Drugi stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Štovati Krv Kristovu
(pogledaj sve stupnjeve)

…nastavak.

ISKUSTVA VEZANA NA TEMU „ŠTOVATI KRV KRISTOVU“

Kako smo već čuli u temi “Štovati Krv Kristovu”: “Ne samo da u molitvi i za vrijeme sv. Mise treba voditi račun o ispravnom unutarnjem stavu poštivanja i njegova iskazivanja, već je takav stav potreban i u trenutku kad se susrećemo s Kristovom Krvlju u čovjeku koji trpi, a na poseban način u grešniku…. Tko želi poštivati drugoga s obzirom na Krv Kristovu, taj govori i čini prije svega ono što odgovara istini, što drugom pomaže i što ga izgrađuje. Tko bližnjeg poštiva ne gleda ga odozgo nego gleda na njega odozdo, traži i ističe ono što je plemenito, lijepo i vrijedno.” Primjer toga možemo naći u iskustvima koja donosimo u doljnjem tekstu.

U obitelji

Bila je nedjelja i u našem domu su bili gosti. Nakon ručka započeo se razgovor o problemima današnjeg svijeta i uzrocima takvog stanja. Naknadno sam se uključila u razgovor i čula kako moj suprug iznosi svoje mišljenje o temi, s kojom sam otprije bila upoznata i za koje sam znala da se negativno odnosi prema Crkvi i Isusu Kristu. Tijekom razgovora iznijela sam svoje mišljenje i negirala misli autora koji je napisao svoje viđenje problema, a s čijim se mišljenjem moj suprug u svemu i potpuno slagao. Ovdje moram reći da sam prije nekoliko godina pročitala sve te knjige, nisam se prije početka čitanja posebno zaštitila, a rezultat je bio prava katastrofa… tijekom otprilike 3 godine ja sam trpjela od problema poljuljanosti vjere u Isusa Krista. Sada sam mislila na našu kćer, koja je mlada u vjeri. Znala sam da će se jednom otvoriti taj razgovor, jer kontakt je blizak – radi se o njenom ocu. U sebi sam tiho zazivala Krv Kristovu i osjećala veliku zaštitu. S gostima sam na nekoliko sati izašla. U međuvremenu suprug je dao kćerki knjige da pročita neke izabrane ulomke. Kad sam se vratila, ona se spremala za diskusiju s njim. Ostavila sam ih same i nakon dosta vremena kćer je došla vidno uzbuđena i rekla mi da jednostavno ništa što mu je govorila nije ulazilo u njega kao da se ispriječio između njih neprobojan zid. Na kraju je zaplakala i rekla: “Odreći ću se Isusa ako On ne obrati mog oca!” Sve me jako boljelo. Njezina patnja, njegova patnja, nemoć nas kršćana da živimo do kraja Božje poslanje…

Ostala sam neko vrijeme sama da saberem misli. Bila sam na rubu da se razljutim na supruga – mogao je šutjeti i ostaviti da njena vjera raste u miru. I sama sam tijekom godina umorna od tereta tog razjedinjenja među nama. Mislila sam neću negodovati, najbolje da zašutim i ne razgovaram duže vrijeme s njim… Onda je kao svjetlo došla propovijed svećenika koju sam čula o tome kako je Krv Kristova snažno prisutna svuda gdje je patnja, grijeh, sablazan... „Poštivati Krv Kristovu!“ Također sam se podsjetila na Riječ života: „Ljubi bližnjega svoga…“ Odmah su u mojoj duši počele teći riječi opravdanja za mog supruga: ne, neću se svađati s njim, on zna dobro moje mišljenje o tome, neću ga mučiti ni svojom šutnjom, jer on zapravo traga za istinom. Nikad nije nametao svoje mišljenje niti prvi započinjao o tome osim ako ga je netko pitao… Dok sam tako mislila ušao je u kuhinju i na njegovom licu vidjela sam tragove umora, očekivao je moju burnu reakciju. Osjetila sam samilost… samo sam ga ljubazno nešto upitala kao da se ništa nije dogodilo, poslužila odmah večerom… Rekla sam Isusu – „Ne mogu tu učiniti baš ništa osim ljubiti svog supruga. Isuse, sve Tebi predajem u ruke.“ Preplavio me mir i sigurnost… Bog će u svoje vrijeme djelovati. Lice mog supruga se odmah razvedrilo. Taj je mir prešao i na našu kćer…

(A.H.)

