All posts by admin

Osvrt s noćnog bdijenja u Ludbregu (2018.)

“Krv Kristova – utjeha otkupljenih”

22. noćno bdjenje ZKK
u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove
u Ludbregu (23./24. lipnja 2018.)

Noćno bdjenje članova ZKK i simpatizera održano je sa subote na nedjelju (23./24. lipnja o. g.) u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. Ova bliža duhovna priprava za svetkovinu Krvi Kristove (1. srpnja) održava se već tradicionalno zadnji vikend u lipnju, a ove godine Zajednica se sastala u Svetištu Predragocjene Krvi po 22. put.

Bdjenje je počelo u 21 sat pozdravnom riječi i dobrodošlicom koju je prisutnima uputio upravitelj Svetišta u Ludbregu mons. Josip Đurkan, pozdravljajući na osobit način Klanjateljice Krvi Kristove na čelu s č. s. Augustinom Barišić te Misionare Krvi Kristove na čelu s p. Ilijom Grgićem (CPPS) kao i sve članove ZKK koje vode Klanjateljice i Misionari i sve prisutne vjernike koji su se te noći okupili pred relikvijom Predragocjene Krvi.

Uz kratak nagovor i želju da Krv Kristova uistinu bude naša utjeha te da Duh Sveti Utješitelj izvrši svoje djelo u nazočnima te noći, izloženo je Presveto Otajstvo i započelo je euharistijsko klanjanje koje je trajalo do 22:20 sati.

U 22:30 sati formirana je procesija sa svijećama koja je krenula ispred župne crkve u Ludbregu do prošteništa uz molitvu Krunice Krvi Kristove.

Uslijedilo je Euharistijsko slavlje koje je u zavjetnoj kapeli prošteništa započelo točno u ponoć, a koje je predvodio don Ivan Bodrožić uz suslavitelje p. Iliju Grgića i fra Ivana Lukača, župnog vikara Župe sv. Antuna Padovanskog u Kninu.

U poticajnoj i nadahnutoj homiliji don Ivan je podsjetio prisutne na dostojanstvo i srodstvo koje po sakramentima i primanju otajstava Tijela i Krvi otkupljeni imaju. Budući da u nama kola Krv Kristova, mi smo braća Kristova, Očevi sinovi i kćeri, „plemeniti po k/Krvi.“ To plemstvo koje imamo treba njegovati i biti ga svjestan i u svemu se tako ponašati, stremeći svojim životom prema plemenitosti srodstva koje je Bog upisao u nas. Moderno vrijeme prijeti ovu uzvišenost plemenita srodstva „zamijeniti“ i svesti na prizemno, gotovo na životinjsko, tako da čovjeku postaju važniji kućni ljubimci, životinje od Boga Oca koji ga je stvorio i koji čovjeka po krštenju uzdiže u plemenit rod djece Božje. Čovjekovu dostojanstvu nisu mjera niske strasti, slabosti ili nastranosti koje postoje u čovjeku, čovjekovo dostojanstvo mjeri se uzvišenom mjerom spasenja i vječnoga života – po Krvi Jaganjca čista i bez mane.

Svojim pjevanjem ljepoti i radosti Euharistijskog slavlja doprinio je mješoviti župni zbor iz Ludbrega, a zahvala je išla i ZKK iz Ludbrega pod vodstvom Marije Kosec koja već godinama podnosi „svu težinu žege“ i brige oko organizacije bdjenja i okrjepe za hodočasnike.

Nakon sv. Mise, program noćnog bdjenja od dva do pet sati ujutro nastavljen je euharistijskim klanjanjem u župnoj crkvi po tematskim cjelinama: Krv Jedinorođenog Sina Vječnoga Oca (pripremila ZKK iz Splita), Krv Utjelovljene Riječi Božje (pripremila ZKK iz Slavonskog Broda ), Krv novog i vječnog Zavjeta (pripremila ZKK iz Ivanca).

U jutarnjem satu čula se riječ ohrabrenja, nade i utjehe: nije dobro mrmljati, prigovarati niti se bojati za budućnost našeg naroda, sve dok ima ljudi koji su spremni žrtvovati svoj odmor i komociju i na koljenima bdjeti uz Krista i klanjati se Najsvetijem!

Blagoslovom prisutnih Presvetim Oltarskim Sakramentom završilo je 22. noćno bdjenje ZKK pod nazivom Krv Kristova – utjeha otkupljenih.

U tišini i smiraju noći, u čistoći i svježini jutra, u nazočnosti samoga Krista prisutnoga pod Otajstvenim Prilikama Tijela i Krvi, bdjelo je i molilo mnoštvo vjernih, dajući zadovoljštinu za mlakost i nemar tolikih duša, moleći za obraćenje grješnika, za potrebe Crkve, potrebe Lijepe naše, za pomirenje između Boga i čovjeka, između čovjeka i čovjek, pomirenje sa samim sobom, za svoje osobne potrebe kako bismo utažili svoju glad i žeđ za Bogom. I Bog je svoje utješio.

Tekst: Marija Vuković

Slike: Svetište Krvi Kristove, Ludbreg

Odjek s duhovne obnove (11.-13.05.2018, Prozorje)

Najljepša Slušateljica Božje Riječi
Škola molitve Božjom Riječju
(Prozorje, 11.-13. svibnja 2018.)

Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje (Ps 116).

Tako bi riječima Psalma mogli najbolje izraziti ono stanje duše i plodove Duha nakon upravo održane duhovne obnove u Centru pomirenja Predragocjene Krvi u Prozorju. Duhovnu obnovu je vodio p. Krzysztof Wons, salvatorijanac, prema poznatoj metodi rada/iščitavanja Božje Riječi lectio divina koju prakticira u Centru duhovne formacije u Krakovu. Ovo je njegova treća duhovna obnova održana za sve članove ZKK prema ovoj metodi, a ovaj put u središtu promatranja i njegova vodstva kroz Riječ bila je Marija – Najljepša Slušateljica Božje Riječi. To je ujedno bila i tema ove duhovne obnove na kojoj su sudjelovali članovi ZKK od Juga Lijepe naše, preko Istre, Slavonije, sve do Vojvodine. Valja istaknuti da je ovo prva trodnevna obnova održana u misijskoj kući u Prozorju i to u Marijinu mjesecu i na „Marijinu temu“, a Družba Misionara je osnovana baš na veliku marijansku svetkovinu – Uznesenje BD Marije na nebo (15. kolovoza 1815.).

Čaša spasenja – Riječ Gospodnja! Uzeti čašu spasenja – uzeti Riječ Božju! Pohranjivati ju u svom srcu i prebirati, njihati kao najdraže čedo, onako kako je to činila Marija – najljepša od svih žena. Ponizna službenica Božja i pažljiva Slušateljica Riječi i zato – sva lijepa. Jer Božja Riječ učinila ju je lijepom. Božja Riječ kojom je bila prožeta i koja ju je potpuno ispunjavala. Božja Riječ koju je slušala (lectio), koju je meditirala (meditatio), Riječ kojom se molila (oratio), Riječ koju je kontemplirala (contemplatio) i potpuno ostvarila u apoteozi suotkupljenja na Golgoti!

