All posts by admin

Iberijska provincija (Španjolska i Portugal)

Španjolska

Iberijska (Pirinejska) provincija (u početku vikarijat) utemeljena je 1898. u kući obitelji Solis (casa del Sol), u Caceresu. Španjolski karlist u izgnanstvu, don Vicente de Obando y Solis, treći markiz De Obando, bio je zadivljen čudesnim ozdravljenjem nećakinje pisca De Maitrea (7. listopada 1842. u Nici, Francuska) po zagovoru sv. Gašpara del Bufala.

Markiz, koji je za izgnanstva živio u Torinu, imenovao je Misionare nasljednicima svoje kuće Casa del Sol nakon smrti svoje supruge, koja će preminuti u svibnju 1898. Prilikom hodočašća u Rim, godine 1867., Tomas Palomar, svečenik iz Caceresa, obavijestio je vrhovne poglavare Družbe o daru koji su naslijedili. Primio ga je tadašnji vrhovni general don Giovanni Meslini. Vrhovna uprava Družbe prihvatila je, 30. kolovoza 1898., ovaj dar te isplatila 40.000 peseta biskupu Corie na ime poreza. Novac je prikupljen od mnogih kuća te pojedinačnih čanova Družbe misionara Krvi Kristove.

Prvi misionar Krvi Kristove, o. Bartolomeo Corradini, došao je u Španjolsku u studenome 1898. i preuzeo odgovornost za župu sv. Franje Ksaverskog kao i za kuću Casa del Sol. Te iste godine srušen je Španjolski imperij. Zemlja je bila u teškoj krizi. Svi su napori bili usmjereni prema očuvanju makar i jedne kolonije carstva, no bezuspješno. Vojska je bila poražena, vlast u rasulu, narod slomljen. Ljudi su se branili i snalazili kako su znali i umjeli u toj teškoj situaciji u kojoj su egzistencijalno bili stjerani u kut.

Tako je Družba rođena i u Španjolskoj, a rasla je iz samog izvora života – Krvi Kristove, božanske i dragocjene – i širila se kako bi natopila suhu zemlju, oplodila pusta polja, oplemenila ljudske obzore u koje su sukob i razdor donijeli tugu i patnju, glad i krajnje siromaštvo.

Od 1898. do 1939. Iberijski je vikarijat bio pod nadležnošću Vrhovne uprave. U kući u Caceresu na službi su bili talijanski misionari.

Desetljeće, između 1909. i 1919., bilo je brijeme procvata. Naime, 1910. otvorena je nova kuća u mjestu Valencia de Alcantara gdje su misionari preuzeli crkvu sv. Petra Alcantare. Misionari su dvanaest godina živjeli u unajmljenim kućama. Dvojica misionara, o. Zavata i o. Arrache, odlaze u Meksiko (1911.) otvoriti novu misiju i sa sobom dovode tri nova čana u provinciju.

Razdoblje između 1919. i 1939. bilo je vrijeme borbe za opstanak poradi raznih političkih problema, građanskog rata (1936.-1939.) i teškoća u odnosima između Družbe i biskupa Corie. Treba svakako istaknuti hvalevrijedan angažman p. Varronea koji je u Caceres došao iz Italije 1919. i postao upravitelj-vikar (vicariate director) 1926. godine. Svoje napore usmjerio je prvenstveno na formaciju misionara Krvi Kristove od najranije dobi. Sjemeništarce je slao na studij u Rim. Jedan od njih je i zaređen. No, nije bilo i drugih koji bi pomogli osnovati nove kuće u Španjolskoj.

Varrone je, 1930. godine, poslao o. Carincija u Portugal. On se prihvatio osnivanja kuće u mjestu Vila Vicosa, obavljajući ujedno i dužnost voditelja župe i kapelanije. U to vrijeme i svećenici Njemačke provincije poslani su onamo. Kuća je postala rezidencija za odgoj sjemeništaraca koji su se školovali u Evori. Odatle su proizašli prvi portugalski svećenici iz redova Misionara: o. Joaquin Farinha i o. Edmundo Alves.

