Iberijska provincija (Španjolska i Portugal)

Španjolska

Iberijska (Pirinejska) provincija (u početku vikarijat) utemeljena je 1898. u kući obitelji Solis (casa del Sol), u Caceresu. Španjolski karlist u izgnanstvu, don Vicente de Obando y Solis, treći markiz De Obando, bio je zadivljen čudesnim ozdravljenjem nećakinje pisca De Maitrea (7. listopada 1842. u Nici, Francuska) po zagovoru sv. Gašpara del Bufala.

Markiz, koji je za izgnanstva živio u Torinu, imenovao je Misionare nasljednicima svoje kuće Casa del Sol nakon smrti svoje supruge, koja će preminuti u svibnju 1898. Prilikom hodočašća u Rim, godine 1867., Tomas Palomar, svečenik iz Caceresa, obavijestio je vrhovne poglavare Družbe o daru koji su naslijedili. Primio ga je tadašnji vrhovni general don Giovanni Meslini. Vrhovna uprava Družbe prihvatila je, 30. kolovoza 1898., ovaj dar te isplatila 40.000 peseta biskupu Corie na ime poreza. Novac je prikupljen od mnogih kuća te pojedinačnih čanova Družbe misionara Krvi Kristove.

Prvi misionar Krvi Kristove, o. Bartolomeo Corradini, došao je u Španjolsku u studenome 1898. i preuzeo odgovornost za župu sv. Franje Ksaverskog kao i za kuću Casa del Sol. Te iste godine srušen je Španjolski imperij. Zemlja je bila u teškoj krizi. Svi su napori bili usmjereni prema očuvanju makar i jedne kolonije carstva, no bezuspješno. Vojska je bila poražena, vlast u rasulu, narod slomljen. Ljudi su se branili i snalazili kako su znali i umjeli u toj teškoj situaciji u kojoj su egzistencijalno bili stjerani u kut.

Tako je Družba rođena i u Španjolskoj, a rasla je iz samog izvora života – Krvi Kristove, božanske i dragocjene – i širila se kako bi natopila suhu zemlju, oplodila pusta polja, oplemenila ljudske obzore u koje su sukob i razdor donijeli tugu i patnju, glad i krajnje siromaštvo.

Od 1898. do 1939. Iberijski je vikarijat bio pod nadležnošću Vrhovne uprave. U kući u Caceresu na službi su bili talijanski misionari.

Desetljeće, između 1909. i 1919., bilo je brijeme procvata. Naime, 1910. otvorena je nova kuća u mjestu Valencia de Alcantara gdje su misionari preuzeli crkvu sv. Petra Alcantare. Misionari su dvanaest godina živjeli u unajmljenim kućama. Dvojica misionara, o. Zavata i o. Arrache, odlaze u Meksiko (1911.) otvoriti novu misiju i sa sobom dovode tri nova čana u provinciju.

Razdoblje između 1919. i 1939. bilo je vrijeme borbe za opstanak poradi raznih političkih problema, građanskog rata (1936.-1939.) i teškoća u odnosima između Družbe i biskupa Corie. Treba svakako istaknuti hvalevrijedan angažman p. Varronea koji je u Caceres došao iz Italije 1919. i postao upravitelj-vikar (vicariate director) 1926. godine. Svoje napore usmjerio je prvenstveno na formaciju misionara Krvi Kristove od najranije dobi. Sjemeništarce je slao na studij u Rim. Jedan od njih je i zaređen. No, nije bilo i drugih koji bi pomogli osnovati nove kuće u Španjolskoj.

Varrone je, 1930. godine, poslao o. Carincija u Portugal. On se prihvatio osnivanja kuće u mjestu Vila Vicosa, obavljajući ujedno i dužnost voditelja župe i kapelanije. U to vrijeme i svećenici Njemačke provincije poslani su onamo. Kuća je postala rezidencija za odgoj sjemeništaraca koji su se školovali u Evori. Odatle su proizašli prvi portugalski svećenici iz redova Misionara: o. Joaquin Farinha i o. Edmundo Alves.