Mariju smo promatrali u onim trenutcima i životnim situacijama u kojima Božja Riječ nju dotiče, ispunjava i u trenutcima u kojima ta Riječ o njoj govori. Bila je to jedna potpuno nova perspektiva, jedan pogled na Najljepšu Slušateljicu Božje Riječi koji se ne oslanja na pučku marijansku tradiciju i pobožnost (koliko god ona dragocjena i vrijedna bila), već želi produbljivati znanje, vjeru i ljubav prema Mariji kroz samu Božju Riječ. Lectio divina s Marijom zasniva se na otkrivanju Marije kao „ikone“ koja se piše u svjetlu Božje Riječi i koju otkrivamo sve dublje i više skidajući jedan po jedan „veo“ koji nam skriva Marijinu istinsku sliku i značenje.

U tajni Božje Riječi Marija nam se otkriva kao – Sva lijepa. Jer je stvorena na sliku Onoga koji je Ljepota, na sliku Božju. Marija je lijepa po Božjoj Ljepoti kao i svako Božje stvorenje od postanka svijeta. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro/lijepo (Post 1, 31).

Ljepota Marije koja sluša Božju Riječ otkriva nam se u trenutcima pohođenja anđela Gabrijela kojega, uronjena u svakodnevnim obvezama jedne obične djevojke iz Nazareta, Mirjam čuje i odaziva se toj Riječi izričući svoj Fiat istini da će roditi Najljepšeg od sinova ljudskih.

Marija nije samo slušala već ona i razmišlja o riječima koje je čula od Anđela: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. (Lk 1, 28-29) U trenutku kada Anđeo odlazi od Marije, ona ne odlazi od Riječi jer: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2, 19). Tu se otkriva ljepota Marije koja meditira. Marija se i moli Riječju sve dok nije u stanju Bogu reći: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1, 38). Ona izriče i svoj veličanstveni Magnificat (Veliča duša moja…) sastavljen od versa Svetoga Pisma. Iz te molitve Riječju proizlazi radost koja potiče na djelovanje, na dijeljenje – jer Marija ne ostaje zatvorena u „svoju tajnu“, već hita u gorje k svojoj rođakinji Elizabeti, još jednoj lijepoj ženi. Obje su žene radosne jer su u svom životu iskusile neobičnu plodnost Božje Riječi.

Marijina radost svoj vrhunac doseže na Kalvariji. Iako trpi neizrecivu bol gledajući što izopačenost grijeha čini Vječnoj Ljepoti, ona ostaje do kraja pod križem, suočava se s patnjom i nadilazi ju. Ona na obzorju Velikog petka očima vjere nazire zoru uskrsnoga jutra. I prima nas za svoju djecu. »Evo ti majke!« (Iv 19, 27). Ona nas grli kako bi nas naslonila na Srce svoga Sina da, po Riječi i u Riječi Božjoj, u sebi otkrivamo onu iskonsku ljepotu djece Božje: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih (Post 1, 31).

Ž.N.

Nekoliko slika:

https://www.flickr.com/photos/136771458@N08/albums/72157695146271521
“Osluškivati vapaj/krik Krvi Kristove” – razmišljanje

U duhovnosti Krvi Kristove naše Družbe imamo “slogan”: Osluškivati vapaj/krik Krvi Kristove (u drugom čovjeku, biskupiji, narodu, zemlji i dr.). Na taj vapaj nastojimo ispravno i djelotvorno odgovoriti.

Ako nismo do kraja shvatili ove riječi sigurno nam može pomoći tekst sv. Grgura Velikoga iz današnje Službe čitanja u časoslovu:

“… [Isus] je radi našeg otkupljenja podnio muku križa. Jedino su njegove molitve, između svih, bile pred Bogom čiste jer je i u samoj boli muke molio za progonitelje veleći: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’.
Što bi se naime moglo čišće ili reći ili u molitvi misliti osim kad je milosrđe zagovora protegnuto i na one od kojih je nanesena bol? Tako se dogodilo da su krv našeg Otkupitelja, koju su kao progonitelji mahnitajući prolili, kasnije kao vjernici pili i propovijedali da je Božji Sin.

O toj je Krvi zgodno kazano: ‘Zemlji, ne prekrij moju krvi i neka krik moj u tebi ne pronađe mjesto sakrivanja’.
Čovjeku je grešniku upućeno: ‘Zemlja si i u zemlju ćeš ići’.

Zemlja ta doduše ne sakriva Krv našega Otkupitelja jer bilo koji grešnik blagujući Cijenu svoga otkupljenja priznaje i pohvaljuje i oglasuje bližnjima kojima može.
Isto tako zemlja nije sakrila njegovu Krv jer je sveta Crkva već propovijedala Otajstvo svoga otkupljenja po svim dijelovima svijeta.

Valja uočiti što je nadodano: ‘I neka ne nađe u tebi moj krik mjesto sakrivanja’. Krv otkupljenja koja se blaguje jest zapravo krik našega Otkupitelja. Poradi toga i Pavao tvrdi: ‘I škropljenje Krvi što bolje govori od Abela’. Bilo je kazano o Abelovoj krvi: ‘Glas krvi tvoga brata sa zemlje k meni viče’.

Ali Isusova Krv još bolje govori od Abela jer je Abelova krv tražila smrt brata bratoubojice, dok je Gospodinova Krv isposlovala život za progonitelje.

Kako dakle ne bi otajstvo Gospodnje muke ostalo u nama bez ploda, valja nasljedovati što blagujemo i ostalima naviještati to što častimo.

Njegov je krik našao u nama mjesto gdje da se sakrije, ako jezik ne govori o onome u što je pamet povjerovala. Preostaje onda da svatko na svoj način drugima priopći otajstvo svoga oživljenja, da krik njegov ne bi u nama bio bezglasan.

(“Iz Tumačenja Knjige o Jobu, sv. Grgura Velikoga, pape, Knj. 13, 21-23: PL 75, 1028-1029)

Razmišljajući ovih dana o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, o njegovoj prolivenoj Krvi, ohrabreni i poučeni riječima sv. Grgura Velikoga, hitimo dalje u borbi protiv grijeha i mana. Osluškujmo vapaj Isusove Krvi pokraj nas i nastojmo ispravnom i s djelotvornom ljubavlju na nj odgovoriti. Tako ćemo najbolje, ovdje na zemlji, naviještati i proslaviti Cijenu našeg otkupljenja te, poput sv. Gašpara, postati apostoli Predragocjene Krvi.

Blagoslovljena Krv Kristova!

Upoznavanje sebe u svjetlu Božje Riječi

Knjiga: Upozavanje sebe u svjetlu Božje Riječi, Krzysztof Wons

Od trenutka našeg nastanka, s/upoznavanje sebe postaje jedna od glavnih zadaća. Bez poznavanja sebe nemoguć je odgoj,nemoguća je bilo kakva duhovna spoznaja, spoznaja poziva i njegovo sazrijevanje. Ako ne poznajemo sebe, nismo sposobni za životne izbore.
Razmatranja predložena u ovoj knjizi plod su drugog seminara u Školi molitve Božjom Riječi pod nazivom „Upoznavanje sebe u svijetlu Božje Riječi“, koji je održan u Centru duhovne formacije salvatorijanaca u Krakovu. Plod su ne samo „predavanja“ koja su pripremljena za „pisaćim stolom“, već i duhovnih traganja i iskustava doživljenih sa sudionicima seminara u zajedničkom slušanju Božje Riječi i osobnoj molitvi u „ozračju pustinje“ (šutnje). Dijeleći i prenoseći dalje ova razmatranja, želio bih tako izraziti i svoju zahvalnost za svako duhovno iskustvo dobiveno od sudionika Škole molitve Božjom Riječju koja sve više obogaćuje naš Centar.