Otac general Colagiovanni, u svome pismu od 23. ožujka 1939., poglavaru Nječake provincije daje upute i ovlasti da njegova provincija preuzme nadležnost za Iberijski vikarijat. Tako je o. Otto Grenwald postao generalni vikar od 1939. do 1946. Za vrijeme Druge republike i građanskog rata pobijeno je mnogo svećenika pa su novi svećenici Njemačke provincije morali preuzeti službu u župama i kapelanijama u kojima su svećenici poubijani ili nestali. Nakon rata, od 1946. do 1960., generalnim vikarom postaje o. Paul Baussmann.

U Caceresu je osnovano sjemenište u kojem je boravilo i do stotinu sjemeništaraca, od kojih su dvadesetorica kasnije zaređena za svećenike. Na prijelazu iz 1953. u 1954. otvorena je i škola u mjestu Fuente de Cantos (Badajoz).

Portugal

Don Manuel Mendes da Coincencao Santos imenovan je 1922. biskupom Evore. Odmah uviđa kako je situacija s klerom u potpunom neredu. Bilo je nužno obnoviti i dovesti u red svećenstvo kako bi se mogao obnoviti i vjerski život u nadbiskupiji. Krenuo je u potragu za redovničkim zajednicama koje bi htjele raditi u biskupiji koja je njemu povjerena. Među inima, kontaktirao je i Misionare Krvi Kristove. Otac Carinci bio je glavni zagovornik osnivanja nove kuće i zamolio je Oca Generala da razmotri ovu mogućnost budući da se radilo o biskupiji u kojoj je nedostajalo svećenika.

Otac Carinci stiže u Portugal 9. siječnja 1930., a 11. kolovoza iste godine već je bio imenovan pomoćnikom o. Isidora Ribeira koji je preuzeo brigu o župi sv. Bartola u Vila Vicosi i sv. Romaa, udaljenoj nekih 5 km od graga.

Otac General Misionara Krvi Kristove, 8. prosinca 1931., nadbiskupu Evore poslao je dekret Svete Stolice s nadnevkom 6. studenog 1931. kojim se, “ad nutum Sanctae Sedis”, nadbiskupa don Manuela Mendes da Coincencao Santosa ovlašćuje da preda župu sv. Bartola Družbi misionara Krvi Kristove. Time je prisutnost Misioanra u biskupiji u Evori službeno potvrđena kao njihova prva zajednica u Portugalu.

Otac Luis Carinci, “spiritus movens” Družbe u Portugalu sanjao je o novoj, Portugalskoj provinciji. Stoga je bilo potrebno privući nove čanove za formaciju. U listopadu 1936., putuje u mjesto Proenca a Nova gdje je uspio pronaći skupinu od devet mladića koji će postati prvi učenici Družbe u Vila Vicosi. Nadležnost za ovu novoosnovanu kuću, 1936. prešla je s Talijanske na Njemačku provinciju.

Njemački svećenik, o. Robert Rinderer, služio je u Vila Vicosi. Druga dvojica njemačkih misionara, o. Adalbert Stummbilig i o. Paul Baussmann, pridružili su mu se 28. listopada 1938. godine. Od početne, deveteročane grupe sjemeništaraca trojica su studirala na dijecezanskoj bogosloviji u Evori kao čanovi Družbe misionara Krvi Kristove, a od njih dvojice, o. Jaquin Farinha Cardoso i o. Edmundo Alves, postali su prvi portugalski Misionari.

Kada je, 1940. godine, potpisan konkordat, strancima u Portugalu više nije bilo dopušteno vršiti službu župnika. Stoga je o. Adalbert odstupio, no nadbiskup ga je zamolio da ostane kao profesor i duhovnik nadbiskupijskog sjemeništa sv. Josipa u Vila Vicosi i obećao da će župa sv. Bartola biti ponovno povjerena Družbi misionara Krvi Kristove čim bude portugalskih misionara na raspolaganju. Međutim, Misionari Krvi Kristove preuzeli su župu sv. Bartoga sa župnim dvorom i župu. sv. Romao i Bencatel tek 1955. godine.

Otac Adalbert nastavio je sa svojim radom u sjemeništu u Vila Vicosi sve do 1948., kada doznaje da mu je majka teško bolesna te, iste godine, odlazi iz Portugala. Tako, sve do 1954., nije bilo Misionara Krvi Kristove u Portugalu.