U vlaku

Bilo je to u siječnju, zima je bila jako snježna i oštra. Kolega iz Zajednice Krvi Kristove poslao mi je nenadano pozivnicu da prisustvujem njegovoj prisezi u vojsci gdje je služio. Uopće nisam imala želju ići. Baš sam bila u Čenstohovi (Poljska) u Misijskoj kući gdje sam se vrlo dobro osjećala i najradije bih odustala. Braća i sestre su mi ipak savjetovali da trebam ići. Misleći na Riječ Života „Krv Kristova“ krenula sam na put.

Kako sam i pretpostavljala, pola Poljske uputilo se u to vrijeme u taj grad. Nisam ušla u vlak nego sam bila unesena u mnoštvu, a kasnije sam bila od jednog snažnog muškarca laktom pritisnuta uz prozor. Neugodni zadah, poteškoće pri najmanjim pokušaju promjene položaja, svađe živčanih ljudi… To je trajalo cijelu noć. U ranu zoru sam bila toliko premorena da sam skoro počela plakati. Ipak sam nekako izdržala. Kasnije, kako je to uobičajeno na prisezi – nekoliko smo sati stajali na hladnoći, a nakon toga smo dobili vrlo skroman obrok. Napokon je kolega dobio izlaz iz vojarne i trenutak poslije smo otišli kod znanaca.

Dan je brzo prošao – najvažnije je da se moj kolega mogao osjećati jedno sa Zajednicom. Kasnije opet u vlaku. Povijest se ponovila. Bila sam unesena u vlak na hodnik i nisam se mogla uopće micati. „No, da“ – očajno sam pomislila – „neću moći već drugu noć za redom izdržati!“ Osim toga baš u odjeljku tik uz mene sjedila je grupa mladih – dosta pripitih. S njima je sjedila i jedna djevojka. Teško mi je opisati njihovo ponašanje – vulgarne psovke, vicevi koji nisu za ponavljanje, agresija. Prestizali su se u psovkama kao da se natječu. Svi su bili preneraženi njihovom velikom sigurnosti u same sebe koja je tako očito iz njih izvirala. I nitko nije reagirao. Iako su u svojem odjeljku imali jedno slobodno mjesto, gdje su se ugodno smjestili, u cijeloj toj gužvi nitko od ljudi nije pokušao sjesti u njihov odjeljak.

Stajala sam točno nasuprot otvorenih vrata njihovog odjeljka. Bojala sam se i nisam znala što raditi. Noge su me boljele i spavalo mi se. I tada sam na te mlade ljude odjednom pogledala, ne više s odbojnošću već s tugom. Započela sam za njih moliti Krunicu Krvi Kristove, i pomislih, pa Isus je također i za njih trpio. Na žalost, baš su me u tom trenutku momci primijetili i započele su neprimjerene šale na moj račun. Najviše im je smetalo moje bijelo krzno, kasnije kosa, naočale, izgled uopće. Počeli su me gurati, navlačiti za to jadno krzno itd. Trajalo je to možda sat vremena. U vlaku je bilo sve više vruće… Na kraju jedan od njih počeo je pitati za vodu. Nitko od njih nije imao ništa za piće. Momak koji je sjedio najbliže vratima i koji mi je najviše dosađivao, uzdahnuo je: „Moram se napiti vode!“ Tek tada sam se sjetila da u torbi imam termosicu s čajem. Izvukla sam ju i svjesno se smješkala Isusu u tom momku i pružila mu. Mislio je da se šalim. Odjednom je u odjeljku nastala mrtva tišina. Trenutak poslije jedan od njih je uzdahnuo: „Kako nas je udesila!“ Momak je popio čaj. Nakon duže šutnje, odjednom, ne vjerujući vlastitim ušima začula sam: „Izvolite, imamo jedno slobodno mjesto!“ Nisam se više bojala i sjela sam. Započeli smo razgovarati… Nakon nekog vremena smo došli do zaključka da nije pošteno u takvoj gužvi sjediti u odjeljku za osam osoba, a još bi ih moglo sjesti. Stisnuli smo se i primili smo još četiri osobe u odjeljak.

