7 Misionara milosrđa iz naše Družbe…

Prije nekoliko dana, papa Franjo izabrao je 7 naših misionara kao Misionari milosrđa, u ovoj Jubilarnoj godini milosrđa!

Papa Franjo početkom ove Jubilarne godine otvorio je Sveta vrata u bazilici sv. Petra, u Rimu. Isto tako, Misionari Njemačke provincije, u svetištu “Maria Hilfe” također su otvorili Sveta vrata te se od tada stavili na službu vjerničkom puku. Od početka ove Jubilarne godine, svi naši Misionari, u svojim pokrajinama, mjestima, župama i institucijama, služe narodu i nastoje im približiti Božje milosrđe…

Što se tiče Misionara milosrđa koje je papa Franjo izabrao među našom subraćom u Družbi, donosimo samo njihova imena: p. Giovanni Francilia (Talijanska provincija), p. John Wolf (Kansas City provincija), zatim p.  Steve Dos Santos, p. Timothy Knepper, p. George “Yuri” Kuzara, p. Jayababu Nuthulapati i p. Kevin Scalf (Provincija Cincinnati).

Neka ih Gospodin vodi i neka se u njima i po njima proslavljuje!

 

Misionar Krvi Kristove ima 102 godine!

Sretan 102. rođendan p. Lenu Kostki, CPPS. Rođen je davne 1914. godine, i najstariji je živući Misionar Krvi Kristove u svijetu. Mnogo godina je služio na sveučilištu sv. Josipa u Rensselaeru, a sada živi u Centru sv. Karla gdje nastavlja sanjati nove snove…

Zahvalimo Bogu i molimo za njega!
Sv. Gašpara i svi naši sveti misionari – molite za njega!

___________________________

Happy 102nd birthday to Fr. Len Kostka, C.PP.S. Born in 1914, Fr. Len is the oldest living Missionary of the Precious Blood in the world. He ministered for many years at Saint Joseph’s College in Rensselaer, Ind., and now lives at St. Charles Center where he continues to dream new dreams.

najstariji misionar 1 najstariji misionar 2

„San koji se nastavlja“ – 200 godina Družbe Misionara Krvi Kristove

Misionari Krvi Kristove cjelodnevnim duhovnim programom u crkvi Sveta Mati Slobode na zagrebačkom Jarunu u subotu, 17. listopada obilježili su 200 godina djelovanja ove redovničke zajednice (1815.-2015.). Promičući duhovnost Krvi Kristovoj koja je prolivena za sve, proslavu su smjestili u ovu crkvu koja čuva spomen svim poginulim braniteljima u Domovinskom ratu, jer „ni jedan život u Kristu nije izgubljen“, a „branitelji su upravo po svojoj žrtvi za domovinu bliski Kristovoj prolivenoj krvi“, rekao je na početku programa Jubileja p. Ilija Grgić, delegat Hrvatske delegature Družbe Misionara Krvi Kristove.

Povijest i širenje Misionara Krvi Kristove predstavila je s. Viktorija Košak, klanjateljica Krvi Kristove. Misionari Krvi Kristove (CPPS) u Hrvatskoj službeno djeluju 27 godina. Put ove Družbe do nas je vodio od talijanske Umbrije preko Njemačke i Bosne do Zagreba. U svijetu su prisutni u 21 zemlji, ukupno njih oko 560. U Hrvatskoj djeluju trojica svećenika, jedan đakon, dva bogoslova i dva postulanta. Štovanje Krvi Kristove promiču u suradnji s laičkim pokretom, laicima – suradnicima, članovima Zajednica Krvi Kristove kojih, pod njihovim vodstvom ima oko 50 zajednica – u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini, područjima za koje su nadležni misionari iz Hrvatske. Vrlo blisku suradnju ostvaruju i s Klanjateljicama Krvi Kristove koje na našim prostorima djeluju 135 godina.

Apostolat pomirenja i mira koji proizlazi iz duhovnosti Krvi Kristove prije 200 godina zaživio je u Družbi misionara Krvi Kristove po utemeljitelju, sv. Gašparu del Bufalu, biskupijskom svećeniku koji je postao apostol pučkih misija. Tom metodom želio je ljude poučiti kako su otkupljeni i spašeni Krvlju Kristovom. Te pučke misije postale su „škola svetosti, pravednosti i ljubavi“, kako je sv. Gašpara del Bufala opisao papa Ivan Pavao II. „Želim imati tisuću jezika da bih oduševio sve ljude za Predragocjenu Krv Kristovu! Mora se narodu reći kojom su cijenom otkupljene duše. Mora im se pomoći da shvate kako ih čisti Kristova Krv i kako se, prije svega, posvećuju primanjem Sakramenata“, stav je sv. Gašpara del Bufala.

Dr. don Ivan Bodrožić govorio je o značenju Krvi Kristove u Svetom pismu i prvoj Crkvi. Objasnio je njezin žrtveni i otkupiteljski karakter, te uputio na sv. Ignacija Antiohijskog (+107.) koji je bio prvi štovatelj Krvi Kristove i prije nego što je u Crkvu uvedena ova pobožnost. (Papa Pio IX. 1849. godine proširio je blagdan Krvi Kristove na opću Crkvu, a Ivan XXIII. je sv. Gašpara del Bufala zazvao kao molitvenog zaštitnika rada Drugoga vatikanskog sabora.)

Na proslavi Jubileja Misionara Krvi Kristove okupilo se više stotina članova Zajednica Krvi Kristove iz Hrvatske, a pridružile su im se i redovnice Krvi Kristove, redovnici i redovnice iz drugih zajednica, te predstavnici Misionara Krvi Kristove iz Poljske – p. Wojciech Czernatowicz, provincijal poljske Provincije, Njemačke – p. Andreas Hasenburger, provincijal njemačkog govornog područja) te iz Italije, p. Emanuelle Lupi, vicegeneral Družbe koji je svjedočio o svome pozivu izrazivši čvrsto uvjerenje u pomirljivu žrtvu Kristove Krvi.

Posebno dirljivo bilo je svečano unošenje moći sv. Gašpara u procesiji prije početka Mise. Sarkofag s moćima sv. Gašpara del Bufala u crkvu su unijeli Misionari Krvi Kristove, a do kraja dana bile su izložene na štovanje brojnim vjernicima.

Središnji događaj Jubileja bila je Euharistija koji je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. U propovijedi je ovaj događaj smjestio u kontekst početka Jubileja Milosrđa. Nadahnuo se Ivanovim evanđeljem i prizorom podno križa: „Gledat će onoga koga su proboli.“ Kardinal Bozanić istaknuo je kako smo svi danas okupljeni da gledamo u Isusa, onoga koga su proboli i iz kojega je potekla krv i voda. „To je misterij pred kojim čovjek razmatra, misterij pred kojim čovjek stoji i pita se što nam time Nebo poručuje, što nam Bog govori?

Poruka je to ljubavi kakvu čovjek ne bi očekivao, koja nije po ljudskom računu i koja ima sasvim drugu logiku. O toj je ljubavi govorio i sveti papa Ivan Pavao II., naviještajući kako je jedino Božje milosrđe u stanju spasiti čovjeka.“ Zagrebački nadbiskup ujedno je dodao kako je svatko potreban Božjeg milosrđa, jer se jedino ljubavlju uništava zlo: „To je mudrost Božja, to je mudrost križa koju nije lako prihvatiti ljudskom srcu.“ Govoreći, pak, o sv. Gašparu del Bufalu i njegovom nadahnuću na duhovnost Krvi Kristovoj, kardinal je primjetio kako „samo onaj koji se duboko klanja Krvi Kristovoj i preuzima logiku života koja iz toga proizlazi, u stanju je donositi svježinu na ovaj svijet i pobjeđivati zlo koje stalno pritišće i želi manifestaciju svoje moći.“ P. Ilija Grgić na kraju mise rekao je kako u ovoj, za njih jubilarnoj, godini čitaju više Božjih blagoslova: dva ovogodišnja ređenja, porast zvanja, porast članova laičkog pokreta Zajednice Krvi Kristove, nazočnost zagrebačkog pastira kardinala Bozanića među njima.

