Category Duhovnost

Biti Krv Kristova

Sedmi stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Biti Krv Kristova

(Svi stupnjevi na ovom LINKU)

 

1. Biti Kristova Krv po sudjelovanju

Naslov ovog posljednjeg stupnja u duhovnosti Krvi Kristove može u prvi mah nekoga prestrašiti. Zar to nije previše? Kako možemo “biti” Kristova Krv?

U shvaćanju ovoga može nam pomoći razmatranje sv. Mise i Pavlove poslanice. Već smo se privikli na riječi da smo kao Crkva “živo Kristovo Tijelo” i da u njemu kao različiti udovi imamo različite karizme i dužnosti. Krštenjem smo ucijepljeni u mistično tijelo Kristovo. U Euharistiji primamo Tijelo Kristovo da bismo rekli i potvrdili ono što po krštenju već jesmo – Tijelo Kristovo.

Ova istina sadrži u sebi također i Krv Kristovu, premda ju ne naglašavamo toliko često. Želimo ovdje jasno reći: u Euharistiji primamo Krv Kristovu, kako bi u živom Kristu bili Krv Kristova.

Naravno, ovdje se radi o postajanju Krvlju Kristovom kroz sudjelovanje. Kao što se željezo kad se stavi u vatru ponekad toliko usije da izgleda kao žeravica, mada je željezo; tako i mi možemo i trebali bismo u povezanosti s Krvlju Kristovom, do koje nas je dovelo klanjanje (pogeldaj prijašnji stupanj), postati Krv.

1. Služenje Crkvi

Krv u tijelu obavlja takve funkcije koje su istovremeno i skrivene i vidljive. Kad krv izlazi iz žila, ona zastrašuje, jer “govori” o ranjenosti ili čak o smrti. Također se preneražavamo kad je netko blijed, jer u tome trenutku nema dotoka krvi u lice. Ova vlastitost krvi, služenje u polu- skrovitosti, čini mi se da je dobra slika za apostolat u duhovnosti Krvi Kristove. Radi se o skrivenom služenju Crkvi – kroz cijelo Kristovo tijelo, kroz sve njegove udove mora prokolati Božja ljubav. Tako će Tijelo dobiti novu snagu i hranu; može se razvijati, odupirati bolestima, ozdravljati i zacjeljivati rane. Ukoliko nema cirkulacije, udovi odumiru i tijelo se raspada. Krv također ima funkciju ujedinjavanja cijelog tijela. Da bi udovi bili zdravi i da bi se organizam održao u cjelini, krv mora neprestano kružiti, noseći hranu i kisik. Hrana za Crkvu su sakramenti, a kisik – Duh Božji. Krv Kristova daje Crkvi život, jer u sebi nosi ta dva elementa.

Kad tijelo zadobije ranu, krv se odmah pokazuje. Ona čisti ranu i stvara prvu zaštitu. U slučaju potrebe sama se žrtvuje kako bi spasila tijelo i održala ga na životu.

2. Plodovi Kristove Krvi

Pošto smo prošli kroz svih sedam stupnjeva duhovnosti Krvi Kristove (pogledaj druge stupnjeve) i pošto smo se već dosta dugo penjali i silazili, kao anđeli po Jakovljevim ljestvama, i dobro se upoznali sa svakim stupnjem, sada zajedništvo s Kristovom Krvlju može donijeti najbolje plodove u nama. Sama Crkva obećava te plodove i poziva da se pristupi ovim “ljestvama”. Litanije Krvi Kristove ne samo da opisuju ono što je Njegova Krv učinila u povijesti spasenja, nego nam pokazuju kako ona još i danas djeluje. Nakon našeg ujedinjenja s Krvlju Kristovom, svi se ovi plodovi, njezinom snagom, pojavljuju u našoj sredini. Naša prisutnost postaje “rijeka milosrđa“, “pobjeđuje zle duhove“, biva “snaga mučenika” i “jakost priznavalaca“. Tamo gdje ljudi žive u jedinstvu s Krvlju Kristovom, javljaju se pozivi za život u čistoći posvećenoj Bogu. Kolebljivi pronalaze čvrstinu, oni koji trpe i plaču dobivaju utjehu, pokornici se susreću s novom nadom, umirući pronalaze snagu, duše u čistilištu bivaju oslobođene i svako se srce susreće s radošću i mirom.

Veliki su i dragocjeni plodovi koje Krist po svojoj Krvi želi vidjeti kako danas sazrijevaju. Ljudima današnjice su potrebni, iako glad žele utažiti nedovoljnom ili nezdravom hranom. Krist je prolio svoju Krv za život svijeta. Na oltaru i u sakramentima Ona čeka spremna na one koji već vjeruju. K drugima treba doći preko nas – sjedinjena s našom vlastitom krvlju.

Iskustva vezana uz temu “Biti Krv Kristova”

Razmatrali smo u ovoj temi “Biti Krv Kristova” da možemo postati živa Krv Kristova za druge. Krv koja nosi nadu, Božju ljubav, utjehu, novu snagu… Krv koja ujedinjuje. Sljedeća iskustva su primjer kako se to može živjeti.

Biti Krv za baku

Jedna je djevojka pričala da živi s bakom, koja je već ostarila i koja gubi pamćenje. Puno puta baka pita istu stvar. Kada djevojka gubi strpljivost, tada si ponavlja u sebi “mogu biti Krv Kristova za baku” i to joj daje snagu da stoti puta odgovara na bakino pitanje.

Htio je ostaviti obitelj

Bilo je vrijeme Korizme – vrijeme koje me više povezuje s Kristom. Riječ Života potiče me na život u Njegovoj blizini. U mjestu u kojem od nedavno živim, imam malo poznatih, tako da sam se začudila kada je zazvonio telefon i kada me neka gospođa zamolila za razgovor sa mnom. Bila sam odmah spremna da ju saslušam. Rekla je da se još ne poznamo, ali mi je u povjerenju htjela predstaviti razlog tog razgovora. Njezin muž nakon dvadeset godina braka našao si je neku ženu, zbog koje je htio ostaviti nju i već skoro odraslu djecu. Plakala je. Molila je za molitvu. Osjetila sam njezine tjelesne boli. Bila je prevarena. Toliko godina zajedničkog života, napora i borbe – i u jednom trenutku to sve više nije imalo smisla.

Tražim u mislima riječi utjehe, ali znam što ću god reći u toj situaciji – bit će banalno. Predajem se dakle Onome, koji sve može i riječi života: “Onaj koga ljubiš, bolestan je” (Iv 11,3). Trpim zajedno s njom, ali još više žalim njezinog muža. “Onaj koga ljubiš, bolestan je.” Tješim ju i obećajem joj molitvu. Govorim joj da – moleći po Krvi Kristovoj – sve možemo izmoliti.

Nakon tog telefonskog razgovora, sjećajući se na dano obećanje, počela sam moliti na nakanu njezinog muža. Molila sam devetnicu Krvi Kristovoj, ali ne samo to: počela sam uistinu od sebe, od vlastitog očišćenja, od odlaska na svetu ispovijed. Kada mi je svećenik dao pokoru da sudjelujem u križnom putu na nakanu obraćenja jednog grešnika, znala sam da Duh Sveti govori na usta tog svećenika. Kroz cijeli moj život nijedan svećenik nije mi dao takvu pokoru! Znala sam da se radi o tom gospodinu za kojeg sam se molila.

Tako osnažena, sudjelovala sam u križnom putu. Koliko li je taj križni put bio drukčiji! Osjetila sam da ja idem za Isusom na tom križnom putu umjesto tog čovjeka. Osjetila sam bol, strah i napuštenost Isusa na svakoj postaji. Moje srce ispunjavalo se strahom što ću morati primiti križ. Vidjela sam čovjeka, koji luta. “Onaj koga ljubiš, bolestan je.” Osjećala sam bičeve prevare onoga, kojeg Ti ljubiš. Isusovi padovi su njegovi padovi, a i moji padovi. Osjećam žalost, srce tuče kao ludo, grči se od boli. Za tog bolesnog, ljubljenog, razapete su Isusove ruke.

Isuse, po Tvojoj muci, po Tvojoj prolivenoj Krvi spasi ga, spasi onoga kojeg Ti ljubiš. Daj mu da se opameti. Ne ostavljaj ga samog. Molim Te da se vrati, da se ispriča i da ponovno budu jedno, kao što si Ti jedno sa nama! To je bila goruća molitva. Srce je krvarilo. Sjedinila sam svoju bol s Isusovom boli i sa boli žene tog čovjeka. Snažno sam vjerovala da će me Bog uslišati, jer je Isus u Evanđelju rekao: “Sve što zamolite Oca, dat će vam u moje ime”.

Prošlo je toliko vremena, a ja sve do danas osjećam taj križni put. Približavalo se Uskrsno vrijeme. Nosila sam u srcu očaj te gospođe. Kako će žalosni biti ovi Uskrsni blagdani! Trebali su takvi biti, ali nisu bili. Njezin muž se vratio i ostao sa njom. To je bila istinska radost uskrsnuća za nju, a također i za mene. (M.R.)

