All posts by admin

Isus je odsutan i prisutan… – sv. Augustin

“…učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28, 20).

Pogledat ćemo sada Židove kod kojih se Krist nalazi. Htjeli su Nebo da ga, potomci onih koji su pokazivali kako ga se pronalazi, slušaju i uzmu k sebi. Dolaze u ckrvu, slušaju gdje je Krist i grabe ga. Slušaju ga po našem glasu, saznaju o njemu iz Evanđelja. Ubijen je od njihovih predaka, pokopan je, uskrsnuo je, učenici su ga prepoznali, ispred njihovih očiju je uzašao na nebo gdje je sjeo zdesne Ocu. Onaj koji je bio osuđen doći će kao Sudac: slušaju ga i uzimaju ga. Reći će mi netko: “Kako ga mogu uzeti ako je odsutan? Kako mogu doći u nebo i uzeti ga svojim rukama ako sjedi u visinama?” Pošalji u visine svoju vjeru i dobit ćeš ga. Tvoji su ga oci imali na fizički način, a ti ga imaj na duhovni način, jer Krist je prisutan iako je odsutan. Ako nije prisutan, ni mi ga ne mežemo imati. No budući da je istinito to što reče: “Evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28, 20), otišao je i ovdje je; vratio se u nebesa ali nas ovdje nije napustio: zapravo, u Nebo je ponjeo svoje tijelo, ali nije odnio svoje veličanstvo sa svijeta.

Augustin iz Ippona (r. 354. + 430.)

124 homilije o Ivanovom evanđelju

DAR OTKUPLJENJA – POMIRENJE S BLIŽNJIMA

RIJEČ ŽIVOTA

Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice

osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove

(2014. – 2015.)

LIPANJ 2015.

“Nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima. I ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za Dan otkupljenja! Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti” (Ef 4, 29 – 32).

Dar pomirenja

Duh Sveti kojim smo opečaćeni, pomaže nam sagledati cijelu stvarnost našega života u odnosu na Boga, sebe same i bližnje. Riječi upućene Efežanima, duboko dotiču i nas i naš odnos prema drugima. Nukaju nas da u Kristovu daru pomirenja prepoznamo veliku milost koja vjernika potiče da traži vječno dobro braće i sestara.

Sv. Ivan Krizostom veli: „Zamisli što je sve Krist pretrpio iz ljubavi prema stadu: postao je čovjek, primio lik sluge, bio popljuvan, bičevan, a napokon nije odbio ni smrt uz sve pogrde: na križu je prolio svoju krv. Ako mu se, dakle, netko želi svidjeti, neka se pobrine za njegove ovčice, neka traži dobro naroda, neka se pobrine za blagostanje svoje braće. Nijedan posao nije Bogu draži od ovoga.“ Ove riječi nas ne bi smjele ostaviti ravnodušnima, osobito nas koji častimo Krv Kristovu.

Krv Kristova nam posreduje pomirenje ali zahtijeva i spremnost na pomirenje s braćom i sestrama. Uz veliki dar primili smo i veliku obvezu. Zahtjevnost proizlazi iz Kristovog primjera ljubavi prema grešnicima, sve do prolijevanja vlastite krvi. Isus je kalež srdžbe pretvorio u kalež blagoslova. Zamislimo se nad ovom istinom.

Ne praštajući drugima, mi zapravo ulazimo u bitku s onima za koje je Krist dao svoj život, i odbijamo pomirenje s onima za koje se Krist nije sustezao proliti svoju Krv. Praštanje drugima Isus stavlja kao uvjet za naš odnos prema njemu i kao uvjet za Očevo praštanje nama (usp. Mk 11, 25 – 26; Mt 6, 9 – 15).

Sveti Ivan Krizostom to naglašava govoreći: „Djelo Božjeg Sina bilo je praštati neprijateljima, moliti za one koji su ga razapeli, proliti Krv za one koji su ga mrzili.“ Stoga i djelo nas, njegovih učenika, treba izvirati iz toga istoga dara i ohrabriti nas da uđemo u proces pomirenja, koje treba ići dalje od uklanjanja neprijateljstava i napetosti. Ono treba biti aktivno zalaganje za spasenje osoba. Poput sv. Gašpara Del Bufala i Marije De Mattias i mi trebamo čeznuti za spasenjem (tih) duša i privlačiti ih Kristovom otvorenom boku.

Bog je onaj koji preuzima vodstvo u pomirbenom procesu. Pomirenje je prije nešto što mi otkrivamo nego nešto što postižemo. To je oslobađajuće u procesu praštanja. Mi obično želimo da se najprije pokaju osobe koje su nas povrijedile da bismo im mi oprostili i da bismo se pomirili s njima. Međutim, Isus je drugačije pokazao – mi najprije otkrivamo i doživljavamo Božje praštanje naših grijeha i to nas navodi na pokajanje. Sam Bog nas uči da proces praštanja i pomirenja započinje onaj koji je povrijeđen a ne onaj koji je povrijedio.

Smisao praštanja i pomirenja

Čovjek vjere ne može ne opažati dublji smisao iskustva križa. Samo zagledani u Kristov križ možemo ukloniti gorčinu vlastitih boli te prihvaćati patnju i neuspjeh kao nešto dragocjeno u našem životu. Upravo u životnim križevima možemo otkriti Božji govor i surađivati s njim u djelu spasenja duša (usp. Lk 19,11–27).

Jedan duhovni pisac veli: „Ako neke situacije u tebi izazivaju napetost, to znači da se tvoj talenat, kao posut pepelom, krije u njima.“ Što činiš s tim talentom? – Sve mora služiti posvećenju. To je svrha Isusove smrti na križu, da sve privuče k sebi, da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (usp. 1 Tim 2, 4).

Najdramatičniji događaj u životu Josipa egipatskog bio je kad su ga braća prodala, a kasnije je to postao izvor blagoslova za mnoge. „Tako niste vi mene poslali ovamo nego Bog; on me postavio faraonu za oca, gospodara nad svim njegovim domom i vladaocem nad svom zemljom egipatskom. Osim toga, iako ste vi namjeravali da meni naudite, Bog je bio ono okrenuo na dobro: da učini što se danas zbiva – da spasi život velikom narodu“ (Post 45,5; 50, 20). Josip je u vlastitoj nevolji prepoznao talenat, oprostio braći i dopustio da Bog djeluje po njemu u toj situaciji.

Nije Božja volja da itko bude progonjen, niti da ijedan čovjek pati. Bog želi da se međusobno ljubimo. Međutim, postoje ljudi koji unatoč Božjem naumu ne čine dobro drugima, nego zlo, onda Bog dozvoljava da i to uđe u njegov plan s ljudima. To je smisao patnje, praštanja i pomirenja.

Treba razlikovati djelovanje nekoga tko ti čini zlo, i na taj način radi protiv Božje volje, od situacije koja za tebe nastaje uslijed tog djelovanja koje Bog ne želi. Bog ju ne želi ali je od vječnosti računao s njezinim posljedicama u tvom životu. Bog dopušta da rastemo upravo preko onog teškog i jezovitog što nam drugi čine.

