Donosimo vam one oblike pobožnosti Predragocjene Krvi, koje se prije svega odnose kao pouka za vjernike: mjesec lipanj (u ono je vrijeme bio mjesec lipanj posvećen Krvi Kristovoj), trodnevnica (ili duhovne vježbe), oktava, propovijedi o božanskoj Krvi tijekom pučkih misija, razmatranja te pjesme.
Mjesec lipanj
Čašćenje Predragocjene Krvi tijekom mjeseca lipnja, uvedena je upravo od sv. Gašpara. Započinjala bi trideset dana prije svetkovine Predragocjene Krvi (1. srpnja), kojoj je zapravo bila priprema. “Tijekom lipnja – piše sv. Gašpar – potiče se puk na razmatranje otajstva Isusove ljubavi, koji nas je otkupio neprocjenjivom Cijenom, svojom božanskom Krvlju”. Također i sv. Vinko Pallotti svjedoči o svrsi tog mjeseca: kako bi narod “potaknut jednostavnom propovijeđu te kasnije zajedničim jednosatnim klanjanjem, bio zaposlen tijekom jednog mjeseca…, kako bi još snažnije bio prosvijetljen u razumu, a srce nježno obuzeto spoznajama i slatkom primamljivošću neopisivog otajstva Otkupiteljeve Predragocjene Krvi. Kako bi se grešnici još više obratili, a dobri bili utvrđeni u ljubavi prema Isusu Kristu“.
Tijekom toga mjeseca trebalo se svakodnevno propovijedati, ali se moglo čitati i pokoju prigodnu knjigu. Gašpar je posebno preporučivao knjigu pod nazivom Mjesec lipanj, od Strambia.1
Trodnevnica na čast Predragocjene Krvi
U mjestima gdje se nije moglo obavljati pobožnost tijekom lipnja, sv. Gašpar je preporučivao da se obavi barem trodnevnica prije samog slavlja, radujući se kada bi mnogi nastojali ispuniti njegovu želju. Ovako je pisao mons. Camillu Possenti di Fabrianu, početkom srpnja 1831.: „Kako je dobra, sveta i vrlo pohvalna bila vaša pomoć sa 60 bajocchia2 za trodnevnicu na čast Predragocjene Krvi, pobožnost koju sve više preporučam vašoj revnosti. Ipsi vicerunt draconem propter Sanguinem Agni (Oni pobijediše zmaja krvlju Jaganjčevom).”
Tjedan na čast Predragocjene Krvi
Tjedan ili oktava na čast Dragocjene Krvi, nazivajući je Veličanstvenim tjednom, Gašparu je davalo veliku radost te je bila još jedno od pobožnih djela na čast božanske Krvi. Kanonik Albertini je odredio da se, u oktavi nakon lipnja, svečano moli krunica i Sedam prikazanja Predragocjene Krvi, s „dobrim osjećajima… sadržanima u dijalogu“ radi zahvaljivanja. Zbog toga se nazivalo i Tjedan zahvale. Sv. Gašpar je poticao da se ova praksa održava i drugima širi, gdje se održao mjesec lipanj, a žalio se kada se tako nije činilo. Što se tiče ovoga, ovako piše mons. Gregoriu Muccioliu, predsjedniku Nadbratovštine Predragocjene Krvi:
„Zna se da djela Božja rastu među trnjem… Još uvijek me boli jedna stvar, a to je, što sam braći Nadbratovštine oduzeo oktavu ili tjedan božanske Krvi, nakon mjeseca lipnja. Ono što je Albertinijevo, iz velike ljubavi prema njemu ne želim u to dirati. Povjeravam vam brigu da vašim nastojanjem nađete načina kako ponovno oživjeti ovo veliko dobro. A ja ću Isusa, našu ljubav, ponizno moliti da se ni najmanje ne smanji štovanje božanske Krvi.“
Propovijedanje o Krvi Kristovoj tijekom pučkih misija
Sv. Gašpar je u svojoj Metodi za misije propisao da se “nikada ne propuštaju propovijedi o Isusovoj muci i Predragocjenoj Krvi”. Pri kraju propovijedi, svečano je u crkvu unesen lik mrtvog Kristovog tijela, kojeg su nosili svećenici obučeni u crvene tunike, dok su drugi išli ispred i iza njih. Kip bio bio pokriven crvenim platnom i dobro okićena cvijećem. Nakon nekog vremena, propovjednik bi vjernicima govorio: “Evo dokle je Isusa dovela njegova ljubav…”. “Snažnim riječima… narod se potiče da u duhu ljube one svete rane, izvore i vrela vječnog života”.