Naslov originala: Poznawanie siebie w świetle Słowa Bożego

Autor: ks. Krzysztof Wons, SDS

Broj stranica: 196

NARUDŽBE na:

tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr

Značenje „misija“ i „duhovnih vježbi“ za sv. Gašpara del Bufala

Što sv. Gašpar misli kada govori o misijama i duhovnim vježbama?

    a) Misija. Pod misijama on podrazumijeva onaj oblik izvanrednog propovijedanja narodu, koji „se sastoji od vrlo različitih odnosa i stvari koje se odnose na posvećenje naroda“1 – kao što piše u knjižici Metodi za misije, izdanoj 1819. godine, a nadahnutoj na primjeru velikih misionara.

Misije moraju biti snažan poziv na obraćenje i rast u kršćanskom životu. Taj se poziv zbiva kroz različite oblike, a to su: djelovanje nadnaravnog (božanska prisutnost, molitva, pokora…); organizacija prije misija i red u njihovu odvijanju, jer: „Misije su sveti stroj poput sata“2 – piše sv. Gašpar. Zatim, svjedočenje sveta života od samih misionara; naviještanje riječi Božje u različitim oblicima (homilije, katekizmi, svečane propovjedi, pobudni govori, duhovne vježbe, susreti prema uzrastima…); funkcije/aktivnosti (procesije i njima slične organizacije koji su prikladni da animiraju vjernike imajući u vidu vrijeme i mjesto), itd.

Misije zaokupljaju sav narod koji je došao zbog vlastite želje ili je s nakanom na to potaknut. Misionar za vrijeme misija u isto je vrijeme gonič i ribar3 – običavao je ponavljati sv. Gašpar – zato treba stići do svih, ili izravno ili preko suradnika: u kuće, bolnice, zatvore, domove, samostane, na ulice, trgove, a ne samo u crkve. Da bi misionar mogao doći do svih, bilo je potrebno da misije traju dugo: obično dva tjedna4; manje trajanje, npr. osam dana, dovodilo je u pitanje plod misija5.

Ako se drži u vidu posebna priprema misionara, organizacija u sitnice koja je prethodila svakim misijama i revno djelovanje koje je bilo očito za vrijeme službe, lako se može shvatiti da su svake misije bile pravi duhovni potres.

“Misije su slamnata vatra“, govorili su drugi koji su htjeli obezvrijediti ovo služenje6. I prigovor ne bi bio posve neopravdan, da su se misije zaključivale propovijeđu o uspomenama ili samo postavljanjem spomen-križa. No, kud god je sv. Gašpar išao propovijedati misije, htio je da se osnivaju udruženja prema kategorijama osoba (svećenici, muškarci, žene, mladež, odrasli…), kako bi se mogao podržavati i razvijati plod misija7. Povremeno su misionari ponovno posjećivali mjesta gdje su održavali misije – a ti su se pohodi zapravo nazivali „obilazne propovijedi“ – da bi se vrednovalo ili eventualno potaklo na ustrajnost u obećanom dobru. Tako svestrano zalaganje za misije nije moglo ne polučiti sigurne i trajne plodove.

    b) Duhovne vježbe. Pod duhovnim vježbama podrazumijevao je sv. Gašpar ono što i mi danas podrazumijevamo: „jako iskustvo Boga u molitvi, osluškivanju, u pounutrašnjivanju riječi, pod vodstvom Duha Svetoga, uz pomoć duhovnog pratitelja, s ciljem da se čovjek obrati i suobliči Kristu, sve autentičnijim darivanjem Bogu i braći u Crkvi i u konkretnim prilikama“8. U tom smislu sv. Gašpar govori o duhovnim vježbama koje se propovijedaju pojedinim odgojnim zavodima, kleru, redovnicima ili laicima9. Ove se mogu propovijedati ili izvan naših kuća ili u njima samima u redovitom trajanju od deset dana ili, ako se želi, jedan mjesec10. Slijedila se ignacijevska metoda, ako je bilo moguće11.

Prvenstveno je pod duhovnim vježbama sv. Gašpar podrazumijevao duhovne vježbe za narod (odnosno vjernike laike)12: izvanredno naviještanje narodu na vlastitu temu ignacijevskih duhovnih vježbi u trajanju od tjedan dana. Iako su se koji puta ove duhovne vježbe mogle propovijedati u obliku misija, tj. s ponekom „funkcijom/aktivnošću“, ipak su se obično sastojale od jedne ili dvije kateheze, jednog razmatranja i blagoslova s Presvetim – svakoga dana. Ujutro zadnji dan bila je pričest za sve sa spomen-propovijedi i poslije podne s pjesmom Te Deum13. Ove duhovne vježbe za narod propovijedale su se u kućama Družbe prigodom blagdana zaštitnika sv. Franje Ksaverskog, zaštitnika našeg Instituta14, ili od Pete korizmene nedjelje do Cvjetnice u crkvama gdje bi misionar propovijedao kroz vrijeme Korizme15.

    c) Drugi oblici propovijedanja. Osim onoga što smo do sada rekli s obzirom na misije i duhovne vježbe, pod propovijedanjem sv. Gašpar je podrazumijevao i druge oblike, ali samo u izvanrednim slučajevima. Provedba u tridesetom članku naših Pravila ovako određuje tu stvar: „Sub nomine Missionis et Spiritualim Exercitiorum veniunt etiam Tridua, Septenaria, Novendialia, Praedicatio quadragesimalis et adventus“16 (Pod misijama i duh. vježbama podrazumijeva se dakle trodnevnica, ili tijekom tjedan dana, devetnica, propovijedanje u Korizmi i Adventu).

Kao što se vidi, područje se širi, ali uvijek na području izvanrednog propovijedanja narodu. Propovijedi kroz Korizmu moglo se prihvatiti samo tamo gdje se nalazila naša Misijska kuća ili u obližnjim mjestima do kojih je misionar mogao doći iz te kuće, odlazeći i vraćajući se u istom danu. Zbog toga da se ne bi morale odbijati misije koje su najtraženije u vrijeme korizme17. Samo je u ovim zgodama bilo dopušteno misionarima držati pohvalne govore; u drugim zgodama ne, jer njihov zadatak nije bio ovaj način propovijedanja18.

Načelo pokretljivosti

Apostolat misija i duhovnih vježbi zahtijevao je od misionara veliku pokretljivost i raspoloživost da ide tamo gdje su duhovne potrebe naroda bile veće. Sv. Gašpar piše p. Dominiku Silvestru, 24. veljače 1825.: „Misionari nisu nepokretni kipovi; idu tamo gdje ih Bog zove“19. Zato, jedan od osnovnih zakona po kojima se ravna organizacija Družbe sv. Gašpara je ova: posebno odabrane službe, tj. misije i duhovne vježbe, „postulat, ut ab omni impedimento soluti; quocirca illa munia, qua sedem fixam habent, suscipere prohibentur“20. (Zahtjeva se biti ne zapriječen, traži se da se poslove sa stalnim sjedištima ne preuzima). To je, dakle, načelo pokretljivosti.