Otac general Colagiovanni, u svome pismu od 23. ožujka 1939., poglavaru Nječake provincije daje upute i ovlasti da njegova provincija preuzme nadležnost za Iberijski vikarijat. Tako je o. Otto Grenwald postao generalni vikar od 1939. do 1946. Za vrijeme Druge republike i građanskog rata pobijeno je mnogo svećenika pa su novi svećenici Njemačke provincije morali preuzeti službu u župama i kapelanijama u kojima su svećenici poubijani ili nestali. Nakon rata, od 1946. do 1960., generalnim vikarom postaje o. Paul Baussmann.

U Caceresu je osnovano sjemenište u kojem je boravilo i do stotinu sjemeništaraca, od kojih su dvadesetorica kasnije zaređena za svećenike. Na prijelazu iz 1953. u 1954. otvorena je i škola u mjestu Fuente de Cantos (Badajoz).

Portugal

Don Manuel Mendes da Coincencao Santos imenovan je 1922. biskupom Evore. Odmah uviđa kako je situacija s klerom u potpunom neredu. Bilo je nužno obnoviti i dovesti u red svećenstvo kako bi se mogao obnoviti i vjerski život u nadbiskupiji. Krenuo je u potragu za redovničkim zajednicama koje bi htjele raditi u biskupiji koja je njemu povjerena. Među inima, kontaktirao je i Misionare Krvi Kristove. Otac Carinci bio je glavni zagovornik osnivanja nove kuće i zamolio je Oca Generala da razmotri ovu mogućnost budući da se radilo o biskupiji u kojoj je nedostajalo svećenika.

Otac Carinci stiže u Portugal 9. siječnja 1930., a 11. kolovoza iste godine već je bio imenovan pomoćnikom o. Isidora Ribeira koji je preuzeo brigu o župi sv. Bartola u Vila Vicosi i sv. Romaa, udaljenoj nekih 5 km od graga.

Otac General Misionara Krvi Kristove, 8. prosinca 1931., nadbiskupu Evore poslao je dekret Svete Stolice s nadnevkom 6. studenog 1931. kojim se, “ad nutum Sanctae Sedis”, nadbiskupa don Manuela Mendes da Coincencao Santosa ovlašćuje da preda župu sv. Bartola Družbi misionara Krvi Kristove. Time je prisutnost Misioanra u biskupiji u Evori službeno potvrđena kao njihova prva zajednica u Portugalu.

Otac Luis Carinci, “spiritus movens” Družbe u Portugalu sanjao je o novoj, Portugalskoj provinciji. Stoga je bilo potrebno privući nove čanove za formaciju. U listopadu 1936., putuje u mjesto Proenca a Nova gdje je uspio pronaći skupinu od devet mladića koji će postati prvi učenici Družbe u Vila Vicosi. Nadležnost za ovu novoosnovanu kuću, 1936. prešla je s Talijanske na Njemačku provinciju.

Njemački svećenik, o. Robert Rinderer, služio je u Vila Vicosi. Druga dvojica njemačkih misionara, o. Adalbert Stummbilig i o. Paul Baussmann, pridružili su mu se 28. listopada 1938. godine. Od početne, deveteročane grupe sjemeništaraca trojica su studirala na dijecezanskoj bogosloviji u Evori kao čanovi Družbe misionara Krvi Kristove, a od njih dvojice, o. Jaquin Farinha Cardoso i o. Edmundo Alves, postali su prvi portugalski Misionari.

Kada je, 1940. godine, potpisan konkordat, strancima u Portugalu više nije bilo dopušteno vršiti službu župnika. Stoga je o. Adalbert odstupio, no nadbiskup ga je zamolio da ostane kao profesor i duhovnik nadbiskupijskog sjemeništa sv. Josipa u Vila Vicosi i obećao da će župa sv. Bartola biti ponovno povjerena Družbi misionara Krvi Kristove čim bude portugalskih misionara na raspolaganju. Međutim, Misionari Krvi Kristove preuzeli su župu sv. Bartoga sa župnim dvorom i župu. sv. Romao i Bencatel tek 1955. godine.