Tijekom popodneva sudionicima proslave prikazan je film „San koji se nastavlja“, o Družbi Misionara Krvi Kristove, te je održan sat Klanjanja. Svoje svjedočanstvo izrekla je i članica Zajednice Krvi Kristove iz Ludbrega, Marija Kosec: „Poslanje Krvi Kristove nije lako, trebamo živjeti savez sa svim našim raznolikostima. U savez donosimo svoje izranjenosti, različita shvaćanja, dobre i loše navike. Ja uvijek vidim da Bog mene prihvaća i voli sa svim manama i pogreškama, pa tako i ja moram imati mjesta u srcu za sve. Živeći duhovnost Krvi Kristove pozvani smo na ljubav, ljubiti i one koji nas ne razumiju ili odbijaju. Krv Kristova meni daje snagu i božansku sigurnost i zaštitu. Sv. Gašpar bi govorio: ‘Čovjekov život trajna je borba, ali dobri Bog nam milostivo pomaže.’ Tu pomoć vidim stalno i u svemu, u obitelji, zajednici i u župi. Nikad ne gledam u poteškoću kao problem, već samo u svijetlo koje dolazi iz Kristovog križa. Samo trpljenjem i spasenjem dolazim do pomirenja. Zagledanost u živi i nepresušni izvor Krvi Kristove učvršćuje me, ohrabruje i izdiže iznad poteškoća.“

Marija Kosec članica je Zajednice Krvi Kristove punih 20 godina: „Moje iskustvo animatora od prvog dana govori da beskorisnog i bezvrijednog slugu, koji samo prepoznaje volju svoga Gospodara i nastoji živjeti po toj volji, Gospodar može upotrijebiti. A za ustrajnost u borbi, nagrada je mir kao more dubok, u svakoj nemirnoj situaciji. Svako zlo pobjeđuje se Krvlju Jaganjčevom.“

Misionari Krvi Kristove za ovu prigodu objavili su više tiskanih izdanja o svom utemeljitelju, njegovih duhovnih poruka i molitava pobožnosti Krvi Kristovoj. Dodajmo tome i dvostruki CD. Na jednom se nalazi snimka Krunice Krvi Kristove s tradicionalnim pjesmama Krvi Kristovoj, a na drugom pjesme glazbenice Tajane Šarić i prijatelja. Dio prihoda od prodanih materijala namjenjen je izgradnji Misijske kuće u Prozorju kod Dugog Sela.

Pastoral Misionara Krvi Kristove obuhvaća: održavanje duhovnih vježbi i obnova za razne skupine, održavanje pučkih misija po župama, brigu za Zajednice Krvi Kristove, duhovnu pratnju osoba. Sjedište im je podno Sljemena, Razgled 3.

Autor: T. P.

Audio snimku propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića možete POGLEDATI OVDJE!

Nekoliko slika:

Slavlje 200. obljetnice CPPS u Hrvatskoj

Radost zbog ulaska u postulaturu i kandidaturu u Hrvatskoj delegaturi CPPS

Radosni smo što su, 02. listopada 2015. godine, u Hrvatskoj delegaturi Družbe Misionara Krvi Kristove dvojica novih mladića ušli u postulaturu te jedan u kandidaturu: br. Mario Šarić, br. Antonio Marina i br. Ivan Raljušić. Slavlju su prisustvovali članovi obitelji, prijatelja, Klanjateljica Krvi Kristove i članova ZKK.  Primio ih je p. Ilija Grgić CPPS, poglavar Hrvatske delegature te im je, uz ohrabrujuće riječi, zaželio i srdačnu dobrodošlicu.

Tijekom sv. mise svatko od njih je u svome “pismu Isusu” iznio ono što se nalazi u srcu, a p. Wojciech Czernatowicz CPPS, provincijal Poljske provincije, u svojoj ih je propovijedio potaknuo na slušanje i življenje po Božjoj Riječi, koja proniče naše živote, naša srca. Kao i prorok Hošea, i oni se trebaju pouzdati u Božju riječ i obećanje da će doći u Obećanu domovinu.

Taj dan su se slavili anđeli čuvari te ih je stoga pozvao da se pouzdaju u njih i pomoć Božju koja po njima dolazi. Bog je uvijek prisutan i valja se u njega pouzdati i nadati kada je teško, jer on djeluje u životu svakoga od nas.

Pozvao je na slušanje Boga, no također i na slušanje svojih bližnjih koji nas savjetuju, upućuju, a ponekad i kore, opominju. Sve služi za izgradnju. Bog šalje takve znakove te ih stoga treba pratiti i ići onim putem koji je Bog pripremio.

Na kraju im je iznio poučnu priču o tri žabe.

Zajedno su pale u posudu s vrhnjem. Svatko je nešto nastojao učiniti. Optimistična žaba je vjerovala da može iz te posude iskočiti. Mnogo se micala a vrhnje je postajalo sve tvrđe te ju je ugušilo. Pesimistična žaba nije ništa činila te se već i prije utopila. Realistična žaba je pomicala samo noge te je u jednom trenutku osjetila pod nogama nešto tvrdo – kao tvrdi maslac – i uspjela se izvuči iz te posude…

 

Molimo da ih Isus zaštiti i ojača svojom Presvetom Krvlju i svojim Svetim Duhom, a Majka Marija da ih prati i neprestano zagovara kod Presvetoga Trojstva!

Neka je navijeke blagoslovljena Presveta Krv Isusa Krista!

Sluga Božji Ivan Merlini, CPPS

Don Ivan Merlini (Spoleto, 28. kolovoza 1795. – Rim, 12. siječnja 1873.) bio je svećenik, član Družbe misionara Krvi Kristove i njezin 3. Generalni moderator.

Biografija

Rođen je u Spoleto, 28. kolovoza 1795. godine. Nakon pohađane dijecezanske bogoslovije, uz tvrdoglavo odupiranje roditelja, zarađen je za svećenika 19. prosinca 1818. No 1820. godine zbio se susret koji je radikalno promijenio njegov život. Na koncu jednih duhovnih vježbi, koje je vodio sv. Gašpar del Bufalo, u opatiji San Felice (Giano, Umbrija) u kući utemeljenja Družbe misionara Krvi Kristove. Odlučio je prihvatiti prijedlog rimskog propovjednika da bude dio Družbe.

Karakteristika njegove osobnosti i njegove svećeničke službe je dar mudrog i blagog vodstva duša koje ga susreću na njegovom putu, posebno mlade duše koje traže svoje pravo mjesto u svijetu. Među njima najistaknutija je draga kćer sv. Marija De Mattias, utemeljiteljica Družbe Klanjateljica Krvi Kristove. Bila je dakle istaknuta poglavarica i formatorica, veliki arhitekt i projektant mnogih kuća Instituta. Također je poznata kao njegova glavna umjetnica u stvaranju križeva za propovijedanje (misije), koji se još uvijek čuvaju u raznim kućama misija od njega utemeljene ili u kojima je živio.

Pod brigom svoga duhovnog pratitelja, sv. Gašpara, obišao je čitavu Italiju, uzduž i poprijeko, radi propovijedanja (misija). Poznat je po pučkim misijama koje je vodio u Akvili (Aquila) 1824. godine, kao i po stalnoj i revnoj pastoralnoj brizi za Sonino, u kontekstu brige Misionara za popravljanje tragične stvarnosti koja je prožeta razbojničkim nasiljem.

Djelovanje kao Generalni moderator

Izabran je kao 3. Generalni moderator Družbe, 1848. godine, te ju je mudro vodio gotovo 25 godina, tumačeći što bolje i pouzdanije namjere Utemeljiteljevog duha, svoga duhovnog pratitelja sv. Gašpara del Bufalo. Bio je, između ostalog, cijenjena osobnost od same crkvene hijerarhije i među klerom, savjetnik biskupima i papama, kao npr. blaženi Pio IX., (vanjski) misionar Družbe Predragocjene Krvi, koji je 1849. pod utjecajem Ivana Merlinija slavlje Predragocjene Krvi proširio na čitavu Crkvu – koja je kasnije na Drugom vatikanskom koncilu sjedinjena sa svetkovinom Tijela Gospodnjega (Tijelovo).

