All posts by admin

Američka provincija – povijest

Nikolas Brunner je rođen 10. studenoga 1795. godine. Roditeljski dom, koji se nalazio u Švicarskoj, u Mumliswillu, Kanton Soloturhn, napustio je 1809. godine, radi školovanja u benediktinskom samostanu Mariastein. U istom samostanu, 12. lipnja 1821. godine, ulazi u novicijat, sa svega 16 godina te uzima ime Maria Franz Salezius. Zavjete je položio 13. lipnja 1813. godine u Mariasteinu te je 17. i 19. rujna 1818. godine zaređen za podđakona, a zatim za đakona u Offenburgu, Baden. Sljedeđe godine, 6. ožujka, također u Offenburgu, zaređen je za svečenika.

Posvetio se poučavanju u Mariasteinu i misionarskom radu na tom području. Tragajući za strožim načinom života, odlazi k trapistima u Olenbergu, u Alsatiji, 21. srpnja 1829. godine. 26. srpnja iste godine oblači njihov habit, a 17. srpnja iduće godine polaže svećane zavjete.

Ukidanjem redovničkih kuća tijekom Srpanjske revolucije protjeran je u Švicarsku, 8. rujna 1830. godine. Ondje se angažira kao pučki propovjednik.

Godine 1832. kupuje dvorac Lowenburg, u Schleuisu, Kanton Graubunden, gdje osniva školu za dječake. U Lowenburgu je osnovana zajednica Klanjateljica Predragocjene Krvi. Za vrijeme drugog putovanja u Rim, u sijećnju 1838., želeći se prijaviti za dobrotvorni rad u Africi, slučajno susreće misionara Predragocjene Krvi, nakon čega se odlučuje priključiti toj Družbi.

Otac Brunner uzali u Družbu misionara 12. travnja 1838. godine u Albanu, u Italiji. Nakon novicijata, 17. rujna 1838. polaže zavjete. Otac Brunner dobiva zadatak osnivanja kuće Družbe misionara Krvi Kristove u Njemačkoj, što je učinio u svojoj školi u Lowenburgu. Trinaestero njegovih učenika postaje misionarima Predragocjene Krvi. Neko vrijeme otac Brunner je bio zadužen za održavanje pučkih misija širom Švicarske, Badena i Elzasa.

Godine 1841. otvara u Elzasu drugu kuću. Zbog poteškoća u radu koje mu uzrokuju naročito građanske vlasti želi se odseliti. Tako 1842. godine piše ocu Ivanu Martinu Henni, generalnom vikaru biskupije Cincinnati, Ohio, SAD, kojega se susreo 1835. godine u Švicarskoj, za vrijeme njegova posjeta obitelji.

U srpnju 1843. biskup John Baptist Purcell poziva oca Brunnera da dođe u biskupiju Cincinnati i povjerava mu brigu za njemačke imigrante. Nakon dopuštenja oca generala Biaggia Valentinija prihvaća poziv.

20. listopada 1843. otac Brunner, s još četrnaestoricom misionara Krvi Kristove, isplovljava brodom “Vesta” iz luke La Harva u Francuskoj.

Biskup Purcell, koji se slučajno nalazio u Europi, pridružio im se nakratko i s njima putovao do Engleske. nakon više kašnjenja, biskup Purcell si je rezervirao kartu za parobrod i stigao dva tjedna prije Brunnera i njegove skupine.

21. prosinca stižu u New Orleans, a nakon toga riječnim brodom nastavljaju svoj put u Cincinnati, kamo stižu 31. prosinca 1843. godine.

Kratki, ali znakoviti susret misionara s biskupom Purcellom ostavio je dosta impresivan dojam na njemu. Zabrinjaval ga je njihova slaba edukacija. Usprkos tome biskup Purcel je povjerio ocu Brunneru problematičnu župu sv. Alofonza u Peruu, Ohio, premda ga je prvotno namjeravao staviti u službu u Mercer Countyju.

Druga njemačka naselja u sjevernom Ohiju naknadno su dana ocu Brunneru, a 1845. preuzeo je rad s njemačkim doseljenicima na području Ministera (samostana) i Mercer Countyja. Župe koje su preuzete bile su dobro uređene i žive. Jedan od prvih misionara koji je služio u zapadno-središnjem Ohiju bio je Nijemac otac Ivan Evanđelist van den Brock.

Godine 1844. nekoliko Klanjateljica Predragocjene Krvi dolazi iz Lowenburga, a otac Brunner počinje osnivati samostane u Ohiju i Indiani, dolazeći do broja od deset kuća. Blizu Thompsona 1850. godine Brunner osniva svetište Žalosne Gospe, a mjesto je prozvao Marija Steig iliti Marijin Put.

Otac Brunner vodio je svečenike, braću i sestre kao jednu zajednicu, od kojih se svaka od njih sastojala od samostana za redovnice i kuće za redovnike. Postojanje toga dvostrukog ili miješanog reda zadržalo se u Americi do 1887. godine.

Brunner je odlazio u Europu u nekoliko navrata, 1849.-1850., 1852.-1853. i 1855.-1856., prije svega zbog zdravstvenih razloga, ali isto tako kako bi pridobio nove članove i pomoć za svoje misijske aktivnosti. Njegovo četvrto i zadnje putovanje u Europu bilo je 1857.

Umro je 19. prosinca 1859. godine u Schellenbergu, Lichtenschtein, nakon što je 1858. osnovao jedanaestu i zadnju kuću, samostan posvećen Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Otac Knapke opisao je osobnost oca Brunnera kao fascinantnu, tešku, ekscentričnu, a opet pobožnu, jer je bio strogi asket, impulzivna i apodiktična temperamenta i veoma suosjećajan. Osobnost oca Brunnera obojena je s puno briljantnih, ali neskladnih pigmenata, kao impresionistićka slika.

Pomno promatranje otkriva kontradikcije u njegovom životu, ali promatrajući s odmakom u širokom i opsežnom pogledu, ne može se ne prepoznati genijalnost njegova života.

Jačina Brunnerove osobnosti proizlazila je iz njegove jedinstvene želje da osobnim posvećenjem ispuni Božju volju. S velikom je poniznošću pristupao izazovima koj je shvaćao kao Bogom dana sredstva za njegovo posvećenje, ne tražeći ni u kojem pogledu samoostvarenje, nego isključivo proslavu Božjeg imena.

Ono što je privuklo oca Brunnera u Družbu misionara Predragocjene Krvi bilo je originalno Gašparovo povezivanje života u zajednici s velikodušnim misijama – “to je jedan aktivni apostolat koji počiva na osobnoj svetosti svakog pojedinca”. Upravo je to u potpunosti odgovaralo njegovim najdubljim nadanjima. Brunnerova je želja bila da se te vizije ostvare u stranim pustim krajevima.

Največi Brunnerov doprinos bio je duh benediktinskog zavjeta mjesta. Tako je Brunner intuitivno preveo Gašparovu viziju zajednice u granice surove stvarnosti. U Ohiju su misijske kuće bile obučene u habit samodostatnog samostana, a pučke misije su se pretvarale u župni pastoral. Na mnogim većim područjima, pa i onima s doseljenicima, naročito na sjeveru Ohija, bila je potrebna reevangelizacija. Jamstvo opstanka Družbe bile su misijske kuće (samostani) ili domovi u kojima su živjeli misionari i iz kojih su odlazili služiti. Te male drvene kućice u šumama bile su obiteljska utočišta. “Družba iznad svega” bilo je ljepilo pomoću kojega je Brunner držao na okupu misijske kuće.

