Iberijska provincija (Španjolska i Portugal)

Španjolska

Iberijska (Pirinejska) provincija (u početku vikarijat) utemeljena je 1898. u kući obitelji Solis (casa del Sol), u Caceresu. Španjolski karlist u izgnanstvu, don Vicente de Obando y Solis, treći markiz De Obando, bio je zadivljen čudesnim ozdravljenjem nećakinje pisca De Maitrea (7. listopada 1842. u Nici, Francuska) po zagovoru sv. Gašpara del Bufala.

Markiz, koji je za izgnanstva živio u Torinu, imenovao je Misionare nasljednicima svoje kuće Casa del Sol nakon smrti svoje supruge, koja će preminuti u svibnju 1898. Prilikom hodočašća u Rim, godine 1867., Tomas Palomar, svečenik iz Caceresa, obavijestio je vrhovne poglavare Družbe o daru koji su naslijedili. Primio ga je tadašnji vrhovni general don Giovanni Meslini. Vrhovna uprava Družbe prihvatila je, 30. kolovoza 1898., ovaj dar te isplatila 40.000 peseta biskupu Corie na ime poreza. Novac je prikupljen od mnogih kuća te pojedinačnih čanova Družbe misionara Krvi Kristove.

Prvi misionar Krvi Kristove, o. Bartolomeo Corradini, došao je u Španjolsku u studenome 1898. i preuzeo odgovornost za župu sv. Franje Ksaverskog kao i za kuću Casa del Sol. Te iste godine srušen je Španjolski imperij. Zemlja je bila u teškoj krizi. Svi su napori bili usmjereni prema očuvanju makar i jedne kolonije carstva, no bezuspješno. Vojska je bila poražena, vlast u rasulu, narod slomljen. Ljudi su se branili i snalazili kako su znali i umjeli u toj teškoj situaciji u kojoj su egzistencijalno bili stjerani u kut.

Tako je Družba rođena i u Španjolskoj, a rasla je iz samog izvora života – Krvi Kristove, božanske i dragocjene – i širila se kako bi natopila suhu zemlju, oplodila pusta polja, oplemenila ljudske obzore u koje su sukob i razdor donijeli tugu i patnju, glad i krajnje siromaštvo.

Od 1898. do 1939. Iberijski je vikarijat bio pod nadležnošću Vrhovne uprave. U kući u Caceresu na službi su bili talijanski misionari.

Desetljeće, između 1909. i 1919., bilo je brijeme procvata. Naime, 1910. otvorena je nova kuća u mjestu Valencia de Alcantara gdje su misionari preuzeli crkvu sv. Petra Alcantare. Misionari su dvanaest godina živjeli u unajmljenim kućama. Dvojica misionara, o. Zavata i o. Arrache, odlaze u Meksiko (1911.) otvoriti novu misiju i sa sobom dovode tri nova čana u provinciju.

Razdoblje između 1919. i 1939. bilo je vrijeme borbe za opstanak poradi raznih političkih problema, građanskog rata (1936.-1939.) i teškoća u odnosima između Družbe i biskupa Corie. Treba svakako istaknuti hvalevrijedan angažman p. Varronea koji je u Caceres došao iz Italije 1919. i postao upravitelj-vikar (vicariate director) 1926. godine. Svoje napore usmjerio je prvenstveno na formaciju misionara Krvi Kristove od najranije dobi. Sjemeništarce je slao na studij u Rim. Jedan od njih je i zaređen. No, nije bilo i drugih koji bi pomogli osnovati nove kuće u Španjolskoj.

Varrone je, 1930. godine, poslao o. Carincija u Portugal. On se prihvatio osnivanja kuće u mjestu Vila Vicosa, obavljajući ujedno i dužnost voditelja župe i kapelanije. U to vrijeme i svećenici Njemačke provincije poslani su onamo. Kuća je postala rezidencija za odgoj sjemeništaraca koji su se školovali u Evori. Odatle su proizašli prvi portugalski svećenici iz redova Misionara: o. Joaquin Farinha i o. Edmundo Alves.

Otac general Colagiovanni, u svome pismu od 23. ožujka 1939., poglavaru Nječake provincije daje upute i ovlasti da njegova provincija preuzme nadležnost za Iberijski vikarijat. Tako je o. Otto Grenwald postao generalni vikar od 1939. do 1946. Za vrijeme Druge republike i građanskog rata pobijeno je mnogo svećenika pa su novi svećenici Njemačke provincije morali preuzeti službu u župama i kapelanijama u kojima su svećenici poubijani ili nestali. Nakon rata, od 1946. do 1960., generalnim vikarom postaje o. Paul Baussmann.