Što za mene znači biti Krv Kristova?

To za mene znači biti Krist, tako se sjediniti s Njime da više ne živim ja, već da Krist živi u meni. To za mene znači postati oruđe u Njegovoj ruci. Ponekad osjećam da sam takav „automobil“, upravljani od Duha Svetoga. Ne znam kuda me On vodi, kako će biti dalje i koga želi preko mene voljeti. To je Njegovo otajstvo, o kojem ja ne moram znati. Najvažnije je to da On tu djeluje.

Sada sam već duže vrijeme u tom čudnom stanju duha, koje nazivam tamom. Unatoč tome vjerujem da Gospodin djeluje i da me „koristi“ za svoje planove, ako Mu ja to dozvoljavam.

U bolnici, kada sam usred mnoštva bolesnih ljudi, uspoređujem ih sa Kristovim Tijelom. U tom Tijelu kroz posebno sjedinjenje s Kristom, postajem Njegova Krv koja kruži i koja je prisutna upravo tamo, gdje su slabe točke i gdje treba zacijeliti rane. Ponekad sam svjedok radosti, a ponekad i ljudske tragedije. U određenim trenucima ljudi se otvaraju, pripovijedaju svoj život, žale zbog svojih pogrešaka. Tada mi se ruke same sklapaju na molitvu Vječni Oče, da bih prikazala Bogu tu Krv. Vidim da na cijelom odjelu gdje radim puno zavisi od mog unutarnjeg sjedinjenja s Isusom. Na taj način također i drugi mogu primati Njegov mir i radost. Jako mi pomaže u zadnje vrijeme Riječ života: “Ustrajte u mojoj ljubavi!” (Iv 15,9). Ustrajte, čak i tada kad sve izgleda bez smisla, kada se ne vide nikakvi plodovi, kada ne znamo zašto to trpljenje… On zna za koga, zbog čega. (K.R.)

Prihvatio sam križ

Postati Krv Kristova. Trajati u Božjoj ljubavi. To je Riječ Života, koja je upisana u duhovnost Krvi Kristove, koju sam najdublje proživio, kada sam nakon operacije svoje žene dobio vijest od ravnateljice bolnice da je to rak. Ranije sam od duhovnog oca dobio poruku da svaki dan razmatram litanije Krvi Kristove – one su me pripremile za križ. Vijest je ipak bila za mene prejaka. Suze su išle same, makar sam se trudio svladati ih, jer me žena promatrala (kasnije mi je rekla da su noževi parali njeno srce, kad je vidjela moje suze). U tom trenutku sjetio sam se Riječi Života: “Postati Krv Kristova”.

Shvatio sam da je On prisutan među nama, da čeka na moj pristanak da ispunim Njegovu volju – shvatio sam Abrahamovu vjeru i dao sam svoj pristanak za križ, kojim smo obdareni.

Tada nisam mogao otići na duhovne vježbe u Misijsku kuću – moje duhovne vježbe su bile u vlastitoj kući, blizu bolesnice, čuvanje, ispunjavanje svih obaveza. Bio je listopad i svaki dan smo išli u bolnicu na zračenja, navraćajući u crkvu na svetu Misu i Krunicu. Bila je vidljiva i očita prisutnost Isusa. Razmišljao sam, da je upravo sada prisutna Krv Kristova u tom bdijenju uz ženu i zajedničkom nošenju križa. Naša vjera raste, a blizina naših srdaca povećava ljubav prema Bogu i bližnjima, a također povećava ljubav u našem braku…

Najveći je dar za mene bio taj, da je moja žena postala za mene još bliža i draža. (K.O.)

Neka nam ova iskustva pomognu da postanemo živa Krv Kristova za druge. Neka nas u tome prati Riječ Života za taj mjesec: “Ljubite…kao što sam ja vas ljubio!” (Iv 15,12).

Uredio: p. Josp G., CPPS

>>Pogledajte sve stupnjeve<<

Kako se klanjati se Krvi Kristovoj? (2. dio)

Šesti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Klanjati se Krvi Kristovoj

(Prvi dio na ovom linku.)

Iskustva vezana uz temu “Klanjati se Krvi Kristovoj”

Na putu očišćenja

Dugi niz godina bila sam rob jednog svima dobro poznatog poroka – prekomjernog pušenja. Uz sve poticaje mojih bližnjih nisam se mogla toga ostaviti, iako sam to i sama željela. Pošto sam imala i nizak tlak ujutro ne bi mogla funkcionirati prije no što popijem kavu i zapalim cigaretu. Jednostavno nisam mogla živjeti bez toga, pa je logično da je to bio jedan zid između Boga i mene. Bila sam zarobljena lošom navikom koja je prerasla u ovisnost.

Kao član Zajednice Krvi Kristove hodočastila sam na blagdan Predragocjene Krvi, u Ludbreg na molitveno bdijenje. Tamo sam prikazala samu sebe Gospodinu sa svim manama i nedostacima. Cijeli taj mjesec sam molila krunicu Krvi Kristove i to što se dogodilo na blagdan Sv. Ilije bilo je još jedan dokaz neizmjerne Božje ljubavi i milosti.

Radeći neki kućanski posao u jednom sam trenutku osjetila unutarnji poticaj: „Ostavi kavu i cigarete. Možeš bez toga. I moli za obraćenje grešnika“. Ja sam te riječi nesvjesno ponavljala sve dok mi nisu došle do srca i dok nisam shvatila što to govorim. Tada sam rekla: „Da, Gospodine!“, i glas je nestao. To je bio trenutak mog ozdravljenja od ovisnosti i od niskog tlaka. Ostavila sam tada cigarete bez ikakve krize, ali uz molitvu. Shvatila sam da mi je Krv Kristova pomogla da prihvatim Božju volju. Ljubav Krvi Kristove me ozdravila i promijenila mi život. Svaki dan mi daje posebnu snagu za vršenje Božje volje.

Blagoslovljena Krv Kristova! (M.P.)

Prosvjetljenje – Osjetila sam svoju bespomoćnost

Kroz cijelu zimu moj muž je bio vrlo bolestan. Kasnije je dobio uputnicu za bolnicu ali nije htio ići. Nagovarala sam ga čak i preko drugih osoba ali nije bilo nikakvog rezultata. Što više sam ga nagovarala tim više nije htio ići. Što je više bio bolestan tim je više bio tvrdoglav. Činilo mi se da radim što mogu. Isprobala sam sve mogućnosti, kakve su bile u mojim rukama: ljutnjom i dobrotom, ljubavlju i strpljivošću – ali ni na koji način, nikakvim argumentom nisam mogla utjecati na muža da ode u bolnicu.

Jednom, nakon sljedećeg takvog razgovora sa suprugom, posebno snažno osjetila sam svoju bespomoćnost, svoju slabost. Došao je trenutak kada sam pomislila: „Što mogu učiniti? Čak ako bih stajala na glavi i to također ne bi uspjelo.“ Znam da Riječ života uvijek vodi, a možda i sada mi dadne svjetlo? Naša je Riječ života bila tada: „Ja idem k Tebi, Oče Sveti“ (Iv 17,11). Išla sam u drugu sobu misleći na to da samo mogu predati taj moj problem Bogu. Samo On mi može pomoći – ja više ništa ne mogu učiniti. Htjela sam se sabrati u molitvi, ali nisam mogla. Opet sam se vratila u mislima do toga da sam sve argumente iscrpila, toliko sam uložila srca, ljubavi… I zbog toga da se nisam mogla sabrati, pomislila sam da bih najprije trebala predati Bogu samu sebe, da bi moja molitva bila dobra, da bih mogla doći k Bogu u svojoj molitvi.

Moleći prvo otajstvo krunice Krvi Kristove, započela sam moliti za to da bih mogla doći k Bogu. I svaki put sam ponavljala: „Ja idem k Tebi, Oče Sveti, da bih predala sebe Tebi.“ U drugom otajstvu rekla sam: „ Ja idem k Tebi, Oče Sveti, da bih predala Tebi muža, da bi se ispunila Tvoja volja. Ako želiš da moj muž ostane kod kuće, neka tako bude, ali ako želiš da ide u bolnicu, napravi nešto da ode. Uz svako otajstvo rekla sam: „Ja idem k Tebi, Oče Sveti“ i pokušavala sam predati mog muža Bogu. To je bila prava molitva.

Osjećala sam da ona dospijeva u nebo, da ju Isus prima i da taj problem od mene odlazi. Sa svakim sljedećim otajstvom osjetila sam sve veće pouzdanje, sve veći mir – tako, kao da bih zaboravila na bolest muža, kao da ne bi postojao taj problem. Kada sam završila krunicu mirna i puna pouzdanja ušla sam u sobu, prvo što sam čula su bile riječi mog supruga koji me zamolio da nazovem bolnicu i pitam kada može doći. Nazvala sam bolnicu i tako kako je zamolio moj suprug, upitala sam kada može doći. Rekli su da je najbolje da dođe sutra, ujutro. Pomislila sam: “Gospodine Bože, ako sutra, neka bude sutra!” – iako sam znala da je to već jako kasno. Ali ova gospođa iz bolnice pitala je još kakvi su simptomi bolesti. Kada sam rekla kakva je situacija, zahtijevala je da dođemo odmah. Otišli smo u bolnicu. Liječnici su rekli da je to bio zadnji trenutak za spašavanje mog muža. (B.B)

Iskustvo vezano uz Riječ života “Krvi Kristova, spasi me”?

