Upoznajmo se sa tijekom osnutka današnje Zajednice Krvi Kristove (ondašnje Bratovštine) i svega što je tome prethodilo.
***
Osnivanje Nadbratovštine Predragocjene Krvi u bazlici sv. Nikole u Okovima
Prva etapa ovog duhovnog puta započinje još 1808., godina Gašparovog svećeničkog ređenja. Događaj koji ga ne samo osposobljava da bude djelitelj darova Otkupljenja, nego i Kristova žrtva na slavu Božju i spasenje duša.
Prvi direktni Gašparov doticaj s pobožnošću Predragocjene Krvi dogodio se 8. prosinca 1808. (svetkovina Bezgrešnog začeća BDM), kada je bio pozvan od kanonika naslovne bazlike sv. Nikole u Okovima da održi euharistijske nagovore (propovijedi) i službeni govor za otvorenje Pia Adunanza del Sangue Preziosissimo di Gesu Cristo (tj. Pobožnog udruženja Predragocjene Krvi Isusa Krista), ružarija Blažene Djevice Marije i svetih duša u čistilištu, u istoj bazilici (udruženje je u sebi, dakle, nosilo ova tri naziva).
U ovoj antičkoj bazilici još od 1708. čuvala se jedna relikvija Božanske Krvi, dar kneza Giulio Savelli, stavljena u srebrnu kutijicu, pomno zapečaćenu, na kojoj su bile urezane riječi:
“Voda i Krv G.N.I.K., koja je potekla iz njegovog presvetog Boka dok je visio na Križu”.
Po tradiciji plemenite rimske obitelji Savelli, vojnik iz te obitelji koji se nalazio u Jeruzalemu za vrijeme Spasiteljeve smrti imao je poprskanu odjeću s kapljicama Isusove Krvi. Postavši kršćaninom, bivši vojnik otkinuo je sa svog odijela dio s Krvlju i, vrativši se u Rim, stavio ga u jedan relikvijar, koji je bio čuvan i pobožno prenošen kroz mnoga stoljeća u obitelji Savelli (danas, od 1936., nalazi se u crkvi sv. Josipa Poglavara kuće, u Rimu, gdje je premještena i Nadbratovština Predragocjene Krvi). Članovi Nadbratovštine, kojih je samo nekoliko, tamo se okupljaju i zajednički mole.
Naslovna bazilika, po posebnom odobrenju, slavila je svetkovinu Dragocjene Krvi u prvoj nedjelji mjeseca srpnja, s časoslovom i sv. Misom, izlagalo se i u procesiji nosilo gore navedenu relikviju već i prije 1808.
Također se u toj istoj crkvi častila jedna pobožna slika Presvevtog Križa, s koje je vjerojatno Isus progovorio sv. Brigiti. Križ i relikvija bili su postavljeni na istom oltaru (s lijeve strane crkve).
No, pokraj ovih svetih objekata – vrlo slabo čašćenih, iako su se dobri kanonici mnogo brinuli zbog religiozne ravnodušnosti vjernika iz susjednih mjesta – bio je u toj naslovnoj bazilici učeni i sveti kanonik don Francesco Albertini, cijenjeni pratitelj duša, kao što ćemo u nastavku vidjeti.
Duhovno je pratio službenicu Božju s. Mariju Agnezu od Utjelovljene Riječi iz Samostana Paolotta u Rimu, koja je “nakon sv. Pričesti izlazila na jedan način iz svojih osjetila govoreći o vrlo uzvišenim stvarima. Jednog jutra, nakon što sam se pričestila…, nadošla je ta ekstaza – zbog kojih su druge monahinje upozoravale kanonika (Albertinija) – koji je pozorno slušao što ta sestra govori. Dakle, govorila je o pobožnosti Predragocjene Krvi, kako bi se ta pobožnost trebala širiti te neke druge stvari povezane s tom pobožnošću.
Albertini se od toga trenutka sve više zauzeo za širenje ove pobožnosti. To nije bilo teško činiti upravo u njegovoj crkvi, kako zbog želje kanonika koji su htjeli oživjeti vjeru svojih vjernika tako zbog relikvije Predragocjene Krvi i slike Križa koji su se tamo častili – neophodna sredstva za jednostavne ljude – te zbog toga što se u toj bazilici slavila svetkovina Predragocjene Krvi sa sv. Misom i časoslovom.
Albertini je vrlo dobro znao predstaviti ovu svetu stvar onima koji su u bazilici sv. Nikole u Okovima bili nadležni – mons. Francesco Maria Pitorri, don Gregorio Muccioli i sam Albertini – da pripomognu svojim radom pri ustanovljenju Pobožnog udruženja Krvi Isusa Krista, ružarija Blažene Djevice Marije te duša u čistilištu. Službeno otvorenje zbilo se 8. prosinca 1808.
