Category ZajednicaKK Izdvojeno

„San koji se nastavlja“ – 200 godina Družbe Misionara Krvi Kristove

Misionari Krvi Kristove cjelodnevnim duhovnim programom u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu u subotu, 17. listopada obilježili su 200 godina djelovanja ove redovničke zajednice (1815.-2015.). Promičući duhovnost Krvi Kristovoj koja je prolivena za sve, proslavu su smjestili u ovu crkvu koja čuva spomen svim poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, jer „ni jedan život u Kristu nije izgubljen“, a „branitelji su upravo po svojoj žrtvi za domovinu bliski Kristovoj prolivenoj krvi“, rekao je na početku programa Jubileja p. Ilija Grgić, delegat Hrvatske delegature Družbe Misionara Krvi Kristove.

Povijest i širenje Misionara Krvi Kristove predstavila je s. Viktorija Košak, klanjateljica Krvi Kristove. Misionari Krvi Kristove (CPPS) u Hrvatskoj službeno djeluju 27 godina. Put ove Družbe do nas je vodio od talijanske Umbrije preko Njemačke i Bosne do Zagreba. U svijetu su prisutni u 21 zemlji, ukupno njih oko 560. U Hrvatskoj djeluju trojica svećenika, jedan đakon, dva bogoslova i dva postulanta. Štovanje Krvi Kristove promiču u suradnji s laičkim pokretom, laicima – suradnicima, članovima Zajednica Krvi Kristove kojih, pod njihovim vodstvom ima oko 50 zajednica – u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini, područjima za koje su nadležni misionari iz Hrvatske. Vrlo blisku suradnju ostvaruju i s Klanjateljicama Krvi Kristove koje na našim prostorima djeluju 135 godina.

Apostolat pomirenja i mira koji proizlazi iz duhovnosti Krvi Kristove prije 200 godina zaživio je u Družbi misionara Krvi Kristove po utemeljitelju, sv. Gašparu del Bufalu, biskupijskom svećeniku koji je postao apostol pučkih misija. Tom metodom želio je ljude poučiti kako su otkupljeni i spašeni Krvlju Kristovom. Te pučke misije postale su „škola svetosti, pravednosti i ljubavi“, kako je sv. Gašpara del Bufala opisao papa Ivan Pavao II. „Želim imati tisuću jezika da bih oduševio sve ljude za Predragocjenu Krv Kristovu! Mora se narodu reći kojom su cijenom otkupljene duše. Mora im se pomoći da shvate kako ih čisti Kristova Krv i kako se, prije svega, posvećuju primanjem Sakramenata“, stav je sv. Gašpara del Bufala.

Dr. don Ivan Bodrožić govorio je o značenju Krvi Kristove u Svetom pismu i prvoj Crkvi. Objasnio je njezin žrtveni i otkupiteljski karakter, te uputio na sv. Ignacija Antiohijskog (+107.) koji je bio prvi štovatelj Krvi Kristove i prije nego što je u Crkvu uvedena ova pobožnost. (Papa Pio IX. 1849. godine proširio je blagdan Krvi Kristove na opću Crkvu, a Ivan XXIII. je sv. Gašpara del Bufala zazvao kao molitvenog zaštitnika rada Drugoga vatikanskog sabora.)

Na proslavi Jubileja Misionara Krvi Kristove okupilo se više stotina članova Zajednica Krvi Kristove iz Hrvatske, a pridružile su im se i redovnice Krvi Kristove, redovnici i redovnice iz drugih zajednica, te predstavnici Misionara Krvi Kristove iz Poljske – p. Wojciech Czernatowicz, provincijal poljske Provincije, Njemačke – p. Andreas Hasenburger, provincijal njemačkog govornog područja) te iz Italije, p. Emanuelle Lupi, vicegeneral Družbe koji je svjedočio o svome pozivu izrazivši čvrsto uvjerenje u pomirljivu žrtvu Kristove Krvi.

Posebno dirljivo bilo je svečano unošenje moći sv. Gašpara u procesiji prije početka Mise. Sarkofag s moćima sv. Gašpara del Bufala u crkvu su unijeli Misionari Krvi Kristove, a do kraja dana bile su izložene na štovanje brojnim vjernicima.

Središnji događaj Jubileja bila je Euharistija koji je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U propovijedi je ovaj događaj smjestio u kontekst početka Jubileja Milosrđa. Nadahnuo se Ivanovim evanđeljem i prizorom podno križa: „Gledat će onoga koga su proboli.“ Kardinal Bozanić istaknuo je kako smo svi danas okupljeni da gledamo u Isusa, onoga koga su proboli i iz kojega je potekla krv i voda. „To je misterij pred kojim čovjek razmatra, misterij pred kojim čovjek stoji i pita se što nam time Nebo poručuje, što nam Bog govori?

Poruka je to ljubavi kakvu čovjek ne bi očekivao, koja nije po ljudskom računu i koja ima sasvim drugu logiku. O toj je ljubavi govorio i sveti papa Ivan Pavao II., naviještajući kako je jedino Božje milosrđe u stanju spasiti čovjeka.“ Zagrebački nadbiskup ujedno je dodao kako je svatko potreban Božjeg milosrđa, jer se jedino ljubavlju uništava zlo: „To je mudrost Božja, to je mudrost križa koju nije lako prihvatiti ljudskom srcu.“ Govoreći, pak, o sv. Gašparu del Bufalu i njegovom nadahnuću na duhovnost Krvi Kristovoj, kardinal je primjetio kako „samo onaj koji se duboko klanja Krvi Kristovoj i preuzima logiku života koja iz toga proizlazi, u stanju je donositi svježinu na ovaj svijet i pobjeđivati zlo koje stalno pritišće i želi manifestaciju svoje moći.“ P. Ilija Grgić na kraju mise rekao je kako u ovoj, za njih jubilarnoj, godini čitaju više Božjih blagoslova: dva ovogodišnja ređenja, porast zvanja, porast članova laičkog pokreta Zajednice Krvi Kristove, nazočnost zagrebačkog pastira kardinala Bozanića među njima.

