KLANJATELJICE KRVI KRISTOVE i sv. Marija De Mattias

Klanjateljice Krvi Kristove Regije Zagreb (ranije Provincije Zagreb) članice su internacionalne Družbe Klanjateljica Krvi Kristove (Adoratrices Sanguinis Christi), čija je službena kratica ASC.

UTEMELJITELJICA DRUŽBE KLANJATELJICA KRVI KRISTOVE “Marija De Mattias je gorljiva mističarka i zanosna žena akcije”, rekao je papa Ivan Pavao II. prigodom njezine kanonizacije.

Ona je u svom vremenu, na području odgoja i evangelizacije, otvorila nove putove nazočnosti žene u Crkvi i ponudila originalne modele služenja Evanđelju.

Rođena je 4. veljače 1805. u Vallecorsi (Italija) u imućnoj i uglednoj obitelji. Duboko vjernička i zdrava obiteljska klima doprinijela je da se već u djetinjstvu i mladosti razlikovala od svojih vršnjakinja, u njoj je probudila težnju za visokim idealima i nije joj dopuštala mirenje s postojećim stanjem ni u društvu, ni u Crkvi.

Bilo je to teško razdoblje Napoleonovog vladanja, obilježeno prolijevanjem krvi, što će kasnije obilježiti njezin život i duhovnost. Osim toga, to je posteudalno vrijeme u kojemu se događaju promjene vrtoglavom brzinom: jača prosvjetiteljstvo, liberalizam, zapostavljanje Crkve i njezinih aktivnosti” Ukratko, na svim područjima raste potreba modernizacije društva, općeg napretka.

Jedan od ključnih čimbenika u tom procesu bilo je obrazovanje, koje je država nastojala omogućiti svakom. No, zbog nedostatka učitelja i financijskih sredstava, kao i tradicionalne svijesti, žene su pritom bile zapostavljene i isključene. Potaknute takvim prilikama u društvu, mnoge pobožne učiteljice posvećuju se poučavanju seoskih djevojčica. Nastoje im prije svega prenijeti temelje vjerskog i moralnog odgoja jer na njima, kao budućim suprugama i majkama, leži odgoj budućih naraštaja.

Sa 17 godina, za vrijeme pučkih misija u Vallecorsi, Marija De Mattias susreće Gašpara del Bufalo, Misionara Krvi Kristove. Taj susret mijenja njezin život, otvara mnoga pitanja, nove spoznaje i želju za prepoznavanjem vlastitog poziva.

Nakon dugih razmišljanja, savjetovanja i molitve, u dobi od 29 godina ostavlja obitelj i Vallecorsu, te odlazi u Acuto, mjesto u pokrajini Lazio (Papinska država), gdje 4. ožujka 1834. otvara školu i s djevojkom Marijom Tullio započinje život zajednice Klanjateljica. Tako je spomenuti datum zapravo dan utemeljenja Družbe Klanjateljica Krvi Kristove.

Započinje rad sa siromašnim djevojčicama, kasnije i ženama. Već u prvim danima pridružuju joj se mnoge djevojke želeći nasljedovati Krista slijedeći njezin primjer. Uskoro životni prostor u Acutu postaje premalen, a pozivi svećenika i općinskih vlasti za otvaranjem škola i u drugim mjestima sve su češći.

Marija je za svoga života otvorila 68 zajednica u Italiji te proširila Družbu u Englesku i Švicarsku. O komunikaciji sa sestrama, biskupima, svećenicima, duhovnikom i ostalima svjedoči preko 2000 pisama, koja su neiscrpno blago i izvor nadahnuća današnjim Klanjateljicama.

Umrla je u Rimu 20. kolovoza 1866. Papa Pio XII. proglasio ju je blaženom 1. listopada 1950., a papa Ivan Pavao II. svetom 18. svibnja 2003.

***

POVIJEST HRVATSKE REGIJE ZAGREB ” POČECI U BANJA LUCI

Otprilike u isto vrijeme u kneževini Baden, za vrijeme Bismarcka, događaju se ista snažna liberalna previranja i odbacivanje tradicionalnog vjerskog života. Kao odgovor na takvo stanje javlja se novi val vjerskog života, nastaju nove redovničke zajednice, među kojima također i Klanjateljice Krvi Kristove, koje su shvatile da se obnova društva ponajprije ostvaruje kroz obrazovanje. Stoga su svoje odgojno djelovanje širile radom u školi, a podupirale ga ustrajnom molitvom. Božanska Providnost poslužila se dvojicom svećenika kako bi ostvarila svoj plan ujedinjenja ovih dviju zajednica iste duhovnosti i područja djelovanja: zajednice iz Rima i zajednice iz pokrajine Baden, koje se dogodilo 13. kolovoza 1847. pod vodstvom Marije De Mattias.

Za Klanjateljice njemačke grane nastalo je teško razdoblje progona; selile su iz Njemačke u Švicarsku i u Francusku pa u Austriju dok im Providnost nije pokazala novi put prema Bosni. Prve 3 Klanjateljice Krvi Kristove s 13 pripravnica, predvođene sestrom Herminom Gantert, dolaze iz Feldkircha (Austrija) 7. listopada 1879. u Banja Luku na poziv trapista o. Franza Pfannera. Smjestile su se u preuređeni turski čardak kojega je o. Pfanner nazvao “Sv. Josip u Nazaretu”. Kasnije je ostao samo naziv samostan “Nazaret”. Sestre odmah po dolasku otvaraju sirotište, zatim osnovnu (pučku) školu do 4. razreda, kasnije i građansku školu (daljnja 4 razreda), konvikt za djevojčice i internat za djevojke koje su htjele stupiti u samostan.

U početku je većina zvanja bila iz Njemačke i Austrije, a kasnije pristupaju i djevojke iz domaćih obitelji. Prvotni apostolat sestara bio je odgojnobrazovni rad koji je u razdoblju ratnih i poratnih okolnosti 1941.-1947. nasilno prekinut, a na tlu Bosne i Hercegovine gotova sva imovina oduzeta. Sestre su bile prisiljene na druge oblike apostolata, a u okolnostima ograničenog djelovanja Crkve u komunističkom društvu radile su uglavnom u župnom pastoralu i kućanstvu. Bez obzira na teške okolnosti, broj članica je rastao. Samim time su otvarane i nove apostolske zajednice u Hrvatskoj, Australiji, Njemačkoj te Bosni i Hercegovini. Sjedište provincije iz Banja Luke preneseno je u Bosanski Aleksandrovac, a 1961. godine u Zagreb.

Razgranatu apostolsku djelatnost ponovno prekida rat 1991.-1995. No, protjerane iz nekih mjesta, sestre odlaze u druga, tamo gdje je zov krvi bio snažniji (Vukovar, Glamoč, Hrvatska Kostajnica, Vidovice, Okučani, Đulovac…), a samostan za starije sestre grade u Ivancu (Hrvatsko Zagorje).

Odgovarajući na Kristov poziv da s njim sudjeluju u otkupiteljskom poslanju, sestre danas između ostaloga vode Centar za odvikavanje od ovisnosti “Marjanovac” (Bosanski Aleksandrovac, BiH), skrbe za starije i nemoćne osobe u Domu “Dragi bližnji” (Okučani, Hrvatska), vode Centar za susrete mladih “Sanguis Christi” (Olib, Hrvatska).

Glavna područja djelovanja danas su: odgojno-obrazovni rad u osnovnim i srednjim školama, u dječjim vrtićima i na fakultetima, rad u bolnicama, ambulantama i domovima za starije i nemoćne osobe, karitativno-socijalni projekti, različiti oblici pastoralnog djelovanja, promicanje duhovnosti Krvi Kristove među mladima i odraslim vjernicima laicima, rad s laičkim Zajednicama Krvi Kristove i Suradnicima Klanjateljica Krvi Kristove, zalaganje na ekumenskom području, rad s Romima, pomaganje osoba s poteškoćama u razvoju, promicanje liturgijske glazbe (župni i dječji zborovi) i animiranje liturgijskih slavlja.

Konstitucije, koje su program života Klanjateljica, ističu: “Po našim različitim službama naviještanja Evanđelja i promicanja ljudskoga društva, po našoj molitvi i nošenju križa Kristova, po svakidašnjem sudjelovanju u izgradnji tijela Kristova, pomažemo da svako stvorenje napreduje prema onom lijepom poretku stvari što ga je Sin Božji došao utemeljiti svojom krvlju.”

Klanjateljice Krvi Kristove u molitvi i klanjanju do nogu Raspetoga crpe snagu i nadahnuće kako bi u svom osobnom životu i u životu svoje apostolske zajednice mogle dijeliti plodove otkupljenja, “gledajući Mariju, Božju Majku i ženu Novoga saveza, kao uzor žene koja je prihvatila i dopustila Riječi da se u njoj utjelovi” (Odredbe Vrhovnog sabora 2011. godine).

Klanjateljice svojom posvetom i apostolskim djelovanjem svjedoče ljubav prema Bogu i “dragom bližnjemu”. Vrijednosti su im: Euharistija, molitva, sestrinsko zajedništvo, poslanje u opredjeljenju za dragog bližnjega u njegovim raznim potrebama (siromahe vremena i mjesta u kojemu žive). Birajući život, osobito u prilikama njegove ugroženosti, osobno i kao zajednica, uvijek su u službi Božjega Kraljevstva.

Više o Klanjateljicama Krvi Kristove možete saznati OVDJE.

Zajednica Krvi Kristove – opis i povijest

“Zajednica Krvi Kristove, zvana tradicionalno ‘Pia Unione del Preziosissimo Sangue’, je duhovna obitelj koja se razvijala pod okriljem svetog Gašpara del Bufala, apostola Predragocjene Krvi. Ona se sastoji od vjernika pojedinaca (laika, redovnika, svećenika) i vjerničkih zajednica (redovničke družbe, udruženja, bratovštine, itd.) koji se trude živjeti i produbljivati duhovnost Krvi Kristove.” (Opći statut ZKK, br. 3)

“Zajednica Krvi Kristove je Vjerničko društvo uređeno u skladu s propisima Kanonskog prava. Organizirana je na međunarodnom, regionalnom i lokalnom nivou. Različite jedinice Zajednice Krvi Kristove koordinirane su i povezane po normama ovog Općeg statuta. Svaka regionalna jedinica integrira u svoj vlastiti statut Opći statut, imajući u vidu posebnu karizmu i različite regionalne zahtjeve.” (Opći statut ZKK, br. 14)

Oblici pripadnosti

Postoje četiri oblika pripadnosti u Zajednici Krvi Kristove:

a) pojedinačni članovi
b) molitvene grupe
c) misijske grupe
d) suradnici Krvi Kristove

U okviru ZKK mogu postojati prema potrebi još drugi oblici službe i djelatnosti koji su određeni posebnim pravilima.
Svaki katolik nakon odgovarajuće pripreme može postati članom ZKK te pojedinačno ili u grupi sudjelovati u toj duhovnoj obitelji. Svi članovi sudjeluju u oprostima ZKK i u svim njezinim duhovnim dobrima (Regionalni statut ZKK, br. 13) .