Snagu Krvi Kristove upoznala sam tek kada sam došla u ovu Zajednicu Krvi Kristove. Nikada do tada nisam na poseban način razmišljala o Krvi Kristovoj. Uvijek mi je bilo i teško razmišljati o prolivenoj Krvi, jer me ona upućivala na patnju, a ja sam htjela živjeti radosno. U ovoj Zajednici mi je Bog dao milost da spoznam da zapravo prolivena Isusova Krv označava Ljubav. Što sam više razmišljala o prolivenoj Isusovoj Krvi to sam više u sebi doživljavala radost, ne izvanjsku, nego onu unutarnju koju je vrlo teško opisati. Shvatila sam da je to nešto vrlo živo.

Jednog dana dok sam molila jutarnju molitvu, a nakon nje litanije Krvi Kristove – kao da mi se prosvijetlilo, pa ja mogu sa Krvlju Isusovom i razgovarati, ako ju sa ovim zazivima zovem upomoć, tj. zazivam ju da me spasi, onda se ja obraćam nekome tko je živ i vjerujem da me On može spasiti. Odjednom mi je Krv Kristova i progovorila: “Ja tečem za tebe, samo za tebe u potocima, u kapljicama da me čuješ da me vidiš. Ja sam Ljubav koja nema granica i koja može doći do svakoga kamo me usmjeriš kamo me pošalješ, a nikoga ni ne odbijam koga mi doneseš. Ja tečem u svakom čovjeku, Ja tečem u svim žilama i venama ovoga svijeta i nema čovjeka koji me ne posjeduje, a da to ni ne zna i o tome ni ne razmišlja. Daj mi da prođem ovim svijetom ljubeći sve, baš svakog čovjeka, a najviše one koji me progone, koji me ne vole.”

Bio je to zov Isusove Krvi da sve više molim za grešnike i ljude u potrebi. Tako sam ja nastavila u svakidašnjici komunicirati s Krvlju Kristovom, preko litanija i to tako da sam ih upotrebljavala prema određenim životnim situacijama. Bile su to svakodnevne situacije, sitnice ili neke poteškoće.

Jednom sam se jako razočarala u jednoj osobi, a nisam to nikome htjela reći, željela sam to podijeliti samo s Isusom, zaziv u tom danu mi je bio Krvi Kristova utjeho žalosnih spasi me, oraspoloži me.

Kada nisam mogla oprostiti, uvrede drugima zazivala bih Krv Kristovu: „Krvi Kristova, bez koje nema oproštenja, spasi me, pomozi mi, oslobodi me i daj mi snage!“ Dugo bih ponavljala taj zaziv sve dok ne bih osjetila mir u sebi.

U napastima zazivam: “Krvi Kristova, pobjednice zlih duhova spasi me, oslobodi me!” Ponekad se ne dogodi oslobođenje odmah, ali to mi je znak da Gospodin od mene traži da to podnesem za druge, i tada mi taj zaziv daje snage da to izdržim. Na blagdan Svih svetih vraćala sam se kući pokraj groblja, jer stanujem u neposrednoj blizini, cesta je bila zatvorena, a meni se nije dalo voziti kroz grad i tada sam opet u pomoć zazvala Krv Kristovu: “Krvi Kristova, rijeko milosrđa, pomozi mi! Pa znaš da sam već umorna od vožnje i svega, udobrovolji ovog policajca da me pusti kroz ovu rampu.” Kada sam došla u blizinu policajca, rekla sam mu da tu stanujem i da li bi me pustio. Unatoč rijeci ljudi koji su prolazili cestom dopustio mi je da prođem. I tako opet se Krv Kristova proslavila.

Tako se ja malim koracima učim pobjeđivati svakodnevne poteškoće, brige drugujući s Krvlju Kristovom, koju mi je Isus obznanio u svojoj velikoj ljubavi i dobroti. Doista moram priznati da mi je najveća milost bila kada sam spoznala kako mogu razgovarati s Krvlju Kristovom. Pa neka je blagoslovljena Krv Kristova.! (J.H)

Uredio: p. Josp G., CPPS

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

sv. Augustin progovara o Krvi Kristovoj

“Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika.
Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: ‘Evo Jaganjca Božjega!'”
(Iv 1, 35-36)

Treba reći da je On na jedinstveni način Jaganjac, upravo zato jer su i učenici nazvani jaganjcima: “Evo, ja vas šaljem kao ovce među vukove“ (Mt 10, 16). Oni su također nazvani i svjetlošću: “Vi ste svjetlost svijeta” (Mt 5, 14), no u drukčijem smislu nego On za koga je rečeno: “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet” (Iv 1, 9). Tako je dakle on Jaganjac na jedinstveni način: bez mrlje, bez grijeha; i ne zato što su njegove mrlje obrisane, nego zato što nije imao nikakvu mrlju. U kojem je smislu Ivan Krstitelj nazvao Gospodina: Evo Jaganjca Božjega? Nije li i Ivan bio jedan jaganjac? Nije li bio svet čovjek, nije li bio prijatelj zaručnikov? Samo je On to u punom smislu: Ovo je Jaganjac Božji; jer na jedinstveni način, samo Krvlju ovoga Jaganjca ljudi mogu biti otkupljeni.

sv. Augustin (r. 354., + 430),
124 propovijedi o Ivanovu Evanđelju.

Što znači klanjati se Krvi Kristovoj?

Šesti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Klanjati se Krvi Kristovoj

(pogledaj sve stupnjeve)

 

1. Na putu čišćenja

Kad mladi ljudi tvrde da obožavaju svog ljubljenog ili ljubljenju često uopće nisu svjesni što govore. Kad bi znali pravo značenje te riječi i stvarno probali nekoga obožavati, hulili bi, jer obožavanje u svom punom značenju pripada samo Bogu.

Mnogi zaljubljeni misle da su već u raju i zato sve apsolutno idealiziraju. Ranije ili kasnije bude se iz toga sna kako bi ustvrdili da povjerenje i predanje među ljudima može biti samo do izvjesnog stupnja. Zato sami sebe izlažemo razočaranju kad prevelike nade polažemo u ljude ili previše očekujemo od njih.

Klanjanje, obožavanje u potpunom značenju pripada samo Bogu. Samo je Bog toliko moćan da nas stvarno beskrajno prihvaća i podnosi ovakvima kakvi jesmo, a uz to nas još i beskrajno ljubi. Zato Bog i jest jedini kojem pripada obožavanje i koji nas neće razočarati.

Istinsko klanjanje počinje od poniznosti koja se najprije očituje kroz istinu. Kad u vjeri uvidimo svoju “ništavnost” pred Bogom, kad u Bogu uvidimo svoje “sve“ i kada prihvatimo same sebe u svojoj ništavnosti pred Bogom tek tada započinje naše klanjanje. To je određeni proces očišćenja koji našu dušu oslobađa od vlastitog “Ja”. Klanjajući se Krvi Kristovoj dopuštamo da budemo očišćeni tako što svoje slabosti, umjesto da ih potiskujemo i prešućujemo, stavljamo u “Rijeku milosrđa”.

2. Prosvjetljenje

U prvoj fazi klanjanja vodile su nas vjera i poniznost, sada će dominirati nada i pouzdanje. Snagom pouzdanja moći ćemo, uz Božju pomoć, izručiti svoje “ništa” Božjemu “sve“. Budući da smo otkrili Svemogućega kao beskrajno milosrđe i dobrotu, ne bojimo se izgubiti i utonuti u Boga. Nema bolje mogućnosi da se pronađemo i ostvarimo od potpunog predanja Bogu, koji nas potom u potpunoj slobodi može oblikovati.

Nada i pouzdanje daju nam novo svjetlo na životnom putu. Zajedno s tim svjetlom ispunjava nas nova mudrost koja nam govori kako žarče moliti. Nada nam dopušta da sve očekujemo i izmolimo od Krvi Kristove. Također nas obdaruje spremnošću da, kao Marija pod križem, izgubimo sve kako bi se Božji plan mogao ostvariti. Nada vjeruje uskrsnoj zori koja daje više od onoga što gubimo na Veliki petak.

3. Sjedinjenje

U trećoj etapi klanjanja ljubav nas dovodi do potpunog jedinstva. Bacivši se u Božji bezdan/ponor ne nađosmo se u kaosu ili smrti, čega smo se možda pribojavali u tamnim trenucima kušnje. Susrećemo se s novim, ispunjenijim životom. Pšenično zrno koje se predalo zemlji, nije umrlo nego urodilo obilnim plodom. Klanjanje na ovoj etapi je kontemplacija. Više nam nije potrebno puno riječi da izrazimo osjećaje duše i iskažemo ljubav. Jednostavnost posvećuje svoj dan u skromnoj ali neizrecivoj radosti. Dovoljno je biti ondje gdje je Ljubljeni. Patnja više ne zastrašuje. Dapače, postala je nešto dragocjeno, privlačno jer uvijek nanovo pročišćava ljubav, prosvjetljava i vodi k zajedništvu s Kristovom Krvlju.

