Archives November 2014

Pismo iz 1829. godine

Rim, 20. srpnja 1829.
(upućeno kandidatu Oraziu Bracaglia, Rimini)

Neka bude hvaljena Predragocjena Krv Isusa Krista!

Moj ljubljeni u Isusu,

s radošću sam čitao tvoje pismo i zahvaljujem ti za kopiju pravila. Neka te Gospodin umjesto mene svojim blagoslovom nagradi.

Za tebe namijenjen novac dolazi od tvojih. Ništa drugo nisam radio nego ga proslijedio, onako kako mi je don Merlini rekao.

Istina je da je moj odlazak bio neočekivan; ali što da kažem? Gospodin mi je dao vrlo osjetljivo srce i odvajanje me boli. No Bogu je sve ugodno. Ostanimo dakle u duhu uvijek sjedinjeni u svetom Srcu Isusovu; tamo ćemo se češće vidjeti, jer tamo je naše svratište. Ako me dakle tražiš, naći ćeš me u ranama Isusa Krista. Budi tako dobar i u ovom svetom utočištu izmoli milosrđe Gospodnje, da se mogu za vječnost ispravno pripremiti. Za ovu uslugu ću ti navijeke biti zahvalan. Znaš, nitko nije toliko potreban molitve kao što sam ja, siromašan krepostima, molitvom, duhom revnosti. Ali Gospodin mi daje usrdnu želju za sve ovo. Preporuči me također u molitve tvoje subraće, koje ja u Isusu Kristu cijenim i neka mi to bude utjeha. Kako bih si rado čestitao, da sam kandidat, pa i vratar jednog tako svetog, tako lijepog i za spas ljudi tako korisnog Djela! I ovi drugi slučajevi – o, koji divni buket od trnja oni predstavljaju, u čijoj sredini se nalaze lijepe ruže, one su težnja za vršenjem Božje volje.

Krenimo dakle od tvoga pitanja. Savjetujem ti sljedeće: dok je milost dobro iskorištena, napadi protiv kreposti služe učvršćivanju našega srca. Činimo sa nama samima tako, kao jedan iskušan liječnik, koji prvo traži uzrok jedne bolesti, kako bi ju, polazeći od tog uzroka, izliječio. Na moralnom području znam na primjer, da me uzrujavanje tjera u nemir; zato ću pokušati ublažiti uzrujavanje. Jesi li kad vidio jednog hromog siromaha? On bi želio ubrzati svoj korak ali mu za to nedostaje snaga. Ta predodžba ublažava i smiruje, jer to je tako s našom ljudskom naravi: dok ona želi trčati, mi kažemo „nedostaju mi noge… idemo polagano“; mi to uvijek tako primjenjujemo… Jezik nam hoće izgovarati slogove i mi kažemo sami sebi: „Nijemi ne govore; ja sam u ovom slučaju nijem i sabirem se u svom duhu“. (Moli da bih i ja znao koristiti ovu lekciju). K tomu još dolazi, da se vladavina o kojoj govorimo, ne može steći u jednom danu; mi imamo dobru volju i činimo što je u našoj moći. Mala djeca trče i padaju; oni ne žele pasti; osjete malu bol i trče dalje i to sve uvijek uz pomoć njihove majke. Kad padnemo, kažemo s Franjom Saleškim: „Gospodine, ja sam slab, nemam snage, pomozi mi…“. Hrabrost dakle i povjerenje. Tuga, melankolija i zabrinutost neka budu daleko od nas. Ja imam povjerenja i ne bojim se. Neka nas napokon razmatranje o dobročinstvima Božjim čvrsto potakne na dobro, to je također milost Božja. Spoznaja o dobročinstvima Gospodnjim stvara priznanje i zahvalnost te nas potiču na poniznost pred Bogom. Povrh toga nemoj očajavati, ako te Sotona pokuša gnjaviti u najljepšoj kreposti, koju mi visoko cijenimo. Sve naime što duhu zadaje muku, donosi pobjedonosne palme, koje se za nebo beru. Marija je naš štit i naša obrana. Izvrši njoj svake godine na dan Bezgrešnog začeća posvetu i to uvijek prema presudi duhovnog vođe. Ona je privremeno važeća sve do te svetkovine.

Primaj svaki dan ili skoro svaki dan svetu Pričest, u biti tako često koliko je to moguće. Raspodijeli dane ili još bolje sate za zahvaljivanje i pripremu. Na primjer: „Moj Bog i sve moje… S mojim Bogom… o moj Isuse… o Predragi Isuse… o Isuse moga srca…“

Napokon neka nas ljubav prema Isusu zaodjene, neka nas ona uspravi i neka nas skroz privine uz Isusa, u čijem Srcu, kojem se klanjam, ja jesam i tu ću uvijek biti, tvoj

G. C. del Bufalo, ap. m.
Rim, 20. srpnja 1829.

Pismo sv. Gašpara iz 1813. godine

Imola, ožujak 1813.
(Grofici Lucrezii Ginnasi, Imola)

Milost i ljubav našega Gospodina Isusa Krista
neka bude sa nama.
Amen.

 Poštovana gospođo grofice,

čovjekov zemaljski život je neprestani rat i trajna borba: čovjekov zemaljski život je vojna služba. Zato bi bilo pogrešno biti ogorčen ili se u tome izgubiti jer dobri Bog nam milostivo pomaže i bdije nad nama s posebnom očinskom ljubavlju. Ljudi, koje on posebno voli, njegovi favorizirani sinovi i kćeri su oni koji su napadima neprijatelja na poseban način izloženi, isto tako kao što na bojištu najsposobniji vojnici moraju dati najveće zalaganje. Jedan brod pun skupocjene trgovačke robe je mnogo više izložen napadima gusara. Čovjek koji kao brzi jelen teži za savršenstvom, bit će više progonjen od paklenog razbojnika. Koliko se pak jako zavaravaju oni dobri ljudi koji se, zbunjeni takvom vratolomijom, protive tome zlom napadaču, ali umjesto da budu jaki i neustrašivi, pokazuju se uplašenima i kukavicama. No, obnovimo našu vjeru i promislimo da je naš vođa Isus, pod čijom zastavom se mi borimo, naš dakle Spasitelj i Učitelj. Pogledajmo kako nas učvršćuje, kako nas ohrabruje, koje nam oružje daje da bi slavno mogli nad đavlom trijumfirati. Koga se dakle trebamo bojati, pred čim se zastrašiti, što nas može ražalostiti? O, mučenici iskonske crkve, o sveti anahoreti, o junaci naše vjere – izmolite nam svjetlo, koje dopušta da razumijemo kako nam Bog na isti način želi pomoći onako kako je vama pomogao s obzirom na činjenicu paklenih borbenih trupa.

Pismo pojašnjava da on dopušta kušnje, kako bi nam omogućio da steknemo puno zasluga za raj; i da neće ostaviti na cjedilu one koji se u njega uzdaju, koji ga nježno ljube i koji slijede volju njegovog blagog srca. Kakva se samo nepravda čini Bogu, kad se čovjek previše boji napada Lucifera. Mi smo uistinu krhke i slabe posude. Svemoćna desnica Gospodnja čini nas kreposnim biljkama, koje će se hrabro opirati svim divljim olujama. Cijeli nauk evanđelja i život Spasitelja ne preporučaju nam ništa drugo doli kršćansko povjerenje, široko srce i plemenitost duha. Suprotne slike koje našu fantaziju tište nisu ništa drugo doli đavolske maske, koje moramo pobijediti.