ZKK u župi

Glavno mjesto života i djelovanja ZKK je župa. Ako u župi ima članova ZKK koji su pojedinačni molitelji, struktura ZKK u toj župi ne postoji. Čim se “dvojica ili trojica” članova ZKK odluče da će se redovito sastajati (u privatnom stanu ili crkvi), prvo trebaju moliti svog župnika za dozvolu i blagoslov te da im odredi crkvenog duhovnika. Nova grupa treba biti registrirana u Centru ZKK. Voditelji i animatori ZKK u župi sudjeluju u regionalnim susretima ZKK i brinu se za rast Zajednice… (Regionalni statut ZKK, br. 26) .

Nastanak Zajednice Krvi Kristove (8.12.1808.):

Franjo Albertini, svećenik duboke vjere i velikog apostolskog žara, bio je zahvaćen željom za obnovom Crkve te je osnovao Bratovštinu Predragocjene Krvi, 8.12.1808. Budući da je bio kanonik crkve Svetog Nikole u okovima (u ono vrijeme su se nalazile relikvije dijela vojničkog plašta s nekoliko kapi Isusove Krvi na Golgoti), odlučio je provesti tu obnovu u svojoj crkvi i njezinoj okolici… Htio je ljude privesti osobnoj vjeri koja proizlazi iz vlastitog uvjerenja, htio im je produbiti svijest da su otkupljeni. Upravo ta svijest oblikuje osobni život vjernika i čini ga suodgovornim za druge… Albertiniju su svete relikvije bile povod da osnuje Bratovštinu Predragocjene Krvi. Osnovna zadaća te organizacije bila je: privesti ljude Božjoj ljubavi i Božjem milosrđu koje je postalo vidljivo u Krvi Kristovoj.

U tom smjeru Bratovština je trebala biti aktivna, trudeći se oko produbljivanja vjere svih ljudi. Tko uđe u tajnu Krvi Kristove ne obnavlja se i ne čisti samo on, nego dotični poprima svijest odgovornosti za druge oko sebe…

Zato se od početka ubrajaju u glavne zadaće Bratovštine: djela ljubavi i milosrđa. Posebno su naglašena: pomoć siromasima, rad na pomirenju zavađenih, vjerska pouka, briga za bolesnike, pokop preminulih siromaha. Prvenstvena zadaća predstojnika Bratovštine bila je da njeguje zajedništvo vjere, osobito sa siromasima iz okolice…

U vrijeme kad se rađala Bratovština Rim je proživljavao Napoleonsku okupaciju te je, zbog vjernosti Papi, i sam sv. Gašpar zajedno s duhovnikom Albertinijem bio osuđen na izgnanstvo. Godine 1815. papa Pio VII. potvrdio je Bratovštinu Krvi Kristove i podigao je na razinu Nadbratovštine, dodjeljujući joj mnoge oproste. Od toga trenutka ona više nije mala, lokalna grupa, već zajednica univerzalnog karaktera, u koju su mogle stupiti osobe, grupe, pa čak i redovi iz cijeloga svijeta.

Zbog širenja Zajednice i nakon svoga povratka iz izgnanstva Franjo Albertini 1851. godine predaje vodstvo zajednice Gašparovim Misionarima Krvi Kristove. Misionari od tada animiraju svoje zajednice pod nazivom – “Pobožno udruženje Predragocjene Krvi” (Pia Unio), koje se danas naziva Zajednica Krvi Kristove (ZKK).

Godine 1837. Marija de Mattias (1805.-1866.) utemeljiteljica Klanjateljica Krvi Kristove (1834.) započinje također formirati zajednice Krvi Kristove. Ove zajednice su posebno posvećene, kako tada tako i danas, moralnoj i duhovnoj obnovi žene u Crkvi i društvu.

(iz: Statut i temelji formacije ZKK, Zagreb, 2009., str. 37-41)

Potpuni oprosti za članove ZKK:

– na dan osobnog učlanjenja u ZKK
– 04.02. na blagdan sv. Marije de Mattias
– 29.04. na blagdan sv. Katarine Sijenske
– 24.05. na blagdan Majke i Kraljice Predragocjene Krvi
– 01.07. na blagdan Predragocjene Krvi
– 15.09. na blagdan Sedam žalosti BDM
– 21.10. na blagdan sv. Gašpara del Bufalo
– 03.12. na blagdan sv. Franje Ksaverskog

Za sve ostale informacije možete se javiti na naš
email zkk@cpps.hr

Misionari Krvi Kristove u svijetu

Misionari Krvi Kristove (CPPS) prisutni su u cijelome svijetu. Organizirani smo u 16 jedinica (8 provincija, 3 vikarijata i 5 misija) služeći Crkvi u 23 zemalje.

 

Posjetite stranicu Generalne uprave:
Generalna uprava

 

Stranice i informacije ostalih pokrajina (jedinica) Družbe:

Atlantska provincija
Cincinnati provincija
Iberijska rovincija (Španjolska i Portugal)
Talijanska provincija
Kansas City provincija
Poljska provincija
Njemačka provincija
Tanzanijska provincija
Brazilski vikarijat
Čleanski vikarijat
Indijski vikarijat
Centralna američka delegatura
Peruanska delegatura
Vijetnamska delegatura
Kolumbijska delegatura (ad Experimentum)
Hrvatska delgatura

XX. Generalna skupština CPPS progovara o radu i značenju Družbe (srpanj 2013.)

Proročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta

Mi, članovi XX. generalne skupštine okupili smo se na dvotjednom zasjedanju kao smjerni predstavnici uvijek vjernih Misionara Predragocjene Krvi Kristove. Uronjeni tijekom ovih dana u duboki dijalog i usrdnu molitvu koja se diže iz dubina naših duša, ujedinjeni u svezi Ljubavi, otvorili smo naša srca Božjem glasu i glasovima svoje subraće. Svaki od nas donio je u ovo promišljanje i zasjedanje svoju vlastitu predanost istini i ljubavi, ali što je još važnije, željeli smo donijeti i biti glas svih onih čiji smo predstavnici ovdje u Rimu svih Misionara Krvi Kristove.

Svjesni smo i važnosti povijesnog trenutka u kojem se nalazimo. U tijeku je priprema za proslavu 200. godišnjice osnutka Kongregacije. To je trenutak, vrijeme posebnog blagoslova i milosti kako za nas kao Družbu, tako i za cijelu Crkvu i svijet. Kada je Skupština počela sa svojim radom, dakle već na samom početku, postalo je jasno da sve odluke koje donosimo moraju biti utemeljene i izrastati iz naše bogate prošlosti i potaknuti nas na još jače ostvarenje vizije sv. Gašpara koji je čeznuo za obnovom Crkve i pomirenjem svijeta. Inicijativu za pripremu ove Generalne skupštine dao je general, p. Francesco Bartoloni s Generalnim vijećem, unaprijeđena je odlukama i radom Vijeća poglavara na Zasjedanju viših poglavara 2012. (MMS – Meeting of Major Superiors), i nastavljena kroz proces koji je zahtijevao angažman svih članova Kongregacije. Ovaj jedinstven način iznjedrila je Skupštinu na kojoj smo isprva razlučili, a zatim usvojili smionu, punu vjere i vjernosti, Viziju naše budućnosti.

Nadahnuti i okrenuti toj viziji, izabrali smo Organizacijski tim za koji smo vjerovali da je sposoban potaknuti i animirati cijelu našu Zajednicu kako Družbu, tako i suradnike-laike na ostvarenje vizije koja prožima svaki segment našega života: kroz naš odnos s Bogom (duhovnost), naš odnos jednih prema drugima (život u zajednici) te kroz naš odnos sa svijetom (misije). Ova Poruka koju odašiljemo sa zasjedanja 20. generalne skupštine prvi je čin ove svete aktivnosti animiranja svih i stoga smo je namijenili i poslali prema svima.

Na Zasjedanju viših poglavara 2012. godine, p. Bartoloni i Generalno vijeće predložili su jedinstven pristup našoj Izbornoj skupštini: u ove duhovne aktivnosti upustit ćemo se kroz procese koji se temelje na svjetovnoj organizacijskoj teoriji afirmativnog propitivanja. Polazeći od zahvalnosti za sve dobro koje već postoji unutar neke organizacije i koristeći jedan bezuvjetno pozitivan pristup planiranju, vodstvu i ostvarivanju promjena, ova metoda predstavlja proces koji pomaže organizaciji da najbolje ostvari svoju svrhu i svoj cilj.

Pater Bill Nordenbrock modificira ovu svjetovnu teoriju uvrštavanjem vjerskih vrjednota i uvođenjem vjerske terminologije kako bi je učinio pogodnom za korištenje od strane vjerskih zajednica kreiranjem procesa afirmativnog razlučivanja. Prije ove Generalne skupštine, mnogi upravitelji provincija i delegatura već su bili upoznati s procesom afirmativnog razlučivanja i koristili ga u radu svojih upravnih jedinica. Stoga je Skupština viših poglavara (MMS) spremno usvojila ovaj prijedlog kako bi on mogao postati okvir unutar kojeg će se odvijati i sam rad Skupštine.

Druga odluka Skupštine viših poglavara bila je usmjerena prema cilju Generalnu skupštinu staviti u okvir i ozračje molitve. željeli smo stvoriti “siguran kutak” za iskrenu komunikaciju, sveto mjesto gdje bi se ljudi osjetili sigurnima izraziti “svoju istinu” jer su svjesni i znaju da će ih netko slušati pozorno i s punim poštovanjem.

