All posts by admin

Pismo sv. Gašpara, veljača 1813. godine

Sv. Gašpar del Bufalo piše (Pismo 51):

Veljača – Travanj 1813.
Grofici: Lucrezia Ginnasi
Imola

Milost i ljubav našega Gospodina Isusa Krista neka su uvijek s nama. Amen.

Poštovana gospođo Grofice,

Bog vodi ljude u ovom životu raznovrsnim putovima kako bi ih osposobio primiti one pomoći koje će ih dovesti u život ispunjen duhom. U to spadaju one kreposti koje su najviše prisutne u ljudima dobre volje i koje želim objasniti u ovom pismu. Pri tom ću Vam prikazati mišljenje svetaca koji nam uvelike pomažu, ako želimo koristiti čudesnu božansku providnost, koja je nama bijednim stvorenjima dodijeljena.

Pravednici se – veli Sveto pismo – kao zlato iskušavaju u vatri: Gospodin će svoje izabranike iskušati kao zlato u vatrenoj peći. Ne dajmo se dakle obeshrabriti ako se Gospodinu svidi (u kratkom vijeku našega života) od nas tražiti razna iskušenja naših kreposti. To se događa kako bismo dobili priliku da skupimo nove zasluge za blaženu rajsku domovinu… Vrijednost vojnika pokazuje se u vještini izazova; čvrstoća biljke pokazuje se kada prkosi vremenskim nepogodama; kvaliteta metala pokazuje se pod opetovanim udarcima čekića. Hrabro dakle: naš ljubazni otac jedino hoće da mi rastemo u evanđeoskoj savršenosti, u odricanju od svega stvorenoga i u totalnoj predanosti njegovoj svetoj volji. O, koju ćemo utjehu iskusiti poslije svršetka svoga života, sam Isus će nam otrti suze, koje smo prolili noseći svoj sveti križ i odolijevajući svojoj ljudskoj naravi, koja izbjegava trpljenje!… Koja li će radost ispuniti naša srca! Kakvo li će nas zadovoljstvo iznenaditi! Nedorečeno smo, već sada započeli razmišljati o stanju duše u razdoblju suhoće i unutarnjih borbi. Upravo su to stanja u kojima se radi o kršćanskom trpljenju i o unutarnjem učvršćivanju, kako ćemo sad vidjeti.

Sv. Terezija piše: “Gospodin kuša one koji ga ljube suhoćom i napastima. I ako suhoća traje cijeli život, neka čovjek ne prestaje moliti: doći će vrijeme kada će za sve primiti dobru nagradu”.

Sv. majka Ivana de Chantal bila je mučena kroz 41 godinu užasnim unutarnjim trpljenjem, napastima i strahom, da je izgubila Božju milost i da je od njega napuštena. Franjo de la Salle joj je pisao ovako: “Trebate služiti svome Spasitelju jedino ljubavlju volje, bez ikakve utjehe sa svom tom silnom tugom i sa svim tim strahom”. I ova je svetica pisala da joj je srce bilo kao kod nijema glazbenika, koji je doduše izvrstan pjevač, ali da pri tom ne nalazi nikakvu radost.

Sv. Ivan od Križa pisao je napuštenom čovjeku kako bi ga utješio: “Nikada se niste našli u boljem stanju nego sada, jer nikada niste bili toliko poniženi i oslobođeni od svijeta, nikada niste toliko jasno prepoznali svoju opakost kao sada, i nikada niste bili toliko oslobođeni od samoga sebe i toliko udaljeni od toga da tražite sama sebe”. Nije li istina da se čovjek u takvom stanju mnogo iskrenije obraća Bogu, da postaje ponizniji, sebe bolje upozna te shvaća koliko mu je potreban Bog, koliko treba vježbati strpljivost, poučljivost i poslušnost prema volji Svevišnjega? Nije li istina da vježbanje svih tih vrlina ponuka Božje srce na velikodušno davanje svojih darova, jača našu vjernost njemu, daje nam porast u svetosti za više činove odanosti koji se suprotstavljaju nutarnjim napadima koje trpimo? Nije li istina da se sa većim zaslugama povezuje veća slava, sa većim trpljenjem veća radost, sa većim iskušenjima veća nagrada? O, koju li nam veliku sreću donosi suhoća duha!

I koliko više Bog cijeni takav kršćanski život upravo u ovo vrijeme – odatle trenuci utjehe i duhovne radosti! Ukoliko je čovjek više uronjen u milost, to će mu biti lakše ostati vjeran Bogu. A bit će još veći pobjednik kada ostaje nepokolebljiv u volji Božjoj i u krepostima dok je izložen bezbrojnim napadima! Kada kormilar plovi svojim brodom po mirnom moru do željene luke, on je hvalevrijedan jer nije pogriješio. No kada kroz burno more doplovi do cilja, kakvu treba pohvalu i nagradu primiti jer je izvanrednim zalaganjem izvršio svoj zadatak kormilara! Svatko shvaća značenje ove usporedbe. Bog se raduje voljenim ljudima, koji se u duhovnoj oluji hvataju izvanrednih sredstava te ih upisuje kao nove zasluge u knjigu života za vječno blaženstvo.

Kako je čudesan Bog u svom djelovanju, koje usmjerava jedino na svoju veću slavu i na veću korist svojih vjernika: Sve vodi snagom i blagošću. Sv. je Alojzije Gonzaga rekao: “Biti među izabranicima Božjim, nema sigurnijeg znaka od straha Božjeg, koji se zapravo očituje postojanošću u mukama i u očaju ovog svijeta”. “Ljubav prema Bogu” – veli sv. Ivan od Križa – “nije u veličanstvenim osjećajima nego u goloj volji i u savršenoj strpljivosti, kako bismo se svidjeli najuzvišenijem dobru.” Sv. Tereza je običavala govoriti: “Ljubav prema Bogu nije u suzama, okusu i nježnoj pobožnosti, nego u službi Božjoj u pravednosti i istini te u poniznom i hrabrom trpljenju za Boga”. Konačno još sv. Marija Magdalena de Pazzi: nazvala je one osobe koje su doživjele utjehu u Gospodinu “djeca u duhu” i veli, da je istinska vrlina i istinska savršenost u poteškoćama, u trudu i u trpljenju.

Primjer svetaca nam ovo potvrđuje i uz njih učimo u svim borbama stalno ostati u ravnodušnosti duha i u potpunom pouzdanju u Gospodina. Ovdje nam pomaže duhovno ulaziti u Getsemanski vrt kako bismo ojačali, sjećajući se Isusova duhovnog trpljenja iz ljubavi za nas i zahvaljujući mu za mogućnost da ga možemo još prisnije slijediti u trpljenju njegove borbe.

Takva su iskušenja uostalom općenito pridržana duhovno zrelijim osobama. Niti smijemo postati malodušni jer nas Isus puno voli, niti će on dopuštati da budemo kušani preko naših snaga – nasuprot, porast ćemo u krepostima i u savršenosti te ćemo postići veću slavu u nebu: Kroz kušnje, on nas uči da rastemo. Istina, ovo su trnovi, no oni čuvaju mistične ruže. Ustvari je to gorki napitak, koji nas oslobađa od svakoga raspoloženja koje bi moglo ugroziti naš duhovni život, i on u nama čuva nepovjerenje prema nama samima, jača povjerenje u dobrotu Božju koji je naše posvećenje. Nakon jedne takve duhovne zime slijedi bujno rascvjetano proljeće, nakon takve mistične noći slijedi najljepši i najvedriji dan, nakon takvog duhovnog nevremena dolazi utješni mir. U bilo kakvoj situaciji treba uvijek ostati u skladu s najuzvišenijom voljom i povjeriti se Gospodinu, koji nam daruje nepokolebivu vjernost njemu. Amen.