Otac Adalbert nastavio je sa svojim radom u sjemeništu u Vila Vicosi sve do 1948., kada doznaje da mu je majka teško bolesna te, iste godine, odlazi iz Portugala. Tako, sve do 1954., nije bilo Misionara Krvi Kristove u Portugalu.

Godine 1954., o. Edmundo Alves doseljava iz Španjolske u Vila Vicosu gdje prima tri novaka-kandidata. živjeli su i učili s dijecezanskim sjemeništarcima, kao i nekoć grupica naših sjemeništaraca.

U to je vrijeme u zajednici Misionara Krvi Kristove u Vila Vicosi bilo tri svećenika, od kojih dvojica Portugalaca, o. Joaquin Farinha i o. Edmundo Alves, i jedan Nijemac, o. Christopher Mulbhauer. Iz te je jezgre iznikla trajna prisutnost Misionara Krvi Kristove u Vila Vicosi sve do današnjega dana.

Stranice:

http://preciosasangre.wordpress.com/

http://orcasitaspreciosa.wordpress.com/

(iz okružnice: Družba misionara Krvi Kristove, Živi kalež, 183 (2014) 6, str. 13-16)

Družba Misionara Krvi Kristove u Hrvatskoj – povijest

Družba u Hrvata

Početak djelovanja Družbe misionara Krvi Kristove (kratica: CPPS) u ovom dijelu Srednje i Jugoistočne Europe seže u daleku 1979. godinu, kada je p. Willy Klein, CPPS prvi puta posjetio Banju Luku. Došao je na proslavu 100. obljetnice djelovanja Klanjateljica Krvi Kristove na tim područjima. Od toga trenutka p. Willy je više puta boravio u ondašnjoj Jugoslaviji, upoznavajući krajeve, ljude, običaje, održavajući duhovne vježbe i obnove. Zbog velikog zanimanja ljudi rođena je zamisao o širenju Družbe misionara Krvi Kristove i na te krajeve.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća banjolučki biskup mons. Alfred Pichler službeno je uputio zamolbu Generalnoj upravi Misionara Krvi Kristove da pošalje svoje misionare u Bosnu. Generalna uprava na molbu odgovara pozitivno, a uprava Njemačke provincije u travnju 1988. godine šalje svoga člana. Tako p. Willy Klein dolazi u Banjalučku biskupiju, u župu sv. Josipa u Novu Topolu, gdje nastavlja s već započetom obnovom župne crkve i započinje obnovu župne kuće, namijenjene za stanovanje misionara. Uzimajući u obzir odgoj i izobrazbu budućih misionara te potrebe apostolata, traži prostor ili već gotovu kuću u Zagrebu. Godine 1989. zagrebački nadbiskup kard. Franjo Kuharić odobrava djelovanje Družbe misionara Krvi Kristove na području svoje nadbiskupije te daje pristanak za osnivanje misijske kuće u Zagrebu, s poluotvorenom kapelicom i mogučnošću prihvaćanja manjih skupina za duhovne vježbe i obnove.

Za vrijeme posljednjeg rata (1991.-’95.) kuća u Novoj Topoli biva spaljena, a svećenik koji je mijenjao župnika, privremenog člana Družbe misionara Krvi Kristove, biva noću odveden iz kuće i vjerojatno ubijen. Pater Willy se u to vrijeme nalazi u Zagrebu, sa skupinom bogoslova i sjemeništaraca.

Godine 1992. pomoćni zagrebački biskup mons. Juraj Jezerinac blagoslivlje misijsku kuću i kapelicu. Kuća prihvaća prognanike, kako iz Hrvatske, tako i iz Bosne i Hercegovine, a p. Willy se aktivno uključuje u pružanje humanitarne pomoći žrtvama rata. Osim toga obilazi ogranke Zajednice Krvi Kristove i vodi duhovne vježbe i obnove u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini.