(A.P.)

Neka nam ova iskustva pomažu štovati Krv Kristovu ne samo u pobožnosti već i u drugom čovjeku. Neka nam u tome pomogne i Riječ Života za taj mjesec: „Vi koji nekoć bijaste daleko, dođoste blizu – po Krvi Kristovoj“ (Ef 2, 13). Možda u mojoj obitelji, među mojim znancima, na poslu, u školi… postoji netko s kime mi je posebno teško, s kojim najradije ne bih htio imati ništa zajedničko… Neka pogled na križ očisti našu ljubav i ujedinjuje naša srca, neka nas podsjeća da smo si bliski po Krvi Kristovoj. Ne dajmo se voditi samo našim osjećajima i simpatijama, je li netko ljubazan, ugodan… ili nije. Gledajmo dublje: biti „blizu – po Krvi Kristovoj“.

Uredio: p. Josip G. CPPS

Prvi dio pogledaj ovdje.

Drugi stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Štovati Krv Kristovu
(pogledaj sve stupnjeve)

Započeli smo školu koja se zove „sedam stupnjeva duhovnosti Krvi Kristove“. Imali smo prvi stupanj: Otkriti – upoznati Krv Kristovu. Učili smo primjećivati Isusovu Krv u današnjem svijetu: u sakramentima, u Božjoj Riječi, a također na mističan način u svakom trpljenju, nepravdi, situaciji uzrokovanoj grijehom.

Sada idemo korak naprijed, u „drugi razred“, stoga, učimo i dalje štovati tu Krv.
Što znači “štovati Krv Kristovu”?

1. Štovanje kao posljedica spoznaje istine

U starozavjetnom vremenu postojao je običaj da svjedok na sudu priseže riječima: „daj slavu Jahvi“ (Još 7, 19). Isto su se tako i farizeji, u želji da saznaju istinu, obratili slijepcu kojeg je Isus izliječio (usp. Iv 9, 24). Istina, dostojanstvo i čast međusobno su vrlo usko povezani. Tko želi Boga častiti mora govoriti istinu.

Istina ostaje ono što jest samo u cjelini. Tko zbog straha, udobnosti ili zanemarivanja zataji dio istine postaje nevjerodostojan. Pola istine može biti i laž.

Kad smo u svjetlu vjere prepoznali različite načine prisutnosti Krvi Kristove u svijetu ne možemo ostati ravnodušni prema njoj. Posljedica svjesnosti te činjenice je valjani odgovor. Najprije se radi o tome da se ne zaboravi, ne prešuti, ne uguši u sebi istina o prisutnosti Krvi Kristove. Načelni način štovanja Krvi Kristove je produbljivanje i ispovijedanje te istine u naučavanju i življenju.

2. Poštivanje kao bit štovanja

U svakoj Euharistiji svećenik podiže kalež spasenja na spomen Kristova djela, koje se uvijek iznova uprisutnjuje. Crkva, poslušna Gospodinu, neprekidno podjeljuje sakramente i tako prenosi bujicu milosti koja proizlazi iz Krvi Kristove. Mnoge su se redovničke zajednice i družbe posvetile Krvi Kristovoj i šire molitve i pobožnost na čast „Cijene našeg spasenja“. Mnoga svetišta Krvi Kristove svjedoci su zahvalnosti i pouzdanja hodočasničkog Božjeg naroda.

Svi ovi liturgijski znakovi i izrazi pobožnosti imaju veliku vrijednost ako se izvršavaju u doličnom raspoloženju. Ne mogu zaobići ono što je najvažnije. Vrhunac pobožnosti prema Krvi Kristovoj ne može biti, na primjer, samo njegovanje i podržavanje svojih običaja i obreda. Tu se radi o doličnom životnom odgovoru koji je plod susreta s Bogom u Spasiteljevoj Krvi.