Htio bih još o drugim stvarima govoriti, ali ograničeno vrijeme to ne dopušta. Ono što sam obećao na početku ovog pisma nastavit ćemo u drugom.

Ostajem uvijek

Vaš odani sluga

Pismo br. 49

Sv. Gašpar del Bufalo piše:

Veljača – Ožujak 1813.
Grofici: Lucrezia Ginnasi
Imola

Milost i ljubav Gospodina našega Isusa Krista bile uvijek s nama. Amen.

Cijenjena gospođo Grofice,

vrijeme ljudskog života je dragocjeno vrijeme kroz koje trebamo skupljati blaga za raj i nagomilavati zasluge za taj sretni boravak. Sve nas zove k Bogu i stvoreni smo jedino za njega i za vršenje njegove božanske volje. Sv. Terezija kaže: “Tko ne traži ništa drugo osim zadovoljstva svoga ljubljenoga, bit će zadovoljan svime što se ljubljenome svidi. Takvu snagu ima savršena ljubav. On daje da osoba zaboravi svaku osobnu korist i svako vlastito zadovoljstvo, i da usmjeri cijelo svoje nastojanje na to da se svidi svome ljubljenome i da ljubi njega i bližnjega u njemu”. Rasplamtimo se dakle svetom revnošću da se svidimo našem dragom Gospodinu, koji nam stalno ponavlja: Oganja dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo? Ah, djeco, što od vas drugo tražim nego ljubav? Zar mi to možete odbiti? O bezgranične nezahvalnosti ljudi koji neće ljubiti jedino, istinito i najuzvišenije dobro; predmet istinske miline, bit same ljubaznosti, jedino to može zasititi naša srca!

Ispunimo se dakle ovom svetom revnošću kojom je izgarao kraljevski prorok David te ponavljajmo često s njime: Jer me izjela revnost za Dom tvoj. Ova revnost duša je takva vatra ljubavi prema Bogu, takva vatrena i goruća želja da svi ljube Boga, njega štuju i njemu služe, da, onaj koji je posjeduje želi proslijediti svima ovu mističnu vatru, i da – koliko o njemu ovisi – želi brinuti o ispunjenju ove svoje želje. I kad god vidi kako se Bog vrijeđa i pogrđuje, a on to ne može popraviti, on jadikuje i plače, a nebeska ga vatra na mističan način izgara: Jer me izjela revnost za Dom tvoj. To je revnost koju su imali sveci i veliki Božji prijatelji kao što su Jeremija i Ilija; takva treba biti i naša revnost, već prema staležu pojedinaca. Moramo sve učiniti za veću Božju slavu; trebamo kliktati kad vidimo kako tolike revne duše štuju njegovo Presveto Ime; moramo proučavati sve načine ozdravljenja svega onoga što se suprotstavlja Njegovoj slavi; i kratko rečeno: postanimo svima sve kako bismo sve spasili za Krista. Tko je slab, a ja da ne budem slab? Tko se sablažnjuje, a ja da ne izgaram? Ljubav prema bližnjemu ne miruje jer je ona vatra koja se nikada ne gasi. Ljubav prema Bogu, kaže otac Segneri Junior, je kradljivac koji se s lakoćom riješi svega, kako ne bi ništa drugo posjedovao osim Boga. Svetost i savršenost duše se sastoji u tome da se sasvim preda božanskoj službi. I kao što se revnost odnosi na sve vrste osoba, tako želim sada citirati nekoliko misli svetaca, kako bismo i mogli realizirati u susretima s našim bližnjima.

“Za bolesnike”

O, kakvo je to lijepo djelo ljubavi prema bližnjemu, prema mogućnostima posjećivati bolesnike! Ovim se patnicima iskazuje ljubav prema niže navedenom načinu.

Sv. Franjo Saleški kaže da je Bog vrijedan ljubavi i kada nas tješi i kada nam dopušta trpljenje.

Otac Alvarez je običavao reći: “Tko se u tuzi misno povjeri božanskoj volji, taj trči direktno k Bogu”.

Sv. Vinko Paoli dodaje, da je “skladnost s Božjom voljom blago kršćanina i lijek protiv svakog zla, jer sadrži odricanje samoga sebe, jedinstvo s Bogom i sve kreposti”.

Otac Maestro Avila običavao je reći u punini svojih bolova, koje su ga mučili: “Gospodine, radi sa mnom kao što radi kovač: jednom me rukom drži a s drugom me kuj”.

Gospodin je rekao sv. Tereziji: “Vjeruj, kćeri moja, koga Otac moj više voli taj će primiti iz njegove ruke više muka, a one su izraz ljubavi”. “Ljubav prema Bogu, nastavlja sv. Terezija, nije u suzama, osjećajima i slatkom štovanju, nego u služenju Bogu u pravednosti, istini i u poniznom i hrabrom trpljenju za Boga”.

“Sveta ljubav, veli sv. Jeronim, ne pozna nikakvu nestrpljivost”.

Sv. je Geltruda jednog dana pitala Gospodina, što bi mu ona mogla ponuditi kako bi ga više razveselila, a On je odgovorio: “Kćeri, ne možeš za me učiniti ništa ljepšega nego da strpljivo podnosiš sve tegobe koje te zadese”.

“Za one koji se jako boje smrti”

Sv. Franjo Saleški piše u jednom svom pismu nekom plemiću sljedeće: “Tko god iskreno želi služiti našem Gospodinu i izbjegavati grijeh, ne treba se nikako bojati ni smrti ni božanskog suda. Premda se trebamo bojati jednog i drugog, strah ne smije biti toliko jak da potisne duh, nego treba biti povezan s povjerenjem u Božju dobrotu i da na taj način postane blago”.

Ova se načela trebaju izlagati ovisno o stanju bolesnika, a prije svega neka se bolesnici okrjepljuju u Raspetome i u povjerenju u božansko milosrđe. Neka se potiču na kajanje zbog svojih grijeha i na revno primanje sveti sakramenata; već prema okolnostima. Ove gore navedene pobude mogu se dati također drugim potištenim osobama itd., pri tome se njima predočuju primjeri Spasitelja i nebeska slava, koja nas tamo očekuje za čitavu vječnost. Pri vršenju takvih djela ljubavi prema bližnjemu neprestano smo svjesni prisutnosti osobe Isusa, miline našega srca; i u toj nježnoj prisutnosti iskusit ćemo miline raja.

“Za one koji se nalaze u nevolji”

Otac Avila kaže: “Jedan ‘Bogu hvala!’ u nevoljama vrijedi više od tisuću zahvaljivanja u ugodnim stvarima”.

Časni Luigi Da Ponte običavao je reći: “Smatrajte slatke stvari ovog života kao da su gorke, i gorke kao da su slatke; na taj ćete način uvijek uživati mir”.

Sv. Terezija je dala sljedeću opomenu: “Više se postiže za jedan dan u nevoljama, koje nam dolaze od Boga ili od bližnjega, nego kroz deset godina po trpljenjima koje smo sami izabrali”.

