Category Zajednica Krvi Kristove

Ljubiti Krv Kristovu

Četvrti stupanj duhovnosti Krvi Kristove: Ljubiti Krv Kristovu

(pogledajte sve stupnjeve)

 

     Gledajući na Krv Kristovu na ovoj etapi naše duhovnosti, pred nama je tema “ljubiti, zavoljeti Krv Kristovu”. Nije dovoljno da tu Krv upoznamo, da ju poštujemo i s njom razgovaramo – u nekom trenutku trebamo zapaliti i rasplamsati svoje srce. Zavoljeti nekoga znači prionuti srcem uz njega. Ovo je nešto više nego samo računanje, korištenje dokaza. Ako se držim nekoga radi toga što je to za mene korisno, ako se bojim izgubiti tu osobu jer ću tada imati još veće probleme – to još nije ljubav.

Treba prionuti srcem uz nekoga pa će takva ljubav izdržati u najtežim poteškoćama i iskušenjima, kada nema govora o pravednosti, kada su sve granice pravednosti i izdržljivosti nadmašene. Majka koja voli svoju djecu, svoga muža, zna izdržati jako mnogo, ali samo ako je prionula srcem uz one koji su joj darovani.

Ljubav malenog djeteta još je jako koristoljubiva. Dijete treba mamu i tatu. Najradije se privija uz svoje roditelje, pa ako nema mame onda si traži majku, ako nema oca, traži si tatu, jer ih treba. U tome nema ništa loše, to je lijepo, ali ovo još nije ona velika ljubav o kojoj želimo govoriti.

Mladi čovjek mora proći kroz iskustvo zaljubljenosti, u kojem se troši, izgara, doživljavajući nešto novo, iracionalno, nesebično. Otkriva da je svoj tek onda kada zna ljubiti, darivati svoju ljubav i doživjeti uzajamnost. Tek kasnije ta ljubav postaje zrela i trajna – o takvoj ljubavi se radi.

    Kako težiti za takvom ljubavlju?

Poznata je jedna molitva, koju je sv. Marija De Mattias upotrebljavala kada je bila dijete. Predao nam ju je sluga Božji Ivan Merlini, njezin duhovnik: “Marijo – molila je Marija još kao dijete, prije svog prirodnog sazrijevanja ljubavi – pomozi mi, da bih gorjela, plamtjela ljubavlju prema Isusu i prema Tebi. Pokaži mi, što da činim da bih se sviđala Tvome Sinu!”

    Ova molitva sadržava dvije važne stvari.

Nije dovoljno htjeti ljubiti – premda je važno željeti ljubiti i moliti tu milost. Ona je htjela gorjeti tom ljubavlju! Još nije bila zrela za to, nije bila “gorljiva” u potpunosti, ali već je molila za to. Željela je plamtjeti ljubavlju prema Mariji, a kroz nju prema Isusu.

    Dakle, što to znači uistinu ljubiti?

Sviđati se? Od toga tek počinje ljubav. Ako nekoga volim i želim ga voljeti sve više, onda cijelo vrijeme razmišljam o onome što se njemu sviđa. Ne možemo se sviđati svima a čak i nije dobro sviđati se nekim ljudima. No ako netko moli na nakanu da bi se sve više sviđao Isusu – taj je vrlo dobro “usmjeren”.

Ovako jednostavna može biti naša molitva za milost ljubavi: molba za plamen ove ljubavi, da bi bila goruća, a ne samo mlaka, ne samo “u redu” u odnosu prema Isusu. Ta ljubav mora plamtjeti i biti provjerena kroz to da se čovjek želi sviđati Ljubljenome. Ima ljudi koji misle da vole, ali ustvari žele da se onaj koji ih voli sviđa njima, udovoljava njihove hirove, želje, interese, a ne obratno.

Želim li ljubiti – ili želim biti ljubljen? Ispravna ljubav povezuje jedno i drugo.

Ljubiti Krv Isusa Krista, ljubiti prolijevanja te Krvi znači više nego primjećivati je. Od srca prionuti uz tu Krv, uz njezina prolijevanja. Također prionuti uz Krv Isusovu u ranama mojih bližnjih te u osobnim ranama koje doživljavam danas – to znači ljubiti Krv Kristovu.

