Archives 2018

Živa riječ 2019.

Knjiga “Živa riječ” za 2019. godinu

U njoj možete pronaći svakodnevna evanđelja s kratkim komentarima (razmišljanjima).

Prigodna je za osobno i zajedničko razmatranje Božje riječi: za posvećene osobe, vjernike laike, znanstvenike i profesore, majke i očeve, mlade i odrasle…

Uz svakodneno promišljanje o Božjoj riječi još bolje upoznajemo Boga i njegova djela!

Narudžbe i informacije na:

Tel. 01/45 00 130
Email: info@cpps.hr
Ili putem naše stranice na OVOM LINKU!

Osvrt s duhovne obnove u Prozorju (21.-23. rujna 2018.)

Krv Kristova – izvor i snaga pomirenja

Pod gornjim nazivom održana je duhovna obnova u Centru pomirenja Predragocjene Krvi u Prozorju od 21. do 23. rujna. Ovog vikenda to je bilo uistinu „sigurno mjesto“ za mnoge naše životne priče, poteškoće, rane, boli, križeve. Odavde smo izišli oboružani nadom jer naš Bog koji nas ljubi do „ludila križa“ uistinu sve može učiniti novim.

Kroz „avanturu“ pomirenja prisutne članove Zajednice Krvi Kristove i simpatizere duhovnosti Predragocjene Krvi vodio je p. Joseph Nassal, Misionar Krvi Kristove i provincijalni poglavar Kanasa City provincije iz SAD-a. Put pomirenja prikazan je kroz 6 nagovora, 6 cjelina koje su govorile o važnim odrednicama procesa pomirenja. Proces pomirenja nije svojevrsna strategija: kada prođemo određene korake, dogodit će se pomirenje, doći ćemo do željenog cilja. Pomirenje je jedan duhovni proces koji ima svoju određenu metodologiju koja u konačnici anticipira ozdravljenje, iscjeljenje odnosa tj. nadu da će se pomirenje po milosti Božjoj dogoditi.

Polazeći od važnih životnih pitanja na koja svaki čovjek, a posebno ljudi pomirenja i ljudi duhovnosti Predragocjene Krvi, moraju sebi odgovoriti, p. Nassal je nazočne prove kroz važne odrednice procesa pomirenja, a to su: sigurnost mjesta, istina, gostoljubivost (otvorenost), opraštanje.

Potrebno je da su sva četiri elementa uključena u procesu pomirenja, jer ako jedan nedostaje, pomirenje se neće dogoditi.

U procesu pomirenja uvijek započinjemo od sebe, od odgovora na esencijalno pitanje o svom vlastitom identitetu: Tko sam ja? Što me određuje? Na ovo, kao i sva ostala pitanja kroz ovu duhovnu obnovu, odgovarala je sama Riječ Božja, tekstovi iz Svetog Pisma koji su služili kao osnova, podloga za nagovore. Na pitanje o našem identitetu, Riječ Onoga koji nas najbolje pozna odgovorila nam je da smo ljubljena djeca Božja jer nas je On stvorio na svoju sliku i priliku.

Naš identitet ljubljenog djeteta Božjeg, otkriva se u Lukinu evanđelju (Lk 15, 11-32) o milosrdnom ocu. Ni jedan sin ne prepoznaje svoj identitet stvarni identitet. Mlađi jer se smatra grješnim i nedostojnim, a stariji jer se smatra „slugom“ (tolike ti godine služim). I mi često sebe doživljavamo kroz prizmu jednog od ova dva sina i teško otkrivamo svoj identitet ljubljenog djeteta Božjeg. Ta slika u nama je grijehom ranjena i narušena. Na putu ozdravljenja našeg identiteta i u procesu pomirenja potrebno je stvoriti određene preduvjete koji mogu pomoći u tom procesu. Važno je da su sve 4 sastavnice/preduvjeta zadovoljena, jer u slučaju da jedan nedostaje, pomirenje se ne može dogoditi. To su: sigurnost/svetost mjesta, istina, gostoljubivost/otvorenost i opraštanje.

Sigurnost (svetost) mjesta – (Ps 85)

Pater Nassal dao je najprije svojevrsnu definiciju pomirenja bazirajući je na tekstu Psalma 85. Ključni retci Psalma su: Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti. U engleskom prijevodu umjesto ljubav stoji „mercy“ (= milost/ljubav/milosrđe), a umjesto pravda stoji „truth“ (= istina). Pomirenje se, dakle, događa tamo, „u“ mjestu gdje se ljubav/milosrđe i vjernost i istina i mir susreću. Ovdje se postavlja i pitanje o našem mjestu: Gdje sam/smo? To je uopće prvo pitanje koje Bog izgovara, upućuje prema čovjeku kada pita Adama: Gdje si? Zato je u procesu pomirenja važno imati jedno „sigurno mjesto“, utočište, gdje svatko može izreći svoju istinu, a da se ne osjeća ugrožen i u strahu da će biti ismijan, izrugan. Za proces pomirenja važno je da možemo izreći istinu i da se osjećamo sigurno.

