Vidjeli smo u prijašnjem predavanju, a prisjetit ćemo se koliko nam dozvoljava kratkoća vremena, kako počinjena grešnikova krivica ne treba zbuniti ni preplašiti njegovu odvažnost, kao ni Božja mržnja prema grijehu. Bog je zaljubljen u grešnika, a mrzi što prihvaćamo grijeh, jer je zaljubljen u našu naravnu dobrotu: mrzi i ljubi. Obrazložili smo i dokazali (na drugom mjestu) kako evanđeoski Pastir ništa drugo u čovjeku ne osuđuje nego samo grijeh. Ovo je dakle jedina prepreka, jedini zid razdvajanja između stvorenja i Stvoritelja, koji oduzima onaj istinski mir, radosni spokoj. “Mrzi što smo činili, a ljubi što činimo, jer smo i ljudi i grešnici”, i zaključujemo kako je milosrđe ovog dobrog Oca neograničeno! Kako je blagost ovog dobrog Oca neizreciva! Kako je blagost ovog Boga neizreciva! Neizreciva je dobrota ovog otajstvenog Pastira kao beskrajna rijeka, koji zahtjeva i zaslužuje svaku hvalu!
Slušatelji, možete li vjerovati da se ovo milosrđe ograničava samo u pukim željama? Možete li vjerovati da se ovo neizrecivo smilovanje samo sastoji od čežnje i osjećajnosti? Vjerujete li…, ma što to govorim? Dobri Bog Otac nije samo u sebi milosrdan, nego i prema vani, ne samo da svoja stvorenja ljubi unutrašnjom ljubavlju, nego se puno više za njih predaje. Sličan onom dobrom pastiru, koji se sav daje da pronađe svoju izgubljenu ovcu, ili onoj ženi koja je izgubila dragocjeni biser te se trudi da ga pronađe. Božansko milosrđe ne štedi ni muku ni napor radi dobra onih duša koja bježe od otajstvenog ovčinjaka. Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? (Lk 15, 8).
Vidim dvije stvari, dragi slušatelji, koja čini ova žena iz Evanđelja kako bi pronašla ona dva otajstvena dragulja. Prvo, pali svjetiljku u tami svoga doma, što simbolizira grešnu dušu, a kasnije uređuje kuću, gleda na svako mjesto kako bi je ponovno našla. Upravo su tome slična i neizreciva djela božanskog milosrđa. Pali svjetiljku svojih milosti koja prosvjetljuje razum i rasplamsava volju. Ako to nije dovoljno da ostvari svoje namjere, cijelo duhovno boravište isprevrne i sa strepnjom nastavlja svoj trud, te uz štetu zdravlja, ne odmara se, nego uz razna uznemirivanja nastavlja dalje. Pokorno i slobodno će završit tek kada ju ugleda svojim očima, pronađe svojom brižljivošću i čežnjom: Koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe?
Oh, kršćani, ljubimo danas sve više djela božanskog milosrđa! Prema ovoj prispodobi sve više ljubimo neograničenu naklonost našeg Dobro Pastira, Boga prema nama, kako bismo s Davidom mogli klicati: O milosrđu Božjem pjevat ću dovijeka (Ps 89, 2)!
Kako bismo došli do dokaza mojih pretpostavki, slušatelji moji, stavimo se između ove dvije stvari, koje imaju istu svrhu, a to su lov i ribolov. Obje aktivnosti ništa drugo ne rade, osim što nastoje pronaći svoj plijen – ali su ipak i različite! Ribar nastoji privući ribe s raznim slatkim i primamljivim mamcima, bez da ih na bilo koji način prestraši. Da ga ne vide dolazi tijekom noći te u dubokoj tišini sakriva svoje kukice, kako bi one brzo prilazile i same se davale.
Lovac to tako ne radi, jer inače neće biti neki nevjerojatni ulov. Ulov ovisi o jakim konjima i psima, kada se zatrubi u rog. Kao da se ide u rat sa šumama, izaziva vičući, kao da bježi iz jazbine medvjeda da se ne zaprlja. Hrabro se protivi izmičući se, čeka na izlazu, napada, ranjava, zaustavlja, a krvlju su mu ruke često zamazane.
Kada se malo dublje razmišlja, vidi se ova različitost između ribara i lovca. Jedan svoj plijen traži ljubavlju, a drugi snagom. Dakle, objema ovim načinima, ako se ne varam, služi se i Bog kako bi naplatio odbjeglom grešniku. Najprije s čime? S načinom ribiča, moji dragi slušatelji! On nas k sebi približava pomoću primamljivih udica svojih milosti, koje naš razum prosvjetljuju i potiču našu volju, a nakon toga, ako to ne upali, koristi suprotni način – način lovca: Evo, poslat ću mnogo ribara« – riječ je Jahvina – »koji će ih uloviti. A zatim ću dovesti mnoge lovce koji će ih goniti… (Jer 16, 16), tako govori božanska mudrost po proroku Jeremiji. Pažljivo me slijedite!
