Osvrt s duhovne obnove u Prozorju (21.-23. rujna 2018.)

Krv Kristova – izvor i snaga pomirenja

Pod gornjim nazivom održana je duhovna obnova u Centru pomirenja Predragocjene Krvi u Prozorju od 21. do 23. rujna. Ovog vikenda to je bilo uistinu „sigurno mjesto“ za mnoge naše životne priče, poteškoće, rane, boli, križeve. Odavde smo izišli oboružani nadom jer naš Bog koji nas ljubi do „ludila križa“ uistinu sve može učiniti novim.

Kroz „avanturu“ pomirenja prisutne članove Zajednice Krvi Kristove i simpatizere duhovnosti Predragocjene Krvi vodio je p. Joseph Nassal, Misionar Krvi Kristove i provincijalni poglavar Kanasa City provincije iz SAD-a. Put pomirenja prikazan je kroz 6 nagovora, 6 cjelina koje su govorile o važnim odrednicama procesa pomirenja. Proces pomirenja nije svojevrsna strategija: kada prođemo određene korake, dogodit će se pomirenje, doći ćemo do željenog cilja. Pomirenje je jedan duhovni proces koji ima svoju određenu metodologiju koja u konačnici anticipira ozdravljenje, iscjeljenje odnosa tj. nadu da će se pomirenje po milosti Božjoj dogoditi.

Polazeći od važnih životnih pitanja na koja svaki čovjek, a posebno ljudi pomirenja i ljudi duhovnosti Predragocjene Krvi, moraju sebi odgovoriti, p. Nassal je nazočne prove kroz važne odrednice procesa pomirenja, a to su: sigurnost mjesta, istina, gostoljubivost (otvorenost), opraštanje.

Potrebno je da su sva četiri elementa uključena u procesu pomirenja, jer ako jedan nedostaje, pomirenje se neće dogoditi.

U procesu pomirenja uvijek započinjemo od sebe, od odgovora na esencijalno pitanje o svom vlastitom identitetu: Tko sam ja? Što me određuje? Na ovo, kao i sva ostala pitanja kroz ovu duhovnu obnovu, odgovarala je sama Riječ Božja, tekstovi iz Svetog Pisma koji su služili kao osnova, podloga za nagovore. Na pitanje o našem identitetu, Riječ Onoga koji nas najbolje pozna odgovorila nam je da smo ljubljena djeca Božja jer nas je On stvorio na svoju sliku i priliku.

Naš identitet ljubljenog djeteta Božjeg, otkriva se u Lukinu evanđelju (Lk 15, 11-32) o milosrdnom ocu. Ni jedan sin ne prepoznaje svoj identitet stvarni identitet. Mlađi jer se smatra grješnim i nedostojnim, a stariji jer se smatra „slugom“ (tolike ti godine služim). I mi često sebe doživljavamo kroz prizmu jednog od ova dva sina i teško otkrivamo svoj identitet ljubljenog djeteta Božjeg. Ta slika u nama je grijehom ranjena i narušena. Na putu ozdravljenja našeg identiteta i u procesu pomirenja potrebno je stvoriti određene preduvjete koji mogu pomoći u tom procesu. Važno je da su sve 4 sastavnice/preduvjeta zadovoljena, jer u slučaju da jedan nedostaje, pomirenje se ne može dogoditi. To su: sigurnost/svetost mjesta, istina, gostoljubivost/otvorenost i opraštanje.

Sigurnost (svetost) mjesta – (Ps 85)

Pater Nassal dao je najprije svojevrsnu definiciju pomirenja bazirajući je na tekstu Psalma 85. Ključni retci Psalma su: Ljubav će se i vjernost sastati, pravda i mir zagrliti. U engleskom prijevodu umjesto ljubav stoji „mercy“ (= milost/ljubav/milosrđe), a umjesto pravda stoji „truth“ (= istina). Pomirenje se, dakle, događa tamo, „u“ mjestu gdje se ljubav/milosrđe i vjernost i istina i mir susreću. Ovdje se postavlja i pitanje o našem mjestu: Gdje sam/smo? To je uopće prvo pitanje koje Bog izgovara, upućuje prema čovjeku kada pita Adama: Gdje si? Zato je u procesu pomirenja važno imati jedno „sigurno mjesto“, utočište, gdje svatko može izreći svoju istinu, a da se ne osjeća ugrožen i u strahu da će biti ismijan, izrugan. Za proces pomirenja važno je da možemo izreći istinu i da se osjećamo sigurno.

