Iz pisama sv. Gašpara:
“Htio bih imati tisuće jezika kako bih raznježio svako srce prema Predragocjenoj Krvi Kristovoj. To je temeljna pobožnost koja obuhvaća sve druge, ona je temelj, potpora i bit katoličke pobožnosti. Pobožnost Predragocjenoj Krvi, evo oružja za naše vrijeme. O koliko me zanima ova pobožnost. Moram priznati, u svim svojim ograničenostima (snazi, novcu i sposobnostima) sve zalažem za to veliko dobro. To je cijena našeg spasenja i to je razlog moga povjerenja za spasenje, ovoj pobožnosti želim posvetiti svoj život i svećenik sam da prikazujem Krv Kristovu. Posvuda Božanska Krv treba očistiti zemlju.
Eto u čemu se sastoji duh naše pobožnosti…. Nema sumnje da je pobožnost Božanskoj Krvi mistično oružje za naša vremena. Ah koliko više trebamo objavljivati njenu slavu… Gospodin je u svakom vremenu podizao pobožnosti prikladne kako bi postale zaštita od potoka nepravde. Ako smo u prošlosti vidjeli da je Crkva bila napadana u jednoj ili drugoj istini vjere, u naše vrijeme je potpuni rat protiv religije i Raspetog Gospodina. Priliči dakle ponovno ukazati na slavu Križa i Raspetoga…. treba ponovno reći narodima kojom cijenom su otkupljene ljudske duše. Treba kazati kojim putovima Krv Isusova čisti duše… podsjetiti da se ta Krv svako jutro prikazuje na oltarima.”
A kako je sam svetac prakticirao pobožnost svjedoči nam sljedeća epizoda. Sv. Gašpar je držao pučke misije kad su ga obavijestili da je neki javni teški grešnik na umoru te da je odbijao sakramente. Svetac je pošao do sobe u kojoj je umirući ležao. Stao je do uzglavlja s križem u ruci i govorio mu o Krvi Kristovoj. Njegove su riječi bile proživljene i dirljive, ali je umirući ostao ravnodušan. Tada je sv. Gašpar kleknuo i počeo pored njega moliti i činiti pokoru, pa ipak nije uspio potaći umirućeg na pokajanje. Pa ipak se nije predavao te mu je rekao: «Brate, ne želim da propadneš i neću prestati dok ne zadobijem tvoju dušu za Krista». Nakon nekog vremena umirućeg je zahvatila Božja milost, zaplakao je, ispovjedio se i umro svecu na rukama.”