Služite Bogu s radošću, poziva psalam; pravednici neka kliču u Gospodinu, čestitima pripada hvala. Prisjetimo se te istine i jasno ćemo spoznati da sve ono što se protivi tome stavu, potječe samo od neprijatelja ljudi. Bog je nepogrješiva istina; nemoguće je da on sam sebi proturječi. Tuga i beznađe dolaze upravo od onoga, koji je u grijehu, ali ne od onoga koji ima čistu savjest. I ako smo u prošlosti ožalostili našega Gospodina onda nam je on kao prvi darovao oproštenje i poljubac pomirenja. On nam je prvi izgovorio te krasne riječi: Srce raskajano i ponizno, Bože, nećeš prezreti. Prvi nam je u ljubavi pružio svoju ruku i pozvao nas da se u njegovom dobrom srcu odmorimo. Mi smo kroz njegovo milosrđe odgovorili: Bismo li trebali iščekivati nešto drugo doli njegovu neizrecivu ljubav? Vječnom ljubavlju sam te ljubio, zato sam te bijednika privukao k sebi itd. Trebaš li, o čovječe, još sigurnije dokaze moje ljubavi nego te koje neprestano dobivaš s toliko puno nutarnjih milosti, s toliko puno prigoda da rasteš u svetosti, s tolikim posjetima koje ti činim kod primanja euharistije? To iskazivanje naklonosti koje ti rado prihvaćaš i u srcu pohranjivaš, ono pak pripravlja put za veće darove, za veća dobročinstva, da bi ti moju bezgraničnu dobrotu još više mogao iskusiti! Iz ljubavi sam te stvorio i radujem se tebi: ti si ranio moje srce; ti si ljepši od sunca i čistiji od snijega. I koliko te još želim bogatije opremiti za nebeski Jeruzalem!

Nisu li to posebno djelotvorna sredstva, kako bi te ispunio velikodušnom jakošću, da te borbe koje ti trostruki neprijatelj stalno nameće tebe ne ustraše previše? Od mene bogato blagoslovljeni čovječe (nastavlja Gospodin), ja ću ti pomoći i borim se s tobom protiv Lucifera. A ti hoćeš još u fatalnom beznađu ustrajati kao da se ne možeš dovoljno osloniti na svog nebeskog Oca, svog dobročinitelja, svoga Boga? Hebrejski je narod morao uistinu hoditi dalekim putem da bi napokon stigao u obećanu zemlju; jesu li mu možda nedostajala prikladna sredstva za taj pothvat? Zar nisu pobijedili neprijatelje, zar nisu neprestano iskusili predivnu pomoć? Zar nemaš ti čovječe već mistični stup oblaka i vatre, koja Lucifera baca na pod i tebe u mraku ovoga svijeta osvjetljava, mislim na Raspetog? Zar nemaš nebesku manu, kruha anđela, sakrament ljubavi koji ti daruje snagu, da suzbiješ i pobijediš đavolsko zavaravanje? Zar nemaš tajnovite pozaune iz Jerihona, koje su taj grešni grad sravnile sa zemljom? Time želim reći: Zar nemaš sva sredstva, koje ti vjera stavlja na raposlaganje da bi taj zid srušio kao i zapreke koje demon podiže na put, koji vodi do spasa?

Sveti Franjo Saleški kaže: „Kušnje bilo koje vrste, zbunjuju nas zato što previše mislimo na njih i previše ih se bojimo. Zato što mi posvećujemo previše pozornosti najmanjoj misli, koja se našim dobrim nakanama suprotstavlja, stječemo jako brzo dojam da je sve gotovo. Dopustimo vjetru neka piri i nemojmo misliti kako je zveckanje sabljom već ratna buka.“ „Odluka (Saleški), ni s jednim grijehom se ne složiti, pa ni sa najmanjim, daje nam sigurnost da budemo u Božjoj milosti…; i sa sigurnošću smijemo prihvatiti da sve te uznemirujuće misli ne dolaze od Boga, koji je knez mira.“ Kratko i jasno: ta zbunjenost i odvratnost koju paklena došaptavanja izazivaju nisu ništa drugo doli posljedica milosti, koja je u našim srcima djelotvorna i kojoj se mi sa poslušnošću prilagođavamo.

Čujmo što nam veliki učitelj duhovnosti, p. Granata, kaže: „Sotona će Vam stavljati u srce perverzne i odvratne misli. Ne obazirite se na to, odmah zatvorite oči duha i nemojte ih gledati. Lakše je čovjeku pobijediti kad ih prezire nego kad se njima izloži. Ne dajte mjesta zlu koje vas uznemiruje.“ Franjo Saleški dodaje: „Ne priliči Vam diskutirati sa sotonom da bi ga se tako ušutkalo kako bi Vas pustio na miru. Ne upuštajte se u to da krenete suzbijati kušnje sa sukobima i raspravama, nego okrenite se srcem Isusu. Sve je u redu kad neprijatelj na vrata udara i lupa jer to je dokaz da ne dobiva ono što traži… Dokle god se kušnja ne dopada, ne treba se ničega bojati, jer ona se ne dopada zato što nije poželjna.“ Svatko se treba prema demonu tako ponašati kao prema luđaku kome se ne poklanja niti malo pažnje. On je kao lovački pas koji olajava ali ne može ubiti, osim ako se tko preda u njegove ruke. Sveti Jeronim na ovaj način komentira riječi koje je demon Isusu govorio kad je stajao s njim na rubu hrama i kad ga je kušao prozivajući ga da se odatle baci u provaliju govoreći: „Baci se dolje“: Ovo je glas sotone, on želi da se svi strovale i padnu. On nas može tlačiti ali ne i razrušiti ukoliko mi to ne želimo. Gledajte dakle, primjećuje sv. Bernard, koliko je slab naš neprijatelj koji može pobijediti samo onoga koji se dadne pobijediti.

Nije li dakle zbunjenost duha, bojati se neizmjerno paklenih napada? I kad se volja odlučila ljubiti Boga i u njega se uzdati, zar čovjek ne može tada s pravom reći kao Pavao: Što me može odijeliti od ljubavi Kristove itd.? I ah, velika nagrada, koja u nebu na nas čeka, kad postignemo konačnu pobjedu nad prostom kušnjom: Sretan čovjek, koji kušnjama odoli, jer kad se dokaže, zadobit će krunu života.

Mi ćemo tek tada shvatiti velika dobročinstva kad se u vatrenoj peći nevolje iskušamo i nećemo manje cijeniti trenutke našega života u kojima smo se silno borili. Hrabro dakle, oponašajmo Davidovu odlučnost spram diva; odbijmo i mi oklopno željezo, to znači: Ne dajmo se zbog velikog straha od Lucifera vezati. Naoružajmo se jedino sa nekoliko kamenja – to su kreposti, koje se suprotstavljaju vražjim iskušenjima. Koristimo ih sa neustrašivošću duha i tako ćemo jednog dana zadobiti u raju taj željno čekani mir. Amen.