Ako nema takvog mjesta gdje bez straha možemo izreći svoju istinu, dolazimo u situaciju da živimo u laži. A laž je u suprotnosti s Evanđeljem Isusa Krista. Puno ljudi u svijetu danas živi u laži. Laž stvara, laž jest: mržnja, nasilje, ratovi, predrasude…. Pater Nassal je podijelio svoje iskustvo o specifičnost rada i nastojanja Misionara u SAD da osiguraju „sigurna mjesta“ onima koji žele izreći svoju istinu u tzv. krugovima nade. Krugovi su zaštićeni sklapanjem „saveza šutnje“, gdje se svatko obvezuje da ono što je rečeno u krugu, ne izlazi van kruga. Smisao kruga jest izreći svoju istinu i da nas ljudi slušaju: samo poslušaj pažljivo moju priču – ne moraš ju pokušati popraviti (niti možeš!). Napravio je paralelu sa sakramentom pomirenja gdje jednu takvu ulogu sigurnog/svetog mjesta ima ispovjedaonica: možemo bez ikakvog straha izreći istinu o svojim grijesima jer svećenika obvezuje zavjet šutnje.

Sigurno je mjesto za nas ono mjesto na kojem ja mogu biti istinski ja, ono što jesam, mjesto gdje sam u miru sa svojim Bogom.

 

Istina – (Iv 18, 33-38)

Nakon pitanja: Tko sam, Gdje sam, slijedi pitanje: Što je istina?

Pilat pita Isusa: Što je istina?

Ovo je kroz povijest čovječanstva vjerojatno jedno od najčešće postavljanih pitanja na koje je čovjek pokušavao dati različite odgovore.

Iz naše kršćanske perspektive: Istina je stajala pred Pilatom. Isus za sebe kaže: Ja sam Put, Istina i Život. I zato istinu uvijek gledamo i tražimo kroz Isusov „pogled“. Istina je da smo stvoreni na Božju sliku i priliku i da smo ljubljena djeca Božja. Ali i ranjeni smo grijehom i sapeti mnogim strahovima… Iako je bio sklon pusti Isusa, Pilat se zbog političkog pritiska i straha nije izborio za istinu već čini kompromis – kompromitira Isusa.

Stvarnu istinu o sebi otkrivamo kroz naše životne gubitke. Tek kad više nemamo što izgubiti – pronalazimo istinu. Pronalazimo i istinsku slobodu. Tako su mnogi svetci i mučenici bili istinski slobodni i spremni i umrijeti za i/Istinu.

Svi naši životi oblikovani su iskustvom gubitka i sve što smo u životu (iz)gubili, potaklo nas je da otkrijemo što nam je to stvarno u životu važno. Kad nam je srce slomljeno, Bog nas susreće u toj slomljenosti.

Osim kroz gubitke, ponekad do istine možemo doći višestrukim ponavljanjem svoje životne priče kako nam pokazuje i primjer slijepca od rođenja iz Evanđelja po Ivanu (Iv 9, 6-39). U nekoliko navrata on priča svoju priču pred farizejima: najprije kaže da ga je ozdravio „čovjek koji se zove Isus“. Opet ga ispituju, a on ovaj put svjedoči: „Prorok je!“ Njima se ova istina ne sviđa pa zovu roditelje, a oni iz straha upućuju opet na sina jer da ne znaju tko ga je ozdravio – znaju samo da je slijep rođen. Opet pozivaju bivšeg slijepca koji ovaj put svjedoči: „… kad ovaj ne bi bio od Boga!“ Tako ponavljajući svoju priču više puta, od konstatacije da ga je ozdravio čovjek, bivšu slijepac dolazi do istine da je onaj koji mu je vratio vid uistinu Božji Sin (… od Boga).

Svako naše životno iskustvo prilika je da nađemo i/Istinu. Svijet čeka na i/Istinu koja će nas osloboditi. Moramo biti spremni reći svoju istinu svijetu, ali i čuti istinu drugih jer samo tako možemo naći „zajedničko tlo“.

