Američka provincija – povijest

Nikolas Brunner je rođen 10. studenoga 1795. godine. Roditeljski dom, koji se nalazio u Švicarskoj, u Mumliswillu, Kanton Soloturhn, napustio je 1809. godine, radi školovanja u benediktinskom samostanu Mariastein. U istom samostanu, 12. lipnja 1821. godine, ulazi u novicijat, sa svega 16 godina te uzima ime Maria Franz Salezius. Zavjete je položio 13. lipnja 1813. godine u Mariasteinu te je 17. i 19. rujna 1818. godine zaređen za podđakona, a zatim za đakona u Offenburgu, Baden. Sljedeđe godine, 6. ožujka, također u Offenburgu, zaređen je za svečenika.

Posvetio se poučavanju u Mariasteinu i misionarskom radu na tom području. Tragajući za strožim načinom života, odlazi k trapistima u Olenbergu, u Alsatiji, 21. srpnja 1829. godine. 26. srpnja iste godine oblači njihov habit, a 17. srpnja iduće godine polaže svećane zavjete.

Ukidanjem redovničkih kuća tijekom Srpanjske revolucije protjeran je u Švicarsku, 8. rujna 1830. godine. Ondje se angažira kao pučki propovjednik.

Godine 1832. kupuje dvorac Lowenburg, u Schleuisu, Kanton Graubunden, gdje osniva školu za dječake. U Lowenburgu je osnovana zajednica Klanjateljica Predragocjene Krvi. Za vrijeme drugog putovanja u Rim, u sijećnju 1838., želeći se prijaviti za dobrotvorni rad u Africi, slučajno susreće misionara Predragocjene Krvi, nakon čega se odlučuje priključiti toj Družbi.

Otac Brunner uzali u Družbu misionara 12. travnja 1838. godine u Albanu, u Italiji. Nakon novicijata, 17. rujna 1838. polaže zavjete. Otac Brunner dobiva zadatak osnivanja kuće Družbe misionara Krvi Kristove u Njemačkoj, što je učinio u svojoj školi u Lowenburgu. Trinaestero njegovih učenika postaje misionarima Predragocjene Krvi. Neko vrijeme otac Brunner je bio zadužen za održavanje pučkih misija širom Švicarske, Badena i Elzasa.

Godine 1841. otvara u Elzasu drugu kuću. Zbog poteškoća u radu koje mu uzrokuju naročito građanske vlasti želi se odseliti. Tako 1842. godine piše ocu Ivanu Martinu Henni, generalnom vikaru biskupije Cincinnati, Ohio, SAD, kojega se susreo 1835. godine u Švicarskoj, za vrijeme njegova posjeta obitelji.

U srpnju 1843. biskup John Baptist Purcell poziva oca Brunnera da dođe u biskupiju Cincinnati i povjerava mu brigu za njemačke imigrante. Nakon dopuštenja oca generala Biaggia Valentinija prihvaća poziv.

20. listopada 1843. otac Brunner, s još četrnaestoricom misionara Krvi Kristove, isplovljava brodom “Vesta” iz luke La Harva u Francuskoj.

Biskup Purcell, koji se slučajno nalazio u Europi, pridružio im se nakratko i s njima putovao do Engleske. nakon više kašnjenja, biskup Purcell si je rezervirao kartu za parobrod i stigao dva tjedna prije Brunnera i njegove skupine.

21. prosinca stižu u New Orleans, a nakon toga riječnim brodom nastavljaju svoj put u Cincinnati, kamo stižu 31. prosinca 1843. godine.

Kratki, ali znakoviti susret misionara s biskupom Purcellom ostavio je dosta impresivan dojam na njemu. Zabrinjaval ga je njihova slaba edukacija. Usprkos tome biskup Purcel je povjerio ocu Brunneru problematičnu župu sv. Alofonza u Peruu, Ohio, premda ga je prvotno namjeravao staviti u službu u Mercer Countyju.