Radi propovijedanja za obljetnicu pozvan je, kako je već spomenuto, mladi svećenik Gašpar Del Bufalo. Ovako je Albertini u jednoj Spomenici opisao funkciju otvorenja te propovijedanje sv. Gašpara za taj događaj:
“Red kako je nastalo Pobožno udruženje je sljedeći”; sv. Nikola u Okovima dobio je tri kanonika: “mons. Francesco Maria Pitorri, tajnik kapelan Vrhovnog pastira pape Pia VII., don Gregorio Muccioli i don Francesco Albertini”; oni su osnovali ovo društvo, a sve ono što se tiče njegovog djelovanja su međusobno dogovarali na zajedničkom vijeću; jer su na taj način htjeli vidjeti služi li sve na slavu Božju te na duhovnu korist duša; “Izabrani su 15 muškaraca i 15 žena koje se smatraju najprikladnijima da budu kameni temeljci ovog Pobožnog udruženja, koji su dobili naziv “predstavnici”, što je kasnije potvrđeno i Konstitucijama. Broj osoba je tako određen zbog sjećanja na 15 otajstava sv. Gospine krunice, što je trebalo biti i jedan od triju podnaslova ovog Pobožnog udruženja…”
“Nakon izbora gore navedenih predstavnika, Prečasno vijeće je odredilo da osnivanje Pobožnog udruženja bude 8. prosinca 1808., kako bi bilo posvećeno Bezgrešnom začeću Blažene Djevice Marije. Njoj je prethodila velika pripravna devetnica, koja se obavljala tijekom jutra, nakon molitve sv. Krunice i blagoslova s Presvetim Oltarskim Sakramentom, na kojoj je sudjelovalo veliko mnoštvo ljudi.”
… “Na svećanoj Misi svirale su orgulje, a motete (euhari. pjesme) su pjevali pjevači, koji su često bili prekidani s poticajnim nagovorima gospodina don Gašpara del Bufalo, kanonika bazilike sv. Marka.” …
“Nakon sv. Mise, časni gospodin kanonik del Bufalo izrekao je kratki ali energični nagovor, potpuno usmjeren na gospodu predstavnike, muškarce i žene. Govorio im je koji je to glavni cilj novog udruženja koji će se uskoro ustanoviti te kakav treba biti duh i predanost onih koji su određeni da budu temelj. Potičući i ohrabrujući ih sve na potpunu predanost ovom djelu Božje slave, na dijeljenja duhovne koristi za druge i na davanje utjehe dušama u čistilištu, završio je svoj nagovor gorljivom molitvom na čast Predragocjene Krvi Isusa Krista i na čast Blažene Djevice Marije, kako bi isprosili obilje nebeskih blagoslova nad novim udruženjem, koja će se uskoro roditi u krilu Svete Katoličke Crkve, kako bi donijela obilan plod uz pomoć božanske dobrohotnosti. Tako neka bude.”
“Nakon nagovora, obučeni u “Piviale”, sva trojica kanonika (mons. Francesco Maria Pitorri, don Gregorio Muccioli i don Francesco Albertini), koji su određeni za voditelje novog udruženja, pristupili su oltaru Presvetog Križa. Na oltaru su se nalazile već pripremljene krunice koje će se pokloniti gospodi predstavnicima. Blagoslovili su krunice te su ih podijelili predstavicima, prvo muškarcima a onda i ženama. Pri davanju krunica, mons. Piotrri stavljao ih je svakome oko vrata uz riječi molitve: “Per Pretiosissimum Sanguinem Domini Nostri Jesu Christi, per merita et intercessionem Beatissimae Virginis Mariae, ac per ejus Sacratissimum Rosarium, quod tibi nunc imponimus, liberet te Deus ab omni malo animae et corporis. Amen” (Po Predragocjenoj Krvi Gospodina našega Isusa Krista, po zaslugama i zagovoru Blažene Djevice Marije i po svetoj Krunici koju sada polažem, oslobodio te Bog od svakog duševnog i tjelesnog zla. Amen). To je obred koja se ponavljalo pri učlanjenju svakog novog člana u ovo Pobožno udruženje.
Nakon što je svatko iz mnoštva primio presvetu krunicu, izložio se Presveti Oltarski Sakrament, pjevao se svečani Te Deum (Tebe Boga hvalimo) Gospodinu na zahvalu te se svirala melodija pjesme Tantum Ergo. Nakon toga se dao blagoslov i tako je završio obred učlanjenja. Tako je utemeljeno Pobožno društvo kod oltara Presvetoga Križa u bazilici sv. Nikole u Okovima, u kojoj je od tada započelo molenje sv. krunice ujutro.”
Ovo Udruženje, sa svojim Konstitucijama, kanonski je odobreno i prihvaćeno 27. veljače 1809. godine s dekretom rimskog vikara kard. Antionia Despuig y Dameto.