 

ISKUSTVA

Pribadača

Vrijedi ljubiti u svakom trenutku, u svakoj situaciji, bilo gdje i što god se radi. Imala sam slobodno vrijeme i odlučila učiti za ispit. Uzela sam svoje bilješke i počela ih pregledavati, ali mi je bilo jako teško išta zapamtiti. Čitala sam ih stalno – počinjući uvijek iz početka. Najteže mi je bilo to što mi se spavalo kada sam htjela učiti. Ništa nije pomogla šetanja po sobi, glasno čitanje, otvaranje prozora, sjedenje za stolom – uvijek se završavalo na tome da sam izmučena sjela na krevet i kasnije se probudila s otiskom bilježaka na licu. Svaki sljedeći pokušaj se završavao snom. Prošao je cijeli dan, a ja, boreći se sama sa sobom, započinjala sam uvijek bez rezultata.

Sljedećeg dana odlučila sam započeti još jedanput. Zamolila sam Isusa da mi pomogne, da bude sa mnom, jer ja znam da sama neću moći. Uzimajući bilježnicu, primjećujem pribadaču pokraj stola. Sjetila sam se, kada nam je poglavarica u novicijatu pričala o svetoj Tereziji od Djeteta Isusa, o njenoj velikoj ljubavi, čak i kada je podizala pribadaču sa poda, radila je to s takvom ljubavlju, kao da bi je poklonila Isusu. Ta pribadača je bila mnogo veća od normalne. Imala je veliku bisernu glavu. Pomislila sam: «Gospodine Isuse, dakle, trebam jako snažno voljeti. Ti budi moj učitelj u školi ljubavi, a ja ću Ti čitati moje bilješke».

Zabola sam pribadaču u stranicu i počela čitati, ponavljati i učiti. Više nisam mislila o snu, nisam bila umorna, a i nisam trebala toliko puta ponavljati svoje bilješke. Svaki pogled na pribadaču me podsjećao da “sada ljubim” i učim dalje. To je bio moj znak koji me podsjećao na to što sada trebam raditi i za koga.

Zahvaljujem Isusu za to iskustvo, za to što me podsjetio što trebam raditi kada mi nešto ne ide, kada je teško, kada se nema više snage, da se počne ispočetka. Zahvaljujem što je zapiknuo u moje srce “pribadaču ljubavi” koja će mi zauvijek biti pomoć i odgovor u teškoćama. (F.K.)

Tražila sam Krista

Kada se moj muž vratio iz bolnice nakon operacije, nakon nekoliko dana kasnije došla je stanovati s nama, na skoro mjesec dana, svekrva jer joj je kćer također otišla u bolnicu na operaciju. Svekrva ima osamdeset sedam godina pa, s obzirom na njezinu dob i različite zdravstvene poteškoće, teška je u zajedničkom životu. Kada je započela stanovati kod nas, kroz prva tri dana bila je vrlo simpatična, vrlo ljubazna jer je znala da mora kod nas živjeti. Sljedeći dani bili su sve teži. Odlučila se vratiti svojoj kući jer je tamo njezino mjesto, tamo je njezina soba. Kod nas je stanovala u sobi našeg sina. Nije bilo odgovarajućih uvjeta jer stan je malen. Smislila je najbolji način kojim nas može uvjeriti da se mora vratiti kući, a to je dosađivanje. Osoba kojoj je započela najviše dosađivati bila sam baš ja. Izmišljala je na mene grozne stvari, vrlo neugodne, za mene žalosne. Prigovarala je, brbljala, stalno pakirala stvari, misleći da će me na taj način uspjeti tako iznervirati da se složim s time da se vrati u svoj stan.

Bili su to za mene teški tjedni. Imala sam tada Riječ života:Postati Krv” i pokušavala sam vidjeti Krv Kristovu tamo gdje je loše, iskusiti nju u teškim situacijama. Gledajući na svekrvu nisam uzimala duboko u srce ono što je govorila. Kada je vikala, dosađivala, prilazila sam k njoj, pomilovala je, poljubila, uvijek sam imala neki slatkiš u džepu. Baka me ispočetka čak i odguravala ali ja sam radila svoje i gledajući na nju tražila sam u njoj Krista: Krista patnika, usamljenog Krista. Pokušavala sam joj vrlo strpljivo tumačiti da se ne može vratiti u svoj stan, jer tamo nema nikoga, nitko joj neće skuhati jelo, nitko se neće za nju pobrinuti. Ona je tvrdila da će se sama snaći i još više mi dosađivala. Govorila sam joj puno toplih riječi jer sam znala da je baš ona trpjela najviše od sviju nas, jer jako je željela biti u svom vlastitom “kutku”. Zna se, bakine godine govore same za se.

