Pismo sv. Gašpara, br. 42

Sv. Gašpar piše:

Veljača – Ožujak 1813.
Monsignoru Annibale Ginnasi
Imola

Milost i ljubav Gospodina našega Isusa Krista
neka budu uvijek s nama. Amen.

   Mnogo poštovani Monsignore

   S pravom je Isus Krist farizejima prigovorio da je cijela njihova svetost u vanjskom ponašanju, i da ne mare za nutarnju čistoću duha, koja je bitna osnova, na kojoj trebamo izgraditi mističnu zgradu kreposti. Mi koji smo s Božjom milošću dobro upućeni u duh naše vjere, znamo da je bezuvjetna dužnost svakog kršćanina, a kamoli duhovnika, dodati nutarnjoj čistoći također vanjsku, bez odjeljivanja jedne od druge. Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju, i u čijem duhu nema prijevare… u svemu budi primjer dobrim djelima (Ps 32 i Tit 2, 7). Pošto smo se već ranije bavili svetošću našega srca, neka ovog puta, kako bismo se još više oduševili za svetu božansku službu, razmotrimo čudesno djelovanje dobrog primjera, koji, kao plod dobrog korijena, drugima daje priliku da okuse radost svetog božanskog zakona te njih potiče na vjerno njegovo ispunjenje. Tko se češće bavi s takvim razmišljanjima, zasigurno će crpsti iz njih uvijek novu snagu u vršenju dobrih djela i privući na se obilan blagoslov najblažeg Boga. Započnimo sad razvijati ovu toliko važnu temu, razjasnimo ukratko njezinu prednost i njezinu vrijednost.

Da dobar primjer nije toliko važan, kako bi se vodile duše do Boga, ne bi razumio, piše veliki sluga Božji, o. Segneri stariji, zašto bi ga Gospodin toliko naglašavao od samog početka, kad je osnivao Crkvu. Svi znaju koja su to bila sredstva, kojima je bilo pobijeđeno idolopoklonstvo: naviještanje i čuda. Bog je htio da upravo ova dva sredstva budu u rukama ljudi, koji provode ne samo dobar, nego također izvanredno uzoran život, kao da inače nedostaje snaga, kako bi naviještanje pogodilo srca a čuda dali potvrdu.

Iz toga proizlazi, da svatko može dobro razumijeti, zašto je apostol toliko preporučio uzoran način života: “Marljivo nastojte činiti dobra djela ne samo pred Bogom, nego također pred ljudima” (Rim 12,17) i zašto nam Isus nikad ne prestaje ponavljati ove božanske riječi: “Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša dobra djela ljubavi te slave vašeg oca nebeskog. Vi ste svjetlo svijetu, vi ste sol zemlji; nije moguće sakriti grad koji leži na gori, niti žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući” (usp. Mt 5,13-15). A vi, moje sluge, trebate na sasvim poseban način biti svjetlo svijeta svetošću svog života, sol zemlje mudrošću svog nauka. Sjetite se da ste onaj mistični grad, koji nije izrađen jednostavno u ravnici bilo koje kreposti, nego na visinni duhovne savršenosti. Vaše ponašanje i vaša djela trebaju svijetliti u mojoj Crkvi kao goruće lampe. I ukoliko djelujete u revnosti za moju slavu i ispunjavanju mojih planova na takav način, da djela potvrđuju riječi, nećete samo dobiti duše da učine što je potrebno za vječni spas, nego ćete njih također uvjeriti da je moguće sretno postići taj cilj. Vaš će im život služiti kao norma a vi ste praktični učitelji kreposti i evanđeoske savršenosti. “Sam sebe pokaži uzorom dobra vladanja” (Tit 2,7).