Nije Otac nebeski htio da ljudi ubiju njegova Sina, niti je potaknuo ljude na to. Međutim, On je htio da Isus bude dobrovoljno žrtva za ljudsku zloću. On je htio da se Isus sam dozvoli ubiti (usp. Rim 5, 6). Bog od nas traži suradnju, dragovoljno prihvaćanje:„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8, 28a).

Spoznaja da je Bog prvi nas ljubio i oprostio nam, potiče nas da gledamo dublji smisao onoga što su nam drugi činili. Potrebna nam je istinska vjera, a to znači Isusovim očima gledati na vlastiti život. Isus se nada da ćemo sve što nam se dogodilo i što nam se događa iskoristiti na dobro.

Kad počnemo shvaćati trpljenje i križ kao talenat, kojega možemo iskoristit na slavu Božju i spas duša, tada shvaćamo i smisao Isusovog prolijevanja Krvi na križu i njegov vapaj: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“ (Lk 23, 34). Isus je imao sućuti za one koji su mu zlo činili. To je put praštanja i pomirenja. Stoga se i mi usuđujemo s njim reći: „Oče, oprosti joj… Oče, oprosti mu…“

Ako nismo spremni praštati, ostajemo duhovno uzeti, ne možemo napredovati u odnosu na Krista i bližnje. Dar praštanja trebamo izmoliti, tražiti od Isusa tu milost: „Tada pristupi k njemu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam” (Mt 18, 21-22).

DAR OTKUPLJENJA = biti pomiren s Bogom, sa sobom i s bližnjima!

Kad su jednog starijeg kartuzijanca pitali boji li se smrti, odgovorio je: Ne! Čemu se bojati smrti? To je sudbina svakog čovjeka. Što se više približiš Bogu to si sretniji. To je smisao našega života. Što se više približiš Bogu to si sretniji. To brže žuriš susresti ga. Ne treba se bojati smrti. Naprotiv! Za nas je velika radost ponovno pronaći Oca. Prošlost, sadašnjost, one su ljudske. U Bogu nema prošlosti. U njemu je samo sadašnjost. I kada nas Bog vidi, On uvijek vidi cijeli naš život. Zbog toga… jer je On neizmjerno dobro biće… On uvijek traži naše dobro. Stoga nema razloga za zabrinutost ni u čemu što nam se događa.

Često zahvaljujem Bogu što me je učinio slijepim. Siguran sam da je to bilo za dobro moje duše, kako je to dopustio.

Šteta što je svijet izgubio smisao za Boga. Uistinu šteta. Nemaju više razloga za život. Ako se ukine misao na Boga, čemu i dalje živjeti na ovoj zemlji?

Treba uvijek krenuti od načela da je Bog beskrajno dobar i da sve što čini, čini za naše dobro. Zbog toga bi kršćanin trebao uvijek biti sretan, nikada nesretan. Jer sve ono što nam se događa je Božja volja i događa se jedino za dobrobit naše duše. Evo, ovo je najvažnije: Bog je neizmjerno dobar, svemoguć i pomaže nam…

(iz filma: Veličanstvena tišina)

***

Koraci praštanja:

Uzmi Isusa za ruku i u duhu idi k toj osobi. Obrati joj se s imenom i reci:

1. OPROSTI TI MENI – što te nisam razumjela/o, što o tebi mislim negativno, što sam te povrijedila/o, što sam te ogovarala/o, što te nisam uvažavala/o…

2. OPRAŠTAM JA TEBI – opraštam ti sve tvoje uvrede, sve nepravde koje si mi nanijela/o, sve grube riječi, tvrdoglavost, nestrpljivost. Ne osuđujem te više. Nema više nikakve osude u meni protiv tebe. Neću se više nikada izražavati negativno o tebi, neću o tebi govoriti ni misliti negativno.

3. DUBINE TE OSOBE VOLE MENE, MOJE DUBINE VOLE TU OSOBU…

4. ZAVOLI TU OSOBU – ne njezina djela, nego osobu. Stvori sućut za tu osobu, zavoli dušu te osobe.

5. ZAHVALJUJ BOGU za tu osobu, moli Božji blagoslov da se spusti na tu osobu.

(usp. Hagioterapija, dr. Tomislav Ivančić)

sv. Gašpar o čovjekovom svršetku

(NAPUTAK: Ova razmatranja sv. Gašpara del Bufala treba čitati u kontekstu vremena kada su napisana!)

Ne može se nekoj stvari dati više važnosti nego životu prema posljednjem času.

Nema druge najkorisnije stvari od života okrenutom prema posljednjem času slaveći i ljubeći Boga s cijelim srcem.

Ne može biti neka stvar više potrebnija od natjecanja u ljubavi do posljednjeg časa i slaveći Boba s cijelim srcem.

Vrati se jedan korak unatrag i malo razmisli. Tisuću godina nisi bio ništa. Vječna Mudrost ne može djelovati a da ne postavi cilja dostojan njegove veličine – jer tako traži dobrota Božja. Pretpostavimo da si došao na svijet u ovom stoljeću u kojem se sada nalaziš, ali potpuno nijem, bez mogućnosti govorenja, a Bog se spusti s neba, rastali ti usta i dadne ti govor, a u isto vrijeme doda ovu zapovijed: “Ništa drugo nećeš prorokovati (naviještati) osim na moju čast…”

 …jer tako zahtjeva vrhovna vlast Božja. Tko god zasadi vrt prisvaja si i vlast te je gospodar svih plodova. Posljednji čas za koji te je Bog stvorio bio je zbog toga što ti je dao vječno blaženstvo.

Bog je vječno Dobro i vječna Pravda. Zbog toga što je vječna Dobrota ne može a da ne voli i ne može ne nagraditi one od kojih je slavljen; i pošto je vječna Pravda, ne moguće je da vječno ne kazni one od kojih je prezren. Jer je on vječna Dobrota, stvorio je raj i jer je vječna Pravda, stvorio je pakao. Bog će uvijek biti na svršetku. On te nečim uvjetuje, no istina je i to da ćeš služiti na slavu Božju. Ili ćeš hvaliti božansko milosrđe u nebu, ili ćeš vječno slaviti pravednost u paklu.

“Hvali dušo moja Gospodina…” Ova moja duša ili će hvaliti ili će huliti Boga. Ovo moje tijelo ili će zauvijek biti naseljenik u nebeskim užicima ili će plakati u paklenim mukama. Ove moje ruke ili će beskrajno grliti Isusa, koliko god budem htio, ili će biti zaglavljene brdskim lancima pakla. Ove moje oči ili će beskrajno promatrati slavu Božju… itd.

(iz: S. Gaspare del Bufalo, Scritti spirituali, u: Beniamino Conti, Roma, 1996., str. 44-45)

Biti Krv Kristova

Sedmi stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Biti Krv Kristova

(Svi stupnjevi na ovom LINKU)

 

1. Biti Kristova Krv po sudjelovanju

Naslov ovog posljednjeg stupnja u duhovnosti Krvi Kristove može u prvi mah nekoga prestrašiti. Zar to nije previše? Kako možemo “biti” Kristova Krv?