Stvaranje takve atmosfere bilo je ključno za provođenje izbornog procesa za novu generalnu upravu unutar Družbe. željeli smo izborni proces u kojem se mogao dogoditi iskren dijalog s “kandidatima” i o “kandidatima”. željeli smo na svjetlo dana iznijeti i sve one privatne razgovore koji se obično vode u kuloarima tijekom izbornog procesa i omogućiti da i oni utječu na proces zajedničkog odlučivanja. Smisao se sastojao u tome da naše razlučivanje i izbor ne budu samo zbroj naših pojedinačnih, individualnih odluka, nego da budu istinski svjedoci sveukupnih zajedničkih duhovnih aktivnosti i napora.

Tako je Skupština postala vrijeme molitve. Dnevno smo se okupljali na molitvama časova i slavljenju Euharistije. To vrijeme zajedničke molitve postalo je i izraz bogatstva u različitosti naše Družbe; naime svaki je dan molitvu i propovijed, tumačenje Riječi Božje, pripremao i predvodio poglavar određene mjesne jedinice. Ovo zajedništvo u naviještanju i svjedočenju Riječi Božje uvelike je pridonosilo i poboljšanju moći našeg rasuđivanja i dubokoj ukorijenjenosti u dijalog.

I drugi sveti obredi pratili su rad Skupštine. Odmah prvoga dana blagoslovili smo dvoranu u kojoj se održavala Skupština da bude sveto mjesto u kojem će se odvijati naše duhovne aktivnosti. Svaki delegat donio je svetu vodu iz svoje mjesne jedinice te je voda pomiješana zajedno u uvodnom obredu blagoslova prostora. Kako bismo kroz sve vrijeme održavali svetost prostora, svako zasjedanje započinjali bi molitvom i škropljenjem prostora i nazočnih blagoslovljenom vodom; to nas je trebalo podsjećati da smo okupljeni na svetom tlu prvenstveno da bismo osluškivali Riječ i glas Božji, a ne samo raspravljali i proveli izbore.

Tako, u molitvenoj atmosferi, na Skupštini je započeo proces afirmativnog razlučivanja. Utvrđen je i moto pod kojim se Skupština odvijala: Mi smoproročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta. Fokusiranost na izbor ove teme izražava, općenito govoreći, viziju vjernosti Kongregacije. I sam izborni proces odvijao se unutar ove zadatosti.

Proces afirmativnog razlučivanja započinje otkrivanjem onoga u čemu se već očituje Božja prisutnost i njegov blagoslov. Kao vježbu iz praktične teologije, započeli smo s istraživanjem i došli do svježih i novih izvora razumijevanja naše karizme, otkrivajući ih u već življenim i zaživjelim iskustvima te iste karizme.

U procesu razlučivanja i izbora željeli smo imati najširu moguću platformu biračkog tijela. S toga razloga, u vremenu između rujna 2012., kada se održavala Skupština viših poglavara, i vremena održavanja Generalne skupštine, provincijali i delegati odlučili su krenuti u potragu za predstavnicima koji svjedoče živu vjeru u življenju naše karizme unutar svojih mjesnih jedinica. Od izabranih kandidata tražilo se da budu istinski predstavnici svojih mjesnih jedinica te time daju autentičan obol radu Skupštine. Dalje, na zasjedanju Generalne skupštine, faza otkrivanja započela je drugog dana našeg okupljanja. Svi smo međusobno sudjelovali u svojevrsnom “Emaus razgovoru”, jedan s drugim, te smo u toj vrsti zajedništva s drugim misionarima proveli nekoliko sati dijeleći međusobno svoje osobne ispovijesti o pozivu kao i svoje nade i želje vezano uz budućnost Družbe. Ova razmjena iskustava nastavila se, zatim, u manjim grupama sa svrhom otkrivanja karizmi koje postoje među delegatima na Skupštini.

Sljedeći dan smo započeli fazu sna u sklopu procesa dijaloga u malim grupama te na plenarnoj sjednici i došli do sljedeće vizije naše, vjerne i vjerom ispunjene, budućnosti:

IZJAVA O VIZIJI

Krv Kristova, prolivena za sve ljude, kako bi sve privukla k sebi, izvor je i vrhunac našega života i poslanja. Ova Krv nas potiče da se zauzimamo za dostojanstvo života grleći ranjeno čovječanstvo i stvorenje.

Ukorijenjeni u duhovnosti štovanja Predragocjene Krvi i služenju Riječi, naše se poslanje sastoji u proročkom svjedočenju poradi obnove Crkve i pomirenja svijeta. Kao hrabru zajednicu Misionarevih učenika, krik Presvete Krvi zove nas na rubove društva da budemo Kristovi poslanici pomirenja i služimo narodu Božjem.

živeći vez ljubavi, naš život odražava multikulturalno zajedništvo kako zavjetovanih članova, tako i suradnika-laika. Vjerni misionarskoj karizmi sv. Gašpara, naše misijske kuće su sveta mjesta gostoprimstva i obnove misijskog poslanja. Svaki misionar prihvaća odgovornost zajedničkog odlučivanja za dobrobit cijele zajednice. Naši izabrani upravitelji službenici su koji nas potiču da razvijamo i međusobno dijelimo svoje darove za ostvarenje naše vizije i ostvarenje Kraljevstva Božjega.

Generalna skupština žarko se nada i gorljivo moli da uzmognemo ostvariti ovu viziju kroz zajedničku predanost i suradnju svih članova Družbe te suradnika-laika. Našem novoizabranom ocu Generalu i Generalnom vijeću, kao i odgovornima u svim mjesnim jedinicama, stavljen je u zadatak teret odgovornosti življenja ove vizije kao uzora svima nama. Naša je želja da ova vizija bude svjetionik koji nas poziva u budućnost sve dublje i jače vjernosti.

Odmah po završetku Skupštine započeli smo s implementacijom i provođenjem ove vizije. A onaj dio sadržan u Izjavi o viziji, a koji se odnosi na izbor vodstva vodio nas je, nadahnjivao dijalog i rasuđivanje tijekom procesa izbora novog oca generala i članova Generalnoga vijeća.

Viziju se nastojalo provoditi u praksu i nakon procesa izbora. Naime, odmah potom, u fazi kreacije, podijeljeni po manjim grupama, krenuli smo s pisanjem Prijedloga-izazova za svaki od 3 stupa Kongregacije. Prijedlozi-izazovi su naša promišljanja i sugestije koje proširuju i pomažu bolje razumijevanje Vizije i u kojima pokušavamo dati odgovore na pitanje: kako konkretno u stvarnosti treba izgledati ostvarivanje ove Vizije? Ovakav aktivan pristup, omogućavao je da se Vizija, kojoj je svrha inspirirati i potaknuti, ostvari na praktičan i konkretan način. Skupština je tako konsenzusom usvojila sljedeće zaključke:

Prijedlog o proaktivnom življenju duhovnosti Predragocjene Krvi

Krv Kristova teče kroz svo stvorenje, a najsjajnije i najjasnije dolazi do izražaja u našem međusobnom zajedništvu i solidarnosti na stolu Euharistije. Iz biblijske utemeljenosti štovanja Predragocjene Krvi jasno progovara i artikulira se jezik Kaleža, Križa i Saveza u krvi i uprisutnjuje u našim molitvama, propovijedanju, svećeništvu, služenju i životu koji iz tog vrela izvire.

Prigrlivši vlastitu ranjenost i nesavršenost, Misionari odano svjedoče živu prisutnost Božju posred ovog ispaćenog svijeta i ulaze u iscjeljujuće odnose prema onima koji vape za pomirenjem i oslobođenjem.

Prijedlog o proaktivnom življenju misionarskog poslanja

Napajajući se na izvorima Drugog vatikanskog sabora i Socijalnog nauka Katoličke Crkve, pozivamo sve krštenike da se ujedine s nama u življenju univerzalnog poziva čovjeku na svetost i misionarsko djelovanje. Uvijek vjerni zasadima našeg osnivača, sv. Gašpara, mi nudimo svijetu duhovnost štovanja Predragocjene Krvi za obnovu Crkve, osobito za obraćenje svećenika i drugih duhovnih osoba. Mi smo proročka Družba pomiriteljske nazočnosti sred sukoba i podjela u svijetu. U svom služenju ljudima posred ovoga svijeta iskazujemo najveće poštovanje svakoj osobi kojoj smo poslani, kao i svakoj kulturi u kojoj pojedina osoba živi.

Prijedlog o proaktivnom življenju života u zajednici

Kao što je Srce Isusovo otvoreno, tako su i naše zajednice sveta mjesta otvorenog i duboko iskrenog dijaloga u kojima međusobno dijelimo svoje radosti i svoje žalosti, svoje nade i svoje snove, a u ozračju povjerenja, poštovanja i ljubavi.

Naše zajednice su utemeljene na odnosu saveza s Kristom i jednih s drugima. U toj svezi ljubavi, duboko uvažavamo međusobne kulturalne različitosti i međusobno se obogaćujemo istima. Mi smo Družba pomirenja i mira kako bismo mogli biti misionari mira i pomirenja. I kako je Krist raširio svoje svete ruke na drvu križa da privuče k sebi sve ljude i narode, tako i mi, kako Misionari, tako i braća laici, otvorena smo Zajednica za sve i mjesto gdje je svatko dobrodošao.

Na zasjedanju Skupštine uslijedilo je predstavljanje Prijedloga-izazova, na osnovu svih onih opisanih i iznijetih primjera iz kojih smo izvukli i definirali specifične konkretne korake i akcije koje nam mogu biti od pomoći u vjernom koračanju na našem putu u ostvarivanju zajedničke Vizije. Preko početnog rada u malim grupama i pročišćenih prijedloga na plenarnom zasjedanju Generalne skupštine, konsenzusom su definirani sljedeći akcijski koraci:

Akcijski koraci za jače uprisutnjenje naše duhovnosti

Od vremena svoga osnutka po sv. Gašparu, Kongregacija je blagoslovljena bogatom i dubokom duhovnošću. Ova duhovnost posebno se razvijala i produbljivala tijekom zadnjih godina usporedo s nastojanjima i borbom misionara da se ta duhovnost inkorporira u različite nacionalne i kulturalne kontekste. Posegnuli smo nanovo za Pismom i spisima kako bi u njima pronašli čvrstu utemeljenost i identificirali snažnu simboliku Kaleža, Križa i Saveza u Krvi kao iznimno važne za sve nas. Prijedlozi-izazovi izneseni za vrijeme Generalne skupštine pozivaju nas na još snažnije ucjepljenje ove duhovnosti u naše propovijedanje, služenje i u sam naš život.