Kad se Mojsije u pustinji, opčinjen gorućim grmom, htio približiti morao je najprije skinuti obuću, jer je mjesto na kojem je stajao posvetila posebna Božja blizina. Prije nego što je čuo Gospodinove riječi i naredbe, morao je iskazati čast.

Pošto smo u vjeri prepoznali različite načine Božjeg bivovanja, raspoloženje za odavanje časti i poštivanje Božje prisutnosti u Krvi Kristovoj sačinjavaju naš prvi odgovor. Sveto pismo na različitim mjestima izričito ponavlja da je strah Božji prvi korak, pa čak i uvjet, za mudrost i spoznaju. Taj isti strah i poštivanje daju posebnu vrijednost i vjerodostojno dostojanstvo molitvama i svečanostima u čast Krvi Kristove. Bez poštivanja, koje bismo mi ljudi trebali iskazivati i svojim vanjskim stavovima, liturgijske i izvan-liturgijske svečanosti gube svoj smisao. Postaju teret i na kraju postižu suprotno od namjeravanog rezultata: umjesto da budu izraz časti i želje obradovati Boga, postaju izraz sramote. Umjesto da izgrađuju i učvršćuju vjeru, oni je uništavaju.

3. Poštivanje bližnjega

Ne samo da u molitvi i za vrijeme sv. Mise treba voditi računa o ispravnom unutarnjem stavu poštivanja i njegova iskazivanja, već je takav stav potreban i u trenutku kad se susrećemo s Kristovom Krvlju u čovjeku koji trpi, a na poseban način u grešniku. Naravno da se naše poštivanje prema bolesniku neće očitovati u liturgijskim znakovima! Tko želi poštivati drugoga s obzirom na Krv Kristovu, taj govori i čini prije svega ono što odgovara istini, što drugom pomaže i što ga izgrađuje. Tko bližnjeg poštiva ne gleda ga odozgo nego gleda na njega odozdo, traži i ističe ono što je plemenito, lijepo i vrijedno.

Sjajan primjer poštivanja čovjeka koji je opterećen krivnjom i koji je pao, daje nam sv. Ivan Pavao II. u svome govoru zatvorenicima u Papudi. Papa je poznavao problematiku slušatelja. Unatoč tome tretirao ih je jednako, bez pretvaranja i glume, s dubokim vjerskim uvjerenjem. Zahvaljujući tome može reći: „Susrećem u vama ljude koji su otkupljeni, za koje je Krist prolio Krv…“ Nadalje Sveti Otac objašnjava značenje Krvi Kristove kao znak Božje ljubavi prema njima i čitavom čovječanstvu. Na kraju podsjeća da je Krv Kristova izvor veće radosti od one koju može dati svijet, jer čovjeka osposobljava za ljubav i daje mu snagu za početak novog života.

Tako tumačeći Krv Kristovu papa je pokazao gdje leže nedostaci i poteškoće u životu zatvorenika. Rekao je to potičući i izgrađujući, a ne osuđujući ili demaskirajući. Mogao je početi od temeljne vrijednosti u životu tih nesretnih ljudi – od činjenice da su kao otkupljeni trajno obilježeni Kristovom Krvlju. To im dostojanstvo nitko ne može oduzeti niti uništiti, pa ga čak ni sami nisu u stanju odbaciti. Otkupljenje Krvlju Kristovom sadrži najdublji razlog poštivanja svakog čovjeka – pa makar nešto i skrivio.

Uredio: p. Josip G., CPPS

… nastavlja se…

Pogledajte i sve ostale stupnjeve!

Prvi stupanj duhovnosti Krvi Kristove (2. dio)

Gledajući očima vjere možemo također pronaći Isusovu Krv u trpljenju drugoga čovjeka. Želim dati jedan primjer – jedno iskustvo časne sestre koja je sudjelovala zajedno s Misionarima Krvi Kristove u misijama u jednoj župi. Sestra piše:

„Dogodilo se to za vrijeme misije u jednoj župi. Jedno prije podne došla je u župni dvor neka gospođa tražeći svećenika koji bi mogao doći k njezinom bolesnom mužu, ispovjediti ga i pričestiti. Zapisala sam prezime i obećala sam da će svećenik doći poslije podne. Trenutak poslije osjetila sam da bi trebala tamo poći, čak ako i ne bi bilo nekoga tko bi mogao ići sa mnom. Iz razgovora s tom gospođom nisam razumjela želi li se muž ispovijediti ili je njoj više stalo do toga da dođe svećenik. Nisam znala kako se ponašati kad dođem kod njih, o čemu razgovarati.