U shvaćanju ovoga može nam pomoći razmatranje sv. Mise i Pavlove poslanice. Već smo se privikli na riječi da smo kao Crkva “živo Kristovo Tijelo” i da u njemu kao različiti udovi imamo različite karizme i dužnosti. Krštenjem smo ucijepljeni u mistično tijelo Kristovo. U Euharistiji primamo Tijelo Kristovo da bismo rekli i potvrdili ono što po krštenju već jesmo – Tijelo Kristovo.

Ova istina sadrži u sebi također i Krv Kristovu, premda ju ne naglašavamo toliko često. Želimo ovdje jasno reći: u Euharistiji primamo Krv Kristovu, kako bi u živom Kristu bili Krv Kristova.

Naravno, ovdje se radi o postajanju Krvlju Kristovom kroz sudjelovanje. Kao što se željezo kad se stavi u vatru ponekad toliko usije da izgleda kao žeravica, mada je željezo; tako i mi možemo i trebali bismo u povezanosti s Krvlju Kristovom, do koje nas je dovelo klanjanje (pogeldaj prijašnji stupanj), postati Krv.

1. Služenje Crkvi

Krv u tijelu obavlja takve funkcije koje su istovremeno i skrivene i vidljive. Kad krv izlazi iz žila, ona zastrašuje, jer “govori” o ranjenosti ili čak o smrti. Također se preneražavamo kad je netko blijed, jer u tome trenutku nema dotoka krvi u lice. Ova vlastitost krvi, služenje u polu- skrovitosti, čini mi se da je dobra slika za apostolat u duhovnosti Krvi Kristove. Radi se o skrivenom služenju Crkvi – kroz cijelo Kristovo tijelo, kroz sve njegove udove mora prokolati Božja ljubav. Tako će Tijelo dobiti novu snagu i hranu; može se razvijati, odupirati bolestima, ozdravljati i zacjeljivati rane. Ukoliko nema cirkulacije, udovi odumiru i tijelo se raspada. Krv također ima funkciju ujedinjavanja cijelog tijela. Da bi udovi bili zdravi i da bi se organizam održao u cjelini, krv mora neprestano kružiti, noseći hranu i kisik. Hrana za Crkvu su sakramenti, a kisik – Duh Božji. Krv Kristova daje Crkvi život, jer u sebi nosi ta dva elementa.

Kad tijelo zadobije ranu, krv se odmah pokazuje. Ona čisti ranu i stvara prvu zaštitu. U slučaju potrebe sama se žrtvuje kako bi spasila tijelo i održala ga na životu.

2. Plodovi Kristove Krvi

Pošto smo prošli kroz svih sedam stupnjeva duhovnosti Krvi Kristove (pogledaj druge stupnjeve) i pošto smo se već dosta dugo penjali i silazili, kao anđeli po Jakovljevim ljestvama, i dobro se upoznali sa svakim stupnjem, sada zajedništvo s Kristovom Krvlju može donijeti najbolje plodove u nama. Sama Crkva obećava te plodove i poziva da se pristupi ovim “ljestvama”. Litanije Krvi Kristove ne samo da opisuju ono što je Njegova Krv učinila u povijesti spasenja, nego nam pokazuju kako ona još i danas djeluje. Nakon našeg ujedinjenja s Krvlju Kristovom, svi se ovi plodovi, njezinom snagom, pojavljuju u našoj sredini. Naša prisutnost postaje “rijeka milosrđa“, “pobjeđuje zle duhove“, biva “snaga mučenika” i “jakost priznavalaca“. Tamo gdje ljudi žive u jedinstvu s Krvlju Kristovom, javljaju se pozivi za život u čistoći posvećenoj Bogu. Kolebljivi pronalaze čvrstinu, oni koji trpe i plaču dobivaju utjehu, pokornici se susreću s novom nadom, umirući pronalaze snagu, duše u čistilištu bivaju oslobođene i svako se srce susreće s radošću i mirom.

Veliki su i dragocjeni plodovi koje Krist po svojoj Krvi želi vidjeti kako danas sazrijevaju. Ljudima današnjice su potrebni, iako glad žele utažiti nedovoljnom ili nezdravom hranom. Krist je prolio svoju Krv za život svijeta. Na oltaru i u sakramentima Ona čeka spremna na one koji već vjeruju. K drugima treba doći preko nas – sjedinjena s našom vlastitom krvlju.

Iskustva vezana uz temu “Biti Krv Kristova”

Razmatrali smo u ovoj temi “Biti Krv Kristova” da možemo postati živa Krv Kristova za druge. Krv koja nosi nadu, Božju ljubav, utjehu, novu snagu… Krv koja ujedinjuje. Sljedeća iskustva su primjer kako se to može živjeti.

Biti Krv za baku

Jedna je djevojka pričala da živi s bakom, koja je već ostarila i koja gubi pamćenje. Puno puta baka pita istu stvar. Kada djevojka gubi strpljivost, tada si ponavlja u sebi “mogu biti Krv Kristova za baku” i to joj daje snagu da stoti puta odgovara na bakino pitanje.

Htio je ostaviti obitelj

Bilo je vrijeme Korizme – vrijeme koje me više povezuje s Kristom. Riječ Života potiče me na život u Njegovoj blizini. U mjestu u kojem od nedavno živim, imam malo poznatih, tako da sam se začudila kada je zazvonio telefon i kada me neka gospođa zamolila za razgovor sa mnom. Bila sam odmah spremna da ju saslušam. Rekla je da se još ne poznamo, ali mi je u povjerenju htjela predstaviti razlog tog razgovora. Njezin muž nakon dvadeset godina braka našao si je neku ženu, zbog koje je htio ostaviti nju i već skoro odraslu djecu. Plakala je. Molila je za molitvu. Osjetila sam njezine tjelesne boli. Bila je prevarena. Toliko godina zajedničkog života, napora i borbe – i u jednom trenutku to sve više nije imalo smisla.

Tražim u mislima riječi utjehe, ali znam što ću god reći u toj situaciji – bit će banalno. Predajem se dakle Onome, koji sve može i riječi života: “Onaj koga ljubiš, bolestan je” (Iv 11,3). Trpim zajedno s njom, ali još više žalim njezinog muža. “Onaj koga ljubiš, bolestan je.” Tješim ju i obećajem joj molitvu. Govorim joj da – moleći po Krvi Kristovoj – sve možemo izmoliti.

Nakon tog telefonskog razgovora, sjećajući se na dano obećanje, počela sam moliti na nakanu njezinog muža. Molila sam devetnicu Krvi Kristovoj, ali ne samo to: počela sam uistinu od sebe, od vlastitog očišćenja, od odlaska na svetu ispovijed. Kada mi je svećenik dao pokoru da sudjelujem u križnom putu na nakanu obraćenja jednog grešnika, znala sam da Duh Sveti govori na usta tog svećenika. Kroz cijeli moj život nijedan svećenik nije mi dao takvu pokoru! Znala sam da se radi o tom gospodinu za kojeg sam se molila.