To je trajalo oko tri tjedna. Kada se baka uvjerila da se na nju ne ljutim i da s takvim ponašanjem ništa neće uspjeti, započela se sama mijenjati na bolje. Primijetila je da sam za nju htjela dobro. Započela je ugodno gledati na mene pa, čak mi je rekla: «Što bih ja bez tebe dijete učinila, ako me ti ne bi uzela k sebi?». Bila je to za mene velika škola, jer me je baka kroz svoje ponašanje učila poniznosti. (K.T.)

Neka nam ova dva iskustva pomognu ući dublje u ljubav prema Krvi Kristovoj. Ona su također dobra slika i komentar Riječi života: “Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu… znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu…(Kol 3,23-24).

Uredio: p. Josip G., CPPS

 

>>Pogledajte sve stupnjeve<<

Krv Kristova – IZVOR NADE – snažnije govori od Abelove

Velika devetnica za slavlje 200. obljetnice
osnutka Družbe Misionara Krvi Kristove
(2014. – 2015.)

“Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.
Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli” (Iv 19, 31-37).

Izvor nade

Evanđelist Ivan jedini od evanđelista izvještava što se na KalvKrv Kirstova u kaležuariji dogodilo odmah nakon Isusove smrti. On pripovijeda da je prije skidanja mrtvog tijela Isusova s križa, koje je spomenuto kod sva četiri evanđelista, jedan vojnik, umjesto da prebije Isusove noge, kako je učinio kod ostalih osuđenika, probo mu kopljem bok iz kojega je odmah potekla krv i voda (usp. r. 33). Koji je interes pobudio ovaj događaj kod evanđeliste, pokazuje on sam time što se, prvi put u svom evanđelju, poziva na svoje osobno svjedočenje: Onaj koji je ovo vidio svjedoči… (r. 35) I on zna da govori pravo – da i vi trajno vjerujete (usp. r. 35). Ovo Ivanovo upućivanje poziva nas na razmišljanje da ono što je on vidio, nije nešto sporedno, nego je to vrlo značajna činjenica. On polaže na to veliku važnost, želi svima nama objasniti veliku važnost onoga što je vidio. Želi nam otkriti tajnu ove krvi i vode koje su potekle iz probodenog Isusovog boka.

Ivan nas podsjeća na SZ: Nijedna mu se kost neće slomiti (r. 36b). On promatra Isusove noge koje su ostale netaknute. Promatra Isusov otvoreni bok – tajanstveno istjecanje krvi i vode.

Značenje koje je Ivan htio dati krvi, koja je tekla iz boka Isusova ukazuje na pojedinosti pashalnoga obreda. Žrtvovanje vazmenoga janjeta bilo je uzor (praslika) za Isusovo žrtvovanje. Ivan već prije u svom evanđelju spominje da Židovi nisu htjeli ući u Pilatovu palaču, „da se ne bi onečistili i da bi mogli jesti pashalnu večeru“ (r. 18, 28).

Zatim evanđelist u času Isusove smrti na dva mjesta podsjeća izričito na to, da je bio „dan odmora“ (usp. 19, 31.42.), malo prije sunčanoga zalaza, tj. upravo onoga sata kada su se u hramu u Jeruzalemu klali vazmeni janjci. Poznato je kako je bila važna krv prvog vazmenog janjeta: njegovom krvlju morala je svaka hebrejska obitelj premazati dovratnike i nadvratnik kuće, gdje se (janje) blagovalo (usp. Izl 12, 7). Gospodin je rekao Mojsiju: „Krv neka označuje kuće u kojima stanujete. Gdje god spazim krv proći ću vas“ (Izl 12, 13). Krv je dakle obilježavala kuću svakoga člana naroda. (usp. Izl 4, 22)

Za Ivana je K(k)rv Isusova, K(k)rv Bogočovjeka, ostvarila i ispunila ono što je izvršila krv janjeta, kao njezin uzor. Po smrti Kristovoj, u kojoj je on predao duh u najvišem činu ljubavi, čitav je ljudski rod posvećen u prvorođenom Sinu Božjemu. Sam Isus bio je onaj koji je, prema Ivanu Krstitelju, morao „na se uzeti grijehe svijeta“ (Iv 1, 29), koji „krštava Duhom Svetim“.