Nakon toga odobrenja, Albertini je izabran za njezinog predsjednika. Bio je “oslobođen i pošteđen bilo kakve odgovornosti prema dvama drugim kanonicima, mons. Francesco Maria Pitorri i don Gregorio Muccioli, ali je ipak, po nalogu prečasnog Kaptola, morao djelovati uz njihovo znanje…”. Albertini je napisao i tiskao krunicu Krvi Kristove, koja je bila odobrena od Kongregacije za bogoštovlje 31. lipnja 1809.1
Nadalje, Albertini je Gašpara pozivao da za Pobožno udruženje propovijeda i više puta: 1809. i 1810. godine. Tako, na kraju već spomenute Spomenice pronalazimo zapisano: “Udruženje je po prvi puta molilo krunicu uz poticajna razmatranja, što se prije nije prakticiralo… I to je bilo na sam dan sv. krunice i osmine. Razmatranja su imali, prije svega, gosp. Abate Giannoli, onda kanonik del Bufalo te gosp. Abate Marini. A dan nakon osmine, samo za treći dio, poticajna razmatranja je imao, gore već hvaljeni, gosp. kanonik del Bufalo. Dok, 1809. godine… dan nakon slavlja svetkovine Predragocjene Krvi, koja je padala na 1. srpanj (…), bila je… zajednička pričest pri kojoj je snažna poticajna razmatranja imao gosp. kanonik del Bufalo”.
Po ovim sržnim informacijama vidimo kako je naš Svetac imao direktni susret s pobožnošću Krvi Kristove. Nas sada zanima zbog čega je on na to pristajao i koji su odraz imali ovi susreti u duši ovog mladog svećenika.
Zašto su ona tri kanonika crkve sv. Nikole u Okovima zvali sv. Gašpara, svećenika sa samo nekoliko mjeseci, kako bi 8. prosinca 1808. održao tako važnu propovijed, koja je bila upravo na osnivanje nove bratovštine (udruženja)? Čini se da kod njega nisu mogli primjetiti posebnu pobožnost prema Krvi Kristovoj. Niti se čini da su ona tri dobra kanonika to i tražila, kada se gleda da je Pobožno društvo okrenuto Predragocjenoj Krvi, sv. krunici i dušama u čistilištu. Isto tako, kako smo gore naveli, pobožnost prema Predragocjenoj Krvi u Gašparovoj duhovnosti nije bila još razvijena. Iako je na dan osnivanja bratovštine/udruženja sv. Gašpar “svoje predavanje završio s jednom snažnom molitvom na čast Predragocjene Krvi Isusa Krista i B.D. Marije” – kako piše u Spomenici, to ne znači da u njemu raste posebna naklonost, pobožnost prema Krvi Krostovoj – kao što će to biti kasnije u njegovom životu. No, molitva koja se slaže s temom propovijedi, bila je njegov uobičajeni način završavanja svojih propovijedi – što se vrlo lako može zaključiti iz njegovih drugih prpovijedi, iz iste godine (1808.)2.
Razlog poziva za održavanje propovijedi je jednostavno šireg karaktera. Jednako zato zbog čega je Gašpar, dan nakon svoga svećeničkog ređenja, pozvan da 1. kolovoza 1808. održi službeno predavanje o božanskoj Providnosti u bazilici sv. Petra, pri izlaganju kostiju svetih mučenika. A to je upravo zbog toga što je bio poznat kao dobri propovjednik i revni apostol. Sigurno je da onim trima kanonicima nije mogao umaći pastoralni rad koji je ovaj mladi svećenik činio pred njihovim očima: povezujući hospicij Santa Galla i Noćnog oratorija Santa Maria in Vincis, koji je otvoren 23. listopada 1808. Sigurno su čuli mnoge glasine koje su kružile područjem Vaccino o Gašparu, koji je bio kanonik bazilike sv. Marka na Piazzi Venezia: vrlo revni svećenik koji je zaljubljivao ljude u Boga pri samom druženju s njime…
Upravo se u toj duploj slavi (sveti svećenik i dobri molitelj) koju je uživao, sastoji razlog poziva koji su mu uputili ona trojica kanonika za održavanje propovijedi, 1. prosinca 1808. u crkvi sv. Nikole u Okovima, jer su u vjernicima htjeli probuditi onu obamrlost i potaknuti ih na aktivniji kršćanski život.
________
1 Što se tiče krunice Krvi Kristove, ovako svjedoči s. B. Ivan Merlini: “Taj isti Albertini, povukavši se u duhovne vježbe, napisao je krunicu Predragocjene Krvi, koju mi recitiramo. Pretpostavlja se da se ona odnosi na relikviju, da ju je napisao nadahnjujući se na njoj. No, Albertini, koji nije smjerao na relikviju, nego upravo na Cijenu našega otkupljenja, napisao je oblik krunice te tražio za nju milost oprosta, ali nije bila prihvaćena te je ostala u ladici Kongregacije za bogoštovlje. Kasnije je donešena druga kopija krunice radi dobivanja oprosta i Pio VII., 18. listopada 1815., dao je milost oprosta…”
2 Usp. Scritti spirituali (Duhovni spisi), IV, 575-576.
***
(izvor na talijanskom jeziku: Beniamino Conti, Sv. Gašpar del Bufalo, apostol predragocjene Krvi, Rim, 2002. godine)