Najvažnija je bila ljubav prema Družbi i njezino promicanje, zadovoljavanje njezinih potreba i briga za njezino dobro. Brunner je naglašavao da je osnovni uvjet za život u zajednici zvanje, od kojeg je ovisno i osobno spasenje.

Drugi je znak bila iznenađujuća brzina kojom je Brunner ostvario ekonomsku neovisnost zajednica i širenje njezinih institucija. On je s malo znao učiniti puno.

(izvor: Družba misionara Krvi Kristove, Živi kalež, Zagreb, 9 (176) 2013, str. 13-16.)

Srce Misionara

    Izdržati proces katekumenata u zatvoru prava je lekcija u pravom smislu „duhovnosti“. Često nas ta riječ u krivo odvodi. Isus nas vodi u duhovnost tako da nas ne odvodi u eterične mistike nekog višeg svijeta. To primarno ne uključuje sveti obred održan u svetom trenutku na svetom mjestu. I ne uključuje posebne molitve i formule.

Isus nas radije vodi da pronađemo svetost u svim prljavštinama društva gdje je ljudski život umanjen za plaćanje duga, a dobro stanje je svakodnevno žrtvovano radi opstanka „uvaženog društva“. Zapravo, upravo je tako Isus doveo sebe u veliku nevolju.

Dok je istina da Isus nikad nije zadržan u zatvoru poput Ivana Krstitelja, on nije iskusio hapšenje, lažne optužbe, mučenje, i napokon zakonsku kaznu izvršenjem smrtne kazne. Još uvijek u tim satima muke, u posljednjim trenucima života, on je zauvijek označen kao onaj koji je suđen i osuđen. U posljednjim trenucima umro je onako kako je živio, trpeći „izvan vrata da posveti ljude svojom vlastitom krvlju“ (Heb 13,12).

On je započeo svoje poslanje misionara simboličnim krštenjem u vodi koja je bila znak pravog krštenja koje treba doći. Za Isusa, uvođenje u tajne kraljevstva Božjega, znači dopustiti odlazak obmanjujuće sigurnosti grada, zakona i običaja. Znači, otići na putovanje prema rijeci koja vodi u susret i svrstati se s raskajanim grešnicima.

U toj rijeci, u ponižavajućem položaju raskajanog grešnika čuje potvrdu: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina“ (Mt 3,17). Kroz svoju službu Isus će se boriti sa sporošću svojih učenika kako bi shvatili puno značenje krštenja: da će biti odbačen poput Mesije, onaj tko si dopusti krštenje uranjanjem u vodu u toj neumoljivoj rijeci suđenja svijetu.

Važan dio katekumenskog procesa je naše tankoćutnog posvećenja zajednici koja raste. Kada mi kažemo: „Ovdje nema trajnog grada“, mi ne mislimo na pasivno čekanje nagrade na drugom svijetu. To radije znači da kraljevstvo Božje nije zamijenjeno sa sadašnjim gradom koji je često sagrađen na obmani i na leđima siromašnih.

Naše uvođenje u tajne Božjeg kraljevstva uključuje odabir siromašnih i predanost radu zajedno s njima – kamen odbacivanja – znači postajanje kamenom temeljcem našeg društva. „Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest“ (1 Kor 1,26-28).

Mi se uvodimo u nov način gledanja na institucije i stvarnost oko nas. Ovaj put vjere znači napuštanje sigurnog i odlazak „k njemu izvan tabora noseći njegovu sramotu“ (Heb 13,13).

U svakom slučaju krštenje i potvrda označavaju samo znak početka. To je uvod u život u kojem nam euharistijsko lomljenje Riječi i Kruha i dijeljenje Kaleža donose ponovno doba u kojem još jednom obnavljamo savez s Božjim siromasima.

Duhovnost Predragocjene Krvi nepopustljivo ustrajava na viđenju svijeta s točke izopćenih i osuđenih. Mi živimo svaku euharistiju kao što je Isus uradio na posljednjoj večeri – bio je spreman da bude odveden za naše krštenje. Prisjećamo se nadb. Oskara Romera čija je posljednja misa završila nenadano u prolijevanju njegove krvi, jer je jasno identificirao izgrađenost „novog grada“ među siromašnima u El Salvadoru.

Iz ovog razloga mi dijelimo kruh i kalež ondje gdje je srah i bojazan. Kada ostanemo nezainteresirani za obećanja dana siromašnima i čak kada idemo dalje i držimo ih bez milosti u njihovim dugovima, ono što vjerujemo da je Euharistija jedino je igra. Kakvu vrijednost može imati Misa ako smo nezainteresirani prema gladnima svijeta?

Ono što sveti Pavao opisuje lokalno istina je na globalnom planu: „Kada se zajedno sastajete, to nije doista blagovanje na stolu Gospodinove večere. Kada dođe vrijeme za hranu svaki od vas uzima svoju večeru, a jedan gladuje dok je drugi pijan“ (1 Kor 11,20-21).

Na jedan način vi ne birate da vas se uvede u proročko srce misionara. Ovo je raznovrsnost današnjih obreda u uvođenju udruženih članova religiozne zajednice ili u sakramentima kršćanske inicijacije. Osnovno poštovanje za ljudska prava sačuvat nas će od propisivanja postupka novcijata Božjoj ideji za ijednog od ovih.

isus daje kalež

Razmislite o vrsti „novcijata“ pripravljenog za Martina Luthera Kinga ili za Nelson Mandela, za Pavla iz Tarsa, Dorothy Day ili Gašpara del Bufalo. U svakom od ovih primjera to je bio zatvor. Na neki način, njihova inicijacije u duhovnost odvukla ih je prvo u sveto područje osuđenika. Svaka od ovih osoba trpjela je posebno „krštenje“ kojim je uvedena u proročku misiju među siromašne i odbačene. Kroz ovakvu inicijaciju srce misionara je rođeno.

Mi bi rado dozvali u pamet obris tijela i krvi da bi razumjeli srce misionara. Danas kada mislimo o profilu misionara, mi težimo misliti na apstraktnu listu pozitivnih karakteristika. Ovakav dokument označava stanje savršenosti označeno samo pozitivnim karakteristikama. Mi bi trebali također vidjeti i tamniju stranu ovih veoma ljudskih srdaca u kojima tražimo svoje osnivače očeve i majke. Često smo s lijeve strane sintetizirane verzije života naših svetaca, toliko drugačijih od opisa Svetih zapisa.

Koliko tjelesno Biblija opisuje dramatične promjene u Davidovom odraslom i ubojičinom srcu spram voljenog pomazanika u Božjem savezu. Ili bi taj Bog htio povjeriti Mojsiju svetu zapovijed „Ne ubij“, onom koji se borio s razlozima u svom vlastitom srcu za ubojstvo iz strasti Egipatskog nadzornika robova.

Mi se trebamo ohrabriti iz Isusovih riječi upućenih složenom misionarskom srcu Petra Šimuna, toliko punih straha i poricanja: „Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću” (Lk 22,31-32).