Poslušajmo što o tome kaže sv. Gašpar. Ovaj citat je nastavak prijašnjih koji zajedno tvore jednu cjelinu: “Neprestano se vraćajmo k svetim ranama Gospodina našega Isusa Krista, tamo je naš odmor i mir”.

Uredio: p. Josp G., CPPS

Nastavlja se….

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

Plod Krvi Kristove – POMIRENJE S BOGOM

Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice
osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove
(2014. – 2015.)

“Ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našemu Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje” (Rim 5, 5–11).

Obdareni pomirenjem

Spisi sv. Pavla daju nam optiku kojom trebamo gledati na dar pomirenja, koji se po Krvi Kristovoj, poput iscjeljenja, spušta na cijelo čovječanstvo. Pavao u poslanici Rimljanima veli: “Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe?“ (Rim 5, 9). Vidimo kako je ljudski grijeh uzrokom Božje srdžbe. Stoga, Božja ponuda pomirenja dolazi od Boga koji je neprijateljstvo osjetio duboko, do gnjeva.

Zamijetimo kako sam Bog započinje taj proces pomirenja s čovjekom, jer sam čovjek nije bio u stanju započeti ga, niti dati Bogu dovoljnu i odgovarajuću zadovoljštinu za svoje grijehe, kako bi se izmirio s njim.

Starozavjetne žrtve, koje su se prinosile za okajanje i pomirenje, dugo su bile samo vapaj i sjena pomirenja, sve dok nije došla krv Kristova koja je donijela trajno POMIRENJE.

Sveti Ivan Krizostom, ukazuje nam na veliku važnost što je upravo pomirenje ostvareno krvlju Kristovom: „Velika je stvar što nas je Krist pomirio s Bogom… ali je još veća što je to učinio posredstvom svoje krvi.“ Da bi pokazao koliko je pomirenje bilo potrebno Krizostom govori o razdoru koji je postojao i to ne samo na zemlji, koja je bila puna neprijateljstva i podijeljenosti, nego i s nebom, budući da je „zemlja bila odvojena od neba i anđeli bili u borbi s ljudima, jer su vidjeli osramoćenog svog Gospodina“. Zato je po njemu bilo potrebno pomirenje koje je Krist ostvario borbom i pobjedom nad sotonom. Ivan Krizostom to opisuje riječima: „Promislite što znači čuti kako Bog dolazi s neba, silazi sa svog prijestolja, spušta se na zemlju, upada u pakao započinjući borbu. Zamislite što znači vidjeti sotonu kako se bori protiv Boga, koji je sakriven u ljudsku narav i ono čemu se nikada ne možemo dosta načuditi – smrt razorena smrću, prokletstvo skinuto prokletstvom, tiranija sotone svrgnuta onim čim se je on služio da je uspostavi.“

Vidimo kako za Krizostoma pomirenje nije samo puko izmirenje ili prestanak napetosti, nego je to uspostavljanje mnogo dublje unutarnje povezanosti, stvaranje bliskog odnosa. Po njemu je povezano nebesko i zemaljsko, osvojena ljudska narav. Po Kristovom utjelovljenju zemlja je primila nebesko, a po njegovoj proslavi, nebo je primilo zemaljsko. Kako je već gore navedeno, prema Krizostomu i anđeli su bili posvađani s ljudima. To zaključuje iz događaja povijesti spasenja, gdje su oni bili poslani da kazne ljude. Njihovo neprijateljstvo prestaje Kristovim Utjelovljenjem. Kod njegova rođenja anđeli se pojavljuju navješćujući radosnu vijest. Tako je, kaže on, „prvo doveo anđele na zemlju, da bi zatim ljude uveo u nebo“.

Pomirenje po Kristu

Važno je uočiti da Bog, koji je sama ljubav, ZAPOČINJE pomirenje i provodi ga, i to po smrti Kristovoj. Upravo u poslanici Rimljanima 3, 23-25, Pavao govori da je Bog Isusa odredio za to da svojom krvlju izvrši pomirenje koje postaje djelotvorno po vjeri: „Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.“ Krist je nazvan ‘pomirilištem’ po svojoj krvi. Krist očituje svoju milosrdnu i spasavajuću snagu time što je uzdignut na križ i svi ga mogu vidjeti i prihvatiti darovano pomirenje po osobnoj vjeri.

Krist je očito ‘pomirilište’ (sredstvo pomirenja), po kojem milosrdni Bog nastavlja iskazivanje svoje milosrdne moći prema narodu.

Pavao u svojoj poslanici Rimljanima, govoreći o krvi Kristovoj, kaže da smo sada opravdani njegovom Krvlju (usp. Rim 5, 9). Pitajmo se što sv. Pavao misli kada kaže da nas je krv Kristova opravdala i da nas i nadalje opravdava?

Opravdanje se očituje u djelovanju Božjem na nas. Bog je pravedan i poziva nas na izmirenje. Bog nas uvodi u pravi odnos prema sebi po krvi Kristovoj. Naši utemeljitelji su upravo po prolijevanju Krvi Krstove vidjeti ostvarenje Božjeg plana – sve obnoviti i ostvariti lijepi poredak stvari koji je veliki Sin Božji došao uspostaviti svojom Krvlju na zemlji.

Danas na osobit način, krv Kristova mora u nama izazvati čežnju za pomirenjem i milosrđem koje nam uzvišeni Gospodin želi darovati.

Krist je umro za mene, za tebe. Otvoriti se toj istini izazov je pred kojim stojimo svaki dan. Njegova smrt je pobijedila grijeh i otvorila svakom čovjeku put spasenja. Bog opravdava one koji u Krista vjeruju (Rim 3, 26) jer Krist je izvršio pomirenje po svojoj krvi (usp. Rim 3, 25). Opravdanje proizlazi iz snage krvi Kristove, koja nas poziva u svoju blizinu, da nas iscijeli.

Pomirenje koje je Krist ostvario sveobuhvatno je, jer je u njemu sve ujedinjeno – i zemaljsko i nebesko. Po tom pomirenju mi smo u Kristu postali Božji prijatelji, obdareni obilnom milošću. On je postao nama sličan da bi nam mogao posredovati pomirenje. Pomirenje koje nam je darovano po krvi Kristovoj ostvareno je, i ono je prvotno dar Božji. „U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše“ (1 Iv 4, 10).

Za osobno i zajedničko produbljivanje i dijeljenje…

Nađi dovoljno vremena za razmišljanje i molitvu nad ovim tekstom i pitanjima.

“Krv Isusova za nas prolivena u muci i smrti na križu, sakramentalno prisutna u presvetoj Euharistiji, tajna je vjere i tajna ljubavi Isusove koju nikada nećemo dokučiti do kraja, ali je možemo sve više produbljivati” (kardinal Franjo Šeper).

  • Kako otkriti milost Božju koja izvire u mom vlastitom životu po daru pomirenja?

  • Kamo me želi povesti ta Božja milost?

Postavit ću si pitanje za koje mislim da znam odgovor:

  • Bože, tko si ti stvarno za mene?

  • Koliko i kakvog sam te upoznao/upoznala?

Pomirenje je BOŽJI DAR

  • Kako sam te Bože upoznala/upoznao kao onoga koji meni prvi pristupa?

  • Kako sam te upoznala/upoznao kao onoga koji svoga vlastitoga Sina daje da bi mene otkupio od smrti grijeha?

***

Upute sv. Gašpara del Bufalo:

„Nije dovoljno da samo spoznajemo velike Božje planove s nama, nego moramo prihvatiti i pogodna sredstva da surađujemo planovima Svevišnjega. U jakoj ženi vidim prije svega tri sredstva koja se primjenjuju s velikom pažnjom i zbog čega će nam biti dodijeljena velika slava. Prvo je ljubav prema povučenosti; drugo zadržavanje u molitvi, treće neumorna revnost. Čovjek (muškarac) apostolata, duša koja se Bogu posvetila, mora ljubiti povučenost u kojoj se Bog javlja na osobit način da nas na odgovarajući način pripravi na našu dušobrižničku službu. Misionar u svojoj sobi mora biti kontemplativac, a vani sijač. On sjedinjuje unutarnji s vanjskim životom i čuva u Bogu svetu jednostavnost“ (sv. Gašpar del Bufalo, Vrijeme milosti, Zagreb, 1988., str. 74).

sv. Gašpar o muci Kristovoj (2. dio)

(NAPOMENA: Tekst je pisan u vrijeme sv. Gašpara, 18./19. stoljeće, te ga treba čitati u kontekstu i razumijevanju toga vremena!)

Bičevanje

Tijelo Spasiteljevo čudesno oblikovano i najzad uzdignuto kao oruđe Kristove duše, bilo je jako nježno i osjećajno, bilo je jako oslabljeno zbog krvavog znoja pretrpljenog u Maslinskom vrtu. Krvnici ne samo da su bili kruti po naravi, nego su bili izvana poticani na okrutnost od samih Židova.