Kad sam ušla u kuću ugledala sam tamnu, bijednu sobu i čovjeka koji sjedi za stolom. Bio je vrlo bolestan. Imao je kvrgu na vratu i valjda je nedavno bio operiran. Vidjelo se da je vrlo slab. Sjela sam pokraj njega i počela sam pitati obične stvari – o djeci, unucima, ne znajući treba li uopće dirati temu vjere. A ovdje su započele teškoće (nisam znala dobro hrvatski jezik). Znala sam postaviti pitanje, ali vrlo malo sam razumjela od onoga što mi je pričao. Zbog svoje bolesti govorio je jako tiho. Samo u nekim trenucima razumjela sam da mi priča o svojoj bolesti i o obitelji. Trenutak poslije u dvorištu je njegov sin uključio miješalicu za beton. Onda ne samo da nisam razumjela, već više nisam uopće mogla ni čuti što govori. Znala sam da ono što trebam sada raditi je gledati na Krv Kristovu u tom čovjeku. Nije važno razumijem li ono što govori ili ne. Taj se čovjek zagledao u mene kada je pričao i znala sam da je za njega važno da ga netko sluša. Nastojala sam slušati i svjesno gledati u njega i vidjeti Krv Kristovu u njemu. Znala sam da je to jedina stvar koju mogu u tom trenutku učiniti. Pri kraju razgovora on je još upitao jesam li nešto shvatila. Odgovorila sam da sam razumjela malo i skupila sam hrabrosti još nešto reći.

Zamolila sam ga da bi nam mogao pomoći u misijama kroz svoje trpljenje i bolest tako da to preda Bogu na tu nakanu i na takav način se uključi u naše misije. Bila sam jako iznenađena njegovim odgovorom. Rekao je da zna da trpljenje treba predati i da to nastoji raditi. To je bio za mene najveći plod toga razgovora. Usprkos tome da se nismo mogli dobro sporazumjeti, ipak smo se u onom što je najvažnije uspjeli razumjeti. Iskusila sam da gledajući na Krv Kristovu, mogu vidjeti i razumjeti ono što mi se čini neshvatljivo i nemoguće.“ (A. K.)

Osim toga da Krv Kristovu mogu primijetiti u svome trpljenju ili trpljenju drugoga, ona je prisutna i u patnji koja dolazi zbog grijeha ili nepravde, jer je Isus zaronio u svoju Krv svaki grijeh i nepravednost. Tu želim iznijeti iskustvo jednog člana naše zajednice koji se našao u takvoj situaciji:

„Poslije smrti moje punice, punac je odlučio odjaviti svog sina iz stana u kojem je stanovao trideset dvije godine, tumačeći to, da on već ima šezdeset godina i treba mir, a sin dolazi pijan i čini mu nered. Pokušavao sam ga uvjeriti da to ne učini, jer je to nepravda prema sinu. Znao sam da ono što je govorio punac nije do kraja istina. Poslije nekoliko dana saznao sam da je punac učinio tako, kako je htio, i moj šogor je izgubio stan. Bio sam šokiran da se to pravno moglo dogoditi, da se moglo odjaviti šogora, ne pitajući ga je li se i on slaže s tom odlukom. Za to vrijeme prihvatio sam šogora u svoj stan, i za vrijeme svog slobodnog vremena, išao sam od ureda do ureda, pokušavajući riješiti taj problem. Konačno sam u uredima dokazao da je prekršen zakon i da je odluka načinila nepravdu mojem šogoru.