U sklopu poruke jače uprisutnjenosti naše duhovnosti, Skupština podsjeća Družbu na nekoliko važnih aktivnosti:

– dijeljenje materijala i širenje pobožnosti štovanja Predragocjene Krvi odsudni su za integraciju duhovnosti u našim životima. Ova aktivnost trebala bi se odvijati kako unutar pojedinih mjesnih jedinica, tako i među jedinicama. Generalna kurija treba sudjelovati, odnosno posredovati u ovoj aktivnosti ukoliko i koliko je u određenim situacijama potrebno;

– Kongregacija je već razvila različite načine za daljnje aktivno širenje i uprisutnjenje duhovnosti štovanja Presvete Krvi. Oni uključuju tiskane materijale, Međunarodni duhovni centar u Salzburgu, Merlini duhovni centar u Peruu, Centar za proučavanje duhovnosti i štovanje Krvi Kristove u Italiji te virtualni (mrežni) duhovni centar u Sjevernoj Americi. Od esencijalne je važnosti da Kongregacija promiče i bolje koristi spomenute Centre i izvore u budućnosti.

Skupština je ujedno pozvala i Generalnu upravu na provođenje određenih akcija:

– svjesni smo činjenice da dar življenja naše karizme treba biti središnja točka u odabiru i formaciji, kao i u životu naših kandidata. Kako bismo osigurali da naši kandidati budu izvrsno formirani upravo u našoj duhovnosti, sljedeća radionica odgajatelja treba biti organizirana upravo tako da pomogne odgajateljima da steknu što više znanja i vještina potrebnih za proces formiranja i odgoja kandidata.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše misionarske vizije

Od svojih najranijih godina, sv. Gašpar posvetio je svoj život izgradnji Kraljevstva Božjega. Počev od njegova rada sa siromašnima u Rimu još od djetinjstva, preko njegovih propovijedi o Predragocjenoj Krvi u crkvi sv. Nikole u Carceri, sv. Gašpar živio je život misionara. A njegova misija povjerena je sada nama za 21. stoljeće. I dok slavimo 50. obljetnicu Drugog vatikanskog koncila i 200. obljetnice osnutka Družbe, čujemo kako kroz sv. Gašpara, tako i kroz Koncil, odzvanja poziv za revnim radom na obnovi Crkve i pomirenju svijeta.

I kao sastavni dio ovog važnog poslanja Skupština podsjeća Družbu na nekoliko važnih činjenica:

– dok slavimo 50. obljetnicu Drugog vatikanskog koncila trebamo omogućiti duhovnu formaciju u duhu Koncila i duhu socijalnog nauka Crkve svim članovima u svim mjesnim jedinicama;

– također se nalazimo i u vremenu priprema za proslavu 200. obljetnice osnutka Družbe; svi članovi u mjesnim jedinicama trebali bi iskoristiti ovo vrijeme milosti kako bi produbili i nadopunili svoje znanje i razumijevanje života i djela sv. Gašpara te pobudili svoje poštovanje prema njemu;

– Drugi vatikanski koncil poziva Crkvu na raspoznavanje znakova vremena kako bi mogla na njih odgovoriti. Isto tražimo i od Družbe te da u tu svrhu unutar mjesnih jedinica sve više koristi suvremene tehnologije i medije društvene komunikacije. Napredak tehnologije omogućuje nam da uistinu bude “1000 jezika” koji naviještaju otajstvo Predragocjene Krvi kako je to govorio sv. Gašpar;

– iako je Družba decentralizirala vodeće, upravljačke strukture, još je uvelike potrebna koordinacija u misionarskom radu. Molimo Generalnu upravu da omogući povezivanje i međusobnu razmjenu iskustava između mjesnih jedinica u radu za pravdu, mir i cjelovit integritet svega stvorenoga.

Skupština poziva novu Genaralnu upravu da:

– iznađe putove i načine, u zajedništvu s upravom provincija Cincinnati i Kansas City, kako bi Centar za pomirenje Predragocjene Krvi koji se nalazi u Chicagu, postao uzor ostalim provincijama; preporučujemo širenje tzv. kružoka slušanja (Listening Circles) kao poseban primjer i način koji vodi k pomirenju;

– razvije procese koji će u potpunosti pripremiti mjesne jedinice za iskustvo što jednostavnije razmjene “osoblja”. Obje jedinice, kako ona koja šalje, tako i ona koja prima, moraju biti pripravne prihvatiti izazove koje pred njih stavlja međunarodna, multikulturalna zajednica i sredina. I misionari, osobno, trebaju biti odgovarajuće pripremljeni i osposobljeni prije ulaska u novu kulturalnu sredinu kao i za povratak u matičnu zajednicu.

Skupština upućuje poziv svim mjesnim zajednicama da:

– razvijaju i počnu provoditi plan za duhovnu, ljudsku i svećeničku obnovu među lokalnim svećenstvom na području mjesnih crkava unutar kojih djeluju uvažavajući njihove specifične datosti i okvire. Prvo izvješće o ostvarenim rezultatima očekuje se na Skupštini viših poglavara 2014. godine;

– započnu ili prošire brigu i djelovanje prema onima na rubu društva i marginaliziranima. Pri tome nije nužno da mjesne jedinice započinju nove pothvate na novim područjima, nego da nastave što bolje i aktivnije raditi u svojim već postojećim specifičnim okvirima. Prvo izvješće o ostvarenim rezultatima očekuje se na Skupštini viših poglavara 2014. godine.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše viziju života u zajednici

Kao Družba apostolskog života zauzimamo uistinu jedinstveno mjesto u okviru širokog tkanja duhovne crkvene stvarnosti. Iako nismo kanonski vezani evanđeoskim zavjetima, ipak smo pozvani živjeti prema tim istima. Sveti Gašpar je želio da budemo međusobno povezani svezom ljubavi, in vinculo caritatis.život u zajednici sastavna je komponenta i ne može se razdvajati od našeg poziva za misijskim djelovanjem. Zapravo sva tri stupa “duhovnost štovanja Krvi Kristove, život u zajednici i misijska djelatnost” moraju ostati međusobno povezana. Ostati vjerni pozivu Kristovu traži upravo integriranost sva tri stupa. Istodobno, Skupština prepoznaje da život u zajednici mora biti čvrsto utemeljen u konkretnim uvjetima različitih lokalnih sredina.

U sklopu ostvarivanja naše vizije života u zajednici, Skupština podsjeća Družbu na ove važne točke:

– naša sveopća normativna pravila i propisi, kao i razni statuti mjesnih jedinica, izvor su i prava riznica uputa za zdrav i plodonosan život u zajednici. Zajednička molitva, euharistijsko slavlje, kućna savjetovanja, zajedničko blagovanje i rekreacija, kao i okupljanja na razini provincija i delegatura bitne su sastavnice našeg zajedničkog života. Svaka jedinica se na taj način uvijek ispočetka podsjeća da na svakoj od njih leži odgovornost za održavanjem spomenutih pravila i propisa;

– komunikacija je uvijek svojevrsna kritična sastavnica života u zajednici. Bilteni, mrežne stranice i razne publikacije pomažu u održavanju veza među članovima i između pojedinih jedinica. Pa ipak, u užurbanom i grozničavom svijetu u kojem živimo, često svi naši napori da ostanemo povezani, ne donose ploda. Stoga Skupština upućuje poziv mjesnim jedinicama da se odredi prikladan netko tko će biti angažiran na održavanju komunikacije kako unutar same pojedine mjesne jedinice, tako i među jedinicama te s Generalnom upravom. Uz brigu za kvalitetnom međusobnom komunikacijom, mjesne jedinice bi, koliko im njihove mogućnosti dopuštaju, trebale prevoditi i materijale za uporabu u široj zajednici;

– Mi smo misijska zajednica! Stoga je primjereno da povremeno unutar mjesnih jedinica svjedočimo svoju privrženost Družbi, kao i svoju stalnu spremnost i predanost misijama. Mjesne jedinice prepoznat će same koliko im može biti od koristi razvoj i vršenje određenih zajedničkih obrednih praksi kroz koje će prepoznavati i produbljivati svoju predanost i misijsku opredijeljenost.

Skupština upućuje sljedeći poziv Generalnoj upravi:

– slično kao što je radila desetljećima na području duhovnosti i misija, Skupština poziva Generalnu upravu na ponovno otkrivanje i supstancijalno istraživanje onoga što konkretno uključuje autentično življenje života u zajednici unutar Družbe misionara Predragocjene Krvi Kristove. Jedan od autentičnih doprinosa sv. Gašpara Crkvi jest osnivanje misijskih kuća. Generalna uprava se, stoga, poziva na angažiranje cijele Družbe u daljnjem razvoju i njegovanju ovog oblika zajedničkog života i misionarskog djelovanja.

Skupština upućuje poziv svakoj mjesnoj jedinici da se:

– uključi u niz značajnih konstruktivno vođenih razgovora o tome što znači živjeti autentično i što to znači živjeti jednostavnim životom;

– razvija i/ili produbljuje predanost u radu s laicima i zauzima se za što je moguće jače uključivanje laikata u naš život u zajednici, našu duhovnost i apostolski rad.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše vizije upravljanja

Značajan dio vremena Skupština je provela raspravljajući o ulozi vodstva Družbe, odnosno kako bi trebalo izgledati upravljanje Družbom. Naše normativne odrednice su tu potpuno jasne i određuju da je svaki član Družbe pozvan sudjelovati u odgovornom procesu vođenja i upravljanja Družbom. Naše izabrano vodstvo, na svim razinama upravljanja, po uzoru na Krista rukovodi se modelom upravitelja-sluge.

U okviru rečenoga, Skupština podsjeća Družbu na sljedeće važne činjenice:

– vodstvo se najbolje ostvaruje kada svaki član pokazuje odgovornu inicijativu u promicanju dobrobiti za cjelokupnu Družbu. No, izabrano vodstvo unutar mjesnih jedinica ipak ima specifične odgovornosti i ulogu. Njihov rad najbolje se ostvaruje međusobnom suradnjom;

– upravitelji, osobito provincijali i delegati, trebaju osigurati i omogućiti trajnu formaciju svih članova, ali s posebnom pozornošću i naglaskom na novake, novozaređene svećenike, stare i nemoćne članove. Također moraju pronaći i omogućiti sredstva za skrb o zdravlju i dobrobiti svih svojih članova;

– upravitelji mjesnih jedinica trebaju upravljanje zajednicom shvatiti kao svoju primarnu zadaću. Oni moraju osobito dobro poznavati duhovnu baštinu Družbe, dobro vladati vještinama upravljanja međuljudskim odnosima, živjeti u konkretnoj jedinici, prepoznavati darove i talente članova zajednice i biti ljudi molitve, a sve to kako bi mogli što bolje služiti potrebama Družbe.