“Za one koji trpe nepravdu”

Bit će dobro najprije njih poticati na velikodušno praštanje i na sveto suosjećanje (oponašajući Isusa, koji je molio za svoje mučitelje); zatim se mogu sugerirati sljedeće riječi: “Raj (veli otac Alvarez) je domovina prezrenih, progonjenih i pogaženih”.

Sv. Terezija tvrdi za sebe: “Osobama koje o meni zlo govore, događa se, čini mi se, tako, kao da u njih unosim jednu novu ljubav”.

Sv. Franjo Saleški nadopunja: “Nemojte nikad upasti u ljutnju i nemojte joj ni iz kojeg razloga otvoriti vrata… Sklopio sam ugovor sa svojim jezikom, da ne izustim ni jednu riječ dok je srce zbunjeno”.

“Za one koji se nalaze u bijedi”

Isusov primjer, koji se htio roditi u štali, učinkovito je sredstvo da se podignu; zatim mnogo pomaže u patnjama ohrabriti ih da nasljeduju Joba, te ih uvjeriti kako za buđenje i očuvanje svete božanske ljubavi nema prikladnijeg drveta od drveta Svetog Križa. Treba jako naglasiti kako je potrebno izbjegavati ljenčarenje, a primati sakramente i ostalo što je korisno.

Isus bio s nama. Amen.

Pismo br. 44

Sv. Gašpar del Bufalo piše:

Ožujak 1812.
Grofici: Lucrezia Ginnasi
Imola (iz zatočeništva)

Milost i ljubav Gospodina našega Isusa Krista uvijek bila s nama. Amen.

Poštovana gospođo Grofice,

Neizmjerno se radujem zbog vijesti u Vašem zadnjem pismu, da će danas u crkvi sv. Agate započeti velika devetnica sv. Franje Ksaverskog. Zasigurno ćete me dobro razumjeti. Pouzdam se u božansko milosrđe da će ljudi od tog Gospodinu dragog običaja imati puno koristi, osobito sami promicatelji. Slučajno sam se toga sjetio… Neka Bog blagoslovi one koji se zalažu za štovanje ovoga sveca, koji je s neizmjernom revnošću nastojao oko štovanja božanskoga imena, i neka im uzvrati svojim neizrecivim dobročinstvima. Mogu zamisliti tko je promicatelj ovoga dobrog djela; jednostavno se radujem, premda sam spriječen zahvaliti samom pokretaču. Tko se zalaže za veću Božju slavu, neka se jedino za nju brine. Na putu svetosti, prezirući taštinu ovoga svijeta, neka pred očima nema ništa drugo osim naklonosti prema Svevišnjemu. Koliko nam naime vježbanje kreposti jača duh; što sve ne može učiniti srce koje je potpuno Božje!…

U vrijeme ove devetnice možete moliti za sljedeće milosti:

Prva se tiče sveopće dobrobiti Crkve – molite Boga za njezino širenje.

Drugo se tiče Vašega posvećenja – molite Gospodina, po zagovoru sv. Franje Ksaverskoga, za širinu i velikodušnost duha na putu savršenstva, kako biste u okviru svojih mogućnosti pridonijeli spasenju ljudi i pobijedili prepreke koje Vam se pri vršenju dobrih djela suprotstavljaju.

Molite, konačno, na druge vlastite nakane i na nakane drugih, osobito za prepoznavanje i vršenje Božje volje u svemu, što je središte života prema Evanđelju. Mislite često na me, siromašnog grešnika i nedostatnog slugu Svevišnjega, u ovom svetom vremenu. Našoj uobičajenoj uzajamnoj duhovnoj podršci dodajte posebnu molitvu za moju siromašnu dušu.

Zajedno sa sv. Augustinom čeznem na ovoj zemlji da, s božanskom milošću, bilo što pretrpim kako bih bio spašen: Ovdje spali, ondje reži, ovdje me ne štedi, kako bih bio pošteđen u vječnosti. Goruća mi je želja završiti svoj život u iskrenoj pokunjenosti zbog svojih grijeha i u neprestanoj svetoj ljubavi prema Bogu. Želim prepoznati ono što Bog od mene očekuje i to marljivo vršiti. Dobro znajući da u ovome svijetu nemamo što očekivati osim tjeskobe i muke, ako bi me moj Bog takvim putom vodio u raj, bio bi mi to siguran dokaz njegove posebne i ljubazne zaštite. O, koliko nam vjera čvrsti duh i kako je lijepa božanska služba!

Ako se dobro sjećam, sv. je Augustin božanski zakon usporedio sa ptičjim perjem. Time nas želi oduševiti za njega. Moguće je pomisliti da će ptica biti rasterećena i brža kad joj se perje iščupa. No, bit će suprotno. Ako joj se ovaj sitni teret vrati, doseći će najveću brzinu u letu: prima na se svoj teret i leti. Primijenimo to na sebe i koristimo usporedbu da pokažemo drugima odvratnost grijeha. On je, naime, čudovište koje nas tereti i uznemiruje. Međutim, sveti je Isusov zakon kao divno perje koje nas podiže u raj.

Zasad Vam ništa drugo ne mogu pisati. Budite uvjereni da ću sve do svoje smrti putem pisama za Vas činiti koliko god mi bude moguće. Molite Gospodina da mi nadahne što za Vas može biti korisno i od pomoći, kako biste mogli ljudima činiti dobro. Trenutačno čitam Prola i imam velike koristi od toga; čim vam vratim tu knjižicu, molim Vas, pošaljite mi i ostale knjige toga pisca. BIlo je veoma dobro što se jučer niste zadržali duže vremena. Osim toga, bojim se da ste bili preumorni. Čuo sam i za premještaj u kulu; što god da se zbude, bit ću zadovoljan. Zato naše dopisivanje neće prestati, a budući da mi ona zgrada nije poznata, odgovarat ću pismeno na sve. Žao mi je što do sada nisam imao žaljenu slobodu, budući da nas četvorica moramo biti u jednoj sobi; strpljivo, Gospodin će sve urediti. Hvala vam na slici Alfonza Liguorija, koji će, nadam se, hrabriti bolesnike. Molim Vas da na veću Božju slavu pazite na svoje zdravlje.

Sa štovanjem Vas pozdravljam podno Križa.

Y.H.S
G.C.d.B.

Molim Vas, obavijestite monsignora Annibalea.

Pismo sv. Gašpara, br. 42

Sv. Gašpar piše:

Veljača – Ožujak 1813.
Monsignoru Annibale Ginnasi
Imola

Milost i ljubav Gospodina našega Isusa Krista
neka budu uvijek s nama. Amen.

   Mnogo poštovani Monsignore

   S pravom je Isus Krist farizejima prigovorio da je cijela njihova svetost u vanjskom ponašanju, i da ne mare za nutarnju čistoću duha, koja je bitna osnova, na kojoj trebamo izgraditi mističnu zgradu kreposti. Mi koji smo s Božjom milošću dobro upućeni u duh naše vjere, znamo da je bezuvjetna dužnost svakog kršćanina, a kamoli duhovnika, dodati nutarnjoj čistoći također vanjsku, bez odjeljivanja jedne od druge. Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju, i u čijem duhu nema prijevare… u svemu budi primjer dobrim djelima (Ps 32 i Tit 2, 7). Pošto smo se već ranije bavili svetošću našega srca, neka ovog puta, kako bismo se još više oduševili za svetu božansku službu, razmotrimo čudesno djelovanje dobrog primjera, koji, kao plod dobrog korijena, drugima daje priliku da okuse radost svetog božanskog zakona te njih potiče na vjerno njegovo ispunjenje. Tko se češće bavi s takvim razmišljanjima, zasigurno će crpsti iz njih uvijek novu snagu u vršenju dobrih djela i privući na se obilan blagoslov najblažeg Boga. Započnimo sad razvijati ovu toliko važnu temu, razjasnimo ukratko njezinu prednost i njezinu vrijednost.