Godine 1954., o. Edmundo Alves doseljava iz Španjolske u Vila Vicosu gdje prima tri novaka-kandidata. živjeli su i učili s dijecezanskim sjemeništarcima, kao i nekoć grupica naših sjemeništaraca.

U to je vrijeme u zajednici Misionara Krvi Kristove u Vila Vicosi bilo tri svećenika, od kojih dvojica Portugalaca, o. Joaquin Farinha i o. Edmundo Alves, i jedan Nijemac, o. Christopher Mulbhauer. Iz te je jezgre iznikla trajna prisutnost Misionara Krvi Kristove u Vila Vicosi sve do današnjega dana.

Stranice:

http://preciosasangre.wordpress.com/

http://orcasitaspreciosa.wordpress.com/

(iz okružnice: Družba misionara Krvi Kristove, Živi kalež, 183 (2014) 6, str. 13-16)

Utemeljitelj, sv. Gašpar del Bufalo

Činio je sve kako bi pomagao ljudima u obraćenju. Htio je pobuditi srca da dođe do uma i savjesti. Kako bi to danas rekli, vodio je bitku po cijeloj liniji, da bi oni, koji su kršteni, započeli razmišljati o svojem poslanju i potpunom zaokretu Kristu, posvetili se u svojim zajednicama i dozvolili se očistiti Krvlju spasenja. Misionari su išli u nepristupaćna i najzapuštenija mjesta, prelazili preko rijeka i živog blata, prolazili kroz opasne putove. Gašpar je bio prvi u posluživanju, u žrtvi, u odricanju za Božju slavu, i za dobro braće.

“Ako je tako slatka stvar truditi se za Boga”, piše kardinalu Cristaldiju,”što će tek biti radovati se s Njime! Ove službe ne bih ostavio za bilo kakav položaj, niti za sve zajedno. Molim se Bogu da mi dozvoli umrijeti s oružjem u ruci, koje je Križ Gospodnji i, ako se Bogu svidi, naviještajući Božju Riječ.” Kanonik se često povlačio u svoj lijepi Rim da bi se “odmorio”. A kako se odmarao? Prateći djelovanje svojih zajednica, posjećujući bolnice, a također pišući na desetke pisama. Propovijedao je za vrijeme devetnica ili u Korizmi te izvršavao svoje obične službe. Kada bi na takav način skupio novi žar, bio je spreman za pripremu novog rokovnika misija!

Scena prisege Gašparovog pastorala protezala se na cijelu ondašnju Crkvenu Državu, Kraljevstvo Sicilija, uključujući u to također sedam regija. U mnogim mjestima misije i duhovne vježbe održavale su se više puta. Svetac je kroz 23 godine vodio pučke misije. Prosječno je imao svake godine oko 13 liturgijsko-dušobrižnićkih i katehetskih inicijativa, od čega su 50% bile misije koje su trajale po 15 dana.

U jesen 1816. god. misionari su bili pozvani od kardinala Rigantijega da vode misije u Anconi. Antiklerikalci su se organizirali kako bi bojkotirali inicijativu biskupa. Organizirali su kampanje pod geslom: “Kakve misije, kruha želimo, kruha!” Mnogi, a također i neki svečenici uhvatili su se na taj slogan. Istina, kada su misionari ulazili u grad, samo im je jedan svećenik izišao u susret. “Za milost Božju, vratite se natrag”, molio je zabrinut, “ako ne želite izazvati opasnu uzbunu!” Gašpar je ipak osjetio u ovim riječima skrivenu manipulaciju i odgovorio je odlučno: “Mi smo poslani od vlasti i moramo biti više poslušni Bogu nego ljudima: nećemo se okrenuti natrag, nego odmah ulazimo u grad.” Agitacije su trajale još za vrijeme misija, pojavljivale su se prijetnje i pokušali su ih ometati, no, na završetku misija svetoj Pričesti pristupilo je više od 31 tisuće ljudi.

U Civitanovi Gašpar je molio vlasnike da omoguće radnicima sudjelovati u misijama barem jedan sat dnevno, a također je išao osobno mornarima u mjesnu luku da im progovori na lađama, kao što je to činio Isus na Tiberijadskom jezeru.