Tako osnažena, sudjelovala sam u križnom putu. Koliko li je taj križni put bio drukčiji! Osjetila sam da ja idem za Isusom na tom križnom putu umjesto tog čovjeka. Osjetila sam bol, strah i napuštenost Isusa na svakoj postaji. Moje srce ispunjavalo se strahom što ću morati primiti križ. Vidjela sam čovjeka, koji luta. “Onaj koga ljubiš, bolestan je.” Osjećala sam bičeve prevare onoga, kojeg Ti ljubiš. Isusovi padovi su njegovi padovi, a i moji padovi. Osjećam žalost, srce tuče kao ludo, grči se od boli. Za tog bolesnog, ljubljenog, razapete su Isusove ruke.

Isuse, po Tvojoj muci, po Tvojoj prolivenoj Krvi spasi ga, spasi onoga kojeg Ti ljubiš. Daj mu da se opameti. Ne ostavljaj ga samog. Molim Te da se vrati, da se ispriča i da ponovno budu jedno, kao što si Ti jedno sa nama! To je bila goruća molitva. Srce je krvarilo. Sjedinila sam svoju bol s Isusovom boli i sa boli žene tog čovjeka. Snažno sam vjerovala da će me Bog uslišati, jer je Isus u Evanđelju rekao: “Sve što zamolite Oca, dat će vam u moje ime”.

Prošlo je toliko vremena, a ja sve do danas osjećam taj križni put. Približavalo se Uskrsno vrijeme. Nosila sam u srcu očaj te gospođe. Kako će žalosni biti ovi Uskrsni blagdani! Trebali su takvi biti, ali nisu bili. Njezin muž se vratio i ostao sa njom. To je bila istinska radost uskrsnuća za nju, a također i za mene. (M.R.)

Što za mene znači biti Krv Kristova?

To za mene znači biti Krist, tako se sjediniti s Njime da više ne živim ja, već da Krist živi u meni. To za mene znači postati oruđe u Njegovoj ruci. Ponekad osjećam da sam takav „automobil“, upravljani od Duha Svetoga. Ne znam kuda me On vodi, kako će biti dalje i koga želi preko mene voljeti. To je Njegovo otajstvo, o kojem ja ne moram znati. Najvažnije je to da On tu djeluje.

Sada sam već duže vrijeme u tom čudnom stanju duha, koje nazivam tamom. Unatoč tome vjerujem da Gospodin djeluje i da me „koristi“ za svoje planove, ako Mu ja to dozvoljavam.

U bolnici, kada sam usred mnoštva bolesnih ljudi, uspoređujem ih sa Kristovim Tijelom. U tom Tijelu kroz posebno sjedinjenje s Kristom, postajem Njegova Krv koja kruži i koja je prisutna upravo tamo, gdje su slabe točke i gdje treba zacijeliti rane. Ponekad sam svjedok radosti, a ponekad i ljudske tragedije. U određenim trenucima ljudi se otvaraju, pripovijedaju svoj život, žale zbog svojih pogrešaka. Tada mi se ruke same sklapaju na molitvu Vječni Oče, da bih prikazala Bogu tu Krv. Vidim da na cijelom odjelu gdje radim puno zavisi od mog unutarnjeg sjedinjenja s Isusom. Na taj način također i drugi mogu primati Njegov mir i radost. Jako mi pomaže u zadnje vrijeme Riječ života: “Ustrajte u mojoj ljubavi!” (Iv 15,9). Ustrajte, čak i tada kad sve izgleda bez smisla, kada se ne vide nikakvi plodovi, kada ne znamo zašto to trpljenje… On zna za koga, zbog čega. (K.R.)

Prihvatio sam križ

Postati Krv Kristova. Trajati u Božjoj ljubavi. To je Riječ Života, koja je upisana u duhovnost Krvi Kristove, koju sam najdublje proživio, kada sam nakon operacije svoje žene dobio vijest od ravnateljice bolnice da je to rak. Ranije sam od duhovnog oca dobio poruku da svaki dan razmatram litanije Krvi Kristove – one su me pripremile za križ. Vijest je ipak bila za mene prejaka. Suze su išle same, makar sam se trudio svladati ih, jer me žena promatrala (kasnije mi je rekla da su noževi parali njeno srce, kad je vidjela moje suze). U tom trenutku sjetio sam se Riječi Života: “Postati Krv Kristova”.

Shvatio sam da je On prisutan među nama, da čeka na moj pristanak da ispunim Njegovu volju – shvatio sam Abrahamovu vjeru i dao sam svoj pristanak za križ, kojim smo obdareni.

Tada nisam mogao otići na duhovne vježbe u Misijsku kuću – moje duhovne vježbe su bile u vlastitoj kući, blizu bolesnice, čuvanje, ispunjavanje svih obaveza. Bio je listopad i svaki dan smo išli u bolnicu na zračenja, navraćajući u crkvu na svetu Misu i Krunicu. Bila je vidljiva i očita prisutnost Isusa. Razmišljao sam, da je upravo sada prisutna Krv Kristova u tom bdijenju uz ženu i zajedničkom nošenju križa. Naša vjera raste, a blizina naših srdaca povećava ljubav prema Bogu i bližnjima, a također povećava ljubav u našem braku…

Najveći je dar za mene bio taj, da je moja žena postala za mene još bliža i draža. (K.O.)

Neka nam ova iskustva pomognu da postanemo živa Krv Kristova za druge. Neka nas u tome prati Riječ Života za taj mjesec: “Ljubite…kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15,12).

Uredio: p. Josp G., CPPS

>>Pogledajte sve stupnjeve<<

Kako se klanjati se Krvi Kristovoj? (2. dio)

Šesti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Klanjati se Krvi Kristovoj

(Prvi dio na ovom linku.)

Iskustva vezana uz temu “Klanjati se Krvi Kristovoj”

Na putu očišćenja

Dugi niz godina bila sam rob jednog svima dobro poznatog poroka – prekomjernog pušenja. Uz sve poticaje mojih bližnjih nisam se mogla toga ostaviti, iako sam to i sama željela. Pošto sam imala i nizak tlak ujutro ne bi mogla funkcionirati prije no što popijem kavu i zapalim cigaretu. Jednostavno nisam mogla živjeti bez toga, pa je logično da je to bio jedan zid između Boga i mene. Bila sam zarobljena lošom navikom koja je prerasla u ovisnost.

Kao član Zajednice Krvi Kristove hodočastila sam na blagdan Predragocjene Krvi, u Ludbreg na molitveno bdijenje. Tamo sam prikazala samu sebe Gospodinu sa svim manama i nedostacima. Cijeli taj mjesec sam molila krunicu Krvi Kristove i to što se dogodilo na blagdan Sv. Ilije bilo je još jedan dokaz neizmjerne Božje ljubavi i milosti.

Radeći neki kućanski posao u jednom sam trenutku osjetila unutarnji poticaj: „Ostavi kavu i cigarete. Možeš bez toga. I moli za obraćenje grešnika“. Ja sam te riječi nesvjesno ponavljala sve dok mi nisu došle do srca i dok nisam shvatila što to govorim. Tada sam rekla: „Da, Gospodine!“, i glas je nestao. To je bio trenutak mog ozdravljenja od ovisnosti i od niskog tlaka. Ostavila sam tada cigarete bez ikakve krize, ali uz molitvu. Shvatila sam da mi je Krv Kristova pomogla da prihvatim Božju volju. Ljubav Krvi Kristove me ozdravila i promijenila mi život. Svaki dan mi daje posebnu snagu za vršenje Božje volje.

