Što znači štovati Krv Kristovu? (2. dio)

Drugi stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Štovati Krv Kristovu
(pogledaj sve stupnjeve)

…nastavak.

ISKUSTVA VEZANA NA TEMU „ŠTOVATI KRV KRISTOVU“

Kako smo već čuli u temi “Štovati Krv Kristovu”: “Ne samo da u molitvi i za vrijeme sv. Mise treba voditi račun o ispravnom unutarnjem stavu poštivanja i njegova iskazivanja, već je takav stav potreban i u trenutku kad se susrećemo s Kristovom Krvlju u čovjeku koji trpi, a na poseban način u grešniku…. Tko želi poštivati drugoga s obzirom na Krv Kristovu, taj govori i čini prije svega ono što odgovara istini, što drugom pomaže i što ga izgrađuje. Tko bližnjeg poštiva ne gleda ga odozgo nego gleda na njega odozdo, traži i ističe ono što je plemenito, lijepo i vrijedno.” Primjer toga možemo naći u iskustvima koja donosimo u doljnjem tekstu.

U obitelji

Bila je nedjelja i u našem domu su bili gosti. Nakon ručka započeo se razgovor o problemima današnjeg svijeta i uzrocima takvog stanja. Naknadno sam se uključila u razgovor i čula kako moj suprug iznosi svoje mišljenje o temi, s kojom sam otprije bila upoznata i za koje sam znala da se negativno odnosi prema Crkvi i Isusu Kristu. Tijekom razgovora iznijela sam svoje mišljenje i negirala misli autora koji je napisao svoje viđenje problema, a s čijim se mišljenjem moj suprug u svemu i potpuno slagao. Ovdje moram reći da sam prije nekoliko godina pročitala sve te knjige, nisam se prije početka čitanja posebno zaštitila, a rezultat je bio prava katastrofa… tijekom otprilike 3 godine ja sam trpjela od problema poljuljanosti vjere u Isusa Krista. Sada sam mislila na našu kćer, koja je mlada u vjeri. Znala sam da će se jednom otvoriti taj razgovor, jer kontakt je blizak – radi se o njenom ocu. U sebi sam tiho zazivala Krv Kristovu i osjećala veliku zaštitu. S gostima sam na nekoliko sati izašla. U međuvremenu suprug je dao kćerki knjige da pročita neke izabrane ulomke. Kad sam se vratila, ona se spremala za diskusiju s njim. Ostavila sam ih same i nakon dosta vremena kćer je došla vidno uzbuđena i rekla mi da jednostavno ništa što mu je govorila nije ulazilo u njega kao da se ispriječio između njih neprobojan zid. Na kraju je zaplakala i rekla: “Odreći ću se Isusa ako On ne obrati mog oca!” Sve me jako boljelo. Njezina patnja, njegova patnja, nemoć nas kršćana da živimo do kraja Božje poslanje…

Ostala sam neko vrijeme sama da saberem misli. Bila sam na rubu da se razljutim na supruga – mogao je šutjeti i ostaviti da njena vjera raste u miru. I sama sam tijekom godina umorna od tereta tog razjedinjenja među nama. Mislila sam neću negodovati, najbolje da zašutim i ne razgovaram duže vrijeme s njim… Onda je kao svjetlo došla propovijed svećenika koju sam čula o tome kako je Krv Kristova snažno prisutna svuda gdje je patnja, grijeh, sablazan... „Poštivati Krv Kristovu!“ Također sam se podsjetila na Riječ života: „Ljubi bližnjega svoga…“ Odmah su u mojoj duši počele teći riječi opravdanja za mog supruga: ne, neću se svađati s njim, on zna dobro moje mišljenje o tome, neću ga mučiti ni svojom šutnjom, jer on zapravo traga za istinom. Nikad nije nametao svoje mišljenje niti prvi započinjao o tome osim ako ga je netko pitao… Dok sam tako mislila ušao je u kuhinju i na njegovom licu vidjela sam tragove umora, očekivao je moju burnu reakciju. Osjetila sam samilost… samo sam ga ljubazno nešto upitala kao da se ništa nije dogodilo, poslužila odmah večerom… Rekla sam Isusu – „Ne mogu tu učiniti baš ništa osim ljubiti svog supruga. Isuse, sve Tebi predajem u ruke.“ Preplavio me mir i sigurnost… Bog će u svoje vrijeme djelovati. Lice mog supruga se odmah razvedrilo. Taj je mir prešao i na našu kćer…

(A.H.)