Svaka riječ i kretnja uskrsla Gospodina uhvaćena u četvrtom Evanđelju potvrđuje istinu da je oproštenje uvijek usko povezano s misijom (usp. Iv 20,19-23). Sigurno, pod normalnim okolnostima apostoli bi očekivali optužbu od Gospodina jer su ga napustili i zanijekali. Strah kraljuje njihovim srcima. Možemo li zamisliti drugi sličan prizor. Prijašnji prijatelj, ozlijeđen i izdan, diže ranjene ruke u njegovo lice plačući: „Platit ćeš za ovo!“ Tijek dugovanja i ozljeda bi se nastavio.

Ali, što se događa? Kretnja je ista, ali umjesto optužujućih riječi koje bi mogli očekivati, primaju riječi pomirenja: „Mir s vama!“ Tada obnavlja misiju na najsnažniji način: „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.“ Dahne u njih i nastavi: „Primite Duha Svetog, kojima otpustite grijehe, otpušteni su im, kojima zadržite, zadržani su im.“

(Fr. Thomas Hemm, C.PP.S.,
“Shaping the Heart of the Missionary”,
The Wine Cellar, October 1995, pp. 27-38)

S engleskog prevela: Marija P.

Marija, Majka Predragocjene Krvi

   Svibanj je Marijin mjesec. Tijekom ovog mjeseca ustanovljena su tri Marijina blagdana: 12. svibnja Majka Milosrđa, 24. svibnja Marija Pomoćnica i 31. svibnja Pohod BDM. Marija je prisvojila ovaj mjesec od Crkve i od naših europskih poganskih predaka u vidu slavljenja proljeća, plodnosti i Majke zemlje sa svim pojavama kao što su cvijeće, plesovi, slavlja i okićeni stupovi oko kojih se plesalo u svibnju. Blagdan dana 24. svibnja slavi se kao uspomena na povratak Pia VII u Rim 1814. godine iz Napoleonovog izgnanstva. Tako naša Zajednica izvorno uključuje i pozivanje Marije, Pomoćnice kršćana, a mi smo također bili utemeljeni dana 15. kolovoza 1815. na blagdan Velike Gospe.

Sv. Gašpar bio je posebno odan Mariji. Koristio je posebnu sliku Marije, «Gospe s Kaležom». Izvorno, sv. Gašpar je dao čovjeku, koji se zvao Pozzi i bio je nepoznati umjetnik, da doda kalež u Isusovu ruku na sliku koju su već koristili drugi prije njega u misijama te koja je već bila popularna. Koristio je ovakvu predodžbu u posebnom najsvečanijem trenutku blagoslova rukom tijekom misije, otkrivajući sliku, tu neobično blagu i nasmiješenu Gospu, koja prikazuje svu ljepotu i milosrđe majčinstva čak i najokorijelijim srcima. Ovaj trenutak zvao je «Pobjeda propovjedi». Kopija je bila napravljena u misijskim kućama tijekom misija. Sv. Gašpar je znao reći: «Kako je lijepo stajati s Marijom podno križa». Koristio je privlačnu i blagu majku da pozove ljude da ga duhovno slijede do dna križa.

U Lumen Gentium (br. 67) kada se Drugi vatikanski koncil izrazio o Mariji, poučavajući da odanost Mariji «proizlazi iz vjere, pomoću koje nas vodi da prepoznamo vrsnost Bogorodice i pomoću koje se primičemo odanoj ljubavi spram naše Majke i oponašanju njezinih kreposti».

Ove karakteristike vrijedne oponašanja proizlaze iz Marijinog najstarijeg epiteta, koji je star kao i Novi zavjet, a koristio se veoma rano, još u drugom stoljeću, kada je ona bila zazivana u euharistijskim molitvama. Njezini su epiteti Bogorodica i nova Eva. Oba su naziva zbog njezina odnosa s Isusom. Prema jednoj legendi Marija je preminula u Efezu, možda u domu najpoznatijeg hrama posvećenog božici Majci Zemlje, u mjestu u kojem je crkva objavila Mariju kao „Theotokos“ (Bogorodicu) 431. godine na Koncilu u Efezu. Epiteti su uspomena iz Starog zavjeta za naziv «Kraljica Majka» kao «gebirah», koji je ukorijenjen za pojam žene sa snagom i odlikama ratnice koja «trči s vukovima».

Za naš pothvat u duhovnosti Predragocjene Krvi Kristove, mi bi mogli biti najbliže Mariji u trenutku njezina Pohođenja marginaliziranima i u njihovom rođenju novom i jednostavnom poretku svijeta s novom pjesmom Božje milosne ljubavi za njih. Ovdje je ona najviša sveta posuda ili pehar, koji je izvor Isusove vlastite Krvi, njezino mlijeko izvor je Isusova rođenja. Rijetko je europska umjetnost prikazivala Mariju trudnu, a ovdje je ona puna Duha Svetoga, nakon utjelovljenja. Mi bi mogli biti najbliže Mariji podno križa, gdje ona žrtvuje svoga Sina; u umjetničkoj mašti bila je prikazana kako skuplja Predragocjenu Krv u svoj kalež ili kako njeguje njegove rane, a krvlju je zamrljana njezina koprena, kao kada mi sami stojimo s marginaliziranima izvan vrata u njihovim patnjama i prolijevanju krvi. Papa Pio XII napisao je u (Iucunda Semper) 1894. godine: «Ovdje stoji pokraj križa njegova majka koja … rado daje svoga vlastitog Sina». Ovo mi zvuči kao veoma svećeničko djelo. Možemo početi u razboritijem shvaćanju mnogih tekstova Starog zavjeta smatrati krv žene, svetom krvi i davateljicom života. Napokon bi mogli biti najbliže Mariji usred najranije zajednice na Duhove, kako je sveti Luka opisao u Djelima apostolskim i to potpuno primajući njezin Duh, koji nas ovlašćuje propovijedati i svjedočiti Evanđelje kao što stojimo u ispravnoj ulozi žene koja sasvim posreduje za Crkvu u stvarnoj provedbi Novog zavjeta.

Podsjećam samo, kada bismo pretočili svoje misli o Mariji u suvremeni jezik, koji je više prihvatljiviji, rekli bismo da imamo povijesno utemeljenje za sasvim novi razvitak naše odanosti prema Mariji i njezinom mjestu u našoj duhovnosti i to izvan djela oslobođenja i izvan feminističke teologije. Veliki je ovo posao koji treba biti sagledan u ovim područjima, i u tim smjerovima su me vodila moja razmišljanja o Mariji.

(Fr. Alan Hartway, C.PP.S., “Reflections on the Woman of the New Covenant and Precious Blood Spirituality,” The New Wine Press, May 25, 1994)

gašpa i Majka P K 3

 

Blizu križa je jedna osoba koja ponekad stoji, ponekad je klonula, uvijek plačuća, koja razumije glazbu noći. Ovdje gdje je Marija, Majka Predragocjene Krvi, stoji i naša duhovnost. Ona je žena koja tuguje, koja poznaje noć i značenje jutra.

Marija, neudana majka, kaže «da» Božjem planu da može zanijeti. Prestrašena mlada djevojka koja jednog dana otkriva da je trudna. Suočava se s izborom, zna da će je neke osobe pokušati osramotiti i optužiti. Ali najviše od svega, ona misli na svog ljubljenog i kako će mu saopćiti vijest. Pita se hoće li ju napustiti ili će stati na njezinu stranu. Zbunjena i uplašena odjurila je svojoj rođakinji Elizabeti da podijeli s njom trenutak koji će trajati više mjeseci.