Trnje

1. razmotrite: muka koja se stvara na glavi Kristovoj. Samo jedan trn koji probada noge jednog lava bio je dostatan da počne rikati zbog boli.

2. razmotrite: novost ove muke je ta što ubuduće više nikada nije bila prakticirana. Gnjev demona dovela ju je iz pakla na zemlju i vječna Spasiteljeva ljubav se zadovoljila time da ju sama prihvati potvrđujući kako “od pete do glave nigdje zdrava mjesta…” (usp. Iz 1, 6).

Razmotrite otajstvo, u kojem vi slušatelji smatrate kako neki članovi (Crkve) nisu dostojni ove trnovite glave, osim onih duša koje Krista nasljeduju na putu pokore. Oh, koje bodlje će u času smrti probosti, ne glavu nego Srce (Isusovo) onoga koji je… itd.

Isus na križu

Samo jedan pogled na njegovo presveto Tijelo koje je sve podnijelo. Krist je podignut u visinu da ga svi vide, kako reče, kao ona brončana zmija podignuta u pustinji radi izlječenja rana, od otrova, ali ne zmijinog nego od grijeha.

Brižni pogled na njegov križ duboko prodire u ogromnu peć Ljubavi, koja, umjesto da se gasi, u tolikim se bolovima stalno zagrijava s velikim plamenom. Riječju “Žedan sam!” (Iv 19, 28) koju izgovara, ne želi samo reći da je žedan zbog toga što je prolio skoro svu svoju Krv, nego želi ukazati na korisnost, jer je žeđao za patnjom puno više radi vaše duše.

Pogled na njegovu presvetu Dušu, koja pati po neizmjernim unutarnjim bolovima, uronjena je u more udaraca. Vanjske patnje podnešene od Spasitelja bile su mu uzrokovane neprijateljskom mržnjom, ali unutarnje su uzrokovane Kristovom ljubavlju prema nama. I kada je bijes krvnika bio još gori, sve se više povećavala patnja Duše, a ne Tijela. Samo ova unutarnja gorčina bila je, dakle, najveća među svom njegovom patnjom, koja se tužila njegovom božanskom Ocu.

“Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mt 27, 46), pokazuje kako se Otac odnosio s njegovom čovječnošću kao da ga je bio napustio, podržavajući ga ne da ubrzo umre, već kako bi izdržao još duže u svojim mukama. On ga ne naziva “Ocem” već samo “Bogom” da bi nam ukazao kako se u tome trenutku Otac prema njemu odnosio kao prema nepoznaniku, zapravo kao s protivnikom, ne dajući mu nikakvu drugu udobnost već povećavajući mu udarce. Koja li je ljepota to što je Isus mogao zasladiti svoje boli kao što ih je zasladio mnogim mučenicima. Htio je piti kalež u teškoj napuštenosti i radi uranjanja u bezdan muka.

Sve si je ovo učinio da potakne još življu ljubav koju dugujete Bogu, i mržnju koju dugujete prema grijehu. Dok je Krist uništavao samoga sebe kako bi uništio grijeh, iz ljubavi Očeve dao je život vječnih vrijednosti uronjen u nerazumnu dubinu muka. Što jasno znači da bi se svi trebali uskladiti prema božanskoj volji, radi svakoga dobra, i vrijeđanje ovog uzvišenog veličanstva veće je zlo nego bolna smrt Isusova, koju je izabrao zbog izlječenja toliko velikog zla.

(iz: MISSIONARI DEI PREZIOSISSIMO SANGUE, Scriti Spirituali di s. Gaspare del Bufalo, ur: Beniamino CONTI cpps, svezak IV., br. 392)

PRIHVAĆATI I PRIKAZIVATI KRV KRISTOVU

Peti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Prihvaćati i prikazivati Krv Kristovu

(pogledaj sve stupnjeve)

1. Sudjelovanje u djelu otkupljenja

Na nekim slikama Raspetoga nalaze se ispod križa ne samo Marija i Ivan nego i anđeli koji sakupljaju Krv koja teče iz rana u zlatne posude. Evanđelje ne govori ništa o vidljivoj prisutnosti anđela za vrijeme razapinjanja. Zašto se ta vidljiva bujica milosti nije razlila po zemlji kad je i sam Isus htio svojom Krvlju otkupiti i posvetiti svijet? Imam dojam da su umjetnici slikajući anđele sa zlatnim posudama htjeli reći kako je dragocjena i sveta ta Krv koja se prolijeva; odatle i potječu Božji poslanici, zlatne čaše ili kaleži.

Ipak je sam Bog na malo drugačiji, ljepši način istaknuo dostojanstvo i cijenu Krvi Kristove – pravim kalež na oltaru Golgote je Marija podno križa. Netaknuta čistoća njezine duše vrijednošću i blještavilom nadilazi svaku posudu od bilo kojeg plemenitog metala. Njezina vjera i poniznost nadilazi čak i službu anđela. Marija pod križem na duhovan način skuplja Krv svoga Sina. Kao Predstavnica i nova Majka čovječanstva prikazuje ju s potpunim pouzdanjem nebeskom Ocu. Tako Marija pod križem kao “suotkupiteljica” bitno pridonosi djelu spasenja u ime cijeloga čovječanstva.

2. Nova patnja

Svi smo pozvani zajedno s Marijom stajati ispod križa i kao ona sakupljati Krv Kristovu tamo gdje se ona sada prolijeva iz rana čovječanstva. Svaka bol, svaki grijeh, svaka tama duše je, kao što smo već spominjali, poseban način prisutnosti Krvi Kristove. Duše se razlikuju upravo po susretu s patnjom. Tu se najjasnije očituje vjera ili nevjera.

Marijin stav za svakog čovjeka je uzor prihvaćanja patnje. Kad smo već u vjeri proživjeli četiri stupnja duhovnosti Krvi Kristove, sada ne samo da znamo drugačije ljubiti, već i patnju znamo drugačije prihvaćati. Dragocjena je, ne želimo je upropastiti. Kao Marija postajemo kalež koji sakuplja Krv Kristovu, zajedno s Marijom prikazujemo je Ocu za spasenje svijeta.

Od Marije također možemo naučiti kako prihvaćati čovjeka koji trpi. Obično patniku ne pomažu a niti mu daju utjehu naši dobri savjeti, a još manje mu pomažu propovijedi i pouke. Najčešće jednostavno treba biti zajedno s njim u šutnji ispunjenoj poštovanjem. Marija nije mogla Isusu uskratiti niti jednu patnju pa ipak je njezina nazočnost pod križem toliko toga promijenila i mnogo pomogla.

3. Prikazivanje Krvi Kristove

U predaji molitava u čast Krvi Kristove pronaći ćemo mnoge molitvene obrasce koji prikazuju Krv Kristovu nebeskom Ocu. Iza njih se krije misao da nam je Isus Krist dao svoju Krv na križu. Sada ona na neki način pripada nama. Zato ju možemo koristiti kao “žrtvu” ili “lijek” za naše osobno spasenje, kao i za potrebe cijeloga svijeta.

Naravno da žrtvene molitve ne možemo upotrebljavati kao neke magijske formule. Zbog toga moramo naučiti shvaćati i ostvarivati njihov dublji smisao. Zašto neprestano ponavljamo tu molitvu, ako je Krist jednom zauvijek prikazao svoju Krv za spasenje svijeta? Sv. Gašpar, “pravi i najveći apostol Krvi Kristove”, tako je formulirao ovo pitanje i odgovor: “Kako, dakle, možemo istinski i djelotvorno upotrijebiti ovo spasonosno piće Spasiteljeve Krvi za nas i za druge? – Kada zajedno s apostolom Pavlom ponovimo: “u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim” (Kol 1,24).

Iz ovog citata proizlazi da sv. Gašpar Krv Kristovu uspoređuje s lijekom protiv bolesti duše. Također ističe da taj lijek stvarno mora biti primjenjivan i to tako da bude djelotvoran. Čitajući između redova, može se naići na kritiku lažne, patvorene pobožnosti prema Krvi Kristovoj. Istinska pobožnost mora biti skoncentrirana na sudjelovanje u spasonosnoj Kristovoj patnji.

Kad ovo pravilo primijenimo na molitve u čast Krvi Kristove, onda dolazi na vidjelo da ne možemo prikazati Krv Kristovu bez nas samih. Tako, dakle, svako ponavljanje prikazanja znači darivanje nas samih nebeskome Ocu u trenutnoj životnoj situaciji. U kalež svoga srca skupljamo Krv Kristovu koja dotječe do nas u brigama i poteškoćama svakodnevnog posla, u vlastitom trpljenju ili trpljenju bližnjih. Tako ona postaje neprestanim darom u koji se uključujemo na slavu Božju i za spasenje svijeta.

ISKUSTVO

Dar trpljenja

Trpljenje je najveće otajstvo kršćanstva. Preko više od 25 godina udaljila sam se od Isusa jer nisam znala prihvatiti trpljenje. Sada, pet godina nakon mog obraćenja, Bog otkriva preda mnom djelić ove tajne. Već više od tri mjeseca Gospodin me iskušava trpljenjem.

