Pismo sv. Gašpara iz 1813. godine

Imola, ožujak 1813.
(Grofici Lucrezii Ginnasi, Imola)

Milost i ljubav našega Gospodina Isusa Krista
neka bude sa nama.
Amen.

 Poštovana gospođo grofice,

čovjekov zemaljski život je neprestani rat i trajna borba: čovjekov zemaljski život je vojna služba. Zato bi bilo pogrešno biti ogorčen ili se u tome izgubiti jer dobri Bog nam milostivo pomaže i bdije nad nama s posebnom očinskom ljubavlju. Ljudi, koje on posebno voli, njegovi favorizirani sinovi i kćeri su oni koji su napadima neprijatelja na poseban način izloženi, isto tako kao što na bojištu najsposobniji vojnici moraju dati najveće zalaganje. Jedan brod pun skupocjene trgovačke robe je mnogo više izložen napadima gusara. Čovjek koji kao brzi jelen teži za savršenstvom, bit će više progonjen od paklenog razbojnika. Koliko se pak jako zavaravaju oni dobri ljudi koji se, zbunjeni takvom vratolomijom, protive tome zlom napadaču, ali umjesto da budu jaki i neustrašivi, pokazuju se uplašenima i kukavicama. No, obnovimo našu vjeru i promislimo da je naš vođa Isus, pod čijom zastavom se mi borimo, naš dakle Spasitelj i Učitelj. Pogledajmo kako nas učvršćuje, kako nas ohrabruje, koje nam oružje daje da bi slavno mogli nad đavlom trijumfirati. Koga se dakle trebamo bojati, pred čim se zastrašiti, što nas može ražalostiti? O, mučenici iskonske crkve, o sveti anahoreti, o junaci naše vjere – izmolite nam svjetlo, koje dopušta da razumijemo kako nam Bog na isti način želi pomoći onako kako je vama pomogao s obzirom na činjenicu paklenih borbenih trupa.

Pismo pojašnjava da on dopušta kušnje, kako bi nam omogućio da steknemo puno zasluga za raj; i da neće ostaviti na cjedilu one koji se u njega uzdaju, koji ga nježno ljube i koji slijede volju njegovog blagog srca. Kakva se samo nepravda čini Bogu, kad se čovjek previše boji napada Lucifera. Mi smo uistinu krhke i slabe posude. Svemoćna desnica Gospodnja čini nas kreposnim biljkama, koje će se hrabro opirati svim divljim olujama. Cijeli nauk evanđelja i život Spasitelja ne preporučaju nam ništa drugo doli kršćansko povjerenje, široko srce i plemenitost duha. Suprotne slike koje našu fantaziju tište nisu ništa drugo doli đavolske maske, koje moramo pobijediti.

Služite Bogu s radošću, poziva psalam; pravednici neka kliču u Gospodinu, čestitima pripada hvala. Prisjetimo se te istine i jasno ćemo spoznati da sve ono što se protivi tome stavu, potječe samo od neprijatelja ljudi. Bog je nepogrješiva istina; nemoguće je da on sam sebi proturječi. Tuga i beznađe dolaze upravo od onoga, koji je u grijehu, ali ne od onoga koji ima čistu savjest. I ako smo u prošlosti ožalostili našega Gospodina onda nam je on kao prvi darovao oproštenje i poljubac pomirenja. On nam je prvi izgovorio te krasne riječi: Srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti. Prvi nam je u ljubavi pružio svoju ruku i pozvao nas da se u njegovom dobrom srcu odmorimo. Mi smo kroz njegovo milosrđe odgovorili: Bismo li trebali iščekivati nešto drugo doli njegovu neizrecivu ljubav? Vječnom ljubavlju sam te ljubio, zato sam te bijednika privukao k sebi itd. Trebaš li, o čovječe, još sigurnije dokaze moje ljubavi nego te koje neprestano dobivaš s toliko puno nutarnjih milosti, s toliko puno prigoda da rasteš u svetosti, s tolikim posjetima koje ti činim kod primanja euharistije? To iskazivanje naklonosti koje ti rado prihvaćaš i u srcu pohranjivaš, ono pak pripravlja put za veće darove, za veća dobročinstva, da bi ti moju bezgraničnu dobrotu još više mogao iskusiti! Iz ljubavi sam te stvorio i radujem se tebi: ti si ranio moje srce; ti si ljepši od sunca i čistiji od snijega. I koliko te još želim bogatije opremiti za nebeski Jeruzalem!