Ovaj članak nabraja neke službe koje su nespojive s načelom misijske pokretljivosti: služba župnika, učitelja, redovnog ispovjednika sestara itd., i zato propisuje da naše crkve ne smiju biti župe. Nalazimo slične propise koje su jasno izražene već u „Transunto“, prvom Pravilniku Instituta, objavljenom 1822.: „Nije u skladu s Institutom održavati školu, i zato se to zabranjuje pod bilo kojom izlikom, također i onu privatnu. Neka se prihvate samostani u kojima će jedan ili više misionara držati moralnu, dogmatsku, logičku pouku ili sveto govorništvo, prema njihovom pravilima. Misionar se ne treba brinuti ničim doli duhovnim. Postoji li netko tko ne bi znao da je župska vezanost ili neka druga slična služba nespojiva s ustrajnim propovijedanjem misija?“21.

     Možemo zaključiti da je sv. Gašpar upravo izabrao propovijedanje duhovnih vježbi i misija za sebe i svoju Družbu, jer je bio uvjeren da tako može najbolje odgovoriti na duhovne potrebe svoga vremena. No, svako vrijeme donosi svoje zahtjeve kojima se prilagođava kako bi se na još bolji način išlo ususret čovjeku i dovelo ga bliže Bogu, pa tako i ovo naše vrijeme.

(iz knjige: Don Beniamino CONTI, Apostolat u Družbi Predragocjene Krvi, Edizione Sanguis, Rim, 1979.)

____________________________________________

1 M.M., str. 19.

2 XI, 62.

3 Summ. Proc. Ap. Rom., 115.

4 Usp. VII, 236.

5 Usp. VI, 412 i VIII, 238.

6 Usp. VIII, 180.

7 Usp. Pismo, 30 i Opere che sogliono stabilirsi dai Missionari…, Rim, 1819., str. 67-103.

8 FIES.

9 Usp. Pismo, 31.

10 Usp. P., 32.

11 Usp. R., 31.

12 Usp. Pismo, 30 i RP., 31.

13 Usp. P., 31.

14 Usp. P., 16.

15 Usp. P., 30.

16 Isto.

17 Usp. Isto.

18 Usp. Isto.

19 II, 417.

20 R., 3.

21 Transunto, čl. 33.

Iz pisama sv. Gašpara del Bufala: Opća zamisao Družbe

Opća zamisao Družbe

Ovdje se nalazi prvi govor o “općoj zamisli Djela”, tj. Družbe misionara Predragocjene Krvi, kako je vidio sam sv. Gašpar, uz određene ispravke mons. Cristaldija…

“Tijekom razvoja vremenâ, u kojima se svidjelo Bogu sačuvati nas, u potrebi obnove narodâ, htio je Gospodin, u božanskom milosrđu (usp. Ef 2, 4), podići jedno vrijedno oruđe da zaustavi bujicu bezakonja i preurediti srce čovjekovo cijeneći odgovarajuću pomoć za posvećenje duša te za kontinuiranu i stalnu kulturu. Jedno takvo sredstvo vidi se u otvaranju sve više Misijskih kuća, organiziranju duhovnih vježbi za dijecezanski kler, kako bi u njima oživio pristojnost, primjer, studij, svetost, te ono što se slijedi po duhu antičke duhovnosti što su usađivali crkveni oci od kojih se posebno ističe Doktor Milosti, sv. Augustin. Srazmjerno tomu također je smjerao sv. Karlo Boromejski pri osnivanju Oblata, a isto tako i sv. Filip Neri pri osnivanju svoje Družbe [oratorijanci]. Ova Družba o kojoj raspravljamo razlikuje se od oratorijanaca samo u tome što svojem hvalevrijednom radu dodaje pučke misije i duhovne vježbe, kako pri javnom propovijedanju narodima tako (što se tiče duhovnih vježbi) i pri osobnom obavljanju u određenim Misijskim kućama. O ovoj stvari nije razmišljao apostol Rima, sv. Filip Neri, koji je svoju Družbu ograničio na pobožne stvari dobro poznate u njegovoj svetoj Družbi. Različitost od Oblata sv. Karla je u tome što oni imaju obveznu svezu prema savjesti, što nije laka stvar i manje je vjerojatno da će se to i drugdje brzo širiti. Isto tako, različitost od Misionara sv. Vinka Paulskoga je u tome što imaju svečane zavjete, a izvan misijskog apostolata i drugih pobožnih djela, određeno u njihovim svetim pravilima, ne mogu se prakticirati kako se u nastavku dokumenta objašnjava, ne dijeleći po običaju Crkvu na jedan ili drugi spol, kako bi sve duše imale udio na pašnjaku božanske Riječi da bi se vjera u njima širila, koji su čeznuli oživjeti: ‘Vjera dolazi po slušanju, a ono što se čuje dolazi po riječi Kristovoj’ (usp. Rim 10, 8-9). Preostaje nam pogledati i utemeljenje Redentorista, ali valja biti kratak, iako se ova Družba nalazi unutar Papinske Države ne širi se dalje te također u sebi nema one objekte koji daju uvjerljivost Djelu o kojem raspravljamo.
Kleričke bogoslovije priključeni Svetoj Stolici i vlastitim biskupima, dosta se razlikuju, ali s vrlo raširenom idejom apostolata prema duhu učitelja (doktora) Bartolomea del Montea i carskog markiza, za sav dijecezanski kler mimo svih svetih zavjeta. No, tamo gdje, već spominjani, Evanđeoski radnici prema svome vjernom nasljeđu vrše pučke misije, u svojim osnovanim kućama razmatraju sve ono što se događa svetim pastirima unutar njihovih biskupija, kako bi odmah odgovorili na potrebe naroda i u obnovi vrijednosti. Dok druge svete družbe, kao npr. Družba Isusova, kao prvi cilj imaju školovanje mladih, naše Misijske kuće i duhovne vježbe nastoje, koliko je moguće, što prije postići obraćenje duša, dobro svjedočanstvo života odraslih, dakle, apostolat usmjeren različitim staležima tih biskupija kako bi se sama edukacija podržala, olakšala i učvrstila.
Ne treba se bojati ako kler postaje sve slabiji, ako su uklonjeni župnici, kanonici i drugi sveti službenici korisni za potrebe određenih mjesta, s drugima postupno stvaraju zajedništvo u svezi jedistvene službe te se tako uključuju u apostolat toliko potreban za slavu Božju. Ne može ih odvratiti vlastiti rad, jer se ne zabranjuje takvo kreličko posredovanje, niti ih može starosna dob obeshrabriti da se katkada oslobode svetih dužnosti, jer tamo gdje se zdraviji posvećuju misijama, oni slabiji služe unutarnjim djelovanjem i uživaju mir koji daju utemeljene kuće te se zbog toga duša na poseban način u molitvi sjedinjuje s Bogom. Tako može neuključenost prouzročiti određeno duhovno zaostajanje, ali za sve ono što se tijekom vremena može dogoditi brinu se znanstveni skupovi koji na neki način ispravljaju ono što je bilo te usmjeruju prema onome što može biti korisno [potrebno].
Zaključio bih, dakle, da su ovi osnutci, potaknute pokojnim Vrhovnim svećenikom Piom VII., svojevrsno utočište [azil] za kler i željna obnova samoga klera, kako bi narodima bio svjetlo svetosti. Seminariji, nadalje, Crkvi Isusa Krista daju nove biljke i stvaraju postepenost, kako bi jedni na druge malo-pomalo utjecali i stvorili ujednačenost među klerom. Nadalje, svatko sve više potkrepljuje ovu mističnu biljku da bi mogla dati plemenite plodove zvanja za misije Propagande Fide, kojom se vode Evanđeoski radnici vrlo dobro zaštićeni čvrstim vrlinama, dovoljnim znanjem, odvojenošću od svega, a slava Božja bit će čudesno promicana. Svakoj duši koja voli Svečane zavjete otvoreno je široko polje rada kamo mogu otići i prigrliti druge institute, gdje se svatko osjeća pozvanim, ali taj korak bit će plod zrelog odabira i istinskog poziva. Stoga, u ovim bogoslovijama će se maksimalno prilagoditi Odredbe, kako bi narodi mogli imati svoje vanjske ispovjednike kojima se mogu obratiti, a biskupima će se omogućiti da nakon studija u seminarijima pogledaju kako napreduju novi svećenici u duhu vlastitog poziva, kako bi im kasnije mogli povjeriti brigu za određene župe ili druge svećeničke službe.
Sve ovo je samo jedna općenita ideja Instituta, a ako bude potrebno može se još pobliže odrediti.”