Smrt

Umro je u Rimu, 12. siječnja 1873., zbog posljedice prometne nesreće koja se dogodila u blizini Santa Maria in Trivio (u ono vrijeme ondje se nalazila Generalna kuća Družbe), gdje se danas, pokraj učitelja sv. Gašpara, nalaze i njegovi posmrtni ostaci.

U ovom se trenutku za njega vodi proces za proglašenje blaženim (beatifikacija).

Literatura

* Kad vatra gori – kratki životopis

Potpuni oprosti za članove ZKK

* poptuni oprost na dan učlanjenja u ZKK

21.10. svetkovima sv. Gašpara del Bufala

1.7. svetkovina Presvete Krvi za ZKK (prema starom kalendaru)

15.9. blagdan Sedam Žalosti Marijinih

24.5. blagdan Pomoćnice kršćana i Majke Predragocjene Krvi

3.12. blagdan sv. Franje Ksaverskog

29.4. blagdan sv. Katarine Sijenske

4.2. blagdan sv. Marije De Mattias

O Družbi

Družba misionara Krvi Kristove

Kratica: CPPS (Congregazione dei Missionari del Preziosissimo Sangue))
Osnutak: 15.08.1815.
Utemeljitelj: sv. Gašpar del Bufalo (1786.-1837.)
Generalna stranica: http://www.cppsmissionaries.org

“Potaknut Kristovom ljubavlju, očitovanom napose u prolijevanju njegove Krvi, i osjetljiv za misiju i potrebe Crkve, sveti Gašpar del Bufalo osnovao je svećeničku ustanovu. Privukao je skupinu istomišljenika iz redova dijecezanskog svećenstva i umjesto zavjeta povezao ih je jedino “svezom ljubavi”. živeći zajedno u misijskim kućama, oni su bili izvor stalne obnove za svećenike i za narod, osobito propovijedanjem u pučkim misijama i u duhovnim vježbama. Družba misionara Krvi Kristove iznikla je iz te povijesne jezgre te iz nje crpi svoj duh” (Konstitucije, C1).

“Družba misionara Krvi Kristove družba je apostolskog života papinskoga prava s vlastitom Konstitucijom i vlastitim Statutima. Ona je međunarodna i multikulturalna kongregacija svećenika, braće i doživotno inkorporiranih kandidata koji tvore jednu bratsku zajednicu. Oni se posvećuju službi Božjoj u Družbi činom inkorporacije koji je ukorijenjen u njihovu krsnom posvećenju i potpunije ga očituje” (Konstitucije, C2).

IZJAVA O VIZIJI Družbe sa zasjedanja
XX. generalne skupštine CPPS

(više o IZJAVI)

“Krv Kristova, prolivena za sve ljude, kako bi sve privukla k sebi, izvor je i vrhunac našega života i poslanja. Ova Krv nas potiče da se zauzimamo za dostojanstvo života grleći ranjeno čovječanstvo i stvorenje.

Ukorijenjeni u duhovnosti štovanja Predragocjene Krvi i služenju Riječi, naše se poslanje sastoji u proročkom svjedočenju poradi obnove Crkve i pomirenja svijeta. Kao hrabru zajednicu Misionarevih učenika, krik Presvete Krvi zove nas na rubove društva da budemo Kristovi poslanici pomirenja i služimo narodu Božjem.

Živeći vez ljubavi, naš život odražava multikulturalno zajedništvo kako zavjetovanih članova, tako i suradnika-laika. Vjerni misionarskoj karizmi sv. Gašpara, naše misijske kuće su sveta mjesta gostoprimstva i obnove misijskog poslanja. Svaki misionar prihvaća odgovornost zajedničkog odlučivanja za dobrobit cijele zajednice. Naši izabrani upravitelji službenici su koji nas potiču da razvijamo i međusobno dijelimo svoje darove za ostvarenje naše vizije i ostvarenje Kraljevstva Božjega.”

Sažetak povijesti CPPS

Družba misionara Krvi Kristove (CPPS) je rimokatolička družba. Osnovao ju je, zajedno s drugim svećenicima, sv. Gašpar del Bufalo, 15. kolovoza 1815.

Sveci povezani s našom Družbom:

Razvoj Družbe

Papa Pio VII. daje Gašparu crkvu, samostan i pokrajnje zgrade samostana San Felice kao i godišnju nadarbinu uz dopuštenje da ondje otvori prvu kuću nove kongregacije pod imenom Predragocjene Krvi Kristove. Družba je osnovana u dobivenom samostanu (San Felice) u pokrajini Umbrija (Giano).

Gašpar del Bufalo i njegovi drugovi mnogo su se trudili: održavali mnoge duhovne vježbe i misije te su iz godine u godinu otvarali nove kuće, a također i u drugim zemljama. Novu eru u Družbi, među ostalima, obilježio je p. Francis Brunner, rodom iz Švicarske, koji je prvi netalijanski član mlade Družbe. Postavio je temelje u Švicarskoj te je odatle, s još 7 svećenika i 7 studenata, otišao u Sj. Ameriku kako bi i tamo postavio temelje Družbe. Početak je bio u listopadu 1843. u biskupiji Cincinnata, koja je u to vrijeme obuhvaćala cijelu državu Ohio. Godine 2000. bilo je čak 314 članova samo u Sj. Americi.

Ostali instituti su izrasli iz Italije. Temelji u Caceres u Španjolskoj (1898.) vodile su do formiranja Iberijske provincije, koja obuhvaća Španjolsku i Portugal (1987.). U Njemačkom govornom području započeto je 1922. Rad u Latinskoj Americi započet je u Brazilu 1929., nakon čega slijedi Čile (1947.), Peru (1962.) i Guatemala (1982.) Temelji u Poljskoj su započeti 1982. Rad u Africi je započet u Tanzaniji 1966. te u Aziji (Indija) 1988.

Svako razdoblje ima svoje padove i uzdignuća. Tako je u godini 1841. bilo je oko 1000 članova te nakon mnogo oko 70 godina, 2000., Misionari Predragocjene Krvi broje sveukupno oko 530 članova u cijelo Kongregaciji, koji su služili u 18 zemalja širom svijeta.

Isto tako, krenulo se s radom i u Bosni i Hercegovini, 1988., u Novoj Topoli, što je započeo p. Willi Klein iz Njemačke provincije, koja je za vrijeme rata prekinuta, a nastavila se u Hrvatskoj u Zagrebu (1991.).

Zatim se započinje u Meksiku (1995.), u Vijetnamu (1997.) te u Kolumbiji (2005.).

Važniji događaji

Družbe je osnovana na dan Uznesenja Blažene Djevice Marije (15. kolovoza 1815.).

Nakon osnutka, važan događaj bile su misije u gradu Sonnino. Taj grad je u ono vrijeme bio poznat kao leglo razbojnika kojeg ni policija nije mogla pokoriti, jer se policija umiješali i u nju. Namjeravali su poslati vojsku i grad sravniti sa zemljom. Grad se nalazi između Rima i Valecorse. Sv. Gašpar je papi pisao pismo kako ne bi trebalo grad razoriti, jer će stradati i nevini ljudi, nego da mu treba dati moralnu obnovu.

Papa je dopustio Gašparu i njegovim misionarima da održe misije, no ako ne uspiju, u protivnom će grad uništiti. Odmah se bacio na posao. Bilo je to 1821. kada je Gašpar sa svojom intervencijom spasio grad. Grad Sonnino još dan danas u zahvalu Gašparu slavi njegov spomendan kroz 8-9 dana.