Nisu li to posebno djelotvorna sredstva, kako bi te ispunio velikodušnom jakošću, da te borbe koje ti trostruki neprijatelj stalno nameće tebe ne ustraše previše? Od mene bogato blagoslovljeni čovječe (nastavlja Gospodin), ja ću ti pomoći i borim se s tobom protiv Lucifera. A ti hoćeš još u fatalnom beznađu ustrajati kao da se ne možeš dovoljno osloniti na svog nebeskog Oca, svog dobročinitelja, svoga Boga? Hebrejski je narod morao uistinu hoditi dalekim putem da bi napokon stigao u obećanu zemlju; jesu li mu možda nedostajala prikladna sredstva za taj pothvat? Zar nisu pobijedili neprijatelje, zar nisu neprestano iskusili predivnu pomoć? Zar nemaš ti čovječe već mistični stup oblaka i vatre, koja Lucifera baca na pod i tebe u mraku ovoga svijeta osvjetljava, mislim na Raspetog? Zar nemaš nebesku manu, kruha anđela, sakrament ljubavi koji ti daruje snagu, da suzbiješ i pobijediš đavolsko zavaravanje? Zar nemaš tajnovite pozaune iz Jerihona, koje su taj grešni grad sravnile sa zemljom? Time želim reći: Zar nemaš sva sredstva, koje ti vjera stavlja na raposlaganje da bi taj zid srušio kao i zapreke koje demon podiže na put, koji vodi do spasa?

Sveti Franjo Saleški kaže: „Kušnje bilo koje vrste, zbunjuju nas zato što previše mislimo na njih i previše ih se bojimo. Zato što mi posvećujemo previše pozornosti najmanjoj misli, koja se našim dobrim nakanama suprotstavlja, stječemo jako brzo dojam da je sve gotovo. Dopustimo vjetru neka piri i nemojmo misliti kako je zveckanje sabljom već ratna buka.“ „Odluka (Saleški), ni s jednim grijehom se ne složiti, pa ni sa najmanjim, daje nam sigurnost da budemo u Božjoj milosti…; i sa sigurnošću smijemo prihvatiti da sve te uznemirujuće misli ne dolaze od Boga, koji je knez mira.“ Kratko i jasno: ta zbunjenost i odvratnost koju paklena došaptavanja izazivaju nisu ništa drugo doli posljedica milosti, koja je u našim srcima djelotvorna i kojoj se mi sa poslušnošću prilagođavamo.

Čujmo što nam veliki učitelj duhovnosti, p. Granata, kaže: „Sotona će Vam stavljati u srce perverzne i odvratne misli. Ne obazirite se na to, odmah zatvorite oči duha i nemojte ih gledati. Lakše je čovjeku pobijediti kad ih prezire nego kad se njima izloži. Ne dajte mjesta zlu koje vas uznemiruje.“ Franjo Saleški dodaje: „Ne priliči Vam diskutirati sa sotonom da bi ga se tako ušutkalo kako bi Vas pustio na miru. Ne upuštajte se u to da krenete suzbijati kušnje sa sukobima i raspravama, nego okrenite se srcem Isusu. Sve je u redu kad neprijatelj na vrata udara i lupa jer to je dokaz da ne dobiva ono što traži… Dokle god se kušnja ne dopada, ne treba se ničega bojati, jer ona se ne dopada zato što nije poželjna.“ Svatko se treba prema demonu tako ponašati kao prema luđaku kome se ne poklanja niti malo pažnje. On je kao lovački pas koji olajava ali ne može ubiti, osim ako se tko preda u njegove ruke. Sveti Jeronim na ovaj način komentira riječi koje je demon Isusu govorio kad je stajao s njim na rubu hrama i kad ga je kušao prozivajući ga da se odatle baci u provaliju govoreći: „Baci se dolje“: Ovo je glas sotone, on želi da se svi strovale i padnu. On nas može tlačiti ali ne i razrušiti ukoliko mi to ne želimo. Gledajte dakle, primjećuje sv. Bernard, koliko je slab naš neprijatelj koji može pobijediti samo onoga koji se dadne pobijediti.

Nije li dakle zbunjenost duha, bojati se neizmjerno paklenih napada? I kad se volja odlučila ljubiti Boga i u njega se uzdati, zar čovjek ne može tada s pravom reći kao Pavao: Što me može odijeliti od ljubavi Kristove itd.? I ah, velika nagrada, koja u nebu na nas čeka, kad postignemo konačnu pobjedu nad prostom kušnjom: Sretan čovjek, koji kušnjama odoli, jer kad se dokaže, zadobit će krunu života.

Mi ćemo tek tada shvatiti velika dobročinstva kad se u vatrenoj peći nevolje iskušamo i nećemo manje cijeniti trenutke našega života u kojima smo se silno borili. Hrabro dakle, oponašajmo Davidovu odlučnost spram diva; odbijmo i mi oklopno željezo, to znači: Ne dajmo se zbog velikog straha od Lucifera vezati. Naoružajmo se jedino sa nekoliko kamenja – to su kreposti, koje se suprotstavljaju vražjim iskušenjima. Koristimo ih sa neustrašivošću duha i tako ćemo jednog dana zadobiti u raju taj željno čekani mir. Amen.

Ostajem

Vaš odani sluga
G. C. del Bufalo, Apo. mis.