Category Pisma/Spisi

Iz pisama sv. Gašpara del Bufala: Opća zamisao Družbe

Opća zamisao Družbe

Ovdje se nalazi prvi govor o “općoj zamisli Djela”, tj. Družbe misionara Predragocjene Krvi, kako je vidio sam sv. Gašpar, uz određene ispravke mons. Cristaldija…

“Tijekom razvoja vremenâ, u kojima se svidjelo Bogu sačuvati nas, u potrebi obnove narodâ, htio je Gospodin, u božanskom milosrđu (usp. Ef 2, 4), podići jedno vrijedno oruđe da zaustavi bujicu bezakonja i preurediti srce čovjekovo cijeneći odgovarajuću pomoć za posvećenje duša te za kontinuiranu i stalnu kulturu. Jedno takvo sredstvo vidi se u otvaranju sve više Misijskih kuća, organiziranju duhovnih vježbi za dijecezanski kler, kako bi u njima oživio pristojnost, primjer, studij, svetost, te ono što se slijedi po duhu antičke duhovnosti što su usađivali crkveni oci od kojih se posebno ističe Doktor Milosti, sv. Augustin. Srazmjerno tomu također je smjerao sv. Karlo Boromejski pri osnivanju Oblata, a isto tako i sv. Filip Neri pri osnivanju svoje Družbe [oratorijanci]. Ova Družba o kojoj raspravljamo razlikuje se od oratorijanaca samo u tome što svojem hvalevrijednom radu dodaje pučke misije i duhovne vježbe, kako pri javnom propovijedanju narodima tako (što se tiče duhovnih vježbi) i pri osobnom obavljanju u određenim Misijskim kućama. O ovoj stvari nije razmišljao apostol Rima, sv. Filip Neri, koji je svoju Družbu ograničio na pobožne stvari dobro poznate u njegovoj svetoj Družbi. Različitost od Oblata sv. Karla je u tome što oni imaju obveznu svezu prema savjesti, što nije laka stvar i manje je vjerojatno da će se to i drugdje brzo širiti. Isto tako, različitost od Misionara sv. Vinka Paulskoga je u tome što imaju svečane zavjete, a izvan misijskog apostolata i drugih pobožnih djela, određeno u njihovim svetim pravilima, ne mogu se prakticirati kako se u nastavku dokumenta objašnjava, ne dijeleći po običaju Crkvu na jedan ili drugi spol, kako bi sve duše imale udio na pašnjaku božanske Riječi da bi se vjera u njima širila, koji su čeznuli oživjeti: ‘Vjera dolazi po slušanju, a ono što se čuje dolazi po riječi Kristovoj’ (usp. Rim 10, 8-9). Preostaje nam pogledati i utemeljenje Redentorista, ali valja biti kratak, iako se ova Družba nalazi unutar Papinske Države ne širi se dalje te također u sebi nema one objekte koji daju uvjerljivost Djelu o kojem raspravljamo.
Kleričke bogoslovije priključeni Svetoj Stolici i vlastitim biskupima, dosta se razlikuju, ali s vrlo raširenom idejom apostolata prema duhu učitelja (doktora) Bartolomea del Montea i carskog markiza, za sav dijecezanski kler mimo svih svetih zavjeta. No, tamo gdje, već spominjani, Evanđeoski radnici prema svome vjernom nasljeđu vrše pučke misije, u svojim osnovanim kućama razmatraju sve ono što se događa svetim pastirima unutar njihovih biskupija, kako bi odmah odgovorili na potrebe naroda i u obnovi vrijednosti. Dok druge svete družbe, kao npr. Družba Isusova, kao prvi cilj imaju školovanje mladih, naše Misijske kuće i duhovne vježbe nastoje, koliko je moguće, što prije postići obraćenje duša, dobro svjedočanstvo života odraslih, dakle, apostolat usmjeren različitim staležima tih biskupija kako bi se sama edukacija podržala, olakšala i učvrstila.
Ne treba se bojati ako kler postaje sve slabiji, ako su uklonjeni župnici, kanonici i drugi sveti službenici korisni za potrebe određenih mjesta, s drugima postupno stvaraju zajedništvo u svezi jedistvene službe te se tako uključuju u apostolat toliko potreban za slavu Božju. Ne može ih odvratiti vlastiti rad, jer se ne zabranjuje takvo kreličko posredovanje, niti ih može starosna dob obeshrabriti da se katkada oslobode svetih dužnosti, jer tamo gdje se zdraviji posvećuju misijama, oni slabiji služe unutarnjim djelovanjem i uživaju mir koji daju utemeljene kuće te se zbog toga duša na poseban način u molitvi sjedinjuje s Bogom. Tako može neuključenost prouzročiti određeno duhovno zaostajanje, ali za sve ono što se tijekom vremena može dogoditi brinu se znanstveni skupovi koji na neki način ispravljaju ono što je bilo te usmjeruju prema onome što može biti korisno [potrebno].
Zaključio bih, dakle, da su ovi osnutci, potaknute pokojnim Vrhovnim svećenikom Piom VII., svojevrsno utočište [azil] za kler i željna obnova samoga klera, kako bi narodima bio svjetlo svetosti. Seminariji, nadalje, Crkvi Isusa Krista daju nove biljke i stvaraju postepenost, kako bi jedni na druge malo-pomalo utjecali i stvorili ujednačenost među klerom. Nadalje, svatko sve više potkrepljuje ovu mističnu biljku da bi mogla dati plemenite plodove zvanja za misije Propagande Fide, kojom se vode Evanđeoski radnici vrlo dobro zaštićeni čvrstim vrlinama, dovoljnim znanjem, odvojenošću od svega, a slava Božja bit će čudesno promicana. Svakoj duši koja voli Svečane zavjete otvoreno je široko polje rada kamo mogu otići i prigrliti druge institute, gdje se svatko osjeća pozvanim, ali taj korak bit će plod zrelog odabira i istinskog poziva. Stoga, u ovim bogoslovijama će se maksimalno prilagoditi Odredbe, kako bi narodi mogli imati svoje vanjske ispovjednike kojima se mogu obratiti, a biskupima će se omogućiti da nakon studija u seminarijima pogledaju kako napreduju novi svećenici u duhu vlastitog poziva, kako bi im kasnije mogli povjeriti brigu za određene župe ili druge svećeničke službe.
Sve ovo je samo jedna općenita ideja Instituta, a ako bude potrebno može se još pobliže odrediti.”