Istina je da Pasha, koju su Židovi svake godine svetkovali nije sadržavala ovaj krvni obred koji je tako pun značenja. Činjenica da se točno takav obred sačuvao kod proroka Ezekiela, pokazuje značenje koje mu je židovska tradicija pridavala (usp. Ez 45, 18-24). Obred kod žrtve okajnice samo je prepričan, on je imao svoje mjesto na prvi i sedmi dan pripremnog tjedna za svetkovanje vazma (pashe). Točno kao na dan prve pashe (usp. Izl 12, 7), Izraelac je poškropio dovratnike svoje kuće krvlju janjeta, a svećenik je uzeo krvi te žrtve okajnice i njome premazao dovratnike Doma… i dovratnike vrata unutrašnjega predvorja“ (usp. Ez 45, 19), tako će dovršiti pomirenje Doma. Sv. Grgur Nazijanski na Uskrs 362. godine reče: „Jučer je Janje žrtvovano i dovratnici su bili krvlju poškropljeni. Egipćani oplakuju svoje prvorođence, a mi smo izbjegli anđelu smrti, kojega je pogled na ovaj znak grozom i strahom ispunjavao. Po dragocjenoj krvi bili smo zaštićeni kao jednim zidom“.

Značenje koje Ivan daje krvi u vezi s citatom: „Blagujte je u jednoj te istoj kući; iz kuće ne smijete iznositi mesa niti na žrtvi smijete koju kost slomiti“ (Izl 12, 46), potkrijepljeno je značenjem koje on daje vodi u vezi s drugim citatom: „A na dom Davidov i na Jeruzalemce izlit ću duh milosni i molitveni. I gledat će na onoga koga su proboli; naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca“ (Zah 12, 10).

Ako pročitamo to cijelo proročanstvo vidjet ćemo kako ono na čudesan način upućuje na scenu na Kalvariji u večer Velikoga petka: „Svi stanovnici Jeruzalema… gledat će na onoga koga su proboli: naricat će nad njim kao nad jedincem, gorko ga oplakivati kao prvenca. U onaj dan plač velik će nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megidonskoj“ (Zah 12, 10). Činilo se da su sa smrću vladajućeg kralja Jošue konačno iščeznule sve nade. Kao smrt Isusova u očima apostola – „a mi smo se nadali“ (Lk 24, 21).

Pobjeda nade

Čitajuisus daje kaležći tekst proroka Zaharije čini se kao da je smrt Probodenoga zapečatila konačni poraz, ali u stvari je pripravila Božji trijumf: „U onaj dan“, glasi kod Zaharije dalje, „otvorit će se izvor domu Davidovu i Jeruzalemcima da se operu od grijeha i nečistoće“ (Zah 13, 1). To je bila voda „ispod desne strane hrama“ koju je prorok Ezekiel vidio da teče i buja u rijeku, koja se „više nije mogla prekoračiti“ (Ez 47, 1-12). Jedan izvor koji se ulijeva u Mrtvo more i ovaj simbol totalne neplodnosti pretvara u „raj“, koji je bio tako čudesan da ga Otkrivenje spominje opisujući sreću neba. Psalam 36. govori o potocima slasti i izvoru životnom. (r. 9-10)

Stoga nas ne čudi ako evanđelist Ivan misli na ove „potoke žive vode“, koji će, kako Pismo kaže: “iz njegove nutrine teći“ i o kojima je Isus govorio na svetkovinu sjenica. „To reče“, tumači Ivan, „za Duha kojega su imali primiti oni koji vjeruju u njega“ (Iv 7, 37-39).

Očima vjere promatrajmo i nadom uronimo i mi u to veliko otajstvo „krvi i vode“ koju je Ivan vidio da teče iz boka Isusova.

Za osobno i zajedničko produbljivanje i dijeljenje…

Iz ovog božanskog izvora, pruža nam ne vodu, nego svoju živu krv, koja je simbol njegove smrti, ali i uzrok našega života.“ (sv. Ivan Krizostom)

On (Krist) je došao kao liječnik… kao liječnik koji svojom krvlju liječi naše zloće, daje nam svoje tijelo za hranu i svoju krv za piće. Ova krv je tako nježna i blaga, donosi toliko slasti i hrabrosti, da ozdravlja svaku bolest, a iz smrti budi na život. Ona uklanja tmine i donosi svjetlo… Zato, zaronite u krv raspetog Krista. Drugačije ne možemo sudjelovati u njegovoj milosti, niti ostvariti svrhu zbog koje smo stvoreni; niti ćete moći strpljivo podnositi svoje muke. U krvi, sve gorko postaje slatko, a svaki teret lagan…”

(sv. Katarina Sijenska)

Mi se klanjamo Isusu i slavimo ga, zazivajući i pjevajući njegovo blagoslovljeno ime; želimo ga ljubiti sve bolje, polažući svoje srce blizu njegova Srca, koje kuca neizmjernom ljubavlju prema nama. Logično je, dakle, da promatramo izravno izlijevanje toga božanskoga Srca, žrtve i dobrote kojima je ono središte: Krv iz njega prolivenu za spasenje svijeta i koja se stalno nastavlja dijeliti za spasenje duša.“

(sv. papa Ivan XXIII.)