Sjetimo se ovdje, mnogo poštovani Monsignore, onoga što čitamo od Naamana Sirca, roneći on u Jordan bio je izliječen od gube: “I tijelo mu posta opet kao u malog djeteta” (2 Kr 5,14). Zapanjen zbog tog uzvišenog čuda, vratio se Elizeju, na čiju je zapovijed ušao u tu vodu, te prizna, da u svijetu svakako nema drugog Boga doli Boga Izraelskog. No, o čemu se radi? Nakon što je silom ovog velikog djela priznao pravoga Boga – jeli on istog trenutka također bio spreman njega prihvatiti, njemu se klanjati, odreći se svakog idolopoklonstva? Nije još. Još se dvoumio. No, kad je kratko poslije toga vidio, da je Elizej odlučno odbio sve sjajne i divne darove, koje mu je nudio preko svojih sluga, više se nije mogao oduprijeti. Sad se je pokorio vjeri ne samo razumom, nego također i voljom, zakleo se proroku da neće više znati za žrtve ostalim bogovima nego jedino Bogu Palestinskom. “Sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Jahvi” (2 Kr 5,17). I konačno, zahvaćen strahopoštovanjem prema Elizeju, molio je u znaku zahvalnosti da nosi sa sobom ne čudotvorne vode, nego toliko zemlje, koliko mogu nositi dvije mazge; zemlja, po kojoj su gazili ljudi toliko kreposni kakvih nigdje nema. “Dopusti da meni, tvome sluzi, dadu ove zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge, tj. teretne životinje” (usp. 2 Kr 5,17). Toliko snažnije djeluje primjer od čuda, da se konačno sama volja pokori Bogu, koja se zadnja daje pobijediti.

Radi se o onim udarcima i treskanju krila onih svetih životinja, koje je vidio prorok Ezekiel: “Čuh lepet krila onih bića – udarahu jedno o drugo” (Ez 3,13), kad se dobrim primjerom prodrma srce na razmišljanje i strahopoštovanje, da čezne za krepošću.

Sveti Bernard za sebe priznaje kakvu je na početku svog redovničkog života radost osjetio, jedino vidjevši duhovne i uzorne redovnike, da se duša napunila milinom i pobožnošću te njegove oči slatkim suzama; a to ne samo kad ih je vidio, nego također kod samog sjećanja na jednog od njih, kojeg bi upoznao, kad je dotični bio odsutan ili preminuo.

Sveto pismo na sljedeći način hvali kralja Jošiju: “Spomen na Jošiju je kao smjesa mirisa, pripravljena umijećem mirisarskim” (Sir 49,1). Sjećanje na Jošiju je posve mistično mirisajuće i ugodna mirisa, ono djeluje utješno i ohrabrujuće. Takve naravi trebano i mi biti, prema onoj riječi sv. Pavla: “Mi smo Bogu ugodan Kristov miris” (2 Kor 2,15).

U Ponovljenom zakonu Bog je zapovjedio časnicima neka prije bitke objelodane vojsci da se svi trebaju vratiti kući koji su god bojažljivi ili kukavice. “Tko se boji i kome srce trne, neka se vrati domu svome, da ne trne srce njegovoj braći kao njemu” (Pnz 20,8), da se ne bi utrnulo srce ostalih i da ih ne bi zarazio strahom i malodušnošću. Uzmimo si to k srcu i živimo uvijek čvrstom odlučnošću da donosimo našem bližnjemu vatru svete božanske ljubavi, čednim životom, prihvaćenim u očima Boga i ljudi. “Došao sam da bacim oganj na zemlju, pa kako bih želio da sve već zapalio?” (Lk 12,49).

Čini mi se da sveta majka Crkva podsjeća svakog duhovnika na ono, što je rekla majka makabejaca svom najmlađem sinu, kako bi ga ohrabrila na trpljenje: “Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine, zatim te othranila i podigla do sadašnje dobi i odgojila” (2 Mak 7,27). Sinko moj, smiluj se meni, koja sam te ne samo nosila devet mjeseci u svojoj utrobi, nego cijelo vrijeme formacije, ja sam te podigla i hranila krepošću i znanošću sve do staleži, u kojem se nalaziš. I o čemu sve te molim? Molim te da budeš milosrdan prema meni; ne uperi duhovno oružje kojim sam te naoružavala na korist tvoj i na spasenje drugih, provtiv mene i protvi sebe, s tim da sve ono što ti treba biti prilikom i sredstvom da postaneš zahvalniji, ponizniji i umrtveniji, da tebe ne učini vlastitom krivnjom manje umrtven, slobodniji i oholiji. Sine moj, smiluj mi se.

Koračajmo dakle putem savršenosti, odgovarajući pravilima koja važe za naš stalež, te s Raspelom pred očima ponavljam beskrajno: “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista” (Gal 6,14), i doći će vrijeme kad ćemo, od Boga blagoslovljeni, imati sudioništvo u slavi blaženog grada Jeruzalema. Amen. Ostajem s poštovanjem

Vaš odani sluga G. C. del Bufalo