Da dobar primjer nije toliko važan, kako bi se vodile duše do Boga, ne bi razumio, piše veliki sluga Božji, o. Segneri stariji, zašto bi ga Gospodin toliko naglašavao od samog početka, kad je osnivao Crkvu. Svi znaju koja su to bila sredstva, kojima je bilo pobijeđeno idolopoklonstvo: naviještanje i čuda. Bog je htio da upravo ova dva sredstva budu u rukama ljudi, koji provode ne samo dobar, nego također izvanredno uzoran život, kao da inače nedostaje snaga, kako bi naviještanje pogodilo srca a čuda dali potvrdu.

Iz toga proizlazi, da svatko može dobro razumijeti, zašto je apostol toliko preporučio uzoran način života: “Marljivo nastojte činiti dobra djela ne samo pred Bogom, nego također pred ljudima” (Rim 12,17) i zašto nam Isus nikad ne prestaje ponavljati ove božanske riječi: “Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi te slave vašeg oca nebeskog. Vi ste svjetlo svijetu, vi ste sol zemlji; nije moguće sakriti grad koji leži na gori, niti žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući” (usp. Mt 5,13-15). A vi, moje sluge, trebate na sasvim poseban način biti svjetlo svijeta svetošću svog života, sol zemlje mudrošću svog nauka. Sjetite se da ste onaj mistični grad, koji nije izrađen jednostavno u ravnici bilo koje kreposti, nego na visinni duhovne savršenosti. Vaše ponašanje i vaša djela trebaju svijetliti u mojoj Crkvi kao goruće lampe. I ukoliko djelujete u revnosti za moju slavu i ispunjavanju mojih planova na takav način, da djela potvrđuju riječi, nećete samo dobiti duše da učine što je potrebno za vječni spas, nego ćete njih također uvjeriti da je moguće sretno postići taj cilj. Vaš će im život služiti kao norma a vi ste praktični učitelji kreposti i evanđeoske savršenosti. “Sam sebe pokaži uzorom dobra vladanja” (Tit 2,7).

Sjetimo se ovdje, mnogo poštovani Monsignore, onoga što čitamo od Naamana Sirca, roneći on u Jordan bio je izliječen od gube: “I tijelo mu posta opet kao u malog djeteta” (2 Kr 5,14). Zapanjen zbog tog uzvišenog čuda, vratio se Elizeju, na čiju je zapovijed ušao u tu vodu, te prizna, da u svijetu svakako nema drugog Boga doli Boga Izraelskog. No, o čemu se radi? Nakon što je silom ovog velikog djela priznao pravoga Boga – jeli on istog trenutka također bio spreman njega prihvatiti, njemu se klanjati, odreći se svakog idolopoklonstva? Nije još. Još se dvoumio. No, kad je kratko poslije toga vidio, da je Elizej odlučno odbio sve sjajne i divne darove, koje mu je nudio preko svojih sluga, više se nije mogao oduprijeti. Sad se je pokorio vjeri ne samo razumom, nego također i voljom, zakleo se proroku da neće više znati za žrtve ostalim bogovima nego jedino Bogu Palestinskom. “Sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Jahvi” (2 Kr 5,17). I konačno, zahvaćen strahopoštovanjem prema Elizeju, molio je u znaku zahvalnosti da nosi sa sobom ne čudotvorne vode, nego toliko zemlje, koliko mogu nositi dvije mazge; zemlja, po kojoj su gazili ljudi toliko kreposni kakvih nigdje nema. “Dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge, tj. teretne životinje” (usp. 2 Kr 5,17). Toliko snažnije djeluje primjer od čuda, da se konačno sama volja pokori Bogu, koja se zadnja daje pobijediti.

Radi se o onim udarcima i treskanju krila onih svetih životinja, koje je vidio prorok Ezekiel: “Čuh lepet krila onih bića – udarahu jedno o drugo” (Ez 3,13), kad se dobrim primjerom prodrma srce na razmišljanje i strahopoštovanje, da čezne za krepošću.

Sveti Bernard za sebe priznaje kakvu je na početku svog redovničkog života radost osjetio, jedino vidjevši duhovne i uzorne redovnike, da se duša napunila milinom i pobožnošću te njegove oči slatkim suzama; a to ne samo kad ih je vidio, nego također kod samog sjećanja na jednog od njih, kojeg bi upoznao, kad je dotični bio odsutan ili preminuo.

Sveto pismo na sljedeći način hvali kralja Jošiju: “Spomen na Jošiju je kao smjesa mirisa, pripravljena umijećem mirisarskim” (Sir 49,1). Sjećanje na Jošiju je posve mistično mirisajuće i ugodna mirisa, ono djeluje utješno i ohrabrujuće. Takve naravi trebano i mi biti, prema onoj riječi sv. Pavla: “Mi smo Bogu ugodan Kristov miris” (2 Kor 2,15).

U Ponovljenom zakonu Bog je zapovjedio časnicima neka prije bitke objelodane vojsci da se svi trebaju vratiti kući koji su god bojažljivi ili kukavice. “Tko se boji i kome srce trne, neka se vrati domu svome, da ne trne srce njegovoj braći kao njemu” (Pnz 20,8), da se ne bi utrnulo srce ostalih i da ih ne bi zarazio strahom i malodušnošću. Uzmimo si to k srcu i živimo uvijek čvrstom odlučnošću da donosimo našem bližnjemu vatru svete božanske ljubavi, čednim životom, prihvaćenim u očima Boga i ljudi. “Došao sam da bacim oganj na zemlju, pa kako bih želio da sve već zapalio?” (Lk 12,49).

Čini mi se da sveta majka Crkva podsjeća svakog duhovnika na ono, što je rekla majka makabejaca svom najmlađem sinu, kako bi ga ohrabrila na trpljenje: “Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine, zatim te othranila i podigla do sadašnje dobi i odgojila” (2 Mak 7,27). Sinko moj, smiluj se meni, koja sam te ne samo nosila devet mjeseci u svojoj utrobi, nego cijelo vrijeme formacije, ja sam te podigla i hranila krepošću i znanošću sve do staleži, u kojem se nalaziš. I o čemu sve te molim? Molim te da budeš milosrdan prema meni; ne uperi duhovno oružje kojim sam te naoružavala na korist tvoj i na spasenje drugih, provtiv mene i protvi sebe, s tim da sve ono što ti treba biti prilikom i sredstvom da postaneš zahvalniji, ponizniji i umrtveniji, da tebe ne učini vlastitom krivnjom manje umrtven, slobodniji i oholiji. Sine moj, smiluj mi se.