Pastir Jakov htio je da ovce njegovog stada imaju krzno različitim bojama označene i obojene. Što mislite što je učinio? Skupio je grane različitih vrsta drveća, poslagao ih je jednu do druge na mjestu gdje je kasnije doveo svoje žedno stado da pije iz bistrog potoka. Dok se na njih nije, promatrajući grančice, putem zraka prenijelo na vanjska osjetila, na vidljive organe, one različite boje. Te na takav način, putem maštovite nutarnje sile, očigledno bi se na njihovoj vuni pojavljivale pruge u boji: I požuri vidjeti, jesu li ovce gledanjem onih grančica, postale pjegave i zadobile razne boje. Ovdje sv. Ambrozije komentira da upravo ovako s nama čini Bog, kako bi prosvijetlio naše tamne umove, jer milost unutarnjeg svjetla uvijek dolazi zajedno s vanjskim pozivima. Pastir, koga njegovo stado voli, uvijek ima srca za svoje. Uvijek se brine za nj braneći ga, promatrajući i bdijući nad njim.
Između ostaloga, po svome izboru uzima raznolike grane, stavlja ih uz put gdje imaju proći njegove ovčice, kako bi promatrajući te grančice zadobile neku dobru misao, kako bi u stanju tuge shvatili i prihvatili da je lijepo služiti Bogu. Pogledajte kako!
Primjerice, k’o ovca ja zalutah… (Ps 119, 176), reče netko, nastojeći uživati dane svoga života, bez da se brine za kobni svršetak, jer bi mogao ubrzo završiti daleko od istinskog i dobrog Boga. Što ako se taj bude vraćao jednog dana odnekud gdje je proveo radosne trenutke i naiđe na nekog preminulog brata kojega upravo pokapaju u grob? A on, promatrajući ga, kaže jednostavno: Evo, i umire se. Ali ne razmišlja kako je približavanje smrti, odnosno mrtvacima, nešto vrlo žalosno…
Ah, Dobri Pastir uzeo je i položio štap. Čovjek, koji po Božjoj rasporedbi živi lijepe dane svoga života, može se susresti s jednim revnim kršćaninom, koji živi dostojanstveno, sav ljubazan u ponašanju, govor mu vrlo odan i prijazan, te ga promatra iznenađen i u čudu, tiho govoreći: Eh, nije li istinito da je to zbog svetosti ili ovih velikih osobina, što plaši sve koji ga promatraju, ili što odjednom grubo odbaci onoga koji mu se približava. Ali treba reći da je to zbog samog prijateljevanja s Bogom. Ah, da barem ranije nisam tako ludo istrošio svoje dane, služeći svijetu. Zato ću barem tijekom vremena koji mi preostaje služiti Svevišnjemu Dobrom Pastiru koji uzima i polaže štap. Naći će se i drugi…
Ma, slušatelji moji, mislite li da se ovdje Božje milosrđe zaustavlja? Mislite li da više od toga ne ide, ili će prosvijetliti razum i još k tome svojim svjetlom zapaliti volju? “Griješite”, viče sv. Augustin, “jer ovdje se ne zaustavlja djelo ljubljenog Pastira. Na tome se svemogući Gospodar ne zaustavlja. Bog svojom milošću – uzvikuje sveti Učitelj – ne želi da samo razumom upoznamo istinu, nego da ju još više djelotvornom voljom zagrlimo, koja poput svjetla rasvjetljuje: Ovu milost zato ne samo da moramo poznavati, nego ju treba naučiti raditi (O Milosti, br. 12).
Nastavlja dalje govoriti vrli Augustin: “Ne samo da u nama čini pravu objavu, nego potiče i na dobre namjere: Bog u našim srcima ne samo da otkriva ono istinsko, nego potiče i dobre namjere (usp. Protiv Pelegijana). U drugoj knjizi O zaslugama i oproštenju grijeha, na kraju ovako zaključuje: Milost Božja, ono neugasivo svjetlo, dragi slušatelji, ne samo da čovjeka prosvjetljuje u spoznaji, nego i ražaruje u afektivnosti: Milost je Božja kada osoba nije radosna zbog izležavanja i uživanja u svemu slatkome. Ah, slušatelji moji, ovo neizmjerno milosrđe svih slatkih i milih puteva, prije svega nastoji pronaći izgubljeni dragulj: Upali svjetiljku koja osvjetljava i ražaruje. Da, takav je dobri Bog…
Nadalje, o dragi kršćani, umijećem ribarenja mu ne uspijeva, po našem načinu shvaćanja, napraviti dobru lovinu, koja se brzo predaje lovcu: Evo, šaljem ih kao ribare i kao ribe, a nakon toga ću ih poslati kao lovce i kao lovinu.
Bog je u Egiptu prvo poslao sedam bogatih godina, a onda sedam gladnih godina. Bog je Ezekijinoj kući dao bogatu riznicu, a poslije postala napuštena zbog mnogih pljački. Kući Ahabovoj, Bog je prvo dao mnogobrojnu djecu, a kasnije ju je uništio krvoprolićem. Prije svega, bistra rijeka božanskih milosti tekla je po zlatnoj površini, među obalama od cvijeća, vrlo lijepo u svom toku napreduje, ali ako se uoči da treba popravljati nasip, što prije će se nastojati osigurati ga, kako voda ne bi prebrzo uznapredovala. Negdje se pjeni, negdje je bijesna, negdje podrhtava, i ne miruje ni sa svim sakupljenim snagama, sve dokle god ne odluči predati se: Božja rijeka, pjeva Psalmist, rijeka Božja napuni se vodom.
(iz: Beniamino Conti, Scritti spirituali di s. Gaspare del Bufalo, Roma, 1996.)