Razmatranja i pjesme
Među različitim načinima kontemplacije otajstva Predragocjene Kristove Krvi, moramo podsjetiti na poziv na meditiranje (razmatranje) nad Predragocjenom Krvlju (“meditatio circa mysteria effusionum Sanguinis D.N.J.C. est praeferenda”, iz Gašparovog pisma), te na slavljenje kroz “duhovne pjesme”, posebno tijekom mjeseca lipnja i svetkovine Predragocjene Krvi.
4. Različite pobožnosti
Pod ovim naslovom mislimo na razne molitve i pobožne prakse, koje je Gašpar vrlo često preporučivao. To su dakle: krunica Krvi Kristove, Sedam prikazanja, Sedam Slava Ocu, kratki zazivi te višesatno klanjanje.
Krunica Krvi Kristove
Krunica Krvi Kristove, od don Francesca Albertinia, sastoji se od kratkih razmatranja nad sedam prolijevanja Isusove Krvi (obrezanje, Getsemanski vrt, bičevanje, krunjenje trnovom krunom, uzlazak na Kalvariju, razapinjanje, probadanje boka), između čega se recitira Oče naš i kratka molitva Tebe dakle molimo, a završava se s molitvom Presvetoj Krvi. Sv. Gašpar ju je svagdje javno širio. Po misijskim kućama i tijekom pučkih misija, obično je poticao “moliti tijekom prve sv. Mise, kao što oci dominikanci mole ružarij”. “Tako je poticao narod da se od Vječnog Oca nada svakom dobru, po milosti neizmjerne Cijene našega otkupljenja, koja se prikazuje na oltaru kao nekrvna žrtva”.
Sedam prikazanja
Molitvom Sedam prikazanja Krvi Kristove, koja je “posebno učinkovita”, također iz Albertinijeva srca, Vječnom Ocu se prikazuje Kristova Krv za potrebe Crkve, društva i duša. Između svake molitve se moli zaziv, kojim se slavi Krista, koji nas je otkupio svojom Krvlju, riječima: “Hvaljen i slavljen uvijek bio Isus, koji nas je otkupio svojom Krvlju”.
Sedam Slava Ocu
Sv. Gašpar, za pridobivanje djelomičnog oprosta, svima koji se učlanjuju u Nadbratovštinu Predragocjene Krvi, preporučivao bi da svaki dan mole Sedam Slava Ocu, prisjećajući se glavnih trenutaka prolijevanja Predragocjene Krvi.3
Kratki zazivi
Preporučivalo se moliti kratke zazive na čast Predragocjene Krvi, a posebno molitvu “Vječni Oče, prikazujemo ti…”, koju su širili pasionisti. Sv. Gašpar ju je “preporučivao svima kada je propovijedao, ispovijedao i kad god je vidio priliku, govoreći kako se treba nadati svim onim milostima i sredstvima potrebnima za vječni spas, po zaslugama Predragocjene Krvi Isusa Krista. Htio je da misionari, na početku ili na kraju propovijedi, uvijek prikazuju nebeskom Ocu Predragocjenu Krv njegovog Sina, pomoću molitve Vječni Oče”.
Višesatno klanjanje na čast Krvi Kristove
Višesatno klanjanje na čast Krvi Kristove, bilo je određeno “svakim petkom u godini”. Gdje god je mogao, sv. Gašpar je to širio i preporučivao, ali nije smjela nedostajati u mjestima gdje je otvarao kuće Družbe. Na jednoj Sjednici kućnog vijeća, u Sermoneti, 5. listopada 1822., gdje je bio i sv. Gašpar, možemo pročitati: “Potražit će se osobe, koje će se svaki petak, kroz jedan sat kada budu mogle, klanjati i častiti otajstva Predragocjene Krvi, moleći za dobre plodove svetih misija i duhovnih vježbi, a posebno za napredak našeg Djela”.
Pišući kan. Giuseppeu Ottavianiu, 20. veljače 1835., Gašpar mu predlaže “dva načina za još veće utvrđivanje pobožnosti na čast Krvi Kristove”, a jedan je ovaj: “izabrati sedam osoba da se svaki petak, svaka po sat vremena, klanjaju i prikazuju Predragocjenu Krv Kristovu, sredstvo našega spasenja”. O drugom predloženom načinu biti će govora u nastavku.
5. Trajno štovanje Krvi Kristove
Bilo je rečeno kako je sv. Gašpar imao želju da štovanje Krvi Kristove bude trajno, vječno. Kao oblik ovakvog štovanja, on je predlagao Sat Krvi Kristove i Mjesec Krvi Kristove.