Tijekom popodneva sudionicima proslave prikazan je film „San koji se nastavlja“, o Družbi Misionara Krvi Kristove, te je održan sat Klanjanja. Svoje svjedočanstvo izrekla je i članica Zajednice Krvi Kristove iz Ludbrega, Marija Kosec: „Poslanje Krvi Kristove nije lako, trebamo živjeti savez sa svim našim raznolikostima. U savez donosimo svoje izranjenosti, različita shvaćanja, dobre i loše navike. Ja uvijek vidim da Bog mene prihvaća i voli sa svim manama i pogreškama, pa tako i ja moram imati mjesta u srcu za sve. Živeći duhovnost Krvi Kristove pozvani smo na ljubav, ljubiti i one koji nas ne razumiju ili odbijaju. Krv Kristova meni daje snagu i božansku sigurnost i zaštitu. Sv. Gašpar bi govorio: ‘Čovjekov život trajna je borba, ali dobri Bog nam milostivo pomaže.’ Tu pomoć vidim stalno i u svemu, u obitelji, zajednici i u župi. Nikad ne gledam u poteškoću kao problem, već samo u svijetlo koje dolazi iz Kristovog križa. Samo trpljenjem i spasenjem dolazim do pomirenja. Zagledanost u živi i nepresušni izvor Krvi Kristove učvršćuje me, ohrabruje i izdiže iznad poteškoća.“

Marija Kosec članica je Zajednice Krvi Kristove punih 20 godina: „Moje iskustvo animatora od prvog dana govori da beskorisnog i bezvrijednog slugu, koji samo prepoznaje volju svoga Gospodara i nastoji živjeti po toj volji, Gospodar može upotrijebiti. A za ustrajnost u borbi, nagrada je mir kao more dubok, u svakoj nemirnoj situaciji. Svako zlo pobjeđuje se Krvlju Jaganjčevom.“

Misionari Krvi Kristove za ovu prigodu objavili su više tiskanih izdanja o svom utemeljitelju, njegovih duhovnih poruka i molitava pobožnosti Krvi Kristovoj. Dodajmo tome i dvostruki CD. Na jednom se nalazi snimka Krunice Krvi Kristove s tradicionalnim pjesmama Krvi Kristovoj, a na drugom pjesme glazbenice Tajane Šarić i prijatelja. Dio prihoda od prodanih materijala namjenjen je izgradnji Misijske kuće u Prozorju kod Dugog Sela.

Pastoral Misionara Krvi Kristove obuhvaća: održavanje duhovnih vježbi i obnova za razne skupine, održavanje pučkih misija po župama, brigu za Zajednice Krvi Kristove, duhovnu pratnju osoba. Sjedište im je podno Sljemena, Razgled 3.

Autor: T. P.

Audio snimku propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića možete POGLEDATI OVDJE!

Nekoliko slika:

Slavlje 200. obljetnice CPPS u Hrvatskoj

DAR OTKUPLJENJA – POMIRENJE S BLIŽNJIMA

RIJEČ ŽIVOTA

Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice

osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove

(2014. – 2015.)

LIPANJ 2015.

Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti” (Ef 4, 29 – 32).

Dar pomirenja

Duh Sveti kojim smo opečaćeni, pomaže nam sagledati cijelu stvarnost našega života u odnosu na Boga, sebe same i bližnje. Riječi upućene Efežanima, duboko dotiču i nas i naš odnos prema drugima. Nukaju nas da u Kristovu daru pomirenja prepoznamo veliku milost koja vjernika potiče da traži vječno dobro braće i sestara.

Sv. Ivan Krizostom veli: „Zamisli što je sve Krist pretrpio iz ljubavi prema stadu: postao je čovjek, primio lik sluge, bio popljuvan, bičevan, a napokon nije odbio ni smrt uz sve pogrde: na križu je prolio svoju krv. Ako mu se, dakle, netko želi svidjeti, neka se pobrine za njegove ovčice, neka traži dobro naroda, neka se pobrine za blagostanje svoje braće. Nijedan posao nije Bogu draži od ovoga.“ Ove riječi nas ne bi smjele ostaviti ravnodušnima, osobito nas koji častimo Krv Kristovu.

Krv Kristova nam posreduje pomirenje ali zahtijeva i spremnost na pomirenje s braćom i sestrama. Uz veliki dar primili smo i veliku obvezu. Zahtjevnost proizlazi iz Kristovog primjera ljubavi prema grešnicima, sve do prolijevanja vlastite krvi. Isus je kalež srdžbe pretvorio u kalež blagoslova. Zamislimo se nad ovom istinom.

Ne praštajući drugima, mi zapravo ulazimo u bitku s onima za koje je Krist dao svoj život, i odbijamo pomirenje s onima za koje se Krist nije sustezao proliti svoju Krv. Praštanje drugima Isus stavlja kao uvjet za naš odnos prema njemu i kao uvjet za Očevo praštanje nama (usp. Mk 11, 25 – 26; Mt 6, 9 – 15).

Sveti Ivan Krizostom to naglašava govoreći: „Djelo Božjeg Sina bilo je praštati neprijateljima, moliti za one koji su ga razapeli, proliti Krv za one koji su ga mrzili.“ Stoga i djelo nas, njegovih učenika, treba izvirati iz toga istoga dara i ohrabriti nas da uđemo u proces pomirenja, koje treba ići dalje od uklanjanja neprijateljstava i napetosti. Ono treba biti aktivno zalaganje za spasenje osoba. Poput sv. Gašpara Del Bufala i Marije De Mattias i mi trebamo čeznuti za spasenjem (tih) duša i privlačiti ih Kristovom otvorenom boku.

Bog je onaj koji preuzima vodstvo u pomirbenom procesu. Pomirenje je prije nešto što mi otkrivamo nego nešto što postižemo. To je oslobađajuće u procesu praštanja. Mi obično želimo da se najprije pokaju osobe koje su nas povrijedile da bismo im mi oprostili i da bismo se pomirili s njima. Međutim, Isus je drugačije pokazao – mi najprije otkrivamo i doživljavamo Božje praštanje naših grijeha i to nas navodi na pokajanje. Sam Bog nas uči da proces praštanja i pomirenja započinje onaj koji je povrijeđen a ne onaj koji je povrijedio.