Druga njemačka naselja u sjevernom Ohiju naknadno su dana ocu Brunneru, a 1845. preuzeo je rad s njemačkim doseljenicima na području Ministera (samostana) i Mercer Countyja. Župe koje su preuzete bile su dobro uređene i žive. Jedan od prvih misionara koji je služio u zapadno-središnjem Ohiju bio je Nijemac otac Ivan Evanđelist van den Brock.

Godine 1844. nekoliko Klanjateljica Predragocjene Krvi dolazi iz Lowenburga, a otac Brunner počinje osnivati samostane u Ohiju i Indiani, dolazeći do broja od deset kuća. Blizu Thompsona 1850. godine Brunner osniva svetište Žalosne Gospe, a mjesto je prozvao Marija Steig iliti Marijin Put.

Otac Brunner vodio je svečenike, braću i sestre kao jednu zajednicu, od kojih se svaka od njih sastojala od samostana za redovnice i kuće za redovnike. Postojanje toga dvostrukog ili miješanog reda zadržalo se u Americi do 1887. godine.

Brunner je odlazio u Europu u nekoliko navrata, 1849.-1850., 1852.-1853. i 1855.-1856., prije svega zbog zdravstvenih razloga, ali isto tako kako bi pridobio nove članove i pomoć za svoje misijske aktivnosti. Njegovo četvrto i zadnje putovanje u Europu bilo je 1857.

Umro je 19. prosinca 1859. godine u Schellenbergu, Lichtenschtein, nakon što je 1858. osnovao jedanaestu i zadnju kuću, samostan posvećen Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Otac Knapke opisao je osobnost oca Brunnera kao fascinantnu, tešku, ekscentričnu, a opet pobožnu, jer je bio strogi asket, impulzivna i apodiktična temperamenta i veoma suosjećajan. Osobnost oca Brunnera obojena je s puno briljantnih, ali neskladnih pigmenata, kao impresionistićka slika.

Pomno promatranje otkriva kontradikcije u njegovom životu, ali promatrajući s odmakom u širokom i opsežnom pogledu, ne može se ne prepoznati genijalnost njegova života.

Jačina Brunnerove osobnosti proizlazila je iz njegove jedinstvene želje da osobnim posvećenjem ispuni Božju volju. S velikom je poniznošću pristupao izazovima koj je shvaćao kao Bogom dana sredstva za njegovo posvećenje, ne tražeći ni u kojem pogledu samoostvarenje, nego isključivo proslavu Božjeg imena.

Ono što je privuklo oca Brunnera u Družbu misionara Predragocjene Krvi bilo je originalno Gašparovo povezivanje života u zajednici s velikodušnim misijama – “to je jedan aktivni apostolat koji počiva na osobnoj svetosti svakog pojedinca”. Upravo je to u potpunosti odgovaralo njegovim najdubljim nadanjima. Brunnerova je želja bila da se te vizije ostvare u stranim pustim krajevima.

Največi Brunnerov doprinos bio je duh benediktinskog zavjeta mjesta. Tako je Brunner intuitivno preveo Gašparovu viziju zajednice u granice surove stvarnosti. U Ohiju su misijske kuće bile obučene u habit samodostatnog samostana, a pučke misije su se pretvarale u župni pastoral. Na mnogim većim područjima, pa i onima s doseljenicima, naročito na sjeveru Ohija, bila je potrebna reevangelizacija. Jamstvo opstanka Družbe bile su misijske kuće (samostani) ili domovi u kojima su živjeli misionari i iz kojih su odlazili služiti. Te male drvene kućice u šumama bile su obiteljska utočišta. “Družba iznad svega” bilo je ljepilo pomoću kojega je Brunner držao na okupu misijske kuće.

Najvažnija je bila ljubav prema Družbi i njezino promicanje, zadovoljavanje njezinih potreba i briga za njezino dobro. Brunner je naglašavao da je osnovni uvjet za život u zajednici zvanje, od kojeg je ovisno i osobno spasenje.

Drugi je znak bila iznenađujuća brzina kojom je Brunner ostvario ekonomsku neovisnost zajednica i širenje njezinih institucija. On je s malo znao učiniti puno.

(izvor: Družba misionara Krvi Kristove, Živi kalež, Zagreb, 9 (176) 2013, str. 13-16.)

Možda vas zanima…

loading...