Blagoslovljena Krv Kristova! (M.P.)

Prosvjetljenje – Osjetila sam svoju bespomoćnost

Kroz cijelu zimu moj muž je bio vrlo bolestan. Kasnije je dobio uputnicu za bolnicu ali nije htio ići. Nagovarala sam ga čak i preko drugih osoba ali nije bilo nikakvog rezultata. Što više sam ga nagovarala tim više nije htio ići. Što je više bio bolestan tim je više bio tvrdoglav. Činilo mi se da radim što mogu. Isprobala sam sve mogućnosti, kakve su bile u mojim rukama: ljutnjom i dobrotom, ljubavlju i strpljivošću – ali ni na koji način, nikakvim argumentom nisam mogla utjecati na muža da ode u bolnicu.

Jednom, nakon sljedećeg takvog razgovora sa suprugom, posebno snažno osjetila sam svoju bespomoćnost, svoju slabost. Došao je trenutak kada sam pomislila: „Što mogu učiniti? Čak ako bih stajala na glavi i to također ne bi uspjelo.“ Znam da Riječ života uvijek vodi, a možda i sada mi dadne svjetlo? Naša je Riječ života bila tada: „Ja idem k Tebi, Oče Sveti“ (Iv 17,11). Išla sam u drugu sobu misleći na to da samo mogu predati taj moj problem Bogu. Samo On mi može pomoći – ja više ništa ne mogu učiniti. Htjela sam se sabrati u molitvi, ali nisam mogla. Opet sam se vratila u mislima do toga da sam sve argumente iscrpila, toliko sam uložila srca, ljubavi… I zbog toga da se nisam mogla sabrati, pomislila sam da bih najprije trebala predati Bogu samu sebe, da bi moja molitva bila dobra, da bih mogla doći k Bogu u svojoj molitvi.

Moleći prvo otajstvo krunice Krvi Kristove, započela sam moliti za to da bih mogla doći k Bogu. I svaki put sam ponavljala: „Ja idem k Tebi, Oče Sveti, da bih predala sebe Tebi.“ U drugom otajstvu rekla sam: „ Ja idem k Tebi, Oče Sveti, da bih predala Tebi muža, da bi se ispunila Tvoja volja. Ako želiš da moj muž ostane kod kuće, neka tako bude, ali ako želiš da ide u bolnicu, napravi nešto da ode. Uz svako otajstvo rekla sam: „Ja idem k Tebi, Oče Sveti“ i pokušavala sam predati mog muža Bogu. To je bila prava molitva.

Osjećala sam da ona dospijeva u nebo, da ju Isus prima i da taj problem od mene odlazi. Sa svakim sljedećim otajstvom osjetila sam sve veće pouzdanje, sve veći mir – tako, kao da bih zaboravila na bolest muža, kao da ne bi postojao taj problem. Kada sam završila krunicu mirna i puna pouzdanja ušla sam u sobu, prvo što sam čula su bile riječi mog supruga koji me zamolio da nazovem bolnicu i pitam kada može doći. Nazvala sam bolnicu i tako kako je zamolio moj suprug, upitala sam kada može doći. Rekli su da je najbolje da dođe sutra, ujutro. Pomislila sam: “Gospodine Bože, ako sutra, neka bude sutra!” – iako sam znala da je to već jako kasno. Ali ova gospođa iz bolnice pitala je još kakvi su simptomi bolesti. Kada sam rekla kakva je situacija, zahtijevala je da dođemo odmah. Otišli smo u bolnicu. Liječnici su rekli da je to bio zadnji trenutak za spašavanje mog muža. (B.B)

Iskustvo vezano uz Riječ života “Krvi Kristova, spasi me”?

Snagu Krvi Kristove upoznala sam tek kada sam došla u ovu Zajednicu Krvi Kristove. Nikada do tada nisam na poseban način razmišljala o Krvi Kristovoj. Uvijek mi je bilo i teško razmišljati o prolivenoj Krvi, jer me ona upućivala na patnju, a ja sam htjela živjeti radosno. U ovoj Zajednici mi je Bog dao milost da spoznam da zapravo prolivena Isusova Krv označava Ljubav. Što sam više razmišljala o prolivenoj Isusovoj Krvi to sam više u sebi doživljavala radost, ne izvanjsku, nego onu unutarnju koju je vrlo teško opisati. Shvatila sam da je to nešto vrlo živo.

Jednog dana dok sam molila jutarnju molitvu, a nakon nje litanije Krvi Kristove – kao da mi se prosvijetlilo, pa ja mogu sa Krvlju Isusovom i razgovarati, ako ju sa ovim zazivima zovem upomoć, tj. zazivam ju da me spasi, onda se ja obraćam nekome tko je živ i vjerujem da me On može spasiti. Odjednom mi je Krv Kristova i progovorila: “Ja tečem za tebe, samo za tebe u potocima, u kapljicama da me čuješ da me vidiš. Ja sam Ljubav koja nema granica i koja može doći do svakoga kamo me usmjeriš kamo me pošalješ, a nikoga ni ne odbijam koga mi doneseš. Ja tečem u svakom čovjeku, Ja tečem u svim žilama i venama ovoga svijeta i nema čovjeka koji me ne posjeduje, a da to ni ne zna i o tome ni ne razmišlja. Daj mi da prođem ovim svijetom ljubeći sve, baš svakog čovjeka, a najviše one koji me progone, koji me ne vole.”

Bio je to zov Isusove Krvi da sve više molim za grešnike i ljude u potrebi. Tako sam ja nastavila u svakidašnjici komunicirati s Krvlju Kristovom, preko litanija i to tako da sam ih upotrebljavala prema određenim životnim situacijama. Bile su to svakodnevne situacije, sitnice ili neke poteškoće.

Jednom sam se jako razočarala u jednoj osobi, a nisam to nikome htjela reći, željela sam to podijeliti samo s Isusom, zaziv u tom danu mi je bio Krvi Kristova utjeho žalosnih spasi me, oraspoloži me.

Kada nisam mogla oprostiti, uvrede drugima zazivala bih Krv Kristovu: „Krvi Kristova, bez koje nema oproštenja, spasi me, pomozi mi, oslobodi me i daj mi snage!“ Dugo bih ponavljala taj zaziv sve dok ne bih osjetila mir u sebi.

U napastima zazivam: “Krvi Kristova, pobjednice zlih duhova spasi me, oslobodi me!” Ponekad se ne dogodi oslobođenje odmah, ali to mi je znak da Gospodin od mene traži da to podnesem za druge, i tada mi taj zaziv daje snage da to izdržim. Na blagdan Svih svetih vraćala sam se kući pokraj groblja, jer stanujem u neposrednoj blizini, cesta je bila zatvorena, a meni se nije dalo voziti kroz grad i tada sam opet u pomoć zazvala Krv Kristovu: “Krvi Kristova, rijeko milosrđa, pomozi mi! Pa znaš da sam već umorna od vožnje i svega, udobrovolji ovog policajca da me pusti kroz ovu rampu.” Kada sam došla u blizinu policajca, rekla sam mu da tu stanujem i da li bi me pustio. Unatoč rijeci ljudi koji su prolazili cestom dopustio mi je da prođem. I tako opet se Krv Kristova proslavila.