Koračajmo dakle putem savršenosti, odgovarajući pravilima koja važe za naš stalež, te s Raspelom pred očima ponavljam beskrajno: “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista” (Gal 6,14), i doći će vrijeme kad ćemo, od Boga blagoslovljeni, imati sudioništvo u slavi blaženog grada Jeruzalema. Amen. Ostajem s poštovanjem

Vaš odani sluga G. C. del Bufalo

Duhovnost Krvi Kristove (3): Kalež i pomirenje

[… nastavak od Duhovnost Krvi Kristove (2): Križ]

 

Kalež: trpljenje i blagoslov, sjećanje i nada

Za kršćane kalež ima veliku euharistijsku važnost. To je osobito točno otkako je primanje svete Pričesti pod objema prilikama ponovno uvedeno u cijeloj Crkvi. Kalež više nije krvi Gospodnje.” (I Kor 11,27)

Kalež je ono stjecište u našoj duhovnosti gdje se susreću trpljenje i blagoslov, sjećanje i nada. Mnogima je ponuđen kalež patnje: siromašnima, potlačenima, onima na rubu društva. Dio je našeg poziva da, kao zajednice Krvi Kristove, u našem apostolatu sudjelujemo u njihovu kaležu. Zauzetost bl. Marije za obrazovanje siromašnih djevojaka bio je upravo jedan takav pokušaj da im se olakša patnja. Danas sudjelovanje u kaležu onih koji trpe poprima razne oblike u brojnim djelatnostima koje obavljamo. Kao što je Isus pitao učenike koji su htjeli imati udjela u njegovoj slavi mogu li najprije imati udjela u njegovoj muci, i mi se moramo upitati koliko smo sposobni piti iz čaše trpljenja s onima kojima je ona dana.

Kalež je također i kalež blagoslova. U Židovskom obredu, blagoslovni kalež podizan je dok se slavilo Boga i zahvaljivalo mu se na svim dobrima ovoga svijeta. Danas podižemo kalež kako bismo se podsjetili što za nas znači Krv Kristova. Kao spasenje svijeta, ona predstavlja viđenje svijeta otkupljena od moći grijeha i zla, svijeta oslobođena potlačenosti i siromaštva, svijeta slobodna od svih stvari koje ljudi čine jedni drugima. Blagoslovni kalež podiže se i u ime Božjeg stvoriteljskog djela, da šteta koju je ljudski rod nanio Zemlji ne postane nepopravljiva, nego da čitava Zemlja zacijeli.. Kalež blagoslovni pomaže nam da zamislimo pomireni svijet, pomirenje između muškaraca i žena, između različitih skupina u pojedinim zemljama, između samih zemalja, između različitih vjera. Kalež blagoslovni blagoslivlja nas, blagoslivlja naš svijet. Kad smo uronjeni u Krv Kristovu, životvorna snaga te Krvi čini od nas nova stvorenja.

Kalež je mjesto na kojemu se okupljaju sjećanja. Čaša ih ujedinjuje, omogućuje im da se međusobno prožmu i zajedno izgrade identitet zajednice. Kakova sjećanja ulijevamo u taj kalež? Kako jedno sjećanje može ublažiti drugo ili naglasiti njegovu posebnost? Kalež ide iz ruke u ruku, a sjećanja se razmjenjuju.

Primati Krv Kristovu znači primiti njegova sjećanja kako bi njegov način života postao i našim načinom života. Dok se njegova sjećanja miješaju s našima, postajemo mu sve sličnijima.

Krv Kristova za nas je također znak nade. Krv koja je prolivena nije prolivena uzalud. Ona nije vodila u ništavilo, nego u novi život. To čini i danas onima koji je primaju. Često ne uviđamo koliko je važna nada. Ali upravo nada održava na životu tolike siromašne u svijetu. S nadom postajemo sposobni slaviti male pobjede prkoseći beznađu koje prijeti da nas obuzme. Nada nam omogućuje da otkrijemo ljepotu malih stvari, da budemo zahvalni na malim znakovima pažnje, na osmijehu. Ona nas potiče da slavimo činjenicu da još uvijek postoji dar života i da još uvijek možemo doživjeti radost i smijeh.

Stoga je duhovnost kaleža duhovnost međusobne razmjene, miješanja. To je duhovnost sjećanja i gledanja u budućnost. Krv Kristova to omogućuje jer je krv nositeljica života, a otajstvo i smisao života potiču nas da idemo dalje. Duhovnost kaleža duhovnost je slavljenja, duhovnost koja vidi Božju puninu u svim stvarima.

Pomirenje

Pomirenje je mnogim dijelovima svijeta, uključujući i Hrvatsku, postalo vrlo aktualnom temom. U posljednjih nekoliko godina ponovno je otkrivena važnost pomirenja za našu duhovnost. Oni koji nekoć bijahu daleko, koji bijahu odijeljeni pregradom razdvojnicom neprijateljstva, dođoše blizu – po Krvi Kristovoj (usp. Ef 2,13 i dalje).

Budući da je pomirenje postalo tako važnom temom za našu duhovnost, želio bih zaključiti ovo predavanje nekim mislima o obliku službe pomirenja. Kao što znamo, Bog je onaj koji donosi pomirenje, a ne mi. Naš je zadatak da stvorimo okružje u kojemu može doći do pomirenja. U tu svrhu zadatak nam je da stvorimo zajednice pomirenja i da se uključimo u one discipline i djelatnosti koje će nas oblikovati u takve zajednice. Smatram da služba pomirenja ima četiri dijela.

Prvi je dio intenzivno druženje sa žrtvama. Obilježava ga strpljivost i slušanje koje omogućuje žrtvi da stekne povjerenje, a zatim da se pokuša rasteretiti bolne prošlosti. To je dugotrajan proces, jer je teret takve naravi da ga se nije moguće brzo otresti. U slučajevima zlostavljanja i mučenja, laži koje su počinjene nad žrtvom često su toliko isprepletene s istinom da se ne može uništiti laž, a da se istodobno ne uništi i istina. Prvi je stadij službe pomirenja strpljivost i rast u umijeću čekanja. Čekanje nije samo prazan prostor koji prethodi nekom događaju. Ono izgrađuje pozornost i pažnju, što daje fokus bolnome doživljaju.

Drugi je stadij službe pomirenja gostoljubivost. Gostoljubivo okružje zrači povjerenjem i ljubaznošću, te stvara ozračje sigurnosti. Žrtvama nasilja upravo povjerenje, ljubaznost i sigurnost bolno nedostaju u životu. Ozračje povjerenja omogućuje ponovnu komunikaciju među ljudima. Ljubaznost dokazuje da nasilje pripada prošlosti i da se ranjivost koju iziskuje proces ozdravljenja može osloniti na taj prostor djelovanja. Sigurnost je druga strana povjerenja. Onima koji su bili ugroženi i koji su iskusili opasnost povratak u sigurnost omogućuje da ponovno izgrade vezove povjerenja.

Gostoljubivost nosi sa sobom i osjećaj besplatnosti, velikodušnosti koja se ne mjeri na način quid pro quo (vraćati milo za drago), nego u obilju koje omogućuje razmišljanje o novim mogućnostima. jedan je od najtežih vidova pomirenja suočavanje s nasiljem koje je počinjeno protiv žrtve. U procjenjivanju štete koja joj je učinjena – bilo da je izgubila voljene osobe ili dom, bilo da je iskusila rat i progonstvo ili dugotrajno zatočeništvo – žrtva pokušava zamisliti što bi bilo potrebno da bi se ispravilo zlo koje joj je naneseno. To je ono što mnogi podrazumijevaju pod pojmom “pravda”. Ali pomirenje nas ne vraća unatrag da bismo ispravili zlo onim putem kojim smo došli. Pomirenje uvijek dolazi drugim putem koji nas iznenađuje. Iz tog je razloga gostoljubivost, koja stvara okružje povjerenja, ljubaznosti i sigurnosti, prethodnica pomirenja. Ona pomaže žrtvi da se pripremi za izljev Božje iscjeliteljske milosti u svome životu, u obnavljanju svoga čovještva. Taj proces ne vraća žrtvu na ranije, neozlijeđeno stanje nego je vodi na novo mjesto.