(sv. Gašpar del Bufalo, utemeljitelj Družbe misionara Krvi Kristove)

IZVRSNOST I OPRAVDANOST pobožnosti Krvi Kristove

Kada sv. Gašpar del Bufalo govori ili piše o pobožnosti Krvi Kristove, često koristi ove i slične pojmove: “vrlo učinkovita”, “najzdravija”, najvažnija”, “najnježnija”, “najveća pobožnost”, “dogmatska pobožnost”, itd. Koristio je, dakle, riječi kojima pobožnost Predragocjene Krvi opisuje kao onu koja je najizvrsnija i opravdana u Crkvi.

To je, dakle, još jedna Gašparova tema propovijedanja: izvrsnost i opravdanost pobožnosti na čast Krvi Kristove.

Znamo da je sv. Gašpar, u svom apostolatu, bio potaknut za vrijeme pučkih misija vjernicima pokazivati blago ove pobožnosti, baštinu Majke Crkve, prije svega malim grupama okupljenih duša. Morao je vjernicima objasniti zašto je između svih ostalih pobožnosti ova nešto sasvim novo, lijepo i najizvrsnije, kako bi je i oni počeli častiti. Također znamo koliko je tijekom svoje službe nailazio na suprotstvaljanja od strane drugih, upravo zbog toga jer je bio Misionar Predragocjene Krvi, tj. promicatelj pobožnosti na čast Isusove Krvi. Trebao im je, dakle, pokazati ne samo ljepotu ove pobožnosti nego i potvrdu od strane Crkve.

Vjernicima, dok je objašnjavao posebnosti ove duhovnosti, približavao im je njezinu doktrinarnu utemeljenost, plodove, djela pobožnosti i korisnost. Njegove kratke izjave koje se ovdje nalaze, pokazuju njegovo divljenje prema Krvi Kristovoj te, također, i njegovu živu želju da sve slušače potakne na čašćenje njemu drage pobožnosti.

Dok crkvenom autoritetu, loše savjetovanom od onih koji su bili pod utjecajem jansenizma, koji su zbog farizejskih razloga spominjanje riječi “Krv Kristova” smatrali svetogrđem, sv. Gašpar im je prije svega dokazivao opravdanost ove pobožnosti.

1. Hijerarhija pobožnosti

Kako bismo zadobili potpuniju sliku ove teme potrebno je reči nešto o hijerarhiji pobožnosti.

Temeljno i zajedničko poimanje, koje donosi sv. Ivan XXIII. u Apostolskom pismu o pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, “Inde a primis”, je takvo da sve pobožnosti nisu na isti način važne i potrebne. Među njima se, dakle, može načiniti i određena hijerarhija. Kako bi to uspjeli, teolozi koriste tzv. unutarnje i vanjske kriterije.

Unutarnji kriteriji se sastoje od temeljnih elemenata pobožnosti, poput objekta, motiva koji ga određuje, svrhe koju ima, pobožnih djela koja je pokreću. Vanjski kriteriji koji se tiču propisa, su: Objava, teologija, vjerski osjećaj kršćana i crkveno Učiteljstvo (čiji je sud odlučujući što se tiče opravdanosti određene pobožnosti). Njihov sud može se iznijeti na više načina: svečana i izričita potvrda putem određenih dokumenata te drugim dokumentima koji, na neki način, prikazuju volju i razmišljanje crkvenog Učiteljstva.

Tako i sv. Gašpar, iako nije poput teologa na točan tehnički način o tome govorio, kako bi potvrdio utemeljenost i veličanstvenost pobožnosti na čast Predragocjene Krvi, koristi slične kriterije, koje naziva “unutarnje potvrde” i “potvrde povijesti Crkve”.

2. Unutarnji razlozi o vrijednosti pobožnosti na časat božanske Krvi

Unutarnji razlozi koji pokazuju vrijednost pobožnosti Predragocjene Krvi jesu njezini temeljni dijelovi: objekt, motiv, svrha i praktična djela pobožnosti, tj. Sve ono što smo iznijeli od drugog do četvrtog poglavlja ovog drugog cijela knjige. Nije potrebno ponavljati, no želimo samo podsjetiti na već prikazane stvari kako bismo na jednom mjestu imali svu nauku sv. Gašpara o Krvi Kristovoj.

2.1. Objekt pobožnosti

Dakle, to je Krv Kristova, neprocjenjiv dar Otkupljenja. Za sv. Gašpara, Dragocjena Krv znak je (sacramentum) Krista Otkupitelja, koji se je, nagovješten još u Starom Zavjetu na različite načine, utjelovio u punini vremenâ radi ostvarenja spasonosnog poslanja putem prolijevanja svoje Krvi. Krv je znak Muke, Križa, razapinjanja; Krv je unutarnji znak Otkupitelja. Krv Kristova sadrži sve plodove Otkupljenja, izvor je milosti za nadnaravni život; euharistijsko otajstvo, sakramenti, oprosti: sve to je primjenjivanje zasluga božanske Krvi. Pobožnost Krvi Kristove u sebi kao objekt ima i Krista Uskrsloga, bilo kao posrednik prema Ocu bilo kao proslavitelj otkupljenika. Krv Kristova je, dakle, sažetak i žarko središte cijele kršćanske vjere: “U ovoj pobožnosti – piše sv. Gašpar – sažeta je sva naša vjera”.

2.2. Motiv pobožnosti

Sv. Gašpar bio je uvjeren da je pobožnost na čast Predragocjene Krvi kao jedno sidro spasa od Boga darovano Crkvi, za njezin spas i otkupljenje društva. Trebala je obuzdati “bujice bezakonja (opačina)”, koje su se sručile radi propasti duša. Ova pobožnost je “mistično oružje” kojim su se trebali služiti bezbrojni i revni apostoli kako bi duše mogli pozvati na obraćenje (pokoru).

2.3. Svrha pobožnosti

Može se podijeliti na tri dijela:

1. Proslavljanje Otkupitelja: pobožnost Predragocjene Krvi treba vjernike dovesti do primanja najvećeg dara ljubavi kojeg daje Isus te mu, naravno, i uzvratiti.

2. Proslavljanje Boga: prikazivanje Isusove Krvi Vječnom Ocu, prisjećajući se tako na Savez sklopljen između Boga i čovječanstva u Krvi Kristovoj, otkupljenicima je davala nadu da će zadobiti milosrđe i dobrohotnost od Boga u svim potrebama.