Ostajem

Vaš odani sluga
G. C. del Bufalo, Apo. mis.

Pismo br. 3503

24. kolovoza 1837.
O. Orazio Bracaglia
Rimini

Živjela Krv Isusa Krista

Vrlo cijenjeni oče Orazio.

  1. Pobrinut će te se odmah s obzirom na šest scudi [talijanski novac]. Čekat ću ih od Cardilla. Bit će mu teško naći slobodno mjesto za Nepu, ali samo do Fuligno. Odatle do Spoleta, onda do Terni, i na kraju do njegovog mjesta. Trebao bi imati sve svoje radove složene u redu. Potakni ga da bude brz i štedljiv.
  2. Vidjet ću u vezi Palmieria.
  3. Već sam ti rekao da nitko ne ide u Cesenau. Misija je otkazana.
  4. Zahvalan sam Bogu za vaš oporavak.
  5. Recite nećakinji za – sada pokojnog – vrlo dragog oca Paola Veneruccia da napravi 12 krila za braću, naime, s tipom koji joj je poznat. Neka me obavijesti u vezi troškova koje ću odmah platiti. U međuvremenu, neću koristiti onih šest koje imate, jer je bolje, u svakom slučaju, da ih Cardillo donese. Ako ih možete pripaziti dok ne vidimo što će nas pitati u vezi krila, (onda ih pripazite). Vi se sami regulirajte.
  6. Izričito sam svakom bratu zabranio da ide u drugu kuću bez moga znanja. To isto vrijedi i za misionare i, kada bude prilike, obznani ovo svima. Svatko neka ostane na svome mjestu. Ovo me je naučilo iskustvo.
  7. Ovdje je potreban jedan sakristan; jedan ne može biti pošteđen.
  8. Za klerika je protiv pravila ići kod časnih sestara s Mosconijem. Priskrbljujemo li mi vanjskima odmor? Časne sestre će reći da je njihova posluga dovoljna. Ponavljam, ne volim ovu ideju, ustvari, zabranjujem ovakvu proceduru. Razumiješ me; pisao sam i Mosconiju.
  9. Uskoro ćeš dobit neke zalihe iz kolekcije i zato dajemo hvalu Bogu.
  10. Misionar koji će doći, u dogledno vrijeme, biti će Brandimarte Mosconi, koji će biti predsjednik; Brandimarte će biti poglavar i prefekt crkve; a ti voditelj vježbi i ekonom. Javi mi jeli ovakvo uređenje zadovoljavajuće prije nego odem s tim dalje. Brandimarteova soba neka bude jedna od boljih u velikoj grani, gledajući u vrt.
  11. Sjeti se, ja te imam kod sebe kako pomoćnika i zato te čuvam u blizini svoga srca. Spali moja pisma.
  12. Klerika kojeg predlažeš da me izabere (lectum). Sakristije su za naše starije članove. Ako je osoba bila dobra, dobro se ponašala, onda se stvar treba drugačije gledati. Camillo iz Cesene je na probnom roku i to samo zbog mnogih molitava oca Vitalea Corbuccia kojem je zavod toliko naklonjen.
  13. S nadom da te neće uznemiriti, u drugom ću pismu napisati što sam dosudio da se donese pred tobom.
  14. Pisao sam ocu Mosconi (s dužnim poštovanjem) da se ispovijed ženâ treba obavljati na vratima crkve i u obližnjoj kapelici Pious Union [Pobožne Unije]. Dodajem, za vašu informaciju, da u prikladno vrijeme, govoreći u činjenicama, zatvorite crkvu, da vi, uz pomoć stolara, čuvajući dobar red, maknete dvije ispovjedaonice pokraj male sobe koje gledaju prema propovjedaonici. Neka budu postavljene simetrično u područje kora za slušanje ispovjedi muškaraca, a partikularno za djecu. Neka u maloj sobi ostane relikvija Žalosne Gospe i stolice koje su tu za potrebe crkve. Rečeno mi je da mala soba u ljeto bude prevruća, a u jesen mračna – i to je to.
  15. Nemoj propustiti u ispovjedi uzeti svoj red; sa ženama se oprezno rukujte; informirajte Palmieria o tome, iako on zbog toga otiđe.
  16. Budući da ima onih za ređenje, već sam napisao da Proceduru treba obaviti otac Mosconi.
  17. Jesam li što zaboravio? Molite za mene.  Ja sam idt.

G.C.

Kao i do sada, potvrđujemo novosti o Provinciji;  ali u Rimu imamo koleru.

Molim molitvu….

Pismo sv. Gašpara iz 1830. godine

Sv. Gašpar del Bufalo piše (Pismo 2079):

3. listopada 1830.
Kandidatu Orazio Bracaglia
Benevento

Živjela Predragocjena Krv Isusa Krista!

Predragi moj u Gospodinu,

već duže vrijeme nisam primio pismo od Vas i mislio sam da ste izabrali drugog vođu, koji vašoj duši daje ono dobro što ga ja radi moje ograničenosti ne uspijem dati. No, sad vidim da želite nastaviti dalje kao i prije i osjećam Vaše duhovno rasterećenje kojim ste mi se obratili u svojem posljednjem pismu.

Što se dakle tiče poziva, tri opaske. Prva je u tome da je to kod Vas toliko jasno kao što ništa drugi nije. Sjetite se na koji Vas je Bog divan način vodio k nama. U Ustanovi naučili ste život klerika, studiranjem te osposobljavanje koje odgovara službi. Prema tome, dužnost, zahvalnost i sm crkveni odgoj traže primjerenost. Druga opaska je u tome da, ako se vratite kući, bojim se da ćete nazadovati umjesto da težite za većom Božjom slavom. Duša koja se kreposnom požrtvovnošću riješila rodbine, domovine itd., a zatim se vrati svojoj domovini i na zadovoljstvo svoje rodbine, popustit će u savršenosti. Ali ovo Vama govoreći ne želim optužiti one koji su nas napustili. Ne želim to komentirati: sve njih poštujem. U ovom pismu trebam misliti jedino na Vas. Drugačija je situacija onoga koji je položio svečane zavjete; no Bog to ne zahtijeva od sviju; u vrtu ima različitih cvjetova; isto tako je sa zvanjima.

Treća opaska je u tome da, dok su svijetu nužno potrebno radnici, izgubiti vodstvo koje Vam Bog pruži bilo bi strašno… Ne trebamo se čuditi da Vas đavao iskuša; naprotiv, znak je činjenice da neprijatelj bijesni protiv onoga koji se posvećuje Gospodinu. Ali pobijedili su zmaja radi Jaganjčeve Krvi. Pouzdajte se čvrsto u Božansku Krv i nemojte se bojati.