(sv. Gašpar del Bufalo, utemeljitelj Družbe misionara Krvi Kristove)

DVD “Ozdravljenje srca”

Snimka duhovne obnove

“Ozdravljenje srca”

Voditelj: p. KRZYSZTOF WONS, SDS

Ozdravljenje srca? Što je to i zašto?

Jer ako nešto treba ozdravljenje, onda je bolesno, ranjeno… Rane! Toliko je rana u čovjeku današnjice! Ponekad je cijeli čovjek jedna velika rana. A ono što je ranjeno u nama su naše najdublje dubine, naše srce.

Tko može ozdraviti te dubine i tko može zacijeliti rane i čovjekovo grijehom, nepravdom, nemirom, nedostatkom ljubavi… probodeno srce? Samo Onaj koji je to srce ljudsko stvorio i samo Onaj čije Srce je i samo bilo probodeno na Križu iz ljubavi prema tom čovjeku. Isus Krist! Kako On to čini? Svojom Riječju. Jer kako je Krist uskrsnuo i „živ živcat opet vlada“, tako je i Njegova Riječ u Svetom Pismu živa, tvrdi autor Polsanice Hebrejima: Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna (Heb 4, 12).

Upravo svojom Riječi u školi Lectio Divina, Krist želi izliječiti naš život i dati nam „novo srce“ kako bi i naše srce počelo gorjeti, a rane se čistiti i zacjeljivati u svakodnevnom susretu s Isusom. Krenimo u tu prekrasnu avanturu susreta s Riječju koja ozdravlja srce i vraća nas k Sebi i nama samima da naš život bude pun radosti i dubokog Božjeg smisla.

Da i mi, zajedno s učenicima, na našem „putu u Emaus“, a onda na našem „povratku iz Emausa u Jeruzelem“, u našu svakodnevicu, možemo iz dana u dan sve više potvrđivati: Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma? (Lk 24, 32).

Teme nagovora:
1. „Put u Emaus“ – Put ozdravljenja srca
2. Dijagnoza stanja srca
3. Otvoriti se pomoći
4. Povjerovati Riječi koja otvara i liječi srce
5. Sazrijevanje za nove odluke
6. Povratak u život
7. „Povratak iz Emausa u Jeruzalem“
8. Pitanja i odgovori

Prijevod: p. Ilija Grgić, cpps
Snimljeno za vrijeme duhovne obnove za animatore i članove Zajednice Krvi Kristove održane u Karmelu sv. Ilije, Zidine, Buško Blato, od 5. do 7. svibnja 2017.

Cijena: 40,00 kn

Format: DVD, audio (mp3)

Vrijeme: 5 sata i 20 min.

Narudžbe na:

Misionari Krvi Kristove
Razgled 3, 10 000 ZAGREB
tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr

Utjecaj proročanstva i vlastitog duhovnika na životno usmjerenje sv. Gašpara del Bufala

Koji je utjecaj na sv. Gašpara imalo proročanstvo s. Agneze koje je čuo njezin duhovnik don Francesco Albertini, kasniji duhovnik sv. Gašpara?

Tekst proročanstva:

“U tjeskobama Crkve upoznat će te mladog svećenika, revnog za slavu Božju, i s njime će te, tijekom muka i tlačenja neprijatelja, ostvariti duhovno prijateljstvo i bit će te mu duhovnikom. Ono što će ga razlikovati od drugih je pobožnost prema sv. Franji Ksaverskom. Izabrat će ga se kao apostolskog misionara te nova Družba misionara svećenika pod naslovom božanske Krvi bit će od njega utemeljena: radi moralne reforme, spasenja duša, promjene načina života dijecezanskih svećenika, radi buđenja naroda iz ravnodušnosti i nevjere, pozivajući sve na ljubav prema Križu. Bit će osnivaćem jednog Instituta sestara, ali koji ipak neće voditi. Na koncu će biti trublja božanske Krvi, onaj koji će udarati po grešnicima i sektašima u teškim trenucima kršćanstva.”

Moramo reći da je ovo proročanstvo sadržavalo sjajnu poruku, ali i vrlo tešku da bi ju Gašpar saslušao. Što je isto tako i dio njegovog karaktera: drhtati pred velikim izazovima koje treba prihvatiti, dokle god ne vidi nekakav znak koji bi potvrdio da je to volja Božja. Tako je bilo i za njegovo svećeničko ređenje. Trebao je savjet sv. Vincenza Strambia. Tako će biti i kod njegovog poslanja u Crkvi – bit će potreban poziv pape Pia VII.

Ovo proročanstvo, dakle, sigurno nije bilo potpuno od njega prihvaćeno: stavilo ga je u nedoumicu. Ali nije ostalo ni neplodno, upravo zbog poticajnog i prosvjetljujućeg don Alebertinia.

Nadalje, počevši od rujna 1810. godine Gašpar je aktivnije radio oko širenja pobožnosti Predragocjene Krvi – što ćemo uskoro vidjeti. Od onih početaka, gdje mu je Albertini pomagao – u Rimu, Firenzi i najvjerojatnije u Piacenzi – postaje istinskim njezinim zastupnikom, zbog unutarnjeg poticaja. Jer je tijekom njegova života prošlo ono rumenilo Kristove Krvi, kako bi ga obogatilo i dovelo do potpunijeg sazrijevanja.

***

Godine snažnijeg sazrijevanja: 1810.-1814

Cijeli zemaljski život sv. Gašpara, od kada je Gospodin u njemu probudio poseban poziv, bio je usmjeren stalnom razvitku u pobožnosti Predragocjene Krvi. Ono što ga je najviše obogatilo najvjerojatnije je bilo vrijeme zarobljeništva. Tamo je počeo biti duhovno vođen od Albertinija, koji ga je fascinirao. Ondje je, uz stalni studij i molitvu, oblikovao svoju dušu prema mučeništvu, koje je prihvatio iz ljubavi prema Isusu i Crkvi.