Sat Krvi Kristove se sastojao od trajnog klanjanja Cijeni Otkupljenja, kroz cijelu godinu. Dakle, vjernici bi na pripremljenom papiriću napisali svoja imena, izabrali bi za klanjanje različite sate, a tako bi se “popunjavali svi sati u godini, i sva slavlja u godini, mnogim klanjateljima i klanjateljicama otajstava Isusove Krvi”. Na takav se način “ostvarivalo posebno trajno čašćenje neprocjenjive Cijene našeg vječnog spasenja”. Ovakav načni štovanja mogao se činiti “u kući ili u crkvi, klečeći ili sjedeći,… ili pred Presvetim Oltarskim Sakramentom ili ispred neke svete slike s križem, uvijek moleći za Svetog Oca, potrebe Crkve, misije na Istoku (tj. u inozemstvu) te za sve Radnike (misionare)”.
Što se tiče trajnog štovanja božanske Krvi po Mjesecu Krvi Kristove, sv. Gašpar je savjetovao da se to čini uzastopno tijekom cijele godine, uz pomoć dvanaest osoba, privatno ili javno u dvanaest crkava, a svaka bi izabrala jedan mjesec u godini. U već navedenom pismu don. Giuseppeu Ottavianiu, Gašpar mu je predložio i drugi način utvrđivanja pobožnosti Krvi Kristove: “U svojoj zajednici i gdje god se može, izabrati 12 osoba, koje će jedna iza druge prakticirati Mjesec Krvi Kristove, a to se može odrediti i za 12 crkava, pošto ih u Rimu imamo mnogo. Ako bude u crkvama, može se moliti, radi korisnosti, krunica Krvi Kristove za vrijeme jedne sv. Mise, ili ako se odredi drugačije”.
6. Procesija s likom mrtvog Krista
Jedan poseban oblik štovanja Predragocjene Krvi bila je procesija s likom mrtvog Krista, koja se obavljala navečer tijekom pučkih misija, na dan kada se propovijedalo o božanskoj Krvi. Njezina svrha bila je: “kao naknada za nepravde i javne sablazni, kojima se na ulicama oskvrnuo Isus, koji nas je otkupio svojom Krvlju”, u grešnicima probuditi želju za krepostima i radosnim kršćanskim životom te “sve više širiti pobožnost na čast Isusove Krvi”. Velika svečanost je prožimala cijelu procesiju, koja se također nazivala i “pobjedna procesija”. Lik mrtvog Krista bio je pokriven crvenom tkaninom i lijepo uređena cvijećem. Kler je nosio svečana odijela sa crvenim štolama. Sudjelovale su sve bratovštine. Ulice su bile osvijetljene svjetiljkama koje su u rukama nosili vjernici, ili su postavljene po prozorima kuća. Zvona su svečano zvonila, kako bi pozvali “narod da blagoslivlje Kristovu Krv. Nekoliko je zborova pjesmama slavilo Kristovu Krv. Poticajni nagovori tijekom cijele procesije, prekidani su pjevanjem Te ergo quaesumus (Tebe, Boga, hvalimo). Sa svim time se slavilo Otkupitelja Krista u njegovoj Krvi”.
Slična je procesija likom mrtvog Krista bila na Veliki Petak. Sv. Gašpar je to organizirao gdje god je otvarao misijske kuće Družbe, nazivajući je “činom koji je u potpunosti prikladan onima koji šire tako veliku pobožnost na čast božanske Krvi”.
7. Križni put i Tri sata smrtne agonije
Uvijek sa svrhom da što više uzvisi otajstvo otkupljenja, sv. Gašpar je preporučivao Križni put i Tri sata smrtne agonije, “kako bi potaknuo na još veću ljubav prema našem preljubljenom Otkupitelju”. Također je započeo i sa Svetim karnevalom na čast Predragocjene Krvi, putem recitiranja odgovarajuće krunice (Krvi Kristove).
8. Slika Gospe Predragocjene Krvi
Još jedno sredstvo sv. Gašpara u njegovoj službi, za širenje pobožnosti Krvi Kristove, bez sumnje bila je slika Gospe Predragocjene Krvi.
Kao i svi drugi veliki pučki misionari, koji su se posvetili sv. misijama, imao je i on svoju sliku Gospe od misija, koju je sa sobom nosio u pučkim misijama i što je također propisao i za svoju Družbu. Ovako je napisano u provedbenoj (praktičnoj) napomeni prvog Pravila, 1841. odobreno od pape Grgura XVI, u čl. 6:
“Uz to, uobičajeno je u Družbi, da naše crkve imaju oltar na kojem se nalazi slika B.D. Marije s Djetetom Isusom u naručju, koja je vjernicima dana na čašćenje. Slika je tako napravljena da Isus desnom rukom drži kalež svoje dragocjene Krvi i pokazuje ga svojoj Majci, a B. Djevica poziva grešnike da prime ovaj božanski lijek, koji je tolikom plamtećom ljubavlju ljudima pripremljen radi oproštenja (uništenja) grijeha i obnavljanja u vrlinama.