U Caceresu je osnovano sjemenište u kojem je boravilo i do stotinu sjemeništaraca, od kojih su dvadesetorica kasnije zaređena za svećenike. Na prijelazu iz 1953. u 1954. otvorena je i škola u mjestu Fuente de Cantos (Badajoz).

Portugal

Don Manuel Mendes da Coincencao Santos imenovan je 1922. biskupom Evore. Odmah uviđa kako je situacija s klerom u potpunom neredu. Bilo je nužno obnoviti i dovesti u red svećenstvo kako bi se mogao obnoviti i vjerski život u nadbiskupiji. Krenuo je u potragu za redovničkim zajednicama koje bi htjele raditi u biskupiji koja je njemu povjerena. Među inima, kontaktirao je i Misionare Krvi Kristove. Otac Carinci bio je glavni zagovornik osnivanja nove kuće i zamolio je Oca Generala da razmotri ovu mogućnost budući da se radilo o biskupiji u kojoj je nedostajalo svećenika.

Otac Carinci stiže u Portugal 9. siječnja 1930., a 11. kolovoza iste godine već je bio imenovan pomoćnikom o. Isidora Ribeira koji je preuzeo brigu o župi sv. Bartola u Vila Vicosi i sv. Romaa, udaljenoj nekih 5 km od graga.

Otac General Misionara Krvi Kristove, 8. prosinca 1931., nadbiskupu Evore poslao je dekret Svete Stolice s nadnevkom 6. studenog 1931. kojim se, “ad nutum Sanctae Sedis”, nadbiskupa don Manuela Mendes da Coincencao Santosa ovlašćuje da preda župu sv. Bartola Družbi misionara Krvi Kristove. Time je prisutnost Misioanra u biskupiji u Evori službeno potvrđena kao njihova prva zajednica u Portugalu.

Otac Luis Carinci, “spiritus movens” Družbe u Portugalu sanjao je o novoj, Portugalskoj provinciji. Stoga je bilo potrebno privući nove čanove za formaciju. U listopadu 1936., putuje u mjesto Proenca a Nova gdje je uspio pronaći skupinu od devet mladića koji će postati prvi učenici Družbe u Vila Vicosi. Nadležnost za ovu novoosnovanu kuću, 1936. prešla je s Talijanske na Njemačku provinciju.

Njemački svećenik, o. Robert Rinderer, služio je u Vila Vicosi. Druga dvojica njemačkih misionara, o. Adalbert Stummbilig i o. Paul Baussmann, pridružili su mu se 28. listopada 1938. godine. Od početne, deveteročane grupe sjemeništaraca trojica su studirala na dijecezanskoj bogosloviji u Evori kao čanovi Družbe misionara Krvi Kristove, a od njih dvojice, o. Jaquin Farinha Cardoso i o. Edmundo Alves, postali su prvi portugalski Misionari.

Kada je, 1940. godine, potpisan konkordat, strancima u Portugalu više nije bilo dopušteno vršiti službu župnika. Stoga je o. Adalbert odstupio, no nadbiskup ga je zamolio da ostane kao profesor i duhovnik nadbiskupijskog sjemeništa sv. Josipa u Vila Vicosi i obećao da će župa sv. Bartola biti ponovno povjerena Družbi misionara Krvi Kristove čim bude portugalskih misionara na raspolaganju. Međutim, Misionari Krvi Kristove preuzeli su župu sv. Bartoga sa župnim dvorom i župu. sv. Romao i Bencatel tek 1955. godine.

Otac Adalbert nastavio je sa svojim radom u sjemeništu u Vila Vicosi sve do 1948., kada doznaje da mu je majka teško bolesna te, iste godine, odlazi iz Portugala. Tako, sve do 1954., nije bilo Misionara Krvi Kristove u Portugalu.

Godine 1954., o. Edmundo Alves doseljava iz Španjolske u Vila Vicosu gdje prima tri novaka-kandidata. živjeli su i učili s dijecezanskim sjemeništarcima, kao i nekoć grupica naših sjemeništaraca.

U to je vrijeme u zajednici Misionara Krvi Kristove u Vila Vicosi bilo tri svećenika, od kojih dvojica Portugalaca, o. Joaquin Farinha i o. Edmundo Alves, i jedan Nijemac, o. Christopher Mulbhauer. Iz te je jezgre iznikla trajna prisutnost Misionara Krvi Kristove u Vila Vicosi sve do današnjega dana.

Stranice:

http://preciosasangre.wordpress.com/

http://orcasitaspreciosa.wordpress.com/

(iz okružnice: Družba misionara Krvi Kristove, Živi kalež, 183 (2014) 6, str. 13-16)