Sluga Božji Ivan Merlini, CPPS

Don Ivan Merlini (Spoleto, 28. kolovoza 1795. – Rim, 12. siječnja 1873.) bio je svećenik, član Družbe misionara Krvi Kristove i njezin 3. Generalni moderator.

Biografija

Rođen je u Spoleto, 28. kolovoza 1795. godine. Nakon pohađane dijecezanske bogoslovije, uz tvrdoglavo odupiranje roditelja, zarađen je za svećenika 19. prosinca 1818. No 1820. godine zbio se susret koji je radikalno promijenio njegov život. Na koncu jednih duhovnih vježbi, koje je vodio sv. Gašpar del Bufalo, u opatiji San Felice (Giano, Umbrija) u kući utemeljenja Družbe misionara Krvi Kristove. Odlučio je prihvatiti prijedlog rimskog propovjednika da bude dio Družbe.

Karakteristika njegove osobnosti i njegove svećeničke službe je dar mudrog i blagog vodstva duša koje ga susreću na njegovom putu, posebno mlade duše koje traže svoje pravo mjesto u svijetu. Među njima najistaknutija je draga kćer sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Bila je dakle istaknuta poglavarica i formatorica, veliki arhitekt i projektant mnogih kuća Instituta. Također je poznata kao njegova glavna umjetnica u stvaranju križeva za propovijedanje (misije), koji se još uvijek čuvaju u raznim kućama misija od njega utemeljene ili u kojima je živio.

Pod brigom svoga duhovnog pratitelja, sv. Gašpara, obišao je čitavu Italiju, uzduž i poprijeko, radi propovijedanja (misija). Poznat je po pučkim misijama koje je vodio u Akvili (Aquila) 1824. godine, kao i po stalnoj i revnoj pastoralnoj brizi za Sonino, u kontekstu brige Misionara za popravljanje tragične stvarnosti koja je prožeta razbojničkim nasiljem.

Djelovanje kao Generalni moderator

Izabran je kao 3. Generalni moderator Družbe, 1848. godine, te ju je mudro vodio gotovo 25 godina, tumačeći što bolje i pouzdanije namjere Utemeljiteljevog duha, svoga duhovnog pratitelja sv. Gašpara del Bufalo. Bio je, između ostalog, cijenjena osobnost od same crkvene hijerarhije i među klerom, savjetnik biskupima i papama, kao npr. blaženi Pio IX., (vanjski) misionar Družbe Predragocjene Krvi, koji je 1849. pod utjecajem Ivana Merlinija slavlje Predragocjene Krvi proširio na čitavu Crkvu – koja je kasnije na Drugom vatikanskom koncilu sjedinjena sa svetkovinom Tijela Gospodnjega (Tijelovo).

Smrt

Umro je u Rimu, 12. siječnja 1873., zbog posljedice prometne nesreće koja se dogodila u blizini Santa Maria in Trivio (u ono vrijeme ondje se nalazila Generalna kuća Družbe), gdje se danas, pokraj učitelja sv. Gašpara, nalaze i njegovi posmrtni ostaci.

U ovom se trenutku za njega vodi proces za proglašenje blaženim (beatifikacija).

Literatura

* Kad vatra gori – kratki životopis