Godinu dana nakon toga, Gašpar se u ožujku 1822. susreće sv. Mariju de Mattias, kada je u njenom mjestu (Valecorsa) održavao misije nakon kojih je obratila misionarima jer je osjećala da ju Bog zove na nešto više. Ona će kasnije uz pomoć s. B. Ivan Merlini (CPPS) osnovati žensku granu ove duhovnosti – Klanjateljice Krvi Kristove (4. ožujka 1834). Njezina će se Družba proširiti na 25 zemalja te ih za sada ima više od 2000 članova, a nalaze se također i u Bosni i Hercegovini te u Hrvatskoj. Njihova Utemeljiteljica je 1. listopada 1950. proglašena blaženom od pape (sada već svetog) Ivana XXIII, dok ju je (sada sveti) Ivan Pavao II. proglasio svetom 18. svibnja 2003.

Tri godine nakon Gašparove smrti (1840.) u Albanu je upućen prvi redovni informativni proces o glasu svetosti. Papa Pio IX. je na temelju ishoda 15. siječnja 1852. svečano predstavio proces beatifikacije Gašpara i dade mu titulu Sluge Božjega. Blaženim ga je proglasio papa Pio X., 18. prosinca 1904., u Bazilici sv. Petra, dok je 13. lipnja 1954. proglašen svetim.

Važan događaj za Družbu je i utemeljenje Američke provincije 1844. Švicarac p. Francesco Salesio Brunner dao je značajan doprinos širenju katoličke vjere u Sjevernoj Americi, a tri godine prije toga (1841.) odobrena su Prva pravila Misionara.

Mnogi pape su pomagali Družbu i davali joj razne blagoslove. Tako je Pio IX. 1849. proširio blagdan Krvi Kristove na opću Crkvu, što su do tada slavili samo Misionari. Dok su Pio X. i Pio XI. odredili da se slavi prve nedjelje u srpnju i uzdigli ga na dvostruki obred prve klase. Dobro je napomenuti i to da je sv. Ivan XXIII. bio veliki štovatelj sv. Gašpara te je pri posjetu crkve Santa Maria in Trivio u Rimu, 4. siječnja 1963., (gdje se nalazi grob sv. Gašpara) zazvao njegovu zaštitu na sav rad Drugog vatikanskog koncila.

 

Misionari Krvi Kristove u svijetu

Misionari Krvi Kristove u svijetu

Misionari Krvi Kristove (CPPS) prisutni su u cijelome svijetu. Organizirani smo u 16 jedinica (8 provincija, 3 vikarijata i 5 misija) služeći Crkvi u 23 zemalje.

 

Posjetite stranicu Generalne uprave:
Generalna uprava

 

Stranice i informacije ostalih pokrajina (jedinica) Družbe:

Atlantska provincija
Cincinnati provincija
Iberijska rovincija (Španjolska i Portugal)
Talijanska provincija
Kansas City provincija
Poljska provincija
Njemačka provincija
Tanzanijska provincija
Brazilski vikarijat
Čleanski vikarijat
Indijski vikarijat
Centralna američka delegatura
Peruanska delegatura
Vijetnamska delegatura
Kolumbijska delegatura (ad Experimentum)
Hrvatska delgatura

XX. Generalna skupština CPPS progovara o radu i značenju Družbe (srpanj 2013.)

Proročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta

Mi, članovi XX. generalne skupštine okupili smo se na dvotjednom zasjedanju kao smjerni predstavnici uvijek vjernih Misionara Predragocjene Krvi Kristove. Uronjeni tijekom ovih dana u duboki dijalog i usrdnu molitvu koja se diže iz dubina naših duša, ujedinjeni u svezi Ljubavi, otvorili smo naša srca Božjem glasu i glasovima svoje subraće. Svaki od nas donio je u ovo promišljanje i zasjedanje svoju vlastitu predanost istini i ljubavi, ali što je još važnije, željeli smo donijeti i biti glas svih onih čiji smo predstavnici ovdje u Rimu svih Misionara Krvi Kristove.

Svjesni smo i važnosti povijesnog trenutka u kojem se nalazimo. U tijeku je priprema za proslavu 200. godišnjice osnutka Kongregacije. To je trenutak, vrijeme posebnog blagoslova i milosti kako za nas kao Družbu, tako i za cijelu Crkvu i svijet. Kada je Skupština počela sa svojim radom, dakle već na samom početku, postalo je jasno da sve odluke koje donosimo moraju biti utemeljene i izrastati iz naše bogate prošlosti i potaknuti nas na još jače ostvarenje vizije sv. Gašpara koji je čeznuo za obnovom Crkve i pomirenjem svijeta. Inicijativu za pripremu ove Generalne skupštine dao je general, p. Francesco Bartoloni s Generalnim vijećem, unaprijeđena je odlukama i radom Vijeća poglavara na Zasjedanju viših poglavara 2012. (MMS – Meeting of Major Superiors), i nastavljena kroz proces koji je zahtijevao angažman svih članova Kongregacije. Ovaj jedinstven način iznjedrila je Skupštinu na kojoj smo isprva razlučili, a zatim usvojili smionu, punu vjere i vjernosti, Viziju naše budućnosti.

Nadahnuti i okrenuti toj viziji, izabrali smo Organizacijski tim za koji smo vjerovali da je sposoban potaknuti i animirati cijelu našu Zajednicu kako Družbu, tako i suradnike-laike na ostvarenje vizije koja prožima svaki segment našega života: kroz naš odnos s Bogom (duhovnost), naš odnos jednih prema drugima (život u zajednici) te kroz naš odnos sa svijetom (misije). Ova Poruka koju odašiljemo sa zasjedanja 20. generalne skupštine prvi je čin ove svete aktivnosti animiranja svih i stoga smo je namijenili i poslali prema svima.

Na Zasjedanju viših poglavara 2012. godine, p. Bartoloni i Generalno vijeće predložili su jedinstven pristup našoj Izbornoj skupštini: u ove duhovne aktivnosti upustit ćemo se kroz procese koji se temelje na svjetovnoj organizacijskoj teoriji afirmativnog propitivanja. Polazeći od zahvalnosti za sve dobro koje već postoji unutar neke organizacije i koristeći jedan bezuvjetno pozitivan pristup planiranju, vodstvu i ostvarivanju promjena, ova metoda predstavlja proces koji pomaže organizaciji da najbolje ostvari svoju svrhu i svoj cilj.

Pater Bill Nordenbrock modificira ovu svjetovnu teoriju uvrštavanjem vjerskih vrjednota i uvođenjem vjerske terminologije kako bi je učinio pogodnom za korištenje od strane vjerskih zajednica kreiranjem procesa afirmativnog razlučivanja. Prije ove Generalne skupštine, mnogi upravitelji provincija i delegatura već su bili upoznati s procesom afirmativnog razlučivanja i koristili ga u radu svojih upravnih jedinica. Stoga je Skupština viših poglavara (MMS) spremno usvojila ovaj prijedlog kako bi on mogao postati okvir unutar kojeg će se odvijati i sam rad Skupštine.

Druga odluka Skupštine viših poglavara bila je usmjerena prema cilju Generalnu skupštinu staviti u okvir i ozračje molitve. željeli smo stvoriti “siguran kutak” za iskrenu komunikaciju, sveto mjesto gdje bi se ljudi osjetili sigurnima izraziti “svoju istinu” jer su svjesni i znaju da će ih netko slušati pozorno i s punim poštovanjem.

Stvaranje takve atmosfere bilo je ključno za provođenje izbornog procesa za novu generalnu upravu unutar Družbe. željeli smo izborni proces u kojem se mogao dogoditi iskren dijalog s “kandidatima” i o “kandidatima”. željeli smo na svjetlo dana iznijeti i sve one privatne razgovore koji se obično vode u kuloarima tijekom izbornog procesa i omogućiti da i oni utječu na proces zajedničkog odlučivanja. Smisao se sastojao u tome da naše razlučivanje i izbor ne budu samo zbroj naših pojedinačnih, individualnih odluka, nego da budu istinski svjedoci sveukupnih zajedničkih duhovnih aktivnosti i napora.

Tako je Skupština postala vrijeme molitve. Dnevno smo se okupljali na molitvama časova i slavljenju Euharistije. To vrijeme zajedničke molitve postalo je i izraz bogatstva u različitosti naše Družbe; naime svaki je dan molitvu i propovijed, tumačenje Riječi Božje, pripremao i predvodio poglavar određene mjesne jedinice. Ovo zajedništvo u naviještanju i svjedočenju Riječi Božje uvelike je pridonosilo i poboljšanju moći našeg rasuđivanja i dubokoj ukorijenjenosti u dijalog.