O drugoj točci – evo sredstava: duboka poniznost. Na svaki napad jedan čin poniznosti. Probajte ovo; i otkrit ćete ljubazno Božje vodstvo. Đavao me živcira i reći ću: “Gospodine, gledaj moju bijedu… Gospodine, daj mi svetu poniznost… O, Gospodine, kakav sam ponor bijede”. Pater Segneri [pučki misionar i duhovni pisac, 1624.-1694.] često je puta upotrebljavao ove riječi: “Ponor bijede traži ponor milosrđa”. Uostalom, uz to veliko pouzdanje u Boga: “Što ražalosti moju dušu?”.Sve uobičajenom opreznošću; ali vaše maštanje neka ne bude previše bujno, kako se ne bi obistinilo ono “Drhtali su od straha gdje nije bilo razloga za strah”. Nalazimo li se možda sami u borbi? Isus je s nama; i zajedno s Isusom možemo sve: “Sve mogu u onome koji me jača” (Fil 4, 13). Moleći od najblažeg Boga svaki blagoslov ostajem

Suo Um. Dev. Obl. Ser.
G.C. del Bufalo
Mis. Ap.

(Vaš najponizniji poštovanjem zaduženi Sluga
Gaspare Canonico del Bufalo
Apostolski misionar)

Na putovanju: San Felice, 3. listopada 1830.

Odgovorite “Roma”.

Pismo br. 1740

Sv. Gašpar del Bufalo piše:

7. svibnja 1828.
Kandidatu Orazio Bracaglia
Sermoneta

Živjela Predragocjena Isusova Krv

Predragi moj u Isusu Kristu

Radošču opet vidim Vaše pisamce, sa željom da ću Vas uskoro opet osobno vidjeti. Osobi o kojoj mi pišete pojedinosti recite sljedeće, i ako je potrebno neka moli gospodina Merlinija za njegovo cijenjeno objašnjenje.

1. Kad nam se čini da sve činimo jedino za Boga, tad se pojavljuje spasonosan strah, koji od nas traži da često puta stvarno obnovimo naše prave namjere u Gospodina. Na ovo cilja Gospodinovo djelovanje. A tko je u strahu, taj želi zaslužiti zasluge za nebo. Neka stekne običaj da često puta ovako govori: “Činim ovu radnju, ali što će koristiti, ako nije za Boga?”; i neka također često puta ponavlja: “Hrana je moja da činim volju oca moga” (usp. Iv 4, 34).

2. Sa mislima oholosti obračunavamo se na isti način kao s muhama u ljeti. Ove uznemiruju duh, ali radi milosti Božje ne mogu ga pobijediti. Misli takve vrste upućuju nas na protivne čine poniznosti, te umnažajući na taj način ove čine, usvaja se običaj činiti dobro. Ispitivanje u podne, koje predviđa Pravilo, neka zasad uvijek obavi pomoću dotične izreke o poniznosti. Neka se prostre pred Bogom i govori: “Tko sam ja, o Gospodine, i tko si Ti!” – i tako vrijedi: “Blago čovjeku koji trpi napast” (usp. Jak 5,11). Sve što ožalosti dušu pomaže da sudjeluje u nutarnjem trpljenu Isusa Krista.

3. Neka slijepim pouzdanjem, bez oklijevanja, i djetinjastim duhom odlazi poglavaru te govori: “Ako se ne varam, čini mi se da je ova stvar takva. Možda se dogodila zbog nemarnosti”. Ovo je pravilo kako se to može reći u ljubavi, a zatim neka govori sebi: “Gospodine, pomoću tvoje milosti pojavit ću se. Pomozi mi, Gospodine, nemoj me napustiti itd.”

4. Otpor protiv dobra pomaže da se ono čini s većom zaslugom. Kormilar koji upravlja brodom kroz protivni vjetar ima veću zaslugu. Vi mene razumijete. Lijenost se pobješuje radom, ili kao bolesnik koji uzima hranu, a da je ne uživa itd.

5. Kod vrijeđanja riječima neka se govori u sebi: “Sve je dobro za raj”.Neka u svetoj ravnodušnosti ne razotkrije svoju nutrinu i neka se raduje trpljenju iz ljubavi prema Bogu, i neka dobro čini onomu koji mu je govorio uvredljive riječi. Sve ostalo sam razumio. Isus neka Vas blagoslovi, a ja ostajem

Vaš najodaniji sluga u Kristu
[bez potpisa]

Misijska kuća, Rimini, 7. svibnja 1828.

Pismo br. 1618

Sv. Gašpar del Bufalo piše:

16. travnja 1827.
Kandidatu Orazio Bracaglia
Sonnino

Blagoslovljena Krv Kristova!

Dragi moj u Isusu Kristu,

S radošću opet čitam pismo od tebe i želim ti ovako odgovoriti:

1. Nikada neću zanemariti molitvu za tebe, a sada imam još posebnu obavezu ovo obećanje održati. Molim te, pomoli se i ti za mene, ne sumnjam da ćeš to i učiniti.

2. Drago mi je što su ti pravila molitve poznata, nemoj ih zanemariti. Steći ćeš iskustvo da će ti uz Božju pomoć sve više postati navikom. Duhovno vodstvo je uglavnom u tome da pomaže prepoznati djelovanje Božje milosti u duši i – nakon savjetovanja s duhovnikom – shvaćati što Bog od nas očekuje. Govori zato često puta: “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša”. To je lijepa strelovita molitva, usvoji je uz ovu drugu: “Nauči me vršiti volju tvoju jer ti si Bog moj”. Nemoj klonuti kada ti za vrijeme molitve duh odšeta od jedne do druge stvarnosti. Sluga želi razgovarati sa svojim gospodarom, a gospodar ga upućuje sad na jednu, sad na drugu stvar, a sluga sluša mirno i pažljivo. Gospodar je tada zadovoljan i raduje se kreposti sluge. Primijeni to na samog sebe. Sotona bi htio ometati Božje djelovanje bojažljivošću, no ti je pobjeđuj. “Čekaj Gospodina, djeluj odlučno i budi ustrajan”.

3. Nemoj se brinuti oko životne ispovjedi. Čekaj dok ne dođe don Beniamino i kod njega je obavi. Slijedi njega kao što je Samuel slijedio Elija.

4. U vezi sv. Pričesti slušaj don Beniamina. Kako je lijepo primiti Isusa! Ukoliko ne osjetiš čežnju, barem obnovi želju za Njim. U međuvremenu prikazuj Isusu svoje želje. Gospodin uslišava vapaj siromašnih. Što se tiče škole, vidjet ću što će biti moguće. Moli se za me!

Njegov odani sluga u Kristu

Frosinone, 16. travanja 1827.

Pismo sv. Gašpara, veljača 1813. godine

Sv. Gašpar del Bufalo piše (Pismo 51):

Veljača – Travanj 1813.
Grofici: Lucrezia Ginnasi
Imola

Milost i ljubav našega Gospodina Isusa Krista neka su uvijek s nama. Amen.

Poštovana gospođo Grofice,

Bog vodi ljude u ovom životu raznovrsnim putovima kako bi ih osposobio primiti one pomoći koje će ih dovesti u život ispunjen duhom. U to spadaju one kreposti koje su najviše prisutne u ljudima dobre volje i koje želim objasniti u ovom pismu. Pri tom ću Vam prikazati mišljenje svetaca koji nam uvelike pomažu, ako želimo koristiti čudesnu božansku providnost, koja je nama bijednim stvorenjima dodijeljena.