Smisao praštanja i pomirenja

Čovjek vjere ne može ne opažati dublji smisao iskustva križa. Samo zagledani u Kristov križ možemo ukloniti gorčinu vlastitih boli te prihvaćati patnju i neuspjeh kao nešto dragocjeno u našem životu. Upravo u životnim križevima možemo otkriti Božji govor i surađivati s njim u djelu spasenja duša (usp. Lk 19,11–27).

Jedan duhovni pisac veli: „Ako neke situacije u tebi izazivaju napetost, to znači da se tvoj talenat, kao posut pepelom, krije u njima.“ Što činiš s tim talentom? – Sve mora služiti posvećenju. To je svrha Isusove smrti na križu, da sve privuče k sebi, da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (usp. 1 Tim 2, 4).

Najdramatičniji događaj u životu Josipa egipatskog bio je kad su ga braća prodala, a kasnije je to postao izvor blagoslova za mnoge. „Tako niste vi mene poslali ovamo nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom. Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu“ (Post 45,5; 50, 20). Josip je u vlastitoj nevolji prepoznao talenat, oprostio braći i dopustio da Bog djeluje po njemu u toj situaciji.

Nije Božja volja da itko bude progonjen, niti da ijedan čovjek pati. Bog želi da se međusobno ljubimo. Međutim, postoje ljudi koji unatoč Božjem naumu ne čine dobro drugima, nego zlo, onda Bog dozvoljava da i to uđe u njegov plan s ljudima. To je smisao patnje, praštanja i pomirenja.

Treba razlikovati djelovanje nekoga tko ti čini zlo, i na taj način radi protiv Božje volje, od situacije koja za tebe nastaje uslijed tog djelovanja koje Bog ne želi. Bog ju ne želi ali je od vječnosti računao s njezinim posljedicama u tvom životu. Bog dopušta da rastemo upravo preko onog teškog i jezovitog što nam drugi čine.

Nije Otac nebeski htio da ljudi ubiju njegova Sina, niti je potaknuo ljude na to. Međutim, On je htio da Isus bude dobrovoljno žrtva za ljudsku zloću. On je htio da se Isus sam dozvoli ubiti (usp. Rim 5, 6). Bog od nas traži suradnju, dragovoljno prihvaćanje:„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28a).

Spoznaja da je Bog prvi nas ljubio i oprostio nam, potiče nas da gledamo dublji smisao onoga što su nam drugi činili. Potrebna nam je istinska vjera, a to znači Isusovim očima gledati na vlastiti život. Isus se nada da ćemo sve što nam se dogodilo i što nam se događa iskoristiti na dobro.

Kad počnemo shvaćati trpljenje i križ kao talenat, kojega možemo iskoristit na slavu Božju i spas duša, tada shvaćamo i smisao Isusovog prolijevanja Krvi na križu i njegov vapaj: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine (Lk 23, 34). Isus je imao sućuti za one koji su mu zlo činili. To je put praštanja i pomirenja. Stoga se i mi usuđujemo s njim reći: „Oče, oprosti joj… Oče, oprosti mu…“

Ako nismo spremni praštati, ostajemo duhovno uzeti, ne možemo napredovati u odnosu na Krista i bližnje. Dar praštanja trebamo izmoliti, tražiti od Isusa tu milost: Tada pristupi k njemu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam” (Mt 18, 21-22).

DAR OTKUPLJENJA = biti pomiren s Bogom, sa sobom i s bližnjima!

Kad su jednog starijeg kartuzijanca pitali boji li se smrti, odgovorio je: Ne! Čemu se bojati smrti? To je sudbina svakog čovjeka. Što se više približiš Bogu to si sretniji. To je smisao našega života. Što se više približiš Bogu to si sretniji. To brže žuriš susresti ga. Ne treba se bojati smrti. Naprotiv! Za nas je velika radost ponovno pronaći Oca. Prošlost, sadašnjost, one su ljudske. U Bogu nema prošlosti. U njemu je samo sadašnjost. I kada nas Bog vidi, On uvijek vidi cijeli naš život. Zbog toga… jer je On neizmjerno dobro biće… On uvijek traži naše dobro. Stoga nema razloga za zabrinutost ni u čemu što nam se događa.

Često zahvaljujem Bogu što me je učinio slijepim. Siguran sam da je to bilo za dobro moje duše, kako je to dopustio.

Šteta što je svijet izgubio smisao za Boga. Uistinu šteta. Nemaju više razloga za život. Ako se ukine misao na Boga, čemu i dalje živjeti na ovoj zemlji?

Treba uvijek krenuti od načela da je Bog beskrajno dobar i da sve što čini, čini za naše dobro. Zbog toga bi kršćanin trebao uvijek biti sretan, nikada nesretan. Jer sve ono što nam se događa je Božja volja i događa se jedino za dobrobit naše duše. Evo, ovo je najvažnije: Bog je neizmjerno dobar, svemoguć i pomaže nam…

(iz filma: Veličanstvena tišina)

***

Koraci praštanja:

Uzmi Isusa za ruku i u duhu idi k toj osobi. Obrati joj se s imenom i reci:

1. OPROSTI TI MENI – što te nisam razumjela/o, što o tebi mislim negativno, što sam te povrijedila/o, što sam te ogovarala/o, što te nisam uvažavala/o…

2. OPRAŠTAM JA TEBI – opraštam ti sve tvoje uvrede, sve nepravde koje si mi nanijela/o, sve grube riječi, tvrdoglavost, nestrpljivost. Ne osuđujem te više. Nema više nikakve osude u meni protiv tebe. Neću se više nikada izražavati negativno o tebi, neću o tebi govoriti ni misliti negativno.

3. DUBINE TE OSOBE VOLE MENE, MOJE DUBINE VOLE TU OSOBU…

4. ZAVOLI TU OSOBU – ne njezina djela, nego osobu. Stvori sućut za tu osobu, zavoli dušu te osobe.

5. ZAHVALJUJ BOGU za tu osobu, moli Božji blagoslov da se spusti na tu osobu.

(usp. Hagioterapija, dr. Tomislav Ivančić)

Plod Krvi Kristove – POMIRENJE S BOGOM

Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice
osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove
(2014. – 2015.)

“Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje” (Rim 5, 5–11).

Obdareni pomirenjem

Spisi sv. Pavla daju nam optiku kojom trebamo gledati na dar pomirenja, koji se po Krvi Kristovoj, poput iscjeljenja, spušta na cijelo čovječanstvo. Pavao u poslanici Rimljanima veli: “Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?“ (Rim 5, 9). Vidimo kako je ljudski grijeh uzrokom Božje srdžbe. Stoga, Božja ponuda pomirenja dolazi od Boga koji je neprijateljstvo osjetio duboko, do gnjeva.

Zamijetimo kako sam Bog započinje taj proces pomirenja s čovjekom, jer sam čovjek nije bio u stanju započeti ga, niti dati Bogu dovoljnu i odgovarajuću zadovoljštinu za svoje grijehe, kako bi se izmirio s njim.

Starozavjetne žrtve, koje su se prinosile za okajanje i pomirenje, dugo su bile samo vapaj i sjena pomirenja, sve dok nije došla krv Kristova koja je donijela trajno POMIRENJE.

Sveti Ivan Krizostom, ukazuje nam na veliku važnost što je upravo pomirenje ostvareno krvlju Kristovom: „Velika je stvar što nas je Krist pomirio s Bogom… ali je još veća što je to učinio posredstvom svoje krvi.“ Da bi pokazao koliko je pomirenje bilo potrebno Krizostom govori o razdoru koji je postojao i to ne samo na zemlji, koja je bila puna neprijateljstva i podijeljenosti, nego i s nebom, budući da je „zemlja bila odvojena od neba i anđeli bili u borbi s ljudima, jer su vidjeli osramoćenog svog Gospodina“. Zato je po njemu bilo potrebno pomirenje koje je Krist ostvario borbom i pobjedom nad sotonom. Ivan Krizostom to opisuje riječima: „Promislite što znači čuti kako Bog dolazi s neba, silazi sa svog prijestolja, spušta se na zemlju, upada u pakao započinjući borbu. Zamislite što znači vidjeti sotonu kako se bori protiv Boga, koji je sakriven u ljudsku narav i ono čemu se nikada ne možemo dosta načuditi – smrt razorena smrću, prokletstvo skinuto prokletstvom, tiranija sotone svrgnuta onim čim se je on služio da je uspostavi.“

Vidimo kako za Krizostoma pomirenje nije samo puko izmirenje ili prestanak napetosti, nego je to uspostavljanje mnogo dublje unutarnje povezanosti, stvaranje bliskog odnosa. Po njemu je povezano nebesko i zemaljsko, osvojena ljudska narav. Po Kristovom utjelovljenju zemlja je primila nebesko, a po njegovoj proslavi, nebo je primilo zemaljsko. Kako je već gore navedeno, prema Krizostomu i anđeli su bili posvađani s ljudima. To zaključuje iz događaja povijesti spasenja, gdje su oni bili poslani da kazne ljude. Njihovo neprijateljstvo prestaje Kristovim Utjelovljenjem. Kod njegova rođenja anđeli se pojavljuju navješćujući radosnu vijest. Tako je, kaže on, „prvo doveo anđele na zemlju, da bi zatim ljude uveo u nebo“.

Pomirenje po Kristu

Važno je uočiti da Bog, koji je sama ljubav, ZAPOČINJE pomirenje i provodi ga, i to po smrti Kristovoj. Upravo u poslanici Rimljanima 3, 23-25, Pavao govori da je Bog Isusa odredio za to da svojom krvlju izvrši pomirenje koje postaje djelotvorno po vjeri: „Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.“ Krist je nazvan ‘pomirilištem’ po svojoj krvi. Krist očituje svoju milosrdnu i spasavajuću snagu time što je uzdignut na križ i svi ga mogu vidjeti i prihvatiti darovano pomirenje po osobnoj vjeri.

Krist je očito ‘pomirilište’ (sredstvo pomirenja), po kojem milosrdni Bog nastavlja iskazivanje svoje milosrdne moći prema narodu.

Pavao u svojoj poslanici Rimljanima, govoreći o krvi Kristovoj, kaže da smo sada opravdani njegovom Krvlju (usp. Rim 5, 9). Pitajmo se što sv. Pavao misli kada kaže da nas je krv Kristova opravdala i da nas i nadalje opravdava?

Opravdanje se očituje u djelovanju Božjem na nas. Bog je pravedan i poziva nas na izmirenje. Bog nas uvodi u pravi odnos prema sebi po krvi Kristovoj. Naši utemeljitelji su upravo po prolijevanju Krvi Krstove vidjeti ostvarenje Božjeg plana – sve obnoviti i ostvariti lijepi poredak stvari koji je veliki Sin Božji došao uspostaviti svojom Krvlju na zemlji.

Danas na osobit način, krv Kristova mora u nama izazvati čežnju za pomirenjem i milosrđem koje nam uzvišeni Gospodin želi darovati.

Krist je umro za mene, za tebe. Otvoriti se toj istini izazov je pred kojim stojimo svaki dan. Njegova smrt je pobijedila grijeh i otvorila svakom čovjeku put spasenja. Bog opravdava one koji u Krista vjeruju (Rim 3, 26) jer Krist je izvršio pomirenje po svojoj krvi (usp. Rim 3, 25). Opravdanje proizlazi iz snage krvi Kristove, koja nas poziva u svoju blizinu, da nas iscijeli.

Pomirenje koje je Krist ostvario sveobuhvatno je, jer je u njemu sve ujedinjeno – i zemaljsko i nebesko. Po tom pomirenju mi smo u Kristu postali Božji prijatelji, obdareni obilnom milošću. On je postao nama sličan da bi nam mogao posredovati pomirenje. Pomirenje koje nam je darovano po krvi Kristovoj ostvareno je, i ono je prvotno dar Božji. „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4, 10).

Za osobno i zajedničko produbljivanje i dijeljenje…

Nađi dovoljno vremena za razmišljanje i molitvu nad ovim tekstom i pitanjima.