U vlaku

Bilo je to u siječnju, zima je bila jako snježna i oštra. Kolega iz Zajednice Krvi Kristove poslao mi je nenadano pozivnicu da prisustvujem njegovoj prisezi u vojsci gdje je služio. Uopće nisam imala želju ići. Baš sam bila u Čenstohovi (Poljska) u Misijskoj kući gdje sam se vrlo dobro osjećala i najradije bih odustala. Braća i sestre su mi ipak savjetovali da trebam ići. Misleći na Riječ Života „Krv Kristova“ krenula sam na put.

Kako sam i pretpostavljala, pola Poljske uputilo se u to vrijeme u taj grad. Nisam ušla u vlak nego sam bila unesena u mnoštvu, a kasnije sam bila od jednog snažnog muškarca laktom pritisnuta uz prozor. Neugodni zadah, poteškoće pri najmanjim pokušaju promjene položaja, svađe živčanih ljudi… To je trajalo cijelu noć. U ranu zoru sam bila toliko premorena da sam skoro počela plakati. Ipak sam nekako izdržala. Kasnije, kako je to uobičajeno na prisezi – nekoliko smo sati stajali na hladnoći, a nakon toga smo dobili vrlo skroman obrok. Napokon je kolega dobio izlaz iz vojarne i trenutak poslije smo otišli kod znanaca.

Dan je brzo prošao – najvažnije je da se moj kolega mogao osjećati jedno sa Zajednicom. Kasnije opet u vlaku. Povijest se ponovila. Bila sam unesena u vlak na hodnik i nisam se mogla uopće micati. „No, da“ – očajno sam pomislila – „neću moći već drugu noć za redom izdržati!“ Osim toga baš u odjeljku tik uz mene sjedila je grupa mladih – dosta pripitih. S njima je sjedila i jedna djevojka. Teško mi je opisati njihovo ponašanje – vulgarne psovke, vicevi koji nisu za ponavljanje, agresija. Prestizali su se u psovkama kao da se natječu. Svi su bili preneraženi njihovom velikom sigurnosti u same sebe koja je tako očito iz njih izvirala. I nitko nije reagirao. Iako su u svojem odjeljku imali jedno slobodno mjesto, gdje su se ugodno smjestili, u cijeloj toj gužvi nitko od ljudi nije pokušao sjesti u njihov odjeljak.

Stajala sam točno nasuprot otvorenih vrata njihovog odjeljka. Bojala sam se i nisam znala što raditi. Noge su me boljele i spavalo mi se. I tada sam na te mlade ljude odjednom pogledala, ne više s odbojnošću već s tugom. Započela sam za njih moliti Krunicu Krvi Kristove, i pomislih, pa Isus je također i za njih trpio. Na žalost, baš su me u tom trenutku momci primijetili i započele su neprimjerene šale na moj račun. Najviše im je smetalo moje bijelo krzno, kasnije kosa, naočale, izgled uopće. Počeli su me gurati, navlačiti za to jadno krzno itd. Trajalo je to možda sat vremena. U vlaku je bilo sve više vruće… Na kraju jedan od njih počeo je pitati za vodu. Nitko od njih nije imao ništa za piće. Momak koji je sjedio najbliže vratima i koji mi je najviše dosađivao, uzdahnuo je: „Moram se napiti vode!“ Tek tada sam se sjetila da u torbi imam termosicu s čajem. Izvukla sam ju i svjesno se smješkala Isusu u tom momku i pružila mu. Mislio je da se šalim. Odjednom je u odjeljku nastala mrtva tišina. Trenutak poslije jedan od njih je uzdahnuo: „Kako nas je udesila!“ Momak je popio čaj. Nakon duže šutnje, odjednom, ne vjerujući vlastitim ušima začula sam: „Izvolite, imamo jedno slobodno mjesto!“ Nisam se više bojala i sjela sam. Započeli smo razgovarati… Nakon nekog vremena smo došli do zaključka da nije pošteno u takvoj gužvi sjediti u odjeljku za osam osoba, a još bi ih moglo sjesti. Stisnuli smo se i primili smo još četiri osobe u odjeljak.

(A.P.)

Neka nam ova iskustva pomažu štovati Krv Kristovu ne samo u pobožnosti već i u drugom čovjeku. Neka nam u tome pomogne i Riječ Života za taj mjesec: „Vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj (Ef 2, 13). Možda u mojoj obitelji, među mojim znancima, na poslu, u školi… postoji netko s kime mi je posebno teško, s kojim najradije ne bih htio imati ništa zajedničko… Neka pogled na križ očisti našu ljubav i ujedinjuje naša srca, neka nas podsjeća da smo si bliski po Krvi Kristovoj. Ne dajmo se voditi samo našim osjećajima i simpatijama, je li netko ljubazan, ugodan… ili nije. Gledajmo dublje: biti „blizu – po Krvi Kristovoj“.

Uredio: p. Josip G. CPPS

Prvi dio pogledaj ovdje.