Marija, ponizna majka, zvijezda je vodilja sa svom pažnjom ovog njenog primljenog Djeteta. Siromašni i bogati dolaze u posjetu. Raskošni darovi, ali jedan je malo uznemirio: smirna. Neobičan dar za dijete. Nije li smirna korištena za pripremu tijela za pokop?

Marija, politički izbjeglica, bježi sa svojim mužem i bebom u drugu državu da izbjegne progon. Ovo njezino Dijete stvorilo je nemir i izazvalo gnjev vladara. U njezinom bijegu, hrani Dijete na prsima, ona tuguje za sve majke i nevinu dječicu ostavljenu iza sebe, koji nisu bili dovoljno sretni ostvariti budućnost svojih snova.

Marija, ponosni roditelj, donosi svoje Dijete u hram i čuje mudrog starca kako govori kako će to dijete biti na uskrsnuće i propast mnogih. Ona je pomislila da je možda mogla čekati do promocije njezina Sina da onda osjeti dodir mača. Ali čak usred starčevog iščekivanja nalik bujici, ovdje je strašno predskazanje koje probada srce. I prisjetila se smirne.

Marija, izbezumljena majka, koja putem kući otkriva da njezin dvanaestogodišnji sin nije s njima. Ona i njezin suprug traže ga svuda i napokon pronalaze ga u hramu. Poučava starije. Zaslužio je da ga se disciplinira, ali kako netko može kazniti čudo od Djeteta?

Marija, zabrinuta majka, kaže svojem sinu da pomogne na svadbi prijatelja. Ne želi da se par osramoti jer im je ponestalo vina.

Marija, zbunjena majka, stoji izvan kuće dok njezin sin, častan Rabi, sjedi unutra okružen bludnicama, carinicima, i drugom svjetinom. Ovo je morala biti jedna od strijela o kojoj je govorio mudri starac. Ona ne razumije čudnovato ponašanje njezinog Sina. On radi previše. Ona želi da se vrati kući i malo se odmori.

Marija, ucviljena majka, klonula je podno križa, njezine ruke i kosa zaprskane su krvlju umirućeg Sina. Dolazi sjećanje na riječi mudrog starca i na smirnu, koje sada ima smisla.

Marija, vjerna majka, sluša svoga Sina kako u smrtnom udisaju brine za budućnost. Ona neće trebati živjeti sama. Njegov najbliži prijatelj, Ivan brinut će se za nju. I ona za njega.

Marija, tugujuća majka, nosi mrtvog Sina u naručju. Postoji li više ucviljujuća i dugotrajnija rana od ove – majka drži beživotno tijelo svoga prvorođenca? Njezine suze miješaju se s krvlju i cijede se niz čelo njezinog Sina. Dok ga tako drži, ona se prisjeća vremena prije mnogo noći kada su zvijezde žarko sjale i kada je budućnost izgledala vječnost. Sada ga drži posljednji put. Sada nema zvijezda, sada nema budućnosti. Samo tmina, tama i uspomene.

Sjećanje na smirnu.

(Fr. Joseph Nassal, C.PP.S., Passionate Pilgrims, Resource Series, # 13, The Messenger Press, Carthagena, Ohio, 1993, pp. 101-103)

GospaMedugorska2

Identitet Družbe misionara Krvi Kristove

Duhovnost Krvi Kristove je sposobna pružiti i protumačtiti smjernice za osobni život. Čini se da je poziv nas kao članova Družbe Predragocjene Krvi, po našoj službi (ministry), posvijestiti ljudima kako u svjetlu Predragocjene Krvi, Cijeni našega otkupljenja, možemo naći svrhu, smisao i putokaz naših života.

Prvo: Što nam to od samoga početka daje osjećaj identiteta kao člana Družbe misionara Krvi Kristove (skraćeno: CPPS)? Ako pogledamo na budućnost, iskusujući manjak članova, što će nas i dalje razvijati s osjećajem svrhe i smjera, a ne nekog nevoljkog pomicanja iz jednog zadatka u drugi?

Mislim da je duhovnost Predragocjene Krvi najočigledniji izbor za sve nas. Ima mnogo različitih putova za uspostavljanje odnosa s Bogom i mnogo različitih duhovnosti. Ne možemo ih baš sve koristiti. Mislim da je za nas izazovno koristiti naše službe i apostolate kao izvor stalnog razmišljanja o otajstvu (mystery) Krvi u našim životima. Izazovno je za nas pomagati ljudima kako bi se ostvarili u vlastitim borbama i patnjama, kako bi kalež patnje postao kaležom blagoslova, kako bi krv patnje i smrti mogli žrtvovati, posvetiti, da postane krv na uskrsnuće i život.

To se najviše očituje u Euharistiji koju prinosimo (offer) svaki dan kao spomen na Kristovu muku i smrt. Kao što u našoj Kongregaciji vidimo članove Crkve – Tijela Kristova – isto tako možemo pogledati u svijet te vidjeti gospodina i gospođu Jones koji se bore sa svojim brakom. Zatim je tu i stara gospođa Smith, osamljena depresivna osoba, te mladić koji si je usred depresije pokušao oduzeti život. Siguran sam da bismo svi mogli razmišljati o nekim vlastitim primjerima.

Izgovaramo riječi: „Uzmite i pijte iz njega svi. Ovo je kalež moje Krvi… Ovo činite meni na spomen“. Zajedno navješćujemo Gospodinovu smrt dok on ponovno ne dođe. Prisjećamo se da je ovaj kalež patnje pretvoren u kalež našega spasenja. U tom obrednom trenutku mi se pri-sjećamo Tijela Kristova – činimo Krista prisutnim usred muka, patnji i borbi svih ljudi koji su se zajedno okupili. U tom obrednom trenutku prizivamo si u pamet životvornu Krv koju nam je Isus dao da nas održi u našim životnim putevima. Čini se da će biti prikladno, s obzirom na nedavne dozvole za pričešćivanje pod obje prilike, da mi kao članovi Družbe Predragocjene Krvi promičemo ovu praksu u našim župama i kućama. Predragocjena Krv nam služi kao živi podsjetnik za smisao pashalnog otajstva koji ona simbolizira.

Kroz ovu zajedničku posvetu, zajedno dijelimo dobra iz otajstva krvi, izvora života i smrti. Naša zajednička posveta, naše ispovijedanje, dovodi nas u područje Svetoga – nadilazeći okvire i granice koje mnoge unutar našega svijeta drže razdvojeno. Kroz ovu posebnu posvetu otajstvu Krvi Kristove ostvarujemo našu međusobnu ovisnost kao članovi Družbe. Svi kršćani zajedno dijele posebnu posvetu, posebnu povezanost koja proizlazi iz krštenja. Mi kao članovi Družbe Predragocjene Krvi dijelimo još posebniju povezanost.