“Krv Isusova za nas prolivena u muci i smrti na križu, sakramentalno prisutna u presvetoj Euharistiji, tajna je vjere i tajna ljubavi Isusove koju nikada nećemo dokučiti do kraja, ali je možemo sve više produbljivati” (kardinal Franjo Šeper).

  • Kako otkriti milost Božju koja izvire u mom vlastitom životu po daru pomirenja?

  • Kamo me želi povesti ta Božja milost?

Postavit ću si pitanje za koje mislim da znam odgovor:

  • Bože, tko si ti stvarno za mene?

  • Koliko i kakvog sam te upoznao/upoznala?

Pomirenje je BOŽJI DAR

  • Kako sam te Bože upoznala/upoznao kao onoga koji meni prvi pristupa?

  • Kako sam te upoznala/upoznao kao onoga koji svoga vlastitoga Sina daje da bi mene otkupio od smrti grijeha?

***

Upute sv. Gašpara del Bufalo:

„Nije dovoljno da samo spoznajemo velike Božje planove s nama, nego moramo prihvatiti i pogodna sredstva da surađujemo planovima Svevišnjega. U jakoj ženi vidim prije svega tri sredstva koja se primjenjuju s velikom pažnjom i zbog čega će nam biti dodijeljena velika slava. Prvo je ljubav prema povučenosti; drugo zadržavanje u molitvi, treće neumorna revnost. Čovjek (muškarac) apostolata, duša koja se Bogu posvetila, mora ljubiti povučenost u kojoj se Bog javlja na osobit način da nas na odgovarajući način pripravi na našu dušobrižničku službu. Misionar u svojoj sobi mora biti kontemplativac, a vani sijač. On sjedinjuje unutarnji s vanjskim životom i čuva u Bogu svetu jednostavnost“ (sv. Gašpar del Bufalo, Vrijeme milosti, Zagreb, 1988., str. 74).

PRIHVAĆATI I PRIKAZIVATI KRV KRISTOVU

Peti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Prihvaćati i prikazivati Krv Kristovu

(pogledaj sve stupnjeve)

1. Sudjelovanje u djelu otkupljenja

Na nekim slikama Raspetoga nalaze se ispod križa ne samo Marija i Ivan nego i anđeli koji sakupljaju Krv koja teče iz rana u zlatne posude. Evanđelje ne govori ništa o vidljivoj prisutnosti anđela za vrijeme razapinjanja. Zašto se ta vidljiva bujica milosti nije razlila po zemlji kad je i sam Isus htio svojom Krvlju otkupiti i posvetiti svijet? Imam dojam da su umjetnici slikajući anđele sa zlatnim posudama htjeli reći kako je dragocjena i sveta ta Krv koja se prolijeva; odatle i potječu Božji poslanici, zlatne čaše ili kaleži.

Ipak je sam Bog na malo drugačiji, ljepši način istaknuo dostojanstvo i cijenu Krvi Kristove – pravim kalež na oltaru Golgote je Marija podno križa. Netaknuta čistoća njezine duše vrijednošću i blještavilom nadilazi svaku posudu od bilo kojeg plemenitog metala. Njezina vjera i poniznost nadilazi čak i službu anđela. Marija pod križem na duhovan način skuplja Krv svoga Sina. Kao Predstavnica i nova Majka čovječanstva prikazuje ju s potpunim pouzdanjem nebeskom Ocu. Tako Marija pod križem kao “suotkupiteljica” bitno pridonosi djelu spasenja u ime cijeloga čovječanstva.

2. Nova patnja

Svi smo pozvani zajedno s Marijom stajati ispod križa i kao ona sakupljati Krv Kristovu tamo gdje se ona sada prolijeva iz rana čovječanstva. Svaka bol, svaki grijeh, svaka tama duše je, kao što smo već spominjali, poseban način prisutnosti Krvi Kristove. Duše se razlikuju upravo po susretu s patnjom. Tu se najjasnije očituje vjera ili nevjera.

Marijin stav za svakog čovjeka je uzor prihvaćanja patnje. Kad smo već u vjeri proživjeli četiri stupnja duhovnosti Krvi Kristove, sada ne samo da znamo drugačije ljubiti, već i patnju znamo drugačije prihvaćati. Dragocjena je, ne želimo je upropastiti. Kao Marija postajemo kalež koji sakuplja Krv Kristovu, zajedno s Marijom prikazujemo je Ocu za spasenje svijeta.

Od Marije također možemo naučiti kako prihvaćati čovjeka koji trpi. Obično patniku ne pomažu a niti mu daju utjehu naši dobri savjeti, a još manje mu pomažu propovijedi i pouke. Najčešće jednostavno treba biti zajedno s njim u šutnji ispunjenoj poštovanjem. Marija nije mogla Isusu uskratiti niti jednu patnju pa ipak je njezina nazočnost pod križem toliko toga promijenila i mnogo pomogla.

3. Prikazivanje Krvi Kristove

U predaji molitava u čast Krvi Kristove pronaći ćemo mnoge molitvene obrasce koji prikazuju Krv Kristovu nebeskom Ocu. Iza njih se krije misao da nam je Isus Krist dao svoju Krv na križu. Sada ona na neki način pripada nama. Zato ju možemo koristiti kao “žrtvu” ili “lijek” za naše osobno spasenje, kao i za potrebe cijeloga svijeta.

Naravno da žrtvene molitve ne možemo upotrebljavati kao neke magijske formule. Zbog toga moramo naučiti shvaćati i ostvarivati njihov dublji smisao. Zašto neprestano ponavljamo tu molitvu, ako je Krist jednom zauvijek prikazao svoju Krv za spasenje svijeta? Sv. Gašpar, “pravi i najveći apostol Krvi Kristove”, tako je formulirao ovo pitanje i odgovor: “Kako, dakle, možemo istinski i djelotvorno upotrijebiti ovo spasonosno piće Spasiteljeve Krvi za nas i za druge? – Kada zajedno s apostolom Pavlom ponovimo: “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim” (Kol 1,24).