3. Proslavljanje duša: “U ovoj (pobožnosti)… nalazi se spasenje duša”; “u ovoj pobožnosti imamo blago mudrosti i svetosti, u njoj je naša utjeha, mir i spasenje”; “prisjećanje na ovu tako važnu pobožnost ljude budi iz onog smrtonosnog duhovnog sna koji ih tlači… Grešna duša pronalazi milost pri primjenjivanju ove neprocjenjive cijene, uz dar otkupljenja, i sveti i religiozni razlog da se nada milosrđu i oproštenju; penitent u njoj nalazi oduševljenje za rast u krepostima i svetosti; te, napokon, onu gorljivu revnost da Gospodinu spašava duše”.

2.4. Praktična djela na čast Krvi Krisotve

Pobožnost na čast Predragocjene Krvi je lijepa i vrlo važna, jer u vjernicima oživljava Katoličku pobožnost: “Prava pobožnost je ona koja oživljava religiju… po njezinim praktičnim djelima” – kaže sv. Gašpar.

Veličanstvenost ove pobožnosti će se razumjeti kada se vidi koju važnost ona daje sakramentalnom životu. To je u Gašparovom vremenu mnogo značilo, jer su tada još uvijek duše bile terorizirane od strane strogog mentaliteta jansenizma:

Svetac piše: “Iz ove pobožnosti dolazi oživljavanje onog dobra koje je u nama pri svetom Krštenju proizvela božanska Krv. Od nje dolazi posebno poštovanje prema svim sakramentima, a posebno prema sakramentu Pokore… Ako svoj pogled vjere usmjerimo na gozbu ljubavi, žrtvu oltara, oh, koliko nas Religija podsjeća na ona najnježnija otajstva Otkupljenja!”

Uzimajući u obzir ove unutarnje razloge o ljepoti pobožnosti Predragodjene Krvi, sv. Gašpar ovako zaključuje: “Pobožnost je dogmatska, osnovna, ne može se ne poznavati utemeljenosti koje ima… Da ne govorimo o svemu onome što bi se još moglo govoriti… svećeništvo… sakramenti… Religija nas potiče da uzviknemo: Otkupio si nas, Gospodine, Krvlju svojom i učinio si nas kraljevstvom i svećenicima.” Ova pobožnost, kao i njezina praktična djela, “oživljava Religiju u njezinoj nutrini… u njezinom proslavljanju.”

Izvrsnost ove pobožnosti dolazi i u usporedbi s ostalim pobožnostima: “Druge pobožnosti su poput sredstava koja samo razivaju Katoličku pobožnost, no ova im je svima temelj, podrška i bit”, tako da se može reći kako ona u sebi sadrži sve druge pobožnosti. “Druge pobožnosti, započete u različitim vremenima, prikazuju početna razdoblja uvijek sveta, hvalevrijedna, no, ova je toliko stara da započinje još od trenutka kada je Adam sagriješio i zato je bio pozvan Isus, zaklani Jaganjac od postanka svijeta.”

3. Razlozi povijesti Crkve

Uz unutarnje razloge, sv. Gašpar je dodavao i vanjske razloge, koje je nazivao “razlozi povijesti Crkve”, prije svega kako bi pokazao opravdanost (valjanost) njemu drage pobožnosti protiv osporavatelja i protivnika.

Njegovo razmišljanje može biti izrečena na ovakav način: Crkva, bilo kao Učiteljica ili Učenik, uvijek je bila pažljiva prema pobožnosti Predragocjene Krvi, na razne načine. Dakle, ova pobožnost je legitimna i korisna za vjernike. Ovako Gašpar piše u jednom pismu papi Leonu XII.: “Pobožnost je u samoj srži kršćanstva, čašćena od Svete Majke Crkve koji ju je otkupio svojom Krvlju“. Drugdje: “Sveta Majka Crkva pažljiva je prema ovoj posebnoj pobožnosti prema Cijena našega Otkupljenja: Krist je ljubio Crkvu, sebe je dao za nju, otkupio ju je svojom Krvlju.”

Nakon iznesenih izjava, prelazimo na donošenje dokaza.

Objava (Sveto pismo), bilo u Starom bilo u Novom Zavjetu, puna je tekstova, simbola i slika što se tiču Krvi Kristove. Ovako pišu sveti oci: “Nama je dano – piše još uvijek sv. Gašpar – da imamo sredstva kako bi tiskanje takvog blaga naših duša bilo na širenje slave, kako bi se otkrili plemeniti tekstovi crkvenih otaca spoznajući Sveti tekst. Još više zbog toga što se danas ti tekstovi nedovoljno poznaju. Gospodin će ih dovesti u sjećanje ljudi.”

Teolozi su razumjeli važnost i vrijednost pobožnosti Krvi Kristove. Piše Gašpar: “Sveti Toma kaže: Kristova Krv ključ je raja. Sveti Ivan Zlatousti: Kristova Krv spas je duša. Sveti Ambrozije: Kristova Krv je dobro zlato. Sveti Bernard: Kristova Krv je poput glasa trublje.”

Crkveno Učiteljstvo promiče liturgijsko štovanje na čast božanske Krvi, darujući slavljenje u časloslovu i Vlasititu misu te oprostima obogačujući neke molitve na čast Krvi Kristove. Nadalje, nekoliko puta pape su potvrdili ustanovljenje bratovština s naslovom Predragocjene Krvi: poput Pavla III., Pavla IV., Siksta V., Pia VII. Uz zanimanje raznih papi, treba istaknuti i biskupe, vrlo učeni i sveti, koji su, potaknuti crkvenom predajom, potrudili se širiti pobožnost na čast Krvi Kristove među vjernicima. Među mnogima treba spomenuti mons. Vincenzo M. Strambi, biskup Macerate i Tolentina, koji je uz don Gaetana Bonannia autor “vrijedne knjige pod nazivom ‘Mjesec lipanj posvećen na čast otajstava božanske Krvi’, koji donosi vrlo važne dokumente ove tako važne pobožnosti”, zatim, mons. Franceso Maria Giampè, biskup Asiza, mons. Luigi Piervisani, biskup Nocere, zatim i card. Antonio Gabriele Severoli. “Je li moguće – Gašpar se pita – da su ovi vrlo poštovani biskupi… htjeli doprinijeti širenju ovog velikog dobra da je bilo i najmanja nedosljednost u načelima ili praksama Crkve?”