U Forlimpopoli, gnijezdu laicizma i neprijatelja klera, na vijest o dolasku misionara, aktivisti su napisali Del Bufalu pismo u kojem su ga vrijeđali, prijetili mu i upozorili ga da ne propovijeda u njihovom gradu. Kanonik nije ustuknuo pod prijetnjama i ucjenama, nego je odlučno ušao u grad i odmah započeo, s ulaznom propovijedi, s riječima svetog Pavla: “Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” Za neke masone ova misija bila je kao Pavlov put u Damask: dvije lože predale su Gašparu svoje znakove i dokumenta, odričući se svojih pogrešaka i obračajući se.

Iz Forlia su došla četvorica plaćenih ubojica, spremni na sve. Jedan od njih zamolio je za susret s ravnateljem misija i odmah, kad se našao nasamo s njim, dignuo je šake na njega, spreman na udarac. Gašpar koji ga je od početka gledao izravno u oči, upitao ga mirnim glasom: “Želiš li se ispovjediti, brate?” To je bilo dosta da napadać odustane od nasilja.

U gradiću Colli Romani ljudi su bili prestrašeni i nemirni jer se netom dogodilo bratoubojstvo. Ovdje su bile duboke, ukorijenjene i neizbrisive mržnje. Za vrijeme misija ljudi su ostali bez pastira jer je umro kardinal Alessandro Mattei. Gašpar uzima u ruke cijelu situaciju, čini napore, postaje otac, brat, prijatelj svima, da pomiri razjarena srca. Također, i ovaj put odnio je pobjedu i mnogi ljudi, ranije podijeljeni mržnjom, sada su se grlili u znak pomirenja.

Utemeljitelj Družbe misionara Krvi Kristove nije htio da njegova apostolska misija ima samo jedno glavno sjedište, nego također da raspolaže misijskim kućama u ključnim punktovima apostolskog fronta, u najzapuštenijim mjestima ili neprijaznim za Crkvu. Za vrijeme svećevog života bilo je utemeljeno 15 misijskih kuća.

Kada je Gašpar od 10. do 25. ožujka 1822. godine došao voditi svete misije u Vallecorsu, nije znao, naime, u prvom trenutku, da će djevojka koja je stajala pod ambonom, s očima uprtim u njega za vrijeme propovijedi, biti utemeljiteljicom ženske družbe, pod nazivom, Predragocjene Krvi. U Božjem svjetlu brzo je to shvatio. Sveta Marija De Mattias imala je tada 17 godina.

Tamo, u Vallecorsi bilo je žarište razbojništva. Marija je željela posvetiti se idealu, predati se Bogu da se može suprotstaviti degradaciji koja se širila. Ovaj misionar iz Rima, kanonik del Bufalo tako je lijepo govorio o apostolatu, ljubavi, službi drugima. Vidjelo se da on sam živi ono što govori, i to s radošću na licu. U kratkom vremenu primila je svjetlo po razgovoru s Gašparom: “Bog te poziva za posvećenje u svijetu, za vođenje škole i odgoj mladih”, rekao joj je. Te riječi koje su dolazile odozgor, ostavile su u Mariji neizbrisivi trag i to zauvijek. Razmišljanja Gašpara bila su uvijek vedra: Nikakva reforma neće biti moguća, ako se neće odgajati mlade, ako škola ne postane djelotvorno sredstvo potpune formacije i to za sve.

Konačno, u 1834. godini, nakon dvanaest godina od prvog susreta s Gašparom, Marija De Mattias u Acutu dala je temelj Sestrama klanjateljicama Krvi Kristove. Bog je dao hrabru ženu, prikladnu utemeljiteljicu, odgojiteljicu, reformatoricu.