Zaključak

XX. generalna skupština započela je zazivom Duha Svetoga. Stoga nema ni najmanje sumnje da je Duh Sveti bio prisutan i vodio nas u našim razmišljanjima, molitvi i našim međusobnim susretima. Duh Sveti svojom je snagom ispunio svakoga od nas te nas pozvao da budemo vjerni ovoj Viziji. No znamo da Duh Sveti nije ograničen zidovima naše skupštinske sabornice. Svi članovi Družbe, kako Misionari, tako i suradnici-laici, blagoslovljeni su darovima Duha Svetoga. Iz ovih darova izvire i odgovornost. Stoga imamo odgovornost, na svim razinama Družbe, prigrliti ovu Viziju i učiniti sve kako bi se ona utjelovila i zaživjela u životu cjelokupne zajednice.

Naše izabrano vodstvo ima osobitu dužnost osigurati da Vizija koju smo ovdje razaznali bude ostvarena i u mjesnim jedinicama. Bit će to izazovna zadaća. S vremena na vrijeme naše poimanje Vizije i naše svakodnevno življenje Vizije možda neće odgovarati našim željama i očekivanjima. No ostajući vjerni svome pozivu, nastojat ćemo ostvarivati i otjelovljivati ovu Viziju. Upravitelji mjesnih jedinica moraju učinkovito raditi i surađivati s novom Generalnom upravom kako bi ova Vizija urodila istinskim plodovima.

Nova Generalna uprava ima blago mudrosti, znanja i energije. Njihova odgovornost leži u nastojanju da se značenje i ostvarenje Vizije ne izgubi i ne svede na rutinu upravljanja Družbom. Zadatak im je ujedno da animiraju cijelu Družbu, od onih koji su tek u početcima formacije do onih koji su u zasluženoj mirovini, ali još uvijek mogu služiti aktivno molitvom, da bude i ostane vjerna Božjem pozivu.

I dok se nalazimo u pripremama za proslavu 200. obljetnice osnutka Družbe, želimo također uroniti u viziju koja je izraz stvaralačke vjernosti snu sv. Gašpara i naše najsjajnije prošlosti i tradicije. Ukorijenjeni u toj vjernosti, pronašli smo hrabrosti odgovoriti na izazov biti proročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta. Stavljamo našu Družbu i sve naše snove i nade o budućnosti u otvorenu ranu Srca Isusova.

Rim, 8.-19. srpnja 2013.

Krug vječnih svetih misa

Družbe Misionara Krvi Kristove

Slično kao i druga misijska djela, tako i Družba Misionara Krvi Kristove ima vlastiti tzv. Krug vječnih svetih Misa. Papa Lav XIII. blagoslovio je ovu inicijativu 1886. godine kako bi na taj način dao poticaj za podupiranje misijskih djela Crkve. „Vječnom” se zove zato što se svaki dan, i dokle god je Družbe Misionara Krvi Kristove, slavi 4 000 sv. misa godišnje za sve koji su upisani u knjigu Kruga vječnih svetih Misa.

U Krug se može upisati:

  • djecu i mlade – kako bi izrasli u dobre i poštene kršćane i uspješno započeli život,
  • bolesne – da im se vrati nada u ozdravljenje, da zadobiju milost strpljivosti kako bi mogli podnositi različita trpljenja i svoju patnju prikazivati za Misionare,
  • nepomirene s Bogom i Crkvom – kako bi se izmirili s bližnjima i vratili dobrom Nebeskom Ocu,
  • pokojne – da što prije dožive trenutak u kojem će vječno gledati Lice Očevo.

Upis u ovaj Krug može biti prekrasan prigodni duhovni dar povodom rođendana ili imendana, sakramenta Krštenja, Prve svete Pričesti, sv. Potvrde, Ženidbe, polaganja vječnih zavjeta, đakonskih i svećeničkih ređenja, različitih godišnjica ili jubileja…

Svi koji su za života upisani u Krug, uživaju plodove ovih svetih misa i nakon smrti. Stoga nije potrebno slati obavijest o njihovoj smrti. Nadalje, u Krug se ne može upisivati skupno, npr.: obitelj, bračni par, određena zajednica, duše u čistilištu i sl.

Novčana sredstva od Kruga vječnih svetih Misa namijenjena su podržavanju i razvoju našeg misijskog djela i izobrazbi novih Misionara. Prilog za upis za svaku pojedinačnu osobu je kao i uobičajena naknada za jednu sv. Misu.

Kao potvrda o upisu osobe u Krug Vječne svete Mise koju šaljemo dobročiniteljima, služi sličica s ispisanim imenom i prezimenom osobe te datumom upisa u Krug.

Podatke o osobi koju upisujete – ime i prezime – dostavite Misijskoj kući faksom ili e-mailom uz kopiju o uplati novčanog priloga.

Novčani prilog za upis u Krug vječnih svetih Misa možete uplatiti na naš račun: HR6223600001101474800.

Informacije za uplatu i kontakt:

Družba Misionara Krvi Kristove
Razgled 3
10 000 ZAGREB

tel. +385 (0)1 45 00 130
faks. +385 (0)1 45 00 134

email: info@cpps.hr

IBAN: HR6223600001101474800
Svrha uplate: Krug VSM
Model plaćanja: HR00 ili HR01
Poziv na broj: datum uplate
Za inozemstvo: SWIFT – ZABAHR2X

Zagrebačka banka d. d.
Paromlinska 2, 10000 Zagreb

Sv. Ivan Pavao II. o Krvi Kristovoj

Predraga braćo i sestre!

Danas započinje mjesec srpanj, kojeg tradicija posvećuje promatranju Predragocjene Kristove Krvi, nedokučive tajne ljubavi i milosrđa.

U današnjoj liturgiji apostol Pavao tvrdi u poslanici Galaćanima da nas je Krist oslobodio kako bismo bili slobodni (Gal 5, 1). Ova sloboda ima veliku cijenu: život, krv Spasitelja. Da! Krv Kristova je cijena koju je Bog platio kako bi oslobodio čovječanstvo od ropstva grijeha i smrti.

Krv Kristova je nesumnjivi dokaz ljubavi Oca nebeskoga prema svakom čovjeku, nitko nije isključen.

Sve je ovo dobro naglasio bl. Ivan XXIII, štovatelj Krvi Kristove od samog djetinjstva, kad je u svojoj obitelji slušao kako se mole litanije Krvi Kristove. Kad je bio izabran za Papu, napisao je Apostolsko pismo koje potiče ovu pobožnost “Inde a primis”, 30. lipnja 1959.), pozivajući vjernike da meditiraju beskrajnu vrijednost ove Krvi, od koje” jedna jedina kap može spasiti cijeli svijet od svake krivnje” (himan “Adoro Te devote”).

Neka meditacija Gospodinove žrtve, čin nade i mira za svijet, bude ohrabrenje i poticaj da se gradi mir također i tamo gdje se čini da se on ne može postići. Danas moje misli idu posebno u Sri Lanka, gdje se, povodom svetkovine Gospe u Madhu, okuplja katolička zajednica na molitvu u ovom poznatom svetištu, vapijući za dar mira. Zaražene strane u ovom tragičnom etničkom konfliktu, koji već dvadeset godina sija nasilje i strašne zločine u ovom dragom narodu, trebaju naći put dijaloga i pomirenja. Razgovor je jedini put koji može uspješno uočiti teška pitanja koja su uzrok sadašnjeg sukoba.

Marija, Majka onoga koji je svojom krvlju spasio svijet, neka blagoslovi napore svih onih, koji u Sri Lanka i drugdje promiču ozračje smirenja, što je neophodno za stvaranje sporazuma i mira.

Nakon toga je Sv. Otac zajedno s prisutnim hodočasnicima
molio Anđeo Gospodnji te pozdravio prisutne skupine.

(1. srpnja 2001., riječ sv. Oca na trgu sv. Petra
povodom molitve “Anđeo Gospodnji”)

Papa Ivan XXIII. o Predragocjenoj Krvi Kristovoj

O povezanosti svetog Ivana XXIII. i Predragocjene Krvi Kristove progovara biskup Erwin Kräutler CPPS, prelature Xingu (Brazil).

U nastavku pročitajte njegovo pismo.

Govor kod kanonizacije pape Ivana XXIII. ispunja me dubokom radošću zbog mnogo razloga:

1. Bio je prvi papa koji je u jednoj radio emisiji (11. rujna 1962.) govorio o “Crkvi siromašnih” i to četiri tjedna prije otvaranja Drugog vatikanskog koncila.

2. S pravom su ga prozvali “Dobri papa”. Bio je jednostavan i skroman, isijavao je ljubaznšću, prijateljstvom i bratoljubljem. Mnogi događaji koji se o njemu prepričavaju pokazuju koliko je bio čovječan (human) papa.

3. Na završnom liturgijskom slavlju rimske Sinode, 31. siječnja 1960. u bazilici sv. Petra, papa Ivan XXIII. u svom je govoru našega Utemeljitelja, sv. Gašpara del Bufala, nazvao “najistaknutijom poznatom osobom rimskoga klera, istinskim i pravim apostolom Predragocjene Krvi Isusove u cijelome svijetu.” Posjetio je 4. siječnja 1963. našu crkvu Santa Maria in Trivio. Svi se sjećamo te poznate slike: s oltara, ispod kojeg leže kosti sv. Gašpara, dao je apostolski blagoslov.

4. Bio je veliki štovatelj Predragocjene Krvi. Možemo ga nazvati “Papa Predragocjene Krvi”. U svom apostolskom pismu “Inde a primis” (30. lipnja 1960.), uoči blagdana Predragocjene Krvi, dokazuje svoju duboku ljubav prema Dragocjenoj Krvi: “To štovanje dano mi je u krilu obitelji, u kojem sam proživio svoje djetinjstvo. Još uvijek se s dubokim osjećajima sjećam litanija Krvi Kristove, koje su svaki dan u srpnju molili moji roditelji.”