Na kraju, vjernici, a među njima na prvom mjestu su i sveci, koji su isprobali korisnost ove pobožnosti bilo za sebe bilo za posvećenje duša bilo da zaustave zla u društvu u kojem su živjeli. “Sveta Katarina Sijenska, za vrijeme jedne šizme toga vremena, dobila je od Gospodina prosvjetljenje da se u ovoj pobožnosti nalazi mir Crkve.” Sveti Kamillo De Lellis bio je dosta posvećen Krvi Kristovoj. Blaženi Jakov Da Bevagna imao je veliko povjerenje u Isusovu Krv.

Nakon tolikih dokaza, sv. Gašpar zaključuje: “To su… unutarnji razlozi povijesti Crkve”, koji pobožnost Krvi Kristove potvrđuju kao opravdanu i vrlo dragocjenu. Dakle, ne može joj se zabrantiti njezino širenje.

Od branitelja ove pobožnosti on posetaje njezinim pobornikom (podupirateljem). Piše sv. Gašpar papi Leonu XII.: “Povezanost u temeljima, maksimalna suglasnot, dobro vremenâ, slava Otkupljenja, sramota koju dobiva demon, traži da Vaša Svetost, umjesto da se zabrani ili ukloni ovakav časni naziv (tj. pobožnost), nego da se uzvisi… te da se u cijelom Katoličkom svijetu svečanim dekretom proširi Vlastita misa i Časoslov na čast cijene našega Otkupljenja.” Bila je to njegova želja koju, na žalost, tijekom svoga zemaljskog života nije mogao vidjeti.

Okružnica za svete duhovne vježbe prema Pravilima, 1848. – sluge Božjega Ivana Merlinija

Živjela božanska Krv

Okružnica [za svete duhovne vježbe prema Pravilima, 1848.]

Točno izvršavanje Pravila

Kada mi je naš otac, sluga Božji Gašpar del Bufalo, 1837. predao zadnju željkovanu Okružnicu za naše duhovne vježbe, istaknuo je da je to zadnja koju šalje. I on mi reče, jer sam ga upitao kako će se to u nastavku odvijati, da se mogu ponovno čitati prijašnje poslane okružnice koje su bile poslane.

Časna subraćo, prošlo je jedno desetljeće i deset okružnica, koje nam je on ostavio, već su bile čitane. To je zato da se ne smetnu s uma njegovi sveti dokumenti i da se ponovno zapalimo njegovim duhom, pa se ove godine vraćamo na onu prvu. Nemojmo se zadovoljiti time da je samo pročitamo, nego je nastojmo čitati sa stavom, onako kako nam je već naš otac (Gašpar) govorio: “Zadovoljan sam sa svojim pratiocima, ali bih u njima želio vidjeti još više duha”. Nalazimo se u vremenima kada se trebamo osigurati da se još tješnje sjedinimo s Bogom i prihvatiti nova djelovanja Duha u svetoj službi. Tu se priprema jedno veliko polje i obilna žetva. O predragi, ne propuštajmo dragocjene trenutke! Činimo sve da napredujemo što više možemo u duhovnom životu i s još većom revnošću za samu Božju slavu. Djelotvornije se potičimo na još bolje opsluživanje naših Pravila i Praksi. Tako ćemo također zadobiti milost našega oca (Gašpara) i obilni će božanski blagoslovi sići na našu Družbu.

Razmišljanja za poglavare naših kuća

Naš je otac (Gašpar) govorio: “Često preispitujmo svoje propuste”. Podsjeća se prije svega poglavare da im je Bog povjerio brigu za redovničku obitelj. Neka se ispitaju o ovome:

1. Neka se ispit savjesti čini četvrt sata prije ručka; neka se govore molitve u podne i navečer; neka svi sudjeluju u svetom razmatranju.

2. Neka svatko, tijekom mjeseca, u danu povučenosti (duh. obnove) obavi pripremu za smrt, a pripravnici neka imaju vjerski susret te se za njih pripremi kršćansko predavanje prema uputama Apostolskih konstitucija.

3. Neka se za ručkom i večerom, tijekom predjela, čita duhovno štivo. Gdje je malen broj članova zajednice, može se čitanje povjeriti pripravnicima, a misionar neka se zadovolji time da čita, ukoliko bude mogao, tijekom svetih duhovnih vježbi. A gdje se ni tako ne bude moglo raditi, održavajući koliko god se može duh naših Pravila, na početku će se pročitati jedna stranica, ili manje, ne propuštajući tijekom jutra kratko čitanje Evanđelja i nakon toga Martirologij (o svecima, mučenicima). Tišina neka se ljubomorno čuva, uz ono uobičajeno vrijeme, također i tijekom ovih čitanja kao i tijekom drugog dijela objeda, a kad se u blagovaonici uzme doručak, kada se ode i vrati na zajedničku točku. Naš otac nije htio da se ona prekine, jer je u Pravilima odredio i vrijeme rekreacije (druženja).

4. Neka se ne zaboravi vrijeme studija u određenim danima, upozoravajući kako o tome ovisi i naše bavljenje moralnim slučajevima u njihovim biskupijama.

5. Na kraju, neka se odredi vrijeme ispovijedanja žena, u određeno vrijeme dana, kako bi naši imali slobodne dane da se posvete studiju i svemu drugomu. Druge stvari o ovome, koje su od našeg oca, ne ćemo iznositi.

Upozorenje za sve naše

Naš otac (Gašpar) htio je, radi međusobnog poštivanja, da se po kući ne hoda nedostojno obučeni, da se među nama uvijek koristi izraz “on”, a s pripravnicima “vi”, da se prema pripravnicima nikad ne gradi povjerenje i da se nikad ne rade šale, pa ni među misionarima. Neka se ne puštaju životinje u blagovaonicu, a svugdje neka se održava red i čistoća. Neka se održava određeno vrijeme studija, molitve i djela naše službe. Neka se izbjegavaju previše napučeni putevi, neka se ne odlazi u određene kuće osim u nekoj nuždi, korisnosti ili prikladnosti, a u tome slučaju sa svom prikladnom opreznošću. Neka se bave sa stvarima koja su nekome svojstvena, poput župnika, župnih vikara (kapelana)…itd. Neka se crkvene stvari čine s kleričkom uzvišenošću te se točno obdržavaju sva pravila.

Nastojmo obdržavati ova pravila, bilo praktična ili usmjeravajuća, jer su nam darovana od našega oca.

Dobro je ovdje napomenuti da se nastavi briga za Euharistijske redovnice (Religiose Sacramentarie) u Rimu, od strane dvojice naših misionara. To izuzeće je učinio Sveti Otac Pio IX, 13. siječnja ove godine, u našim Pravilima, dajući tako za ovaj posebni slučaj potvrdu odredbama pape Grgura XVI. i pokazujući da se ništa ne čini bez njega.