Vjerujem da umjesto ponavljanja pobožnih sredstava koja su u prošlosti dobro služila, ova duhovnost Predragocjene Krvi mora biti cijelo vrijeme s nama. Treba biti u samom središtu našega života, koju ćemo cijelo vrijeme koristiti, Krv koju ne ćemo moći maknuti s naših ruku ni iz naših života. To nas podsjeća na poziv na život i raste u našim životima usred boli i patnje. Rastući dalje kao mala zajednica bit ćemo privućeni u mnogo novih i raznolikih smjerova. Kako bismo si pomogli, moramo prije svega imati na umu i srcu posebnost života koji dijelimo u Predragocjenoj Isusovoj Krvi. Ta veza nas drži zajedno i potpomaže te nam dopušta da idemo van obnovljeni i osvježeni.

Većina od nas nosi znakove Družbe – križ i kalež – oko vrata, vidljive podsjetnike na kalež patnje i spasenja, na križ smrti i života. Nosimo ih na našim srcima. Neka nas ovi simboli podsjećaju na potrebe Crkve koja vapi za životnom Krvlju Isusovom. Kao što krv kola u našim tijelima, dolazi do srca i vraća se hraneći tijelo – tako se i mi kao članovi Družbe Predragocjene Krvi prisjetimo zajedničke veze koju dijelimo. Neka nas ta veza hrani i podržava u našem služenju kako bismo mogli dati život povrijeđenima, gladnima, ispaćenima i slomljenim članovima Tijela Kristova. To je bio i dalje će biti razlog zbog kojega možemo zajedno reći: Slava Krvi Kristovoj!

(Izvornik: Fr. Timothy McFarland, C.PP.S.,
“Precious Blood Spirituality from a Parish Perspective”,
Cincinnati C.PP.S. Newsletter, July 2, 1985)

(prevedeno s engleskog)

Pismo iz 1829. godine

Rim, 20. srpnja 1829.
(upućeno kandidatu Oraziu Bracaglia, Rimini)

Neka bude hvaljena Predragocjena Krv Isusa Krista!

Moj ljubljeni u Isusu,

s radošću sam čitao tvoje pismo i zahvaljujem ti za kopiju pravila. Neka te Gospodin umjesto mene svojim blagoslovom nagradi.

Za tebe namijenjen novac dolazi od tvojih. Ništa drugo nisam radio nego ga proslijedio, onako kako mi je don Merlini rekao.

Istina je da je moj odlazak bio neočekivan; ali što da kažem? Gospodin mi je dao vrlo osjetljivo srce i odvajanje me boli. No Bogu je sve ugodno. Ostanimo dakle u duhu uvijek sjedinjeni u svetom Srcu Isusovu; tamo ćemo se češće vidjeti, jer tamo je naše svratište. Ako me dakle tražiš, naći ćeš me u ranama Isusa Krista. Budi tako dobar i u ovom svetom utočištu izmoli milosrđe Gospodnje, da se mogu za vječnost ispravno pripremiti. Za ovu uslugu ću ti navijeke biti zahvalan. Znaš, nitko nije toliko potreban molitve kao što sam ja, siromašan krepostima, molitvom, duhom revnosti. Ali Gospodin mi daje usrdnu želju za sve ovo. Preporuči me također u molitve tvoje subraće, koje ja u Isusu Kristu cijenim i neka mi to bude utjeha. Kako bih si rado čestitao, da sam kandidat, pa i vratar jednog tako svetog, tako lijepog i za spas ljudi tako korisnog Djela! I ovi drugi slučajevi – o, koji divni buket od trnja oni predstavljaju, u čijoj sredini se nalaze lijepe ruže, one su težnja za vršenjem Božje volje.

Krenimo dakle od tvoga pitanja. Savjetujem ti sljedeće: dok je milost dobro iskorištena, napadi protiv kreposti služe učvršćivanju našega srca. Činimo sa nama samima tako, kao jedan iskušan liječnik, koji prvo traži uzrok jedne bolesti, kako bi ju, polazeći od tog uzroka, izliječio. Na moralnom području znam na primjer, da me uzrujavanje tjera u nemir; zato ću pokušati ublažiti uzrujavanje. Jesi li kad vidio jednog hromog siromaha? On bi želio ubrzati svoj korak ali mu za to nedostaje snaga. Ta predodžba ublažava i smiruje, jer to je tako s našom ljudskom naravi: dok ona želi trčati, mi kažemo „nedostaju mi noge… idemo polagano“; mi to uvijek tako primjenjujemo… Jezik nam hoće izgovarati slogove i mi kažemo sami sebi: „Nijemi ne govore; ja sam u ovom slučaju nijem i sabirem se u svom duhu“. (Moli da bih i ja znao koristiti ovu lekciju). K tomu još dolazi, da se vladavina o kojoj govorimo, ne može steći u jednom danu; mi imamo dobru volju i činimo što je u našoj moći. Mala djeca trče i padaju; oni ne žele pasti; osjete malu bol i trče dalje i to sve uvijek uz pomoć njihove majke. Kad padnemo, kažemo s Franjom Saleškim: „Gospodine, ja sam slab, nemam snage, pomozi mi…“. Hrabrost dakle i povjerenje. Tuga, melankolija i zabrinutost neka budu daleko od nas. Ja imam povjerenja i ne bojim se. Neka nas napokon razmatranje o dobročinstvima Božjim čvrsto potakne na dobro, to je također milost Božja. Spoznaja o dobročinstvima Gospodnjim stvara priznanje i zahvalnost te nas potiču na poniznost pred Bogom. Povrh toga nemoj očajavati, ako te Sotona pokuša gnjaviti u najljepšoj kreposti, koju mi visoko cijenimo. Sve naime što duhu zadaje muku, donosi pobjedonosne palme, koje se za nebo beru. Marija je naš štit i naša obrana. Izvrši njoj svake godine na dan Bezgrešnog začeća posvetu i to uvijek prema presudi duhovnog vođe. Ona je privremeno važeća sve do te svetkovine.

Primaj svaki dan ili skoro svaki dan svetu Pričest, u biti tako često koliko je to moguće. Raspodijeli dane ili još bolje sate za zahvaljivanje i pripremu. Na primjer: „Moj Bog i sve moje… S mojim Bogom… o moj Isuse… o Predragi Isuse… o Isuse moga srca…“

Napokon neka nas ljubav prema Isusu zaodjene, neka nas ona uspravi i neka nas skroz privine uz Isusa, u čijem Srcu, kojem se klanjam, ja jesam i tu ću uvijek biti, tvoj

G. C. del Bufalo, ap. m.
Rim, 20. srpnja 1829.

Pismo sv. Gašpara iz 1813. godine

Imola, ožujak 1813.
(Grofici Lucrezii Ginnasi, Imola)

Milost i ljubav našega Gospodina Isusa Krista
neka bude sa nama.
Amen.