Sada s povjerenjem našega dragog papu Ivana XXIII. nazivamo svecem, koji unutar Družbe zaslužuje posebno slavlje u liturgiji časova te vlastitu misu u našem kalendaru.

Altamira, Brazil, 27. travnja 2014.
Nedjelja božanskog milosrđa
Dan kanonizacije pape Ivana XXIII.
Erwin Kr
äutler CPPS

Apostolska poslanica “Inde a primis”

Ivan XXIII.
Apostolska poslanica “Inde a primis”
o štovanju Predragocjene Krvi
Gospodina našega Isusa Krista
30. lipnja 1960.
00187 Roma

Apostolsko pismo “Inde a primis” dokument je redovitoga papinskoga učiteljstva. Nije enciklika ili definicija: samo brižno tumačenje suvremene misli Crkve koja želi obnoviti vanjske i nutarnje strukture. To je poticajni papin glas koji poziva da se “gorućim žarom okrenemo božanskom izrazu Gospodinova milosrđa prema pojedinim dušama, svetoj Crkvi i cijelom svijetu, kojemu Isus ostaje Otkupiteljem i Spasiteljem. Hoćemo reći prema POBOŽNOSTI PREDRAGOCJENOJ KRVI” (“Inde a primis”).

TEKST APOSTOLSKE POSLANICE

Časna braćo,

pozdrav i apostolski blagoslov!

Više puta nam se od prvih mjeseci naše papinske službe događalo a riječ je bila često brižnom i čistom glasnicom našega vlastitoga osjećaja da pozivamo vjernike da se u živoj i svakidašnjoj pobožnosti gorućim žarom okrenu prema božanskom izrazu Gospodinova milosrđa prema pojedinim dušama, prema svetoj Crkvi i prema cijelom svijetu, kojemu Isus ostaje Otkupiteljem i Spasiteljem. Hoćemo reći prema pobožnosti Predragocjenoj Krvi.

Ta pobožnost nam je bila ulivena u samom kućnom ozračju u kojem je cvjetalo naše djetinjstvo, i sada se sa živim osjećajem sjećamo moljenja litanija Predragocjene Krvi koje su naši stari obavljali u mjesecu srpnju.

Prisjećajući se Apostolova spasonosna poticaja: “Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom”, vjerujemo, o časna braćo, da među brige naše univerzalne pastoralne službe, nakon bdijenja oko zdrave nauke, povlašteno mjesto treba imati skrb koja se tiče pravoga odvijanja i porasta vjerničke pobožnosti, u očitovanjima liturgijskoga i privatnoga kulta.

Pobožnosti prema Kristu: njihov sklad i njihovo prvenstvo čini nam se stoga posebno prikladnim svrnuti pozornost naših dragih sinova na nerazrješivu svezu koja uz dvije pobožnosti, već tako raširene u krilu kršćanskoga puka, to jest uz pobožnost Presvetom Imenu Isusovu i njegovu Presvetomu Srcu, treba pridjenuti onu koja ima za cilj častiti Predragocjenu Krv utjelovljene Riječi “prolivenu za mnoge na otpuštenje grijeha”.

Ako je doista od najveće važnosti da između katoličkoga vjerovanja i liturgijskih čina Crkve vlada spasonosni sklad, jer “lex credendi legem statuat supplicandi”, te da nikada ne budu dopušteni oblici kulta koji ne izviru iz najčišćih izvora prave vjere, pravedno je također da cvjeta sličan sklad među različitim pobožnostima, tako da ne bude suprotnosti ili razdvajanja između onih koje se poštuju kao temeljne i kao one koje više posvećuju, a u isto vrijeme među osobnim i drugotnim pobožnostima neka prvenstvo u poštivanju i praksi imaju one koje bolje naglašavaju univerzalnu ekonomiju spasenja koju je izveo “jedan Posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji sebe samoga dade kao otkup za sve”. Krećući se u tom ozračju prave vjere i zdrave pobožnosti, vjernici su sigurni da osjećaju s Crkvom (“sentire cum Ecclesia”), odnosno da žive u zajedništvu molitve i ljubavi s Isusom Kristom, utemeljiteljem i Vrhovnim svećenikom one uzvišene vjere, koja od njega, u njegovu imenu, zadobiva svoje dostojanstvo i vrijednost.

Ako sada ukratko bacimo pogled na divne napretke koje je Katolička Crkva provela na polju liturgijske pobožnosti, u spasonosnom suglasju s razvojem svoje vjere u prodiranju u božanske istine, nesumnjivo je utješno utvrditi da u nama najbližim stoljećima nije odstrane ove Apostolske stolice nedostajalo jasnih i opetovanih potvrda suglasnosti i ohrabrenja za sve tri gore spomenute pobožnosti; pobožnosti koje su od srednjega vijeka prakticirale mnoge pobožne duše i koje su se poslije proširile u različite biskupije, redove i redovničke kongregacije, a koje su od Petrove stolice dobivale potvrdu pravovjerja i odobrenje za sveopću Crkvu.

Dovoljno je podsjetiti kako su naši prethodnici od 16. stoljeća nadalje obogatili duhovnim povlasticama pobožnost Presvetom Imenu Isusovu, koje je neumorni apostol u prošlom stoljeću, u Italiji, bio sv. Bernardin Sijenski. U čast toga Presvetoga Imena odobreni su ponajprije časoslov i sv. Misa, te zatim litanije. Ne manje izvrsne bijahu povlastice koje su Rimski pape dodijelili štovanju Presvetoga Srca Isusova, u čijem su divnom širenju velik udjel imale objave Presvetoga Srca sestri Margeriti M. Alacoque te je bilo tako uzvišeno i jednodušno poštivanje Vrhovnih svećenika prema toj pobožnosti te su izvoljeli prikazati njezinu narav, braniti njezinu zakonitost preporučivati njezino prakticiranje mnogim službenim dokumentima, kojima su kruna tri važne enciklike o tom predmetu.

Pobožnost Isusovoj Krvi

No, također je pobožnost prema Predragocjenoj Krvi, čiji je divni širitelj u prošlom stoljeću bio rimski svećenik sveti Gašpar Del Bufalo, imala zasluženu suglasnost i zaštitu ove Apostolske stolice. Vrijedi doista podsjetiti da su po naredbi pape Benedikta XIV. sastavljeni sv. Misa i časoslov u čast klanjanja vrijedne Krvi Božanskoga Spasitelja te da je Pio IX, da udovolji zavjetu učinjenu u Gaeti, želio da se njezino liturgijsko slavljenje proširi na sveopću Crkvu. Doista je blage uspomene papa Pio XI. na spomen obljetnice 19. stoljeća Otkupljenja uzdigao gore spomenuti blagdan na razinu obreda prvoga razreda kako bi od porasle liturgijske svečanosti porasla sama pobožnost te da bi se što obilniji plodovi otkupiteljske Krvi izlili na ljude.

Slijedeći tako primjer naših prethodnika, sa svrhom da se na kraju potakne pobožnost prema Predragocjenoj Krvi neokaljanoga Jaganjca Isusa Krista, odobrili smo njezine litanije, prema redu odobrenom od Svete kongregacije za obrede. Potičući također njihovo moljenje u cijelom katoličkom svijetu, bilo privatno ili javno, proširenjem specijalnih oprosta.

Neka ovaj novi čin “brige za sve Crkve”, vlastite Vrhovnom svećeniku, u vremenima vrlo teških i hitnih duhovnih potreba, probudi u duši vjernika osvjedočenost o trajnoj, univerzalnoj, silno praktičnoj vrijednosti ovih triju gore pohvaljenih pobožnosti.

Krv, dostojna klanjanja, i duhovno pilo

Približujući se stoga blagdanu i mjesecu koji su posvećeni štovanju Krvi Kristove, cijene našega otkupljenja, zaloga spasenja i vječnoga života, neka vjernici o njoj što pobožnije razmatraju i neka što češće pristupaju sakramentu euharistije. Neka razmatraju, prosvijetljeni spasonosnim poukama koje proizlaze iz Svetih knjiga i iz nauke otaca i naučitelja Crkve o preobilnoj i neizmjernoj vrijednosti te doista Predragocjene Krvi “cuius una stilla salvum facere totum mundum quit ab omni scelere”, kako pjeva Crkva s Anđeoskim učiteljem, i kako je mudro potvrdio naš prethodnik Klement VI. Budući da je neizmjerna vrijednost Krvi Bogo-čovjeka i budući da je neizmjerna bila ljubav koja ga je potakla da je prolijeva već od osmoga dana svojega rođenja te zatim preobilno u agoniji u Maslinskom vrtu, u bičevanju i krunjenju trnovom krunom, pri uspinjanju na Kalvariju i u raspeću, i na kraju iz široke rane na boku, kao simbolu te iste božanske Krvi koja teče u sve sakramente Crkve, ne samo da je prikladno, nego nam je vrhunska dužnost da joj se iskazuju čini klanjanja i zahvalne ljubavi od strane svih koji su preporođeni u njezinoj spasonosnoj kupelji. I u kultu latrije koji treba iskazivati kaležu Krvi Novoga saveza, osobito u trenutku njegova podizanja u misnoj žrtvi, osobito je dolično i spasonosno da slijedi pričest tom istom Krvlju, nerazrješivo povezanom sa Tijelom našega Spasitelja u sakramentu euharistije.

U jedinstvu dakle sa svećenikom koji slavi sv. Misu vjernici mogu s punom istinom ponavljati u duhu one riječi koje on izgovara u trenutku pričesti: “Calicem salutaris accipiam et nomen Domini invocabo… Sanguis Domini Nostri Iesu Christi custodiat animam meam in vitam aeternam. Amen”. Na taj način vjernici koji će dostojno pristupiti, imat će udjela u preobilnim plodovima otkupljenja, uskrsnuća i života vječnoga koje je Kristova prolivena Krv “na poticaj Duha Svetoga” zaslužila za cijeli svijet. I nahranjeni Tijelom i Krvlju Kristovom, postavši dionicima njegove božanske kreposti po kojoj su izrasli tolike vojske mučenika, ići će u svakidašnje borbe u žrtve sve do mučeništva, ako treba, u obranu kreposti i kraljevstva Božjega, osjećajući u sebi samima onaj žar ljubavi u kojem je Sv. Ivan Zlatousti uskliknuo: “Pođimo od ovoga stola kao lavovi iz čijih usta suklja oganj, postavši strašnima đavlu, misleći na to tko je naša Glava, i koliku je ljubav pokazao prema nama… Ova Krv ako je primljena dostojno udaljuje đavle, doziva k nama anđele, i samog Gospodara anđela… Ta Krv, prolivena, čisti sav svijet… To je cijena svemira, njome Krist otkupljuje Crkvu… Takva misao treba zauzdati naše strasti. Dokle ćemo, doista, ostati vezani uz sadašnji svijet? Dokle ćemo ostati lijeni? Dokle ćemo zanemarivati misliti na naše spasenje? Razmislimo, koja dobra nam se Gospodin udostojao udijeliti, budimo zahvalni, slavimo ga ne samo vjerom nego i djelima”.