I drugi sveti obredi pratili su rad Skupštine. Odmah prvoga dana blagoslovili smo dvoranu u kojoj se održavala Skupština da bude sveto mjesto u kojem će se odvijati naše duhovne aktivnosti. Svaki delegat donio je svetu vodu iz svoje mjesne jedinice te je voda pomiješana zajedno u uvodnom obredu blagoslova prostora. Kako bismo kroz sve vrijeme održavali svetost prostora, svako zasjedanje započinjali bi molitvom i škropljenjem prostora i nazočnih blagoslovljenom vodom; to nas je trebalo podsjećati da smo okupljeni na svetom tlu prvenstveno da bismo osluškivali Riječ i glas Božji, a ne samo raspravljali i proveli izbore.

Tako, u molitvenoj atmosferi, na Skupštini je započeo proces afirmativnog razlučivanja. Utvrđen je i moto pod kojim se Skupština odvijala: Mi smoproročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta. Fokusiranost na izbor ove teme izražava, općenito govoreći, viziju vjernosti Kongregacije. I sam izborni proces odvijao se unutar ove zadatosti.

Proces afirmativnog razlučivanja započinje otkrivanjem onoga u čemu se već očituje Božja prisutnost i njegov blagoslov. Kao vježbu iz praktične teologije, započeli smo s istraživanjem i došli do svježih i novih izvora razumijevanja naše karizme, otkrivajući ih u već življenim i zaživjelim iskustvima te iste karizme.

U procesu razlučivanja i izbora željeli smo imati najširu moguću platformu biračkog tijela. S toga razloga, u vremenu između rujna 2012., kada se održavala Skupština viših poglavara, i vremena održavanja Generalne skupštine, provincijali i delegati odlučili su krenuti u potragu za predstavnicima koji svjedoče živu vjeru u življenju naše karizme unutar svojih mjesnih jedinica. Od izabranih kandidata tražilo se da budu istinski predstavnici svojih mjesnih jedinica te time daju autentičan obol radu Skupštine. Dalje, na zasjedanju Generalne skupštine, faza otkrivanja započela je drugog dana našeg okupljanja. Svi smo međusobno sudjelovali u svojevrsnom “Emaus razgovoru”, jedan s drugim, te smo u toj vrsti zajedništva s drugim misionarima proveli nekoliko sati dijeleći međusobno svoje osobne ispovijesti o pozivu kao i svoje nade i želje vezano uz budućnost Družbe. Ova razmjena iskustava nastavila se, zatim, u manjim grupama sa svrhom otkrivanja karizmi koje postoje među delegatima na Skupštini.

Sljedeći dan smo započeli fazu sna u sklopu procesa dijaloga u malim grupama te na plenarnoj sjednici i došli do sljedeće vizije naše, vjerne i vjerom ispunjene, budućnosti:

IZJAVA O VIZIJI

Krv Kristova, prolivena za sve ljude, kako bi sve privukla k sebi, izvor je i vrhunac našega života i poslanja. Ova Krv nas potiče da se zauzimamo za dostojanstvo života grleći ranjeno čovječanstvo i stvorenje.

Ukorijenjeni u duhovnosti štovanja Predragocjene Krvi i služenju Riječi, naše se poslanje sastoji u proročkom svjedočenju poradi obnove Crkve i pomirenja svijeta. Kao hrabru zajednicu Misionarevih učenika, krik Presvete Krvi zove nas na rubove društva da budemo Kristovi poslanici pomirenja i služimo narodu Božjem.

živeći vez ljubavi, naš život odražava multikulturalno zajedništvo kako zavjetovanih članova, tako i suradnika-laika. Vjerni misionarskoj karizmi sv. Gašpara, naše misijske kuće su sveta mjesta gostoprimstva i obnove misijskog poslanja. Svaki misionar prihvaća odgovornost zajedničkog odlučivanja za dobrobit cijele zajednice. Naši izabrani upravitelji službenici su koji nas potiču da razvijamo i međusobno dijelimo svoje darove za ostvarenje naše vizije i ostvarenje Kraljevstva Božjega.

Generalna skupština žarko se nada i gorljivo moli da uzmognemo ostvariti ovu viziju kroz zajedničku predanost i suradnju svih članova Družbe te suradnika-laika. Našem novoizabranom ocu Generalu i Generalnom vijeću, kao i odgovornima u svim mjesnim jedinicama, stavljen je u zadatak teret odgovornosti življenja ove vizije kao uzora svima nama. Naša je želja da ova vizija bude svjetionik koji nas poziva u budućnost sve dublje i jače vjernosti.

Odmah po završetku Skupštine započeli smo s implementacijom i provođenjem ove vizije. A onaj dio sadržan u Izjavi o viziji, a koji se odnosi na izbor vodstva vodio nas je, nadahnjivao dijalog i rasuđivanje tijekom procesa izbora novog oca generala i članova Generalnoga vijeća.

Viziju se nastojalo provoditi u praksu i nakon procesa izbora. Naime, odmah potom, u fazi kreacije, podijeljeni po manjim grupama, krenuli smo s pisanjem Prijedloga-izazova za svaki od 3 stupa Kongregacije. Prijedlozi-izazovi su naša promišljanja i sugestije koje proširuju i pomažu bolje razumijevanje Vizije i u kojima pokušavamo dati odgovore na pitanje: kako konkretno u stvarnosti treba izgledati ostvarivanje ove Vizije? Ovakav aktivan pristup, omogućavao je da se Vizija, kojoj je svrha inspirirati i potaknuti, ostvari na praktičan i konkretan način. Skupština je tako konsenzusom usvojila sljedeće zaključke:

Prijedlog o proaktivnom življenju duhovnosti Predragocjene Krvi

Krv Kristova teče kroz svo stvorenje, a najsjajnije i najjasnije dolazi do izražaja u našem međusobnom zajedništvu i solidarnosti na stolu Euharistije. Iz biblijske utemeljenosti štovanja Predragocjene Krvi jasno progovara i artikulira se jezik Kaleža, Križa i Saveza u krvi i uprisutnjuje u našim molitvama, propovijedanju, svećeništvu, služenju i životu koji iz tog vrela izvire.

Prigrlivši vlastitu ranjenost i nesavršenost, Misionari odano svjedoče živu prisutnost Božju posred ovog ispaćenog svijeta i ulaze u iscjeljujuće odnose prema onima koji vape za pomirenjem i oslobođenjem.

Prijedlog o proaktivnom življenju misionarskog poslanja

Napajajući se na izvorima Drugog vatikanskog sabora i Socijalnog nauka Katoličke Crkve, pozivamo sve krštenike da se ujedine s nama u življenju univerzalnog poziva čovjeku na svetost i misionarsko djelovanje. Uvijek vjerni zasadima našeg osnivača, sv. Gašpara, mi nudimo svijetu duhovnost štovanja Predragocjene Krvi za obnovu Crkve, osobito za obraćenje svećenika i drugih duhovnih osoba. Mi smo proročka Družba pomiriteljske nazočnosti sred sukoba i podjela u svijetu. U svom služenju ljudima posred ovoga svijeta iskazujemo najveće poštovanje svakoj osobi kojoj smo poslani, kao i svakoj kulturi u kojoj pojedina osoba živi.

Prijedlog o proaktivnom življenju života u zajednici

Kao što je Srce Isusovo otvoreno, tako su i naše zajednice sveta mjesta otvorenog i duboko iskrenog dijaloga u kojima međusobno dijelimo svoje radosti i svoje žalosti, svoje nade i svoje snove, a u ozračju povjerenja, poštovanja i ljubavi.