U razdoblju od 1998. do 2003. godine u Hrvatsku dolaze četiri člana Poljske provincije. Od 2003. do 2008. za svećenike su zaređena dvojica Hrvata.

U studenome 2009. godine zagrebački nadbiskup kard. Josip Bozanić pristaje na osnivanje druge misijske kuće, u Prozorju, kod Dugog Sela. Isti biskup imenuje p. Iliju Grgića župnim vikarom u župi sv. Martina biskupa u Dugom Selu te izražava svoju želju za osnivanjem nove župe, čija bi uprava trebala biti povjerena Družbi.

Trenutno su u Hrvatskoj (listopad 2014.) četvorica misionara Hrvata: dva svečenika, jedan đakon, jedan bogoslov te jedan postulant.

Pastoral svećenika obuhvaća uglavnom sljedeće:
– Vođenje duhovnih obnova i vježbi za razne skupine, kako unutar misijske kuće tako i izvan nje.
– Briga za Zajednicu Krvi Kristove. U nekoliko biskupija na teritoriju Republike Hrvatske i Republike Srbije, uza suglasnost mjesnih biskupa, djeluju skupine laičkog pokreta Zajednica Krvi Kristove. Misionari iz Zagreba vode brigu o njihovoj formaciji putem posjeta, duhovnih obnova i časopisa Živi kalež, koji izlazi jedanput mjesečno.

Atlantska provincija – povijest

Više potoka koji usporedo teku mogu, u konačnici, oblikovati novi identitet – rijeku; ono što počne kao kap, postane dubok, širok vodeni tok, a u nekim slučajevima i bujica. Takva je povijest i Atlantske provincije CPPS.

Povijesni zapisi pokazuju da je Atlantska provincija nastala zadnjih 13 godina 20. stoljeća. Misionari koji su došli iz Španjolske, Argentine, Italije i Sjedinjenih Država, ujedinjujući svoje različite tradicije, osnovali su ovu provinciju. Iz Italije, godine 1904., u Chicago (Ilinois), stižu oci Eduardo Ricciardelli i Pascquale Renzello kako bi bili na službu talijanskim iseljenicima.

Pater Ricciardelli postaje župnik župe Gospe Karmelske u Chicagu, dok p. Renzullo dobiva u zadatak osnovati novu župu u najvećoj četvrti grada Chicaga – Heightsu. Župa je posvećena sv. Roku. Nekoliko godina kasnije, 1911., iz Italije dolaze i p. Michael Martiniano i nastanjuje se u Brooklynu, New York. On tu, u pravom misionarskom duhu, čini sve kako bi mogao propovijedati i pomagati talijanskim iseljenicima koji su se tu nastanili i našli svoju drugu domovinu. Njegov je “dom” bila crkva Gospe od utjehe. Sve je započelo njegovim obilascima različitih mjesta u kojima je hrabrio, tješio i vodio brigu kako za tjelesne tako i za duhovne potrebe svojih zemljaka od kojih mnogi nisu znali engleski. Tako je služio sve do 1933. godine.

Vjerski su progoni prisilili Misionare da napuste Meksiko 1914., a budući da se nisu željeli vratiti u Italiju odlučili su svoje djelovanje nastaviti u Novom svijetu. Oci Ottavio Zavatta, Ricardo Fantozzi i Nicola Santoro dolaze u SAD, gdje p. Santoro postaje župnikom u župi Gospe Karmelske u Nilesu, Ohio. Pater Ricardo Fantozzi i p. Ottavio Zavatta bili su zaduženi za iseljenike talijanskoga govornog područja u Chicagu, napose u njegovu istočnom dijelu i Garyju.

Nakon obavljene službene vizitacije Misionara, 1922. godine, p. Joseph Schaeper, generalni moderator, uspostavlja novu teritorijalnu jedinicu za njih. Osnovani su slijedeći centri unutar nove jedinice: jedan u Chicagu s p. Ricciardelijem na čelu, p. Santoro je bio poglavar centra u Nilsu, a p. Zavatta centra u istočnom Chicagu, u crkvi Presvetog Srca Isusova. Također treba istaknuti da su oni, uz svoje uobičajene pastoralne obveze u Åẅupi, održavali i duhovne vježbe i pučke misije.