Često se nađemo u situaciji kada se pitamo trebamo li nekome reći istinu. Svaka istina prije izricanja treba proći tri „filtra“, troja vrata:

  • je li ono što želimo reći uistinu istina (ako jest…)
  • je li potrebno, nužno izreći ju (ako i to jest)
  • iznijeti/izreći ju u i s ljubavlju

Sveti Pavao naglašava da treba govoriti istinu, ali u ljubavi. Ako nisu zadovoljena sva tri uvjeta za izricanje istine, onda se ne radi o istini, već o našem isticanju sebe u odnosu na druge.

 

Gostoljubivost / Otvorenost – (Iv 20, 19-29)

Pomirenje zahtijeva jednu radikalnu otvorenost, radikalno gostoprimstvo koje se nalazi u samim zasadima karizme Družbe Misionara Predragocjene Krvi.

Radikalna gostoljubivost, otvorenost prema drugome, najbolje se pokazuje u sceni Posljednje Večere kada Isus pere noge učenicima: ne samo nekima, već svima… iako zna da će ga jedan ubrzo izdati, drugi zatajiti, ostali se razbježati…

Naša otvorenost, gostoljubivost treba ići prema onima koji nam nisu dragi, koji su nam teški, koje ne želimo u svom životu, a najmanje im želimo „oprati noge“. I u našoj Crkvi imamo često podjelu na „insajdere“ i „autsajdere“. A Isus upravo to ne želi, on želi da budemo otvoreni za sve, pa i one izvan „našeg tabora“. Potrebno je da svi preispitamo svoju savjest vezano za radikalnu otvorenost/gostoljubivost: zašto ne puštam u svoj život one koji bi željeli ući, a ja ih ne želim pustiti?

Vjerojatno kao i učenici („u strahu od židova“), zbog svojih strahova. Svi imamo svoje strahove, sumnje. I imamo pravo na njih – jer živa, zrela vjera traži, pita. Problem nastaje kada se okamenimo i ostanemo u svojim strahovima. Nama treba, kao i Tomi, „proboj“ – ne ostati na gledanju, već kroz rane/ožiljke („staviti svoj prst“) nadići strah i vjerovati.

Preko Tome Gospodin nam pokazuje da upravo kroz Njegove rane imamo pristup Njegovu uskrslom tijelu. Uskrslo tijelo je preobraženo, ali rane/ožiljci su ostali – jer kroz te rane smo spašeni!

Za radikalno gostoprimstvo važno je „sveto slušanje“ – otvorenost, potpuna pažnja prema onome koga nam je teško slušati, koga ne želimo čuti, jer ne spada u „naš tabor“. Mi slušamo samo one koji nam odgovaraju i s kojima se slažemo. To nije pomirenje, to stvara tabore i dijeli na one koji su u našem taboru i one izvan našeg tabora. Jer mi mislimo da smo mi u pravu, a drugi u krivu. Za „sveto slušanje“ potrebno je ostaviti po strani našu potrebu da budemo u pravu. Kroz „sveto slušanje“ dotičemo, vidimo rane drugih. Tek kada nam ih pokažu i „otvore“, može doći do pomirenja. Jer dok ne dotaknemo rane drugih, ne vjerujemo da su ranjeni. Ako u životu imamo problema s nekim, potrebno je pogledati, „dotaknuti“ rane tog čovjeka. Ne znamo sve o drugima. Ali moramo vjerovati da će se jednog dana milošću Božjom otvoriti njihova srca prema nama.

Pomiren, ispravan odnos među ljudima u židovstvu se označava izrazom Šalom, a u kršćanstvu ga anticipiraju Isusove riječi: Mir vama!

 

Opraštanje – (Mk 14, 3-9)

Isus je proveo puno vremena s onima koji su smatrani velikim grješnicima: jeo s njima, pio, družio se… Sama Isusova prisutnost za stolom donosi ozdravljenje Šimunu Gubavcu i ženi koja se tu zatekla.

Riječ je o ozdravljujućoj prisutnosti – biti tu za drugoga. Prisutnost koja znači – dopustiti Bogu da nas upotrijebi, da radi kroz nas.