Za vrijeme jedne od tih mojih šetnji, hodajući ulicom zajedno s mojim šogorom, primijetili smo mojega punca kako ide u našem smjeru i zaustavivši se pred nama započeo me vrijeđati zamjerajući mi da se miješam u tuđe stvari. Njegovo ponašanje bilo je svakog trenutka sve više i više nametljivo. Vidjevši da nije moguć nikakav razgovor, otišli smo dalje. Punac je išao za nama u razmaku od dvadeset metara i dalje vičući i psujući. Bio sam svjestan da su oko nas ljudi koji nas gledaju i slušaju. U jednom trenutku htio sam se vratiti i fizički odgovoriti na njegove psovke, ali tada sam se podsjetio na Riječ života: „Svi će vas zamrziti radi imena mojega“. (Mk 13,13), i neovisno o tome da je punac još vikao za nama s velikim mirom u srcu išao sam dalje ne razmišljajući više što će ljudi misliti.

Prestao sam razmišljati o osveti. U tome trenutku razmišljao sam o Isusu kojega su bičevali. Posvijestio sam si da u ovoj situaciji Isus najviše trpi u mome puncu. Osjetio sam Isusovu blizinu, započeo sam se moliti, bio sam sretan da opet mogu dati svoju kapljicu krvi.“ (J. S.)

Ako želimo doživjeti to iskustvo u našem životu moramo naučiti pronalaziti i primati Boga u ovom svijetu, u svakodnevnom životu, u različitim situacijama, također i u onim teškim i vrlo žalosnim. Na primjer, hodajući ulicom može se vidjeti kako ljudi neozbiljno i neodgovorno voze automobile. Vidi se često nedostatak kulture, nasilje… Susrećući se sa svime time na ulici, u školi, na poslu, čovjek se u prvom trenutku obeshrabri i izgubi volju. Naše umijeće se oslanja na to da se učimo otkrivati Boga u poteškoćama, u žalosnim trenucima jer je Krv Kristova prisutna tamo na otajstveni način. Krv Kristova nadalje teče, prolijeva se iz svih rana svijeta. Ove rane nisu još Krv Kristova (i treba učiniti sve da bi ih zaliječili!) – ali ove rane su za nas uvijek prilika vidjeti, iskusiti, primijetiti Krv Kristovu.

Samo vidjeti u tim trenucima teškoću te priliku za bijegom – lako je. Zatvoriti se negdje i biti svet u samoći – to nije naš put. Možemo svjesno u ovim trenucima susresti Boga, susresti Krv Kristovu. Na žalost, često ova Krv nije primijećena.

Možemo to usporediti s time da prije nekoliko tisuća godina ljudi nisu znali kakva energija je skrivena u ugljenu koji se nalazi u zemlji. Tek kasnije se otkrilo koliko se energije dobiva kada ugljen izgara. Kako je dobro zimi imati nekoliko tona ugljena u podrumu! Tako je i s drugim izvorima energije: uljem, zemnim plinom itd. Kakva je sreća ako neka država otkrije da ima takva nalazišta! No, mi možemo otkriti takva “duhovna nalazišta” u Krvi Kristovoj koja je prisutna u ranama svijeta.

To je naša zadaća u ovom prvom stupnju duhovnosti Krvi Kristove: učiti pronalaziti, otkrivati i upoznati Krv Kristovu prisutnu ne samo u sakramentima, nego također u ranama današnjeg svijeta, oko nas, u ranama našeg života, ranama naše obitelji. Gledajući vjerom na tu Krv naći ćemo više snage i smisla ovim patnjama. Neka nam sam Isus pomogne bolje upoznavati, otkrivati i primjećivati njegovu Krv u našem životu i oko nas.

Iskustvo vezano na temu „Otkriti – upoznati Krv Kristovu“

“Želim ispričati jednostavan događaj koji je za mene bio iskustvo snage Krvi Kristove i njezinog utjecaja na promjenu mojega pogleda i mišljenja.