Naše zajednice su utemeljene na odnosu saveza s Kristom i jednih s drugima. U toj svezi ljubavi, duboko uvažavamo međusobne kulturalne različitosti i međusobno se obogaćujemo istima. Mi smo Družba pomirenja i mira kako bismo mogli biti misionari mira i pomirenja. I kako je Krist raširio svoje svete ruke na drvu križa da privuče k sebi sve ljude i narode, tako i mi, kako Misionari, tako i braća laici, otvorena smo Zajednica za sve i mjesto gdje je svatko dobrodošao.

Na zasjedanju Skupštine uslijedilo je predstavljanje Prijedloga-izazova, na osnovu svih onih opisanih i iznijetih primjera iz kojih smo izvukli i definirali specifične konkretne korake i akcije koje nam mogu biti od pomoći u vjernom koračanju na našem putu u ostvarivanju zajedničke Vizije. Preko početnog rada u malim grupama i pročišćenih prijedloga na plenarnom zasjedanju Generalne skupštine, konsenzusom su definirani sljedeći akcijski koraci:

Akcijski koraci za jače uprisutnjenje naše duhovnosti

Od vremena svoga osnutka po sv. Gašparu, Kongregacija je blagoslovljena bogatom i dubokom duhovnošću. Ova duhovnost posebno se razvijala i produbljivala tijekom zadnjih godina usporedo s nastojanjima i borbom misionara da se ta duhovnost inkorporira u različite nacionalne i kulturalne kontekste. Posegnuli smo nanovo za Pismom i spisima kako bi u njima pronašli čvrstu utemeljenost i identificirali snažnu simboliku Kaleža, Križa i Saveza u Krvi kao iznimno važne za sve nas. Prijedlozi-izazovi izneseni za vrijeme Generalne skupštine pozivaju nas na još snažnije ucjepljenje ove duhovnosti u naše propovijedanje, služenje i u sam naš život.

U sklopu poruke jače uprisutnjenosti naše duhovnosti, Skupština podsjeća Družbu na nekoliko važnih aktivnosti:

– dijeljenje materijala i širenje pobožnosti štovanja Predragocjene Krvi odsudni su za integraciju duhovnosti u našim životima. Ova aktivnost trebala bi se odvijati kako unutar pojedinih mjesnih jedinica, tako i među jedinicama. Generalna kurija treba sudjelovati, odnosno posredovati u ovoj aktivnosti ukoliko i koliko je u određenim situacijama potrebno;

– Kongregacija je već razvila različite načine za daljnje aktivno širenje i uprisutnjenje duhovnosti štovanja Presvete Krvi. Oni uključuju tiskane materijale, Međunarodni duhovni centar u Salzburgu, Merlini duhovni centar u Peruu, Centar za proučavanje duhovnosti i štovanje Krvi Kristove u Italiji te virtualni (mrežni) duhovni centar u Sjevernoj Americi. Od esencijalne je važnosti da Kongregacija promiče i bolje koristi spomenute Centre i izvore u budućnosti.

Skupština je ujedno pozvala i Generalnu upravu na provođenje određenih akcija:

– svjesni smo činjenice da dar življenja naše karizme treba biti središnja točka u odabiru i formaciji, kao i u životu naših kandidata. Kako bismo osigurali da naši kandidati budu izvrsno formirani upravo u našoj duhovnosti, sljedeća radionica odgajatelja treba biti organizirana upravo tako da pomogne odgajateljima da steknu što više znanja i vještina potrebnih za proces formiranja i odgoja kandidata.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše misionarske vizije

Od svojih najranijih godina, sv. Gašpar posvetio je svoj život izgradnji Kraljevstva Božjega. Počev od njegova rada sa siromašnima u Rimu još od djetinjstva, preko njegovih propovijedi o Predragocjenoj Krvi u crkvi sv. Nikole u Carceri, sv. Gašpar živio je život misionara. A njegova misija povjerena je sada nama za 21. stoljeće. I dok slavimo 50. obljetnicu Drugog vatikanskog koncila i 200. obljetnice osnutka Družbe, čujemo kako kroz sv. Gašpara, tako i kroz Koncil, odzvanja poziv za revnim radom na obnovi Crkve i pomirenju svijeta.

I kao sastavni dio ovog važnog poslanja Skupština podsjeća Družbu na nekoliko važnih činjenica:

– dok slavimo 50. obljetnicu Drugog vatikanskog koncila trebamo omogućiti duhovnu formaciju u duhu Koncila i duhu socijalnog nauka Crkve svim članovima u svim mjesnim jedinicama;

– također se nalazimo i u vremenu priprema za proslavu 200. obljetnice osnutka Družbe; svi članovi u mjesnim jedinicama trebali bi iskoristiti ovo vrijeme milosti kako bi produbili i nadopunili svoje znanje i razumijevanje života i djela sv. Gašpara te pobudili svoje poštovanje prema njemu;

– Drugi vatikanski koncil poziva Crkvu na raspoznavanje znakova vremena kako bi mogla na njih odgovoriti. Isto tražimo i od Družbe te da u tu svrhu unutar mjesnih jedinica sve više koristi suvremene tehnologije i medije društvene komunikacije. Napredak tehnologije omogućuje nam da uistinu bude “1000 jezika” koji naviještaju otajstvo Predragocjene Krvi kako je to govorio sv. Gašpar;

– iako je Družba decentralizirala vodeće, upravljačke strukture, još je uvelike potrebna koordinacija u misionarskom radu. Molimo Generalnu upravu da omogući povezivanje i međusobnu razmjenu iskustava između mjesnih jedinica u radu za pravdu, mir i cjelovit integritet svega stvorenoga.

Skupština poziva novu Genaralnu upravu da:

– iznađe putove i načine, u zajedništvu s upravom provincija Cincinnati i Kansas City, kako bi Centar za pomirenje Predragocjene Krvi koji se nalazi u Chicagu, postao uzor ostalim provincijama; preporučujemo širenje tzv. kružoka slušanja (Listening Circles) kao poseban primjer i način koji vodi k pomirenju;

– razvije procese koji će u potpunosti pripremiti mjesne jedinice za iskustvo što jednostavnije razmjene “osoblja”. Obje jedinice, kako ona koja šalje, tako i ona koja prima, moraju biti pripravne prihvatiti izazove koje pred njih stavlja međunarodna, multikulturalna zajednica i sredina. I misionari, osobno, trebaju biti odgovarajuće pripremljeni i osposobljeni prije ulaska u novu kulturalnu sredinu kao i za povratak u matičnu zajednicu.

Skupština upućuje poziv svim mjesnim zajednicama da:

– razvijaju i počnu provoditi plan za duhovnu, ljudsku i svećeničku obnovu među lokalnim svećenstvom na području mjesnih crkava unutar kojih djeluju uvažavajući njihove specifične datosti i okvire. Prvo izvješće o ostvarenim rezultatima očekuje se na Skupštini viših poglavara 2014. godine;

– započnu ili prošire brigu i djelovanje prema onima na rubu društva i marginaliziranima. Pri tome nije nužno da mjesne jedinice započinju nove pothvate na novim područjima, nego da nastave što bolje i aktivnije raditi u svojim već postojećim specifičnim okvirima. Prvo izvješće o ostvarenim rezultatima očekuje se na Skupštini viših poglavara 2014. godine.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše viziju života u zajednici

Kao Družba apostolskog života zauzimamo uistinu jedinstveno mjesto u okviru širokog tkanja duhovne crkvene stvarnosti. Iako nismo kanonski vezani evanđeoskim zavjetima, ipak smo pozvani živjeti prema tim istima. Sveti Gašpar je želio da budemo međusobno povezani svezom ljubavi, in vinculo caritatis.život u zajednici sastavna je komponenta i ne može se razdvajati od našeg poziva za misijskim djelovanjem. Zapravo sva tri stupa “duhovnost štovanja Krvi Kristove, život u zajednici i misijska djelatnost” moraju ostati međusobno povezana. Ostati vjerni pozivu Kristovu traži upravo integriranost sva tri stupa. Istodobno, Skupština prepoznaje da život u zajednici mora biti čvrsto utemeljen u konkretnim uvjetima različitih lokalnih sredina.