Pravednici se – veli Sveto pismo – kao zlato iskušavaju u vatri: Gospodin će svoje izabranike iskušati kao zlato u vatrenoj peći. Ne dajmo se dakle obeshrabriti ako se Gospodinu svidi (u kratkom vijeku našega života) od nas tražiti razna iskušenja naših kreposti. To se događa kako bismo dobili priliku da skupimo nove zasluge za blaženu rajsku domovinu… Vrijednost vojnika pokazuje se u vještini izazova; čvrstoća biljke pokazuje se kada prkosi vremenskim nepogodama; kvaliteta metala pokazuje se pod opetovanim udarcima čekića. Hrabro dakle: naš ljubazni otac jedino hoće da mi rastemo u evanđeoskoj savršenosti, u odricanju od svega stvorenoga i u totalnoj predanosti njegovoj svetoj volji. O, koju ćemo utjehu iskusiti poslije svršetka svoga života, sam Isus će nam otrti suze, koje smo prolili noseći svoj sveti križ i odolijevajući svojoj ljudskoj naravi, koja izbjegava trpljenje!… Koja li će radost ispuniti naša srca! Kakvo li će nas zadovoljstvo iznenaditi! Nedorečeno smo, već sada započeli razmišljati o stanju duše u razdoblju suhoće i unutarnjih borbi. Upravo su to stanja u kojima se radi o kršćanskom trpljenju i o unutarnjem učvršćivanju, kako ćemo sad vidjeti.

Sv. Terezija piše: “Gospodin kuša one koji ga ljube suhoćom i napastima. I ako suhoća traje cijeli život, neka čovjek ne prestaje moliti: doći će vrijeme kada će za sve primiti dobru nagradu”.

Sv. majka Ivana de Chantal bila je mučena kroz 41 godinu užasnim unutarnjim trpljenjem, napastima i strahom, da je izgubila Božju milost i da je od njega napuštena. Franjo de la Salle joj je pisao ovako: “Trebate služiti svome Spasitelju jedino ljubavlju volje, bez ikakve utjehe sa svom tom silnom tugom i sa svim tim strahom”. I ova je svetica pisala da joj je srce bilo kao kod nijema glazbenika, koji je doduše izvrstan pjevač, ali da pri tom ne nalazi nikakvu radost.

Sv. Ivan od Križa pisao je napuštenom čovjeku kako bi ga utješio: “Nikada se niste našli u boljem stanju nego sada, jer nikada niste bili toliko poniženi i oslobođeni od svijeta, nikada niste toliko jasno prepoznali svoju opakost kao sada, i nikada niste bili toliko oslobođeni od samoga sebe i toliko udaljeni od toga da tražite sama sebe”. Nije li istina da se čovjek u takvom stanju mnogo iskrenije obraća Bogu, da postaje ponizniji, sebe bolje upozna te shvaća koliko mu je potreban Bog, koliko treba vježbati strpljivost, poučljivost i poslušnost prema volji Svevišnjega? Nije li istina da vježbanje svih tih vrlina ponuka Božje srce na velikodušno davanje svojih darova, jača našu vjernost njemu, daje nam porast u svetosti za više činove odanosti koji se suprotstavljaju nutarnjim napadima koje trpimo? Nije li istina da se sa većim zaslugama povezuje veća slava, sa većim trpljenjem veća radost, sa većim iskušenjima veća nagrada? O, koju li nam veliku sreću donosi suhoća duha!

I koliko više Bog cijeni takav kršćanski život upravo u ovo vrijeme – odatle trenuci utjehe i duhovne radosti! Ukoliko je čovjek više uronjen u milost, to će mu biti lakše ostati vjeran Bogu. A bit će još veći pobjednik kada ostaje nepokolebljiv u volji Božjoj i u krepostima dok je izložen bezbrojnim napadima! Kada kormilar plovi svojim brodom po mirnom moru do željene luke, on je hvalevrijedan jer nije pogriješio. No kada kroz burno more doplovi do cilja, kakvu treba pohvalu i nagradu primiti jer je izvanrednim zalaganjem izvršio svoj zadatak kormilara! Svatko shvaća značenje ove usporedbe. Bog se raduje voljenim ljudima, koji se u duhovnoj oluji hvataju izvanrednih sredstava te ih upisuje kao nove zasluge u knjigu života za vječno blaženstvo.

Kako je čudesan Bog u svom djelovanju, koje usmjerava jedino na svoju veću slavu i na veću korist svojih vjernika: Sve vodi snagom i blagošću. Sv. je Alojzije Gonzaga rekao: “Biti među izabranicima Božjim, nema sigurnijeg znaka od straha Božjeg, koji se zapravo očituje postojanošću u mukama i u očaju ovog svijeta”. “Ljubav prema Bogu” – veli sv. Ivan od Križa – “nije u veličanstvenim osjećajima nego u goloj volji i u savršenoj strpljivosti, kako bismo se svidjeli najuzvišenijem dobru.” Sv. Tereza je običavala govoriti: “Ljubav prema Bogu nije u suzama, okusu i nježnoj pobožnosti, nego u službi Božjoj u pravednosti i istini te u poniznom i hrabrom trpljenju za Boga”. Konačno još sv. Marija Magdalena de Pazzi: nazvala je one osobe koje su doživjele utjehu u Gospodinu “djeca u duhu” i veli, da je istinska vrlina i istinska savršenost u poteškoćama, u trudu i u trpljenju.

Primjer svetaca nam ovo potvrđuje i uz njih učimo u svim borbama stalno ostati u ravnodušnosti duha i u potpunom pouzdanju u Gospodina. Ovdje nam pomaže duhovno ulaziti u Getsemanski vrt kako bismo ojačali, sjećajući se Isusova duhovnog trpljenja iz ljubavi za nas i zahvaljujući mu za mogućnost da ga možemo još prisnije slijediti u trpljenju njegove borbe.

Takva su iskušenja uostalom općenito pridržana duhovno zrelijim osobama. Niti smijemo postati malodušni jer nas Isus puno voli, niti će on dopuštati da budemo kušani preko naših snaga – nasuprot, porast ćemo u krepostima i u savršenosti te ćemo postići veću slavu u nebu: Kroz kušnje, on nas uči da rastemo. Istina, ovo su trnovi, no oni čuvaju mistične ruže. Ustvari je to gorki napitak, koji nas oslobađa od svakoga raspoloženja koje bi moglo ugroziti naš duhovni život, i on u nama čuva nepovjerenje prema nama samima, jača povjerenje u dobrotu Božju koji je naše posvećenje. Nakon jedne takve duhovne zime slijedi bujno rascvjetano proljeće, nakon takve mistične noći slijedi najljepši i najvedriji dan, nakon takvog duhovnog nevremena dolazi utješni mir. U bilo kakvoj situaciji treba uvijek ostati u skladu s najuzvišenijom voljom i povjeriti se Gospodinu, koji nam daruje nepokolebivu vjernost njemu. Amen.

Htio bih još o drugim stvarima govoriti, ali ograničeno vrijeme to ne dopušta. Ono što sam obećao na početku ovog pisma nastavit ćemo u drugom.

Ostajem uvijek

Vaš odani sluga

Pismo br. 49

Sv. Gašpar del Bufalo piše:

Veljača – Ožujak 1813.
Grofici: Lucrezia Ginnasi
Imola

Milost i ljubav Gospodina našega Isusa Krista bile uvijek s nama. Amen.