Treći je stadij službe pomirenja ponovna uspostava veza. Žrtve su često nepovezane ili čak izolirane od zajednice. Ekstreman su primjer takvih žrtava prognanici: odvojeni od doma, često i od obitelji, potpuno iskorijenjeni i izgubljeni. Ponovna uspostava veza prekinut će izolaciju koja onemogućava povjerenje i uvjerava žrtvu kako su istinite laži koje o njoj govori njezin napadač – da nije dostojna humana tretmana, da je nitko ne može spasiti, da je vrijedna prezira. Nasilnik pokušava u žrtvu usaditi tu laž, mržnju prema samoj sebi, budući da će je mržnja prema samoj sebi držati u ropstvu. Ponovno povezivanje uspostava je istine o žrtvi, da je žrtva stvorena na sliku i priliku Božju, te se stoga neprocjenjivo vrijedna. Povezivanje ponovno uspostavlja veze povjerenja i pripadnosti koje nas čine ljudima. Upravo u ovome stadiju zbiva se samo pomirenje.

Četvrti stadij službe pomirenja jest poslanje. U ovome stadiju pomirena se žrtva osjeća ponovno povezanom, a zatim pozvanom od Boga, putem iskustva pomirenja, na određeni put. Da poslanje proizlazi iz iskustva pomirenja znači da taj poziv može biti povezan s iskustvom nasilja: izliječena žrtva može osjetiti da je pozvana da radi s drugim osobama koje su preživjele mučenje, ili pak da radi na stvaranju razumijevanja koje će izbjeći buduće sukobe. Zajednica koja pomaže pri pomirenju ne daje poslanje. Ono dolazi od Boga, putem iskustva pomirenja. Ali ako je zajednica vješta slušanju i čekanju, ona može pomoći izliječenoj žrtvi da otkrije poziv i njegovo značenje. Služenje na taj način karakteristično je za pomirenje žrtve: žrtva sada može pružiti drugima istu sebedarnu ljubav koja je znak Božje prisutnosti u svijetu.

Krv križa pomiruje. Oni koji su proživjeli velike nevolje isprali su svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj. Jaganjac predstavlja završnu točku pomirenja. Pomirbena Krv Kristova otkriva nam – vjerujem – jednu od ključnih službi našega vremena.

Zaključak

Ovaj kratki pregled samo maloga dijela bogatstva duhovnosti Krvi Kristove otvara, nadam se, neke putove u vašim službama, u obnovi vaših zajednica i zajednica kojima služite. Simboli saveza, križa, kaleža i pomirenja otvaraju nam brojne mogućnosti. Želio bih završiti snažnim riječima bl. Marije koje su mi uvijek toliko značile: nadam se da će ova razmišljanja dovesti do “onog predivnog poretka koji je veliki Sin Božji došao uspostaviti na Zemlji svojom božanskom Krvlju”.

P. Robert Schreiter, C.PP.S.

Zagreb, 22. listopada 2000.

(prevela: Nataša Pavlović)

Duhovnost Krvi Kristove (2): Križ

[… nastavak od Duhovnost Krvi Kristove (1): Savez]

Križ: izvan vrata

Križ je do sada bio glavni simbol duhovnosti Krvi Kristove. To nas ne treba čuditi jer upravo Isusovo prolijevanje Krvi na križu stoji u središtu vazmenog otajstva. Taj simbol ujedinjuje nekoliko stvari. On nam u prvom redu govori, kao što su Marija de Mattias i Gašpar del Bufalo uvijek isticali, o Božjoj bezgraničnoj ljubavi prema nama, o tome da je Isus dao svoju posljednju kap Krvi kako bi nas pomirio s našim Stvoriteljem. Križ, dakle, govori o ponovno uspostavljenom odnosu s Bogom. Za sv. Pavla križ stoji kao veliki znak protuslovlja: “Židovima sablazan, poganima ludost, a pozvanima pak Božja snaga i Božja mudrost” (I Kor 1,24). Za bezbrojne naraštaje kršćana križ je bio ključ zagonetke njihova trpljenja. Združujući svoje muke s Isusovom mukom, njihovo trpljenje postaje otkupljujuće, a to znači: umjesto da ih patnja uništi, ona dobiva svoje mjesto u širem kontekstu Isusova života, te i oni sudjeluju u spasiteljskoj snazi Isusove patnje. Takvo otkupljujuće trpljenje omogućuje osobi koja trpi da se otvori onako kako je Isus otvorio svoj život.

Budući da je simbol križa tako bogat, želim se usredotočiti na samo jedno njegovo značenje za našu duhovnost, koje je meni postalo vrlo važno. Temelji se na trinaestoj glavi posl. Hebrejima, a glasi ovako:

“Jer tijela životinja, kojih krv veliki svećenik unosi za grijeh u Svetinju, spaljuju se izvan tabora. Zato i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio je izvan vrata. Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo. (Heb 13,11-14)

Ovaj odlomak govori o velikoj napetosti između bivanja unutra i bivanja vani, između bivanja u središtu i izbačenosti ili odbačenosti. Počinje pogledom na svetište koje stoji u središtu tabora. Tabor Izraelaca u pustinji (a poslije je to grad Jeruzalem) predstavljao je sigurno mjesto u neprijateljskom okružju pustinje. Biti unutar tabora značilo je pripadati Bogu, biti vrijedan u Božjim očima i u očima ostalih pripadnika zajednice.

Izvan tabora bila je pustinja, divljina, opasnost. Ako je tko živio izvan tabora, nije mu se mogla jamčiti sigurnost. Štoviše, izvan tabora – kao danas izvan grada – nalazilo se odlagalište smeća u kojemu su se palili otpaci. U odlomku iz posl. Hebrejima govori se o tome kako su trupla žrtvovanih životinja spaljivana na smetlištu. Smetlište je onda, kao i danas, predstavljalo suštu suprotnost organiziranu i civiliziranu životu u taboru: unutar tabora vladao je red, sigurnost, pripadnost, bliskost; izvan tabora vladao je kaos, opasnost, otuđenje i izgubljenost.

Slika smetlišta morala je sa sobom nositi još jedno, strašno značenje za čitatelje poslanice Hebrejima iz prvog stoljeća. Rimljani su na smetlištu često obavljali raspeća. Smrt na križu nije bila samo bolna, nego i sramotna kazna. Žrtve su u pravilu razapinjane gole, kako bi se ponizila njihova tijela i kako bi ih se još više lišilo dostojanstva. Nakon što bi žrtva umrla na križu, truplo bi bilo skinuto s križa i jednostavno bačeno u smeće. Cilj je takvoga postupka bilo krajnje poniženje. Bilo je to slično strašnim događajima iz 20. st., kad se ljude strijeljalo i bacalo u jame, ili pak kraj ceste kao u slučaju “nestalih” u Latinskoj Americi.

