Došli smo do trećeg stupanja duhovnosti Krvi Kristove: Razgovarati s Krvlju Kristovom
1. Neophodni dijalog
Već smo konstatirali da se simbol Krvi Kristove ne odnosi samo na jedan dio nego na cijelu Kristovu osobu. Tako nas naslov ovog poglavlja, koje nam pokazuje sljedeći korak nakon „prepoznavanja“ i „čašćenja“ u duhovnosti ne začuđuju, kad govori o „razgovoru“ s Krvlju Kristovom. To u potpunosti odgovara biblijskom stilu: Abelova Krv „viče“ k Bogu za osvetom (usp. Post 4,10) dok Krv Kristova „snažnije govori“ (usp. Heb 12, 24).
Dakle, možemo razgovarati s Krvlju Kristovom. Neka vrsta dijaloga je čak i nužna kako bi se moglo dublje ući u ovu duhovnost. Međutim, ne možemo u potpunosti izbjeći taj razgovor. Krv Kristova se s neodoljivom pronicljivošću obraća svakome: „za Tebe!“ Pa čak iako se skrivamo u ravnodušnoj šutnji, upravo će ona biti naš odgovor…
Kako, dakle, možemo razgovarati s Krvlju Kristovom?
2. Spremnost za slušanje i čekanje
Kad je Bog pozivao mladog Samuela, on još nije znao odgovoriti na njegov poziv jer ne poznavaše njegova glasa. Eli, iskusni svećenik, posavjetovaše ga da sljedeći put rekne: „Govori Gospodine, jer sluga Tvoj sluša“ (Sam 3, 9).
Ova je molitva prikladna za svakoga tko želi razgovarati s Bogom. Partneri ovoga razgovora su toliko nejednaki da Bogu u svakom slučaju pripada prva riječ, dok smo mi dužni iskazivati svoju spremnost za slušanje i služenje. Da bi nam Krv Kristova mogla progovoriti nije potrebno samo vrijeme, nego nadasve mir i pažljiva otvorenost srca. U dublji razgovor s Krvlju Kristovom uvest će nas, ne velika količina različitih molitvenih obrazaca, nego nutarnja spremnost i raspoloživost koja sluša Božji glas. Što može više našeg partnera u dijalogu potaknuti na govor od trenutka u kojem vidi našu otvorenost za učenje? Često međutim, Bog provjerava je li naša otvorenost iskrena i čvrsta. To pak, možemo dokazati strpljivošću i skromnošću koje znaju čekati. Ipak ne možemo očekivati da će nam Krv Kristova odmah i u svakoj situaciji progovarati. Odveć je velika tajna Njegove patnje i ljubavi. Da bismo u nju ušli potrebna je klima povjerenja, potrebno je vrijeme milosti koje treba izmoliti, dočekati, i za koje treba puno pretrpjeti.
3. Prvi odgovor
Čak i onda kad damo Isusu prvu i zadnju riječ, dolazi trenutak kad sami želimo i trebamo nešto reći. Ponekad nam je srce toliko prepunjeno da je teško bilo čim se podijeliti. Ali jednostavno ne želimo „bilo što“ govoriti. Radi se o prikladnim riječima, dostojnima da ih se izgovori u nazočnosti Krvi Kristove.
Tu nam u pomoć pritječe Crkva koja po vjeri uči moliti a preko molitve produbljuje vjeru. Među posebno od Crkve prihvaćenima i preporučenim litanijama nalaze se i Litanije Krvi Kristove. Posebno pažnju skreće u njima zaziv koji se ponavlja: „spasi nas!“ Zvuči kao poziv u pomoć čovjeka koji tone, ali zar to nije često upravo glas našega srca? Zar se ne moramo tako svakodnevno obraćati u svojoj molitvi želeći u nju uključiti svu bijedu ovoga svijeta? Čime bismo se drugo i mogli obratiti stojeći pred Spasiteljevom Krvlju kad se susrećemo s tolikim katastrofama! Zar već sam taj zov u pomoć nije izraz povjerenja? Na kraju, i otvorenost za prihvaćanje pomoći dar je Bogu, našem Ocu.
Naravno da je „zov u pomoć“ u litanijama samo početak razgovora s Krvlju Kristovom. Studiranje i razmatranje Svetog pisma, sudjelovanje u liturgiji, primjeri mnogih svetaca i prokušano molitveno blago Zajednice Krvi Kristove pomažu u daljnjem hodu.
Stoga, ipak svatko mora pronaći vlastite riječi i znakove kojima će izražavati povjerenje, zahvalnost i angažiranost, a to ovisi o našem daljnjem razvoju duhovnog života.
Uredio: p. Josip G., CPPS
… nastavak slijedi…
>>Pogledaj sve stupnjeve<<