Upravo su to bili kolosijeci koji su ga vodili prema bogatoj pobožnosti božanske Krvi. Pogledajmo ih sada kako su djelovali. Prije svega, potrebno je ukratko prikazati osobu kanonika Francesca Albertinia (rođenog u Rimu 8. lipnja 1770., a umro u Terracini 24. studenog 1819. godine).

Više puta bilo je potrebno spomenuti ovu osobu, ali sada je potrebno više ga upoznati. Ne možemo to ne učiniti, jer ga je Gospodin dao Gašparu kao učitelja i voditelja, kako bi njegovu dušu usmjerio prema velikoj misiji. Te zato što se spajaju u jedinstveni ideal, a duše im se sjaje u ovoj posebnoj duhovnosti.

Od kada ga je Gašpar izabrao kao svog duhovnog pratitelja, od vremena zarobljeništva, sve je više raslo poštovanje prema Albertiniu. Upućivao ga je u život, a Gašpar ga je u svemu slušao. Bio mu je poslušan i nakon smrti, besprijekorno vršeći sve njegove upute. Govorio je: Točno izvršavam sve kako mi je naredio mons. Albertini i nikad se neću odvojiti od njegovih uputa… Oh, kako je dobar duhovnik bio mons. Albertini! Teško je pronaći nekoga tko bi bio kao on!

Često ga naziva „svecem“, što se lako može uočiti u njegovim pismima.

Zaista je Albertini bio takav. Vrlo ponizan, posvećen mrtvljenju do kraja i krut prema sebi kako bi ovladao svojim vatrenim karakterom – stoga je bio pomalo zapušten izvana. Pun ljubavi i dobrote odnosio se prema drugima, podsjećajući na sv. Franju Saleškoga, čiju je mudrost i poznavao.

Bio je vrlo učen čovjek i vrlo mudar duhovni pratitelj te su nakon njegove smrti bila objavljena djela pod njegovim imenom: Uvod u ponizni život1; Mistični ormar ništavila; Voditelj koji je izravan2.

On je kasnije, zbog svoje duhovne strukture i umnih i duhovnih kvaliteta, od pape Pia VII., 1819., izabran za biskupa Terracine, Sezze i Priverna.

Što se tiče duhovnosti Krvi Kristove, kanonik Albertini imao je velike zasluge: ne samo zbog toga što je ponovno probudio pobožnost koja će u Crkvi postati sveopća, darovao vrijednu krunicu Krvi Kristove i što je oblikovao i potpomogao proroštvo o glasniku božanske Krvi, nego i zbog vlastitog žara prema Cijeni otkupljenja svih ljudi. Ne ćemo opširno opisivati ovu temu, nego ćemo iznijeti samo nekoliko misli, koje ćemo kasnije također pronalaziti i kod Gašpara, koje nam mogu pomoći doći do izvora, kao što se to može vidjeti kod djece: možemo otkriti tjelesne i moralne osobine roditelja – a Albertini je Gašpara nazivao najdraži sin.

Prikazat ćemo u nastavku njegovu ljubav prema Krvi Kristovoj u jednom od pisama napisanog iz Bastie, Corsica, 11. srpnja 1812.: Navijeke živjela Predragocjena Krvi moga ljubljenog Otkupitelja, kojoj sam se pobožnosti posvetio i u kojoj želim zauvijek živjeti skriven, jer On mi dobrohotno daje potrebnu snagu… Neka ljubav Kristova uvijek u našem srcu raste. Koga ćemo više voljeti ako ne našeg božanskog Otkupitelja, koji je dao svoju Krv i svoj Život za nas? Neka on bude Gospodar, Vladar, Kralj naše duše. …

Posveta svog života božanskoj Krvi poticala ga je na revno širenje ove pobožnosti: Preporučam vam čašćenje Predragocjene Krvi našeg božanskog Otkupitelja, što je naše istinsko blago… Oh, živjela preslatka Kristova Krv, čije se čašćenje svaki dan snažno širi. Da, njoj neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen. Vaš, u toj istoj božanskoj Krvi, vama i svima… Najvjerniji sluga.

Zaista, širio ju je duhovnim vodstvom putem pisama, ispovijedanjem i savjetovanjem, putem spisa, propovijedi, tiska, a posebno putem krunice Predragocjene Krvi, koju je dao prevesti, kao što je bilo rečeno, na više jezika. Treba li nešto važno odlučivati? Savjetuje da se utječe božanskoj Krvi: Što se tiče savjeta kojeg tražite u vezi idućih izbora poglavarice, učinite kako vam kažem: prije izbora stavite se u Predragocjenu Krv našeg Otkupitelja, a onda otiđite pred Presveti Oltarski Sakrament i od Njega tražite svjetlo…

Kada je nastao sukobu u Bratovštini Predragocjene Krvi sv. Nikole u Okovima (S. Nicola in Carcere) u Rimu 1812. godine, odlučno je, iz zatvora u Bastiji, 22. srpnja 1812., intervenirao pismom upućenim njezinom tajniku:

Oh, Bože! Kako to? U vremenu kada pobožnost Predragocjene Krvi našeg božanskog Otkupitelja sve više širi svoje korijene, od koje svako dobro trebamo prihvaćati. Odavno se i u najdaljim mjestima širi naša Krunica, koja je već prevedena na pet različitih jezika. Ponavljam: Kako to da ovo Tijelo, blagoslovljeno od Boga, služi na štetu ovoj Rajskoj biljci, da treba biti objekt raznih vrtloga i snažnih vjetrova koji ju pod svaku cijenu žele iščupati iz zemlje i potpuno ju isušiti, kako ne bi sazreli njezini slatki plodovi?

Ah, da barem svatko jasno može uočiti kako ove strašne oluje dolaze od paklenog neprijatelja, koji nikad neće dopustiti da se širi čašćenje i ljubav prema Krvi Kristovoj, po kojem je sav svijet zadobio spasenje, a demon svoj poraz… Radujte se i budite nježno odani Predragocjenoj Krvi našeg Otkupitelja Isusa, koji jedini može ublažiti gnjev vječnog Oca i za nas pridobiti obilje svakog dobra.

U nekoliko pisama donosi temeljne točke razmatranja o Isusovoj Krvi, a posebno tijekom Velikog tjedna:

Kćeri moja ljubljena, u našem Gospodinu: On neka vas zakrije svojom Dragocjenom Krvlju i neka uvijek u vašem srcu ureže svoje dražesne rane. Amen.

Evo nas u svetim danima, u kojima nas žalosna Majka Crkva poziva da zaplačemo zajedno s njom zbog gorke muke i kisele smrti njezinog dragog Zaručnika, našeg božanskog Otkupitelja. Oh, pažljivo razmotrite, moja draga kćeri: Tko je onaj koji pati? Radi koga trpi? S kojim ciljem trpi i, na kraju, do kojeg znaka?

Oh, dražesna otajstva, koja se ne mogu ozbiljno razmatrati bez da se puste suzni izvori iz očiju i bez da se ne osjeti bol u srcu zbog tuge i suosjećanja.