Ako nema takvog mjesta gdje bez straha možemo izreći svoju istinu, dolazimo u situaciju da živimo u laži. A laž je u suprotnosti s Evanđeljem Isusa Krista. Puno ljudi u svijetu danas živi u laži. Laž stvara, laž jest: mržnja, nasilje, ratovi, predrasude…. Pater Nassal je podijelio svoje iskustvo o specifičnost rada i nastojanja Misionara u SAD da osiguraju „sigurna mjesta“ onima koji žele izreći svoju istinu u tzv. krugovima nade. Krugovi su zaštićeni sklapanjem „saveza šutnje“, gdje se svatko obvezuje da ono što je rečeno u krugu, ne izlazi van kruga. Smisao kruga jest izreći svoju istinu i da nas ljudi slušaju: samo poslušaj pažljivo moju priču – ne moraš ju pokušati popraviti (niti možeš!). Napravio je paralelu sa sakramentom pomirenja gdje jednu takvu ulogu sigurnog/svetog mjesta ima ispovjedaonica: možemo bez ikakvog straha izreći istinu o svojim grijesima jer svećenika obvezuje zavjet šutnje.

Sigurno je mjesto za nas ono mjesto na kojem ja mogu biti istinski ja, ono što jesam, mjesto gdje sam u miru sa svojim Bogom.

 

Istina – (Iv 18, 33-38)

Nakon pitanja: Tko sam, Gdje sam, slijedi pitanje: Što je istina?

Pilat pita Isusa: Što je istina?

Ovo je kroz povijest čovječanstva vjerojatno jedno od najčešće postavljanih pitanja na koje je čovjek pokušavao dati različite odgovore.

Iz naše kršćanske perspektive: Istina je stajala pred Pilatom. Isus za sebe kaže: Ja sam Put, Istina i Život. I zato istinu uvijek gledamo i tražimo kroz Isusov „pogled“. Istina je da smo stvoreni na Božju sliku i priliku i da smo ljubljena djeca Božja. Ali i ranjeni smo grijehom i sapeti mnogim strahovima… Iako je bio sklon pusti Isusa, Pilat se zbog političkog pritiska i straha nije izborio za istinu već čini kompromis – kompromitira Isusa.

Stvarnu istinu o sebi otkrivamo kroz naše životne gubitke. Tek kad više nemamo što izgubiti – pronalazimo istinu. Pronalazimo i istinsku slobodu. Tako su mnogi svetci i mučenici bili istinski slobodni i spremni i umrijeti za i/Istinu.

Svi naši životi oblikovani su iskustvom gubitka i sve što smo u životu (iz)gubili, potaklo nas je da otkrijemo što nam je to stvarno u životu važno. Kad nam je srce slomljeno, Bog nas susreće u toj slomljenosti.

Osim kroz gubitke, ponekad do istine možemo doći višestrukim ponavljanjem svoje životne priče kako nam pokazuje i primjer slijepca od rođenja iz Evanđelja po Ivanu (Iv 9, 6-39). U nekoliko navrata on priča svoju priču pred farizejima: najprije kaže da ga je ozdravio „čovjek koji se zove Isus“. Opet ga ispituju, a on ovaj put svjedoči: „Prorok je!“ Njima se ova istina ne sviđa pa zovu roditelje, a oni iz straha upućuju opet na sina jer da ne znaju tko ga je ozdravio – znaju samo da je slijep rođen. Opet pozivaju bivšeg slijepca koji ovaj put svjedoči: „… kad ovaj ne bi bio od Boga!“ Tako ponavljajući svoju priču više puta, od konstatacije da ga je ozdravio čovjek, bivšu slijepac dolazi do istine da je onaj koji mu je vratio vid uistinu Božji Sin (… od Boga).

Svako naše životno iskustvo prilika je da nađemo i/Istinu. Svijet čeka na i/Istinu koja će nas osloboditi. Moramo biti spremni reći svoju istinu svijetu, ali i čuti istinu drugih jer samo tako možemo naći „zajedničko tlo“.

Često se nađemo u situaciji kada se pitamo trebamo li nekome reći istinu. Svaka istina prije izricanja treba proći tri „filtra“, troja vrata:

  • je li ono što želimo reći uistinu istina (ako jest…)
  • je li potrebno, nužno izreći ju (ako i to jest)
  • iznijeti/izreći ju u i s ljubavlju

Sveti Pavao naglašava da treba govoriti istinu, ali u ljubavi. Ako nisu zadovoljena sva tri uvjeta za izricanje istine, onda se ne radi o istini, već o našem isticanju sebe u odnosu na druge.

 

Gostoljubivost / Otvorenost – (Iv 20, 19-29)

Pomirenje zahtijeva jednu radikalnu otvorenost, radikalno gostoprimstvo koje se nalazi u samim zasadima karizme Družbe Misionara Predragocjene Krvi.