 Poštovana gospođo grofice,

čovjekov zemaljski život je neprestani rat i trajna borba: čovjekov zemaljski život je vojna služba. Zato bi bilo pogrešno biti ogorčen ili se u tome izgubiti jer dobri Bog nam milostivo pomaže i bdije nad nama s posebnom očinskom ljubavlju. Ljudi, koje on posebno voli, njegovi favorizirani sinovi i kćeri su oni koji su napadima neprijatelja na poseban način izloženi, isto tako kao što na bojištu najsposobniji vojnici moraju dati najveće zalaganje. Jedan brod pun skupocjene trgovačke robe je mnogo više izložen napadima gusara. Čovjek koji kao brzi jelen teži za savršenstvom, bit će više progonjen od paklenog razbojnika. Koliko se pak jako zavaravaju oni dobri ljudi koji se, zbunjeni takvom vratolomijom, protive tome zlom napadaču, ali umjesto da budu jaki i neustrašivi, pokazuju se uplašenima i kukavicama. No, obnovimo našu vjeru i promislimo da je naš vođa Isus, pod čijom zastavom se mi borimo, naš dakle Spasitelj i Učitelj. Pogledajmo kako nas učvršćuje, kako nas ohrabruje, koje nam oružje daje da bi slavno mogli nad đavlom trijumfirati. Koga se dakle trebamo bojati, pred čim se zastrašiti, što nas može ražalostiti? O, mučenici iskonske crkve, o sveti anahoreti, o junaci naše vjere – izmolite nam svjetlo, koje dopušta da razumijemo kako nam Bog na isti način želi pomoći onako kako je vama pomogao s obzirom na činjenicu paklenih borbenih trupa.

Pismo pojašnjava da on dopušta kušnje, kako bi nam omogućio da steknemo puno zasluga za raj; i da neće ostaviti na cjedilu one koji se u njega uzdaju, koji ga nježno ljube i koji slijede volju njegovog blagog srca. Kakva se samo nepravda čini Bogu, kad se čovjek previše boji napada Lucifera. Mi smo uistinu krhke i slabe posude. Svemoćna desnica Gospodnja čini nas kreposnim biljkama, koje će se hrabro opirati svim divljim olujama. Cijeli nauk evanđelja i život Spasitelja ne preporučaju nam ništa drugo doli kršćansko povjerenje, široko srce i plemenitost duha. Suprotne slike koje našu fantaziju tište nisu ništa drugo doli đavolske maske, koje moramo pobijediti.

Služite Bogu s radošću, poziva psalam; pravednici neka kliču u Gospodinu, čestitima pripada hvala. Prisjetimo se te istine i jasno ćemo spoznati da sve ono što se protivi tome stavu, potječe samo od neprijatelja ljudi. Bog je nepogrješiva istina; nemoguće je da on sam sebi proturječi. Tuga i beznađe dolaze upravo od onoga, koji je u grijehu, ali ne od onoga koji ima čistu savjest. I ako smo u prošlosti ožalostili našega Gospodina onda nam je on kao prvi darovao oproštenje i poljubac pomirenja. On nam je prvi izgovorio te krasne riječi: Srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti. Prvi nam je u ljubavi pružio svoju ruku i pozvao nas da se u njegovom dobrom srcu odmorimo. Mi smo kroz njegovo milosrđe odgovorili: Bismo li trebali iščekivati nešto drugo doli njegovu neizrecivu ljubav? Vječnom ljubavlju sam te ljubio, zato sam te bijednika privukao k sebi itd. Trebaš li, o čovječe, još sigurnije dokaze moje ljubavi nego te koje neprestano dobivaš s toliko puno nutarnjih milosti, s toliko puno prigoda da rasteš u svetosti, s tolikim posjetima koje ti činim kod primanja euharistije? To iskazivanje naklonosti koje ti rado prihvaćaš i u srcu pohranjivaš, ono pak pripravlja put za veće darove, za veća dobročinstva, da bi ti moju bezgraničnu dobrotu još više mogao iskusiti! Iz ljubavi sam te stvorio i radujem se tebi: ti si ranio moje srce; ti si ljepši od sunca i čistiji od snijega. I koliko te još želim bogatije opremiti za nebeski Jeruzalem!

Nisu li to posebno djelotvorna sredstva, kako bi te ispunio velikodušnom jakošću, da te borbe koje ti trostruki neprijatelj stalno nameće tebe ne ustraše previše? Od mene bogato blagoslovljeni čovječe (nastavlja Gospodin), ja ću ti pomoći i borim se s tobom protiv Lucifera. A ti hoćeš još u fatalnom beznađu ustrajati kao da se ne možeš dovoljno osloniti na svog nebeskog Oca, svog dobročinitelja, svoga Boga? Hebrejski je narod morao uistinu hoditi dalekim putem da bi napokon stigao u obećanu zemlju; jesu li mu možda nedostajala prikladna sredstva za taj pothvat? Zar nisu pobijedili neprijatelje, zar nisu neprestano iskusili predivnu pomoć? Zar nemaš ti čovječe već mistični stup oblaka i vatre, koja Lucifera baca na pod i tebe u mraku ovoga svijeta osvjetljava, mislim na Raspetog? Zar nemaš nebesku manu, kruha anđela, sakrament ljubavi koji ti daruje snagu, da suzbiješ i pobijediš đavolsko zavaravanje? Zar nemaš tajnovite pozaune iz Jerihona, koje su taj grešni grad sravnile sa zemljom? Time želim reći: Zar nemaš sva sredstva, koje ti vjera stavlja na raposlaganje da bi taj zid srušio kao i zapreke koje demon podiže na put, koji vodi do spasa?

Sveti Franjo Saleški kaže: „Kušnje bilo koje vrste, zbunjuju nas zato što previše mislimo na njih i previše ih se bojimo. Zato što mi posvećujemo previše pozornosti najmanjoj misli, koja se našim dobrim nakanama suprotstavlja, stječemo jako brzo dojam da je sve gotovo. Dopustimo vjetru neka piri i nemojmo misliti kako je zveckanje sabljom već ratna buka.“ „Odluka (Saleški), ni s jednim grijehom se ne složiti, pa ni sa najmanjim, daje nam sigurnost da budemo u Božjoj milosti…; i sa sigurnošću smijemo prihvatiti da sve te uznemirujuće misli ne dolaze od Boga, koji je knez mira.“ Kratko i jasno: ta zbunjenost i odvratnost koju paklena došaptavanja izazivaju nisu ništa drugo doli posljedica milosti, koja je u našim srcima djelotvorna i kojoj se mi sa poslušnošću prilagođavamo.

Čujmo što nam veliki učitelj duhovnosti, p. Granata, kaže: „Sotona će Vam stavljati u srce perverzne i odvratne misli. Ne obazirite se na to, odmah zatvorite oči duha i nemojte ih gledati. Lakše je čovjeku pobijediti kad ih prezire nego kad se njima izloži. Ne dajte mjesta zlu koje vas uznemiruje.“ Franjo Saleški dodaje: „Ne priliči Vam diskutirati sa sotonom da bi ga se tako ušutkalo kako bi Vas pustio na miru. Ne upuštajte se u to da krenete suzbijati kušnje sa sukobima i raspravama, nego okrenite se srcem Isusu. Sve je u redu kad neprijatelj na vrata udara i lupa jer to je dokaz da ne dobiva ono što traži… Dokle god se kušnja ne dopada, ne treba se ničega bojati, jer ona se ne dopada zato što nije poželjna.“ Svatko se treba prema demonu tako ponašati kao prema luđaku kome se ne poklanja niti malo pažnje. On je kao lovački pas koji olajava ali ne može ubiti, osim ako se tko preda u njegove ruke. Sveti Jeronim na ovaj način komentira riječi koje je demon Isusu govorio kad je stajao s njim na rubu hrama i kad ga je kušao prozivajući ga da se odatle baci u provaliju govoreći: „Baci se dolje“: Ovo je glas sotone, on želi da se svi strovale i padnu. On nas može tlačiti ali ne i razrušiti ukoliko mi to ne želimo. Gledajte dakle, primjećuje sv. Bernard, koliko je slab naš neprijatelj koji može pobijediti samo onoga koji se dadne pobijediti.