Trenutak u kojem se započelo trpljenje bio je zadnji petak u siječnju i činilo mi se kao da nadilazi granice moje ljudske izdržljivosti. Moje je tijelo ludjelo u patnji (maksimalno gušenje, povraćanje, groznica). Mislila sam da neću izdržati. Gledala sam na sliku naše Zajednice i u duši sam govorila: “Gospodine, ja ne mogu primiti taj Kalež gorčine, nemam snage, Gospodine, ne…!” Nakon nekoliko trenutaka rekoh: “Samo ako mi ga Ti daješ, onda ću primiti, ako je to Tvoja volja, ali molim Te, daj mi snage, ta vidiš da ne mogu, da sam bespomoćna u svom trpljenju.”

Kada sam za vrijeme ovih teških dana razmišljala o smislu patnje, Bog mi je to razjasnio, pokazao mi je veliku vrijednost i snagu trpljenja. Ugledala sam (u duhu) vagu. Na lijevoj zdjelici vage bilo je moje trpljenje, maleno kao zrnce pijeska, a na desnoj strani Bog je “položio” svoje milosti za osobu, za koju je bilo prikazano ovo zrnce pijeska. Desna zdjelica vage bila je “pretrpana” velikim milostima i nagnula je na čudesan način zdjelicu vage. Shvatila sam, da svako trpljenje prikazivano za čovjeka s ljubavlju, kao da “osvaja” Boga koji ne može ne odgovoriti neusporedivo većom ljubavlju. Ugledala sam ljude grešne, prljave, odvratne. Baš za njih milost Božja nagiba zdjelicu vage, odgovarajući na neveliku “gestu čovjeka”. Shvatila sam kako su bitna ova malena zrnca našeg trpljenja i kako nas Bog voli, pomažući nam ova zrnca nositi. Sljedeća zrnca trpljenja prikazala sam za druge bliske mi osobe.

Jako teško je trpjeti, uvijek u neznanju, uvijek se tijelo buni iako se čini da je duh prihvatio. Ne razumijem to, već se nadam da će doći vrijeme u kojem će me Bog nauči trpjeti u potpunoj poniznosti. Za vrijeme sljedećeg pojačanja trpljenja molila sam žalosna otajstva sv. krunice. Ugledala sam (u duhu) Krista koji nosi križ, a iza njega apostole i svece i kao da pita: “A ti, želiš li ići sa mnom u toj žalosnoj povorci?” Bojala sam se odgovoriti i konačno sam rekla: “Ako me budeš vodio za ruku onda da, sama se bojim”.

Puno sam pretrpjela, ali još više sam doživjela milosti i spoznanje sebe. Sebe sam vidjela jasnije, moja duša ima puno skrivenih mrlja, ovo je sljedeća lekcija poniznosti. Nadam se da ću, zahvaljujući Božjoj milosti, znati to iskoristiti i promijeniti svoj život. Nadam se da će mi biti lakše prihvatiti sve ljude, da ću u Božjoj istini napokon ugledati gredu u mome oku, a ne trun u oku bratovu.

Iskusila sam Božju prisutnost posebno u prvom periodu trpljenja. Kasnije su bili također i mračni dani, kada Bog kao da je odlazio. Gledajući moju slabost, vraćao se sa svojom milošću. Ne znam kako se može trpjeti bez Boga, to je pakao na zemlji. Vrijeme patnje bilo je za mene kao teški ali zajednički put sa Sinom Čovječjim. Ovo vrijeme sjedinilo me s Isusom, kao da sam hrabrija. On je postao moj živi Prijatelj. Zahvaljujem Bogu za dar trpljenja, za milost Isusove prisutnosti uz mene. Ispričavam se što nisam u potpunosti znala prihvatiti taj najveći dar, što nisam znala prihvatiti ponašanje mojih bližnjih, što ih nisam znala iskreno ljubiti, ali vjerujem da će me to naučiti Bog. Uzdam se da će Krv Kristova očistiti moje trpljenje.

(G.A.)

Uredio: p. Josip G., CPPS

>>Pogledaj sve stupnjeve<<

sv. Gašpar o muci Isusa Krista

(NAPOMENA: Tekst je pisan u vrijeme sv. Gašpara, 18./19. stoljeće, te ga treba čitati u kontekstu i razumijevanju toga vremena)

U Getsemanskom vrtu

U vrtu su bila tri glavna uzroka znojenja Krvi.

Prva je bila samilost koja je Krista donijela do njegovih trpljenja. Za jednu grupu koja poznaje njegovo ogromno dostojanstvo presvete čovječnosti, i kao što je bila dostojna svake časti među ljudima, svake sreće, poznavala je vrijednost njegovog božanskog života, čiji je samo jedan trenutak bio procijenjen kao što nije bio procijenjen život svih stvorenih bića.

Druga grupa vidjela je potpuno drugačije prikazane sve sramote, sve muke, sve instrumente njegove bolne muke, i bičevi, ali tko uopće može razumjeti u kojim se borbama nalazilo Srce Spasiteljevo. Najdublja glad za utjehom Kristu ne dopušta da njegove patnje postanu jasnije, ne dopušta mu da odozgor promatra one motive koji su mu mogli olakšati te i na ovakav način drži radost u vrhovnom dijelu duše “odvojena – reći će sv. Ambrozije – od božanskih užitaka”, kako ne bi pala u duboko dno.

U ovoj borbi koja se, dakle, događa u Srcu Isusovu, anticipirajući trpi sve bolove svoje Muke. Trpi ih sve zajedno gdje ih u Muci treba trpjeti dio po dio te, konačno, trpi one koji nisu bili dio same njegove Muke, kao što je zapostavljanje svoje Najsvetije Majke nakon što je umro te onu okrutnu ranu koju mu otvoriše na boku.

U užasu svega zla koji je potaknuo prolijevanje sve Krvi iz Srca Isusova pronašao je kao čvrstu tvrđavu ljubav prema Oca i prema nama, pokretana s mnogo velikodušnošću bila je izišlo iz vena, i iz svih pora Presvetoga Tijela, spuštajući se sve do zemlje.

Drugi uzrok je bol gorkog kajanja koje je Krist preuzeo radi naših grijeha. Također i oni (naši grijesi) bili su predstavljeni, jedan po jedan, ispred njegovih božanskih očiju, i njegovo je Srce napadnuto istovremeno od svih njih kao mnoštvo zmija; valovi užasa i patnja koja je započela bila je iznad svih, kakvu još nikada nitko na zemlji nije iskusio. Svaki grijeh bio je kao jedno koplje koje snažno probija u njegovo Srce, i koja je činila ranu još bolnijom, koju njegovo tijelo nije očekivalo. Pospješivale su ih još više naši nepodnošljivi smrtni grijesi. No on je izabrao smrt kako bi ih sve uništio te protjerao to veliko čudovište grijeha sa svijeta.

Treći uzrok bilo je predviđanje naše velike nezahvalnosti. Da su svi ljudi odgovorili s punim srcem na ljubav i patnje Spasitelja,… more njegove Muke trebalo je postati more od mlijeka. No ta gorčina ne smeta mu predvidjeti nebrojeno mnoštvo onih za koje, po vlastitoj krivnji, ova Muka postaje beskorisna.

Na sudištima

Tri je najistaknutije povrede primio Isus na sudištima.

Prva je bila na sudištu kod Anne, s jednom pljuskom. Uvreda je bila puna okrutnosti jer je pljuska bila dana s obuvenom rukom kakvu su imali vojnici i tako je ozlijedio ovo Presveto Lice. Bila je puna sramote jer mu je dana u prisutnosti starijih koji su vodili Sinagogu u vjerskom dijelu. Bila je puna nepravde jer je okrivljen Krist zbog jednog odgovora iznesenog iz nebeske mudrosti. Povrijeđeno je ovo djevičansko Spasiteljevo lice, koje anđeli u Raju žude promatrati. Uvreditelj je bio Malko kojemu je maločas bila izliječena rana po Kristovim rukama. Ovome se začuđuju sveci kao sunce koje nikad ne zalazi.

Druga povreda primljena na sudištu kod Heroda, gdje je, vezan kao krivac s pognutom glavom, bio zamijenjen s jednim ludim uznositim kraljem. Spasitelj je mogao učiniti samo jedno čudo i izbjeći sve ove uvrede, ali on je izabrao činiti čuda povećavajući svoju Muku, a ne umanjujući je.

Treća povreda primljena je na sudištu kod Pilata u kojem je uspoređen s Barabom…

Prijevod: D.L.