Radikalna gostoljubivost, otvorenost prema drugome, najbolje se pokazuje u sceni Posljednje Večere kada Isus pere noge učenicima: ne samo nekima, već svima… iako zna da će ga jedan ubrzo izdati, drugi zatajiti, ostali se razbježati…

Naša otvorenost, gostoljubivost treba ići prema onima koji nam nisu dragi, koji su nam teški, koje ne želimo u svom životu, a najmanje im želimo „oprati noge“. I u našoj Crkvi imamo često podjelu na „insajdere“ i „autsajdere“. A Isus upravo to ne želi, on želi da budemo otvoreni za sve, pa i one izvan „našeg tabora“. Potrebno je da svi preispitamo svoju savjest vezano za radikalnu otvorenost/gostoljubivost: zašto ne puštam u svoj život one koji bi željeli ući, a ja ih ne želim pustiti?

Vjerojatno kao i učenici („u strahu od židova“), zbog svojih strahova. Svi imamo svoje strahove, sumnje. I imamo pravo na njih – jer živa, zrela vjera traži, pita. Problem nastaje kada se okamenimo i ostanemo u svojim strahovima. Nama treba, kao i Tomi, „proboj“ – ne ostati na gledanju, već kroz rane/ožiljke („staviti svoj prst“) nadići strah i vjerovati.

Preko Tome Gospodin nam pokazuje da upravo kroz Njegove rane imamo pristup Njegovu uskrslom tijelu. Uskrslo tijelo je preobraženo, ali rane/ožiljci su ostali – jer kroz te rane smo spašeni!

Za radikalno gostoprimstvo važno je „sveto slušanje“ – otvorenost, potpuna pažnja prema onome koga nam je teško slušati, koga ne želimo čuti, jer ne spada u „naš tabor“. Mi slušamo samo one koji nam odgovaraju i s kojima se slažemo. To nije pomirenje, to stvara tabore i dijeli na one koji su u našem taboru i one izvan našeg tabora. Jer mi mislimo da smo mi u pravu, a drugi u krivu. Za „sveto slušanje“ potrebno je ostaviti po strani našu potrebu da budemo u pravu. Kroz „sveto slušanje“ dotičemo, vidimo rane drugih. Tek kada nam ih pokažu i „otvore“, može doći do pomirenja. Jer dok ne dotaknemo rane drugih, ne vjerujemo da su ranjeni. Ako u životu imamo problema s nekim, potrebno je pogledati, „dotaknuti“ rane tog čovjeka. Ne znamo sve o drugima. Ali moramo vjerovati da će se jednog dana milošću Božjom otvoriti njihova srca prema nama.

Pomiren, ispravan odnos među ljudima u židovstvu se označava izrazom Šalom, a u kršćanstvu ga anticipiraju Isusove riječi: Mir vama!

 

Opraštanje – (Mk 14, 3-9)

Isus je proveo puno vremena s onima koji su smatrani velikim grješnicima: jeo s njima, pio, družio se… Sama Isusova prisutnost za stolom donosi ozdravljenje Šimunu Gubavcu i ženi koja se tu zatekla.

Riječ je o ozdravljujućoj prisutnosti – biti tu za drugoga. Prisutnost koja znači – dopustiti Bogu da nas upotrijebi, da radi kroz nas.

Često i ne razmišljajući povrijedimo jedni druge. Riječ ima moć, ona može raniti, povrijediti drugoga.

Pitanje koje se često javlja: kako oprostiti, pomiriti se kada su ožiljci još živi? Oproštenje i pomirenje nisu isto. Oprostiti možemo, ali to ne znači i da želimo imati išta s onim kome smo oprostili. Pomirenje je pak ponovna uspostava/obnova odnosa.

Oproštenje je dar nama samima jer ne postajemo žrtve nanesene nam nepravde, povrjede. Opraštanje je čin volje po kojem ja ne želim dopustiti da ono što mi je učinjeno, nečija izdaja, zagorči život. Neću dopustiti da me obilježi, ogorči ono što mi se dogodilo; ja želim činiti dobro na osnovu i usprkos svom lošem iskustvu.

I kada oprostimo, rane ostaju, ostaje sjećanje. Ali to je sada otkupljujuće, a ne destruktivno (ono koje ne oprašta) sjećanje. Mi možemo dopustiti patnji da nas uništi, da ostanemo nečija žrtva zauvijek, ali možemo izabrati i činiti dobro i izići iz toga zla.

Uvjet za to je i imenovati, priznati zlo koje se dogodilo – dakle reći istinu! Ako istina nije izrečena, nema napretka u procesu pomirenja jer nijekanje istine samo dalje nastavlja spiralu zla i zlo pobjeđuje.

U sakramentu pomirenja naše obećanje da ćemo se popraviti dobiva svoj puni smisao upravo ovdje: ono ne bi imalo smisla ako nismo svjesni zla koje smo učinili i ako nismo prije toga priznali istinu o grijehu koji smo počinili.

Važno je opraštati i sebi. Ljudi znaju često reći da su svjesni da Bog oprašta, ali zbog grozote učinjenog oni sami sebi ne mogu oprostiti. To je velika oholost, nevjera u Božju ljubav i milosrđe. Ovdje također vrijedi pravilo da ne želim dopustiti da ono što sam učinio oblikuje/uništava ostatak moga života. Neću se čvrsto držati grijeha/zla koji sam počinio, već Božjeg milosrđa i svog stvarnog identiteta kao djeteta Božjeg.