Onaj koji trpi je Božji ljubljeni Sin, u kojem Otac nalazi svu milinu i po kojem je svaka stvar iz ničega nastala, bez Njega ništa nije nastalo. Nevjerojatan primjer poniznosti, koji zbunjuje ljudsku oholost te nas uči kako se s iskrenošću poniziti i dragovoljno hoditi u svetoj ništavnosti.

Radi koga trpi? Iz ljubavi prema jadnim stvorenjima. A oni nezahvalni – umjesto da mu se obrate, kako bi po sebi trebalo biti – više puta ga vrijeđaju svojim manama i grijesima. Oh, najizraženiji primjeru čvrste strpljivosti, koji zbunjuje našu veliku blagost i vlastitu ljubav, zbog koga vidimo da ne znamo istrpiti niti jednu riječ i malenu uvredu našega bližnjega.

S kojim ciljem trpi? Kako bi čovjeka oslobodio od onog nesretnog obilnog prokletstva, kojeg je dragovoljno uzeo na sebe. Nevjerojatno je to otajstvo Milosrđa koje nas potiče da budemo sve više suosjećajni prema sličnima sebi te da velikodušno tješimo druge u njihovoj bijedi – koliko to bude moguće.

Na kraju, do kojeg znaka pati? Radi našega spasenja prolio je svoju Krv sve do posljednje kapi. Oh, to je najdražesnija škola ljubavi i darivanja (caritas), koja nas uči da iznova ljubimo, bez suzdržavanja, ono što je za nas žrtvovao, darujući samoga sebe.

Ovo su, draga moja kćeri, spasonosne misli o kojima biste trebali razmišljati tijekom ovih svetih dana.

U nekolicini njegovih izražaja može se osjetiti duhovni utjecaj sv. Katarine Sienske prema Krvi Kristovoj: Ostanite u dragocjenom boku Isusa Krista; i, Uranjajući se u njegovu Predragocjenu Krv.

Iz ovih nekoliko citata njegovih pisama lako se može iščitati duhovni lik Gašparovog učitelja, njegova ljubav prema Isusovoj Krvi, koju je, na diskretan način i svjedočanstvom svoga života, htio prenijeti u srce svoga učenika.

Prebačeni u Bolognu, 12. prosinca 1810., tijekom cijele 1811. godine, Gašpar je živio pokraj Albertinija. Prvo u kući otaca Filipina, uz crkvu S. Maria di Galliera i kasnije, od 28. prosinca 1811., prije nego je Albertini prebačen na Corsicu, u domu grofice Marianna Spada Bentivoglio i Caterine Bentivoglio Orsi, njezine kćeri. Nakon što je Caterina izabrala Albertinija za svoga duhovnog pratitelja, Albertini je zatražio da prime i Gašpara u kuću. No, nije bilo mjesta za njega, pošto je kod njih bilo smješteno više svećenika izbjeglica. Stoga su ga smjestili u kuću pokraj njih, gdje je stanovao konobar Giuseppe Sarti sa svojom ženom Marianna Gressi, u Via Cartoleria Nuova 618, sadašnja Via Domenico Guerrazzi.

Godina Albertinijeve prisutnosti u Bologni duhovno je snažno utjecala na Gašpara, ponajviše zbog intenzivnog apostolata kojeg je Albertini vršio i u tome gradu širenjem pobožnosti Predragocjene Krvi.

Razlog zbog čega kod Gašpara idućih mjeseci nije nestalo revnosti za Krv Kristovu, je u tome što je 1811. godina ostala duboko urezana u njegovu dušu gledajući plodove revnog Albertinijevog rada, koji se slaže i s entuzijazmom onoga kraja, a ponajviše rad s groficom Caterinom Bentivoglio Orsi. Ona je zbog Albertinijevog duhovnog vodstva ostala obuzeta žarom za Predragocjenu Krv, najviše zbog toga – kako sama piše u svojoj autobiografiji – što je u rujnu 1811. Albertini odredio [u Bologni] skup od sedam osoba, koje će častiti sedam prolijevanja Krvi našeg božanskog Spasitelja, a mene je postavio kao glavnu voditeljicu. Skup je sastavljen upravo na rođendan naše Gospe te je određeno da se susreće svake posljednje nedjelje u mjesecu. Tako je stvarao temelje za buduću Bratovštinu Predragocjene Krvi u crkvi sv. Domonika, što će kasnije postati prva Bratovština pridružena Nadbratovštini Predragocjene Krvi sv. Nikole u Okovima, u Rimu (9. lipnja 1816.).

Kao što je u Piacenzi, u rujnu 1810. godine, Albertini izabrao Gašpara za budućeg apostola Kristove Krvi, tako je u Bologni, 1811. godine, izabrao groficu Caterinu Bentivoglio kao utemeljiteljicu Družbe Sestara Predragocjene Krvi – ponajviše zbog toga što je izabrao nju i još nekoliko njezinih prijateljica za osnivanje ovoga Instituta. Prema zamisli, ako bi se razvio, trebao se posvetiti njezi bolesnih u bolnicama i kućama.3 … Sada ćemo vidjeti kakav je utjecaj imao Albertinijev rad na Gašparovu dušu, tijekom tih godinu dana u Bologni.

Sve do lipnja 1811. u pismima sv. Gašpara nemamo nikakvih izričitih svjedočanstava o utjecaju pobožnosti Predragocjene Krvi na njegovu dušu. Prvi puta, u Bologni, u njegovim pismima možemo primijetiti pozivanje na čašćenje Predragocjene Krvi, što će biti glavni nazivnik svih njegovih budućih pisama. Otkrit ćemo to u jednome od njegovih pisama napisanom grofici Virginia Malaspina Caracciolo iz Piacenze, 18. lipnja 1811. Između ostaloga, govori joj je o svetkovini Presvetog Srca Isusova koja nadolazi:

Oh, blažen bih bio da sam uvijek Isusa ljubio kako sam trebao! Ljubite ga barem vi umjesto mene i potrudimo se da budemo potpuno njegovi u ovom životu, kako bismo također bili i u vječnosti. Kakve li mi slatke misli dolaze o našem Otkupitelju, za svetkovinu Presvetog Srca koje uskoro dolazi. Na poseban nas način dvije stvari poučava ovo Presveto Srce, a to je poniznost, s onim riječima “Učite se od mene…”, a drugo je sveta ljubav onog plamena kojeg se crta oko njegovog božanskog Srca. “Došao sam donijeti oganj na zemlju…” Ah, priđimo mu i molimo ga da posveti naša srca, tražeći sve ono što nam treba.

Sjetite se častiti Predragocjenu Kristovu Krv i često recitirajte “Te ergo quaesumus” te vas također molim da za mene izmolite jednu devetnicu na čast sv. Franje Ksaverskoga.

U pismu navedenoj grofici Caracciolo iz Piacenze, hvaleći je zbog revnosti oko širenja pobožnosti Predragocjene Krvi u svome gradu, opisuje joj kako se također vrlo brzo širi u Bologni i cijeloj pokrajini Romagna, putem krunice Predragocjene Krvi, koju je Contessa Caterina Bentivoglio Orsi ponovno tiskala i to na tisuće kopija. Ovako joj piše 19. rujna 1811.:

Ostajem zadivljen vašom osobnošću poradi posebne revnosti i karitavne ljubavi, jer se zanimate za širenje onoga što služi na veću slavu Božju. Govorim prije svega o napomenutoj Krunici, koju širite s velikom mudrošću među redovnicama i pobožnim vjernicima (u Piacenzi). Budite blagoslovljena, a Bog je onaj koji blagoslivlja svoja sveta djela i daje radost našim nastojanjima.