U sklopu ostvarivanja naše vizije života u zajednici, Skupština podsjeća Družbu na ove važne točke:

– naša sveopća normativna pravila i propisi, kao i razni statuti mjesnih jedinica, izvor su i prava riznica uputa za zdrav i plodonosan život u zajednici. Zajednička molitva, euharistijsko slavlje, kućna savjetovanja, zajedničko blagovanje i rekreacija, kao i okupljanja na razini provincija i delegatura bitne su sastavnice našeg zajedničkog života. Svaka jedinica se na taj način uvijek ispočetka podsjeća da na svakoj od njih leži odgovornost za održavanjem spomenutih pravila i propisa;

– komunikacija je uvijek svojevrsna kritična sastavnica života u zajednici. Bilteni, mrežne stranice i razne publikacije pomažu u održavanju veza među članovima i između pojedinih jedinica. Pa ipak, u užurbanom i grozničavom svijetu u kojem živimo, često svi naši napori da ostanemo povezani, ne donose ploda. Stoga Skupština upućuje poziv mjesnim jedinicama da se odredi prikladan netko tko će biti angažiran na održavanju komunikacije kako unutar same pojedine mjesne jedinice, tako i među jedinicama te s Generalnom upravom. Uz brigu za kvalitetnom međusobnom komunikacijom, mjesne jedinice bi, koliko im njihove mogućnosti dopuštaju, trebale prevoditi i materijale za uporabu u široj zajednici;

– Mi smo misijska zajednica! Stoga je primjereno da povremeno unutar mjesnih jedinica svjedočimo svoju privrženost Družbi, kao i svoju stalnu spremnost i predanost misijama. Mjesne jedinice prepoznat će same koliko im može biti od koristi razvoj i vršenje određenih zajedničkih obrednih praksi kroz koje će prepoznavati i produbljivati svoju predanost i misijsku opredijeljenost.

Skupština upućuje sljedeći poziv Generalnoj upravi:

– slično kao što je radila desetljećima na području duhovnosti i misija, Skupština poziva Generalnu upravu na ponovno otkrivanje i supstancijalno istraživanje onoga što konkretno uključuje autentično življenje života u zajednici unutar Družbe misionara Predragocjene Krvi Kristove. Jedan od autentičnih doprinosa sv. Gašpara Crkvi jest osnivanje misijskih kuća. Generalna uprava se, stoga, poziva na angažiranje cijele Družbe u daljnjem razvoju i njegovanju ovog oblika zajedničkog života i misionarskog djelovanja.

Skupština upućuje poziv svakoj mjesnoj jedinici da se:

– uključi u niz značajnih konstruktivno vođenih razgovora o tome što znači živjeti autentično i što to znači živjeti jednostavnim životom;

– razvija i/ili produbljuje predanost u radu s laicima i zauzima se za što je moguće jače uključivanje laikata u naš život u zajednici, našu duhovnost i apostolski rad.

Akcijski koraci za ostvarivanje naše vizije upravljanja

Značajan dio vremena Skupština je provela raspravljajući o ulozi vodstva Družbe, odnosno kako bi trebalo izgledati upravljanje Družbom. Naše normativne odrednice su tu potpuno jasne i određuju da je svaki član Družbe pozvan sudjelovati u odgovornom procesu vođenja i upravljanja Družbom. Naše izabrano vodstvo, na svim razinama upravljanja, po uzoru na Krista rukovodi se modelom upravitelja-sluge.

U okviru rečenoga, Skupština podsjeća Družbu na sljedeće važne činjenice:

– vodstvo se najbolje ostvaruje kada svaki član pokazuje odgovornu inicijativu u promicanju dobrobiti za cjelokupnu Družbu. No, izabrano vodstvo unutar mjesnih jedinica ipak ima specifične odgovornosti i ulogu. Njihov rad najbolje se ostvaruje međusobnom suradnjom;

– upravitelji, osobito provincijali i delegati, trebaju osigurati i omogućiti trajnu formaciju svih članova, ali s posebnom pozornošću i naglaskom na novake, novozaređene svećenike, stare i nemoćne članove. Također moraju pronaći i omogućiti sredstva za skrb o zdravlju i dobrobiti svih svojih članova;

– upravitelji mjesnih jedinica trebaju upravljanje zajednicom shvatiti kao svoju primarnu zadaću. Oni moraju osobito dobro poznavati duhovnu baštinu Družbe, dobro vladati vještinama upravljanja međuljudskim odnosima, živjeti u konkretnoj jedinici, prepoznavati darove i talente članova zajednice i biti ljudi molitve, a sve to kako bi mogli što bolje služiti potrebama Družbe.

Zaključak

XX. generalna skupština započela je zazivom Duha Svetoga. Stoga nema ni najmanje sumnje da je Duh Sveti bio prisutan i vodio nas u našim razmišljanjima, molitvi i našim međusobnim susretima. Duh Sveti svojom je snagom ispunio svakoga od nas te nas pozvao da budemo vjerni ovoj Viziji. No znamo da Duh Sveti nije ograničen zidovima naše skupštinske sabornice. Svi članovi Družbe, kako Misionari, tako i suradnici-laici, blagoslovljeni su darovima Duha Svetoga. Iz ovih darova izvire i odgovornost. Stoga imamo odgovornost, na svim razinama Družbe, prigrliti ovu Viziju i učiniti sve kako bi se ona utjelovila i zaživjela u životu cjelokupne zajednice.

Naše izabrano vodstvo ima osobitu dužnost osigurati da Vizija koju smo ovdje razaznali bude ostvarena i u mjesnim jedinicama. Bit će to izazovna zadaća. S vremena na vrijeme naše poimanje Vizije i naše svakodnevno življenje Vizije možda neće odgovarati našim željama i očekivanjima. No ostajući vjerni svome pozivu, nastojat ćemo ostvarivati i otjelovljivati ovu Viziju. Upravitelji mjesnih jedinica moraju učinkovito raditi i surađivati s novom Generalnom upravom kako bi ova Vizija urodila istinskim plodovima.

Nova Generalna uprava ima blago mudrosti, znanja i energije. Njihova odgovornost leži u nastojanju da se značenje i ostvarenje Vizije ne izgubi i ne svede na rutinu upravljanja Družbom. Zadatak im je ujedno da animiraju cijelu Družbu, od onih koji su tek u početcima formacije do onih koji su u zasluženoj mirovini, ali još uvijek mogu služiti aktivno molitvom, da bude i ostane vjerna Božjem pozivu.

I dok se nalazimo u pripremama za proslavu 200. obljetnice osnutka Družbe, želimo također uroniti u viziju koja je izraz stvaralačke vjernosti snu sv. Gašpara i naše najsjajnije prošlosti i tradicije. Ukorijenjeni u toj vjernosti, pronašli smo hrabrosti odgovoriti na izazov biti proročka multikulturalna zajednica za obnovu Crkve i pomirenje svijeta. Stavljamo našu Družbu i sve naše snove i nade o budućnosti u otvorenu ranu Srca Isusova.

Rim, 8.-19. srpnja 2013.

Iberijska provincija (Španjolska i Portugal)

Španjolska

Iberijska (Pirinejska) provincija (u početku vikarijat) utemeljena je 1898. u kući obitelji Solis (casa del Sol), u Caceresu. Španjolski karlist u izgnanstvu, don Vicente de Obando y Solis, treći markiz De Obando, bio je zadivljen čudesnim ozdravljenjem nećakinje pisca De Maitrea (7. listopada 1842. u Nici, Francuska) po zagovoru sv. Gašpara del Bufala.

Markiz, koji je za izgnanstva živio u Torinu, imenovao je Misionare nasljednicima svoje kuće Casa del Sol nakon smrti svoje supruge, koja će preminuti u svibnju 1898. Prilikom hodočašća u Rim, godine 1867., Tomas Palomar, svečenik iz Caceresa, obavijestio je vrhovne poglavare Družbe o daru koji su naslijedili. Primio ga je tadašnji vrhovni general don Giovanni Meslini. Vrhovna uprava Družbe prihvatila je, 30. kolovoza 1898., ovaj dar te isplatila 40.000 peseta biskupu Corie na ime poreza. Novac je prikupljen od mnogih kuća te pojedinačnih čanova Družbe misionara Krvi Kristove.

