ova iskustva pomognu da postanemo živa Krv Kristova za druge. Neka nas u tome prati Riječ Života za taj mjesec: “Ljubite…kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15,12).
Uredio: p. Josp G., CPPS
>>Pogledajte sve stupnjeve<<