Utjecaj proročanstva i vlastitog duhovnika na životno usmjerenje sv. Gašpara del Bufala

Koji je utjecaj na sv. Gašpara imalo proročanstvo s. Agneze koje je čuo njezin duhovnik don Francesco Albertini, kasniji duhovnik sv. Gašpara?

Tekst proročanstva:

“U tjeskobama Crkve upoznat će te mladog svećenika, revnog za slavu Božju, i s njime će te, tijekom muka i tlačenja neprijatelja, ostvariti duhovno prijateljstvo i bit će te mu duhovnikom. Ono što će ga razlikovati od drugih je pobožnost prema sv. Franji Ksaverskom. Izabrat će ga se kao apostolskog misionara te nova Družba misionara svećenika pod naslovom božanske Krvi bit će od njega utemeljena: radi moralne reforme, spasenja duša, promjene načina života dijecezanskih svećenika, radi buđenja naroda iz ravnodušnosti i nevjere, pozivajući sve na ljubav prema Križu. Bit će osnivaćem jednog Instituta sestara, ali koji ipak neće voditi. Na koncu će biti trublja božanske Krvi, onaj koji će udarati po grešnicima i sektašima u teškim trenucima kršćanstva.”

Moramo reći da je ovo proročanstvo sadržavalo sjajnu poruku, ali i vrlo tešku da bi ju Gašpar saslušao. Što je isto tako i dio njegovog karaktera: drhtati pred velikim izazovima koje treba prihvatiti, dokle god ne vidi nekakav znak koji bi potvrdio da je to volja Božja. Tako je bilo i za njegovo svećeničko ređenje. Trebao je savjet sv. Vincenza Strambia. Tako će biti i kod njegovog poslanja u Crkvi – bit će potreban poziv pape Pia VII.

Ovo proročanstvo, dakle, sigurno nije bilo potpuno od njega prihvaćeno: stavilo ga je u nedoumicu. Ali nije ostalo ni neplodno, upravo zbog poticajnog i prosvjetljujućeg don Alebertinia.

Nadalje, počevši od rujna 1810. godine Gašpar je aktivnije radio oko širenja pobožnosti Predragocjene Krvi – što ćemo uskoro vidjeti. Od onih početaka, gdje mu je Albertini pomagao – u Rimu, Firenzi i najvjerojatnije u Piacenzi – postaje istinskim njezinim zastupnikom, zbog unutarnjeg poticaja. Jer je tijekom njegova života prošlo ono rumenilo Kristove Krvi, kako bi ga obogatilo i dovelo do potpunijeg sazrijevanja.

***

Godine snažnijeg sazrijevanja: 1810.-1814

Cijeli zemaljski život sv. Gašpara, od kada je Gospodin u njemu probudio poseban poziv, bio je usmjeren stalnom razvitku u pobožnosti Predragocjene Krvi. Ono što ga je najviše obogatilo najvjerojatnije je bilo vrijeme zarobljeništva. Tamo je počeo biti duhovno vođen od Albertinija, koji ga je fascinirao. Ondje je, uz stalni studij i molitvu, oblikovao svoju dušu prema mučeništvu, koje je prihvatio iz ljubavi prema Isusu i Crkvi.

Upravo su to bili kolosijeci koji su ga vodili prema bogatoj pobožnosti božanske Krvi. Pogledajmo ih sada kako su djelovali. Prije svega, potrebno je ukratko prikazati osobu kanonika Francesca Albertinia (rođenog u Rimu 8. lipnja 1770., a umro u Terracini 24. studenog 1819. godine).

Više puta bilo je potrebno spomenuti ovu osobu, ali sada je potrebno više ga upoznati. Ne možemo to ne učiniti, jer ga je Gospodin dao Gašparu kao učitelja i voditelja, kako bi njegovu dušu usmjerio prema velikoj misiji. Te zato što se spajaju u jedinstveni ideal, a duše im se sjaje u ovoj posebnoj duhovnosti.

Od kada ga je Gašpar izabrao kao svog duhovnog pratitelja, od vremena zarobljeništva, sve je više raslo poštovanje prema Albertiniu. Upućivao ga je u život, a Gašpar ga je u svemu slušao. Bio mu je poslušan i nakon smrti, besprijekorno vršeći sve njegove upute. Govorio je: Točno izvršavam sve kako mi je naredio mons. Albertini i nikad se neću odvojiti od njegovih uputa… Oh, kako je dobar duhovnik bio mons. Albertini! Teško je pronaći nekoga tko bi bio kao on!

Često ga naziva „svecem“, što se lako može uočiti u njegovim pismima.

Zaista je Albertini bio takav. Vrlo ponizan, posvećen mrtvljenju do kraja i krut prema sebi kako bi ovladao svojim vatrenim karakterom – stoga je bio pomalo zapušten izvana. Pun ljubavi i dobrote odnosio se prema drugima, podsjećajući na sv. Franju Saleškoga, čiju je mudrost i poznavao.

Bio je vrlo učen čovjek i vrlo mudar duhovni pratitelj te su nakon njegove smrti bila objavljena djela pod njegovim imenom: Uvod u ponizni život1; Mistični ormar ništavila; Voditelj koji je izravan2.

On je kasnije, zbog svoje duhovne strukture i umnih i duhovnih kvaliteta, od pape Pia VII., 1819., izabran za biskupa Terracine, Sezze i Priverna.

Što se tiče duhovnosti Krvi Kristove, kanonik Albertini imao je velike zasluge: ne samo zbog toga što je ponovno probudio pobožnost koja će u Crkvi postati sveopća, darovao vrijednu krunicu Krvi Kristove i što je oblikovao i potpomogao proroštvo o glasniku božanske Krvi, nego i zbog vlastitog žara prema Cijeni otkupljenja svih ljudi. Ne ćemo opširno opisivati ovu temu, nego ćemo iznijeti samo nekoliko misli, koje ćemo kasnije također pronalaziti i kod Gašpara, koje nam mogu pomoći doći do izvora, kao što se to može vidjeti kod djece: možemo otkriti tjelesne i moralne osobine roditelja – a Albertini je Gašpara nazivao najdraži sin.

Prikazat ćemo u nastavku njegovu ljubav prema Krvi Kristovoj u jednom od pisama napisanog iz Bastie, Corsica, 11. srpnja 1812.: Navijeke živjela Predragocjena Krvi moga ljubljenog Otkupitelja, kojoj sam se pobožnosti posvetio i u kojoj želim zauvijek živjeti skriven, jer On mi dobrohotno daje potrebnu snagu… Neka ljubav Kristova uvijek u našem srcu raste. Koga ćemo više voljeti ako ne našeg božanskog Otkupitelja, koji je dao svoju Krv i svoj Život za nas? Neka on bude Gospodar, Vladar, Kralj naše duše.

Posveta svog života božanskoj Krvi poticala ga je na revno širenje ove pobožnosti: Preporučam vam čašćenje Predragocjene Krvi našeg božanskog Otkupitelja, što je naše istinsko blago… Oh, živjela preslatka Kristova Krv, čije se čašćenje svaki dan snažno širi. Da, njoj neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen. Vaš, u toj istoj božanskoj Krvi, vama i svima… Najvjerniji sluga.

Zaista, širio ju je duhovnim vodstvom putem pisama, ispovijedanjem i savjetovanjem, putem spisa, propovijedi, tiska, a posebno putem krunice Predragocjene Krvi, koju je dao prevesti, kao što je bilo rečeno, na više jezika. Treba li nešto važno odlučivati? Savjetuje da se utječe božanskoj Krvi: Što se tiče savjeta kojeg tražite u vezi idućih izbora poglavarice, učinite kako vam kažem: prije izbora stavite se u Predragocjenu Krv našeg Otkupitelja, a onda otiđite pred Presveti Oltarski Sakrament i od Njega tražite svjetlo…

Kada je nastao sukobu u Bratovštini Predragocjene Krvi sv. Nikole u Okovima (S. Nicola in Carcere) u Rimu 1812. godine, odlučno je, iz zatvora u Bastiji, 22. srpnja 1812., intervenirao pismom upućenim njezinom tajniku:

Oh, Bože! Kako to? U vremenu kada pobožnost Predragocjene Krvi našeg božanskog Otkupitelja sve više širi svoje korijene, od koje svako dobro trebamo prihvaćati. Odavno se i u najdaljim mjestima širi naša Krunica, koja je već prevedena na pet različitih jezika. Ponavljam: Kako to da ovo Tijelo, blagoslovljeno od Boga, služi na štetu ovoj Rajskoj biljci, da treba biti objekt raznih vrtloga i snažnih vjetrova koji ju pod svaku cijenu žele iščupati iz zemlje i potpuno ju isušiti, kako ne bi sazreli njezini slatki plodovi?

Ah, da barem svatko jasno može uočiti kako ove strašne oluje dolaze od paklenog neprijatelja, koji nikad neće dopustiti da se širi čašćenje i ljubav prema Krvi Kristovoj, po kojem je sav svijet zadobio spasenje, a demon svoj poraz… Radujte se i budite nježno odani Predragocjenoj Krvi našeg Otkupitelja Isusa, koji jedini može ublažiti gnjev vječnog Oca i za nas pridobiti obilje svakog dobra.

U nekoliko pisama donosi temeljne točke razmatranja o Isusovoj Krvi, a posebno tijekom Velikog tjedna:

Kćeri moja ljubljena, u našem Gospodinu: On neka vas zakrije svojom Dragocjenom Krvlju i neka uvijek u vašem srcu ureže svoje dražesne rane. Amen.

Evo nas u svetim danima, u kojima nas žalosna Majka Crkva poziva da zaplačemo zajedno s njom zbog gorke muke i kisele smrti njezinog dragog Zaručnika, našeg božanskog Otkupitelja. Oh, pažljivo razmotrite, moja draga kćeri: Tko je onaj koji pati? Radi koga trpi? S kojim ciljem trpi i, na kraju, do kojeg znaka?

Oh, dražesna otajstva, koja se ne mogu ozbiljno razmatrati bez da se puste suzni izvori iz očiju i bez da se ne osjeti bol u srcu zbog tuge i suosjećanja.

Onaj koji trpi je Božji ljubljeni Sin, u kojem Otac nalazi svu milinu i po kojem je svaka stvar iz ničega nastala, bez Njega ništa nije nastalo. Nevjerojatan primjer poniznosti, koji zbunjuje ljudsku oholost te nas uči kako se s iskrenošću poniziti i dragovoljno hoditi u svetoj ništavnosti.

Radi koga trpi? Iz ljubavi prema jadnim stvorenjima. A oni nezahvalni – umjesto da mu se obrate, kako bi po sebi trebalo biti – više puta ga vrijeđaju svojim manama i grijesima. Oh, najizraženiji primjeru čvrste strpljivosti, koji zbunjuje našu veliku blagost i vlastitu ljubav, zbog koga vidimo da ne znamo istrpiti niti jednu riječ i malenu uvredu našega bližnjega.

S kojim ciljem trpi? Kako bi čovjeka oslobodio od onog nesretnog obilnog prokletstva, kojeg je dragovoljno uzeo na sebe. Nevjerojatno je to otajstvo Milosrđa koje nas potiče da budemo sve više suosjećajni prema sličnima sebi te da velikodušno tješimo druge u njihovoj bijedi – koliko to bude moguće.

Na kraju, do kojeg znaka pati? Radi našega spasenja prolio je svoju Krv sve do posljednje kapi. Oh, to je najdražesnija škola ljubavi i darivanja (caritas), koja nas uči da iznova ljubimo, bez suzdržavanja, ono što je za nas žrtvovao, darujući samoga sebe.

Ovo su, draga moja kćeri, spasonosne misli o kojima biste trebali razmišljati tijekom ovih svetih dana.

U nekolicini njegovih izražaja može se osjetiti duhovni utjecaj sv. Katarine Sienske prema Krvi Kristovoj: Ostanite u dragocjenom boku Isusa Krista; i, Uranjajući se u njegovu Predragocjenu Krv.

Iz ovih nekoliko citata njegovih pisama lako se može iščitati duhovni lik Gašparovog učitelja, njegova ljubav prema Isusovoj Krvi, koju je, na diskretan način i svjedočanstvom svoga života, htio prenijeti u srce svoga učenika.

Prebačeni u Bolognu, 12. prosinca 1810., tijekom cijele 1811. godine, Gašpar je živio pokraj Albertinija. Prvo u kući otaca Filipina, uz crkvu S. Maria di Galliera i kasnije, od 28. prosinca 1811., prije nego je Albertini prebačen na Corsicu, u domu grofice Marianna Spada Bentivoglio i Caterine Bentivoglio Orsi, njezine kćeri. Nakon što je Caterina izabrala Albertinija za svoga duhovnog pratitelja, Albertini je zatražio da prime i Gašpara u kuću. No, nije bilo mjesta za njega, pošto je kod njih bilo smješteno više svećenika izbjeglica. Stoga su ga smjestili u kuću pokraj njih, gdje je stanovao konobar Giuseppe Sarti sa svojom ženom Marianna Gressi, u Via Cartoleria Nuova 618, sadašnja Via Domenico Guerrazzi.

Godina Albertinijeve prisutnosti u Bologni duhovno je snažno utjecala na Gašpara, ponajviše zbog intenzivnog apostolata kojeg je Albertini vršio i u tome gradu širenjem pobožnosti Predragocjene Krvi.

Razlog zbog čega kod Gašpara idućih mjeseci nije nestalo revnosti za Krv Kristovu, je u tome što je 1811. godina ostala duboko urezana u njegovu dušu gledajući plodove revnog Albertinijevog rada, koji se slaže i s entuzijazmom onoga kraja, a ponajviše rad s groficom Caterinom Bentivoglio Orsi. Ona je zbog Albertinijevog duhovnog vodstva ostala obuzeta žarom za Predragocjenu Krv, najviše zbog toga – kako sama piše u svojoj autobiografiji – što je u rujnu 1811. Albertini odredio [u Bologni] skup od sedam osoba, koje će častiti sedam prolijevanja Krvi našeg božanskog Spasitelja, a mene je postavio kao glavnu voditeljicu. Skup je sastavljen upravo na rođendan naše Gospe te je određeno da se susreće svake posljednje nedjelje u mjesecu. Tako je stvarao temelje za buduću Bratovštinu Predragocjene Krvi u crkvi sv. Domonika, što će kasnije postati prva Bratovština pridružena Nadbratovštini Predragocjene Krvi sv. Nikole u Okovima, u Rimu (9. lipnja 1816.).

Kao što je u Piacenzi, u rujnu 1810. godine, Albertini izabrao Gašpara za budućeg apostola Kristove Krvi, tako je u Bologni, 1811. godine, izabrao groficu Caterinu Bentivoglio kao utemeljiteljicu Družbe Sestara Predragocjene Krvi – ponajviše zbog toga što je izabrao nju i još nekoliko njezinih prijateljica za osnivanje ovoga Instituta. Prema zamisli, ako bi se razvio, trebao se posvetiti njezi bolesnih u bolnicama i kućama.3 … Sada ćemo vidjeti kakav je utjecaj imao Albertinijev rad na Gašparovu dušu, tijekom tih godinu dana u Bologni.

Sve do lipnja 1811. u pismima sv. Gašpara nemamo nikakvih izričitih svjedočanstava o utjecaju pobožnosti Predragocjene Krvi na njegovu dušu. Prvi puta, u Bologni, u njegovim pismima možemo primijetiti pozivanje na čašćenje Predragocjene Krvi, što će biti glavni nazivnik svih njegovih budućih pisama. Otkrit ćemo to u jednome od njegovih pisama napisanom grofici Virginia Malaspina Caracciolo iz Piacenze, 18. lipnja 1811. Između ostaloga, govori joj je o svetkovini Presvetog Srca Isusova koja nadolazi:

Oh, blažen bih bio da sam uvijek Isusa ljubio kako sam trebao! Ljubite ga barem vi umjesto mene i potrudimo se da budemo potpuno njegovi u ovom životu, kako bismo također bili i u vječnosti. Kakve li mi slatke misli dolaze o našem Otkupitelju, za svetkovinu Presvetog Srca koje uskoro dolazi. Na poseban nas način dvije stvari poučava ovo Presveto Srce, a to je poniznost, s onim riječima “Učite se od mene…”, a drugo je sveta ljubav onog plamena kojeg se crta oko njegovog božanskog Srca. “Došao sam donijeti oganj na zemlju…” Ah, priđimo mu i molimo ga da posveti naša srca, tražeći sve ono što nam treba.

Sjetite se častiti Predragocjenu Kristovu Krv i često recitirajte “Te ergo quaesumus” te vas također molim da za mene izmolite jednu devetnicu na čast sv. Franje Ksaverskoga.

U pismu navedenoj grofici Caracciolo iz Piacenze, hvaleći je zbog revnosti oko širenja pobožnosti Predragocjene Krvi u svome gradu, opisuje joj kako se također vrlo brzo širi u Bologni i cijeloj pokrajini Romagna, putem krunice Predragocjene Krvi, koju je Contessa Caterina Bentivoglio Orsi ponovno tiskala i to na tisuće kopija. Ovako joj piše 19. rujna 1811.:

Ostajem zadivljen vašom osobnošću poradi posebne revnosti i karitavne ljubavi, jer se zanimate za širenje onoga što služi na veću slavu Božju. Govorim prije svega o napomenutoj Krunici, koju širite s velikom mudrošću među redovnicama i pobožnim vjernicima (u Piacenzi). Budite blagoslovljena, a Bog je onaj koji blagoslivlja svoja sveta djela i daje radost našim nastojanjima.

Ovdje u Bologni, nekoliko gospođa s vašim zanosom a i druge osobe, snažno su se počele zanimati za ovu pobožnost koja se već proširila po cijeloj pokrajini Romagna, po cijeloj biskupiji Bologna… U mnogim seoskim crkvama se javno časti, a u gradu (Bologna), za sada se časti, samo u jednoj crkvi (bazilici sv. Dominika) – šireći se sve više i u druga mjesta. Sve ovo je radi vaše utjehe.

