Više potoka koji usporedo teku mogu, u konačnici, oblikovati novi identitet – rijeku; ono što počne kao kap, postane dubok, širok vodeni tok, a u nekim slučajevima i bujica. Takva je povijest i Atlantske provincije CPPS.
Povijesni zapisi pokazuju da je Atlantska provincija nastala zadnjih 13 godina 20. stoljeća. Misionari koji su došli iz Španjolske, Argentine, Italije i Sjedinjenih Država, ujedinjujući svoje različite tradicije, osnovali su ovu provinciju. Iz Italije, godine 1904., u Chicago (Ilinois), stižu oci Eduardo Ricciardelli i Pascquale Renzello kako bi bili na službu talijanskim iseljenicima.
Pater Ricciardelli postaje župnik župe Gospe Karmelske u Chicagu, dok p. Renzullo dobiva u zadatak osnovati novu župu u najvećoj četvrti grada Chicaga – Heightsu. Župa je posvećena sv. Roku. Nekoliko godina kasnije, 1911., iz Italije dolaze i p. Michael Martiniano i nastanjuje se u Brooklynu, New York. On tu, u pravom misionarskom duhu, čini sve kako bi mogao propovijedati i pomagati talijanskim iseljenicima koji su se tu nastanili i našli svoju drugu domovinu. Njegov je “dom” bila crkva Gospe od utjehe. Sve je započelo njegovim obilascima različitih mjesta u kojima je hrabrio, tješio i vodio brigu kako za tjelesne tako i za duhovne potrebe svojih zemljaka od kojih mnogi nisu znali engleski. Tako je služio sve do 1933. godine.
Vjerski su progoni prisilili Misionare da napuste Meksiko 1914., a budući da se nisu željeli vratiti u Italiju odlučili su svoje djelovanje nastaviti u Novom svijetu. Oci Ottavio Zavatta, Ricardo Fantozzi i Nicola Santoro dolaze u SAD, gdje p. Santoro postaje župnikom u župi Gospe Karmelske u Nilesu, Ohio. Pater Ricardo Fantozzi i p. Ottavio Zavatta bili su zaduženi za iseljenike talijanskoga govornog područja u Chicagu, napose u njegovu istočnom dijelu i Garyju.
Nakon obavljene službene vizitacije Misionara, 1922. godine, p. Joseph Schaeper, generalni moderator, uspostavlja novu teritorijalnu jedinicu za njih. Osnovani su slijedeći centri unutar nove jedinice: jedan u Chicagu s p. Ricciardelijem na čelu, p. Santoro je bio poglavar centra u Nilsu, a p. Zavatta centra u istočnom Chicagu, u crkvi Presvetog Srca Isusova. Također treba istaknuti da su oni, uz svoje uobičajene pastoralne obveze u Åẅupi, održavali i duhovne vježbe i pučke misije.
Godine 1923., p. Angelo dela Vecchia vraća se iz Španjolske i postaje poglavar centra Gospe Karmelske u Chicagu. Jedan drugi misionar, p. Vizenzo Tripi, ubrzo nakon svog dolaska iz Italije, umire i biva pokopan u New Yorku.
General Družbe, p. Antonio Velardi, svojim dekretom od 29. listopada 1928. godine, uspostavlja Talijansko-američku delegaturu i potvrđuje statut koji će pomoći kako u upravljanju tako i rastu zajednice. Pater Antionio Santoro imenovan je prvim poglavarom Delegature. Krajem 1930., biskupija Rochester (država New York) traži pomoć Misionara i povjerava im na upravljanje župu Predragocjene Krvi. Pater Sebastian Contegiacomo postaje župnik i ostaje u župi sve do svoje smrti, 1928. godine. Ovoj zajednici vjernika služio je više od 50 godina.
Sijećanj 1941., započeo je ratom u Europi, ali se sve do prosinca nije znalo hoće li se SAD službeno umiješati u ovaj sukob. No, i sama zajednica U SAD-u prolazi kroz svoje vlastite probleme.
Tako, 11. sijećnja 1941., umire p. Santoro, a dužnost delegata preuzima p. Angelo Della Vecchia koji je bio poglavar centra i župe Gospe Karmelske u Chicagu.
Iz ovih ranih godina stvaranja i oblikovanja Delegature može se izvući nekoliko zaključaka.
Najprije, od 1904. godine pa do početka II. svjetskog rata, naglasak je bio na radu s talijanskim iseljenicima koji su se nastanili u velikim gradovima SAD-a: prvotno u Chicagu, New Yorku i Nilesu (Ohio). Osjećao se duh zajedništva i suradnje među Misionarima koji su htjeli pomoći novopridošlim članovima u snalaženju u novoj sredini, daleko od svoje domovine.
Stoga su se odlučili posvetiti pastoralu iseljenika želeći im pomoći, s jedne strane, očuvati talijansku baštinu i prihvatiti sjevernoameričke običaje i tradicije, s druge strane. Mnogi od ovih iseljenika započinjali su novi život u novoj postojbini s vrlo skromnim financijskim i materijalnim sredstvima.
Misionari su im pomagali u svladavanju različitih životnih nedaća te očuvanju žive vjere unatoć svakodnevnim poteškoćama. Tih su godina Misionari kročili kroz životne borbe rame uz rame sa siromašnima i patnicima, poučavajući ih, hrabreći i potičući da s pouzdanjem gledaju u bolju budućnost koja mora doći.
Drugo: i kod samih se Misionara oblikovao novi identitet, utemeljen, istina, na misionarskom duhu sv. Gašpara, ali pročet socijalnim i kulturnim utjecajima Novoga svijeta. Proces integracije bio je stoga dosta težak, jer je svaka kuća imala ne samo svoje posebnosti nego i specifične načine djelovanja. No, potreba i želja članova da stvore jednu zajednicu, unatoć zemljopisnoj udaljenosti između pojedinih kuća, ogledalo se u njihovoj odlučnosti da izgrađuju međusobno zajedništvo “svezom ljubavi”.
Treće: uz glavni apostolat koji se sastojao u radu s talijanskim iseljenicima, u nešto manjem opsegu Misionari se bave i držanjem duhovnih vježbi i pučkih misija. A od samoga početka nastojalo se sačuvati zdravu ravnotežu između župskog pastorala i vjernosti izvornoj karizmi sv. Gašpara.
(izvor: Družba misionara Krvi Kristove, Živi kalež, 178 (2014.) 1, str. 12-14)