Ali, tko može ožednjeti ako ne onaj koji ide na mistične izvore rana Isusa Krista? Kad tamo promatramo tajne božanske krvi bit ćemo obuhvaćeni velikom revnošću za spasenjem naroda.“

(sv. Gašpar del Bufalo)

***

Biblijski tekstovi za razmatranje:

  • Zaharija 12. i 13. poglavlje

  • Ezekiel 36, 25

  • Otkrivnje 22, 2

  • Poslanica Hebrejima 12, 24

***

Poticaj: U Korizmi na poseban način promatraj Raspetoga. Osluškuj „šumove“ Krvi Kristove u svom srcu i zahvaljuj za krepost NADE.

  • Jesam li kad pokušao/pokušala razgovarati s Krvlju Kristovom?

  • Nalazim li u Isusovom otvorenom boku izvor nade moga vlastitog spasenja?

Dan slavlja osnutka Pia Unione (današnje ZKK),6. 12. 2014.

Na blagdan sv. Nikole, 6.12.2014., u crkvi sv. Nikole u Okovima bilo je svečano euharistijsko slavlje, koje je predvodio biskup.

U istoimenoj crvki, prije 200-tinjak godina na današnji dan, 8. prosinca 1808. godine, osnovana je Pia Adunanza del Preziosissimo Sangue (Pia Unione), današnja Zajednica Krvi Kristove.

Osnovao ju je vlč. Franjo Albertini (duže vrijeme bio je duhovnik sv. Gašparu), a sv. Gašpar del Bufalo propovjedao je prigodom ustanovljenja Bratovštine (Pia Unione) 8.12.1808., prigodom slavlja blagdana Predragocjene Krvi (1.7.1810.) u toj crkvi. Također je ovdje održao i svoje prve misije 8.12.1814., zatim opet 8.12.1820. Ovdje je propovjedao tijekom cijelog mjeseca srpnja u čast Predragocjene Krvi: prvi puta 1817. i još jednom 1826.

 

Više informacija možete pronaći na:
http://www.cpps.hr/blog/zajednica-krvi-kristove-opis-i-povijest/

 

httpv://youtu.be/Y13PFaj876Y

Potpuni oprosti za članove ZKK

* poptuni oprost na dan učlanjenja u ZKK

21.10. svetkovima sv. Gašpara del Bufala

1.7. svetkovina Presvete Krvi za ZKK (prema starom kalendaru)

15.9. blagdan Sedam Žalosti Marijinih

24.5. blagdan Pomoćnice kršćana i Majke Predragocjene Krvi

3.12. blagdan sv. Franje Ksaverskog

29.4. blagdan sv. Katarine Sijenske

4.2. blagdan sv. Marije De Mattias

Statut i temelji formacije ZKK – knjižica

Knjižica “Statut i temelji formacije” govori o bitnim svojstvima, ciljevima i organizaciji Zajednice Krvi Kristove. Od srca preporučamo svim članovima ZKK, kao i onima koji žele upoznati našu Zajednicu.

Među mnogovrsnim bogatsvom oblika kršć. života Duh Sveti potiče u Crkvi pojedince i grupe vjernika na posebno čašćenje misterija Krvi Kristove koja je postala centrom njihova nasljedovanja Krista, u službi Bogu i braći ljudima. Na taj način ti vjernici žive u Crkvi spomen na Krista “koji nas ljubi, koji nas Krvlju svojom otkupi od naših grijeha (Okt 1,5).

Zajednica Krvi Kristove, zvana tradicionalno “Pia Unione del Preziosissimo Sangue“, je duhovna obitelj koja se razvijala pod okriljem svtoga Gašpara del Bufala, apostola Predragocjene Krvi. Ona se sastoji od vjernika pojedinca (laika, redovnika, svećenika) i vjerničkih zajednica (redovničke družbe, udruženja, bratovštine, itd.) koji se trude živjeti i produbljivati duhovnost Krvi Kristove” (iz Općeg statuta ZKK, br. 2-3).

Opseg: 56 stranica

Format: 10,50 x 15,00 cm

Izdano: 2009., Zagreb

Narudžbe na:

Misionari Krvi Kristove
Razgled 3, 10 000 ZAGREB
tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr

Zajednica Krvi Kristove – knjižica

Zašto molitvena zajednica, kako postati njezinim članom i zašto se moliti Krvi Kristovoj?