Cijenjena gospođo Grofice,

vrijeme ljudskog života je dragocjeno vrijeme kroz koje trebamo skupljati blaga za raj i nagomilavati zasluge za taj sretni boravak. Sve nas zove k Bogu i stvoreni smo jedino za njega i za vršenje njegove božanske volje. Sv. Terezija kaže: “Tko ne traži ništa drugo osim zadovoljstva svoga ljubljenoga, bit će zadovoljan svime što se ljubljenome svidi. Takvu snagu ima savršena ljubav. On daje da osoba zaboravi svaku osobnu korist i svako vlastito zadovoljstvo, i da usmjeri cijelo svoje nastojanje na to da se svidi svome ljubljenome i da ljubi njega i bližnjega u njemu”. Rasplamtimo se dakle svetom revnošću da se svidimo našem dragom Gospodinu, koji nam stalno ponavlja: Oganja dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo? Ah, djeco, što od vas drugo tražim nego ljubav? Zar mi to možete odbiti? O bezgranične nezahvalnosti ljudi koji neće ljubiti jedino, istinito i najuzvišenije dobro; predmet istinske miline, bit same ljubaznosti, jedino to može zasititi naša srca!

Ispunimo se dakle ovom svetom revnošću kojom je izgarao kraljevski prorok David te ponavljajmo često s njime: Jer me izjela revnost za Dom tvoj. Ova revnost duša je takva vatra ljubavi prema Bogu, takva vatrena i goruća želja da svi ljube Boga, njega štuju i njemu služe, da, onaj koji je posjeduje želi proslijediti svima ovu mističnu vatru, i da – koliko o njemu ovisi – želi brinuti o ispunjenju ove svoje želje. I kad god vidi kako se Bog vrijeđa i pogrđuje, a on to ne može popraviti, on jadikuje i plače, a nebeska ga vatra na mističan način izgara: Jer me izjela revnost za Dom tvoj. To je revnost koju su imali sveci i veliki Božji prijatelji kao što su Jeremija i Ilija; takva treba biti i naša revnost, već prema staležu pojedinaca. Moramo sve učiniti za veću Božju slavu; trebamo kliktati kad vidimo kako tolike revne duše štuju njegovo Presveto Ime; moramo proučavati sve načine ozdravljenja svega onoga što se suprotstavlja Njegovoj slavi; i kratko rečeno: postanimo svima sve kako bismo sve spasili za Krista. Tko je slab, a ja da ne budem slab? Tko se sablažnjuje, a ja da ne izgaram? Ljubav prema bližnjemu ne miruje jer je ona vatra koja se nikada ne gasi. Ljubav prema Bogu, kaže otac Segneri Junior, je kradljivac koji se s lakoćom riješi svega, kako ne bi ništa drugo posjedovao osim Boga. Svetost i savršenost duše se sastoji u tome da se sasvim preda božanskoj službi. I kao što se revnost odnosi na sve vrste osoba, tako želim sada citirati nekoliko misli svetaca, kako bismo i mogli realizirati u susretima s našim bližnjima.

“Za bolesnike”

O, kakvo je to lijepo djelo ljubavi prema bližnjemu, prema mogućnostima posjećivati bolesnike! Ovim se patnicima iskazuje ljubav prema niže navedenom načinu.

Sv. Franjo Saleški kaže da je Bog vrijedan ljubavi i kada nas tješi i kada nam dopušta trpljenje.

Otac Alvarez je običavao reći: “Tko se u tuzi misno povjeri božanskoj volji, taj trči direktno k Bogu”.

Sv. Vinko Paoli dodaje, da je “skladnost s Božjom voljom blago kršćanina i lijek protiv svakog zla, jer sadrži odricanje samoga sebe, jedinstvo s Bogom i sve kreposti”.

Otac Maestro Avila običavao je reći u punini svojih bolova, koje su ga mučili: “Gospodine, radi sa mnom kao što radi kovač: jednom me rukom drži a s drugom me kuj”.

Gospodin je rekao sv. Tereziji: “Vjeruj, kćeri moja, koga Otac moj više voli taj će primiti iz njegove ruke više muka, a one su izraz ljubavi”. “Ljubav prema Bogu, nastavlja sv. Terezija, nije u suzama, osjećajima i slatkom štovanju, nego u služenju Bogu u pravednosti, istini i u poniznom i hrabrom trpljenju za Boga”.

“Sveta ljubav, veli sv. Jeronim, ne pozna nikakvu nestrpljivost”.

Sv. je Geltruda jednog dana pitala Gospodina, što bi mu ona mogla ponuditi kako bi ga više razveselila, a On je odgovorio: “Kćeri, ne možeš za me učiniti ništa ljepšega nego da strpljivo podnosiš sve tegobe koje te zadese”.

“Za one koji se jako boje smrti”

Sv. Franjo Saleški piše u jednom svom pismu nekom plemiću sljedeće: “Tko god iskreno želi služiti našem Gospodinu i izbjegavati grijeh, ne treba se nikako bojati ni smrti ni božanskog suda. Premda se trebamo bojati jednog i drugog, strah ne smije biti toliko jak da potisne duh, nego treba biti povezan s povjerenjem u Božju dobrotu i da na taj način postane blago”.

Ova se načela trebaju izlagati ovisno o stanju bolesnika, a prije svega neka se bolesnici okrjepljuju u Raspetome i u povjerenju u božansko milosrđe. Neka se potiču na kajanje zbog svojih grijeha i na revno primanje sveti sakramenata; već prema okolnostima. Ove gore navedene pobude mogu se dati također drugim potištenim osobama itd., pri tome se njima predočuju primjeri Spasitelja i nebeska slava, koja nas tamo očekuje za čitavu vječnost. Pri vršenju takvih djela ljubavi prema bližnjemu neprestano smo svjesni prisutnosti osobe Isusa, miline našega srca; i u toj nježnoj prisutnosti iskusit ćemo miline raja.

“Za one koji se nalaze u nevolji”

Otac Avila kaže: “Jedan ‘Bogu hvala!’ u nevoljama vrijedi više od tisuću zahvaljivanja u ugodnim stvarima”.

Časni Luigi Da Ponte običavao je reći: “Smatrajte slatke stvari ovog života kao da su gorke, i gorke kao da su slatke; na taj ćete način uvijek uživati mir”.

Sv. Terezija je dala sljedeću opomenu: “Više se postiže za jedan dan u nevoljama, koje nam dolaze od Boga ili od bližnjega, nego kroz deset godina po trpljenjima koje smo sami izabrali”.

“Za one koji trpe nepravdu”

Bit će dobro najprije njih poticati na velikodušno praštanje i na sveto suosjećanje (oponašajući Isusa, koji je molio za svoje mučitelje); zatim se mogu sugerirati sljedeće riječi: “Raj (veli otac Alvarez) je domovina prezrenih, progonjenih i pogaženih”.

Sv. Terezija tvrdi za sebe: “Osobama koje o meni zlo govore, događa se, čini mi se, tako, kao da u njih unosim jednu novu ljubav”.