Tako se ja malim koracima učim pobjeđivati svakodnevne poteškoće, brige drugujući s Krvlju Kristovom, koju mi je Isus obznanio u svojoj velikoj ljubavi i dobroti. Doista moram priznati da mi je najveća milost bila kada sam spoznala kako mogu razgovarati s Krvlju Kristovom. Pa neka je blagoslovljena Krv Kristova.! (J.H)

Uredio: p. Josp G., CPPS

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

sv. Augustin progovara o Krvi Kristovoj

“Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika.
Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: ‘Evo Jaganjca Božjega!'”
(Iv 1, 35-36)

Treba reći da je On na jedinstveni način Jaganjac, upravo zato jer su i učenici nazvani jaganjcima: “Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove“ (Mt 10, 16). Oni su također nazvani i svjetlošću: “Vi ste svjetlost svijeta” (Mt 5, 14), no u drukčijem smislu nego On za koga je rečeno: “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9). Tako je dakle on Jaganjac na jedinstveni način: bez mrlje, bez grijeha; i ne zato što su njegove mrlje obrisane, nego zato što nije imao nikakvu mrlju. U kojem je smislu Ivan Krstitelj nazvao Gospodina: Evo Jaganjca Božjega? Nije li i Ivan bio jedan jaganjac? Nije li bio svet čovjek, nije li bio prijatelj zaručnikov? Samo je On to u punom smislu: Ovo je Jaganjac Božji; jer na jedinstveni način, samo Krvlju ovoga Jaganjca ljudi mogu biti otkupljeni.

sv. Augustin (r. 354., + 430),
124 propovijedi o Ivanovu Evanđelju.

Što znači klanjati se Krvi Kristovoj?

Šesti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Klanjati se Krvi Kristovoj

(pogledaj sve stupnjeve)

 

1. Na putu čišćenja

Kad mladi ljudi tvrde da obožavaju svog ljubljenog ili ljubljenju često uopće nisu svjesni što govore. Kad bi znali pravo značenje te riječi i stvarno probali nekoga obožavati, hulili bi, jer obožavanje u svom punom značenju pripada samo Bogu.

Mnogi zaljubljeni misle da su već u raju i zato sve apsolutno idealiziraju. Ranije ili kasnije bude se iz toga sna kako bi ustvrdili da povjerenje i predanje među ljudima može biti samo do izvjesnog stupnja. Zato sami sebe izlažemo razočaranju kad prevelike nade polažemo u ljude ili previše očekujemo od njih.

Klanjanje, obožavanje u potpunom značenju pripada samo Bogu. Samo je Bog toliko moćan da nas stvarno beskrajno prihvaća i podnosi ovakvima kakvi jesmo, a uz to nas još i beskrajno ljubi. Zato Bog i jest jedini kojem pripada obožavanje i koji nas neće razočarati.

Istinsko klanjanje počinje od poniznosti koja se najprije očituje kroz istinu. Kad u vjeri uvidimo svoju “ništavnost” pred Bogom, kad u Bogu uvidimo svoje “sve“ i kada prihvatimo same sebe u svojoj ništavnosti pred Bogom tek tada započinje naše klanjanje. To je određeni proces očišćenja koji našu dušu oslobađa od vlastitog “Ja”. Klanjajući se Krvi Kristovoj dopuštamo da budemo očišćeni tako što svoje slabosti, umjesto da ih potiskujemo i prešućujemo, stavljamo u “Rijeku milosrđa”.

2. Prosvjetljenje

U prvoj fazi klanjanja vodile su nas vjera i poniznost, sada će dominirati nada i pouzdanje. Snagom pouzdanja moći ćemo, uz Božju pomoć, izručiti svoje “ništa” Božjemu “sve“. Budući da smo otkrili Svemogućega kao beskrajno milosrđe i dobrotu, ne bojimo se izgubiti i utonuti u Boga. Nema bolje mogućnosi da se pronađemo i ostvarimo od potpunog predanja Bogu, koji nas potom u potpunoj slobodi može oblikovati.

Nada i pouzdanje daju nam novo svjetlo na životnom putu. Zajedno s tim svjetlom ispunjava nas nova mudrost koja nam govori kako žarče moliti. Nada nam dopušta da sve očekujemo i izmolimo od Krvi Kristove. Također nas obdaruje spremnošću da, kao Marija pod križem, izgubimo sve kako bi se Božji plan mogao ostvariti. Nada vjeruje uskrsnoj zori koja daje više od onoga što gubimo na Veliki petak.

3. Sjedinjenje

U trećoj etapi klanjanja ljubav nas dovodi do potpunog jedinstva. Bacivši se u Božji bezdan/ponor ne nađosmo se u kaosu ili smrti, čega smo se možda pribojavali u tamnim trenucima kušnje. Susrećemo se s novim, ispunjenijim životom. Pšenično zrno koje se predalo zemlji, nije umrlo nego urodilo obilnim plodom. Klanjanje na ovoj etapi je kontemplacija. Više nam nije potrebno puno riječi da izrazimo osjećaje duše i iskažemo ljubav. Jednostavnost posvećuje svoj dan u skromnoj ali neizrecivoj radosti. Dovoljno je biti ondje gdje je Ljubljeni. Patnja više ne zastrašuje. Dapače, postala je nešto dragocjeno, privlačno jer uvijek nanovo pročišćava ljubav, prosvjetljava i vodi k zajedništvu s Kristovom Krvlju.

Poslušajmo što o tome kaže sv. Gašpar. Ovaj citat je nastavak prijašnjih koji zajedno tvore jednu cjelinu: “Neprestano se vraćajmo k svetim ranama Gospodina našega Isusa Krista, tamo je naš odmor i mir”.

Uredio: p. Josp G., CPPS

Nastavlja se….

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

Plod Krvi Kristove – POMIRENJE S BOGOM

Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice
osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove
(2014. – 2015.)

“Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje” (Rim 5, 5–11).

Obdareni pomirenjem

Spisi sv. Pavla daju nam optiku kojom trebamo gledati na dar pomirenja, koji se po Krvi Kristovoj, poput iscjeljenja, spušta na cijelo čovječanstvo. Pavao u poslanici Rimljanima veli: “Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?“ (Rim 5, 9). Vidimo kako je ljudski grijeh uzrokom Božje srdžbe. Stoga, Božja ponuda pomirenja dolazi od Boga koji je neprijateljstvo osjetio duboko, do gnjeva.

Zamijetimo kako sam Bog započinje taj proces pomirenja s čovjekom, jer sam čovjek nije bio u stanju započeti ga, niti dati Bogu dovoljnu i odgovarajuću zadovoljštinu za svoje grijehe, kako bi se izmirio s njim.

Starozavjetne žrtve, koje su se prinosile za okajanje i pomirenje, dugo su bile samo vapaj i sjena pomirenja, sve dok nije došla krv Kristova koja je donijela trajno POMIRENJE.

