Pismo iz 1829. godine

Rim, 20. srpnja 1829.
(upućeno kandidatu Oraziu Bracaglia, Rimini)

Neka bude hvaljena Predragocjena Krv Isusa Krista!

Moj ljubljeni u Isusu,

s radošću sam čitao tvoje pismo i zahvaljujem ti za kopiju pravila. Neka te Gospodin umjesto mene svojim blagoslovom nagradi.

Za tebe namijenjen novac dolazi od tvojih. Ništa drugo nisam radio nego ga proslijedio, onako kako mi je don Merlini rekao.

Istina je da je moj odlazak bio neočekivan; ali što da kažem? Gospodin mi je dao vrlo osjetljivo srce i odvajanje me boli. No Bogu je sve ugodno. Ostanimo dakle u duhu uvijek sjedinjeni u svetom Srcu Isusovu; tamo ćemo se češće vidjeti, jer tamo je naše svratište. Ako me dakle tražiš, naći ćeš me u ranama Isusa Krista. Budi tako dobar i u ovom svetom utočištu izmoli milosrđe Gospodnje, da se mogu za vječnost ispravno pripremiti. Za ovu uslugu ću ti navijeke biti zahvalan. Znaš, nitko nije toliko potreban molitve kao što sam ja, siromašan krepostima, molitvom, duhom revnosti. Ali Gospodin mi daje usrdnu želju za sve ovo. Preporuči me također u molitve tvoje subraće, koje ja u Isusu Kristu cijenim i neka mi to bude utjeha. Kako bih si rado čestitao, da sam kandidat, pa i vratar jednog tako svetog, tako lijepog i za spas ljudi tako korisnog Djela! I ovi drugi slučajevi – o, koji divni buket od trnja oni predstavljaju, u čijoj sredini se nalaze lijepe ruže, one su težnja za vršenjem Božje volje.

Krenimo dakle od tvoga pitanja. Savjetujem ti sljedeće: dok je milost dobro iskorištena, napadi protiv kreposti služe učvršćivanju našega srca. Činimo sa nama samima tako, kao jedan iskušan liječnik, koji prvo traži uzrok jedne bolesti, kako bi ju, polazeći od tog uzroka, izliječio. Na moralnom području znam na primjer, da me uzrujavanje tjera u nemir; zato ću pokušati ublažiti uzrujavanje. Jesi li kad vidio jednog hromog siromaha? On bi želio ubrzati svoj korak ali mu za to nedostaje snaga. Ta predodžba ublažava i smiruje, jer to je tako s našom ljudskom naravi: dok ona želi trčati, mi kažemo „nedostaju mi noge… idemo polagano“; mi to uvijek tako primjenjujemo… Jezik nam hoće izgovarati slogove i mi kažemo sami sebi: „Nijemi ne govore; ja sam u ovom slučaju nijem i sabirem se u svom duhu“. (Moli da bih i ja znao koristiti ovu lekciju). K tomu još dolazi, da se vladavina o kojoj govorimo, ne može steći u jednom danu; mi imamo dobru volju i činimo što je u našoj moći. Mala djeca trče i padaju; oni ne žele pasti; osjete malu bol i trče dalje i to sve uvijek uz pomoć njihove majke. Kad padnemo, kažemo s Franjom Saleškim: „Gospodine, ja sam slab, nemam snage, pomozi mi…“. Hrabrost dakle i povjerenje. Tuga, melankolija i zabrinutost neka budu daleko od nas. Ja imam povjerenja i ne bojim se. Neka nas napokon razmatranje o dobročinstvima Božjim čvrsto potakne na dobro, to je također milost Božja. Spoznaja o dobročinstvima Gospodnjim stvara priznanje i zahvalnost te nas potiču na poniznost pred Bogom. Povrh toga nemoj očajavati, ako te Sotona pokuša gnjaviti u najljepšoj kreposti, koju mi visoko cijenimo. Sve naime što duhu zadaje muku, donosi pobjedonosne palme, koje se za nebo beru. Marija je naš štit i naša obrana. Izvrši njoj svake godine na dan Bezgrešnog začeća posvetu i to uvijek prema presudi duhovnog vođe. Ona je privremeno važeća sve do te svetkovine.

Primaj svaki dan ili skoro svaki dan svetu Pričest, u biti tako često koliko je to moguće. Raspodijeli dane ili još bolje sate za zahvaljivanje i pripremu. Na primjer: „Moj Bog i sve moje… S mojim Bogom… o moj Isuse… o Predragi Isuse… o Isuse moga srca…“

Napokon neka nas ljubav prema Isusu zaodjene, neka nas ona uspravi i neka nas skroz privine uz Isusa, u čijem Srcu, kojem se klanjam, ja jesam i tu ću uvijek biti, tvoj

G. C. del Bufalo, ap. m.
Rim, 20. srpnja 1829.