Duhovnost Krvi Kristove (2): Križ

[… nastavak od Duhovnost Krvi Kristove (1): Savez]

Križ: izvan vrata

Križ je do sada bio glavni simbol duhovnosti Krvi Kristove. To nas ne treba čuditi jer upravo Isusovo prolijevanje Krvi na križu stoji u središtu vazmenog otajstva. Taj simbol ujedinjuje nekoliko stvari. On nam u prvom redu govori, kao što su Marija de Mattias i Gašpar del Bufalo uvijek isticali, o Božjoj bezgraničnoj ljubavi prema nama, o tome da je Isus dao svoju posljednju kap Krvi kako bi nas pomirio s našim Stvoriteljem. Križ, dakle, govori o ponovno uspostavljenom odnosu s Bogom. Za sv. Pavla križ stoji kao veliki znak protuslovlja: “Židovima sablazan, poganima ludost, a pozvanima pak Božja snaga i Božja mudrost” (I Kor 1,24). Za bezbrojne naraštaje kršćana križ je bio ključ zagonetke njihova trpljenja. Združujući svoje muke s Isusovom mukom, njihovo trpljenje postaje otkupljujuće, a to znači: umjesto da ih patnja uništi, ona dobiva svoje mjesto u širem kontekstu Isusova života, te i oni sudjeluju u spasiteljskoj snazi Isusove patnje. Takvo otkupljujuće trpljenje omogućuje osobi koja trpi da se otvori onako kako je Isus otvorio svoj život.

Budući da je simbol križa tako bogat, želim se usredotočiti na samo jedno njegovo značenje za našu duhovnost, koje je meni postalo vrlo važno. Temelji se na trinaestoj glavi posl. Hebrejima, a glasi ovako:

Jer tijela životinja, kojih krv veliki svećenik unosi za grijeh u Svetinju, spaljuju se izvan tabora. Zato i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio je izvan vrata. Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku jer nemamo ovdje trajna grada, nego onaj budući tražimo. (Heb 13,11-14)

Ovaj odlomak govori o velikoj napetosti između bivanja unutra i bivanja vani, između bivanja u središtu i izbačenosti ili odbačenosti. Počinje pogledom na svetište koje stoji u središtu tabora. Tabor Izraelaca u pustinji (a poslije je to grad Jeruzalem) predstavljao je sigurno mjesto u neprijateljskom okružju pustinje. Biti unutar tabora značilo je pripadati Bogu, biti vrijedan u Božjim očima i u očima ostalih pripadnika zajednice.

Izvan tabora bila je pustinja, divljina, opasnost. Ako je tko živio izvan tabora, nije mu se mogla jamčiti sigurnost. Štoviše, izvan tabora – kao danas izvan grada – nalazilo se odlagalište smeća u kojemu su se palili otpaci. U odlomku iz posl. Hebrejima govori se o tome kako su trupla žrtvovanih životinja spaljivana na smetlištu. Smetlište je onda, kao i danas, predstavljalo suštu suprotnost organiziranu i civiliziranu životu u taboru: unutar tabora vladao je red, sigurnost, pripadnost, bliskost; izvan tabora vladao je kaos, opasnost, otuđenje i izgubljenost.

Slika smetlišta morala je sa sobom nositi još jedno, strašno značenje za čitatelje poslanice Hebrejima iz prvog stoljeća. Rimljani su na smetlištu često obavljali raspeća. Smrt na križu nije bila samo bolna, nego i sramotna kazna. Žrtve su u pravilu razapinjane gole, kako bi se ponizila njihova tijela i kako bi ih se još više lišilo dostojanstva. Nakon što bi žrtva umrla na križu, truplo bi bilo skinuto s križa i jednostavno bačeno u smeće. Cilj je takvoga postupka bilo krajnje poniženje. Bilo je to slično strašnim događajima iz 20. st., kad se ljude strijeljalo i bacalo u jame, ili pak kraj ceste kao u slučaju “nestalih” u Latinskoj Americi.