 

Nada – (Iz 58, 1-14)

Posljednji nagovor održan u nedjeljno jutro, odgovorio je na pitanje: Gdje „stojim“, gdje se nalazi moj život u sadašnjem trenutku? Gdje sam ja kao čovjek koji svijetu trebaju nositi pomirenje i nadu? Za one koji su u službi pomirenja postoji samo jedno mjesto gdje mogu biti, a o njemu govori prorok Izaija: popravljači pukotina i obnovitelji cesta, graditelji mostova, tamo gdje su ceste-odnosi uništeni, porušeni.

Uvijek trebamo stajati na Isusovu mjestu – tamo gdje bi on stajao: u procjepu, na razvalinama života!

Jedna euharistijska molitva stavlja nam pred oči Isusa koji raširenih ruku stoji kao spona između Neba i zemlje: kao znak vječne Božje ljubavi i praštanja prema nama. Tako i mi, po uzoru na Krista, trebamo biti spona, i širiti svoje ruke kako bismo povezivali one koji su razdijeljeni.

Možemo postati graditelji i nositelji nade u našem okruženju i svijetu.

Nada je sigurnost, ono usmjerenje duha da je s Božjom milošću i pomoću sve moguće. To je ona sretna sigurnost da je Bog središte svega i da će on sve izvesti na dobro.

Nada je jedna apsolutna vrlina potrebna da bi se živjela duhovnost Predragocjene Krvi jer se temelji na svakodnevnom življenju Kraljevstva Božjega ovdje i sada.

Ona je stanje postojane vjere i ljubavi posred nereda života i patnje.

U konačnici, pomirenje nije moguće ako ga žrtva ne ponudi onome tko ju je izdao! Vidimo to u zadnjim Isusovim riječima na križu: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!

U zaključnoj riječi p. Nassal je istaknuo: „Od nekih se od nas očekuje više nego od drugih.“ Jer nam je više dano.

Što se to očekuje od mene?

Što Bog očekuje od mene?

I što u tom svjetlu ja očekujem od sebe?

M.V.

Proslavljena svetkovina Predragocjene Krvi uz oblačenje kandidata u našoj Družbi

U nedjelju 1. srpnja u Prozorju je svečano proslavljena svetkovina Predragocjene Krvi Kristove. Duhovni program započeo je u 16:30 sati izvedbom predstave „Pred vratima raja“ koju su uprizorili mladi Župe Marija Majka Crkve iz Subotice, a prema tekstu njihovog župnika vlč. dr. Marinka Stantića. Predstava na upečatljiv i pomalo šaljiv način govori i potiče na razmišljanje o „posljednjim stvarima“: kad sv. Petar pozove čovjeka k sebi i treba odlučiti „gdje mu je mjesto“, u raju ili paklu, a pri toj odluci mu „(ne)pomažu“ čovjekovi najbliži, ovisno o svom osobnom iskustva suživota s dotičnim čovjekom.

     Nakon predstave, Klanjateljice Krvi Kristove su Zazivima Krvi Kristovoj i obnovom osobne posvete Predragocjenoj Krvi, prisutnu zajednicu vjernika uvele u tišinu i pripremile za svečano Euharistijsko slavlje koje je započelo u 18 sati.

     Osobitost ove svečane Euharistije sastojala se u primanju dvojice kandidata, br. Ivana Raljušića i br. Maria Šarića u Družbu Misionara Krvi Kristove po polaganju njihovih prvih obećanja u Družbi.

     Predsjedatelj slavlja i propovjednik bio je o. Ilija Grgić, po ovlasti provincijala Poljske provincije o. Wojciecha Czernatowicza koji je također bio nazočan i u koncelebraciji s ostalim Misionarima: o. Józef Godlewski i sva subraća Hrvatske delegature CPPS-a: o. Marijan Zubak, o. Stjepan Ivan Horvat i o. Davor Lukačević. Uz druge suslavitelje, na osobit način valja spomenuti fra Petra Topića, voditelja HKM Basel i župnika rodne župe br. Maria te vlč. Tomislava Sanića, župnog vikara rodne župe br. Ivana u Pleternici. Bili su tu i svećenici koji su vjernicima stajali na raspolaganju za sakrament pomirenja: vlč. Josip Vračarić župnik Župe sv. Marije Magdalene u Štivici, vlč. Josip Kuzel, dugoselski župnik Župe Uzvišenja Sv. Križa i drugi.