Godine 1923., p. Angelo dela Vecchia vraća se iz Španjolske i postaje poglavar centra Gospe Karmelske u Chicagu. Jedan drugi misionar, p. Vizenzo Tripi, ubrzo nakon svog dolaska iz Italije, umire i biva pokopan u New Yorku.

General Družbe, p. Antonio Velardi, svojim dekretom od 29. listopada 1928. godine, uspostavlja Talijansko-američku delegaturu i potvrđuje statut koji će pomoći kako u upravljanju tako i rastu zajednice. Pater Antionio Santoro imenovan je prvim poglavarom Delegature. Krajem 1930., biskupija Rochester (država New York) traži pomoć Misionara i povjerava im na upravljanje župu Predragocjene Krvi. Pater Sebastian Contegiacomo postaje župnik i ostaje u župi sve do svoje smrti, 1928. godine. Ovoj zajednici vjernika služio je više od 50 godina.

Sijećanj 1941., započeo je ratom u Europi, ali se sve do prosinca nije znalo hoće li se SAD službeno umiješati u ovaj sukob. No, i sama zajednica U SAD-u prolazi kroz svoje vlastite probleme.

Tako, 11. sijećnja 1941., umire p. Santoro, a dužnost delegata preuzima p. Angelo Della Vecchia koji je bio poglavar centra i župe Gospe Karmelske u Chicagu.

Iz ovih ranih godina stvaranja i oblikovanja Delegature može se izvući nekoliko zaključaka.

Najprije, od 1904. godine pa do početka II. svjetskog rata, naglasak je bio na radu s talijanskim iseljenicima koji su se nastanili u velikim gradovima SAD-a: prvotno u Chicagu, New Yorku i Nilesu (Ohio). Osjećao se duh zajedništva i suradnje među Misionarima koji su htjeli pomoći novopridošlim članovima u snalaženju u novoj sredini, daleko od svoje domovine.

Stoga su se odlučili posvetiti pastoralu iseljenika želeći im pomoći, s jedne strane, očuvati talijansku baštinu i prihvatiti sjevernoameričke običaje i tradicije, s druge strane. Mnogi od ovih iseljenika započinjali su novi život u novoj postojbini s vrlo skromnim financijskim i materijalnim sredstvima.

Misionari su im pomagali u svladavanju različitih životnih nedaća te očuvanju žive vjere unatoć svakodnevnim poteškoćama. Tih su godina Misionari kročili kroz životne borbe rame uz rame sa siromašnima i patnicima, poučavajući ih, hrabreći i potičući da s pouzdanjem gledaju u bolju budućnost koja mora doći.
Drugo: i kod samih se Misionara oblikovao novi identitet, utemeljen, istina, na misionarskom duhu sv. Gašpara, ali pročet socijalnim i kulturnim utjecajima Novoga svijeta. Proces integracije bio je stoga dosta težak, jer je svaka kuća imala ne samo svoje posebnosti nego i specifične načine djelovanja. No, potreba i želja članova da stvore jednu zajednicu, unatoć zemljopisnoj udaljenosti između pojedinih kuća, ogledalo se u njihovoj odlučnosti da izgrađuju međusobno zajedništvo “svezom ljubavi”.

Treće: uz glavni apostolat koji se sastojao u radu s talijanskim iseljenicima, u nešto manjem opsegu Misionari se bave i držanjem duhovnih vježbi i pučkih misija. A od samoga početka nastojalo se sačuvati zdravu ravnotežu između župskog pastorala i vjernosti izvornoj karizmi sv. Gašpara.