Imajući sve to na umu možemo bolje razumjeti zapanjujuće riječi u 12. i 13. retku: “Zato i Isus, da bi vlastitom krvlju posvetio narod, trpio je izvan vrata. Stoga iziđimo k njemu izvan tabora noseći njegovu muku”. Žrtva za grijehe nije više prinesena u svetištu nego na pustom, smrdljivom smetlištu. Značenje ovoga odlomka poslalo mi je jasno prije nekoliko godina. Mladi teolog koji je puno obećavao i kojemu sam bio savjetnik u vezi s njegovom doktorskom disertacijom napustio je profesorsku karijeru kako bi postao glas ljudi koji su živjeli na Dimnoj planini na Filipinima. Dimna planina bila je smetlište Manile. To je doista planina otpada i smeća. Kao i na drugim smetlištima, organski otpad truljenjem stvara plin metan koji povremeno plane i stvara vatru i gusti, smrdljivi dim koji se nadvija nad tim mjestom Zato se to smetlište i naziva Dimnom planinom. Na Dimnoj planini živjelo je više od 20.000 ljudi koji su gradili kućerke od ostataka drveta, lima i kartona koji je ondje bačen. Tražili su odbačenu hranu i predmete koje bi mogli prodati. Tako su živjeli ljudi s Dimne planine. Taj se mladi svećenik posveti radu s žiteljima Dimne planine, kojima je služio kao zagovornik pred ostatkom svijeta. Kad sam ga upitao što mu je davalo snagu u tako zahtjevnoj službi, rekao mi je jednostavno: “Krist je razapet izvan vratâ. Onamo moramo doći kako bismo ga susreli.”

Njegove su mi riječi oživjele značenje odlomka iz posl. Hebrejima na način na koji ništa drugo ne bi moglo. Taj nam odlomak govori da se Bog odlučio nastaniti upravo na onome mjestu gdje se čini da nije moguće pripadati, da nema sigurnosti ni zajedništva. Umjesto brižljivo uređena svetišta kao mjesta Božje nazočnosti, vidimo križ na smetlištu. Kad promatramo križ kao mjesto na kojemu Bog boravi, mijenja se naš način razmišljanja. Svemogući Bog sad nam govori da je pravu moć moguće pronaći samo u bespomoćnosti te žrtve na križu. Na mjestu degradacije moguće je najdublje doživjeti Boga. Bog okuplja novi izabrani narod među odbačenima iz društva. Podno križa, taj je novi izabrani narod posvećen Kristovom Krvlju.

I, kao što nas podsjeća posl. Hebrejima, ne možemo promatrati križ iz sigurnosti tabora. Da bismo doživjeli živoga Boga, moramo izići izvan vratâ kako bismo susreli Krista upravo u muci koju podnosi na križu. Teško je ne biti dirnut tom snažnom slikom iz posl. Hebrejima. Ona nas obuzima. Ona nam također daje uvid u značenje križa za duhovnost predragocjene Krvi. Tiče se same biti našega života, lišene svakoga ukrasa i brižljivo izrađene krinke. Tiče se ranjivosti koja nagriza naše najbrižljivije razrađene poze. Podsjeća nas na to da će sva ljudska moć koju možemo zgrnuti na kraju propasti kroz naše prste poput pijeska. Podsjeća nas na činjenicu da ono što nas drži na životu nije naše: to je dar, dar života.

U čitavom Sv. Pismu poruka krvi poruka je krhke granice između života i smrti. U krvi koja pokreće svako biće prisutna je Božja životvorna sila. Unatoč tomu, uvijek smo samo korak udaljeni od vlastite smrti.

Križ stoji na toj granici između života i smrti. krv koja je ondje prolivena podsjeća nas na krhkost svega što poduzimamo i nadamo se postići. Križ nas poziva da izađemo izvan vratâ i živimo na toj tankoj granici. On nas podsjeća na to da ne možemo zauvijek ostati u našoj udobnosti nego se moramo suočiti s protuslovljem i patnjom svijeta. Upravo u toj krhkosti koju križ tako jasno simbolizira možemo shvatiti kako Bog vidi nas i naš svijet: svijet tako dragocjen u Božjim očima, a ipak taško ranjen na toliko načina. Unatoč tomu, uvijek je pozvan na novi život. Krhotine života – gubitci, žaljenje, razočaranja, neuspjesi, tragedije – podižu se i polažu u Kristove rane, u rane onoga koji ujedinjuje sve stvari u samome sebi. Posvećenje Kristovom Krvlju znači da su otkupljeni oni koji su bili osuđeni na smetlište društva. Darovan im je novi život. Darovana im je prilika da ponovno zadobiju svoje dostojanstvo.

Za nas je, dakle, važan vid duhovnosti križa izlazak izvan vratâ, onima koje Isus posvećuje svojom vlastitom Krvlju. Za našu duhovnost to se ostvarilo prije dvije godine susreo neke od sestara Misionarki Predragocjene Krvi iz Koreje koje su živjele na smetlištu Seula kako bi bile s onima kojima je to smetlište bilo dom i način preživljavanja. Važno pitanje koje si možemo postaviti jest ovo: gdje je “izvan vratâ” za svakoga od nas?

P. Robert Schreiter, C.PP.S.

Zagreb, 22. listopada 2000.

(prevela: Nataša Pavlović)