Nije li dakle zbunjenost duha, bojati se neizmjerno paklenih napada? I kad se volja odlučila ljubiti Boga i u njega se uzdati, zar čovjek ne može tada s pravom reći kao Pavao: Što me može odijeliti od ljubavi Kristove itd.? I ah, velika nagrada, koja u nebu na nas čeka, kad postignemo konačnu pobjedu nad prostom kušnjom: Sretan čovjek, koji kušnjama odoli, jer kad se dokaže, zadobit će krunu života.

Mi ćemo tek tada shvatiti velika dobročinstva kad se u vatrenoj peći nevolje iskušamo i nećemo manje cijeniti trenutke našega života u kojima smo se silno borili. Hrabro dakle, oponašajmo Davidovu odlučnost spram diva; odbijmo i mi oklopno željezo, to znači: Ne dajmo se zbog velikog straha od Lucifera vezati. Naoružajmo se jedino sa nekoliko kamenja – to su kreposti, koje se suprotstavljaju vražjim iskušenjima. Koristimo ih sa neustrašivošću duha i tako ćemo jednog dana zadobiti u raju taj željno čekani mir. Amen.

Ostajem

Vaš odani sluga
G. C. del Bufalo, Apo. mis.

Pismo br. 3503

24. kolovoza 1837.
O. Orazio Bracaglia
Rimini

Živjela Krv Isusa Krista

Vrlo cijenjeni oče Orazio.

  1. Pobrinut će te se odmah s obzirom na šest scudi [talijanski novac]. Čekat ću ih od Cardilla. Bit će mu teško naći slobodno mjesto za Nepu, ali samo do Fuligno. Odatle do Spoleta, onda do Terni, i na kraju do njegovog mjesta. Trebao bi imati sve svoje radove složene u redu. Potakni ga da bude brz i štedljiv.
  2. Vidjet ću u vezi Palmieria.
  3. Već sam ti rekao da nitko ne ide u Cesenau. Misija je otkazana.
  4. Zahvalan sam Bogu za vaš oporavak.
  5. Recite nećakinji za – sada pokojnog – vrlo dragog oca Paola Veneruccia da napravi 12 krila za braću, naime, s tipom koji joj je poznat. Neka me obavijesti u vezi troškova koje ću odmah platiti. U međuvremenu, neću koristiti onih šest koje imate, jer je bolje, u svakom slučaju, da ih Cardillo donese. Ako ih možete pripaziti dok ne vidimo što će nas pitati u vezi krila, (onda ih pripazite). Vi se sami regulirajte.
  6. Izričito sam svakom bratu zabranio da ide u drugu kuću bez moga znanja. To isto vrijedi i za misionare i, kada bude prilike, obznani ovo svima. Svatko neka ostane na svome mjestu. Ovo me je naučilo iskustvo.
  7. Ovdje je potreban jedan sakristan; jedan ne može biti pošteđen.
  8. Za klerika je protiv pravila ići kod časnih sestara s Mosconijem. Priskrbljujemo li mi vanjskima odmor? Časne sestre će reći da je njihova posluga dovoljna. Ponavljam, ne volim ovu ideju, ustvari, zabranjujem ovakvu proceduru. Razumiješ me; pisao sam i Mosconiju.
  9. Uskoro ćeš dobit neke zalihe iz kolekcije i zato dajemo hvalu Bogu.
  10. Misionar koji će doći, u dogledno vrijeme, biti će Brandimarte Mosconi, koji će biti predsjednik; Brandimarte će biti poglavar i prefekt crkve; a ti voditelj vježbi i ekonom. Javi mi jeli ovakvo uređenje zadovoljavajuće prije nego odem s tim dalje. Brandimarteova soba neka bude jedna od boljih u velikoj grani, gledajući u vrt.
  11. Sjeti se, ja te imam kod sebe kako pomoćnika i zato te čuvam u blizini svoga srca. Spali moja pisma.
  12. Klerika kojeg predlažeš da me izabere (lectum). Sakristije su za naše starije članove. Ako je osoba bila dobra, dobro se ponašala, onda se stvar treba drugačije gledati. Camillo iz Cesene je na probnom roku i to samo zbog mnogih molitava oca Vitalea Corbuccia kojem je zavod toliko naklonjen.
  13. S nadom da te neće uznemiriti, u drugom ću pismu napisati što sam dosudio da se donese pred tobom.
  14. Pisao sam ocu Mosconi (s dužnim poštovanjem) da se ispovijed ženâ treba obavljati na vratima crkve i u obližnjoj kapelici Pious Union [Pobožne Unije]. Dodajem, za vašu informaciju, da u prikladno vrijeme, govoreći u činjenicama, zatvorite crkvu, da vi, uz pomoć stolara, čuvajući dobar red, maknete dvije ispovjedaonice pokraj male sobe koje gledaju prema propovjedaonici. Neka budu postavljene simetrično u područje kora za slušanje ispovjedi muškaraca, a partikularno za djecu. Neka u maloj sobi ostane relikvija Žalosne Gospe i stolice koje su tu za potrebe crkve. Rečeno mi je da mala soba u ljeto bude prevruća, a u jesen mračna – i to je to.
  15. Nemoj propustiti u ispovjedi uzeti svoj red; sa ženama se oprezno rukujte; informirajte Palmieria o tome, iako on zbog toga otiđe.
  16. Budući da ima onih za ređenje, već sam napisao da Proceduru treba obaviti otac Mosconi.
  17. Jesam li što zaboravio? Molite za mene.  Ja sam idt.

G.C.

Kao i do sada, potvrđujemo novosti o Provinciji;  ali u Rimu imamo koleru.

Molim molitvu….

Pismo sv. Gašpara iz 1830. godine

Sv. Gašpar del Bufalo piše (Pismo 2079):

3. listopada 1830.
Kandidatu Orazio Bracaglia
Benevento

Živjela Predragocjena Krv Isusa Krista!

Predragi moj u Gospodinu,

već duže vrijeme nisam primio pismo od Vas i mislio sam da ste izabrali drugog vođu, koji vašoj duši daje ono dobro što ga ja radi moje ograničenosti ne uspijem dati. No, sad vidim da želite nastaviti dalje kao i prije i osjećam Vaše duhovno rasterećenje kojim ste mi se obratili u svojem posljednjem pismu.

Što se dakle tiče poziva, tri opaske. Prva je u tome da je to kod Vas toliko jasno kao što ništa drugi nije. Sjetite se na koji Vas je Bog divan način vodio k nama. U Ustanovi naučili ste život klerika, studiranjem te osposobljavanje koje odgovara službi. Prema tome, dužnost, zahvalnost i sm crkveni odgoj traže primjerenost. Druga opaska je u tome da, ako se vratite kući, bojim se da ćete nazadovati umjesto da težite za većom Božjom slavom. Duša koja se kreposnom požrtvovnošću riješila rodbine, domovine itd., a zatim se vrati svojoj domovini i na zadovoljstvo svoje rodbine, popustit će u savršenosti. Ali ovo Vama govoreći ne želim optužiti one koji su nas napustili. Ne želim to komentirati: sve njih poštujem. U ovom pismu trebam misliti jedino na Vas. Drugačija je situacija onoga koji je položio svečane zavjete; no Bog to ne zahtijeva od sviju; u vrtu ima različitih cvjetova; isto tako je sa zvanjima.