U lipnju 1837. godine Gašpar nije odbacio prijedloga da vodi misije u Chiesa Nuovi. U to vrijeme epidemija kolere je pustošila Napulj. Broj smrtnih slučajeva dostizao je do 500 dnevno. Kanonik nije mogao duže ostati po strani kada su i u Rimu ljudi trpjeli i predavali duh. Neovisno o naporu braće koja su ga htjela zaustaviti, još jedanput odlučio je stati na prvu crtu. Kroz Via Appiu išli su nasuprot struji jer su Rimljani s oružjem i prtljagama bježali iz grada. Brinuo se za materijalnu i duhovnu pomoć ljudi koji su zbog zaraze, koja je vladala u gradu, osiromašili. Sve je ohrabrivao, poticao je na strpljivost, pouzdanje, nadu, solidarnost prema siromašnijima, osamljenijima, i onima koji su više trpjeli. Dijelio je jelo, lijekove, novac. Tek u listopadu, kada se zaraza započela zaustavljati, Gašpar se vratio u misijsku kuću u Albano, iscrpljen više nego ikada.

Merlini svjedoči: “Nije uspio više skrivati svoje bolesti.” Ipak htio je zajedno sa subraćom moliti časoslov, naprezao se da piše pisma.

Pšenićno zrno započelo je padati na zemlju i umirati zato da bi donijelo obilat rod (usp. Iv 12,24). Liječnik, koji ga je liječio, rekao je: “Da ne zanemari apostolata, zanemario je liječenje, koje mu je na početku bolesti moglo donijeti rezultat. Zato ga se može smatrati žrtvom ljubavi prema bližnjemu.”

(Iz knjige: Mario SPINELLI, Život Gašpara del Bufalo. Ne obazirući se natrag, Zagreb, 2005.)

Sv. Franjo Ksaverski, zaštitnik

Blagdan: 3. prosinca, SV. FRANJO KSAVERSKI,
zaštitnik Družbe Misionara i Klanjateljica Krvi Kristove te Zajednice Krvi Kristove

Rođen je 1506. u Navarri u Španjolskoj. Na Sorboni u Parizu upoznao je svetog Ignacija Lojolskog koji je na njega imao snažan utjecaj. Za svećenika je zaređen 1537. u Veneciji, a služenje je započeo u Rimu.
Na zahtjev portugalskog kralja, 1541. pozvan je kao misionar u Indiju: na put je pošao s raspelom, časoslovom i s malo osobnih stvari. Rad je otpočeo u Goi među bolesnicima, siromasima i djecom, koji su ga prozvali “veliki otac”. Znao se uhvatiti u koštac sa svakom opasnošću, uvjeren da je “povjerenje u Boga najbolji protuotrov”. Uputio se i u Japan, gdje je, bez poznavanja jezika i običaja, obratio jedan mali broj ljudi koje je prozvao “pretilinom svoje duše”.

San o evangelizaciji Kine nije ostvario zbog smrti, koja ga je pohodila 1552. na otoku San Čan, dok je čekao ukrcavanje na brod.

Papa Grgur XV. uvrstio ga je 1622. u zbor svetih.
Sveti Gašpar del Bufalo, kojemu je kao dječaku ozbiljno prijetila sljepoća, ozdravio je po njegovom zagovoru. Stoga je gajio posebnu pobožnost prema velikom misionaru i uzeo ga kao uzor za svoj život. Također ga je izabrao za zaštitnika svoje Družbe.

Također, sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Klanjateljica Krvi Kristove, uzela je “slavnog svetog Franju Ksaverskog” za zaštitnika svoje Družbe.

Devetnica i molitve na čast Krvi Kristove

Zahvalni smo Isusi Kristu za dar njegove ljubavi prema nama, najsnažnije izražene u Krvi Križa, daru života koji je i danas danomice prisutan među nama u kaležu Euharistije, u trpljenju i ljubavi svakoga čovjeka. Sve se to, i još neizmjerno više, krije iza zaziva “Krvi Kristova…”.

Neka ova devetnica dopre do svakoga čovjeka dobre volje. Neka bude poziv na razmatranje Božje ljubavi, na pomirenje s Bogom i čovjekom. Neka bude i osobni poziv svakome od nas na aktivnu suradnju u poslanju Crkve.

Bilo nam čašćenje i veličanje Kristove Krvi izvor zaštite, oslobođenja i ozdravljenja, mira i snage, svetosti i sreće.

Opseg: 39 stranica
Format: A7

Informacije i narudžba na
tel. 01/45 00 130
email: cpps.zagreb@post.t-com.hr

 

Sv. Gašpar del Bufalo – naš svakidašnji suputnik

Citati iz pisama sv. Gašpara del Bufala za svaki dan u godini.
Družite se s Gašparom i njegovim mislima svaki dan i dopustite da vas one vode i savjetuju.