U kolovozu (kada su mnogi putovali) vraćala sam se kući vlakom. Sa mnom su još bile dvije osobe, za koje sam se morala brinuti. Vlak je bio prepun i cjeli put smo stajali doslovno na jednoj nozi. Putovali smo cjelu noć stojeći. Nakon cjelonoćnog putovanja vlakom razmišljali smo samo o tome da što prije dođemo kući. Ipak smo morali duže čekati autobus kojim smo se trebali voziti još trideset i pet kilometara. Ušli smo u autobus koji je također bio prepun ljudi. Uz velike poteškoće sam se progurala do vozača kako bih kupila kartu do našeg sela. Vozač je rekao da se ne zaustavlja u našem selu, nego ćemo morati ići do mjesta koje je nekoliko kilometara dalje. Za nas je to značilo da ćemo se ili morati vraćati nekoliko kilometara pješice s torbama ili čekati još jedan autobus. Bili smo jako umorni i zato sam molila vozača da se zaustavi u našem selu. Rekla sam kako smo imali težak put, ali je njegov odgovor ipak bilo hladno i odlučno „NE“. Ponovila sam molbu, ali bez rezultata. Zbog gužve i prtljage nisam se mogla vratiti na drugi kraj autobusa, gdje su bile osobe s kojima sam putovala. Dakle, stajala sam odmah pokraj vozača i sa strane sam gledala njegovo lice. Nisam imala dobar stav u srcu prema njemu. Mislila sam da je nehuman, loš, čak mi se u tom trenutku činio posebno ružan, nesimpatičan.

Za trenutak sam razmotrila to što mislim… borila sam se sa sobom, s umorom, mrzovoljom i žalošću. Podsjetila sam se na Riječ Života. Gledajući dalje na lice ovog čovjeka sve više i više sam postala svjesna da je za njega, kao i za mene, kao i za svakoga Isus prolio svoju Krv, da u Božjim očima on ima veliku vrijednost. Mislila sam također da je možda i za njega ovaj dan bio jako težak kao i za mene, možda je jako umoran, ta u njemu je prisutna Krv Kristova. Gledajući dalje na njegovo lice sa divljenjem sam pronalazila u njegovom licu nešto što me podsjećalo na Krista. Nikada do kraja života neću zaboraviti taj dojam.

Upravo smo se približavali našem selu. Vozač se prema meni okrenuo i nešto me pitao. Ton njegovog glasa bio je potpuno drugačiji nego na početku. Bio je miran i ljubazan. Trenutak smo razgovarali i uopće se nisam začudila kada se autobus zaustavio u našem selu. Ostala mi je samo zamišljenost nad riječima koje sam dobila za geslo za cijelu ovu godinu: „Krv Kristova je jača!“ (usp. Heb 12,24).
(T. C.)

Uredio: p. Josip G., CPPS

… nastavlja se idućom temom.

Prvi stupanj duhovnosti Krvi Kristove (1. dio)

Da bismo mogli štovati Krv Kristovu, razgovarati s njom, ljubiti je itd., moramo je najprije otkriti i upoznati.

Što je to Krv Kristova?

Kad god govorimo o Krvi Kristovoj ne mislimo samo na njeno prolijevanje. Kada govorimo o Krvi Kristovoj imamo uvijek na umu cijelog Isusa koji je prolio svoju Krv za nas i koji je uskrsnuo. Da bismo upoznali značenje Krvi Kristove trebamo razumjeti da nam je kroz prolijevanje svoje Krvi, Isus želio nešto reći. Nije slučajnost da je Bog izabrao taj znak. Može se reći da je Krv Kristova poseban „jezik“ kojim je On progovorio. Isus je prolio svoju Krv da bi, ne samo riječima, nego i činom pokazao koliko nas voli i koliko voli svoga Oca.

Sada se podsjetimo gdje možemo danas pronaći Krv Kristovu? Gdje ju možemo otkriti?

Prvi način: možemo je pronaći u sakramentima. Posebno se je primjećuje u sakramentima sv. Euharistije i sv. Ispovijedi, ali prisutna je i u svakom sakramentu, jer su svi sakramenti plod Isusove prolivene Krvi. Govorimo da su sakramenti rođeni u otvorenom Isusovom boku.

Drugi način na koji je Isusova Krv prisutna u današnjem svijetu je Božja Riječ. Origen je rekao: „Govorimo da pijemo Krv Kristovu ne samo u sakramentalnom obredu nego i tada kada primamo njegove riječi u kojima je život.“ Dakle čitajući, razmatrajući Božju Riječ, na duhovan način primamo također i Krv Kristovu.