Sveti Ivan Krizostom, ukazuje nam na veliku važnost što je upravo pomirenje ostvareno krvlju Kristovom: „Velika je stvar što nas je Krist pomirio s Bogom… ali je još veća što je to učinio posredstvom svoje krvi.“ Da bi pokazao koliko je pomirenje bilo potrebno Krizostom govori o razdoru koji je postojao i to ne samo na zemlji, koja je bila puna neprijateljstva i podijeljenosti, nego i s nebom, budući da je „zemlja bila odvojena od neba i anđeli bili u borbi s ljudima, jer su vidjeli osramoćenog svog Gospodina“. Zato je po njemu bilo potrebno pomirenje koje je Krist ostvario borbom i pobjedom nad sotonom. Ivan Krizostom to opisuje riječima: „Promislite što znači čuti kako Bog dolazi s neba, silazi sa svog prijestolja, spušta se na zemlju, upada u pakao započinjući borbu. Zamislite što znači vidjeti sotonu kako se bori protiv Boga, koji je sakriven u ljudsku narav i ono čemu se nikada ne možemo dosta načuditi – smrt razorena smrću, prokletstvo skinuto prokletstvom, tiranija sotone svrgnuta onim čim se je on služio da je uspostavi.“

Vidimo kako za Krizostoma pomirenje nije samo puko izmirenje ili prestanak napetosti, nego je to uspostavljanje mnogo dublje unutarnje povezanosti, stvaranje bliskog odnosa. Po njemu je povezano nebesko i zemaljsko, osvojena ljudska narav. Po Kristovom utjelovljenju zemlja je primila nebesko, a po njegovoj proslavi, nebo je primilo zemaljsko. Kako je već gore navedeno, prema Krizostomu i anđeli su bili posvađani s ljudima. To zaključuje iz događaja povijesti spasenja, gdje su oni bili poslani da kazne ljude. Njihovo neprijateljstvo prestaje Kristovim Utjelovljenjem. Kod njegova rođenja anđeli se pojavljuju navješćujući radosnu vijest. Tako je, kaže on, „prvo doveo anđele na zemlju, da bi zatim ljude uveo u nebo“.

Pomirenje po Kristu

Važno je uočiti da Bog, koji je sama ljubav, ZAPOČINJE pomirenje i provodi ga, i to po smrti Kristovoj. Upravo u poslanici Rimljanima 3, 23-25, Pavao govori da je Bog Isusa odredio za to da svojom krvlju izvrši pomirenje koje postaje djelotvorno po vjeri: „Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.“ Krist je nazvan ‘pomirilištem’ po svojoj krvi. Krist očituje svoju milosrdnu i spasavajuću snagu time što je uzdignut na križ i svi ga mogu vidjeti i prihvatiti darovano pomirenje po osobnoj vjeri.

Krist je očito ‘pomirilište’ (sredstvo pomirenja), po kojem milosrdni Bog nastavlja iskazivanje svoje milosrdne moći prema narodu.

Pavao u svojoj poslanici Rimljanima, govoreći o krvi Kristovoj, kaže da smo sada opravdani njegovom Krvlju (usp. Rim 5, 9). Pitajmo se što sv. Pavao misli kada kaže da nas je krv Kristova opravdala i da nas i nadalje opravdava?

Opravdanje se očituje u djelovanju Božjem na nas. Bog je pravedan i poziva nas na izmirenje. Bog nas uvodi u pravi odnos prema sebi po krvi Kristovoj. Naši utemeljitelji su upravo po prolijevanju Krvi Krstove vidjeti ostvarenje Božjeg plana – sve obnoviti i ostvariti lijepi poredak stvari koji je veliki Sin Božji došao uspostaviti svojom Krvlju na zemlji.

Danas na osobit način, krv Kristova mora u nama izazvati čežnju za pomirenjem i milosrđem koje nam uzvišeni Gospodin želi darovati.

Krist je umro za mene, za tebe. Otvoriti se toj istini izazov je pred kojim stojimo svaki dan. Njegova smrt je pobijedila grijeh i otvorila svakom čovjeku put spasenja. Bog opravdava one koji u Krista vjeruju (Rim 3, 26) jer Krist je izvršio pomirenje po svojoj krvi (usp. Rim 3, 25). Opravdanje proizlazi iz snage krvi Kristove, koja nas poziva u svoju blizinu, da nas iscijeli.

Pomirenje koje je Krist ostvario sveobuhvatno je, jer je u njemu sve ujedinjeno – i zemaljsko i nebesko. Po tom pomirenju mi smo u Kristu postali Božji prijatelji, obdareni obilnom milošću. On je postao nama sličan da bi nam mogao posredovati pomirenje. Pomirenje koje nam je darovano po krvi Kristovoj ostvareno je, i ono je prvotno dar Božji. „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4, 10).

Za osobno i zajedničko produbljivanje i dijeljenje…

Nađi dovoljno vremena za razmišljanje i molitvu nad ovim tekstom i pitanjima.

“Krv Isusova za nas prolivena u muci i smrti na križu, sakramentalno prisutna u presvetoj Euharistiji, tajna je vjere i tajna ljubavi Isusove koju nikada nećemo dokučiti do kraja, ali je možemo sve više produbljivati” (kardinal Franjo Šeper).

  • Kako otkriti milost Božju koja izvire u mom vlastitom životu po daru pomirenja?

  • Kamo me želi povesti ta Božja milost?

Postavit ću si pitanje za koje mislim da znam odgovor:

  • Bože, tko si ti stvarno za mene?

  • Koliko i kakvog sam te upoznao/upoznala?

Pomirenje je BOŽJI DAR

  • Kako sam te Bože upoznala/upoznao kao onoga koji meni prvi pristupa?

  • Kako sam te upoznala/upoznao kao onoga koji svoga vlastitoga Sina daje da bi mene otkupio od smrti grijeha?

***

Upute sv. Gašpara del Bufalo:

„Nije dovoljno da samo spoznajemo velike Božje planove s nama, nego moramo prihvatiti i pogodna sredstva da surađujemo planovima Svevišnjega. U jakoj ženi vidim prije svega tri sredstva koja se primjenjuju s velikom pažnjom i zbog čega će nam biti dodijeljena velika slava. Prvo je ljubav prema povučenosti; drugo zadržavanje u molitvi, treće neumorna revnost. Čovjek (muškarac) apostolata, duša koja se Bogu posvetila, mora ljubiti povučenost u kojoj se Bog javlja na osobit način da nas na odgovarajući način pripravi na našu dušobrižničku službu. Misionar u svojoj sobi mora biti kontemplativac, a vani sijač. On sjedinjuje unutarnji s vanjskim životom i čuva u Bogu svetu jednostavnost“ (sv. Gašpar del Bufalo, Vrijeme milosti, Zagreb, 1988., str. 74).

sv. Gašpar o muci Kristovoj (2. dio)

(NAPOMENA: Tekst je pisan u vrijeme sv. Gašpara, 18./19. stoljeće, te ga treba čitati u kontekstu i razumijevanju toga vremena!)

Bičevanje

Tijelo Spasiteljevo čudesno oblikovano i najzad uzdignuto kao oruđe Kristove duše, bilo je jako nježno i osjećajno, bilo je jako oslabljeno zbog krvavog znoja pretrpljenog u Maslinskom vrtu. Krvnici ne samo da su bili kruti po naravi, nego su bili izvana poticani na okrutnost od samih Židova.

Trnje

1. razmotrite: muka koja se stvara na glavi Kristovoj. Samo jedan trn koji probada noge jednog lava bio je dostatan da počne rikati zbog boli.

2. razmotrite: novost ove muke je ta što ubuduće više nikada nije bila prakticirana. Gnjev demona dovela ju je iz pakla na zemlju i vječna Spasiteljeva ljubav se zadovoljila time da ju sama prihvati potvrđujući kako “od pete do glave nigdje zdrava mjesta…” (usp. Iz 1, 6).

Razmotrite otajstvo, u kojem vi slušatelji smatrate kako neki članovi (Crkve) nisu dostojni ove trnovite glave, osim onih duša koje Krista nasljeduju na putu pokore. Oh, koje bodlje će u času smrti probosti, ne glavu nego Srce (Isusovo) onoga koji je… itd.

Isus na križu

Samo jedan pogled na njegovo presveto Tijelo koje je sve podnijelo. Krist je podignut u visinu da ga svi vide, kako reče, kao ona brončana zmija podignuta u pustinji radi izlječenja rana, od otrova, ali ne zmijinog nego od grijeha.

Brižni pogled na njegov križ duboko prodire u ogromnu peć Ljubavi, koja, umjesto da se gasi, u tolikim se bolovima stalno zagrijava s velikim plamenom. Riječju “Žedan sam!” (Iv 19, 28) koju izgovara, ne želi samo reći da je žedan zbog toga što je prolio skoro svu svoju Krv, nego želi ukazati na korisnost, jer je žeđao za patnjom puno više radi vaše duše.

Pogled na njegovu presvetu Dušu, koja pati po neizmjernim unutarnjim bolovima, uronjena je u more udaraca. Vanjske patnje podnešene od Spasitelja bile su mu uzrokovane neprijateljskom mržnjom, ali unutarnje su uzrokovane Kristovom ljubavlju prema nama. I kada je bijes krvnika bio još gori, sve se više povećavala patnja Duše, a ne Tijela. Samo ova unutarnja gorčina bila je, dakle, najveća među svom njegovom patnjom, koja se tužila njegovom božanskom Ocu.

“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46), pokazuje kako se Otac odnosio s njegovom čovječnošću kao da ga je bio napustio, podržavajući ga ne da ubrzo umre, već kako bi izdržao još duže u svojim mukama. On ga ne naziva “Ocem” već samo “Bogom” da bi nam ukazao kako se u tome trenutku Otac prema njemu odnosio kao prema nepoznaniku, zapravo kao s protivnikom, ne dajući mu nikakvu drugu udobnost već povećavajući mu udarce. Koja li je ljepota to što je Isus mogao zasladiti svoje boli kao što ih je zasladio mnogim mučenicima. Htio je piti kalež u teškoj napuštenosti i radi uranjanja u bezdan muka.

Sve si je ovo učinio da potakne još življu ljubav koju dugujete Bogu, i mržnju koju dugujete prema grijehu. Dok je Krist uništavao samoga sebe kako bi uništio grijeh, iz ljubavi Očeve dao je život vječnih vrijednosti uronjen u nerazumnu dubinu muka. Što jasno znači da bi se svi trebali uskladiti prema božanskoj volji, radi svakoga dobra, i vrijeđanje ovog uzvišenog veličanstva veće je zlo nego bolna smrt Isusova, koju je izabrao zbog izlječenja toliko velikog zla.

(iz: MISSIONARI DEI PREZIOSISSIMO SANGUE, Scriti Spirituali di s. Gaspare del Bufalo, ur: Beniamino CONTI cpps, svezak IV., br. 392)

Sluga Božji Ivan Merlini, CPPS

Don Ivan Merlini (Spoleto, 28. kolovoza 1795. – Rim, 12. siječnja 1873.) bio je svećenik, član Družbe misionara Krvi Kristove i njezin 3. Generalni moderator.

Biografija

Rođen je u Spoleto, 28. kolovoza 1795. godine. Nakon pohađane dijecezanske bogoslovije, uz tvrdoglavo odupiranje roditelja, zarađen je za svećenika 19. prosinca 1818. No 1820. godine zbio se susret koji je radikalno promijenio njegov život. Na koncu jednih duhovnih vježbi, koje je vodio sv. Gašpar del Bufalo, u opatiji San Felice (Giano, Umbrija) u kući utemeljenja Družbe misionara Krvi Kristove. Odlučio je prihvatiti prijedlog rimskog propovjednika da bude dio Družbe.

Karakteristika njegove osobnosti i njegove svećeničke službe je dar mudrog i blagog vodstva duša koje ga susreću na njegovom putu, posebno mlade duše koje traže svoje pravo mjesto u svijetu. Među njima najistaknutija je draga kćer sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Bila je dakle istaknuta poglavarica i formatorica, veliki arhitekt i projektant mnogih kuća Instituta. Također je poznata kao njegova glavna umjetnica u stvaranju križeva za propovijedanje (misije), koji se još uvijek čuvaju u raznim kućama misija od njega utemeljene ili u kojima je živio.

Pod brigom svoga duhovnog pratitelja, sv. Gašpara, obišao je čitavu Italiju, uzduž i poprijeko, radi propovijedanja (misija). Poznat je po pučkim misijama koje je vodio u Akvili (Aquila) 1824. godine, kao i po stalnoj i revnoj pastoralnoj brizi za Sonino, u kontekstu brige Misionara za popravljanje tragične stvarnosti koja je prožeta razbojničkim nasiljem.

Djelovanje kao Generalni moderator

Izabran je kao 3. Generalni moderator Družbe, 1848. godine, te ju je mudro vodio gotovo 25 godina, tumačeći što bolje i pouzdanije namjere Utemeljiteljevog duha, svoga duhovnog pratitelja sv. Gašpara del Bufalo. Bio je, između ostalog, cijenjena osobnost od same crkvene hijerarhije i među klerom, savjetnik biskupima i papama, kao npr. blaženi Pio IX., (vanjski) misionar Družbe Predragocjene Krvi, koji je 1849. pod utjecajem Ivana Merlinija slavlje Predragocjene Krvi proširio na čitavu Crkvu – koja je kasnije na Drugom vatikanskom koncilu sjedinjena sa svetkovinom Tijela Gospodnjega (Tijelovo).

Smrt

Umro je u Rimu, 12. siječnja 1873., zbog posljedice prometne nesreće koja se dogodila u blizini Santa Maria in Trivio (u ono vrijeme ondje se nalazila Generalna kuća Družbe), gdje se danas, pokraj učitelja sv. Gašpara, nalaze i njegovi posmrtni ostaci.

U ovom se trenutku za njega vodi proces za proglašenje blaženim (beatifikacija).

Literatura

* Kad vatra gori – kratki životopis