Odgovore na ova i slična pitanja možete pronaći u ovom malom priručniku.

Knjižica može biti od velike koristi onima koji žele u svojoj župi uspostaviti molitvenu zajednicu, s duhovnošću Krvi Kristove, te tako kroz molitvu i aktivnosti pripomoći vlastitom župniku u animiranju župe.

Opseg: 32 stranice

Format: A7 (7,50 x 10,50 cm)

Izdano: 1996.

Narudžbe na:

Misionari Krvi Kristove
Razgled 3, 10 000 ZAGREB
tel. 01/45 00 130
email: info@cpps.hr

Škola ljubavi: Posvetiti se u Krvi Kristovoj

Kada netko posveti svoje vrijeme sportu, učenju ili voljenoj osobi, to vrijeme daruje njoj, a s njim i samoga sebe. ‘Posvetiti’ to znači dati ili žrtvovati. Pokloniti se može stvar, predmet, rad, posao, srce pa čak i osoba. Drugom čovjeku može se dati puno toga. SVE se može dati jedino Bogu. Upravo to u potpunom smislu znači ‘posvetiti se’.

Kod krštenja smo prvi put posvećeni, poslije smo taj čin obnovili kod Prve Pričesti ili Potvrde. Nije dovoljno samo od vremena do vremena govoriti o posvećenju. Kroz cijeli život treba obnavljati i produbljivati svoju odanost Bogu. Trebaš biti dar za Njega u svim trenucima svoga života: u radu i odmoru, u molitvi i apostolatu.

Posvetiti se Bogu u tajni Krvi Kristove znači živjeti i raditi za Krista, koji nas je otkupio svojom Krvlju. Kad god govorimo o Krvi Kristvovoj govorimo o Kristu, koji je naš Otkupitelj po prolijevanju svoje vlastite Krvi za nas.

Stalno govorimo o ‘tajni’ (otajstvu) Krvi Kristove kako bi se neprestano podsjećali da je jedino s vjerom moguće razumjeti Kristovu ljubav i Njegovo djelo Otkupljenja. Samo se s vjerom možemo otvoriti toj ljubavi i sudjelovati u djelu spašavanja ljudi i svijeta.

Tko stupa u Zajednicu Krvi Kristove, prvi korak radi sam. Može biti potaknut od nekoga ili to čini zajedno s drugima i odlučuje se na život u zajednici, ali ta odluka uvijek mora biti njegova osobna, individualna.

Jedino što možeš dati Bogu jesi ti sam. Posvećnje drugih (npr. krštenje djece) čini se u nadi, imajući u vidu da će oni kasnije potvrditi i realizirati ‘Novi savez’ nekada za njih sklopljen. Posvetiti se Kristu u tajni njegove Krvi znači prihvaćanje raspetoga Krista u svom životu. Drukčije govoreći, to znači dati Mu svoj život, svoje vrijeme, radosti i patnje, karijeru, zdravlje… i sve to za ‘dovršenje’ njegova djela spasenja – kako govori sv. Pavao. Slikovito možemo reći da je posvećenje Krvi Kristovoj miješanje vlastite krvi sa Spasiteljevom Krvlju, sudjelovanje u žrtvovanju Krista, žrtvovanje samoga sebe zajedno s kaležom spasenja.

Onaj tko stupa u Zajednicu Krvi Kristove, mora biti spreman ne samo na moljenje određenih molitava ili na angažiranost u korist siromašnih. Onaj tko čini taj korak prije svega se posvećuje Spasiteljevoj Krvi, predaje svoj život u ruke Kristove, daje se njemu na raspolaganje da živi kao što je on živio i djelovao, također da i danas ‘plati’ vlastitom krvlju kao što je on to učinio. Posvećenje Krvi Kristovoj je izražavanje želje da mu budemo što sličniji, da budemo najprije njegovi učenici.

(Više o temi “Škola ljubavi”)

Škola ljubavi – općenito

Iz “Škole ljubavi”:

Znajući, da svaki primjer šepa, ipak se najbolje može usporediti razvoj čovjeka s gradnjom nekog objekta. Prvo što imamo kod gradnje je plan arhitekta, koji je Bog, a snjim surađuje građevinski inžinjer, koji nadgleda gradnju, a u našoj gradnji to je svatko za sebe. Moramo korak po korak našeg života ostvarivati, razvijati talente i biti ono što jesmo.