Iz ovog citata proizlazi da sv. Gašpar Krv Kristovu uspoređuje s lijekom protiv bolesti duše. Također ističe da taj lijek stvarno mora biti primjenjivan i to tako da bude djelotvoran. Čitajući između redova, može se naići na kritiku lažne, patvorene pobožnosti prema Krvi Kristovoj. Istinska pobožnost mora biti skoncentrirana na sudjelovanje u spasonosnoj Kristovoj patnji.

Kad ovo pravilo primijenimo na molitve u čast Krvi Kristove, onda dolazi na vidjelo da ne možemo prikazati Krv Kristovu bez nas samih. Tako, dakle, svako ponavljanje prikazanja znači darivanje nas samih nebeskome Ocu u trenutnoj životnoj situaciji. U kalež svoga srca skupljamo Krv Kristovu koja dotječe do nas u brigama i poteškoćama svakodnevnog posla, u vlastitom trpljenju ili trpljenju bližnjih. Tako ona postaje neprestanim darom u koji se uključujemo na slavu Božju i za spasenje svijeta.

ISKUSTVO

Dar trpljenja

Trpljenje je najveće otajstvo kršćanstva. Preko više od 25 godina udaljila sam se od Isusa jer nisam znala prihvatiti trpljenje. Sada, pet godina nakon mog obraćenja, Bog otkriva preda mnom djelić ove tajne. Već više od tri mjeseca Gospodin me iskušava trpljenjem.

Trenutak u kojem se započelo trpljenje bio je zadnji petak u siječnju i činilo mi se kao da nadilazi granice moje ljudske izdržljivosti. Moje je tijelo ludjelo u patnji (maksimalno gušenje, povraćanje, groznica). Mislila sam da neću izdržati. Gledala sam na sliku naše Zajednice i u duši sam govorila: “Gospodine, ja ne mogu primiti taj Kalež gorčine, nemam snage, Gospodine, ne…!” Nakon nekoliko trenutaka rekoh: “Samo ako mi ga Ti daješ, onda ću primiti, ako je to Tvoja volja, ali molim Te, daj mi snage, ta vidiš da ne mogu, da sam bespomoćna u svom trpljenju.”

Kada sam za vrijeme ovih teških dana razmišljala o smislu patnje, Bog mi je to razjasnio, pokazao mi je veliku vrijednost i snagu trpljenja. Ugledala sam (u duhu) vagu. Na lijevoj zdjelici vage bilo je moje trpljenje, maleno kao zrnce pijeska, a na desnoj strani Bog je “položio” svoje milosti za osobu, za koju je bilo prikazano ovo zrnce pijeska. Desna zdjelica vage bila je “pretrpana” velikim milostima i nagnula je na čudesan način zdjelicu vage. Shvatila sam, da svako trpljenje prikazivano za čovjeka s ljubavlju, kao da “osvaja” Boga koji ne može ne odgovoriti neusporedivo većom ljubavlju. Ugledala sam ljude grešne, prljave, odvratne. Baš za njih milost Božja nagiba zdjelicu vage, odgovarajući na neveliku “gestu čovjeka”. Shvatila sam kako su bitna ova malena zrnca našeg trpljenja i kako nas Bog voli, pomažući nam ova zrnca nositi. Sljedeća zrnca trpljenja prikazala sam za druge bliske mi osobe.

Jako teško je trpjeti, uvijek u neznanju, uvijek se tijelo buni iako se čini da je duh prihvatio. Ne razumijem to, već se nadam da će doći vrijeme u kojem će me Bog nauči trpjeti u potpunoj poniznosti. Za vrijeme sljedećeg pojačanja trpljenja molila sam žalosna otajstva sv. krunice. Ugledala sam (u duhu) Krista koji nosi križ, a iza njega apostole i svece i kao da pita: “A ti, želiš li ići sa mnom u toj žalosnoj povorci?” Bojala sam se odgovoriti i konačno sam rekla: “Ako me budeš vodio za ruku onda da, sama se bojim”.

Puno sam pretrpjela, ali još više sam doživjela milosti i spoznanje sebe. Sebe sam vidjela jasnije, moja duša ima puno skrivenih mrlja, ovo je sljedeća lekcija poniznosti. Nadam se da ću, zahvaljujući Božjoj milosti, znati to iskoristiti i promijeniti svoj život. Nadam se da će mi biti lakše prihvatiti sve ljude, da ću u Božjoj istini napokon ugledati gredu u mome oku, a ne trun u oku bratovu.

Iskusila sam Božju prisutnost posebno u prvom periodu trpljenja. Kasnije su bili također i mračni dani, kada Bog kao da je odlazio. Gledajući moju slabost, vraćao se sa svojom milošću. Ne znam kako se može trpjeti bez Boga, to je pakao na zemlji. Vrijeme patnje bilo je za mene kao teški ali zajednički put sa Sinom Čovječjim. Ovo vrijeme sjedinilo me s Isusom, kao da sam hrabrija. On je postao moj živi Prijatelj. Zahvaljujem Bogu za dar trpljenja, za milost Isusove prisutnosti uz mene. Ispričavam se što nisam u potpunosti znala prihvatiti taj najveći dar, što nisam znala prihvatiti ponašanje mojih bližnjih, što ih nisam znala iskreno ljubiti, ali vjerujem da će me to naučiti Bog. Uzdam se da će Krv Kristova očistiti moje trpljenje.

(G.A.)

Uredio: p. Josip G., CPPS

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

Krv Kristova – IZVOR NADE – snažnije govori od Abelove

Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice
osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove
(2014. – 2015.)

“Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli” (Iv 19, 31-37).