(iz: MISSIONARI DEI PREZIOSISSIMO SANGUE, Scriti Spirituali di s. Gaspare del Bufalo, svezak IV., n. 392, ur: Beniamino CONTI, CPPS)

Ljubiti Krv Kristovu

Četvrti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Ljubiti Krv Kristovu

(pogledajte sve stupnjeve)

 

     Gledajući na Krv Kristovu na ovoj etapi naše duhovnosti, pred nama je tema “ljubiti, zavoljeti Krv Kristovu”. Nije dovoljno da tu Krv upoznamo, da ju poštujemo i s njom razgovaramo – u nekom trenutku trebamo zapaliti i rasplamsati svoje srce. Zavoljeti nekoga znači prionuti srcem uz njega. Ovo je nešto više nego samo računanje, korištenje dokaza. Ako se držim nekoga radi toga što je to za mene korisno, ako se bojim izgubiti tu osobu jer ću tada imati još veće probleme – to još nije ljubav.

Treba prionuti srcem uz nekoga pa će takva ljubav izdržati u najtežim poteškoćama i iskušenjima, kada nema govora o pravednosti, kada su sve granice pravednosti i izdržljivosti nadmašene. Majka koja voli svoju djecu, svoga muža, zna izdržati jako mnogo, ali samo ako je prionula srcem uz one koji su joj darovani.

Ljubav malenog djeteta još je jako koristoljubiva. Dijete treba mamu i tatu. Najradije se privija uz svoje roditelje, pa ako nema mame onda si traži majku, ako nema oca, traži si tatu, jer ih treba. U tome nema ništa loše, to je lijepo, ali ovo još nije ona velika ljubav o kojoj želimo govoriti.

Mladi čovjek mora proći kroz iskustvo zaljubljenosti, u kojem se troši, izgara, doživljavajući nešto novo, iracionalno, nesebično. Otkriva da je svoj tek onda kada zna ljubiti, darivati svoju ljubav i doživjeti uzajamnost. Tek kasnije ta ljubav postaje zrela i trajna – o takvoj ljubavi se radi.

    Kako težiti za takvom ljubavlju?

Poznata je jedna molitva, koju je sv. Marija De Mattias upotrebljavala kada je bila dijete. Predao nam ju je sluga Božji Ivan Merlini, njezin duhovnik: “Marijo – molila je Marija još kao dijete, prije svog prirodnog sazrijevanja ljubavi – pomozi mi, da bih gorjela, plamtjela ljubavlju prema Isusu i prema Tebi. Pokaži mi, što da činim da bih se sviđala Tvome Sinu!”

    Ova molitva sadržava dvije važne stvari.

Nije dovoljno htjeti ljubiti – premda je važno željeti ljubiti i moliti tu milost. Ona je htjela gorjeti tom ljubavlju! Još nije bila zrela za to, nije bila “gorljiva” u potpunosti, ali već je molila za to. Željela je plamtjeti ljubavlju prema Mariji, a kroz nju prema Isusu.

    Dakle, što to znači uistinu ljubiti?

Sviđati se? Od toga tek počinje ljubav. Ako nekoga volim i želim ga voljeti sve više, onda cijelo vrijeme razmišljam o onome što se njemu sviđa. Ne možemo se sviđati svima a čak i nije dobro sviđati se nekim ljudima. No ako netko moli na nakanu da bi se sve više sviđao Isusu – taj je vrlo dobro “usmjeren”.

Ovako jednostavna može biti naša molitva za milost ljubavi: molba za plamen ove ljubavi, da bi bila goruća, a ne samo mlaka, ne samo “u redu” u odnosu prema Isusu. Ta ljubav mora plamtjeti i biti provjerena kroz to da se čovjek želi sviđati Ljubljenome. Ima ljudi koji misle da vole, ali ustvari žele da se onaj koji ih voli sviđa njima, udovoljava njihove hirove, želje, interese, a ne obratno.

Želim li ljubiti – ili želim biti ljubljen? Ispravna ljubav povezuje jedno i drugo.

Ljubiti Krv Isusa Krista, ljubiti prolijevanja te Krvi znači više nego primjećivati je. Od srca prionuti uz tu Krv, uz njezina prolijevanja. Također prionuti uz Krv Isusovu u ranama mojih bližnjih te u osobnim ranama koje doživljavam danas – to znači ljubiti Krv Kristovu.

 

ISKUSTVA

Pribadača

Vrijedi ljubiti u svakom trenutku, u svakoj situaciji, bilo gdje i što god se radi. Imala sam slobodno vrijeme i odlučila učiti za ispit. Uzela sam svoje bilješke i počela ih pregledavati, ali mi je bilo jako teško išta zapamtiti. Čitala sam ih stalno – počinjući uvijek iz početka. Najteže mi je bilo to što mi se spavalo kada sam htjela učiti. Ništa nije pomogla šetanja po sobi, glasno čitanje, otvaranje prozora, sjedenje za stolom – uvijek se završavalo na tome da sam izmučena sjela na krevet i kasnije se probudila s otiskom bilježaka na licu. Svaki sljedeći pokušaj se završavao snom. Prošao je cijeli dan, a ja, boreći se sama sa sobom, započinjala sam uvijek bez rezultata.

Sljedećeg dana odlučila sam započeti još jedanput. Zamolila sam Isusa da mi pomogne, da bude sa mnom, jer ja znam da sama neću moći. Uzimajući bilježnicu, primjećujem pribadaču pokraj stola. Sjetila sam se, kada nam je poglavarica u novicijatu pričala o svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, o njenoj velikoj ljubavi, čak i kada je podizala pribadaču sa poda, radila je to s takvom ljubavlju, kao da bi je poklonila Isusu. Ta pribadača je bila mnogo veća od normalne. Imala je veliku bisernu glavu. Pomislila sam: «Gospodine Isuse, dakle, trebam jako snažno voljeti. Ti budi moj učitelj u školi ljubavi, a ja ću Ti čitati moje bilješke».

Zabola sam pribadaču u stranicu i počela čitati, ponavljati i učiti. Više nisam mislila o snu, nisam bila umorna, a i nisam trebala toliko puta ponavljati svoje bilješke. Svaki pogled na pribadaču me podsjećao da “sada ljubim” i učim dalje. To je bio moj znak koji me podsjećao na to što sada trebam raditi i za koga.

Zahvaljujem Isusu za to iskustvo, za to što me podsjetio što trebam raditi kada mi nešto ne ide, kada je teško, kada se nema više snage, da se počne ispočetka. Zahvaljujem što je zapiknuo u moje srce “pribadaču ljubavi” koja će mi zauvijek biti pomoć i odgovor u teškoćama. (F.K.)

Tražila sam Krista

Kada se moj muž vratio iz bolnice nakon operacije, nakon nekoliko dana kasnije došla je stanovati s nama, na skoro mjesec dana, svekrva jer joj je kćer također otišla u bolnicu na operaciju. Svekrva ima osamdeset sedam godina pa, s obzirom na njezinu dob i različite zdravstvene poteškoće, teška je u zajedničkom životu. Kada je započela stanovati kod nas, kroz prva tri dana bila je vrlo simpatična, vrlo ljubazna jer je znala da mora kod nas živjeti. Sljedeći dani bili su sve teži. Odlučila se vratiti svojoj kući jer je tamo njezino mjesto, tamo je njezina soba. Kod nas je stanovala u sobi našeg sina. Nije bilo odgovarajućih uvjeta jer stan je malen. Smislila je najbolji način kojim nas može uvjeriti da se mora vratiti kući, a to je dosađivanje. Osoba kojoj je započela najviše dosađivati bila sam baš ja. Izmišljala je na mene grozne stvari, vrlo neugodne, za mene žalosne. Prigovarala je, brbljala, stalno pakirala stvari, misleći da će me na taj način uspjeti tako iznervirati da se složim s time da se vrati u svoj stan.

Bili su to za mene teški tjedni. Imala sam tada Riječ života: “Postati Krv” i pokušavala sam vidjeti Krv Kristovu tamo gdje je loše, iskusiti nju u teškim situacijama. Gledajući na svekrvu nisam uzimala duboko u srce ono što je govorila. Kada je vikala, dosađivala, prilazila sam k njoj, pomilovala je, poljubila, uvijek sam imala neki slatkiš u džepu. Baka me ispočetka čak i odguravala ali ja sam radila svoje i gledajući na nju tražila sam u njoj Krista: Krista patnika, usamljenog Krista. Pokušavala sam joj vrlo strpljivo tumačiti da se ne može vratiti u svoj stan, jer tamo nema nikoga, nitko joj neće skuhati jelo, nitko se neće za nju pobrinuti. Ona je tvrdila da će se sama snaći i još više mi dosađivala. Govorila sam joj puno toplih riječi jer sam znala da je baš ona trpjela najviše od sviju nas, jer jako je željela biti u svom vlastitom “kutku”. Zna se, bakine godine govore same za se.

To je trajalo oko tri tjedna. Kada se baka uvjerila da se na nju ne ljutim i da s takvim ponašanjem ništa neće uspjeti, započela se sama mijenjati na bolje. Primijetila je da sam za nju htjela dobro. Započela je ugodno gledati na mene pa, čak mi je rekla: «Što bih ja bez tebe dijete učinila, ako me ti ne bi uzela k sebi?». Bila je to za mene velika škola, jer me je baka kroz svoje ponašanje učila poniznosti. (K.T.)

Neka nam ova dva iskustva pomognu ući dublje u ljubav prema Krvi Kristovoj. Ona su također dobra slika i komentar Riječi života: “Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu… znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu…” (Kol 3,23-24).