Jedna pobožna duša (contessa Caterina Bentivoglio Orsi) dala je tiskati na tisuće knjižica, šireći ju prije svega među javnim a kasnije i među privatnim osobama, te je tako malo-pomalo ulazila u Crkvu.

Ako se uspije pronaći nekoliko pobožnih duša u Piacenzi, koje bi se ujedinile radi tiskanja tisuću komada tih knjižica, na početku osobno ih šireći, vidjet ćete da će ostalo obaviti naš dobri Isus.

…..

(izvor: Centro Studi Sanguis Christi, San Gaspare del Bufalo. Apostolo del Sangue di Cristo, Roma, 2002.)

____________________ fusnote:

1 Uvod u ponizni život izdana je prvi puta u Rimu, 1820., izdavaštva Lino Contedini, autora kanonika Josipa M. Visconti, s ovim naslovom: Uvod u ponizni život napisana od mons. Franje Albertinija, biskupa Terracine, Sezze i Piperne, posvećena Kraljici Neba i Učiteljici svete poniznosti, Presvetoj Djevici. Izdana je i 1830. zajedno s nekoliko pisama i duhovnih spisa pripisanih Albertiniju, između ostaloga i djelo Mistični ormar ništavila. Što se tiče djela Uvod u ponizni život i Mistični ormar ništavila, po raznim dokumentima pronađenima 1997. u Tarquinia (Viterbo), došlo se do spoznaje da je njihov pravi autor contessa Caterina Bentivoglo Orsi.

2 Sluga Božji Ivan Merlini, u djelu Život mons. Franje Albertinija, tvrdi da je djelo Voditelj koji je izravan napisan od sv. Gašpara del Bufala.

3 Do sada se uvijek mislilo kako su Gašpar i Albertini, zajedno s Bentivoglio, u Bologni, 1811., napisali Temeljna pravila prema kojima bi se Družba Sestara Predragocjene Krvi posvetile “društvenom, kršćanskom i pobožnom” obrazovanju žena (čl. 2). Zapravo, po dokumentima nađenima u Tarquiniau, u arhivu Società Tarquiniense d’Arte e Storia, izgleda da to nije bio prvi cilj Instituta, nego njegovanje bolesnika po bolnicama i kućama. Upravo kako stoji u Pravilima koje je u studenom 1812. započela pisati Contessi, u vremenu kada je Albertini bio prebačen na Korziku. Iz tih istih dokumenata saznajemo da je Bentivoglio Temeljna pravila upoznala tek nakon Albertinijeve smrti. Upravo tako Bentivoglio piše mons. Gian Francescu Falzacappi, 27. studenog 1820., nakon neuspješnog spajanja s Oblatama sv. Filipa Neria u Rimu: “Poglavarica… mi je rekla da dobro zna kako su ova pravila (od Bentivoglio) tražila da se bolesnike njeguje po bolnicama i kućama, a neki su to ismijavali… ali dobro znam iz kojih izvora dolazi ova turobna voda te ju se sigurno neće prihvatiti. U Pravilima koje sam napisala kada je Tatica (Albertini) bio na Korzici, ne znam jesu li bila nadahnuta ili radi čega su služila u takvom teškom vremenu, sve što se u njima nalazilo nije bilo napisano radi klauzurnog načina života, što sam saznala nakon njegova povratka iz progonstva, pa niti radi obrazovanja, što sam otkrila u listovima (Temeljnih pravila), koje su mi poslali nakon njegove smrti. Ova Pravila, zajedno s drugim spisima koje sam napisala, želio je da ih odnesem u Rim, a koristile su se tijekom života ili nakon njegove smrti – i bolno je što ne znam koje su ih ruke pronašle. Imala sam kopiju tih pravila. Dala sam ih don Andreu Butirroniu kako bi ih pregledao te je dao svoje prijedloge nakon što je pronašao nešto što bi bilo dobro prepraviti radi korisnosti formacije. Nikako ne mogu vjerovati da se tako trebalo dogoditi, kako tvrdite, upravo zato što je bilo suprotno od onoga što su oni poznavali…” Dakle, Temeljna pravila, što se tiču Družbe Klanjateljica Predragocjene Krvi, posvećene “društvenom, kršćanskom i pobožnom” obrazovanju žena, nisu napisana u Bologni, 1811. godine, nego kasnije, tj. Između 1818. i 1819. godine, kada je Albertini izabran za biskupa Terracine, Sezzea i Priverna, a contessa Bentivoglio ih je upoznala tek nakon njegove smrti (koja je bila 24. listopada 1819.).