     U nadahnutoj homiliji istaknuto je kako je ovo uistinu velika Svetkovina i dan radosti za sve prisutne, a osobito za braću Ivana i Maria koji polažu svoja prva obećanja u Družbi Misionara Krvi Kristove. Te osjećaje radosti ne treba susprezati, treba ih slobodno pokazati pa i onda kad se oni očituju i u suzi radosnici i suzi ganuća zbog uzvišenosti trenutka. Propovjednik se zatim obratio prisutnim kandidatima i „proveo“ ih kroz misna čitanja oslikavajući im njihov budući način djelovanja na putu kojim su se odlučili krenuti: slušanje Božje Riječi, razmatranje te Riječi i ono što Duh Sveti prozbori kroz tu Riječ njihovu srcu treba prenijeti narodu Božjem. Pa i kad narod, kao nekoć Izabrani, kaže: Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo, a to ne učini, treba ustrajati u propovijedanju Božje Riječi i Crkvenog Nauka. Propovjednik se osvrnuo i na upravo aktualnu poruku pape Franje koju je 30. lipnja izrekao u Rimu na susretu s Obitelji Krvi Kristove na zasebnoj audijenciji. Papa je sudionicima preporučio tri vida koji mogu pomoći u širenja apostolata i duhovnosti Krvi Kristove: hrabrost u istini, pažljivost prema svima, osobito onima koji su „daleko“ i sposobnost oduševljavanja i komuniciranja očaranosti evanđeoskom porukom.

     Hrabrost u istini podrazumijeva stati na stranu vrjednota Evanđelja kad je u pitanju čovjek: dostojanstvo ljudske osobe u svim njenim aspektima, vrijednost ljudskog života od začeća do naravne smrti, i svijet: hrabro imenovati i suprotstaviti se raznim zlima u društvu, siromaštvu…

     Pažnja prema svima, a osobito onima koji su „daleko“ – nalaziti prikladne riječi koje će doći do što većeg broja ljudi, biti poput Isusa i učenika u Palestini koji naviještaju Kraljevstvo Božje i znakovima ozdravljenja ga potvrđuju; potrebno je potruditi se do krajnjih sila i postati slika Crkve koja korača među narodom, dijeleći njegove i patnje i radosti i po cijenu vlastitog života.

    Sposobnost oduševljavanja podrazumijeva osobno kušanje sadržaja kršćanske vjere, vlastitu zahvaćenost i oduševljenje Evanđeljem kako bi pronalazili nove riječi i geste koje pobuđuje Duh Sveti i koje ražaruju srca i pomažu da se što više ljudi otvori Bogu i bližnjemu.

     Nakon propovijedi uslijedio je „obred oblačenja“, odnosno polaganje prvih obećanja br. Ivana i br. Maria. Obred je započeo pjevanjem Himna Duhu Svetom, prozivanjem kandidata i njihovom molbom za pripuštanje u Družbu Misionara. Uslijedilo je i odobrenje subraće definitivno inkorporiranih koji su s velikom radošću prihvatili nove kandidate. Nakon blagoslova reverende i pojasa, o. Provincijal uručuje kandidatima reverendu koju oni, zatim, oblače. Slijedi pjevanje Litanija Svih Svetih: za to vrijeme kandidati leže prostrti pred oltarom (prostracija), a svećenici i puk klečeći odgovaraju na zazive. Po završetku litanijskih zaziva, braća Ivan i Mario klečeći pred oltarom izriču svoje „obećanje vjernosti Družbi Misionara Krvi Kristove, a u skladu s Konstitucijama i Statutima, stavljajući sebe potpuno u službu Bogu tijekom godinu dana.“ Otac Provincijal u ime Družbe prihvaća njihovo obećanje te im uručuje pojas i njime opasuje kandidate. Obred oblačenja i davanja obećanja završava pružanjem znaka mira „kao izraz(a) našeg zajedništva koje je plod Kristove prolivene Krvi.“ Znak mira prerasta u srdačno i radosno čestitanje novoj (su)braći s prvim obećanjima.

     Nastavlja se svečano Euharistijsko slavlje koje svoj vrhunac doseže u Pričesti pod obje Prilike. Svečanosti i radosti trenutka kao i ljepoti cjelokupne liturgije pridonosi pjevanje časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove.

     Čestitajući im zajedničku svetkovinu Predragocjene Krvi Kristove, uz č. s. Anu Mariju Antolović (ASC), predsjednicu Hrvatske redovničke konferencije, Predvoditelj slavlja na poseban način je pozdravio č. s. Matiju Pavić, zamjenicu vrhovne poglavarice sestara Klanjateljica i ujedno tetu novoobećanika br. Maria Šarića. Osobita zahvala išla je i roditelje braće s netom položenim prvim obećanjima: Dragutina i Nadu Raljušić te Marka i Katu Šarić. Njima je za tu prigodu p. Ilija uručio krunice i zamolio ih da i dalje i još žarče mole za svoju djecu, kao i tu prisutne bake da mole za svoje unuke. Jer kada zli vreba, najbolje ga baka može pobijediti kad ga Krunicom „tresne“ po glavi, kako se slikovito izrazio Predvoditelj slavlja. Bake je ujedno zamolio da mole i za ostale kandidate i pomladak u Družbi i povjerio ih njihovoj molitvenoj brizi kao da su njihova vlastita unučad.

     Na sličan način se još jednom obratio i sestrama Klanjateljicama: zna da one mole i osvjedočio se da Gospodin uslišava njihove molitve. Zato se i dalje i uvijek ispočetka stavlja i izručuje u molitve časnih sestara kao „prosjak molitve“ za Družbu i njen rast u broju i svetosti.