Imajući sve to na umu možemo bolje razumjeti zapanjujuće riječi u 12. i 13. retku: “Zato i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio je izvan vrata. Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku”. Žrtva za grijehe nije više prinesena u svetištu nego na pustom, smrdljivom smetlištu. Značenje ovoga odlomka poslalo mi je jasno prije nekoliko godina. Mladi teolog koji je puno obećavao i kojemu sam bio savjetnik u vezi s njegovom doktorskom disertacijom napustio je profesorsku karijeru kako bi postao glas ljudi koji su živjeli na Dimnoj planini na Filipinima. Dimna planina bila je smetlište Manile. To je doista planina otpada i smeća. Kao i na drugim smetlištima, organski otpad truljenjem stvara plin metan koji povremeno plane i stvara vatru i gusti, smrdljivi dim koji se nadvija nad tim mjestom Zato se to smetlište i naziva Dimnom planinom. Na Dimnoj planini živjelo je više od 20.000 ljudi koji su gradili kućerke od ostataka drveta, lima i kartona koji je ondje bačen. Tražili su odbačenu hranu i predmete koje bi mogli prodati. Tako su živjeli ljudi s Dimne planine. Taj se mladi svećenik posveti radu s žiteljima Dimne planine, kojima je služio kao zagovornik pred ostatkom svijeta. Kad sam ga upitao što mu je davalo snagu u tako zahtjevnoj službi, rekao mi je jednostavno: “Krist je razapet izvan vratâ. Onamo moramo doći kako bismo ga susreli.”

Njegove su mi riječi oživjele značenje odlomka iz posl. Hebrejima na način na koji ništa drugo ne bi moglo. Taj nam odlomak govori da se Bog odlučio nastaniti upravo na onome mjestu gdje se čini da nije moguće pripadati, da nema sigurnosti ni zajedništva. Umjesto brižljivo uređena svetišta kao mjesta Božje nazočnosti, vidimo križ na smetlištu. Kad promatramo križ kao mjesto na kojemu Bog boravi, mijenja se naš način razmišljanja. Svemogući Bog sad nam govori da je pravu moć moguće pronaći samo u bespomoćnosti te žrtve na križu. Na mjestu degradacije moguće je najdublje doživjeti Boga. Bog okuplja novi izabrani narod među odbačenima iz društva. Podno križa, taj je novi izabrani narod posvećen Kristovom Krvlju.

I, kao što nas podsjeća posl. Hebrejima, ne možemo promatrati križ iz sigurnosti tabora. Da bismo doživjeli živoga Boga, moramo izići izvan vratâ kako bismo susreli Krista upravo u muci koju podnosi na križu. Teško je ne biti dirnut tom snažnom slikom iz posl. Hebrejima. Ona nas obuzima. Ona nam također daje uvid u značenje križa za duhovnost predragocjene Krvi. Tiče se same biti našega života, lišene svakoga ukrasa i brižljivo izrađene krinke. Tiče se ranjivosti koja nagriza naše najbrižljivije razrađene poze. Podsjeća nas na to da će sva ljudska moć koju možemo zgrnuti na kraju propasti kroz naše prste poput pijeska. Podsjeća nas na činjenicu da ono što nas drži na životu nije naše: to je dar, dar života.

U čitavom Sv. Pismu poruka krvi poruka je krhke granice između života i smrti. U krvi koja pokreće svako biće prisutna je Božja životvorna sila. Unatoč tomu, uvijek smo samo korak udaljeni od vlastite smrti.

Križ stoji na toj granici između života i smrti. krv koja je ondje prolivena podsjeća nas na krhkost svega što poduzimamo i nadamo se postići. Križ nas poziva da izađemo izvan vratâ i živimo na toj tankoj granici. On nas podsjeća na to da ne možemo zauvijek ostati u našoj udobnosti nego se moramo suočiti s protuslovljem i patnjom svijeta. Upravo u toj krhkosti koju križ tako jasno simbolizira možemo shvatiti kako Bog vidi nas i naš svijet: svijet tako dragocjen u Božjim očima, a ipak taško ranjen na toliko načina. Unatoč tomu, uvijek je pozvan na novi život. Krhotine života – gubitci, žaljenje, razočaranja, neuspjesi, tragedije – podižu se i polažu u Kristove rane, u rane onoga koji ujedinjuje sve stvari u samome sebi. Posvećenje Kristovom Krvlju znači da su otkupljeni oni koji su bili osuđeni na smetlište društva. Darovan im je novi život. Darovana im je prilika da ponovno zadobiju svoje dostojanstvo.

Za nas je, dakle, važan vid duhovnosti križa izlazak izvan vratâ, onima koje Isus posvećuje svojom vlastitom Krvlju. Za našu duhovnost to se ostvarilo prije dvije godine susreo neke od sestara Misionarki Predragocjene Krvi iz Koreje koje su živjele na smetlištu Seula kako bi bile s onima kojima je to smetlište bilo dom i način preživljavanja. Važno pitanje koje si možemo postaviti jest ovo: gdje je “izvan vratâ” za svakoga od nas?

P. Robert Schreiter, C.PP.S.

Zagreb, 22. listopada 2000.

(prevela: Nataša Pavlović)

Duhovnost Krvi Kristove (1): Savez

    U ovom predavanju bit će riječi o četirima ključnim simbolima duhovnosti Krvi Kristove, a to su: savez, križ, kalež i pomirenje. Svi oni imaju korijene u Sv. Pismu, i pobuđuju čitav niz značenja i sjećanja. O svakome ću simbolu govoriti s obzirom na njegovo temeljno značenje kako je ono predstavljeno u Svetom Pismu, a zatim ću spomenuti neka značenja koja ono ima za nas danas, kako u našem osobnom i zajedničkom životu u zajednici, tako s obzirom na način na koji su ta značenja povezana s poslom koji obavljamo za Crkvu i Kraljevstvo Božje.

Savez: založenost, povezanost, zajedništvo

Savez je temeljni simbol duhovnosti Predragocjene Krvi. Poseban odnos između Boga i Božjeg naroda – koji je najprije zapečaćen krvlju janjadi i junadi, a kasnije i samom Kristovom Krvlju – temelj je na kojem se gradi naša duhovnost. Krv križa crpi svoje značenje iz saveza, jer Krv je križa sredstvo kojim Bog izmiruje sa sobom sve (Kol 1,20), a oni koji bijahu daleko dolaze blizu (Ef 2,13). Euharistijski kalež novi je Savez u Krvi Kristovoj (Lk 22,20) koji je predokus euharistijske gozbe na nebu. Oni koji su trpjeli združeni su s Bogom na nebu, otkupljeni Krvlju Jaganjčevom (Otk 5,9). Sva tri ostala simbola povezana s duhovnošću Krvi Kristove o kojima ćemo ovdje govoriti – križ, kalež i pomirenje – naslanjaju se na tej temeljni simbol, savez.

Savez je jedan od najbogatijih biblijskih simbola i može se promatrati s raznih motrišta. S jedne strane, savez se tiče načina na koji Bog dodiruje svijet. Taj je dodir poziv na prisnost s Bogom, prisnost koja preobražava one koji su na nju pozvani. U savezu s Noom i njegovom djecom (Post9), Bog se približava onima koji su preživjeli potop i obećava im novi život. Abraham je pozvan da napusti svoju zemlju i obećano mu je da će biti blagoslov zemlji i da će on i Sara imati brojno potomstvo (Post 12). Ali najdramatičniji preobražaj doživljavaju Židovi u Sinajskoj pustinji, koji putem Saveza postaju odabrani Božji narod (Izl 24). U svim tim primjerima, oni koji ulaze u savez s Bogom doživljavaju nešto novo. Bog im prilazi, i oni time dobivaju novi identitet. S novim identitetom dobivaju i novo poslanje. Kao izabrani Božji narod, Izrael dobiva ne samo povlašteni odnos, nego i posebnu odgovornost: njihov zajednički život mora odražavati suosjećanje, pravdu i milosrđe Božje.