Postoji još treći način prisutnosti Krvi Kristove u današnjim svijetu, a to je mistično-univerzalna prisutnost. To je prisutnost Krvi uskrslog Krista koja prožima i spaja cijeli svemir.

Krv Uskrslog, koja svojom mističnom prisutnošću prožima cijeli svemir, prije svega susrećemo u patnji. Zašto? Kada je Isus na križu prolio svoju Krv, kako bi čovječanstvo obdario Božjom ljubavlju i životom, tada je u njoj oprao svaki grijeh i pad, svaku nepravdu, samoću, sumnju, poraz… U žrtvi života, ostvarenoj u krvnoj žrtvi na križu posvetio je čitav svijet svojom novom božanskom prisutnošću. Od Kristove smrti i uskrsnuća, od trenutka poraza grijeha kad je patnja postala izraz Božje ljubavi, smrt, grijeh i patnja imaju novo značenje. Postali su vjesnici i nosioci života jer su bili uronjeni u Krv Kristovu.

Mogu reći da sam to iskusio posebno za vrijeme teške bolesti. Kada sam bio jako bolestan i nisam razumio smisao svega toga što se događa, a bolest je trajala duže vrijeme, bilo mi ju je teško podnositi. Nisam imao mira, nisam znao smisao svega toga što se sa mnom događa. Upravo u to vrijeme, kroz duhovne vježbe i duhovno štivo upoznao sam da je Krv Kristova prisutna u svakoj patnji. Kada su došli trenuci boli, kroz vjeru sam pokušavao gledati na tu bol i posvjestiti si: sada je u meni posebno prisutna Krv Kristova – to znači Isus. Sada mi je On još bliži nego kad ne trpim. Sada u toj boli imam s Njime posebnu vezu – bliskost. Od toga trenutka nešto se promijenilo u proživljavanju bolesti. Na drugi način doživljavao sam svoju bolest. Znao sam da moja bol nije isprazna, tamo je posebno prisutna Krv Kristova, posebno sam bliži Isusu koji pati.

Nakon nekog vremena promijenio se moj način podnošenja svoga stanja, tako, kada nisam trpio nešto mi je nedostajalo, kao da je vrijeme bez trpljenja bilo manje korisno. Kao da je Bog bio dalje od mene kada nisam patio. Imao sam više mira, doživio sam istinitost ovih riječi: „Gdje god naiđemo na tjelesnu ili duhovnu bol, nepravdu ili grijeh, kad god stojimo ispred bolnog pitanja „zašto?“ – svugdje susrećemo Krista u njegovoj Krvi. Ta Spasiteljeva Krv, koja u Uskrslom prožima cijeli svemir, u patnji svijeta pronalazi tabernakul, mjesto susreta s čovjekom, i mjesto klanjanja. Tada snagom vjere, nade i ljubavi želi prožimati naš život, da ga očisti i pobožanstveni. Patnja, kao posuda koja drži Krv Kristovu, dobiva u svijetlu vjere novu, neizmjernu vrijednost. Mijenja čovjekov život, oslobađa ga, daje mu radost i istinski mir“ (Živi Kalež br. 29, str. 4)…

Uredio: p. Josip G., CPPS

… nastavlja se… (idi na drugi dio)

Razmatranja tzv. „sedam stupnjeva duhovnosti Krvi Kristove“

Što je to?

Ovih sedam stupnjeva možemo usporediti s “ljestvama” ili “stepenicama”. Stepenice nam pomažu popeti se gore ili sići dolje. Također te stepenice, tih sedam stupnjeva pomažu nam ući u dubinu duhovnosti Krvi Kristove, a to su:

1. Otkriti – upoznati Krv Kristovu
2. Štovati Krv Kristovu
3. Razgovarati s Krvlju Kristovom
4. Ljubiti Krv Kristovu
5. Prihvaćati i prikazivati Krv Kristovu
6. Klanjati se Krvi Kristovoj
7. Biti Krv Kristova

Da bismo sigurno ušli u dubinu duhovnosti Isusove Krvi trebamo ići polako, korak po korak. Ne valja preskakivati stepenice, ne isplati se, jer svaka stepenica ima svoje značenje.

Odi na prvu “stepenicu”

i redovito prati razmatranja…