Nažalost – izgubili smo plan! Manje više znamo što je čovjek, ali ga ipak ne poznajemo dovoljno, jer bi sigurno u datim trenucima učinili sve, što je potrebno i što treba za ono što je Bog zamislio. Trebamo tražiti, pokušavati, riskirati pa i učiti na pogreškama. Posebno onda kada smo iskusili vlastitu grešnost i slabost, kada osjećamo određnu pasivnost i kad bi sve najradije ostavili “sudbini”. “Svega mi je već dosta, ne želim se više opirati… Nije li bolje čekati na naredbe ‘odozgo’ ili poglavara nego i dalje padati, lutati.”

U većini slučajeva baš takav način razmišljanja je najveća pogreška – pa čak ako je obučeno i u ‘haljinu’ pobožnosti. Odgovorni smo za svoj život, svoje sposobnosti i mogućnosti. Pozvani smo za suradnju s Njim – i to aktivnu suradnju s interesom i zdravom ambicijom. Moramo iskoristiti na najbolji mogući način svoj život, iskoristiti i dobiti sve iz danog nam kapitala – kao one sluge koje su primile od svoga gospodara, koji se spremao na put, različit broj talenata s napomenom da ih što bolje upotrijebe (usp. Mt 25, 14 -30). Trebamo izgraditi građevinu našeg života, a izgubili smo građevinski plan. Hoćemo imati malo više slobode, želimo da to bude po našem stilu, našem ukusu, a Bog traži umjetničko djelo. Svako djelo treba biti original, nešto novo i nešto drugo.

Gledajući Krista, znamo kakav treba biti čovjek, kršćanin. Dobili smo Sv. Pismo, kako bismo mogli postati “drugi Krist”…

Sv. Katarina Sijenska – zaštitnica ZKK

Blagdan: 29. travnja, SV. KATARINA SIJENSKA,
djevica i crkvena naučiteljica
(zaštitnica Zajednice Krvi Kristove)

Sv. Katarina Sijenska rođena je u Sieni 1347. godine. Kao djevojčica, težeći za višim, upisala se u treći red sv. Dominika. Gorjela je od ljubavi prema Bogu i bližnjemu, učvršćivala je mir i slogu među građanima, odvažno je branila prava i slobodu rimskog Prvosvećenika i promicala je obnovu redovničkog života. Od nje su nam ostala i pisana djela bogata naukom i duhovnim životom.

Umrla je 1380. godine.

Jednom prilikom sv. Katarina je rekla:
“On (Krist) je došao kao liječnik… kao liječnik koji svojom krvlju liječi naše zloće, daje nam svoje tijelo za hranu i svoju krv za piće. Ova krv je tako nježna i blaga, donosi toliko slasti i hrabrosti, da ozdravlja svaku bolest, a iz smrti budi na život. Ona uklanja tmine i donosi svjetlo… Zato, zaronite u krv raspetog Krista. Drugačije ne možemo sudjelovati u njegovoj milosti, niti ostvariti svrhu zbog koje smo stvoreni; niti ćete moći strpljivo podnositi svoje muke. U krvi, sve gorko postaje slatko, a svaki teret lagan…”

Zajednica Krvi Kristove – opis i povijest

“Zajednica Krvi Kristove, zvana tradicionalno ‘Pia Unione del Preziosissimo Sangue’, je duhovna obitelj koja se razvijala pod okriljem svetog Gašpara del Bufala, apostola Predragocjene Krvi. Ona se sastoji od vjernika pojedinaca (laika, redovnika, svećenika) i vjerničkih zajednica (redovničke družbe, udruženja, bratovštine, itd.) koji se trude živjeti i produbljivati duhovnost Krvi Kristove.” (Opći statut ZKK, br. 3)

“Zajednica Krvi Kristove je Vjerničko društvo uređeno u skladu s propisima Kanonskog prava. Organizirana je na međunarodnom, regionalnom i lokalnom nivou. Različite jedinice Zajednice Krvi Kristove koordinirane su i povezane po normama ovog Općeg statuta. Svaka regionalna jedinica integrira u svoj vlastiti statut Opći statut, imajući u vidu posebnu karizmu i različite regionalne zahtjeve.” (Opći statut ZKK, br. 14)

Oblici pripadnosti

Postoje četiri oblika pripadnosti u Zajednici Krvi Kristove:

a) pojedinačni članovi
b) molitvene grupe
c) misijske grupe
d) suradnici Krvi Kristove

U okviru ZKK mogu postojati prema potrebi još drugi oblici službe i djelatnosti koji su određeni posebnim pravilima.
Svaki katolik nakon odgovarajuće pripreme može postati članom ZKK te pojedinačno ili u grupi sudjelovati u toj duhovnoj obitelji. Svi članovi sudjeluju u oprostima ZKK i u svim njezinim duhovnim dobrima (Regionalni statut ZKK, br. 13) .