Često i ne razmišljajući povrijedimo jedni druge. Riječ ima moć, ona može raniti, povrijediti drugoga.

Pitanje koje se često javlja: kako oprostiti, pomiriti se kada su ožiljci još živi? Oproštenje i pomirenje nisu isto. Oprostiti možemo, ali to ne znači i da želimo imati išta s onim kome smo oprostili. Pomirenje je pak ponovna uspostava/obnova odnosa.

Oproštenje je dar nama samima jer ne postajemo žrtve nanesene nam nepravde, povrjede. Opraštanje je čin volje po kojem ja ne želim dopustiti da ono što mi je učinjeno, nečija izdaja, zagorči život. Neću dopustiti da me obilježi, ogorči ono što mi se dogodilo; ja želim činiti dobro na osnovu i usprkos svom lošem iskustvu.

I kada oprostimo, rane ostaju, ostaje sjećanje. Ali to je sada otkupljujuće, a ne destruktivno (ono koje ne oprašta) sjećanje. Mi možemo dopustiti patnji da nas uništi, da ostanemo nečija žrtva zauvijek, ali možemo izabrati i činiti dobro i izići iz toga zla.

Uvjet za to je i imenovati, priznati zlo koje se dogodilo – dakle reći istinu! Ako istina nije izrečena, nema napretka u procesu pomirenja jer nijekanje istine samo dalje nastavlja spiralu zla i zlo pobjeđuje.

U sakramentu pomirenja naše obećanje da ćemo se popraviti dobiva svoj puni smisao upravo ovdje: ono ne bi imalo smisla ako nismo svjesni zla koje smo učinili i ako nismo prije toga priznali istinu o grijehu koji smo počinili.

Važno je opraštati i sebi. Ljudi znaju često reći da su svjesni da Bog oprašta, ali zbog grozote učinjenog oni sami sebi ne mogu oprostiti. To je velika oholost, nevjera u Božju ljubav i milosrđe. Ovdje također vrijedi pravilo da ne želim dopustiti da ono što sam učinio oblikuje/uništava ostatak moga života. Neću se čvrsto držati grijeha/zla koji sam počinio, već Božjeg milosrđa i svog stvarnog identiteta kao djeteta Božjeg.

 

Nada – (Iz 58, 1-14)

Posljednji nagovor održan u nedjeljno jutro, odgovorio je na pitanje: Gdje „stojim“, gdje se nalazi moj život u sadašnjem trenutku? Gdje sam ja kao čovjek koji svijetu trebaju nositi pomirenje i nadu? Za one koji su u službi pomirenja postoji samo jedno mjesto gdje mogu biti, a o njemu govori prorok Izaija: popravljači pukotina i obnovitelji cesta, graditelji mostova, tamo gdje su ceste-odnosi uništeni, porušeni.

Uvijek trebamo stajati na Isusovu mjestu – tamo gdje bi on stajao: u procjepu, na razvalinama života!

Jedna euharistijska molitva stavlja nam pred oči Isusa koji raširenih ruku stoji kao spona između Neba i zemlje: kao znak vječne Božje ljubavi i praštanja prema nama. Tako i mi, po uzoru na Krista, trebamo biti spona, i širiti svoje ruke kako bismo povezivali one koji su razdijeljeni.

Možemo postati graditelji i nositelji nade u našem okruženju i svijetu.

Nada je sigurnost, ono usmjerenje duha da je s Božjom milošću i pomoću sve moguće. To je ona sretna sigurnost da je Bog središte svega i da će on sve izvesti na dobro.

Nada je jedna apsolutna vrlina potrebna da bi se živjela duhovnost Predragocjene Krvi jer se temelji na svakodnevnom življenju Kraljevstva Božjega ovdje i sada.

Ona je stanje postojane vjere i ljubavi posred nereda života i patnje.

U konačnici, pomirenje nije moguće ako ga žrtva ne ponudi onome tko ju je izdao! Vidimo to u zadnjim Isusovim riječima na križu: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!

U zaključnoj riječi p. Nassal je istaknuo: „Od nekih se od nas očekuje više nego od drugih.“ Jer nam je više dano.

Što se to očekuje od mene?

Što Bog očekuje od mene?

I što u tom svjetlu ja očekujem od sebe?

M.V.

Možda vas zanima…

loading...