Ovdje u Bologni, nekoliko gospođa s vašim zanosom a i druge osobe, snažno su se počele zanimati za ovu pobožnost koja se već proširila po cijeloj pokrajini Romagna, po cijeloj biskupiji Bologna… U mnogim seoskim crkvama se javno časti, a u gradu (Bologna), za sada se časti, samo u jednoj crkvi (bazilici sv. Dominika) – šireći se sve više i u druga mjesta. Sve ovo je radi vaše utjehe.

Jedna pobožna duša (contessa Caterina Bentivoglio Orsi) dala je tiskati na tisuće knjižica, šireći ju prije svega među javnim a kasnije i među privatnim osobama, te je tako malo-pomalo ulazila u Crkvu.

Ako se uspije pronaći nekoliko pobožnih duša u Piacenzi, koje bi se ujedinile radi tiskanja tisuću komada tih knjižica, na početku osobno ih šireći, vidjet ćete da će ostalo obaviti naš dobri Isus.

…..

(izvor: Centro Studi Sanguis Christi, San Gaspare del Bufalo. Apostolo del Sangue di Cristo, Roma, 2002.)

____________________ fusnote:

1 Uvod u ponizni život izdana je prvi puta u Rimu, 1820., izdavaštva Lino Contedini, autora kanonika Josipa M. Visconti, s ovim naslovom: Uvod u ponizni život napisana od mons. Franje Albertinija, biskupa Terracine, Sezze i Piperne, posvećena Kraljici Neba i Učiteljici svete poniznosti, Presvetoj Djevici. Izdana je i 1830. zajedno s nekoliko pisama i duhovnih spisa pripisanih Albertiniju, između ostaloga i djelo Mistični ormar ništavila. Što se tiče djela Uvod u ponizni život i Mistični ormar ništavila, po raznim dokumentima pronađenima 1997. u Tarquinia (Viterbo), došlo se do spoznaje da je njihov pravi autor contessa Caterina Bentivoglo Orsi.

2 Sluga Božji Ivan Merlini, u djelu Život mons. Franje Albertinija, tvrdi da je djelo Voditelj koji je izravan napisan od sv. Gašpara del Bufala.

3 Do sada se uvijek mislilo kako su Gašpar i Albertini, zajedno s Bentivoglio, u Bologni, 1811., napisali Temeljna pravila prema kojima bi se Družba Sestara Predragocjene Krvi posvetile “društvenom, kršćanskom i pobožnom” obrazovanju žena (čl. 2). Zapravo, po dokumentima nađenima u Tarquiniau, u arhivu Società Tarquiniense d’Arte e Storia, izgleda da to nije bio prvi cilj Instituta, nego njegovanje bolesnika po bolnicama i kućama. Upravo kako stoji u Pravilima koje je u studenom 1812. započela pisati Contessi, u vremenu kada je Albertini bio prebačen na Korziku. Iz tih istih dokumenata saznajemo da je Bentivoglio Temeljna pravila upoznala tek nakon Albertinijeve smrti. Upravo tako Bentivoglio piše mons. Gian Francescu Falzacappi, 27. studenog 1820., nakon neuspješnog spajanja s Oblatama sv. Filipa Neria u Rimu: “Poglavarica… mi je rekla da dobro zna kako su ova pravila (od Bentivoglio) tražila da se bolesnike njeguje po bolnicama i kućama, a neki su to ismijavali… ali dobro znam iz kojih izvora dolazi ova turobna voda te ju se sigurno neće prihvatiti. U Pravilima koje sam napisala kada je Tatica (Albertini) bio na Korzici, ne znam jesu li bila nadahnuta ili radi čega su služila u takvom teškom vremenu, sve što se u njima nalazilo nije bilo napisano radi klauzurnog načina života, što sam saznala nakon njegova povratka iz progonstva, pa niti radi obrazovanja, što sam otkrila u listovima (Temeljnih pravila), koje su mi poslali nakon njegove smrti. Ova Pravila, zajedno s drugim spisima koje sam napisala, želio je da ih odnesem u Rim, a koristile su se tijekom života ili nakon njegove smrti – i bolno je što ne znam koje su ih ruke pronašle. Imala sam kopiju tih pravila. Dala sam ih don Andreu Butirroniu kako bi ih pregledao te je dao svoje prijedloge nakon što je pronašao nešto što bi bilo dobro prepraviti radi korisnosti formacije. Nikako ne mogu vjerovati da se tako trebalo dogoditi, kako tvrdite, upravo zato što je bilo suprotno od onoga što su oni poznavali…” Dakle, Temeljna pravila, što se tiču Družbe Klanjateljica Predragocjene Krvi, posvećene “društvenom, kršćanskom i pobožnom” obrazovanju žena, nisu napisana u Bologni, 1811. godine, nego kasnije, tj. Između 1818. i 1819. godine, kada je Albertini izabran za biskupa Terracine, Sezzea i Priverna, a contessa Bentivoglio ih je upoznala tek nakon njegove smrti (koja je bila 24. listopada 1819.).

Potpuni oprost za ZKK: Marija, Kraljica Predragocjene Krvi (Pomočnica kršćana)

Danas, kada slavimo spomendan Marije, Pomoćnice kršćana, odnosno naše Majke i Kraljice Predragocjene Krvi, svi članovi Zajednice Krvi Kristove mogu zadobiti milost potpunog oprosta,
uz uobičajene uvjete.

Liturgijsko slavlje Blažene Djevice Marije “Pomoćnice kršćana” ustanovio je 1814. godine papa Pio VII., u teškom vremenu za Crkvu i na završetku svojega progonstva [u vrijeme Napoleonove vladavine].

Sveti Gašpar del Bufalo, koji se također u isto vrijeme vratio u Rim nakon četiri godine progonstva, želio je da “Blažena Djevica Marija, pomoćnica kršćana” bude zaštitnica njegove Družbe. Pod njezinu zaštitu stavio je sav svoj rad i odredio da se za vrijeme misija njezina slika izloži na čašćenje te da se u crkvama Družbe godišnje slavi misa njoj u čast.

I svetoj je Mariji De Mattias ova pobožnost bila draga; o tome se može čitati u Pravilima iz 1838. kao i u brojnim pismima koje je pisala svojim kćerima.

“Blaženu Djevicu u Crkvi se zaziva imenom Pomoćnica, jer se materinskom ljubavlju brine za braću svoga Sina koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu.” (Lumen Gentium, 62)

(Tekst preuzet iz: Liturgija časova i Mise, Vlastita slavlja Družbi Misionara Krvi Kristove i Klanjateljica Krvi Kristove, Zagreb, 2012.)

Predavanja s duhovne obnove u Prozorju, ožujak 2017.

Imate priliku poslušati emisiju naše Zajednice Krvi Kristove s Radio Marije, u kojoj se nalaze predavanja s prve duhovne obnove u Prozorju (ožujak 2017.).

Duhovnu obnovu su vodili naš Generalni moderator p. William Nordenbruk i njegov zamjenik don Emanuele Lupi, misionari Krvi Kristove.

Cijelu emisiju možete poslušati na doljnjem linku: