(NAPOMENA: Tekst je pisan u vrijeme sv. Gašpara, 18./19. stoljeće, te ga treba čitati u kontekstu i razumijevanju toga vremena!)
Bičevanje
Tijelo Spasiteljevo čudesno oblikovano i najzad uzdignuto kao oruđe Kristove duše, bilo je jako nježno i osjećajno, bilo je jako oslabljeno zbog krvavog znoja pretrpljenog u Maslinskom vrtu. Krvnici ne samo da su bili kruti po naravi, nego su bili izvana poticani na okrutnost od samih Židova.
Trnje
1. razmotrite: muka koja se stvara na glavi Kristovoj. Samo jedan trn koji probada noge jednog lava bio je dostatan da počne rikati zbog boli.
2. razmotrite: novost ove muke je ta što ubuduće više nikada nije bila prakticirana. Gnjev demona dovela ju je iz pakla na zemlju i vječna Spasiteljeva ljubav se zadovoljila time da ju sama prihvati potvrđujući kako “od pete do glave nigdje zdrava mjesta…” (usp. Iz 1, 6).
Razmotrite otajstvo, u kojem vi slušatelji smatrate kako neki članovi (Crkve) nisu dostojni ove trnovite glave, osim onih duša koje Krista nasljeduju na putu pokore. Oh, koje bodlje će u času smrti probosti, ne glavu nego Srce (Isusovo) onoga koji je… itd.
Isus na križu
Samo jedan pogled na njegovo presveto Tijelo koje je sve podnijelo. Krist je podignut u visinu da ga svi vide, kako reče, kao ona brončana zmija podignuta u pustinji radi izlječenja rana, od otrova, ali ne zmijinog nego od grijeha.
Brižni pogled na njegov križ duboko prodire u ogromnu peć Ljubavi, koja, umjesto da se gasi, u tolikim se bolovima stalno zagrijava s velikim plamenom. Riječju “Žedan sam!” (Iv 19, 28) koju izgovara, ne želi samo reći da je žedan zbog toga što je prolio skoro svu svoju Krv, nego želi ukazati na korisnost, jer je žeđao za patnjom puno više radi vaše duše.
Pogled na njegovu presvetu Dušu, koja pati po neizmjernim unutarnjim bolovima, uronjena je u more udaraca. Vanjske patnje podnešene od Spasitelja bile su mu uzrokovane neprijateljskom mržnjom, ali unutarnje su uzrokovane Kristovom ljubavlju prema nama. I kada je bijes krvnika bio još gori, sve se više povećavala patnja Duše, a ne Tijela. Samo ova unutarnja gorčina bila je, dakle, najveća među svom njegovom patnjom, koja se tužila njegovom božanskom Ocu.
“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46), pokazuje kako se Otac odnosio s njegovom čovječnošću kao da ga je bio napustio, podržavajući ga ne da ubrzo umre, već kako bi izdržao još duže u svojim mukama. On ga ne naziva “Ocem” već samo “Bogom” da bi nam ukazao kako se u tome trenutku Otac prema njemu odnosio kao prema nepoznaniku, zapravo kao s protivnikom, ne dajući mu nikakvu drugu udobnost već povećavajući mu udarce. Koja li je ljepota to što je Isus mogao zasladiti svoje boli kao što ih je zasladio mnogim mučenicima. Htio je piti kalež u teškoj napuštenosti i radi uranjanja u bezdan muka.
Sve si je ovo učinio da potakne još življu ljubav koju dugujete Bogu, i mržnju koju dugujete prema grijehu. Dok je Krist uništavao samoga sebe kako bi uništio grijeh, iz ljubavi Očeve dao je život vječnih vrijednosti uronjen u nerazumnu dubinu muka. Što jasno znači da bi se svi trebali uskladiti prema božanskoj volji, radi svakoga dobra, i vrijeđanje ovog uzvišenog veličanstva veće je zlo nego bolna smrt Isusova, koju je izabrao zbog izlječenja toliko velikog zla.
(iz: MISSIONARI DEI PREZIOSISSIMO SANGUE, Scriti Spirituali di s. Gaspare del Bufalo, ur: Beniamino CONTI cpps, svezak IV., br. 392)