Razgovarati s Krvlju Kristovom (2. dio)

Nastavak: Treći stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Razgovarati s Krvlju Kristovom

Prvi dio možete pronaći OVDJE.

(pogledaj sve stupnjeve)

KOMENTAR RIJEČI ŽIVOTA I ISKUSTVA

Riječ života za ovaj mjesec “Krv Kristova snažnije govori…” (Heb 12,24) vezana je uz temu “Razgovarati s Krvlju Kristovom”. Kako ući u taj razgovor već smo razmatrali u prvom dijelu.

Sjetimo se još jednom scene iz Svetog pisma kada je Kain ubio svog brata Abela. Tada je Abelova krv vapila k Bogu (usp.Post 4,10). Krv Abela vikala je za pravednošću. U Poslanici Hebrejima rečeno je da Krv Kristova snažnije govori od krvi Abelove (usp. Heb 12, 24). Što govori? Govori o Božjem milosrđu prema nama i o milosrđu prema svakome čovjeku, koliko Bog voli svakoga od nas.

Krv Kristova govori o Božjem oproštenju i poziva na praštanje, na pomirenje. Krv Kristova kaže “za tebe” sam prolivena i za svakoga koga danas budeš susreo, koga budeš gledao, s kime budeš razgovarao… i želi nam reći još mnogo više. Kako smo već razmatrali: ako želimo ući dublje u razgovor s Krvlju Kristovom trebamo biti spremni slušati i čekati poput Samuela. Često nam treba vremena, strpljivosti i trpljenja da bi ušli u taj razgovor. Može nam pomoći razmatranje otajstava krunice Krvi Kristove ili žalosna otajstva Gospine krunice. Važno je da ova razmatranja povežemo s našim životom: strah, nepravednosti, osuđivanja, “bičevanja”, križni put, razapinjanja, usamljenosti, probadanja… To sve događa se i u našem životu… na poslu, u školi, kod kuće, među prijateljima…. U svakome otajstvu na poseban način Krv Kristova želi nešto reći za naš život, za slične situacije koje mi doživljavamo.

Evo primjera takvog dijaloga s Krvlju Kristovom od jednog člana naše zajednice (ZKK):

“Oženjen sam, imam dvoje djece. Kćer stanuje sa mnom, sin je izvan države. Prije nekoliko godina započela je kriza u mome braku. Što više sam pokušavao svladati tu krizu, tim više smo tonuli i udaljavali se jedno od drugoga. Primijetio sam da što više pokušavam skrpati naš dom tim više su se ljuljali njegovi zidovi i rastao je sve veći zid između mene i supruge.

Vidio sam da sve to vodi prema rastavi i teško mi je bilo s time se složiti jer sam odgojen u kršćanskoj obitelji, i brak, slično kao i krštenje za mene je sakrament kojega se ne može odbaciti. Kao mladić pripremao sam se za to da bih bio dobar muž i otac. Pripremao sam se za brak, za osnivanje obitelji, a ne za rastavu. Tvrdio sam da je brak sakrament u kojem primamo posebne milosti, koje nam pomažu svladati teškoća koje dolaze. Tvrdio sam da probleme i teškoće ne možemo odguravati od sebe nego ih prihvaćati, nositi i rješavati. To je moj križ koji moram zagrliti, a Bog će dati svjetlo da bismo zajedno s ljubavlju rješavali probleme.

Međutim, stvarnost je bila drugačija. Kriza je bila sve dublja. Svađali smo se sve češće. Tražio sam pomoć i savjet kod psihijatra, kod svećenika, kod prijatelja – ali nije pomoglo. Svi smo trpjeli: supruga, djeca i ja. Postajao sam svjesniji da se približava kraj toga što se zove brak, obitelj, obiteljska toplina. Započeo je sudski proces za rastavu braka.

Pitao sam: ‘Gospodine, zašto, zašto, zašto? Pa sve ih volim. Volim također i suprugu. Zašto ona to ne razumije?’

Nije bilo pomoći niotkud. Približavao se kraj sudskog procesa. Osjećao sam se osamljen – osamljen i napušten. Bol je bila neopisiva. Uvijek sam se molio kada sam nešto od Boga trebao. Sada sam počeo moliti drukčije: ‘Bože ako je moguće neka me mimoiđe ova čaša. Ako ne – neka bude Tvoja volja.’ U dubini srca imao sam nadu da Bog neće dozvoliti da se raspadne to što je On poklonio: sakrament braka.

Sve se to događalo u Korizmi. I baš tada moleći krunicu, a posebno žalosna otajstva, shvatio sam da me Bog tješi, da zajedno sa mnom krvari. Prvi puta u životu shvatio sam što znači znojiti se krvavim znojem, biti bičevan, nositi trnovu krunu, nositi teški križ i biti razapet. Budio sam se u noći i vidio sam svoj budući život – u samoći. Djeca će otići svojim stazama, supruga svojim putem. Ja ću ostati sam između četiri zida svog stana, a starost već kuca na vrata…

Bio sam popljuvan, riječima kao bičevima, nepravedno osuđen baš od onih koje sam najviše volio. Jednog dana kada sam išao ulicom, polusvjestan od boli, osjećao sam se kao Isus kada je imao trnovu krunu na glavi. Sve sam to osjećao kao veliki teret sličan teškom križu koji je On nosio. Odluku suda doživio sam kao smrt – smrt na križu. Cijela sudska rasprava bila je za mene postepeno umiranje. Kada je sudac pročitao odluku suda pomislio sam: ‘Gospodine, zar si me i Ti napustio?’

Kasnije sam osjetio mir: jedan velik mir. Shvatio sam da nakon smrti dolazi uskrsnuće. Bog me nije ostavio samoga, nego upravo suprotno. Zajedno je sa mnom prolijevao svoju Krv.

Sam ne bih bio u stanju to izdržati. On je sa mnom. Njegova me toplina obuhvaća cijeloga. Još me samo On nije napustio – nisam sam. Stvarno Bog mi je bio tada najbliže i zauvijek je sa mnom. Za sve to sam mu zahvalan. Sada vidim ‘plodove’ i odgovor na svoje pitanje: ‘Zašto?’. Primio sam ovu milost da sam se mogao sjediniti s Njim u Njegovoj samoći.

Pola godine nakon rastave po savjetu jednog svećenika počeo sam moliti litanije Krvi Kristove, a od časnih sestara dobio sam molitvenik s devetnicom Krvi Kristove. Nakon dvije godine upoznao sam duhovnost Zajednice Krvi Kristove. Shvatio sam da sam tada izgubio prirodnu obitelj, ali zato sam našao drugu, mnogo veću – duhovnu obitelj. Shvatio sam da Bog ima plan za mene, jer kroz svoje iskustvo mogu pomagati drugim obiteljima, brakovima i mladima koji su u krizama i teškoćama, da bi pronašli svjetlo i izlaz iz svoje situacije i na taj način pronašli Boga. Sve to mi daje puno radosti i zato zahvaljujem Bogu.” (Antun)

Uredio: p. Josip G., CPPS

 

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

Možda vas zanima…

loading...