Promatran iz drugog kuta, savez je više od obična ugovora ili pakta. Savez znači pripadnost Bogu, pripadnost na način koji otvara naše najdublje sposobnosti da budemo ljudi, da budemo slika Božja. Te se sposobnosti da budemo ljudi – naša sposobnost da imamo povjerenje, da ljubimo, da se borimo za pravdu, da iskažemo suosjećanje i brinemo za druge – otvaraju pozivom na savez s Bogom. To je poziv da shvatimo što znači doista pripadati Bogu. To pripadanje Bogu potvrđuje naše poslanje da budemo djeca Božja.

Savez ne definira samo našu prošlost podsjećajući nas na Božje zahvate u našoj povijesti. Savezi sa sobom nose viziju budućnosti. Poput duge koja se pojavila na nebu u pripovijesti o Noi i njegovoj obitelji, savez obećava novu vrstu budućnosti. On obećava sigurnost u nesigurnu i opasnu svijetu. Abrahamu i Sari savez obećava da će živjeti u potomstvu za koje su mislili da nikad neće imati. Židovskim robovima savez je obećao vlastitu zemlju u kojoj će moći živjeti u pravdi i slobodi. Ali više nego bilo koji drugi, Savez koji nam je ponudio Isus u svojoj vlastitoj Krvi nudi viđenje dolaska kraljevstva Božjega, u kojemu neće biti gladi ni žeđi, i svaka će suza biti otrta. Savezi, dakle, nose sa sobom viđenje svijeta u kojemu je Bog blizu.

Savezi su bili pečaćeni krvlju žrtve. Krv je bila nositeljica života i u sebi je nosila dah Boga koji je udahnuo dah života u prvog čovjeka (Post 2,7). U Knjizi Izlaska (Izl 24) čitamo kako je krvlju žrtve Mojsije poškropio narod kao znak Saveza s Bogom Na Posljednjoj večeri Isus nudi Novi Savez, potvrđen njegovom vlastitom Krvlju, i poziva nas na zajedništvo sa sobom. Postoje tri vida saveza koje želim istaknuti: savez kao založenost, savez kao povezanost i savez kao zajedništvo.

Kao što sam već rekao, savez je više od obična ugovora ili pakta. Zbog same naravi odnosa između Boga i nas, koje je savez, on podrazumijeva založenost. Založenost se tiče odluka i izbora koji gledaju dalje od sadašnjeg trenutka. Gledajući dalje od sadašnjeg trenutka, stavljamo se u službu važnijih stvari, koje su iznad prolazne naravi sadašnjosti.

Savez je dugoročna založenost, u dobru i u zlu. To je Bog, koji je ostao u pustinji s oslobođenim robovima četrdeset godina, gledajući u njima nešto što oni sami u sebi nisu mogli vidjeti. To su Sara i Abraham, ostarjeli bračni par koji još uvijek može sanjati o novim mogućnostima. To je Isus, koji je smatrao da za Novi Savez vrijedi umrijeti. Duhovnost saveza promiče ono što je Papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evangelium vitae nazvao “kulturom života”, za razliku od prevladavajuće “kulture smrti”. Prihvaćanje svega u životu kao nečega kratkoročnog oko čega se ne isplati založiti i obvezati protivno je kulturi života. Smatrajući sve kratkoročnim dolazimo do zaključka da u našem životu nitko i ništa nije previše važno. Time stvaramo okružje ili kulturu u kojoj gotovo ništa ne uzimamo za ozbiljno. Stav je to koji podriva povjerenje, skrb i , konačno, samo ljudsko dostojanstvo.

Krv Kristova stalni je podsjetnik da postoje ljudi i vrijednosti za koje vrijedi umrijeti. Ako se ne usudimo posegnuti u dubine svoga bića, dodirnuti druge i potruditi se oko tih vrijednosti, ako ne ispružimo ruke u založenosti za ljude oko nas, razvrgnuli smo savez, i krv tih ljudi koje nismo željeli dodirnuti vapit će do neba.

Kao drugo, savez se tiče povezanosti, veza pripadnosti. Biti povezan znači biti priznat, znači da nam je priznato ljudsko dostojanstvo. U Africi su teolozi smislili alternativu poznatoj Descartesovoj izjavi “mislim, dakle jesam” (cogito ergo sum). Umjesto toga oni kažu “ja jesam jer mi jesmo”. To izražava bit saveza kao povezanosti: priznanje onih vezova koji su bitni za bivanje čovjekom. Ali duhovnost saveza govori i o nečemu drugom.

Društvo može stvoriti i lažne povezanosti koje pretvaraju ljude u objekte. Na žalost, ljudska su društva prepuna takvih lažnih povezanosti: ovisnosti, zlostavljanja, etničke i vjerske mržnje, predrasuda i tlačenja. Za zemlju poput Hrvatske, koja se još oslobađa od posljedica dugogodišnjega komunizma, nadilaženje laži koje su bile predstavljane kao istina poseban je izazov. Lažne povezanosti mogu biti brojne u društvu, ali duhovnost saveza nastoji ih nadići. U Svetome Pismu krv se prvi put spominje u kontekstu prekinute veze, kad Abela ubija njegov brat Kajin. Križ, kao što ćemo vidjeti, stoji kao stalni podsjetnik na razvrgnutu ili prikriveno lažnu narav mnogih naših međusobnih odnosa. Otkupljeni smo po velikoj cijeni (1 Pt 1,18). Ljudi koji su izgubili povezanost s drugima zbog starosti ili kakve nesreće, kao i oni koji trpe pod teretom lažnih povezanosti, moraju biti naša posebna briga. Upravo je snaga Kristove Krvi jamstvo da su naši napori oko povezanosti vrijedni truda, čak i ako nas društvo u kojem živimo uvjerava u suprotno.

Treće, savez kao zajedništvo. Riječi zajedništvo i zajednica često se olako izgovaraju. Ali pravo zajedništvo temelji se na založenosti i povezanosti. Obilježeno je založenošću koja ne nestaje čim nastanu prve teškoće. Obilježeno je i osjećajem povezanosti koji može obuhvatiti razlike i naći nešto zajedničko u čovještvu koje nam je zajedničko, jer smo stvoreni na sliku i priliku Boga koji je jedan, a trojstven. Zajedništvo saveza nudi viđenje onoga što okupljena zajednica može postati unatoč svojoj sadašnjoj nesavršenosti. Zajedništvo nije lako postići, a duhovnost saveza podsjeća nas na činjenicu da zajednica može uspjeti kao zajednica jedino ako ima svoje korijene u Božjem pozivu na savez.

Svakako, Krv Saveza koju slavimo u Euharistiji snažan je simbol zajednice kojoj pripadamo i zajedništva (s Bogom) kojem se nadamo. Blagoslovni kalež koji zajedno pijemo uvodi nas dublje u to zajedništvo, i podsjeća nas na to koliko ovisimo o Božjoj pomoći pri stvaranju zajednice. Povezani velikom Božjom ljubavlju prema nama, usuđujemo se zamisliti zajednicu u situacijama koje nas se u ovom trenutku mogu učiniti vrlo dalekim.

P. Robert Schreiter, CPPS

Zagreb, 22. listopada 2000.

(prevela: Nataša Pavlović)