Koristit će svima, i malima i velikima.

Broj stranica: 92 stranice

Format: A6 (10,50 x 14,80 cm)

Njemački izvornik: “Der hl. Kaspar del Bufalo unser taglicher Weggefahrte. Auswahl aus den Briefen des Hl. Kaspar, getroffen von p. Barry Fischer CPPS

S njemačkog preveo: Anto Matković

Izdanje: Zagreb, 2016. godine

Narudžbe na:

Misionari Krvi Kristove
Razgled 3, 10 000 ZAGREB
tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr

Skromnost, čistoća, djevičanstvo – knjižica

Puno je pitanja vezanih uz ove kreposti, a na glavna smo pitanja pokušali odgovoriti u ovoj maloj knjižici.

“Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama,
koga imate od Boga, te niste svoji.
Jer kupljeni ste otkupninom.
Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!” (1 Kor 6, 19-20).

 

Opseg: 28 stranica
Format: A7

 

Narudžbe i informacije na:
tel. 01/45 00 130
email: cpps.zagreb@post.t-com.hr

 

CD: Emisije na Radio Mariji – Krv Kristova, vrelo Božje ljubavi

Naziv: “Krv Kristova – vrelo Božje ljubavi”
emisije Zajednice Krvi Kristove na Radio Mariji
(srpanj 2013. – srpanj 2014.)

Broj emisija: 12

Broj cd-ova: 2

Format: mp3

Narudžbe na:
Družba Misionara Krvi Kristove
na tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr

CD – Prijatelju

Naziv CD albuma: Prijatelju
Grupa: Novi život
Gost: Jasmin Stavros

Popis pjesama:
1. Pomolimo se
2. Dragocjena Kristova Krv
3. Ta Krv potpuno čisti me
4. Ti si Kralj
5. Golgota
6. Oće, hvala Ti za Krv
7. Samo Tebe želim, Bože moj
8. Spasi nas
9. Ljubimo Krista, jer nam daje Svoju Krv
10. Slavim Te
11. Prijatelju
12. On me čuva
13. Tvoja ljubav nek’ pada
14. Isus je naš kralj i Bog
15. Ti si radost mog Åẅivota
16. Duše ljubavi
17. Oče, Ti voliš me

Zahvaljujemo svima koji su na bilo koji način sudjelovali pri ostvarivanju ovoga albuma.

Cijena: 50 kn

Koji su zainteresirani za narudžbu CD-a
mogu se javiti na:

Misionari Krvi Kristove
Razgled 3, 10 000 ZAGREB
tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr

Brak – put do svetosti

Bog, koji je ljubav i koji je čovjeka stvorio iz ljubavi, pozvao ga je na ljubav.

Stvarajući muškarca i ženu u ženidbi ih je pozvao na intimno zajedništvo života i ljubavi “tako da više nisu dvoje nego jedno tijelo” (Mt 19,6).

Blagoslivljajući ih Bog im reče: “Plodite se i množite” (Post 1,28)

Opseg: 30 stranica

Format: A7 (7,50 x 10,50 cm)

Izdanje: Zagreb, 2007. godine

Prevedeno s poljskog jezika

Autor originala: Winfried Wermter

Narudžbe na:

Misionari Krvi Kristove
Razgled 3, 10 000 ZAGREB
tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr

DVD “Biblijo, domovino moja!”

“Biblijo – domovino moja
Na tebi sam učio ljubiti,
na tebi sam stjecao mudrost,
na tebi sam učio opraštati,
na tebi sam učio moliti!”

DVD pod nazivom “Biblijo, domovino moja!”, govori o važnosti čitanja i razumijevanja Biblije za svakoga kršćanina te posebno se objašnjava metoda Lectio Divina.

Simultani prijevod na: hrvatski, poljski, engleski i talijanski

Trajanje: 55 minuta

Broj DVD-ova: 1

Pogledajte kratke isječke: NA OVOM LINKU

Narudžbe na:

Misionari Krvi Kristove
Razgled 3, 10 000 ZAGREB
tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr