Definitivna inkorporacija i đakonsko ređenje
br. Sebastijana Slovića
u Prozorju
U Centru pomirenja u Prozorju 7. i 8. prosinca 2025. godine održana su dva važna događaja za Družbu Misionara Krvi Kristove: definitivna inkorporacija br. Sebastiana Slovića te njegovo đakonsko ređenje.
Definitivna inkorporacija – 7. prosinca
Obred definitivne inkorporacije 7. prosinca predvodio je p. Ilija Grgić, CPPS, provincijalni delegat Družbe u Hrvatskoj, uz koncelebraciju svećenika Misionara i drugih prezbitera. U Centru pomirenja okupio se veliki broj vjernika, članova zajednice, prijatelja i rodbine našeg brata Sebastiana. Posebno je pozdravljena njegova majka, kao i ostali članovi obitelji.
U homiliji je p. Grgić naglasio važnost poslanja koje brat Sebastian preuzima ulaskom u Družbu, istaknuvši život Ivana Krstitelja kao uzor skromnosti, ustrajnosti i usmjerenosti na Krista. Ivan Krstitelj uistinu jest primjer i uzor koji je kao „magnet“ privlačio ljude Kristu, stavljajući sebe u drugi plan. Govoreći o pustinji, u teološkom smislu, p. Grgić ohrabrio je Sebastiana da svakodnevicu živi slušajući Riječ kako bi je mogao čuti i drugima navijestiti. Evanđelje nam u prvi plan stavlja lik Ivana Krstitelja kao proroka koji nije učinio nijedno čudo, a toliko je značajan za povijest spasenja. Tijekom propovijedi predslavitelj je protumačio i značenje misijskog križa te o doživotnim obećanjima koji određuju identitet Misionara Krvi Kristove. Srž karizme Predragocjene Krvi te općenito svećeničkog i redovničkog života. Pomirenje nije bajka, iako se često čini nemogućim; pomiriti suprotnosti oko sebe i unutar sebe imperativ je kojem trebamo težiti u svojoj svakodnevici.
Nakon molitve Litanija Svih Svetih uslijedio je sam obred inkorporacije. Na završetku slavlja p. Grgić zahvalio je svima koji su pratili br. Sebastijana u njegovu formacijskom putu te posebno istaknuo važnost molitve obitelji.
Đakonsko ređenje – 8. prosinca
Dan poslije, na svetkovinu Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, u Centru pomirenja slavljena je sveta liturgija tijekom koje je br. Sebastian zaređen za đakona.. Red đakonata podijelio mu je pomoćni zagrebački biskup mons. Ivan Šaško, uz koncelebraciju četrnaestorice svećenika.
Na početku misnog slavlja p. Ilija Grgić izrazio je zadovoljstvo što mons. Šaško predvodi obred, podsjećajući na njegovu bliskost sa samim mjestom – Centrom pomirenja. Kandidatovu prikladnost za ređenje potvrdio je p. Ivan Raljušić, CPPS, odgajatelj bogoslova, u ime Družbe Misionara Krvi Kristove.
Mons. Šaško u homiliji je govorio o službi đakonata polazeći od evanđeoskog teksta Navještenja (Lk 1, 26–38), ističući da se u razgovoru između anđela Gabrijela i Marije jasno vide temeljne odrednice svakoga crkvenog služenja. Izdvojio je nekoliko ključnih elemenata koji određuju đakonsku i svećeničku službu: prihvaćanje Božje volje u Marijinim riječima „Neka mi bude po tvojoj riječi“; otvorenost milosti koja mijenja čovjekovo srce, što se očituje u pozdravu „Milosti puna“; svjesnost Božje prisutnosti izraženu u riječima „Gospodin s tobom“; zatim služenje koje se prepoznaje u Marijinu odgovoru „Evo službenice Gospodnje“; te pouzdanje u Božje djelovanje vidljivo u izričaju „Ta Bogu ništa nije nemoguće“.
U tom je kontekstu istaknuo da je đakonat, kao služba koja u Crkvi stoji u temelju svih ostalih službi, posebno usmjeren na ponizno i nenametljivo služenje po kojem se očituje Božja blizina čovjeku. Naglasio je i da suvremena kultura često ne cijeni tišinu, skrovitost i proces sazrijevanja, dok je služba đakona upravo poziv na takav način života i djelovanja, u kojem se Božje djelovanje prepoznaje u jednostavnosti i vjernosti. Bratu Sebastianu je poručio da svoj put nastavi u suradnji s Božjom milošću i u služenju zajednici koja mu je povjerena.
Nakon homilije uslijedio je obred ređenja: prostracija uz pjevanje Litanija Svih Svetih, polaganje ruku i posvetna molitva biskupa te oblačenje dalmatike, vidljivog znaka đakonske službe. Obred je završen cjelovom mira.
Pri završetku misnog slavlja p. Ilija Grgić zahvalio je svim sudionicima, svećenicima, ministrantima i bogoslovima, kao i obitelji br. Sebastiana. Zahvalnost je upućena i zajednici Cenacolo za njihov doprinos Sebastianovu duhovnom putu. Posebnu zahvalu P. Grgić uputio je mons. Šašku uručivši mu ikonu bl. Ivana Merlinija, koji je prvi proglašeni blaženik u ovoj svetoj jubilarnoj godini.
HOMILIJA
Dragi Sebastiane!
- Ovdje si u svojoj ljudskosti, u njenoj ljepoti, veličini i krhkosti; vjerujem,
i s puno pitanja, ali nedvojbeno s jednom sigurnošću – da želiš slijediti
Gospodina; sa sigurnošću za koju ne postoje riječi, nego joj je najljepši znak ovo
zajedništvo vjernika, tvoje prostiranje pred oltarom, dok Crkva zaziva zagovor
svetih, otvorenost Božjemu Duhu u gesti polaganja ruku i molitvi, kako su to od
početka kršćanstva i stoljećima činili toliki prije nas.
Siguran sam da osjećaš poglede i glas ove raspjevane zajednice, molitveni
dah koji podupire našu slabost. Njezina snaga je u darovanoj Kristovoj
prisutnosti u Crkvi koja nije po ljudskoj mjeri. Ti ju svjedočiš u Družbi u koju
članove privlači neizreciva velikodušnost i dobrostivost nebeskoga Oca i
prolivena Kristova krv radi zajedništva, radi prijateljstva, radi sjedinjenosti ljudi
s Bogom.
Slavlje ređenja uvijek nas vraća na istinu da je Crkva otajstvo darovanosti,
u kojemu svaka služba ima svoju znakovitost. Sam đakonat vjerojatno je u
najvećoj napetosti sa suvremenom kulturom, jer pokazuje da kršćanstvo živi od
Božjega Duha, očitovanoga u Božjoj riječi i služenju, u slobodnome darivanju
sebe drugima.
To dvoje, sloboda i služenje, kao da je u nepomirljivoj oprečnosti,
istaknutoj naročito danas, kada se pokušava nametnuti ideal samoostvarivanja i
posvemašnje neovisnosti. No, toliko smo se puta uvjerili da takva autonomija ne
oslobađa čovjeka, nego ga još više zarobljava. Sloboda po mjeri čovjeka uvijek je
ograničena i druge ograničava. - Današnja Božja riječ lijepo odražava službu đakonata, duh đakonata,
koji je ugrađen u sve crkvene službe. Iz evanđeoskoga razgovora arkanđela
Gabriela i Marije razabire se barem pet odlika đakonata.
Prva je u odgovoru Neka mi bude po tvojoj riječi. Bog ispunja svoj naum, a
u tome naumu ima plan za svakoga od nas. Pred tim planom pozvani smo reći
‘da’ ili ‘ne’, pri čemu Bog neizmjerno poštuje našu slobodu.
Druga je odlika u neobičnu imenu: Milosti puna; točnije: Ispunjena
milošću. Milost otvara, susreće, zbližava, mijenja ljudsko srce i liječi rane. Ne
mijenjaju nas zapovijedi niti izvanjske prisile; mijenja nas samo darovana
ljubav.
Treću odliku ocrtava pozdrav ‘Gospodin s tobom’. Božja blizina govori da
je zadan neki cilj, da je posrijedi neka ‘za-daća’, ono što nam Bog za-daje, daje
za nešto, radi nečega. Bog je s tobom, bliz ti je i daje ti svoga Duha za neko
poslanje. A prvo nam je poslanje približiti Boga čovjeku; kao što Bog traži čovjeka
i pita ga: Čovječe, gdje si?
Četvrtu odliku donosi Marijin odgovor: Evo službenice Gospodnje. Taj nas
odgovor vraća na istinu da je Crkva izgrađena i da živi od služenja. To je temelj.
Temelji nose građevinu, ali se ne vide; trpe svu težinu i čuvaju razloge postojanja
zgrade; prisutni, a nenametljivi…
I na kraju riječ Anđela kao peta odlika: Bogu ništa nije nemoguće… To nije
tek jedna riječ nade, nego sama srž nade. Đakonat je u službi nade i on je jasna
proročka slika sretne budućnosti Crkve i društva. Prvi kršćani razlikuju od
nekršćana po novoj nadi. - U molitvama ređenja uvijek je istaknut dar Duha Svetoga, neka njegova
osobitost. Za svaku službu postoji molitvena nijansa glede darova Duha. Tako se
u đakonskome ređenju moli za služenje oltaru i za vjerno vršenje službe, ali se
ističe: iskrena ljubav, zauzimanje za bolesne i siromašne, skromnost u
upravljanju, neporočnost i duhovna stega.
Ponavljam: Bez obzira koju službu u Crkvi vršili, svaka treba imati taj duh
služenja, duh đakonata, duh darovanosti. Uvjerljivost kršćanstva leži u njegovoj
sposobnosti upućivanje u otajstvo života, u puninu ljudskosti, kao odgovora na
ljudsku čežnju za vječnim životom.
Ovo đakonsko ređenje poziv je svima nama na prepoznavanje poticaja
Božjega Duha i poziva u kojemu nas nitko ne može zamijeniti. To je čitanje
5nekada jednostavnije, a nekada mukotrpno, ali ključ za njega dolazi nam iz
povijesti spasenja, iz Svetoga pisma i života Crkve. - U himnu ‘Zdravo Zvijezdo mora’ postoji lijepa igra riječi u latinskome
koja se u prijevodima, nažalost, izgubi te ostane pomalo nerazumljiva. Poznata
nam je kitica kojom pjevamo lijepim riječima: „Ti što začu pozdrav / s usta
Gabriela: / mirom nas ukrijepi, / mijenjaj ime Evi.“ (Sumens illud ‘Ave’ / Gabrielis
ore, / funda nos in pace, / mutans Evæ nomen.)
Ostaje nejasno zašto bi se i kako Evi mijenjalo ime. Latinski to objašnjava
i daruje puniji smisao, jer doslovno kaže: Sumens illud ‘Ave’… mutans Evæ nomen.
Dakle: „Prihvaćajući onaj Gabrielov pozdrav ‘Ave’ (Zdravo, Marijo! Raduj
se!) učvrsti nas (utemelji nas, ojačaj nas; zato i: ukrijepi) u miru, mijenjajući ime
Evi.“ Naime, latinski pozdrav ‘Ave’ čitan unatrag daje ime ‘Eva’. Mijenjaj Eva u
Ave! Eva je lijepo ime. Naučili smo da znači: ona po kojoj dolazi život; majka
živih. No, po onoj koja je bila pozvana dati život život je ugrožen; po njoj je ušlo
umiranje! Marijin odgovor Gospodinu, prihvaćanje njegove volje mijenja,
preobražava početni čovjekov ‘ne’ u ‘da’; na stanovit način čita unatrag povijest
spasenja u svjetlu Božjega dolaska na svijet kojim započinje nova povijest,
povijest svjetla, milosti i radosti. - Sve je to – neizrecivo, odnosno: rečeno božansko-ljudskim jezikom dara
Krista u kojemu je ‘ne’ postao ‘da’; koji je, bez grijeha, proživio sve posljedice
našega grijeha da bismo od grijeha bili oslobođeni. Taj jezik i govor darovala
nam je Marija; taj materinji govor kršćanstva koji se razvija ljubavlju u svemu
što radimo, a čemu je đakonat jasan pokazatelj: od izravnosti caritas-a, do
preobrazbe i finoga oplemenjivanja svih pora kulture i društva, pri čemu Duh
Sveti nastavlja izricati neizrecivo.
Kada se nas koji smo osjetili i odgovorili na Božji poziv, upita kako si se
odlučio, kako se to dogodilo da si krenuo putem svećeništva ili redovništva, kao
najuvjerljiviji odgovor ostao mi je: „Ne znam.“ Jedan, najvažniji dio ostaje
neizreciv.
On je dio neizrecivosti Božjega promisla, otajstva Kristova utjelovljenja i
vazma. Gledano s toga motrišta, nadahnjujuće je primijetiti da Apostolsko pismo
(Bula) kojim je proglašena dogma o Bezgrješnome začeću nosi naslov Ineffabilis
Deus – Neizrecivi Bog. - Stoga smo svi, braćo i sestre, pozvani svoju povijest spasenja čitati u
neizrecivosti susreta s Gospodinom i to tako da ono što je zatvoreno u zemaljsko,
što je neposlušnost Bogu, postane anđeoskim pozdravom: Ave, milosti puna, (grč.
haire) – Raduj se!
I mi smo su-dionici Marijina odgovora Gospodinu svaki put kad
prihvaćamo nadahnuća i poticaje Božjega Duha i odvažno se odlučujemo za
dobro. Tako i naš ‘evo me’ mijenja povijest. Svojim ‘da’ ili ‘ne’ predivnomu,
neizrecivomu Božjemu planu svaka i svaki od nas dopuštamo pojavak i
prihvaćanje života, rasta i susreta, novih saveza u zamršenosti događaja u
osobnoj ili zajedničkoj povijesti.
A odlike đakonata, odlike su Crkve koje su u suvremenosti osporavane,
prozivane i ismijavane. No, takva je istina Evanđelja i samo takva oslobađa,
razmiče zavjese privida, odgaja savjesti, skida krinku sa sebičnosti. I dok ćemo
biti osporavani zbog ljubavi i služenja, bit ćemo evanđeoski; i kao takvi
najpotrebniji svijetu u kojemu živimo.
Amen.