     Upravitelj hrvatske misije zahvalio se i o. provincijalu Wojciechu Czernatowiczu na dolasku i primanju prvih obećanja br. Maria i br. Ivana i što je sa sobom doveo p. Józefa Godlewskoga koji će godinu dana ostati na ispomoći u Hrvatskoj delegaturi. Sveto Misno slavlje završilo je podjelom blagoslova nazočnima.

Blagoslovljena Krv Kristova!

Tekst: Misionari Krvi Kristove

Slika na naslovnici: s. Matija Pavić, ASC

Ostale slike: p. Stjepan H., CPPS

Čestitamo svetkovinu Krvi Kristove

Svim članovima CPPS i ASC

kao i članovima Zajednice Krvi Kristove

želimo obilje Božjeg blagoslova povodom

današnje svetkovinu Krvi Kristove,

Cijene našeg otkupljenja!

***

Na današnji dan svi članovi ZKK mogu
zadobiti potpuni oprost uz uobičajene uvjete!

 

 

Blagoslovljena Krv Kristova!

Osvrt s noćnog bdijenja u Ludbregu (2018.)

“Krv Kristova – utjeha otkupljenih”

22. noćno bdjenje ZKK
u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove
u Ludbregu
(23./24. lipnja 2018.)

Noćno bdjenje članova ZKK i simpatizera održano je sa subote na nedjelju (23./24. lipnja o. g.) u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. Ova bliža duhovna priprava za svetkovinu Krvi Kristove (1. srpnja) održava se već tradicionalno zadnji vikend u lipnju, a ove godine Zajednica se sastala u Svetištu Predragocjene Krvi po 22. put.

Bdjenje je počelo u 21 sat pozdravnom riječi i dobrodošlicom koju je prisutnima uputio upravitelj Svetišta u Ludbregu mons. Josip Đurkan, pozdravljajući na osobit način Klanjateljice Krvi Kristove na čelu s č. s. Augustinom Barišić te Misionare Krvi Kristove na čelu s p. Ilijom Grgićem (CPPS) kao i sve članove ZKK koje vode Klanjateljice i Misionari i sve prisutne vjernike koji su se te noći okupili pred relikvijom Predragocjene Krvi.

Uz kratak nagovor i želju da Krv Kristova uistinu bude naša utjeha te da Duh Sveti Utješitelj izvrši svoje djelo u nazočnima te noći, izloženo je Presveto Otajstvo i započelo je euharistijsko klanjanje koje je trajalo do 22:20 sati.

U 22:30 sati formirana je procesija sa svijećama koja je krenula ispred župne crkve u Ludbregu do prošteništa uz molitvu Krunice Krvi Kristove.

Uslijedilo je Euharistijsko slavlje koje je u zavjetnoj kapeli prošteništa započelo točno u ponoć, a koje je predvodio don Ivan Bodrožić uz suslavitelje p. Iliju Grgića i fra Ivana Lukača, župnog vikara Župe sv. Antuna Padovanskog u Kninu.

U poticajnoj i nadahnutoj homiliji don Ivan je podsjetio prisutne na dostojanstvo i srodstvo koje po sakramentima i primanju otajstava Tijela i Krvi otkupljeni imaju. Budući da u nama kola Krv Kristova, mi smo braća Kristova, Očevi sinovi i kćeri, „plemeniti po k/Krvi.“ To plemstvo koje imamo treba njegovati i biti ga svjestan i u svemu se tako ponašati, stremeći svojim životom prema plemenitosti srodstva koje je Bog upisao u nas. Moderno vrijeme prijeti ovu uzvišenost plemenita srodstva „zamijeniti“ i svesti na prizemno, gotovo na životinjsko, tako da čovjeku postaju važniji kućni ljubimci, životinje od Boga Oca koji ga je stvorio i koji čovjeka po krštenju uzdiže u plemenit rod djece Božje. Čovjekovu dostojanstvu nisu mjera niske strasti, slabosti ili nastranosti koje postoje u čovjeku, čovjekovo dostojanstvo mjeri se uzvišenom mjerom spasenja i vječnoga života – po Krvi Jaganjca čista i bez mane.

Svojim pjevanjem ljepoti i radosti Euharistijskog slavlja doprinio je mješoviti župni zbor iz Ludbrega, a zahvala je išla i ZKK iz Ludbrega pod vodstvom Marije Kosec koja već godinama podnosi „svu težinu žege“ i brige oko organizacije bdjenja i okrjepe za hodočasnike.

Nakon sv. Mise, program noćnog bdjenja od dva do pet sati ujutro nastavljen je euharistijskim klanjanjem u župnoj crkvi po tematskim cjelinama: Krv Jedinorođenog Sina Vječnoga Oca (pripremila ZKK iz Splita), Krv Utjelovljene Riječi Božje (pripremila ZKK iz Slavonskog Broda ), Krv novog i vječnog Zavjeta (pripremila ZKK iz Ivanca).