ZKK u župi

Glavno mjesto života i djelovanja ZKK je župa. Ako u župi ima članova ZKK koji su pojedinačni molitelji, struktura ZKK u toj župi ne postoji. Čim se “dvojica ili trojica” članova ZKK odluče da će se redovito sastajati (u privatnom stanu ili crkvi), prvo trebaju moliti svog župnika za dozvolu i blagoslov te da im odredi crkvenog duhovnika. Nova grupa treba biti registrirana u Centru ZKK. Voditelji i animatori ZKK u župi sudjeluju u regionalnim susretima ZKK i brinu se za rast Zajednice… (Regionalni statut ZKK, br. 26) .

Nastanak Zajednice Krvi Kristove (8.12.1808.):

Franjo Albertini, svećenik duboke vjere i velikog apostolskog žara, bio je zahvaćen željom za obnovom Crkve te je osnovao Bratovštinu Predragocjene Krvi, 8.12.1808. Budući da je bio kanonik crkve Svetog Nikole u okovima (u ono vrijeme su se nalazile relikvije dijela vojničkog plašta s nekoliko kapi Isusove Krvi na Golgoti), odlučio je provesti tu obnovu u svojoj crkvi i njezinoj okolici… Htio je ljude privesti osobnoj vjeri koja proizlazi iz vlastitog uvjerenja, htio im je produbiti svijest da su otkupljeni. Upravo ta svijest oblikuje osobni život vjernika i čini ga suodgovornim za druge… Albertiniju su svete relikvije bile povod da osnuje Bratovštinu Predragocjene Krvi. Osnovna zadaća te organizacije bila je: privesti ljude Božjoj ljubavi i Božjem milosrđu koje je postalo vidljivo u Krvi Kristovoj.

U tom smjeru Bratovština je trebala biti aktivna, trudeći se oko produbljivanja vjere svih ljudi. Tko uđe u tajnu Krvi Kristove ne obnavlja se i ne čisti samo on, nego dotični poprima svijest odgovornosti za druge oko sebe…

Zato se od početka ubrajaju u glavne zadaće Bratovštine: djela ljubavi i milosrđa. Posebno su naglašena: pomoć siromasima, rad na pomirenju zavađenih, vjerska pouka, briga za bolesnike, pokop preminulih siromaha. Prvenstvena zadaća predstojnika Bratovštine bila je da njeguje zajedništvo vjere, osobito sa siromasima iz okolice…

U vrijeme kad se rađala Bratovština Rim je proživljavao Napoleonsku okupaciju te je, zbog vjernosti Papi, i sam sv. Gašpar zajedno s duhovnikom Albertinijem bio osuđen na izgnanstvo. Godine 1815. papa Pio VII. potvrdio je Bratovštinu Krvi Kristove i podigao je na razinu Nadbratovštine, dodjeljujući joj mnoge oproste. Od toga trenutka ona više nije mala, lokalna grupa, već zajednica univerzalnog karaktera, u koju su mogle stupiti osobe, grupe, pa čak i redovi iz cijeloga svijeta.

Zbog širenja Zajednice i nakon svoga povratka iz izgnanstva Franjo Albertini 1851. godine predaje vodstvo zajednice Gašparovim Misionarima Krvi Kristove. Misionari od tada animiraju svoje zajednice pod nazivom – “Pobožno udruženje Predragocjene Krvi” (Pia Unio), koje se danas naziva Zajednica Krvi Kristove (ZKK).

Godine 1837. Marija de Mattias (1805.-1866.) utemeljiteljica Klanjateljica Krvi Kristove (1834.) započinje također formirati zajednice Krvi Kristove. Ove zajednice su posebno posvećene, kako tada tako i danas, moralnoj i duhovnoj obnovi žene u Crkvi i društvu.

(iz: Statut i temelji formacije ZKK, Zagreb, 2009., str. 37-41)

Potpuni oprosti za članove ZKK:

– na dan osobnog učlanjenja u ZKK
– 04.02. na blagdan sv. Marije de Mattias
– 29.04. na blagdan sv. Katarine Sijenske
– 24.05. na blagdan Majke i Kraljice Predragocjene Krvi
– 01.07. na blagdan Predragocjene Krvi
– 15.09. na blagdan Sedam žalosti BDM
– 21.10. na blagdan sv. Gašpara del Bufalo
– 03.12. na blagdan sv. Franje Ksaverskog

Za sve ostale informacije možete se javiti na naš
email zkk@cpps.hr