(izvor: Družba misionara Krvi Kristove, Živi kalež, 178 (2014.) 1, str. 12-14)

Američka provincija – povijest

Nikolas Brunner je rođen 10. studenoga 1795. godine. Roditeljski dom, koji se nalazio u Švicarskoj, u Mumliswillu, Kanton Soloturhn, napustio je 1809. godine, radi školovanja u benediktinskom samostanu Mariastein. U istom samostanu, 12. lipnja 1821. godine, ulazi u novicijat, sa svega 16 godina te uzima ime Maria Franz Salezius. Zavjete je položio 13. lipnja 1813. godine u Mariasteinu te je 17. i 19. rujna 1818. godine zaređen za podđakona, a zatim za đakona u Offenburgu, Baden. Sljedeđe godine, 6. ožujka, također u Offenburgu, zaređen je za svečenika.

Posvetio se poučavanju u Mariasteinu i misionarskom radu na tom području. Tragajući za strožim načinom života, odlazi k trapistima u Olenbergu, u Alsatiji, 21. srpnja 1829. godine. 26. srpnja iste godine oblači njihov habit, a 17. srpnja iduće godine polaže svećane zavjete.

Ukidanjem redovničkih kuća tijekom Srpanjske revolucije protjeran je u Švicarsku, 8. rujna 1830. godine. Ondje se angažira kao pučki propovjednik.

Godine 1832. kupuje dvorac Lowenburg, u Schleuisu, Kanton Graubunden, gdje osniva školu za dječake. U Lowenburgu je osnovana zajednica Klanjateljica Predragocjene Krvi. Za vrijeme drugog putovanja u Rim, u sijećnju 1838., želeći se prijaviti za dobrotvorni rad u Africi, slučajno susreće misionara Predragocjene Krvi, nakon čega se odlučuje priključiti toj Družbi.

Otac Brunner uzali u Družbu misionara 12. travnja 1838. godine u Albanu, u Italiji. Nakon novicijata, 17. rujna 1838. polaže zavjete. Otac Brunner dobiva zadatak osnivanja kuće Družbe misionara Krvi Kristove u Njemačkoj, što je učinio u svojoj školi u Lowenburgu. Trinaestero njegovih učenika postaje misionarima Predragocjene Krvi. Neko vrijeme otac Brunner je bio zadužen za održavanje pučkih misija širom Švicarske, Badena i Elzasa.

Godine 1841. otvara u Elzasu drugu kuću. Zbog poteškoća u radu koje mu uzrokuju naročito građanske vlasti želi se odseliti. Tako 1842. godine piše ocu Ivanu Martinu Henni, generalnom vikaru biskupije Cincinnati, Ohio, SAD, kojega se susreo 1835. godine u Švicarskoj, za vrijeme njegova posjeta obitelji.

U srpnju 1843. biskup John Baptist Purcell poziva oca Brunnera da dođe u biskupiju Cincinnati i povjerava mu brigu za njemačke imigrante. Nakon dopuštenja oca generala Biaggia Valentinija prihvaća poziv.

20. listopada 1843. otac Brunner, s još četrnaestoricom misionara Krvi Kristove, isplovljava brodom “Vesta” iz luke La Harva u Francuskoj.

Biskup Purcell, koji se slučajno nalazio u Europi, pridružio im se nakratko i s njima putovao do Engleske. nakon više kašnjenja, biskup Purcell si je rezervirao kartu za parobrod i stigao dva tjedna prije Brunnera i njegove skupine.

21. prosinca stižu u New Orleans, a nakon toga riječnim brodom nastavljaju svoj put u Cincinnati, kamo stižu 31. prosinca 1843. godine.

Kratki, ali znakoviti susret misionara s biskupom Purcellom ostavio je dosta impresivan dojam na njemu. Zabrinjaval ga je njihova slaba edukacija. Usprkos tome biskup Purcel je povjerio ocu Brunneru problematičnu župu sv. Alofonza u Peruu, Ohio, premda ga je prvotno namjeravao staviti u službu u Mercer Countyju.

Druga njemačka naselja u sjevernom Ohiju naknadno su dana ocu Brunneru, a 1845. preuzeo je rad s njemačkim doseljenicima na području Ministera (samostana) i Mercer Countyja. Župe koje su preuzete bile su dobro uređene i žive. Jedan od prvih misionara koji je služio u zapadno-središnjem Ohiju bio je Nijemac otac Ivan Evanđelist van den Brock.