Spasonosni plodovi i očinski poticaj

O, kad bi kršćani što češće razmišljali o očinskoj opomeni prvoga pape: “Vrijeme svoga proputovanja proživite u bogobojaznosti. Ta znate… da niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom … nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane!”, kad bi što hitrije i pomnije poslušali poticaj Apostola naroda: “Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!”. Koliko bi dostojnije na izgradnju drugih, bilo njihovo ponašanje; koliko spasonosnija za cijelo čovječanstvo prisutnost Kristove Crkve u svijetu! I kad bi svi ljudi slijedili pozive Božje milosti, koji želi da se svi spase, jer je htio da svi budu spašeni Krvlju njegova Jedinorođenca te sve zove da budu udovi jednog jedinoga mističnoga Tijela, kojemu je Krist Glava, koliko bratskiji bi postali odnosi među pojedincima, narodima, nacijama; koliko bi mirniji, dostojniji Boga i ljudske naravi, stvorene na sliku i priliku Svevišnjega, proizašao društveni suživot!

Razmatrajući taj uzvišeni poziv sv. Pavao je pozivao vjernike koji su dolazili iz izabranoga naroda, skloni misliti s nostalgijom na prošlost koje je bila samo blijeda slika i predigra Novoga Saveza: “…vi ste pristupili gori Sionu i gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskom, nebrojenim tisućama anđela, svečanom skupu, Crkvi prvorođenaca zapisanih na nebu, Bogu, sucu sviju, dusima savršenih pravednika i Posredniku novoga Saveza, Isusu, i krvi škropljeničkoj što snažnije govori od Abelove”.

S punim povjerenjem, o časna braćo, da ovi naši očinski poticaji, obznanjeni preko vas na način koji ćete smatrati najprikladnijim kleru i vama povjerenim vjernicima, neće biti samo dragovoljno spasonosno izvršeni, nego dapače žarkom revnošću, pod okriljem nebeskih milosti i zalogom naše posebne blagonaklonosti srdačno podjeljujemo apostolski blagoslov svakomu od vas i svim vašim stadima te na posebna način onima koji će velikodušno odgovoriti na naš poziv.

U Vatikanu, 30. lipnja 1960.

IVAN PP. XXIII.

S talijanskog preveo: Mato Balić

Naslov talijanskog izdanja:
La “INDE A PRIMIS” di Papa Giovanni XXIII
Commento di D. Dino Gioia c.pp.s., 1967.
Pia Unione del Prez.mo Sangue
Piazza dei Crociferi, 49

Iberijska provincija (Španjolska i Portugal)

Španjolska

Iberijska (Pirinejska) provincija (u početku vikarijat) utemeljena je 1898. u kući obitelji Solis (casa del Sol), u Caceresu. Španjolski karlist u izgnanstvu, don Vicente de Obando y Solis, treći markiz De Obando, bio je zadivljen čudesnim ozdravljenjem nećakinje pisca De Maitrea (7. listopada 1842. u Nici, Francuska) po zagovoru sv. Gašpara del Bufala.

Markiz, koji je za izgnanstva živio u Torinu, imenovao je Misionare nasljednicima svoje kuće Casa del Sol nakon smrti svoje supruge, koja će preminuti u svibnju 1898. Prilikom hodočašća u Rim, godine 1867., Tomas Palomar, svečenik iz Caceresa, obavijestio je vrhovne poglavare Družbe o daru koji su naslijedili. Primio ga je tadašnji vrhovni general don Giovanni Meslini. Vrhovna uprava Družbe prihvatila je, 30. kolovoza 1898., ovaj dar te isplatila 40.000 peseta biskupu Corie na ime poreza. Novac je prikupljen od mnogih kuća te pojedinačnih čanova Družbe misionara Krvi Kristove.

Prvi misionar Krvi Kristove, o. Bartolomeo Corradini, došao je u Španjolsku u studenome 1898. i preuzeo odgovornost za župu sv. Franje Ksaverskog kao i za kuću Casa del Sol. Te iste godine srušen je Španjolski imperij. Zemlja je bila u teškoj krizi. Svi su napori bili usmjereni prema očuvanju makar i jedne kolonije carstva, no bezuspješno. Vojska je bila poražena, vlast u rasulu, narod slomljen. Ljudi su se branili i snalazili kako su znali i umjeli u toj teškoj situaciji u kojoj su egzistencijalno bili stjerani u kut.

Tako je Družba rođena i u Španjolskoj, a rasla je iz samog izvora života – Krvi Kristove, božanske i dragocjene – i širila se kako bi natopila suhu zemlju, oplodila pusta polja, oplemenila ljudske obzore u koje su sukob i razdor donijeli tugu i patnju, glad i krajnje siromaštvo.

Od 1898. do 1939. Iberijski je vikarijat bio pod nadležnošću Vrhovne uprave. U kući u Caceresu na službi su bili talijanski misionari.

Desetljeće, između 1909. i 1919., bilo je brijeme procvata. Naime, 1910. otvorena je nova kuća u mjestu Valencia de Alcantara gdje su misionari preuzeli crkvu sv. Petra Alcantare. Misionari su dvanaest godina živjeli u unajmljenim kućama. Dvojica misionara, o. Zavata i o. Arrache, odlaze u Meksiko (1911.) otvoriti novu misiju i sa sobom dovode tri nova čana u provinciju.

Razdoblje između 1919. i 1939. bilo je vrijeme borbe za opstanak poradi raznih političkih problema, građanskog rata (1936.-1939.) i teškoća u odnosima između Družbe i biskupa Corie. Treba svakako istaknuti hvalevrijedan angažman p. Varronea koji je u Caceres došao iz Italije 1919. i postao upravitelj-vikar (vicariate director) 1926. godine. Svoje napore usmjerio je prvenstveno na formaciju misionara Krvi Kristove od najranije dobi. Sjemeništarce je slao na studij u Rim. Jedan od njih je i zaređen. No, nije bilo i drugih koji bi pomogli osnovati nove kuće u Španjolskoj.

Varrone je, 1930. godine, poslao o. Carincija u Portugal. On se prihvatio osnivanja kuće u mjestu Vila Vicosa, obavljajući ujedno i dužnost voditelja župe i kapelanije. U to vrijeme i svećenici Njemačke provincije poslani su onamo. Kuća je postala rezidencija za odgoj sjemeništaraca koji su se školovali u Evori. Odatle su proizašli prvi portugalski svećenici iz redova Misionara: o. Joaquin Farinha i o. Edmundo Alves.

Otac general Colagiovanni, u svome pismu od 23. ožujka 1939., poglavaru Nječake provincije daje upute i ovlasti da njegova provincija preuzme nadležnost za Iberijski vikarijat. Tako je o. Otto Grenwald postao generalni vikar od 1939. do 1946. Za vrijeme Druge republike i građanskog rata pobijeno je mnogo svećenika pa su novi svećenici Njemačke provincije morali preuzeti službu u župama i kapelanijama u kojima su svećenici poubijani ili nestali. Nakon rata, od 1946. do 1960., generalnim vikarom postaje o. Paul Baussmann.

U Caceresu je osnovano sjemenište u kojem je boravilo i do stotinu sjemeništaraca, od kojih su dvadesetorica kasnije zaređena za svećenike. Na prijelazu iz 1953. u 1954. otvorena je i škola u mjestu Fuente de Cantos (Badajoz).

Portugal

Don Manuel Mendes da Coincencao Santos imenovan je 1922. biskupom Evore. Odmah uviđa kako je situacija s klerom u potpunom neredu. Bilo je nužno obnoviti i dovesti u red svećenstvo kako bi se mogao obnoviti i vjerski život u nadbiskupiji. Krenuo je u potragu za redovničkim zajednicama koje bi htjele raditi u biskupiji koja je njemu povjerena. Među inima, kontaktirao je i Misionare Krvi Kristove. Otac Carinci bio je glavni zagovornik osnivanja nove kuće i zamolio je Oca Generala da razmotri ovu mogućnost budući da se radilo o biskupiji u kojoj je nedostajalo svećenika.

Otac Carinci stiže u Portugal 9. siječnja 1930., a 11. kolovoza iste godine već je bio imenovan pomoćnikom o. Isidora Ribeira koji je preuzeo brigu o župi sv. Bartola u Vila Vicosi i sv. Romaa, udaljenoj nekih 5 km od graga.

Otac General Misionara Krvi Kristove, 8. prosinca 1931., nadbiskupu Evore poslao je dekret Svete Stolice s nadnevkom 6. studenog 1931. kojim se, “ad nutum Sanctae Sedis”, nadbiskupa don Manuela Mendes da Coincencao Santosa ovlašćuje da preda župu sv. Bartola Družbi misionara Krvi Kristove. Time je prisutnost Misioanra u biskupiji u Evori službeno potvrđena kao njihova prva zajednica u Portugalu.

Otac Luis Carinci, “spiritus movens” Družbe u Portugalu sanjao je o novoj, Portugalskoj provinciji. Stoga je bilo potrebno privući nove čanove za formaciju. U listopadu 1936., putuje u mjesto Proenca a Nova gdje je uspio pronaći skupinu od devet mladića koji će postati prvi učenici Družbe u Vila Vicosi. Nadležnost za ovu novoosnovanu kuću, 1936. prešla je s Talijanske na Njemačku provinciju.

Njemački svećenik, o. Robert Rinderer, služio je u Vila Vicosi. Druga dvojica njemačkih misionara, o. Adalbert Stummbilig i o. Paul Baussmann, pridružili su mu se 28. listopada 1938. godine. Od početne, deveteročane grupe sjemeništaraca trojica su studirala na dijecezanskoj bogosloviji u Evori kao čanovi Družbe misionara Krvi Kristove, a od njih dvojice, o. Jaquin Farinha Cardoso i o. Edmundo Alves, postali su prvi portugalski Misionari.