U jutarnjem satu čula se riječ ohrabrenja, nade i utjehe: nije dobro mrmljati, prigovarati niti se bojati za budućnost našeg naroda, sve dok ima ljudi koji su spremni žrtvovati svoj odmor i komociju i na koljenima bdjeti uz Krista i klanjati se Najsvetijem!

Blagoslovom prisutnih Presvetim Oltarskim Sakramentom završilo je 22. noćno bdjenje ZKK pod nazivom Krv Kristova – utjeha otkupljenih.

U tišini i smiraju noći, u čistoći i svježini jutra, u nazočnosti samoga Krista prisutnoga pod Otajstvenim Prilikama Tijela i Krvi, bdjelo je i molilo mnoštvo vjernih, dajući zadovoljštinu za mlakost i nemar tolikih duša, moleći za obraćenje grješnika, za potrebe Crkve, potrebe Lijepe naše, za pomirenje između Boga i čovjeka, između čovjeka i čovjek, pomirenje sa samim sobom, za svoje osobne potrebe kako bismo utažili svoju glad i žeđ za Bogom. I Bog je svoje utješio.

Tekst: Marija Vuković

Slike: Svetište Krvi Kristove, Ludbreg

Odjek s duhovne obnove (11.-13.05.2018, Prozorje)

Najljepša Slušateljica Božje Riječi
Škola molitve Božjom Riječju
(Prozorje, 11.-13. svibnja 2018.)

Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?
Uzet ću čašu spasenja i zazvati ime Gospodnje (Ps 116).

Tako bi riječima Psalma mogli najbolje izraziti ono stanje duše i plodove Duha nakon upravo održane duhovne obnove u Centru pomirenja Predragocjene Krvi u Prozorju. Duhovnu obnovu je vodio p. Krzysztof Wons, salvatorijanac, prema poznatoj metodi rada/iščitavanja Božje Riječi lectio divina koju prakticira u Centru duhovne formacije u Krakovu. Ovo je njegova treća duhovna obnova održana za sve članove ZKK prema ovoj metodi, a ovaj put u središtu promatranja i njegova vodstva kroz Riječ bila je Marija – Najljepša Slušateljica Božje Riječi. To je ujedno bila i tema ove duhovne obnove na kojoj su sudjelovali članovi ZKK od Juga Lijepe naše, preko Istre, Slavonije, sve do Vojvodine. Valja istaknuti da je ovo prva trodnevna obnova održana u misijskoj kući u Prozorju i to u Marijinu mjesecu i na „Marijinu temu“, a Družba Misionara je osnovana baš na veliku marijansku svetkovinu – Uznesenje BD Marije na nebo (15. kolovoza 1815.).

Čaša spasenja – Riječ Gospodnja! Uzeti čašu spasenja – uzeti Riječ Božju! Pohranjivati ju u svom srcu i prebirati, njihati kao najdraže čedo, onako kako je to činila Marija – najljepša od svih žena. Ponizna službenica Božja i pažljiva Slušateljica Riječi i zato – sva lijepa. Jer Božja Riječ učinila ju je lijepom. Božja Riječ kojom je bila prožeta i koja ju je potpuno ispunjavala. Božja Riječ koju je slušala (lectio), koju je meditirala (meditatio), Riječ kojom se molila (oratio), Riječ koju je kontemplirala (contemplatio) i potpuno ostvarila u apoteozi suotkupljenja na Golgoti!

Mariju smo promatrali u onim trenutcima i životnim situacijama u kojima Božja Riječ nju dotiče, ispunjava i u trenutcima u kojima ta Riječ o njoj govori. Bila je to jedna potpuno nova perspektiva, jedan pogled na Najljepšu Slušateljicu Božje Riječi koji se ne oslanja na pučku marijansku tradiciju i pobožnost (koliko god ona dragocjena i vrijedna bila), već želi produbljivati znanje, vjeru i ljubav prema Mariji kroz samu Božju Riječ. Lectio divina s Marijom zasniva se na otkrivanju Marije kao „ikone“ koja se piše u svjetlu Božje Riječi i koju otkrivamo sve dublje i više skidajući jedan po jedan „veo“ koji nam skriva Marijinu istinsku sliku i značenje.

U tajni Božje Riječi Marija nam se otkriva kao – Sva lijepa. Jer je stvorena na sliku Onoga koji je Ljepota, na sliku Božju. Marija je lijepa po Božjoj Ljepoti kao i svako Božje stvorenje od postanka svijeta. I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro/lijepo (Post 1, 31).

Ljepota Marije koja sluša Božju Riječ otkriva nam se u trenutcima pohođenja anđela Gabrijela kojega, uronjena u svakodnevnim obvezama jedne obične djevojke iz Nazareta, Mirjam čuje i odaziva se toj Riječi izričući svoj Fiat istini da će roditi Najljepšeg od sinova ljudskih.