Časni je Utemeljitelj odredio da se naši svećenici služe ovom slikom u pučkim misijama.”
Ova slika, kako se vidi iz provedbenog dijela prvog Pravila, prikazuje Gospu koja u desnoj ruci drži Dijete Isusa, koji nudi kalež svoje Krvi. U tradiciji Družbe Misionara Krvi Kristove, slika imala više naziva: Marija, Pomočnica kršćana, Gospa od misija, Gospa od kaleža, Gospa (Majka) Predragocjene Krvi….
9. Razne inicijative
Donosimo razne druge inicijative na čast Predragocjene Krvi, koje je sv. Gašpar preporučivao vjernicima, kako bi u njima održavao živom sjećanje na Kristovu Krv te kako bi u njima nadahnuo osjećaje zahvalnosti i povjerenja u Otkupiteljevu Krv.
Prije svega, bila je to zavjetna odjeća na čast Predragocjene Krvi, koju se Gašpar savjetovao onima koji žele zadobiti koju milost. Bila je to crna odjeća s crvenom trakom ili špagom oko struka.
Drugo, bili su to natpisi koji se odnose na božansku Krv, koje je stavljao na vrata ili zidove. Tijekom sv. misija, “poput sv. Berdnardina Sienskog, sa sobom je nosio pločicu s urezanim imenima Isusa i Marije, ili riječi: Živjela Krv Isusa Krista. Uz pomoć ove pločice i jednog kista, bojao je te riječi na vratima kuća i u nekim drugim mjestima”, kako bi na taj način zazvao Božju zaštitu, “kao što je bilo zapovjeđeno židovskom narodu da vrata svojih kuća označi krvlju jaganjčevom”. U kućama Družbe, ulaz u svaku sobu bio je označen natpisom: Živjela Krv Isusa Krista! Drugačiji zazivi ili hvale na čast Kristove Krvi, bili su pisani u drugim najposjećenijim prostorijama. Na primjer, u kući San Felice, prvoj kući Družbe, uz neke biblijske citate, moglo se pronaći ovakve zazive: “O moj ljubljeni Isuse, koga da ljubim ako ne tebe, koji si za mene dao svoju Krvi i svoj život?”, “O moj Isuse, želim da te sva stvorenja časte i slave zbog Krvi koju si radi nas prolio”.
Nakon objašnjavanja svih ovih Gašparovih preporučenih izraza štovanja i čašćenja Predragocjene Krvi, sažimajući sve, možemo reći da im je svrha bila cijeloga čovjeka – razum, srce i djela – učiniti otvorenim za sve milosti otkupljenja te ga potaknuti na svjedočenje i slavljenje Božje spasonosne ljubavi, pokazanoj u daru Krvi svoga Sina (usp. Rim 5, 8-9).
_____________________________
1 Krajem 19. stoljeća, nakon što se u Crkvi dosta proširilo štovanje Presvetog Srca Isusova u mjesecu lipnju, koje je započelo u Parizu, 1833., prešlo se na čašćenje Predragocjene Krvi Kristove tijekom mjeseca srpnja (usp. B. Conti, Il mese del Preziosissimo Sangue, 293-295).
2 Vrsta novca u ono vrijeme.
3 Usp. Epistolario, II, 261 i 390; IV, 36 i 351; V, 84-85: pismo 21. lipnja 1828., itd. U pismu od 6. travnja 1834. piše istu stvar, potvrđujući to “obrazloženjem” mons. Gregoria Mucciolia. Što se tiče ovih Sedam Slava Ocu, ovako svjedoči s. B. Ivan Merlini u procesu Gašparove beatifikacije: “Preporučivao je svakog dana recitirati Sedam Slava Ocu, prisjećajući se sedam glavnih trenutaka prolijevanja Predragocjene Krvi. Naglašavam da se u jednoj stvari prevario, kao mons. Muccioli i drugi, pošto nije dobro ispitao tu stvar, govorilo se kako je određeno da se pomoću ovih Sedam Slava Ocu dobivaju oprosti. Kako sam zajedno s don Biagiom Valentiniem, nakon smrti Sluge Božjega, i naglasio, taj je oprost odvojen od drugih oprosta. Vjerojatno je do toga došlo zbog toga što se ta molitva na početku dosta preporučivala te ju se malo-pomalo počelo smatrati kao za to od prije određenom. Naravno da je Sluga Božji vjerovao da je ova molitva za to određena i nije ni u čem pogriješio kada ju je kao takvu preporučivao, s obzirom na njegovu dobru nakanu, koja mu nije dopuštala da nimalo ne posumnja” (G. Merlini, Gaspare del Bufalo. Un santo, cit., 401). Svaki put kada se molilo Sedam Slava Ocu, dobivao se oprost od sto dana (usp. Regolamenti, III, 385).