Sv. Franjo Saleški nadopunja: “Nemojte nikad upasti u ljutnju i nemojte joj ni iz kojeg razloga otvoriti vrata… Sklopio sam ugovor sa svojim jezikom, da ne izustim ni jednu riječ dok je srce zbunjeno”.

“Za one koji se nalaze u bijedi”

Isusov primjer, koji se htio roditi u štali, učinkovito je sredstvo da se podignu; zatim mnogo pomaže u patnjama ohrabriti ih da nasljeduju Joba, te ih uvjeriti kako za buđenje i očuvanje svete božanske ljubavi nema prikladnijeg drveta od drveta Svetog Križa. Treba jako naglasiti kako je potrebno izbjegavati ljenčarenje, a primati sakramente i ostalo što je korisno.

Isus bio s nama. Amen.

Pismo br. 44

Sv. Gašpar del Bufalo piše:

Ožujak 1812.
Grofici: Lucrezia Ginnasi
Imola (iz zatočeništva)

Milost i ljubav Gospodina našega Isusa Krista uvijek bila s nama. Amen.

Poštovana gospođo Grofice,

Neizmjerno se radujem zbog vijesti u Vašem zadnjem pismu, da će danas u crkvi sv. Agate započeti velika devetnica sv. Franje Ksaverskog. Zasigurno ćete me dobro razumjeti. Pouzdam se u božansko milosrđe da će ljudi od tog Gospodinu dragog običaja imati puno koristi, osobito sami promicatelji. Slučajno sam se toga sjetio… Neka Bog blagoslovi one koji se zalažu za štovanje ovoga sveca, koji je s neizmjernom revnošću nastojao oko štovanja božanskoga imena, i neka im uzvrati svojim neizrecivim dobročinstvima. Mogu zamisliti tko je promicatelj ovoga dobrog djela; jednostavno se radujem, premda sam spriječen zahvaliti samom pokretaču. Tko se zalaže za veću Božju slavu, neka se jedino za nju brine. Na putu svetosti, prezirući taštinu ovoga svijeta, neka pred očima nema ništa drugo osim naklonosti prema Svevišnjemu. Koliko nam naime vježbanje kreposti jača duh; što sve ne može učiniti srce koje je potpuno Božje!…

U vrijeme ove devetnice možete moliti za sljedeće milosti:

Prva se tiče sveopće dobrobiti Crkve – molite Boga za njezino širenje.

Drugo se tiče Vašega posvećenja – molite Gospodina, po zagovoru sv. Franje Ksaverskoga, za širinu i velikodušnost duha na putu savršenstva, kako biste u okviru svojih mogućnosti pridonijeli spasenju ljudi i pobijedili prepreke koje Vam se pri vršenju dobrih djela suprotstavljaju.

Molite, konačno, na druge vlastite nakane i na nakane drugih, osobito za prepoznavanje i vršenje Božje volje u svemu, što je središte života prema Evanđelju. Mislite često na me, siromašnog grešnika i nedostatnog slugu Svevišnjega, u ovom svetom vremenu. Našoj uobičajenoj uzajamnoj duhovnoj podršci dodajte posebnu molitvu za moju siromašnu dušu.

Zajedno sa sv. Augustinom čeznem na ovoj zemlji da, s božanskom milošću, bilo što pretrpim kako bih bio spašen: Ovdje spali, ondje reži, ovdje me ne štedi, kako bih bio pošteđen u vječnosti. Goruća mi je želja završiti svoj život u iskrenoj pokunjenosti zbog svojih grijeha i u neprestanoj svetoj ljubavi prema Bogu. Želim prepoznati ono što Bog od mene očekuje i to marljivo vršiti. Dobro znajući da u ovome svijetu nemamo što očekivati osim tjeskobe i muke, ako bi me moj Bog takvim putom vodio u raj, bio bi mi to siguran dokaz njegove posebne i ljubazne zaštite. O, koliko nam vjera čvrsti duh i kako je lijepa božanska služba!

Ako se dobro sjećam, sv. je Augustin božanski zakon usporedio sa ptičjim perjem. Time nas želi oduševiti za njega. Moguće je pomisliti da će ptica biti rasterećena i brža kad joj se perje iščupa. No, bit će suprotno. Ako joj se ovaj sitni teret vrati, doseći će najveću brzinu u letu: prima na se svoj teret i leti. Primijenimo to na sebe i koristimo usporedbu da pokažemo drugima odvratnost grijeha. On je, naime, čudovište koje nas tereti i uznemiruje. Međutim, sveti je Isusov zakon kao divno perje koje nas podiže u raj.

Zasad Vam ništa drugo ne mogu pisati. Budite uvjereni da ću sve do svoje smrti putem pisama za Vas činiti koliko god mi bude moguće. Molite Gospodina da mi nadahne što za Vas može biti korisno i od pomoći, kako biste mogli ljudima činiti dobro. Trenutačno čitam Prola i imam velike koristi od toga; čim vam vratim tu knjižicu, molim Vas, pošaljite mi i ostale knjige toga pisca. BIlo je veoma dobro što se jučer niste zadržali duže vremena. Osim toga, bojim se da ste bili preumorni. Čuo sam i za premještaj u kulu; što god da se zbude, bit ću zadovoljan. Zato naše dopisivanje neće prestati, a budući da mi ona zgrada nije poznata, odgovarat ću pismeno na sve. Žao mi je što do sada nisam imao žaljenu slobodu, budući da nas četvorica moramo biti u jednoj sobi; strpljivo, Gospodin će sve urediti. Hvala vam na slici Alfonza Liguorija, koji će, nadam se, hrabriti bolesnike. Molim Vas da na veću Božju slavu pazite na svoje zdravlje.

Sa štovanjem Vas pozdravljam podno Križa.

Y.H.S
G.C.d.B.

Molim Vas, obavijestite monsignora Annibalea.

Pismo sv. Gašpara, br. 42

Sv. Gašpar piše:

Veljača – Ožujak 1813.
Monsignoru Annibale Ginnasi
Imola

Milost i ljubav Gospodina našega Isusa Krista
neka budu uvijek s nama. Amen.

   Mnogo poštovani Monsignore

   S pravom je Isus Krist farizejima prigovorio da je cijela njihova svetost u vanjskom ponašanju, i da ne mare za nutarnju čistoću duha, koja je bitna osnova, na kojoj trebamo izgraditi mističnu zgradu kreposti. Mi koji smo s Božjom milošću dobro upućeni u duh naše vjere, znamo da je bezuvjetna dužnost svakog kršćanina, a kamoli duhovnika, dodati nutarnjoj čistoći također vanjsku, bez odjeljivanja jedne od druge. Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju, i u čijem duhu nema prijevare… u svemu budi primjer dobrim djelima (Ps 32 i Tit 2, 7). Pošto smo se već ranije bavili svetošću našega srca, neka ovog puta, kako bismo se još više oduševili za svetu božansku službu, razmotrimo čudesno djelovanje dobrog primjera, koji, kao plod dobrog korijena, drugima daje priliku da okuse radost svetog božanskog zakona te njih potiče na vjerno njegovo ispunjenje. Tko se češće bavi s takvim razmišljanjima, zasigurno će crpsti iz njih uvijek novu snagu u vršenju dobrih djela i privući na se obilan blagoslov najblažeg Boga. Započnimo sad razvijati ovu toliko važnu temu, razjasnimo ukratko njezinu prednost i njezinu vrijednost.