Izvor nade

Evanđelist Ivan jedini od evanđelista izvještava što se na KalvKrv Kirstova u kaležuariji dogodilo odmah nakon Isusove smrti. On pripovijeda da je prije skidanja mrtvog tijela Isusova s križa, koje je spomenuto kod sva četiri evanđelista, jedan vojnik, umjesto da prebije Isusove noge, kako je učinio kod ostalih osuđenika, probo mu kopljem bok iz kojega je odmah potekla krv i voda (usp. r. 33). Koji je interes pobudio ovaj događaj kod evanđeliste, pokazuje on sam time što se, prvi put u svom evanđelju, poziva na svoje osobno svjedočenje: Onaj koji je ovo vidio svjedoči… (r. 35) I on zna da govori pravo – da i vi trajno vjerujete (usp. r. 35). Ovo Ivanovo upućivanje poziva nas na razmišljanje da ono što je on vidio, nije nešto sporedno, nego je to vrlo značajna činjenica. On polaže na to veliku važnost, želi svima nama objasniti veliku važnost onoga što je vidio. Želi nam otkriti tajnu ove krvi i vode koje su potekle iz probodenog Isusovog boka.

Ivan nas podsjeća na SZ: Nijedna mu se kost neće slomiti (r. 36b). On promatra Isusove noge koje su ostale netaknute. Promatra Isusov otvoreni bok – tajanstveno istjecanje krvi i vode.

Značenje koje je Ivan htio dati krvi, koja je tekla iz boka Isusova ukazuje na pojedinosti pashalnoga obreda. Žrtvovanje vazmenoga janjeta bilo je uzor (praslika) za Isusovo žrtvovanje. Ivan već prije u svom evanđelju spominje da Židovi nisu htjeli ući u Pilatovu palaču, „da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti pashalnu večeru“ (r. 18, 28).

Zatim evanđelist u času Isusove smrti na dva mjesta podsjeća izričito na to, da je bio „dan odmora“ (usp. 19, 31.42.), malo prije sunčanoga zalaza, tj. upravo onoga sata kada su se u hramu u Jeruzalemu klali vazmeni janjci. Poznato je kako je bila važna krv prvog vazmenog janjeta: njegovom krvlju morala je svaka hebrejska obitelj premazati dovratnike i nadvratnik kuće, gdje se (janje) blagovalo (usp. Izl 12, 7). Gospodin je rekao Mojsiju: „Krv neka označuje kuće u kojima stanujete. Gdje god spazim krv proći ću vas“ (Izl 12, 13). Krv je dakle obilježavala kuću svakoga člana naroda. (usp. Izl 4, 22)

Za Ivana je K(k)rv Isusova, K(k)rv Bogočovjeka, ostvarila i ispunila ono što je izvršila krv janjeta, kao njezin uzor. Po smrti Kristovoj, u kojoj je on predao duh u najvišem činu ljubavi, čitav je ljudski rod posvećen u prvorođenom Sinu Božjemu. Sam Isus bio je onaj koji je, prema Ivanu Krstitelju, morao „na se uzeti grijehe svijeta“ (Iv 1, 29), koji „krštava Duhom Svetim“.

Istina je da Pasha, koju su Židovi svake godine svetkovali nije sadržavala ovaj krvni obred koji je tako pun značenja. Činjenica da se točno takav obred sačuvao kod proroka Ezekiela, pokazuje značenje koje mu je židovska tradicija pridavala (usp. Ez 45, 18-24). Obred kod žrtve okajnice samo je prepričan, on je imao svoje mjesto na prvi i sedmi dan pripremnog tjedna za svetkovanje vazma (pashe). Točno kao na dan prve pashe (usp. Izl 12, 7), Izraelac je poškropio dovratnike svoje kuće krvlju janjeta, a svećenik je uzeo krvi te žrtve okajnice i njome premazao dovratnike Doma… i dovratnike vrata unutrašnjega predvorja“ (usp. Ez 45, 19), tako će dovršiti pomirenje Doma. Sv. Grgur Nazijanski na Uskrs 362. godine reče: „Jučer je Janje žrtvovano i dovratnici su bili krvlju poškropljeni. Egipćani oplakuju svoje prvorođence, a mi smo izbjegli anđelu smrti, kojega je pogled na ovaj znak grozom i strahom ispunjavao. Po dragocjenoj krvi bili smo zaštićeni kao jednim zidom“.

Značenje koje Ivan daje krvi u vezi s citatom: „Blagujte je u jednoj te istoj kući; iz kuće ne smijete iznositi mesa niti na žrtvi smijete koju kost slomiti“ (Izl 12, 46), potkrijepljeno je značenjem koje on daje vodi u vezi s drugim citatom: „A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca“ (Zah 12, 10).

Ako pročitamo to cijelo proročanstvo vidjet ćemo kako ono na čudesan način upućuje na scenu na Kalvariji u večer Velikoga petka: „Svi stanovnici Jeruzalema… gledat će na onoga koga su proboli: naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca. U onaj dan plač velik će nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megidonskoj“ (Zah 12, 10). Činilo se da su sa smrću vladajućeg kralja Jošue konačno iščeznule sve nade. Kao smrt Isusova u očima apostola – „a mi smo se nadali“ (Lk 24, 21).

Pobjeda nade

Čitajuisus daje kaležći tekst proroka Zaharije čini se kao da je smrt Probodenoga zapečatila konačni poraz, ali u stvari je pripravila Božji trijumf: „U onaj dan“, glasi kod Zaharije dalje, „otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće“ (Zah 13, 1). To je bila voda „ispod desne strane hrama“ koju je prorok Ezekiel vidio da teče i buja u rijeku, koja se „više nije mogla prekoračiti“ (Ez 47, 1-12). Jedan izvor koji se ulijeva u Mrtvo more i ovaj simbol totalne neplodnosti pretvara u „raj“, koji je bio tako čudesan da ga Otkrivenje spominje opisujući sreću neba. Psalam 36. govori o potocima slasti i izvoru životnom. (r. 9-10)

Stoga nas ne čudi ako evanđelist Ivan misli na ove „potoke žive vode“, koji će, kako Pismo kaže: “iz njegove nutrine teći“ i o kojima je Isus govorio na svetkovinu sjenica. „To reče“, tumači Ivan, „za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega“ (Iv 7, 37-39).

Očima vjere promatrajmo i nadom uronimo i mi u to veliko otajstvo „krvi i vode“ koju je Ivan vidio da teče iz boka Isusova.