Uredio: p. Josip G., CPPS

 

>>Pogledajte sve stupnjeve<<

Krv Kristova – IZVOR NADE – snažnije govori od Abelove

Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice
osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove
(2014. – 2015.)

“Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli” (Iv 19, 31-37).

Izvor nade

Evanđelist Ivan jedini od evanđelista izvještava što se na KalvKrv Kirstova u kaležuariji dogodilo odmah nakon Isusove smrti. On pripovijeda da je prije skidanja mrtvog tijela Isusova s križa, koje je spomenuto kod sva četiri evanđelista, jedan vojnik, umjesto da prebije Isusove noge, kako je učinio kod ostalih osuđenika, probo mu kopljem bok iz kojega je odmah potekla krv i voda (usp. r. 33). Koji je interes pobudio ovaj događaj kod evanđeliste, pokazuje on sam time što se, prvi put u svom evanđelju, poziva na svoje osobno svjedočenje: Onaj koji je ovo vidio svjedoči… (r. 35) I on zna da govori pravo – da i vi trajno vjerujete (usp. r. 35). Ovo Ivanovo upućivanje poziva nas na razmišljanje da ono što je on vidio, nije nešto sporedno, nego je to vrlo značajna činjenica. On polaže na to veliku važnost, želi svima nama objasniti veliku važnost onoga što je vidio. Želi nam otkriti tajnu ove krvi i vode koje su potekle iz probodenog Isusovog boka.

Ivan nas podsjeća na SZ: Nijedna mu se kost neće slomiti (r. 36b). On promatra Isusove noge koje su ostale netaknute. Promatra Isusov otvoreni bok – tajanstveno istjecanje krvi i vode.

Značenje koje je Ivan htio dati krvi, koja je tekla iz boka Isusova ukazuje na pojedinosti pashalnoga obreda. Žrtvovanje vazmenoga janjeta bilo je uzor (praslika) za Isusovo žrtvovanje. Ivan već prije u svom evanđelju spominje da Židovi nisu htjeli ući u Pilatovu palaču, „da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti pashalnu večeru“ (r. 18, 28).

Zatim evanđelist u času Isusove smrti na dva mjesta podsjeća izričito na to, da je bio „dan odmora“ (usp. 19, 31.42.), malo prije sunčanoga zalaza, tj. upravo onoga sata kada su se u hramu u Jeruzalemu klali vazmeni janjci. Poznato je kako je bila važna krv prvog vazmenog janjeta: njegovom krvlju morala je svaka hebrejska obitelj premazati dovratnike i nadvratnik kuće, gdje se (janje) blagovalo (usp. Izl 12, 7). Gospodin je rekao Mojsiju: „Krv neka označuje kuće u kojima stanujete. Gdje god spazim krv proći ću vas“ (Izl 12, 13). Krv je dakle obilježavala kuću svakoga člana naroda. (usp. Izl 4, 22)

Za Ivana je K(k)rv Isusova, K(k)rv Bogočovjeka, ostvarila i ispunila ono što je izvršila krv janjeta, kao njezin uzor. Po smrti Kristovoj, u kojoj je on predao duh u najvišem činu ljubavi, čitav je ljudski rod posvećen u prvorođenom Sinu Božjemu. Sam Isus bio je onaj koji je, prema Ivanu Krstitelju, morao „na se uzeti grijehe svijeta“ (Iv 1, 29), koji „krštava Duhom Svetim“.

Istina je da Pasha, koju su Židovi svake godine svetkovali nije sadržavala ovaj krvni obred koji je tako pun značenja. Činjenica da se točno takav obred sačuvao kod proroka Ezekiela, pokazuje značenje koje mu je židovska tradicija pridavala (usp. Ez 45, 18-24). Obred kod žrtve okajnice samo je prepričan, on je imao svoje mjesto na prvi i sedmi dan pripremnog tjedna za svetkovanje vazma (pashe). Točno kao na dan prve pashe (usp. Izl 12, 7), Izraelac je poškropio dovratnike svoje kuće krvlju janjeta, a svećenik je uzeo krvi te žrtve okajnice i njome premazao dovratnike Doma… i dovratnike vrata unutrašnjega predvorja“ (usp. Ez 45, 19), tako će dovršiti pomirenje Doma. Sv. Grgur Nazijanski na Uskrs 362. godine reče: „Jučer je Janje žrtvovano i dovratnici su bili krvlju poškropljeni. Egipćani oplakuju svoje prvorođence, a mi smo izbjegli anđelu smrti, kojega je pogled na ovaj znak grozom i strahom ispunjavao. Po dragocjenoj krvi bili smo zaštićeni kao jednim zidom“.

Značenje koje Ivan daje krvi u vezi s citatom: „Blagujte je u jednoj te istoj kući; iz kuće ne smijete iznositi mesa niti na žrtvi smijete koju kost slomiti“ (Izl 12, 46), potkrijepljeno je značenjem koje on daje vodi u vezi s drugim citatom: „A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca“ (Zah 12, 10).

Ako pročitamo to cijelo proročanstvo vidjet ćemo kako ono na čudesan način upućuje na scenu na Kalvariji u večer Velikoga petka: „Svi stanovnici Jeruzalema… gledat će na onoga koga su proboli: naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca. U onaj dan plač velik će nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megidonskoj“ (Zah 12, 10). Činilo se da su sa smrću vladajućeg kralja Jošue konačno iščeznule sve nade. Kao smrt Isusova u očima apostola – „a mi smo se nadali“ (Lk 24, 21).

Pobjeda nade

Čitajuisus daje kaležći tekst proroka Zaharije čini se kao da je smrt Probodenoga zapečatila konačni poraz, ali u stvari je pripravila Božji trijumf: „U onaj dan“, glasi kod Zaharije dalje, „otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće“ (Zah 13, 1). To je bila voda „ispod desne strane hrama“ koju je prorok Ezekiel vidio da teče i buja u rijeku, koja se „više nije mogla prekoračiti“ (Ez 47, 1-12). Jedan izvor koji se ulijeva u Mrtvo more i ovaj simbol totalne neplodnosti pretvara u „raj“, koji je bio tako čudesan da ga Otkrivenje spominje opisujući sreću neba. Psalam 36. govori o potocima slasti i izvoru životnom. (r. 9-10)

Stoga nas ne čudi ako evanđelist Ivan misli na ove „potoke žive vode“, koji će, kako Pismo kaže: “iz njegove nutrine teći“ i o kojima je Isus govorio na svetkovinu sjenica. „To reče“, tumači Ivan, „za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega“ (Iv 7, 37-39).

Očima vjere promatrajmo i nadom uronimo i mi u to veliko otajstvo „krvi i vode“ koju je Ivan vidio da teče iz boka Isusova.

Za osobno i zajedničko produbljivanje i dijeljenje…

„Iz ovog božanskog izvora, pruža nam ne vodu, nego svoju živu krv, koja je simbol njegove smrti, ali i uzrok našega života.“ (sv. Ivan Krizostom)

“On (Krist) je došao kao liječnik… kao liječnik koji svojom krvlju liječi naše zloće, daje nam svoje tijelo za hranu i svoju krv za piće. Ova krv je tako nježna i blaga, donosi toliko slasti i hrabrosti, da ozdravlja svaku bolest, a iz smrti budi na život. Ona uklanja tmine i donosi svjetlo… Zato, zaronite u krv raspetog Krista. Drugačije ne možemo sudjelovati u njegovoj milosti, niti ostvariti svrhu zbog koje smo stvoreni; niti ćete moći strpljivo podnositi svoje muke. U krvi, sve gorko postaje slatko, a svaki teret lagan…”

(sv. Katarina Sijenska)

„Mi se klanjamo Isusu i slavimo ga, zazivajući i pjevajući njegovo blagoslovljeno ime; želimo ga ljubiti sve bolje, polažući svoje srce blizu njegova Srca, koje kuca neizmjernom ljubavlju prema nama. Logično je, dakle, da promatramo izravno izlijevanje toga božanskoga Srca, žrtve i dobrote kojima je ono središte: Krv iz njega prolivenu za spasenje svijeta i koja se stalno nastavlja dijeliti za spasenje duša.“

(sv. papa Ivan XXIII.)

„Ali, tko može ožednjeti ako ne onaj koji ide na mistične izvore rana Isusa Krista? Kad tamo promatramo tajne božanske krvi bit ćemo obuhvaćeni velikom revnošću za spasenjem naroda.“

(sv. Gašpar del Bufalo)

***

Biblijski tekstovi za razmatranje:

  • Zaharija 12. i 13. poglavlje

  • Ezekiel 36, 25

  • Otkrivnje 22, 2

  • Poslanica Hebrejima 12, 24

***

Poticaj: U Korizmi na poseban način promatraj Raspetoga. Osluškuj „šumove“ Krvi Kristove u svom srcu i zahvaljuj za krepost NADE.

  • Jesam li kad pokušao/pokušala razgovarati s Krvlju Kristovom?

  • Nalazim li u Isusovom otvorenom boku izvor nade moga vlastitog spasenja?