Da dobar primjer nije toliko važan, kako bi se vodile duše do Boga, ne bi razumio, piše veliki sluga Božji, o. Segneri stariji, zašto bi ga Gospodin toliko naglašavao od samog početka, kad je osnivao Crkvu. Svi znaju koja su to bila sredstva, kojima je bilo pobijeđeno idolopoklonstvo: naviještanje i čuda. Bog je htio da upravo ova dva sredstva budu u rukama ljudi, koji provode ne samo dobar, nego također izvanredno uzoran život, kao da inače nedostaje snaga, kako bi naviještanje pogodilo srca a čuda dali potvrdu.

Iz toga proizlazi, da svatko može dobro razumijeti, zašto je apostol toliko preporučio uzoran način života: “Marljivo nastojte činiti dobra djela ne samo pred Bogom, nego također pred ljudima” (Rim 12,17) i zašto nam Isus nikad ne prestaje ponavljati ove božanske riječi: “Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi te slave vašeg oca nebeskog. Vi ste svjetlo svijetu, vi ste sol zemlji; nije moguće sakriti grad koji leži na gori, niti žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući” (usp. Mt 5,13-15). A vi, moje sluge, trebate na sasvim poseban način biti svjetlo svijeta svetošću svog života, sol zemlje mudrošću svog nauka. Sjetite se da ste onaj mistični grad, koji nije izrađen jednostavno u ravnici bilo koje kreposti, nego na visinni duhovne savršenosti. Vaše ponašanje i vaša djela trebaju svijetliti u mojoj Crkvi kao goruće lampe. I ukoliko djelujete u revnosti za moju slavu i ispunjavanju mojih planova na takav način, da djela potvrđuju riječi, nećete samo dobiti duše da učine što je potrebno za vječni spas, nego ćete njih također uvjeriti da je moguće sretno postići taj cilj. Vaš će im život služiti kao norma a vi ste praktični učitelji kreposti i evanđeoske savršenosti. “Sam sebe pokaži uzorom dobra vladanja” (Tit 2,7).

Sjetimo se ovdje, mnogo poštovani Monsignore, onoga što čitamo od Naamana Sirca, roneći on u Jordan bio je izliječen od gube: “I tijelo mu posta opet kao u malog djeteta” (2 Kr 5,14). Zapanjen zbog tog uzvišenog čuda, vratio se Elizeju, na čiju je zapovijed ušao u tu vodu, te prizna, da u svijetu svakako nema drugog Boga doli Boga Izraelskog. No, o čemu se radi? Nakon što je silom ovog velikog djela priznao pravoga Boga – jeli on istog trenutka također bio spreman njega prihvatiti, njemu se klanjati, odreći se svakog idolopoklonstva? Nije još. Još se dvoumio. No, kad je kratko poslije toga vidio, da je Elizej odlučno odbio sve sjajne i divne darove, koje mu je nudio preko svojih sluga, više se nije mogao oduprijeti. Sad se je pokorio vjeri ne samo razumom, nego također i voljom, zakleo se proroku da neće više znati za žrtve ostalim bogovima nego jedino Bogu Palestinskom. “Sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Jahvi” (2 Kr 5,17). I konačno, zahvaćen strahopoštovanjem prema Elizeju, molio je u znaku zahvalnosti da nosi sa sobom ne čudotvorne vode, nego toliko zemlje, koliko mogu nositi dvije mazge; zemlja, po kojoj su gazili ljudi toliko kreposni kakvih nigdje nema. “Dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge, tj. teretne životinje” (usp. 2 Kr 5,17). Toliko snažnije djeluje primjer od čuda, da se konačno sama volja pokori Bogu, koja se zadnja daje pobijediti.

Radi se o onim udarcima i treskanju krila onih svetih životinja, koje je vidio prorok Ezekiel: “Čuh lepet krila onih bića – udarahu jedno o drugo” (Ez 3,13), kad se dobrim primjerom prodrma srce na razmišljanje i strahopoštovanje, da čezne za krepošću.

Sveti Bernard za sebe priznaje kakvu je na početku svog redovničkog života radost osjetio, jedino vidjevši duhovne i uzorne redovnike, da se duša napunila milinom i pobožnošću te njegove oči slatkim suzama; a to ne samo kad ih je vidio, nego također kod samog sjećanja na jednog od njih, kojeg bi upoznao, kad je dotični bio odsutan ili preminuo.

Sveto pismo na sljedeći način hvali kralja Jošiju: “Spomen na Jošiju je kao smjesa mirisa, pripravljena umijećem mirisarskim” (Sir 49,1). Sjećanje na Jošiju je posve mistično mirisajuće i ugodna mirisa, ono djeluje utješno i ohrabrujuće. Takve naravi trebano i mi biti, prema onoj riječi sv. Pavla: “Mi smo Bogu ugodan Kristov miris” (2 Kor 2,15).

U Ponovljenom zakonu Bog je zapovjedio časnicima neka prije bitke objelodane vojsci da se svi trebaju vratiti kući koji su god bojažljivi ili kukavice. “Tko se boji i kome srce trne, neka se vrati domu svome, da ne trne srce njegovoj braći kao njemu” (Pnz 20,8), da se ne bi utrnulo srce ostalih i da ih ne bi zarazio strahom i malodušnošću. Uzmimo si to k srcu i živimo uvijek čvrstom odlučnošću da donosimo našem bližnjemu vatru svete božanske ljubavi, čednim životom, prihvaćenim u očima Boga i ljudi. “Došao sam da bacim oganj na zemlju, pa kako bih želio da sve već zapalio?” (Lk 12,49).

Čini mi se da sveta majka Crkva podsjeća svakog duhovnika na ono, što je rekla majka makabejaca svom najmlađem sinu, kako bi ga ohrabrila na trpljenje: “Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine, zatim te othranila i podigla do sadašnje dobi i odgojila” (2 Mak 7,27). Sinko moj, smiluj se meni, koja sam te ne samo nosila devet mjeseci u svojoj utrobi, nego cijelo vrijeme formacije, ja sam te podigla i hranila krepošću i znanošću sve do staleži, u kojem se nalaziš. I o čemu sve te molim? Molim te da budeš milosrdan prema meni; ne uperi duhovno oružje kojim sam te naoružavala na korist tvoj i na spasenje drugih, provtiv mene i protvi sebe, s tim da sve ono što ti treba biti prilikom i sredstvom da postaneš zahvalniji, ponizniji i umrtveniji, da tebe ne učini vlastitom krivnjom manje umrtven, slobodniji i oholiji. Sine moj, smiluj mi se.

Koračajmo dakle putem savršenosti, odgovarajući pravilima koja važe za naš stalež, te s Raspelom pred očima ponavljam beskrajno: “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista” (Gal 6,14), i doći će vrijeme kad ćemo, od Boga blagoslovljeni, imati sudioništvo u slavi blaženog grada Jeruzalema. Amen. Ostajem s poštovanjem

Vaš odani sluga G. C. del Bufalo