Prvi misionar Krvi Kristove, o. Bartolomeo Corradini, došao je u Španjolsku u studenome 1898. i preuzeo odgovornost za župu sv. Franje Ksaverskog kao i za kuću Casa del Sol. Te iste godine srušen je Španjolski imperij. Zemlja je bila u teškoj krizi. Svi su napori bili usmjereni prema očuvanju makar i jedne kolonije carstva, no bezuspješno. Vojska je bila poražena, vlast u rasulu, narod slomljen. Ljudi su se branili i snalazili kako su znali i umjeli u toj teškoj situaciji u kojoj su egzistencijalno bili stjerani u kut.

Tako je Družba rođena i u Španjolskoj, a rasla je iz samog izvora života – Krvi Kristove, božanske i dragocjene – i širila se kako bi natopila suhu zemlju, oplodila pusta polja, oplemenila ljudske obzore u koje su sukob i razdor donijeli tugu i patnju, glad i krajnje siromaštvo.

Od 1898. do 1939. Iberijski je vikarijat bio pod nadležnošću Vrhovne uprave. U kući u Caceresu na službi su bili talijanski misionari.

Desetljeće, između 1909. i 1919., bilo je brijeme procvata. Naime, 1910. otvorena je nova kuća u mjestu Valencia de Alcantara gdje su misionari preuzeli crkvu sv. Petra Alcantare. Misionari su dvanaest godina živjeli u unajmljenim kućama. Dvojica misionara, o. Zavata i o. Arrache, odlaze u Meksiko (1911.) otvoriti novu misiju i sa sobom dovode tri nova čana u provinciju.

Razdoblje između 1919. i 1939. bilo je vrijeme borbe za opstanak poradi raznih političkih problema, građanskog rata (1936.-1939.) i teškoća u odnosima između Družbe i biskupa Corie. Treba svakako istaknuti hvalevrijedan angažman p. Varronea koji je u Caceres došao iz Italije 1919. i postao upravitelj-vikar (vicariate director) 1926. godine. Svoje napore usmjerio je prvenstveno na formaciju misionara Krvi Kristove od najranije dobi. Sjemeništarce je slao na studij u Rim. Jedan od njih je i zaređen. No, nije bilo i drugih koji bi pomogli osnovati nove kuće u Španjolskoj.

Varrone je, 1930. godine, poslao o. Carincija u Portugal. On se prihvatio osnivanja kuće u mjestu Vila Vicosa, obavljajući ujedno i dužnost voditelja župe i kapelanije. U to vrijeme i svećenici Njemačke provincije poslani su onamo. Kuća je postala rezidencija za odgoj sjemeništaraca koji su se školovali u Evori. Odatle su proizašli prvi portugalski svećenici iz redova Misionara: o. Joaquin Farinha i o. Edmundo Alves.

Otac general Colagiovanni, u svome pismu od 23. ožujka 1939., poglavaru Nječake provincije daje upute i ovlasti da njegova provincija preuzme nadležnost za Iberijski vikarijat. Tako je o. Otto Grenwald postao generalni vikar od 1939. do 1946. Za vrijeme Druge republike i građanskog rata pobijeno je mnogo svećenika pa su novi svećenici Njemačke provincije morali preuzeti službu u župama i kapelanijama u kojima su svećenici poubijani ili nestali. Nakon rata, od 1946. do 1960., generalnim vikarom postaje o. Paul Baussmann.

U Caceresu je osnovano sjemenište u kojem je boravilo i do stotinu sjemeništaraca, od kojih su dvadesetorica kasnije zaređena za svećenike. Na prijelazu iz 1953. u 1954. otvorena je i škola u mjestu Fuente de Cantos (Badajoz).

Portugal

Don Manuel Mendes da Coincencao Santos imenovan je 1922. biskupom Evore. Odmah uviđa kako je situacija s klerom u potpunom neredu. Bilo je nužno obnoviti i dovesti u red svećenstvo kako bi se mogao obnoviti i vjerski život u nadbiskupiji. Krenuo je u potragu za redovničkim zajednicama koje bi htjele raditi u biskupiji koja je njemu povjerena. Među inima, kontaktirao je i Misionare Krvi Kristove. Otac Carinci bio je glavni zagovornik osnivanja nove kuće i zamolio je Oca Generala da razmotri ovu mogućnost budući da se radilo o biskupiji u kojoj je nedostajalo svećenika.

Otac Carinci stiže u Portugal 9. siječnja 1930., a 11. kolovoza iste godine već je bio imenovan pomoćnikom o. Isidora Ribeira koji je preuzeo brigu o župi sv. Bartola u Vila Vicosi i sv. Romaa, udaljenoj nekih 5 km od graga.

Otac General Misionara Krvi Kristove, 8. prosinca 1931., nadbiskupu Evore poslao je dekret Svete Stolice s nadnevkom 6. studenog 1931. kojim se, “ad nutum Sanctae Sedis”, nadbiskupa don Manuela Mendes da Coincencao Santosa ovlašćuje da preda župu sv. Bartola Družbi misionara Krvi Kristove. Time je prisutnost Misioanra u biskupiji u Evori službeno potvrđena kao njihova prva zajednica u Portugalu.

Otac Luis Carinci, “spiritus movens” Družbe u Portugalu sanjao je o novoj, Portugalskoj provinciji. Stoga je bilo potrebno privući nove čanove za formaciju. U listopadu 1936., putuje u mjesto Proenca a Nova gdje je uspio pronaći skupinu od devet mladića koji će postati prvi učenici Družbe u Vila Vicosi. Nadležnost za ovu novoosnovanu kuću, 1936. prešla je s Talijanske na Njemačku provinciju.

Njemački svećenik, o. Robert Rinderer, služio je u Vila Vicosi. Druga dvojica njemačkih misionara, o. Adalbert Stummbilig i o. Paul Baussmann, pridružili su mu se 28. listopada 1938. godine. Od početne, deveteročane grupe sjemeništaraca trojica su studirala na dijecezanskoj bogosloviji u Evori kao čanovi Družbe misionara Krvi Kristove, a od njih dvojice, o. Jaquin Farinha Cardoso i o. Edmundo Alves, postali su prvi portugalski Misionari.

Kada je, 1940. godine, potpisan konkordat, strancima u Portugalu više nije bilo dopušteno vršiti službu župnika. Stoga je o. Adalbert odstupio, no nadbiskup ga je zamolio da ostane kao profesor i duhovnik nadbiskupijskog sjemeništa sv. Josipa u Vila Vicosi i obećao da će župa sv. Bartola biti ponovno povjerena Družbi misionara Krvi Kristove čim bude portugalskih misionara na raspolaganju. Međutim, Misionari Krvi Kristove preuzeli su župu sv. Bartoga sa župnim dvorom i župu. sv. Romao i Bencatel tek 1955. godine.

Otac Adalbert nastavio je sa svojim radom u sjemeništu u Vila Vicosi sve do 1948., kada doznaje da mu je majka teško bolesna te, iste godine, odlazi iz Portugala. Tako, sve do 1954., nije bilo Misionara Krvi Kristove u Portugalu.

Godine 1954., o. Edmundo Alves doseljava iz Španjolske u Vila Vicosu gdje prima tri novaka-kandidata. živjeli su i učili s dijecezanskim sjemeništarcima, kao i nekoć grupica naših sjemeništaraca.

U to je vrijeme u zajednici Misionara Krvi Kristove u Vila Vicosi bilo tri svećenika, od kojih dvojica Portugalaca, o. Joaquin Farinha i o. Edmundo Alves, i jedan Nijemac, o. Christopher Mulbhauer. Iz te je jezgre iznikla trajna prisutnost Misionara Krvi Kristove u Vila Vicosi sve do današnjega dana.

Stranice:

http://preciosasangre.wordpress.com/

http://orcasitaspreciosa.wordpress.com/

(iz okružnice: Družba misionara Krvi Kristove, Živi kalež, 183 (2014) 6, str. 13-16)