Kada je, 1940. godine, potpisan konkordat, strancima u Portugalu više nije bilo dopušteno vršiti službu župnika. Stoga je o. Adalbert odstupio, no nadbiskup ga je zamolio da ostane kao profesor i duhovnik nadbiskupijskog sjemeništa sv. Josipa u Vila Vicosi i obećao da će župa sv. Bartola biti ponovno povjerena Družbi misionara Krvi Kristove čim bude portugalskih misionara na raspolaganju. Međutim, Misionari Krvi Kristove preuzeli su župu sv. Bartoga sa župnim dvorom i župu. sv. Romao i Bencatel tek 1955. godine.

Otac Adalbert nastavio je sa svojim radom u sjemeništu u Vila Vicosi sve do 1948., kada doznaje da mu je majka teško bolesna te, iste godine, odlazi iz Portugala. Tako, sve do 1954., nije bilo Misionara Krvi Kristove u Portugalu.

Godine 1954., o. Edmundo Alves doseljava iz Španjolske u Vila Vicosu gdje prima tri novaka-kandidata. živjeli su i učili s dijecezanskim sjemeništarcima, kao i nekoć grupica naših sjemeništaraca.

U to je vrijeme u zajednici Misionara Krvi Kristove u Vila Vicosi bilo tri svećenika, od kojih dvojica Portugalaca, o. Joaquin Farinha i o. Edmundo Alves, i jedan Nijemac, o. Christopher Mulbhauer. Iz te je jezgre iznikla trajna prisutnost Misionara Krvi Kristove u Vila Vicosi sve do današnjega dana.

Stranice:

http://preciosasangre.wordpress.com/

http://orcasitaspreciosa.wordpress.com/

(iz okružnice: Družba misionara Krvi Kristove, Živi kalež, 183 (2014) 6, str. 13-16)

Utemeljitelj, sv. Gašpar del Bufalo

Činio je sve kako bi pomagao ljudima u obraćenju. Htio je pobuditi srca da dođe do uma i savjesti. Kako bi to danas rekli, vodio je bitku po cijeloj liniji, da bi oni, koji su kršteni, započeli razmišljati o svojem poslanju i potpunom zaokretu Kristu, posvetili se u svojim zajednicama i dozvolili se očistiti Krvlju spasenja. Misionari su išli u nepristupaćna i najzapuštenija mjesta, prelazili preko rijeka i živog blata, prolazili kroz opasne putove. Gašpar je bio prvi u posluživanju, u žrtvi, u odricanju za Božju slavu, i za dobro braće.

“Ako je tako slatka stvar truditi se za Boga”, piše kardinalu Cristaldiju,”što će tek biti radovati se s Njime! Ove službe ne bih ostavio za bilo kakav položaj, niti za sve zajedno. Molim se Bogu da mi dozvoli umrijeti s oružjem u ruci, koje je Križ Gospodnji i, ako se Bogu svidi, naviještajući Božju Riječ.” Kanonik se često povlačio u svoj lijepi Rim da bi se “odmorio”. A kako se odmarao? Prateći djelovanje svojih zajednica, posjećujući bolnice, a također pišući na desetke pisama. Propovijedao je za vrijeme devetnica ili u Korizmi te izvršavao svoje obične službe. Kada bi na takav način skupio novi žar, bio je spreman za pripremu novog rokovnika misija!

Scena prisege Gašparovog pastorala protezala se na cijelu ondašnju Crkvenu Državu, Kraljevstvo Sicilija, uključujući u to također sedam regija. U mnogim mjestima misije i duhovne vježbe održavale su se više puta. Svetac je kroz 23 godine vodio pučke misije. Prosječno je imao svake godine oko 13 liturgijsko-dušobrižnićkih i katehetskih inicijativa, od čega su 50% bile misije koje su trajale po 15 dana.

U jesen 1816. god. misionari su bili pozvani od kardinala Rigantijega da vode misije u Anconi. Antiklerikalci su se organizirali kako bi bojkotirali inicijativu biskupa. Organizirali su kampanje pod geslom: “Kakve misije, kruha želimo, kruha!” Mnogi, a također i neki svečenici uhvatili su se na taj slogan. Istina, kada su misionari ulazili u grad, samo im je jedan svećenik izišao u susret. “Za milost Božju, vratite se natrag”, molio je zabrinut, “ako ne želite izazvati opasnu uzbunu!” Gašpar je ipak osjetio u ovim riječima skrivenu manipulaciju i odgovorio je odlučno: “Mi smo poslani od vlasti i moramo biti više poslušni Bogu nego ljudima: nećemo se okrenuti natrag, nego odmah ulazimo u grad.” Agitacije su trajale još za vrijeme misija, pojavljivale su se prijetnje i pokušali su ih ometati, no, na završetku misija svetoj Pričesti pristupilo je više od 31 tisuće ljudi.

U Civitanovi Gašpar je molio vlasnike da omoguće radnicima sudjelovati u misijama barem jedan sat dnevno, a također je išao osobno mornarima u mjesnu luku da im progovori na lađama, kao što je to činio Isus na Tiberijadskom jezeru.

U Forlimpopoli, gnijezdu laicizma i neprijatelja klera, na vijest o dolasku misionara, aktivisti su napisali Del Bufalu pismo u kojem su ga vrijeđali, prijetili mu i upozorili ga da ne propovijeda u njihovom gradu. Kanonik nije ustuknuo pod prijetnjama i ucjenama, nego je odlučno ušao u grad i odmah započeo, s ulaznom propovijedi, s riječima svetog Pavla: “Ta meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak!” Za neke masone ova misija bila je kao Pavlov put u Damask: dvije lože predale su Gašparu svoje znakove i dokumenta, odričući se svojih pogrešaka i obračajući se.

Iz Forlia su došla četvorica plaćenih ubojica, spremni na sve. Jedan od njih zamolio je za susret s ravnateljem misija i odmah, kad se našao nasamo s njim, dignuo je šake na njega, spreman na udarac. Gašpar koji ga je od početka gledao izravno u oči, upitao ga mirnim glasom: “Želiš li se ispovjediti, brate?” To je bilo dosta da napadać odustane od nasilja.

U gradiću Colli Romani ljudi su bili prestrašeni i nemirni jer se netom dogodilo bratoubojstvo. Ovdje su bile duboke, ukorijenjene i neizbrisive mržnje. Za vrijeme misija ljudi su ostali bez pastira jer je umro kardinal Alessandro Mattei. Gašpar uzima u ruke cijelu situaciju, čini napore, postaje otac, brat, prijatelj svima, da pomiri razjarena srca. Također, i ovaj put odnio je pobjedu i mnogi ljudi, ranije podijeljeni mržnjom, sada su se grlili u znak pomirenja.

Utemeljitelj Družbe misionara Krvi Kristove nije htio da njegova apostolska misija ima samo jedno glavno sjedište, nego također da raspolaže misijskim kućama u ključnim punktovima apostolskog fronta, u najzapuštenijim mjestima ili neprijaznim za Crkvu. Za vrijeme svećevog života bilo je utemeljeno 15 misijskih kuća.

Kada je Gašpar od 10. do 25. ožujka 1822. godine došao voditi svete misije u Vallecorsu, nije znao, naime, u prvom trenutku, da će djevojka koja je stajala pod ambonom, s očima uprtim u njega za vrijeme propovijedi, biti utemeljiteljicom ženske družbe, pod nazivom, Predragocjene Krvi. U Božjem svjetlu brzo je to shvatio. Sveta Marija De Mattias imala je tada 17 godina.

Tamo, u Vallecorsi bilo je žarište razbojništva. Marija je željela posvetiti se idealu, predati se Bogu da se može suprotstaviti degradaciji koja se širila. Ovaj misionar iz Rima, kanonik del Bufalo tako je lijepo govorio o apostolatu, ljubavi, službi drugima. Vidjelo se da on sam živi ono što govori, i to s radošću na licu. U kratkom vremenu primila je svjetlo po razgovoru s Gašparom: “Bog te poziva za posvećenje u svijetu, za vođenje škole i odgoj mladih”, rekao joj je. Te riječi koje su dolazile odozgor, ostavile su u Mariji neizbrisivi trag i to zauvijek. Razmišljanja Gašpara bila su uvijek vedra: Nikakva reforma neće biti moguća, ako se neće odgajati mlade, ako škola ne postane djelotvorno sredstvo potpune formacije i to za sve.

Konačno, u 1834. godini, nakon dvanaest godina od prvog susreta s Gašparom, Marija De Mattias u Acutu dala je temelj Sestrama klanjateljicama Krvi Kristove. Bog je dao hrabru ženu, prikladnu utemeljiteljicu, odgojiteljicu, reformatoricu.

U lipnju 1837. godine Gašpar nije odbacio prijedloga da vodi misije u Chiesa Nuovi. U to vrijeme epidemija kolere je pustošila Napulj. Broj smrtnih slučajeva dostizao je do 500 dnevno. Kanonik nije mogao duže ostati po strani kada su i u Rimu ljudi trpjeli i predavali duh. Neovisno o naporu braće koja su ga htjela zaustaviti, još jedanput odlučio je stati na prvu crtu. Kroz Via Appiu išli su nasuprot struji jer su Rimljani s oružjem i prtljagama bježali iz grada. Brinuo se za materijalnu i duhovnu pomoć ljudi koji su zbog zaraze, koja je vladala u gradu, osiromašili. Sve je ohrabrivao, poticao je na strpljivost, pouzdanje, nadu, solidarnost prema siromašnijima, osamljenijima, i onima koji su više trpjeli. Dijelio je jelo, lijekove, novac. Tek u listopadu, kada se zaraza započela zaustavljati, Gašpar se vratio u misijsku kuću u Albano, iscrpljen više nego ikada.

Merlini svjedoči: “Nije uspio više skrivati svoje bolesti.” Ipak htio je zajedno sa subraćom moliti časoslov, naprezao se da piše pisma.

Pšenićno zrno započelo je padati na zemlju i umirati zato da bi donijelo obilat rod (usp. Iv 12,24). Liječnik, koji ga je liječio, rekao je: “Da ne zanemari apostolata, zanemario je liječenje, koje mu je na početku bolesti moglo donijeti rezultat. Zato ga se može smatrati žrtvom ljubavi prema bližnjemu.”

(Iz knjige: Mario SPINELLI, Život Gašpara del Bufalo. Ne obazirući se natrag, Zagreb, 2005.)