Treća opaska je u tome da, dok su svijetu nužno potrebno radnici, izgubiti vodstvo koje Vam Bog pruži bilo bi strašno… Ne trebamo se čuditi da Vas đavao iskuša; naprotiv, znak je činjenice da neprijatelj bijesni protiv onoga koji se posvećuje Gospodinu. Ali pobijedili su zmaja radi Jaganjčeve Krvi. Pouzdajte se čvrsto u Božansku Krv i nemojte se bojati.

O drugoj točci – evo sredstava: duboka poniznost. Na svaki napad jedan čin poniznosti. Probajte ovo; i otkrit ćete ljubazno Božje vodstvo. Đavao me živcira i reći ću: “Gospodine, gledaj moju bijedu… Gospodine, daj mi svetu poniznost… O, Gospodine, kakav sam ponor bijede”. Pater Segneri [pučki misionar i duhovni pisac, 1624.-1694.] često je puta upotrebljavao ove riječi: “Ponor bijede traži ponor milosrđa”. Uostalom, uz to veliko pouzdanje u Boga: “Što ražalosti moju dušu?”.Sve uobičajenom opreznošću; ali vaše maštanje neka ne bude previše bujno, kako se ne bi obistinilo ono “Drhtali su od straha gdje nije bilo razloga za strah”. Nalazimo li se možda sami u borbi? Isus je s nama; i zajedno s Isusom možemo sve: “Sve mogu u onome koji me jača” (Fil 4, 13). Moleći od najblažeg Boga svaki blagoslov ostajem

Suo Um. Dev. Obl. Ser.
G.C. del Bufalo
Mis. Ap.

(Vaš najponizniji poštovanjem zaduženi Sluga
Gaspare Canonico del Bufalo
Apostolski misionar)

Na putovanju: San Felice, 3. listopada 1830.

Odgovorite “Roma”.

Pismo br. 1740

Sv. Gašpar del Bufalo piše:

7. svibnja 1828.
Kandidatu Orazio Bracaglia
Sermoneta

Živjela Predragocjena Isusova Krv

Predragi moj u Isusu Kristu

Radošču opet vidim Vaše pisamce, sa željom da ću Vas uskoro opet osobno vidjeti. Osobi o kojoj mi pišete pojedinosti recite sljedeće, i ako je potrebno neka moli gospodina Merlinija za njegovo cijenjeno objašnjenje.

1. Kad nam se čini da sve činimo jedino za Boga, tad se pojavljuje spasonosan strah, koji od nas traži da često puta stvarno obnovimo naše prave namjere u Gospodina. Na ovo cilja Gospodinovo djelovanje. A tko je u strahu, taj želi zaslužiti zasluge za nebo. Neka stekne običaj da često puta ovako govori: “Činim ovu radnju, ali što će koristiti, ako nije za Boga?”; i neka također često puta ponavlja: “Hrana je moja da činim volju oca moga” (usp. Iv 4, 34).

2. Sa mislima oholosti obračunavamo se na isti način kao s muhama u ljeti. Ove uznemiruju duh, ali radi milosti Božje ne mogu ga pobijediti. Misli takve vrste upućuju nas na protivne čine poniznosti, te umnažajući na taj način ove čine, usvaja se običaj činiti dobro. Ispitivanje u podne, koje predviđa Pravilo, neka zasad uvijek obavi pomoću dotične izreke o poniznosti. Neka se prostre pred Bogom i govori: “Tko sam ja, o Gospodine, i tko si Ti!” – i tako vrijedi: “Blago čovjeku koji trpi napast” (usp. Jak 5,11). Sve što ožalosti dušu pomaže da sudjeluje u nutarnjem trpljenu Isusa Krista.

3. Neka slijepim pouzdanjem, bez oklijevanja, i djetinjastim duhom odlazi poglavaru te govori: “Ako se ne varam, čini mi se da je ova stvar takva. Možda se dogodila zbog nemarnosti”. Ovo je pravilo kako se to može reći u ljubavi, a zatim neka govori sebi: “Gospodine, pomoću tvoje milosti pojavit ću se. Pomozi mi, Gospodine, nemoj me napustiti itd.”

4. Otpor protiv dobra pomaže da se ono čini s većom zaslugom. Kormilar koji upravlja brodom kroz protivni vjetar ima veću zaslugu. Vi mene razumijete. Lijenost se pobješuje radom, ili kao bolesnik koji uzima hranu, a da je ne uživa itd.

5. Kod vrijeđanja riječima neka se govori u sebi: “Sve je dobro za raj”.Neka u svetoj ravnodušnosti ne razotkrije svoju nutrinu i neka se raduje trpljenju iz ljubavi prema Bogu, i neka dobro čini onomu koji mu je govorio uvredljive riječi. Sve ostalo sam razumio. Isus neka Vas blagoslovi, a ja ostajem

Vaš najodaniji sluga u Kristu
[bez potpisa]

Misijska kuća, Rimini, 7. svibnja 1828.

Pismo br. 1618

Sv. Gašpar del Bufalo piše:

16. travnja 1827.
Kandidatu Orazio Bracaglia
Sonnino

Blagoslovljena Krv Kristova!

Dragi moj u Isusu Kristu,

S radošću opet čitam pismo od tebe i želim ti ovako odgovoriti:

1. Nikada neću zanemariti molitvu za tebe, a sada imam još posebnu obavezu ovo obećanje održati. Molim te, pomoli se i ti za mene, ne sumnjam da ćeš to i učiniti.

2. Drago mi je što su ti pravila molitve poznata, nemoj ih zanemariti. Steći ćeš iskustvo da će ti uz Božju pomoć sve više postati navikom. Duhovno vodstvo je uglavnom u tome da pomaže prepoznati djelovanje Božje milosti u duši i – nakon savjetovanja s duhovnikom – shvaćati što Bog od nas očekuje. Govori zato često puta: “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša”. To je lijepa strelovita molitva, usvoji je uz ovu drugu: “Nauči me vršiti volju tvoju jer ti si Bog moj”. Nemoj klonuti kada ti za vrijeme molitve duh odšeta od jedne do druge stvarnosti. Sluga želi razgovarati sa svojim gospodarom, a gospodar ga upućuje sad na jednu, sad na drugu stvar, a sluga sluša mirno i pažljivo. Gospodar je tada zadovoljan i raduje se kreposti sluge. Primijeni to na samog sebe. Sotona bi htio ometati Božje djelovanje bojažljivošću, no ti je pobjeđuj. “Čekaj Gospodina, djeluj odlučno i budi ustrajan”.

3. Nemoj se brinuti oko životne ispovjedi. Čekaj dok ne dođe don Beniamino i kod njega je obavi. Slijedi njega kao što je Samuel slijedio Elija.

4. U vezi sv. Pričesti slušaj don Beniamina. Kako je lijepo primiti Isusa! Ukoliko ne osjetiš čežnju, barem obnovi želju za Njim. U međuvremenu prikazuj Isusu svoje želje. Gospodin uslišava vapaj siromašnih. Što se tiče škole, vidjet ću što će biti moguće. Moli se za me!

Njegov odani sluga u Kristu

Frosinone, 16. travanja 1827.