Milost Gospodina našega Isusa Krista neka je uvijek s nama. Amen.

Rim, S. Salvatore in Campo, 7. studenoga 1848.

Ivan Merlini, apostolski misionar

Generalni moderator

Pobožnost Predragocjenoj Krvi, oružje za naše vrijeme – sv. Gašpar del Bufalo

Iz pisama sv. Gašpara:

“Htio bih imati tisuće jezika kako bih raznježio svako srce prema Predragocjenoj Krvi Kristovoj. To je temeljna pobožnost koja obuhvaća sve druge, ona je temelj, potpora i bit katoličke pobožnosti. Pobožnost Predragocjenoj Krvi, evo oružja za naše vrijeme. O koliko me zanima ova pobožnost. Moram priznati, u svim svojim ograničenostima (snazi, novcu i sposobnostima) sve zalažem za to veliko dobro. To je cijena našeg spasenja i to je razlog moga povjerenja za spasenje, ovoj pobožnosti želim posvetiti svoj život i svećenik sam da prikazujem Krv Kristovu. Posvuda Božanska Krv treba očistiti zemlju.

Eto u čemu se sastoji duh naše pobožnosti…. Nema sumnje da je pobožnost Božanskoj Krvi mistično oružje za naša vremena. Ah koliko više trebamo objavljivati njenu slavu… Gospodin je u svakom vremenu podizao pobožnosti prikladne kako bi postale zaštita od potoka nepravde. Ako smo u prošlosti vidjeli da je Crkva bila napadana u jednoj ili drugoj istini vjere, u naše vrijeme je potpuni rat protiv religije i Raspetog Gospodina. Priliči dakle ponovno ukazati na slavu Križa i Raspetoga…. treba ponovno reći narodima kojom cijenom su otkupljene ljudske duše. Treba kazati kojim putovima Krv Isusova čisti duše… podsjetiti da se ta Krv svako jutro prikazuje na oltarima.”

A kako je sam svetac prakticirao pobožnost svjedoči nam sljedeća epizoda. Sv. Gašpar je držao pučke misije kad su ga obavijestili da je neki javni teški grešnik na umoru te da je odbijao sakramente. Svetac je pošao do sobe u kojoj je umirući ležao. Stao je do uzglavlja s križem u ruci i govorio mu o Krvi Kristovoj. Njegove su riječi bile proživljene i dirljive, ali je umirući ostao ravnodušan. Tada je sv. Gašpar kleknuo i počeo pored njega moliti i činiti pokoru, pa ipak nije uspio potaći umirućeg na pokajanje. Pa ipak se nije predavao te mu je rekao: «Brate, ne želim da propadneš i neću prestati dok ne zadobijem tvoju dušu za Krista». Nakon nekog vremena umirućeg je zahvatila Božja milost, zaplakao je, ispovjedio se i umro svecu na rukama.”

Sv. Gašpar del Bufalo

Pobožnost Krvi Kristovoj u različitim trenucima duhovnog života – sv. Gašpar del Bufalo

   Pobožnost Predragocjenoj Krvi Isusovoj velikim milostima resi dušu. Razlikujemo tri stanja u kojima se duša može naći: stanje grijeha, milosti i savršenstva.

Stanje grijeha:Krv Isusova je grešniku temelj nade u Božansko milosrđe;

1. Jer je Isus naš odvjetnik kod Oca… On prikazuje svoje Rane i svoju Krv koja viče više od krvi Abelove;

2. Jer dok Isus moli svoga Oca… traži obraćenje grešnika u prolijevanju svoje Krvi. O kako su putovi zacrvenjeni krvlju… On nas zove s tolikim ustima koliko ima njegovih Rana;

3. Daje nam da upoznamo učinkovitost njegove Krvi, to sredstvo pomirenja. On je život. On izmiruje sve na nebu i na zemlji;

4. Đavao nastoji dušu obeshrabriti, dovesti do očaja…. ali je Isus ohrabruje: Kako možeš sumnjati da ti neću oprostiti? Gledaj me u Getsemanskom vrtu kako se znojim Krvlju, gledaj me na križu…

Stanje milosti: Kad se duša obrati, kako bi ustrajala, Isus je dovodi k svojim ranamai kaže joj: Bježi, dijete moje, od grešnih prigoda… u protivnom ćeš mi ponovno otvoriti ove rane! A dijeljenje milosti i sakramenata, nije li to trajno primjenjivanje sredstava (zasluga) Krvi Kristove? A za to djelovanje treba nositi križ… Duša raste u spoznaji i shvaćanju kako nevini Isus nije trebao za sebe dati zadovoljštinu nego za nas, pa iako je bila dovoljna samo jedna kap Krvi, htio ju je svu proliti. I evo, duša počinje živjeti na putu prosvjetljenja… ne popušta više napadaju neprijatelja… vidi Isusa kako prolijeva svoju Krv i prezire ispraznost. Dolazi na put prosvjetljenja i vidi kako sva bogatstva ima u Krvi Jaganjčevoj…

   Razmišlja pobožno o Križu i vidi da su se svi spasili zahvaljujući dolasku Mesije… Nastavlja tražeći proslavu vjere šireći Evanđelje… Apostoli su išli posvećivati svijet po Krvi Kristovoj…. Nastavlja razmatrati kako po Isusovim zaslugama ima sva bogatstva… spoznaje u sebi svoju bijedu i uzima u ruke kalež… Uzet ću čašu spasenja. Duša vidi kako u Krvi Kristovoj zahvaljuje na dobivenim dobročinstvima, vidi ukoliko želi isprositi milost treba prikazivati Krv Kristovu… Crkva u svim molitvama upućuje na zasluge Krvi Isusove. Duša sve više razmatra te osjeća bol, jer je sagriješila… Krv Kristova ju tješi… vidi što znači uvrijediti Boga te viče: Pa tko bi ponovno htio otvoriti njegove Rane?

Stanje savršenstva:Duša prosvijetljena u podnožju Križa traži načina kako se sjediniti sa svojim ljubljenim Gospodinom koji duši govori: Ljubavi puna čežnje.

1. Ljubi savršenstvo… razmišljaj kako je sreća samo u Bogu… pogotovo promatraj njegove planove otkupljenja, na poseban način gledaj s kolikom je ljubavlju Isus Krist prolio svoju Krv do posljednje kapi. Ljubav čezne i viče: O Predragocjena Krvi moga Gospodina, daj da te uvijeke blagoslivljam! Sve to u duši budi ljubav te ona zaključuje: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?