Godine 1844. nekoliko Klanjateljica Predragocjene Krvi dolazi iz Lowenburga, a otac Brunner počinje osnivati samostane u Ohiju i Indiani, dolazeći do broja od deset kuća. Blizu Thompsona 1850. godine Brunner osniva svetište Žalosne Gospe, a mjesto je prozvao Marija Steig iliti Marijin Put.

Otac Brunner vodio je svečenike, braću i sestre kao jednu zajednicu, od kojih se svaka od njih sastojala od samostana za redovnice i kuće za redovnike. Postojanje toga dvostrukog ili miješanog reda zadržalo se u Americi do 1887. godine.

Brunner je odlazio u Europu u nekoliko navrata, 1849.-1850., 1852.-1853. i 1855.-1856., prije svega zbog zdravstvenih razloga, ali isto tako kako bi pridobio nove članove i pomoć za svoje misijske aktivnosti. Njegovo četvrto i zadnje putovanje u Europu bilo je 1857.

Umro je 19. prosinca 1859. godine u Schellenbergu, Lichtenschtein, nakon što je 1858. osnovao jedanaestu i zadnju kuću, samostan posvećen Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Otac Knapke opisao je osobnost oca Brunnera kao fascinantnu, tešku, ekscentričnu, a opet pobožnu, jer je bio strogi asket, impulzivna i apodiktična temperamenta i veoma suosjećajan. Osobnost oca Brunnera obojena je s puno briljantnih, ali neskladnih pigmenata, kao impresionistićka slika.

Pomno promatranje otkriva kontradikcije u njegovom životu, ali promatrajući s odmakom u širokom i opsežnom pogledu, ne može se ne prepoznati genijalnost njegova života.

Jačina Brunnerove osobnosti proizlazila je iz njegove jedinstvene želje da osobnim posvećenjem ispuni Božju volju. S velikom je poniznošću pristupao izazovima koj je shvaćao kao Bogom dana sredstva za njegovo posvećenje, ne tražeći ni u kojem pogledu samoostvarenje, nego isključivo proslavu Božjeg imena.

Ono što je privuklo oca Brunnera u Družbu misionara Predragocjene Krvi bilo je originalno Gašparovo povezivanje života u zajednici s velikodušnim misijama – “to je jedan aktivni apostolat koji počiva na osobnoj svetosti svakog pojedinca”. Upravo je to u potpunosti odgovaralo njegovim najdubljim nadanjima. Brunnerova je želja bila da se te vizije ostvare u stranim pustim krajevima.

Največi Brunnerov doprinos bio je duh benediktinskog zavjeta mjesta. Tako je Brunner intuitivno preveo Gašparovu viziju zajednice u granice surove stvarnosti. U Ohiju su misijske kuće bile obučene u habit samodostatnog samostana, a pučke misije su se pretvarale u župni pastoral. Na mnogim većim područjima, pa i onima s doseljenicima, naročito na sjeveru Ohija, bila je potrebna reevangelizacija. Jamstvo opstanka Družbe bile su misijske kuće (samostani) ili domovi u kojima su živjeli misionari i iz kojih su odlazili služiti. Te male drvene kućice u šumama bile su obiteljska utočišta. “Družba iznad svega” bilo je ljepilo pomoću kojega je Brunner držao na okupu misijske kuće.

Najvažnija je bila ljubav prema Družbi i njezino promicanje, zadovoljavanje njezinih potreba i briga za njezino dobro. Brunner je naglašavao da je osnovni uvjet za život u zajednici zvanje, od kojeg je ovisno i osobno spasenje.

Drugi je znak bila iznenađujuća brzina kojom je Brunner ostvario ekonomsku neovisnost zajednica i širenje njezinih institucija. On je s malo znao učiniti puno.

(izvor: Družba misionara Krvi Kristove, Živi kalež, Zagreb, 9 (176) 2013, str. 13-16.)