Marija nije samo slušala već ona i razmišlja o riječima koje je čula od Anđela: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. (Lk 1, 28-29) U trenutku kada Anđeo odlazi od Marije, ona ne odlazi od Riječi jer: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu (Lk 2, 19). Tu se otkriva ljepota Marije koja meditira. Marija se i moli Riječju sve dok nije u stanju Bogu reći: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« (Lk 1, 38). Ona izriče i svoj veličanstveni Magnificat (Veliča duša moja…) sastavljen od versa Svetoga Pisma. Iz te molitve Riječju proizlazi radost koja potiče na djelovanje, na dijeljenje – jer Marija ne ostaje zatvorena u „svoju tajnu“, već hita u gorje k svojoj rođakinji Elizabeti, još jednoj lijepoj ženi. Obje su žene radosne jer su u svom životu iskusile neobičnu plodnost Božje Riječi.

Marijina radost svoj vrhunac doseže na Kalvariji. Iako trpi neizrecivu bol gledajući što izopačenost grijeha čini Vječnoj Ljepoti, ona ostaje do kraja pod križem, suočava se s patnjom i nadilazi ju. Ona na obzorju Velikog petka očima vjere nazire zoru uskrsnoga jutra. I prima nas za svoju djecu. »Evo ti majke!« (Iv 19, 27). Ona nas grli kako bi nas naslonila na Srce svoga Sina da, po Riječi i u Riječi Božjoj, u sebi otkrivamo onu iskonsku ljepotu djece Božje: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih (Post 1, 31).

Ž.N.

Nekoliko slika:

https://www.flickr.com/photos/136771458@N08/albums/72157695146271521
Duhovne obnove u Zagrebu

[contact-form-7 id=”2920″ title=”Prijavnica – ZG”]

Duhovne obnove u Prozorju

[contact-form-7 id=”2776″ title=”Prijavnica”]

“Osluškivati vapaj/krik Krvi Kristove” – razmišljanje

U duhovnosti Krvi Kristove naše Družbe imamo “slogan”: Osluškivati vapaj/krik Krvi Kristove (u drugom čovjeku, biskupiji, narodu, zemlji i dr.). Na taj vapaj nastojimo ispravno i djelotvorno odgovoriti.

Ako nismo do kraja shvatili ove riječi sigurno nam može pomoći tekst sv. Grgura Velikoga iz današnje Službe čitanja u časoslovu:

“… [Isus] je radi našeg otkupljenja podnio muku križa. Jedino su njegove molitve, između svih, bile pred Bogom čiste jer je i u samoj boli muke molio za progonitelje veleći: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’.
Što bi se naime moglo čišće ili reći ili u molitvi misliti osim kad je milosrđe zagovora protegnuto i na one od kojih je nanesena bol? Tako se dogodilo da su krv našeg Otkupitelja, koju su kao progonitelji mahnitajući prolili, kasnije kao vjernici pili i propovijedali da je Božji Sin.

O toj je Krvi zgodno kazano: ‘Zemlji, ne prekrij moju krvi i neka krik moj u tebi ne pronađe mjesto sakrivanja’.
Čovjeku je grešniku upućeno: ‘Zemlja si i u zemlju ćeš ići’.

Zemlja ta doduše ne sakriva Krv našega Otkupitelja jer bilo koji grešnik blagujući Cijenu svoga otkupljenja priznaje i pohvaljuje i oglasuje bližnjima kojima može.
Isto tako zemlja nije sakrila njegovu Krv jer je sveta Crkva već propovijedala Otajstvo svoga otkupljenja po svim dijelovima svijeta.

Valja uočiti što je nadodano: ‘I neka ne nađe u tebi moj krik mjesto sakrivanja’. Krv otkupljenja koja se blaguje jest zapravo krik našega Otkupitelja. Poradi toga i Pavao tvrdi: ‘I škropljenje Krvi što bolje govori od Abela’. Bilo je kazano o Abelovoj krvi: ‘Glas krvi tvoga brata sa zemlje k meni viče’.

Ali Isusova Krv još bolje govori od Abela jer je Abelova krv tražila smrt brata bratoubojice, dok je Gospodinova Krv isposlovala život za progonitelje.

Kako dakle ne bi otajstvo Gospodnje muke ostalo u nama bez ploda, valja nasljedovati što blagujemo i ostalima naviještati to što častimo.

Njegov je krik našao u nama mjesto gdje da se sakrije, ako jezik ne govori o onome u što je pamet povjerovala. Preostaje onda da svatko na svoj način drugima priopći otajstvo svoga oživljenja, da krik njegov ne bi u nama bio bezglasan.

(“Iz Tumačenja Knjige o Jobu, sv. Grgura Velikoga, pape, Knj. 13, 21-23: PL 75, 1028-1029)

Razmišljajući ovih dana o Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću, o njegovoj prolivenoj Krvi, ohrabreni i poučeni riječima sv. Grgura Velikoga, hitimo dalje u borbi protiv grijeha i mana. Osluškujmo vapaj Isusove Krvi pokraj nas i nastojmo ispravnom i s djelotvornom ljubavlju na nj odgovoriti. Tako ćemo najbolje, ovdje na zemlji, naviještati i proslaviti Cijenu našeg otkupljenja te, poput sv. Gašpara, postati apostoli Predragocjene Krvi.

Blagoslovljena Krv Kristova!