   2. Uči o savršenstvu, razmišljaj o Isusu u slici zaklanog Jaganjca. O Isusova blagosti, koja si posebno kod razapinjanja iskazala ljubav! Duša vidi što se danas događa, pogotovo kako grešnici vrijeđaju Boga, te je puna ljubavi prema Isusu, pa ako bi za dobro i bližnje trebala ići ususret mučeništvu, ona govori: Dragi moj ljiljane, rumen od Krvi! Kako bih htjela za Istinu rado trpjeti! Ako treba, evo ja sam spremna za svaku žrtvu!

   3. Molitvene vježbe… i duša počinje imati profinjenu savijest… čisti nakane u svom djelovanju, postojana je u strpljivosti. Prepoznaje i priznaje da sva ova dobra dolaze od učinkovitosti Otkupljenja i vidi da se u svemu na nju primjenjuju zasluge izlijevanja Krvi Kristove. Dolazi na sudište ispovjedaonice i kaže: Prikazuje se Krv Kristova. Ako se klanja Isusu u svetohraništu kaže: Isus moj ljubljeni prikazuje svoju Krv. Uspinje se na goru savršenstva, a putovi Kalvarije su zarumenjeni Krvlju i rado ide putem kreposti, ne ostavlja križ, ne umara se u trpljenju.

   Ljubi molitvu… plače umjesto onih koji ne plaču, moli za one koji ne mole. Između ostaloga zna: duše Isusa koštaju Krvi… neprestano traži Boga, da bi ublažila srdžbu Stvoritelja prikazuje Krv… voli kako bi mogla jednog dana u Raju poljubiti rane Isusa Krista proslavljenoga, kako bi mogla zauvijek pjevati slavu Krvi koja briše osudu smrti. Budući da je Križ poput nebeskih ljestava ne obeshrabruje se više na riječ trpljenje, nego trpi s blagošću, da bi na kraju došla do toga da trpi s radošću. Ismijavanja, klevetanja, protivštine i druge stvari je ne obaraju. Razmišlja kako je Isus dao vid slijepima, ozdravio hrome, uskrisivao mrtve, pa ipak su ga razapeli…. razmišlja kako ljubav potaknuta vjerom čini velike stvari u svijetu. O heroji vjere, tko vas učini tako velikodušnima? Pogled na Isusa koji prolijeva svoju Krv za ljude!…

   Kakve li utjehe za nas jednoga dana, u uvali Jozafat, kada budemo na strani izabranih s palmama u ruci, i mognemo pjevati slave božanskoj Krvi po kojoj imamo zaručničke haljine. Tko su ti i od kuda dolaze? To su oni koji su oprali svoje haljine u Krvi Jaganjčevoj i dolaze iz velike nevolje.

(sv. Gašpar del Bufalo)

Isusova je ogromna želja da se okoristimo njegovom Krvlju…

   Koliko je bila velika Isusova želja za vrijeme cijelog njegova života da prolije svoju Krv za naše spasenje, isto toliko je velika njegova želja da se svi njegovom Krvlju okoristimo, da sve duše u tome sudjeluju. Otvorio je u svojim Ranama izvor milosrđa, mira, pobožnosti, ljubavi koja poziva sve duše da na njemu ugase svoju žeđ.

   A zašto je ustanovio sakramente poput kanala kroz koja nam daruje zasluge svoje Predragocjene Krvi? Zašto trajno prikazuje Ocu svoju Krv? Zašto je u srcu tolikih vjernika pobudio ovu pobožnost?

   Samo zato jer je velika želja njegova Srca da svi iz presvetih izvora njegovih Rana po njegovoj Krvi zadobiju milosne vode. Kako je užasna nezahvalnost ne okoristiti se time i zapostaviti tako učinkovito sredstvo spasenja… Promatraj nježnost ljubavi u načinu na koji Isus prolijeva božansku Krv. Bilo gdje da pogledaš, bičevanje, krunjenje trnovom krunom… sve nas potresa do suza. Isus je uvijek iz ljubavi obliven Krvlju…

   Mislim da je Gospodina posebno boljelo to što mu je bilo objavljeno da se mnogi zbog njihovih grijeha neće okoristiti Otkupljenjem i njegovom Predragocjenom Krvlju. Da, to je bio glavni razlog njegovih bolnih patnji… Neka naše povjerenje iznad svega bude u zaslugama Kristove Krvi. Ne zaboravite: između nas i Vječnoga Oca stoji Isus Krist … Krv Kristova viče moleći milosrđe za nas.

sv. Gašpar del Bufalo

Krv Kristova – Cijena otkupljenja

    U štovanju predragocjene Krvi imamo blago mudrosti i svetosti. Ovdje leži naša utjeha, mir i spasenje. Štovanje predragocjene Krvi spada u bit kršćanske vjere. Sveta Majka Crkva je uvijek visoko cijenila ovu božansku Krv i ona je ta koju je Krist za sebe stekao svojom Krvlju. Već u prvoj poruci spasenja nalazimo ono što je Bog propisao Hebrejima u Egiptu: da svoja vrata označe krvlju da bi tako bili pošteđeni od anđela Zatornika. Ovo je bio samo pokazatelj onoga sredstva vječnoga spasenja koje će osloboditi naše duše od ropstva pakla. Ovome želimo još dodati riječi apostola: ‘Ako već krv jaraca i junaca čisti onečišćene, koliko li će više krv Kristova očistiti savjest našu od mrtvih djela’.

    Želimo ovo završiti sa sv. Bernardom: ‘Krv Kristova je kao trublja koja zove!’ Ovome dodajmo i riječi sv. Tome: ‘Krv Kristova je ključ u Raj!’ Našem zaključku ne smiju nedostajati ni riječi sv. Pavla: ‘Bog je htio u svoj svojoj punini u njemu prebivati da bi s njim sve izmirio; te sve što je na nebu i na zemlji priveo Kristu koji tvori mir Krvlju svoga križa.’ Upravo naša vremena čeznu za ispunjenjem onoga što je obećano po ovim riječima. Neka se sveta Krv svidi Bogu, vječnom Ocu. Neka očisti srca naša i napoji ih ljubavlju Isusovom koji nas je ljubio i oprao u Krvi svojoj. Mora se ljudima reći kakvom su cijenom otkupljene duše. Mora im se protumačiti kako ih Krv Kristova čisti i kako ih ona posvećuje po sakramentima. Da bi se ljudi probudili iz današnje bezosjećajnosti mora ih se podsjetiti, da se ova Krv žrtvuje svaki dan na oltarima i da joj se treba klanjati i prikazivati je kao naknadu za grijehe i nezahvalnosti koje joj se nanose.

sv. Gašpar del Bufalo

Sv. Gašpar – O pravom kajanju

“Potoci suza potekoše mi iz očiju, jer se zakon tvoj ne čuva” (Ps 118).

Kralj Ezekiel, iskreno se kajući, reče: “Slavit ću te sva ljeta svoja, premda s gorčinom…” (Iz 38, 15), a naši dani….. Jona je propovijedao Ninivljanima i oni su se obratili; tako je neprekidno propovijedao… Tko ide u lov ne zadovoljava se samo pronalaskom zvijeri, nego ju nastoji ubiti. Tako i onaj koji se priprema za ispovijed ne samo da mora prepoznati grijehe, već s boli treba… Bol zbog grijeha (kajanje) je toliko potrebna jer bez toga se ne dobiva oproštenje. “Ako se ne obratite, svi će te tako propasti” (Lk 13, 5)…

Može biti slučaj da se umirući spasi bez ispitivanja savjesti i bez ispovijedi grijeha, ukoliko ima čin pravoga pokajanja te nemajući mnogo vremena, ni svećenika kojem bi se ispovjedio. Ali bez boli… nitko se ne spašava!

Bol prije svega treba biti prava, tj. ne smije biti samo bol usta, nego i srca. “On liječi one koji su srca skršena i povija rane njihove” (Ps 147, 3).

Bol treba biti “nadnaravna”, tj. koja se rađa iz nadnaravnog razloga a ne naravnoga. Kao što se netko kaje za grijehe koje je uzrokovao narušavanjem zdravlja, nekim stvarima ili vrijednostima. Ovo bi trebao biti naravni motiv koji ništa ne pomaže. “Sagriješih, reče Šaul Samuelu, i ipak me danas časte u očima Izraela…”

Bol treba biti velika, što ne znači da mora biti praćena suzama… zato što je dovoljno da bude cijenjena s voljom, tj. jer žali zbog uvrede koju je nanijela Bogu, više nego svo zlo koje bi mogla učiniti.

Katekizam (onog vremena) upozorava: “Upozoravamo vjernike da ne misle kako tu bol tijelo ne osjeća“.

Sv. Terezija dala je jedno dobro pravilo po kojem duša može prepoznati ima li pravu bol kajanja; ako ima pravu nakanu (cilj), zadovoljavajući se da prije izgubi bilo koju stvar nego milost – neka bude radosna jer je to kajanje ono pravo.

Bol kajanja treba biti sveopća za sve velike uvrede učinjene protiv Boga, kako ne bi postojao neki smrtni grijeh bez mržnje na svako zlo. “Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini…” (Ez 18,21).

Sv. Augustin u “Prava i lažna pokora” u pogl. 78, govori: “Postoje mnogi koji se kaju za svoje grijehe, ali bez pažnje za stvari u kojima su sretni.”

Rekoh smrtni grijeh, jer što se tiče malih grijeha ne oprašta se samo jedan pri sveopćem kajanju – istina je da može biti oprošten jedan bez drugoga – dovoljno je da se za jedan od njih ima pravu bol pokajanja čineći sv. Ispovijed. Dakle, bilo koji grijeh, maleni ili smrtni, Bog ne oprašta ako se nema nikakvog pokajanja. Oni koji ispovijedaju samo malene grijehe bez ikakvog pokajanja, upozoravaju kako su te njihove ispovijedi ništavne. Ako žele primiti odrješenje potrebno je da se kaju barem za neke od tih malenih grijeha koje ispovijedaju ili da ih stave zajedno s nekima od velikih grijeha iz prošlosti za koje se zaista bolno kaju. Za smrtne grijehe je, naravno, neophodno [pokajanje].

Prava bol pokajanja može se imati i bez točnog sjećanja svih pojedinačnih grijeha te nije bitno imati posebnu bol kajanja za svaki od njih. Jer se naš Gospodin zadovoljava radi općeg kajanja i sjećanja na grijehe, koje se može imati u tome trenutku. Ipak, važno ih je imati sve u svome sjećanju, ne samo radi ispovijed, nego radi samog pokajanja. “Stoga, dobro je – kako kaže sv. Ivan Zlatousti – prije svega ispovijedati grijeh prema Bogu u tajnosti srca.”

Pripovijesti sv. Sebastijana Mučenika govore kako je liječio bolesti s jednim znakom križa. Jednog dana svetac je otišao potražiti Kroacija (osobno ime) koji je bio bolestan. Obećao mu je izlječenje ako bude spalio svoje idole. No on si je ostavio jedan koji mu je bio jako drag i zbog toga nije ozdravio. Požalio se svecu, a on mu odgovori kako nije ozdravio jer si je ostavio jednog idola; što je bilo protivno dogovoru. I tako ne ozdravi.

Okajnička bol treba biti u povjerenju, tj. ujedinjena s nadom. Sv. Franjo Saleški govori kako je okajnička bol pravih pokornika puna mira i utjehe, jer koliko se pravi pokornik bude kajao što je uvrijedio Boga toliko će se još više pouzdati u oproštenje i još će više rasti njegova duhovna utjeha.

Bol kajanja se dijeli na dvije vrste: savršena i nesavršena. Savršeno kajanje zbog grijeha je onda kada se kaje zbog toga što se uvrijedilo Božju dobrotu. Nesavršeno kajanje je kada se mrzi grijeh zbog straha od kazne, kojom Bog prijeti zlima ili zbog nade u dobra koja je obećao dobrima, ili zbog grozote samoga grijeha kojeg je prepoznao u vjeri.

Ako se netko kaje za grijehe zbog činjenice što zaslužuje pakao, sa stavom da ne bi prestao griješiti ako ne postoji pakao, ovo kajanje ne bi ničemu služilo, štoviše, bio bi kriv zbog svoje zle nakane.

Prijevod: D.L.

(izvor: SCRITI SPIRITUALI DI S. GASPARE DEL BUFALO,
cura di Beniamino Conti, Roma, 1996.)

sv. Gašpar o čovjekovom svršetku

(NAPUTAK: Ova razmatranja sv. Gašpara del Bufala treba čitati u kontekstu vremena kada su napisana!)

Ne može se nekoj stvari dati više važnosti nego životu prema posljednjem času.