Za osobno i zajedničko produbljivanje i dijeljenje…

Iz ovog božanskog izvora, pruža nam ne vodu, nego svoju živu krv, koja je simbol njegove smrti, ali i uzrok našega života.“ (sv. Ivan Krizostom)

On (Krist) je došao kao liječnik… kao liječnik koji svojom krvlju liječi naše zloće, daje nam svoje tijelo za hranu i svoju krv za piće. Ova krv je tako nježna i blaga, donosi toliko slasti i hrabrosti, da ozdravlja svaku bolest, a iz smrti budi na život. Ona uklanja tmine i donosi svjetlo… Zato, zaronite u krv raspetog Krista. Drugačije ne možemo sudjelovati u njegovoj milosti, niti ostvariti svrhu zbog koje smo stvoreni; niti ćete moći strpljivo podnositi svoje muke. U krvi, sve gorko postaje slatko, a svaki teret lagan…”

(sv. Katarina Sijenska)

Mi se klanjamo Isusu i slavimo ga, zazivajući i pjevajući njegovo blagoslovljeno ime; želimo ga ljubiti sve bolje, polažući svoje srce blizu njegova Srca, koje kuca neizmjernom ljubavlju prema nama. Logično je, dakle, da promatramo izravno izlijevanje toga božanskoga Srca, žrtve i dobrote kojima je ono središte: Krv iz njega prolivenu za spasenje svijeta i koja se stalno nastavlja dijeliti za spasenje duša.“

(sv. papa Ivan XXIII.)

Ali, tko može ožednjeti ako ne onaj koji ide na mistične izvore rana Isusa Krista? Kad tamo promatramo tajne božanske krvi bit ćemo obuhvaćeni velikom revnošću za spasenjem naroda.“

(sv. Gašpar del Bufalo)

***

Biblijski tekstovi za razmatranje:

  • Zaharija 12. i 13. poglavlje

  • Ezekiel 36, 25

  • Otkrivnje 22, 2

  • Poslanica Hebrejima 12, 24

***

Poticaj: U Korizmi na poseban način promatraj Raspetoga. Osluškuj „šumove“ Krvi Kristove u svom srcu i zahvaljuj za krepost NADE.

  • Jesam li kad pokušao/pokušala razgovarati s Krvlju Kristovom?

  • Nalazim li u Isusovom otvorenom boku izvor nade moga vlastitog spasenja?

Zajednica Krvi Kristove – knjižica

Zašto molitvena zajednica, kako postati njezinim članom i zašto se moliti Krvi Kristovoj?

Odgovore na ova i slična pitanja možete pronaći u ovom malom priručniku.

Knjižica može biti od velike koristi onima koji žele u svojoj župi uspostaviti molitvenu zajednicu, s duhovnošću Krvi Kristove, te tako kroz molitvu i aktivnosti pripomoći vlastitom župniku u animiranju župe.

Opseg: 32 stranice

Format: A7 (7,50 x 10,50 cm)

Izdano: 1996.

Narudžbe na:

Misionari Krvi Kristove
Razgled 3, 10 000 ZAGREB
tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr

Škola ljubavi: Posvetiti se u Krvi Kristovoj

Kada netko posveti svoje vrijeme sportu, učenju ili voljenoj osobi, to vrijeme daruje njoj, a s njim i samoga sebe. ‘Posvetiti’ to znači dati ili žrtvovati. Pokloniti se može stvar, predmet, rad, posao, srce pa čak i osoba. Drugom čovjeku može se dati puno toga. SVE se može dati jedino Bogu. Upravo to u potpunom smislu znači ‘posvetiti se’.

Kod krštenja smo prvi put posvećeni, poslije smo taj čin obnovili kod Prve Pričesti ili Potvrde. Nije dovoljno samo od vremena do vremena govoriti o posvećenju. Kroz cijeli život treba obnavljati i produbljivati svoju odanost Bogu. Trebaš biti dar za Njega u svim trenucima svoga života: u radu i odmoru, u molitvi i apostolatu.

Posvetiti se Bogu u tajni Krvi Kristove znači živjeti i raditi za Krista, koji nas je otkupio svojom Krvlju. Kad god govorimo o Krvi Kristvovoj govorimo o Kristu, koji je naš Otkupitelj po prolijevanju svoje vlastite Krvi za nas.

Stalno govorimo o ‘tajni’ (otajstvu) Krvi Kristove kako bi se neprestano podsjećali da je jedino s vjerom moguće razumjeti Kristovu ljubav i Njegovo djelo Otkupljenja. Samo se s vjerom možemo otvoriti toj ljubavi i sudjelovati u djelu spašavanja ljudi i svijeta.

Tko stupa u Zajednicu Krvi Kristove, prvi korak radi sam. Može biti potaknut od nekoga ili to čini zajedno s drugima i odlučuje se na život u zajednici, ali ta odluka uvijek mora biti njegova osobna, individualna.

Jedino što možeš dati Bogu jesi ti sam. Posvećnje drugih (npr. krštenje djece) čini se u nadi, imajući u vidu da će oni kasnije potvrditi i realizirati ‘Novi savez’ nekada za njih sklopljen. Posvetiti se Kristu u tajni njegove Krvi znači prihvaćanje raspetoga Krista u svom životu. Drukčije govoreći, to znači dati Mu svoj život, svoje vrijeme, radosti i patnje, karijeru, zdravlje… i sve to za ‘dovršenje’ njegova djela spasenja – kako govori sv. Pavao. Slikovito možemo reći da je posvećenje Krvi Kristovoj miješanje vlastite krvi sa Spasiteljevom Krvlju, sudjelovanje u žrtvovanju Krista, žrtvovanje samoga sebe zajedno s kaležom spasenja.

Onaj tko stupa u Zajednicu Krvi Kristove, mora biti spreman ne samo na moljenje određenih molitava ili na angažiranost u korist siromašnih. Onaj tko čini taj korak prije svega se posvećuje Spasiteljevoj Krvi, predaje svoj život u ruke Kristove, daje se njemu na raspolaganje da živi kao što je on živio i djelovao, također da i danas ‘plati’ vlastitom krvlju kao što je on to učinio. Posvećenje Krvi Kristovoj je izražavanje želje da mu budemo što sličniji, da budemo najprije njegovi učenici.

(Više o temi “Škola ljubavi”)