Nema druge najkorisnije stvari od života okrenutom prema posljednjem času slaveći i ljubeći Boga s cijelim srcem.

Ne može biti neka stvar više potrebnija od natjecanja u ljubavi do posljednjeg časa i slaveći Boba s cijelim srcem.

Vrati se jedan korak unatrag i malo razmisli. Tisuću godina nisi bio ništa. Vječna Mudrost ne može djelovati a da ne postavi cilja dostojan njegove veličine – jer tako traži dobrota Božja. Pretpostavimo da si došao na svijet u ovom stoljeću u kojem se sada nalaziš, ali potpuno nijem, bez mogućnosti govorenja, a Bog se spusti s neba, rastali ti usta i dadne ti govor, a u isto vrijeme doda ovu zapovijed: “Ništa drugo nećeš prorokovati (naviještati) osim na moju čast…”

 …jer tako zahtjeva vrhovna vlast Božja. Tko god zasadi vrt prisvaja si i vlast te je gospodar svih plodova. Posljednji čas za koji te je Bog stvorio bio je zbog toga što ti je dao vječno blaženstvo.

Bog je vječno Dobro i vječna Pravda. Zbog toga što je vječna Dobrota ne može a da ne voli i ne može ne nagraditi one od kojih je slavljen; i pošto je vječna Pravda, ne moguće je da vječno ne kazni one od kojih je prezren. Jer je on vječna Dobrota, stvorio je raj i jer je vječna Pravda, stvorio je pakao. Bog će uvijek biti na svršetku. On te nečim uvjetuje, no istina je i to da ćeš služiti na slavu Božju. Ili ćeš hvaliti božansko milosrđe u nebu, ili ćeš vječno slaviti pravednost u paklu.

“Hvali dušo moja Gospodina…” Ova moja duša ili će hvaliti ili će huliti Boga. Ovo moje tijelo ili će zauvijek biti naseljenik u nebeskim užicima ili će plakati u paklenim mukama. Ove moje ruke ili će beskrajno grliti Isusa, koliko god budem htio, ili će biti zaglavljene brdskim lancima pakla. Ove moje oči ili će beskrajno promatrati slavu Božju… itd.

(iz: S. Gaspare del Bufalo, Scritti spirituali, u: Beniamino Conti, Roma, 1996., str. 44-45)

sv. Gašpar o muci Kristovoj (2. dio)

(NAPOMENA: Tekst je pisan u vrijeme sv. Gašpara, 18./19. stoljeće, te ga treba čitati u kontekstu i razumijevanju toga vremena!)

Bičevanje

Tijelo Spasiteljevo čudesno oblikovano i najzad uzdignuto kao oruđe Kristove duše, bilo je jako nježno i osjećajno, bilo je jako oslabljeno zbog krvavog znoja pretrpljenog u Maslinskom vrtu. Krvnici ne samo da su bili kruti po naravi, nego su bili izvana poticani na okrutnost od samih Židova.

Trnje

1. razmotrite: muka koja se stvara na glavi Kristovoj. Samo jedan trn koji probada noge jednog lava bio je dostatan da počne rikati zbog boli.

2. razmotrite: novost ove muke je ta što ubuduće više nikada nije bila prakticirana. Gnjev demona dovela ju je iz pakla na zemlju i vječna Spasiteljeva ljubav se zadovoljila time da ju sama prihvati potvrđujući kako “od pete do glave nigdje zdrava mjesta…” (usp. Iz 1, 6).

Razmotrite otajstvo, u kojem vi slušatelji smatrate kako neki članovi (Crkve) nisu dostojni ove trnovite glave, osim onih duša koje Krista nasljeduju na putu pokore. Oh, koje bodlje će u času smrti probosti, ne glavu nego Srce (Isusovo) onoga koji je… itd.

Isus na križu

Samo jedan pogled na njegovo presveto Tijelo koje je sve podnijelo. Krist je podignut u visinu da ga svi vide, kako reče, kao ona brončana zmija podignuta u pustinji radi izlječenja rana, od otrova, ali ne zmijinog nego od grijeha.

Brižni pogled na njegov križ duboko prodire u ogromnu peć Ljubavi, koja, umjesto da se gasi, u tolikim se bolovima stalno zagrijava s velikim plamenom. Riječju “Žedan sam!” (Iv 19, 28) koju izgovara, ne želi samo reći da je žedan zbog toga što je prolio skoro svu svoju Krv, nego želi ukazati na korisnost, jer je žeđao za patnjom puno više radi vaše duše.

Pogled na njegovu presvetu Dušu, koja pati po neizmjernim unutarnjim bolovima, uronjena je u more udaraca. Vanjske patnje podnešene od Spasitelja bile su mu uzrokovane neprijateljskom mržnjom, ali unutarnje su uzrokovane Kristovom ljubavlju prema nama. I kada je bijes krvnika bio još gori, sve se više povećavala patnja Duše, a ne Tijela. Samo ova unutarnja gorčina bila je, dakle, najveća među svom njegovom patnjom, koja se tužila njegovom božanskom Ocu.

“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46), pokazuje kako se Otac odnosio s njegovom čovječnošću kao da ga je bio napustio, podržavajući ga ne da ubrzo umre, već kako bi izdržao još duže u svojim mukama. On ga ne naziva “Ocem” već samo “Bogom” da bi nam ukazao kako se u tome trenutku Otac prema njemu odnosio kao prema nepoznaniku, zapravo kao s protivnikom, ne dajući mu nikakvu drugu udobnost već povećavajući mu udarce. Koja li je ljepota to što je Isus mogao zasladiti svoje boli kao što ih je zasladio mnogim mučenicima. Htio je piti kalež u teškoj napuštenosti i radi uranjanja u bezdan muka.

Sve si je ovo učinio da potakne još življu ljubav koju dugujete Bogu, i mržnju koju dugujete prema grijehu. Dok je Krist uništavao samoga sebe kako bi uništio grijeh, iz ljubavi Očeve dao je život vječnih vrijednosti uronjen u nerazumnu dubinu muka. Što jasno znači da bi se svi trebali uskladiti prema božanskoj volji, radi svakoga dobra, i vrijeđanje ovog uzvišenog veličanstva veće je zlo nego bolna smrt Isusova, koju je izabrao zbog izlječenja toliko velikog zla.

(iz: MISSIONARI DEI PREZIOSISSIMO SANGUE, Scriti Spirituali di s. Gaspare del Bufalo, ur: Beniamino CONTI cpps, svezak IV., br. 392)